Dobar dan Seha i pozdrav svima, koliko vas ima!

Upravo sam natocila casu sampanjca (ostalo od Nove godine), stavicu je ovdje kraj monitora, pa kad zavrsim ovo pismo, ima da se pocastim(ako zasluzim, hahaha).
Ovo nece biti replika na predhodna pisma, ne moze ni biti, kada nemam sta replicirati. Posebno Goranu, koji me i navede na pisanje. Ovo ce biti samo moja mala dopuna, ili moje vidjenje iste teme. Ja ovdje 'branim' rubriku "Gdje smo.."
U stvari, pisem u svoje i ime svih nasi sugradjana koji ' mogu i zele da pisu o Melburnu, Amsterdamu, Vankuveru…..' A evo i zasto…

Vrlo osjetljiva tema, pa cu ja pokusati da malo detaljnije objasnim svoje stajaliste, da mi neko ne stavi na glavu onaj 'karirani kacket". Zato se vracam desetak godina nazad…

Vecina vas se sjeca "malih nocnih razgovora", kada u sitne sate zazvoni telefon i s druge strane cujes da "covjek ima bombu". 'Da se nasi zivoti mogu spasiti samo ako hitno predamo kljuceve stana, auta, podruma……' Sjecam se mog prvog poziva, u pola dva poslije ponoci. Spustila sam slusalicu i valjda mahinalno, u tom kosmaru, uletila u sobu, gdje je spavala moja kcerkica od pet i po. Sjecam se, nikada mi nije bila tako lijepa, tako djecije neduzna, u svojoj pamucnoj pidzamici i sa nerazdvojnom lutkom u zagrljaju. Mislim da je to bio reflex na glas ovog gospodina sa bombom.
Dugo sam je milovala, zeleci da ga nekako zaboravim.

Pozivi su poslije postali sve ucestaliji. Jednom u pola pet ujutro. Iako sam znala ko je sa druge strane, imala sam uvijek ono zvanicno "halo". Tisina, pa onda znate vec..Dok sam pokusavala da objasnim da nam treba jos malo vremena, okrenuh se i ugledah svoju djevojcicu kako pospano stoji i gleda u mene. Odmah sam prekinula vezu, podigla je i tjeseci je odnijela u sobu.Dok sam je spustala na krevet, telefon je ponovo zvonio. Rasplakala sam se. Uvijek sam se pitala, koliko zna moja kcerkica sta se desava sa nama. To me pratilo sve vrijeme tamo, kao i na putu za zapad. Sve sam cinila da maskiram stvarnost, ali nikada nisam bila sigurna, sta se krije u tim malim pogledima i glavicama.

Malo prije nego cu tociti ovaj sampanjac, moja kcerkica je otisla sa prijateljicama u kino. Jedna predivna vesela djevojka, bisernih zuba, super djak, mladi humanista. Najbolje receno, po mjeri nase stare Banjaluke.Odgojena poput nas, u duhu tolerancije, prihvatila sve lijepo sto donosi zapadna demokratija i uz crtu onog naseg urodjenog, bosanskog, banjaluckog merhameta, izrasta u kompletnu djevojku.
E zato mislim da mogu i zelim pisati o Melburnu, Amsterdamu, Vankuveru….

Nikada nije osjetila da je drukcija od ostalih, nikada nije osjetila one monstruozne, primitivne karakteristike, kojim jos uvijek uce izgubljene klince u nasem gradu(kamen temeljac). Sakuplja potpise za spas odumirucih zivotinjskih vrsta, radi na raspustu i pomalo stedi za odlazak na "put oko svijeta", poslije srednje skole. Zivi prakticno u atmosferi, koju je krasila nasa djetinjstva…
E zato mogu i zelim da pisem o Melburnu, Amsterdamu, Vankuveru…

A ja, sa svojim debelim akcentom, izmedju dva zivota, pokusavam da nadjem onaj svijet koji sam izgleda nepovratno izgubila. Koji ce sa nama stvarno nestati., kao sto nestaje i 'govor' naseg grada. Jer nisi ti Gorane, tamo na ljuljaskama u Kastelu, samo u glamockom, srednje-bosanskom akcentu, predvidio umiranje naseg govora. Ja to svaki dan vidim ovdje, u govorima nase djece, koja govore ove nove jezike kao da su peta generacija emigranata., a nas jezik, sa mozda jos smjesnijim nacinom, nego novi banjalucki malisani. Razlika je sto je akcenat, umjesto grahovski… njujorkski, becki, francuski…
Da se nasalim, da jedan nas malisan koji odrasta u Austriji, sjedne na te ljuljacke i pocne pricu sa vrsnjakom koji je dosao u grad, npr. sa Zmijanja, dobili bi remake "Jazavac pred sudom", bez prisustva publike.hahahaha

