Tesko je napisati pismo Kajaku.

Cini mi se da, bez obzira na savremenu tehnologiju pisama bez koverte i postanske marke koje je najcesce spajao ovlazeni jezik, sve teze postaje napisati pismo prijateljima.

U onom radosnom trenutku saznanja da si konacno, poslije toliko godina saznao gdje ti se nalazi bivsi komsija, jaran iz skolskih klupa, simpatija iz vremena Borika ili Gimnazije, svako od nas jedva doceka i isplanira sate da razmjeni informacije, bez kojih je, cuda li, prezivio proteklih desetak i vise godina.

I onda se razmjene prve e-mail poruke, preplavljene emocijama i novostima, potkovane uspomenama, razumljive samo nama.

Jednostavno, zar ne?

Onda slijedi, manja pauza. “Izvini, nisam pri vremenu… ova djeca stalno nesto ceprkaju po Internetu, izgubio datu i sve, zamisli, sve adrese…!?”

I na kraju, evo nas ponovno na pocetku. Tu smo, a kao da nas nema.

Nastavljamo zivot bez tih pisama, bez “reply”, bez – “vidimo se!”

I poslije svega ostaje jos deblji talog emocija, uspomena koje su, konacno bile i jesu dio naseg druzenja.

Kajaku kad’ pises – nije lako !

Ko ti je Kajak? Razumije li on tvoje sale, tvoje migove, poznaje li ti komplekse, zna li gdje si ranjiv?

Da li Kajak odgovara? Na vrijeme, sa zakasnjenjem, onda kad si usamljen, u satima kad si prestao pusiti a volio bi sa nekim zapaliti I trgnuti ljutu?

Ima li on dusu; zna li povrijediti, nasmijati, premotati film, biti rahatlokum uz kafu?

Da li podigne slusalicu svaki put kada nazoves?

Ili kaze: dodji sutra, nece ti vise niko nista, nemam ja vremena za tebe, ne znam sto si otisao-niko te nije tjerao, boli me … za tebe, ne volim ja o tim temama, a vidi sta ste vi uradili...

Kajak je to u oba slucaja - odgovorio bih:

i najbolji prijatelj i najbolji bivsi prijatelj. A obojici istim pismom – nije lako!

Kako pisati Kajaku?

Sa Zapada i iz Brna !?

Iskustveno, sa svim prezivljenim frustracijama nove zemlje i “trulog” zivota. Sa dzepovima do vrha ispunjenih fazama tipa – “eh, kad’ sam ja dosao nije bilo ovako, sad’ je super”.

Do planiranja godisnjeg odmora: ljubomorno skriveni, stijesnjeni u slobodne dane, vidimo se na suncanom Jadranu, toplom popodnevnom vjetru u sjeni poznatih aleja, uprskani izvadjenim dajakom… Nije lako!

Iz Banja Luke !?

Ako pises k’o da si obukao Kajakovu majicu i tacno u podne prosetao Solajinom. Vidi papka, majku mu! Sad se trsi. “Skidaj to, majmune!”.

“Pa bas i nije tako”, k’o da cujem hor poznanika.

I nije, lakse je ipak pisati. Ako vec pises, onda pazis kako i sta.

Treba odrzavati stanje “nista-se-nije-promijenilo” i forsirati nase da su oni necije drustvo, evo, Sheksovo naprimjer, da su oni zakuhali, a danas…– cica mica, gotova prica, haj’mo u kolo.

Vidite da nije lako.

A kako to Kajak moze shvatiti ?

Zavisi, opet od Tebe.

Zamisli da sa druge strane ekrana sjedi tvoj najbolji I tvoj, da kazem “ne-najbolji” prijatelj. K’o zapete puske, negdje u svijetu, prvo kliknu na power-on, pristave kaficu i prije nego sto otrce oprati zube pocnu sa ukucavanjem “www.cafeKaj… a ostalo se samo pojavi na ekranu.

Znaci, imamo glavne junake price, Ti i ovi Tvoji i podebela knjiga gostiju. Od silnih stranica koje nisi (a kao da jesi) napisao upravo Ti, pronadjes svoje mjesto. Naravno u vrhu izvanstranacke piramide . Mudro sutis i posmatras. I onda novo jutro, isti scenarij. I nove stranice iste one knjige. I dalje posmatras. Smijes se ti, naglas citas, ustanes sa stolice pa opet dodjes, places, brises suze, ne vjerujes i ljut otpuhujes. I onda ti se, ni krivom ni duznom, pojavi zelja da pises.

Kome?

Tom drustvu koje nije nicije?

Ni Shehino, ni sadasnje s’kim se vidjas, ni “nase”, ni tvoje skolske generacije. Doduse, jeste Esmir Sehovic prvi zatalasao I rekao “prekrasni, dajte ruku pod ruku pa cemo zajedno, kud nam’ se svidi” ali nikome nije rekao: ti mozes-ti ne! Sami smo se lijepili za taj image koji je Seha prvi osjetio a ostali ga slijede. Image grada i njime ocaranih stanovnika.

Samo takvog te kajak razumije!

Amir Bukic