Ne volim novembar.
A cini mi se, nikad ga nisam ni volio.
Htjedoh tada, u to nedjeljno novembarsko jutro, po prvi put nakon dugo
vremena, opet prosetati zajedno s majkom ulicama i trgovima, rodnoga
mi grada. Ali, padala je taj dan neprestano, ona neugodna i hladna jesenja
kisa, a na ulicama Banjaluke bijase nekako deprimirajuce i pusto, pa
odlucismo odmah otici u hotel „Palas“, na kafu. Tamo smo
se svakako, vec otprije dogovorili naci sa gospodjom Olgom i Azrom,
pa poslije svi zajedno otici i posjetiti grob, pokojnog mi oca.
I iako je tog jutra, u toj dobro mi poznatoj hotelskoj sali Palasa bilo
nekako mracno i zagusljivo, osjecala se ipak ona ugodna i tiha atmosfera
„nedjeljne jutarnje kafe“….k`o nekad.
Ja, ustvari i ne mogu puno pricati o tim cudno lijepim vremenima, kad
je hotel „Palas“ bio omiljeno sastajaliste i mjesto izlaska
mnogih uglednih Banjalucana, kao i neko kultno mjesto. Kad se valjda
znalo, ko je gdje prispio, a ko u Palas dolazio. Bilo je to prilicno
davno, bio sam tada jos premlad i o tome su mi pricali samo drugi, oni
stariji. A, pricala mi je tog jutra i moja majka.
U Palas je, kako mi rece nerijetko odlazila subotom i nedjeljom, sa
ocem. Na jutarnju kafu ili na veceru. Sami njih dvoje ili sa drustvom,
sa prijateljima, rodbinom, radnim kolegama iz skole….sa rajom
svojom, banjaluckom. U Palasu su vise puta docekivali i Nove godine,
obiljezavali razne jubileje, rodjendane, godisnjice….i uvijek,
sve uz pjesmu, ples i veselje, dozivjese tamo mnoge predivne momente,
sto majci ostade, kako primjetih u ugodnom i lijepom sjecanju. Onom
nezaboravnom. Jedino sto joj ostade u neprijatnoj uspomeni, bijase ono
kobno jutro sezdeset devete, kad se u Banjaluci desio onaj drugi razarajuci
zemljotres. Otac i mati ga dozivjese, upravo tamo u toj istoj sali gdje
sjedili smo tog jutra, skoro cetiri decenije kasnije, sada nas dvoje.
I pricala mi je majka o svemu. I o onim ogromnim lusterima sto se nad
njima njihase, prijeteci da se svakog momenta obruse dolje, po raji…i
o nekakvoj vitrini sa casama, sto se u tih desetak sekundi prosetala
salom lijevo-desno, i one potmule tutnjave se sjecala, i panike medju
svijetom, i onoga oblaka prasine napolju, ispred Titanika….i svega
se sjecala. Ali, kako mi na kraju rece…. jednom bilo, ne ponovilo
se, nikad vise. I promijenismo temu.
Ubrzo po nasem dolasku u salu udjose, ali nekako tiho i nenametljivo,
dva starija gospodina. Obojica bijahu prikladno obucena, u ona klasicna
crna odijela, ispod tamnih elegantnih kaputa i sa sesirom na glavi.
Bas onako, kako za tu priliku i dolikuje. Prilikom odlaganja kaputa
na ofinger, sto stajase u nasoj neposrednoj blizini, nekako nam se susretose
pogledi, klimnusmo jedni drugim mahinalno glavama i gotovo necujno se
pozdravismo, pri cemu se njihovi pogledi malo duze zadrzase na starackom
i vec izboranom licu moje majke. I u cijelom tom ritualu, u toj gestikulaciji
bez ijedne jedine rijeci, u cijelom tom susretu koji trajase svega dvadesetak
sekundi, prepoznah u njima Banjalucane. I bi mi nekako drago.
Nedugo zatim, u salu udje isto tako obucen i sa sesirom na glavi, i
treci postariji muskarac, te se pridruzi ovoj dvojici, za stolom u cosku.
