Petak je. Jos jedna radna sedmica je prosla, jos jedan vikend je tu,
ukratko...na zapadu nista novo! Kuliram uz konzervu Heinekeina,a u
backgroundu se vrti
"Wish you were here"...by Pink
Floyd.
Kratki opis opustene atmosfere nije skroz nebitan, naime zvuci Floyda
dolaze sa magnetne trake koju sam 93. strpao u putnu torbu noc prije
polaska iz Banja Luke.To je postala kultna kaseta, ljubomorno cuvana
i samo moja...
Dobru noc banjalucani!
Ne tako davno napunilo se cijelih 10 godina od svercovanja moje kasete
preko cuvenog koridora. U to doba prenos audio, video i foto materijala
preko "zile kucavice" je bio zabranjen, ali izgleda da je
ona tuga, ljutnja i razocarenje koje su u to doba bili primarni dio
moje licnosti, porusila okvire racionalnog...
Nadam se da sam do sada amnestiran.
Ne bavim se previse analizama, ali ponekad se uhvatim da gledam u
plafon i razmisljam o svemu sta se desilo. Oni osjecaji koji su bili
onako jako izrazeni prije 10 godina su danas sekundarni dio moje (iste)
licnosti. To je dobro... mislim.
Inace, svakodnevni zivot u mojoj najnovijoj domovini prolazi pateticki
sporo i bez nekih vecih uzbudjenja. Neke individue kazu da samo sretni
narodi imaju takve zemlje, ali nisam bas pretjerano uvjeren u tvrdnje
tog tipa. Nekako su mi lica ljudi na polupustim ulicama nekako previse
ukocena i bezosjecajna, ali ko sam ja da im sudim. Ili sam previse
subjektivan, ili sam totalno nekompetentan, cim mi se tako cesto otme
poneka izjava u stilu "kod nas je bilo bolje". Cini mi se
da sam bio previse sretan da bi mi danas bilo dobro.
Kajak (onaj pravi) je bilo mjesto nr.1 u mom formiranju kao licnost,
barem u smislu socijalne kompetencije, sto se kod nas popularno zvalo
druzenje sa rajom. Bio sam svugdje i vidio svasta u zadnjih 10-tak
godina (J.... te se 90-te!), kao i vecina ljudi koji citaju ovu stranicu,
ali nigdje nisam vidio nista slicno poput fenomena "Kajak"
i mogu vam reci da sam prilicno ponosan sto sam imao priliku da budem
djelic tog mozaika.
Za cudnim stvarima su ljudi u stanju da zale i da se deru nostalgijom.
Ne mogu da povezem zasto je tako veliki "gust" bilo sjediti
pored velikog vucijaka (u susjednoj kuci), na vespi i piti pivo gledajuci
izlizano kosarkasko igraliste preko puta.
Danas kada odem u BL obavezno prosetam istom ulicom.
Puno se promjenilo, ali nesto je ostalo isto. Naslonim se na ono isto
drvo, sada 15-tak godina starije i sapnem "Mi se poznajemo, zar
ne"?. Odgovora i ima i nema, percepcija zavisi od kolicine emotivnog
naboja datog trenutka...Hm.
Tada se osjecam nekako "Comfortably Numb",
kao sto to pesnik rece....
Pozdrav za sve Vas!