Nismo mi 'porazeni' prijatelju, ne mozemo biti, jer ako postoje porazeni, gdje su onda 'pobjednici'? Bila sam dva puta u Banjaluci i trazila sam ih. Nema ih, ili ima, ali u tako malom broju, da ne vrijedi spominjati. Pobjednika i porazenih u ovoj tragediji nema. Porazen je Grad. Nas Grad. Stari Grad Banjaluka, koji sada pravi svoju istoriju od 1992. Grad koji se gradi po mjeri odusevljenja putnika iz Srpca ili Dervente, koji ce ushiceno pricati kakvu Banjaluka ima sada Zeljeznicku stanicu. Sva od betona.

Nostalgija jeste zelja za povratkom, ali ne mozemo zamjerati Omeru i svim drugim Omerima, sto izabrase tako daleko. Dobiti nazad svoj stan, nije dovoljno da se neko odluci za povratak. Kako da se vratim, kada tamo jos slave godisnjicu kad sam pakovala pamucnu pidzamicu moje kcerkice. Kako da saosjecam sa protestima penzionera, kada oni nose transparent da su se "oni borili (za ovu drzavu).da ja i moja djevojcica nestanemo, a sada im se tako vraca." Kako da tamo odrasta moja djevojcica, koja ovdje protestuje ispred cirkusa, zbog nasilja na zivotinjama, medju ljudima ciji vidici zavrsavaju iza Gradiske, na Savi. Jer dalje se ne moze, tamo su drugi. Kako da se vratim kada me moja jedina skolska i zivotna prijateljica, koja je ostala dole zahvaljujuci svojem imenu, pita 'da li idem na cafekajak.com?" Pa mi prica koga je vidjela…
I zbog svega ovoga ja mogu i zelim da pricam o Melburnu, Amsterdamu, Vankuveru…

I zbog ovoga tvrdim da nema porazenih i pobjednika. Nama, pravim Banjalucanima, ne po korjenima, nego po nasoj ljubavi prema gradu, presuda je bila ista, nevazno da li smo prognani, otisli sami, ili ostali.Osudjeni smo na dozivotnu nostalgiju. Neko na blagu, neko na nepodnosljivu. Svi imamo dva zivota. Jedan zivimo, drugi sanjamo. Da, We have a dream. Ovdje, na ovoj stranicu, gdje su nasi snovi najblizi. Zato se ja Gorane ne bojim da necu prepoznati stari osjecaj u "Kazamatu", "Ninonu", ili bilo gdje. Ja se sada vjerovatno, kao rezultat moje presude, vise bojim da necu jedno jutro naci ovaj Kajak, da cu po drugi puta biti prognana iz grada, kojeg sada mi Banjalucani ponovo ovdje podizemo.
U javi i snovima..

Zavrsicu pismo, kako sam i pocela, sa svojim stanom u Banjaluci.. Zena koja zivi u njemu, ljubazno me primila (muz nije bio,ili..). Ponudila me kafom, a ja sam zamolivsi je, otvorila vrata sobe moje djevojcice. Kao sto Ivana kaze za taj miris stana na povratku s mora, tako sam i ja osjetila isto. Sav moj svijet sam vidjela u tih desetak kvadrata. Trazila sam moju djevojcicu u pamucnoj pidzami, moju mladost, moj zivot. Sakrivajuci suze, rekla sam da moram ici. Pitala me, da li oni mogu ostati jos jedan mjesec, dok im se ne zavrsi novi. smjestaj. Govorila je da je njen muz dobar, ali da je "takvo vrijeme bilo….prokleti rat…
" Da, rekla sam, prokleti rat!

Pogodite sta sam odgovorila na ovo produzenje stanovanja u mom stanu????…Pogodili ste. Takvi smo kakvi smo.Banjalucani!
E zato mogu i zelim da vam pisem, da budem ovdje sa vama, moji dragi sugradjani!

( Zasluzila ne zasluzila, ja pijem ovaj sampanjac u vase zdravlje! )

Vasa Vildana

 

 

 

[an error occurred while processing this directive]