I taj treci gospodin me tada, tog jutra neodoljivo podsjeti na mog pokojnoga
oca. Ponasanjem, izgledom, manirima, pa cak i nacinom na koji je drhtavom
rukom, polagano primicuci usnama soljicu i uvijek blago sagibajuci glavu
nadole, ispijao kafu i pusio. A pusili su uz tihu besjedu, ustvari sva
trojica.
I kroz onaj oblak dima sto neprestano stvarao se nad njihovim stolom,
i kao kroz neku izmaglicu sto i inace lebdila je tog cijeloga jutra
i treperila neprestano po sali Palasa, vidio sam onaj isti prizor iz
dalekog, vec davno proslog i sretnog mi djetinjstva. Vidio sam tada
onu istu nezaboravnu scenu u ta neka sretnija banjalucka jutra, kad
bih vracajuci se s majkom iz Kastela, navracao u tu istu salu, te prilazio
onome stolu u cosku, gdje obicno nedjeljom sjedili su i kafendisali,
moj otac i njegova raja.
Gledajuci to jutro, tu trojicu, zakleo bih se “umrlih komunista”….sjetih
se tada i dragih mi rahmetli Vehida Campare, profesora Kustric Ismeta
i brata mu, doktora Alije…..sjetih se i vec dugo pokojnih i dragih
mi, Ljube Tesanovica, Save Bokana, pa onog nekad priznatog politickog
radnika i sekretara MZ “Centar II”, Babic Steve ili onoga
uvijek sa lenjinovim kacketom na glavi i cesto prisutnoga u nasoj kuci,
druga Cosic Drage….sjetih se tada i mnogih drugih, iz djetinjstva
i mladosti poznatih mi likova, kojima vise ne pamtim ni ime. A sjetih
se, naravno i mog pokojnoga oca, mog jedinog Starog.
Prisjetih se tada i onih nezaboravnih nedjeljnih popodneva u onom nekom
dalekom i ljepsem novembru, kad smo stariji brat mi i ja, sa ocem odlazili
na fudbalske utakmice, na Borcev, odnosno Gradski stadion u Banjaluci.
Sjecam se dobro, poslije rucka bi nas Stari oblacio, jedno od onih crnih
odijela, na cijem je reveru uvijek bila zakacena neka znacka Lenjina.
Otac je, inace bio veliki i nepopravljivi rusofil, ostalo mu valjda
jos iz onih studentskih dana u Beogradu. A i oni drugi, svi ostali s
kojima bi se sastajali, vec par sati prije same utakmice u predvorju
Palasa, nosili su odijela na kojim bi se obavezno isticala neka znackica
ili bilo kakvo znakovlje i obiljezje Partije. A najcesce smo na njihovim
reverima, prepoznavali lik druga Tita ili onih ozbiljnih i skamenjenih
faca ideologa toga vremena. I tu bi u toj istoj sali, vec pocela “zagrijava
pred tekmu”, uz casicu Rubinovog vinjaka ili Dalmatinske loze.
Mi djeca bi obicno narucivali Naru ili Coktu u onim neobicno oblikovanim
flasicama, te sjedili u cosku, zainteresovano slusajuci price i legende
o Beari, Vukasu, Knezu ili o nekoj “istorijskoj utakmici”,
otprije.
I ta bi se nezaboravna atmosfera nedjeljnog nogometnog popodneva, poslije
prenijela dalje na Tribinu Gradskog stadiona. Tamo bi brat i ja neumorno
navijali, masuci neprestano onom zastavom skrojenom od nekakvog crvenog
platna, sto nam ga je skrojila i na staru oklagiju nasila komsinica
Suada, te izludjivali “penzionere” i raju na tribinama,
zveckajuci onim danas pomalo neobicnim navijackim rekvizitom, kamenjem
napunjenom konzervom graska, "Vitaminke" Banjaluka. Zvizduk
sudije da je zavrseno prvo poluvrijeme, bio je ujedno i znak da se ide
u Bife pod Tribinu, opet na lozu ili vinjak, opet na naru ili onu nezaboravnu
Coktu,. Svejedno.
