Dobar dan Seha i pozdrav svima, koliko vas ima! Upravo sam natocila casu sampanjca
(ostalo od Nove godine), stavicu je ovdje kraj monitora, pa kad zavrsim
ovo pismo, ima da se pocastim(ako zasluzim, hahaha). Vrlo osjetljiva tema, pa cu ja pokusati da malo detaljnije objasnim svoje stajaliste, da mi neko ne stavi na glavu onaj 'karirani kacket". Zato se vracam desetak godina nazad Vecina vas se sjeca "malih
nocnih razgovora", kada u sitne sate zazvoni telefon i s druge
strane cujes da "covjek ima bombu". 'Da se nasi zivoti mogu
spasiti samo ako hitno predamo kljuceve stana, auta, podruma
'
Sjecam se mog prvog poziva, u pola dva poslije ponoci. Spustila sam
slusalicu i valjda mahinalno, u tom kosmaru, uletila u sobu, gdje
je spavala moja kcerkica od pet i po. Sjecam se, nikada mi nije bila
tako lijepa, tako djecije neduzna, u svojoj pamucnoj pidzamici i sa
nerazdvojnom lutkom u zagrljaju. Mislim da je to bio reflex na glas
ovog gospodina sa bombom. Pozivi su poslije postali sve ucestaliji. Jednom u pola pet ujutro. Iako sam znala ko je sa druge strane, imala sam uvijek ono zvanicno "halo". Tisina, pa onda znate vec..Dok sam pokusavala da objasnim da nam treba jos malo vremena, okrenuh se i ugledah svoju djevojcicu kako pospano stoji i gleda u mene. Odmah sam prekinula vezu, podigla je i tjeseci je odnijela u sobu.Dok sam je spustala na krevet, telefon je ponovo zvonio. Rasplakala sam se. Uvijek sam se pitala, koliko zna moja kcerkica sta se desava sa nama. To me pratilo sve vrijeme tamo, kao i na putu za zapad. Sve sam cinila da maskiram stvarnost, ali nikada nisam bila sigurna, sta se krije u tim malim pogledima i glavicama. Malo prije nego cu tociti ovaj
sampanjac, moja kcerkica je otisla sa prijateljicama u kino. Jedna
predivna vesela djevojka, bisernih zuba, super djak, mladi humanista.
Najbolje receno, po mjeri nase stare Banjaluke.Odgojena poput nas,
u duhu tolerancije, prihvatila sve lijepo sto donosi zapadna demokratija
i uz crtu onog naseg urodjenog, bosanskog, banjaluckog merhameta,
izrasta u kompletnu djevojku. Nikada nije osjetila da je
drukcija od ostalih, nikada nije osjetila one monstruozne, primitivne
karakteristike, kojim jos uvijek uce izgubljene klince u nasem gradu(kamen
temeljac). Sakuplja potpise za spas odumirucih zivotinjskih vrsta,
radi na raspustu i pomalo stedi za odlazak na "put oko svijeta",
poslije srednje skole. Zivi prakticno u atmosferi, koju je krasila
nasa djetinjstva
A ja, sa svojim debelim akcentom,
izmedju dva zivota, pokusavam da nadjem onaj svijet koji sam izgleda
nepovratno izgubila. Koji ce sa nama stvarno nestati., kao sto nestaje
i 'govor' naseg grada. Jer nisi ti Gorane, tamo na ljuljaskama u Kastelu,
samo u glamockom, srednje-bosanskom akcentu, predvidio umiranje naseg
govora. Ja to svaki dan vidim ovdje, u govorima nase djece, koja govore
ove nove jezike kao da su peta generacija emigranata., a nas jezik,
sa mozda jos smjesnijim nacinom, nego novi banjalucki malisani. Razlika
je sto je akcenat, umjesto grahovski
njujorkski, becki, francuski
Nismo mi 'porazeni' prijatelju, ne mozemo biti, jer ako postoje porazeni, gdje su onda 'pobjednici'? Bila sam dva puta u Banjaluci i trazila sam ih. Nema ih, ili ima, ali u tako malom broju, da ne vrijedi spominjati. Pobjednika i porazenih u ovoj tragediji nema. Porazen je Grad. Nas Grad. Stari Grad Banjaluka, koji sada pravi svoju istoriju od 1992. Grad koji se gradi po mjeri odusevljenja putnika iz Srpca ili Dervente, koji ce ushiceno pricati kakvu Banjaluka ima sada Zeljeznicku stanicu. Sva od betona. Nostalgija jeste zelja za povratkom,
ali ne mozemo zamjerati Omeru i svim drugim Omerima, sto izabrase
tako daleko. Dobiti nazad svoj stan, nije dovoljno da se neko odluci
za povratak. Kako da se vratim, kada tamo jos slave godisnjicu kad
sam pakovala pamucnu pidzamicu moje kcerkice. Kako da saosjecam sa
protestima penzionera, kada oni nose transparent da su se "oni
borili (za ovu drzavu).da ja i moja djevojcica nestanemo, a sada im
se tako vraca." Kako da tamo odrasta moja djevojcica, koja ovdje
protestuje ispred cirkusa, zbog nasilja na zivotinjama, medju ljudima
ciji vidici zavrsavaju iza Gradiske, na Savi. Jer dalje se ne moze,
tamo su drugi. Kako da se vratim kada me moja jedina skolska i zivotna
prijateljica, koja je ostala dole zahvaljujuci svojem imenu, pita
'da li idem na cafekajak.com?" Pa mi prica koga je vidjela
I zbog ovoga tvrdim da nema
porazenih i pobjednika. Nama, pravim Banjalucanima, ne po korjenima,
nego po nasoj ljubavi prema gradu, presuda je bila ista, nevazno da
li smo prognani, otisli sami, ili ostali.Osudjeni smo na dozivotnu
nostalgiju. Neko na blagu, neko na nepodnosljivu. Svi imamo dva zivota.
Jedan zivimo, drugi sanjamo. Da, We have a dream. Ovdje, na ovoj stranicu,
gdje su nasi snovi najblizi. Zato se ja Gorane ne bojim da necu prepoznati
stari osjecaj u "Kazamatu", "Ninonu", ili bilo
gdje. Ja se sada vjerovatno, kao rezultat moje presude, vise bojim
da necu jedno jutro naci ovaj Kajak, da cu po drugi puta biti prognana
iz grada, kojeg sada mi Banjalucani ponovo ovdje podizemo. Zavrsicu pismo, kako sam i
pocela, sa svojim stanom u Banjaluci.. Zena koja zivi u njemu, ljubazno
me primila (muz nije bio,ili..). Ponudila me kafom, a ja sam zamolivsi
je, otvorila vrata sobe moje djevojcice. Kao sto Ivana kaze za taj
miris stana na povratku s mora, tako sam i ja osjetila isto. Sav moj
svijet sam vidjela u tih desetak kvadrata. Trazila sam moju djevojcicu
u pamucnoj pidzami, moju mladost, moj zivot. Sakrivajuci suze, rekla
sam da moram ici. Pitala me, da li oni mogu ostati jos jedan mjesec,
dok im se ne zavrsi novi. smjestaj. Govorila je da je njen muz dobar,
ali da je "takvo vrijeme bilo
.prokleti rat
Pogodite sta sam odgovorila
na ovo produzenje stanovanja u mom stanu????
Pogodili ste. Takvi
smo kakvi smo.Banjalucani! ( Zasluzila ne zasluzila, ja pijem ovaj sampanjac u vase zdravlje! ) Vasa Vildana
|
|
[an error occurred while processing this directive] |