A poslije tekme, u ta danas mi nekako cudesna i nestvarno lijepa banjalucka
popodneva i predvecerja, bi se obicno islo kod “Dole” ili
“Mujcina”, gdje se nastavljala ta fudbalska prica. Ali sad,
naravno uz dobru mezu i sofru pravu. Brat i ja bi i dalje neumorno navijali
i masuci onom crvenom zastavom, trcali okolo stolova. A otac bi nas
povremeno zvao i nakratko smirivao govoreci kako ce nas, ako budemo
slusali, voditi na krempitu i sampitu, kod Sukrije.
U tom me nekom sanjarenju i ponovnom izletu u proslost
i djetinjstvo, prekide dolazak gospodje Olge i Azre, u hotelsku salu
Palasa. Te se ubrzo potom razbila i razvedrila ona neka, dotad pomalo
cudna atmosfera za nasim stolom, a na nasim se licima pojavio osmijeh.
Na mom je doduse ostao samo na kratko i pojavljivao se samo povremeno.
Tek iz uctivosti ili samo neke navike u takvim situacijama. I dok su
njih tri, nekad dugogodisnje radne kolegice i nerazdvojne prijateljice
razdragano ozivljavale uspomene i sjecanja na sretnu im proslost, ja
sam uglavnom sutio i samo se uctivo osmjehivao. A vracale su mi se i
dalje, u maglovitom sjecanju se budile sve one slike iz djetinjstva,
a pogled nehotice lutao po sali, izmedju stolova. I uvijek se nekako
mahinalno zaustavljao, te dugo zadrzavao kod one trojice,…. za
stolom u cosku.
I nije mi bilo lijepo tog sumornog novembarskog jutra
u Palasu. Osjecao sam se nekako cudno i neodredjeno, ali nikako lijepo.
Naravno da to nisam nicim pokazao, niti rekao, jer znao sam i primjetio
vec , da je majci ipak drago sto smo tu. Nisam htio da joj kvarim te
prijatne momente, sto joj se inace u zivotu desavaju sve rjedje, gotovo
nikako. Ali meni ostade nesto strasno turobno i mracno u sjecanju na
to jutro u Palasu. Na to nedjeljno jutro, u staroj polumracnoj auli
hotela, gdje se doduse osjecao i onaj dah lijepe i nezaboravne proslosti….ali
i dah prolaznosti svega, dah otudjenja, zaborava, sumorne i otuzne stvarnosti,
pa cak i dah smrti. Sjedio sam u sali, gdje osim te tri osobe za nasim
stolom, nisam poznavao nikoga. Sjedio sam u najstarijem hotelu rodnog
mi grada Banjaluke, svega stotinjak metara udaljenom od mog rodnog Hanista,
ali sam se osjecao kao stranac, kao zalutali i slucajni gost, kao prolaznik
bez ozbiljne namjere ili samo nakratko zastali putnik, na putu bez cilja.
Ustvari, osjecao sam se tog jutra i tamo, sasvim sam.
Pristizali su u salu Palasa i novi gosti. Uglavnom u grupama po troje-cetvoro,
veselo i bucno komunicirajuci medju sobom ili glasno dozivajuci konobare.
Sala se uskoro napunila, pa se i ona prvobitna prijatna atmosfera “nedjeljne
jutarnje kafe” izgubila i pretvorila u onaj neugodni zamor, smijeh,
vrevu i graju obicne kafane. Primicalo se podne i trebalo je vec polako
poci, posjetiti naseg Starog….te ubrzo napustismo hotelsku salu
i odvezosmo se gore, na groblje.
A vani i dalje rominja ona neugodna i dosadna jesenja
kisa, sto cinila je taj ionako vec otuzan ugodjaj u gradu, jos ruznijim.
Ruzno i depresivno, do ocaja. Na ulicama gotovo pustim, nikog mi poznatog,
ne prepoznajem cak ni aleje i ulice kojima se vozimo, sve mi nekako
strano. A gore na groblju, jos ruznije i jos tuznije, naizgled sablasno
pusto. Ali, samo “na prvi pogled”. Naime, mnoge drage mi
ljude iz onog “prosloga zivota”, kao i gotovo sve one likove
iz nezaboravnih nedjeljnih popodneva mojega djetinjstva, koji su mi
tog jutra nedostajali dolje u sali Palasa, pronadjoh popodne upravo
gore, na ateistickom dijelu Gradskog groblja Banjaluka. Tu, gdje pored
svih njih, vec poodavno sahranjen je i moj otac.
Setam okolo, pronalazim ih, obilazim…razgovaram s njima. A na
kraju setnje zastajem kraj jednoga groba i stojim dugo tu na kisi, samo
nijemo i odsutno buljeci u onu bezlicnu sivu nadgrobnu plocu na kojoj
uklesano je ime mog pokojnoga oca. Moga dobrog Starog, koga ustvari
i ne nalazim vise tamo na tom jezivom i sablasnom mjestu, vec samo jos
u svojim lijepim sjecanjima i divnim uspomenama. Stojim tu, u zbilji
potpuno sam…..a u mislima sam opet negdje tamo daleko, negdje
u nestvarnosti….. opet sretan, i opet sa ocem. Stojim tu kraj
njegova groba, pokisao i ojadjen, u nekakvoj kaljuzi i blatu sto ucinise
ga oni, neki drugi. Oni sto sad prolaze tuda umjesto mene….i umjesto
nas. Stojim dugo, a usput razmisljam i uporno se pitam……a
zasto je sve, bas tako jadno moralo zavrsiti ili uopste biti. Toga jutra,
tog popodneva, te jeseni… ili inace. I mislim se, u svoj toj nemoci
i neznanju, a mozda je za sve kriva samo ta dosadna i hladna jesenja
kisa. Ili mozda samo….taj zalosni i sivi novembar.
Neki dan u nedjelju, u jedno kisno i pospano austrijsko popodne, preslagujuci
onaj “svoj dio” regala u dnevnoj sobi, izvadim poslije duze
vremena, ponovo onu svoju izblijedjelu saharu, omanju sarenu kutiju
u kojoj ljubomorno cuvam neke drage mi sitnice, a s kojima unutra pohranjena
je, cini mi se i sva moja proslost. Gotovo pola ljudskoga vijeka, u
jednoj obicnoj sarenoj kutiji.
Vadim polagano, prevrcem po rukama i zagledam dugo sve te uspomene i
ta svjedocenja moga postojanja i jednog davnog vremena. Vracam opet
taj ogromni tocak prohujalog vremena i prisjecam se ponovo svega. A
u sahari , odmah na vrhu….pozutjeli i jedva citljivi Rodni list
iz Banjaluke, pa zatim Uvjerenje o drzavljanstvu, zelena Vojna knjizica
i crvena Zdravstvena, te Stedna knjizica Osnovne banke Banjaluka; tu
je i onaj, pecatima silnim i datumima raznim isaran, crveni pasos SFRJ,
a isto tako i onaj plavi BiH; dalje iz kutije izranja ponovo fotografija
djaka-prvaka iz OS “Zmaj Jova Jovanovic”, pa trokutasta
crvena zastavica “Borac” Banjaluka, sto se vjecno klatila
na retrovizoru nase folcike, ujedno i moga prvog auta, sto ga naslijedih
od oca i ciji je rezervni kljuc, isto tako pohranjen u sarenoj kutiji;
milujem sat marke “Doxa”, uspomenu od mog Starog, na cijoj
je poledjini ispisano 22.april 1980.; gledam fotografije sa oceve sahrane,
zagledam razglednicu Ferhadije…. pa se onda smijem, kako mi danas
cudno izgledaju, onaj moj zadnji ishabani “cener” i “petak”;
prisjecam se zadnjeg odlaska na koncert u Jugi, David Bowie na Maksimiru;
prevrcem i citam falsifikovanu potvrdu Vojnog odsjeka Banjaluka o mojoj
demobilizaciji; gledam dugo onaj izbjeglicki karton, iz Crvenog krsta
na Novom Beogradu i onu voznu kartu u jednom pravcu, Belgrad-via Budapest-Wien……gledam,
razmisljam i sjecam se svega.
A na samome dnu sahare, nekako sakrivena u jednome cosku, lezi plavo-bijelo-crvena
plasticna kutijica. Otvorih je, te u mnostvu kojekakvih broseva i znackica
ugledah jednu, neobicno mi dragu. Ugledah ponovo onaj dobro poznat mi
lik, uvijek smiren, dostojanstven i ozbiljan…..Vladimir Iljic
Lenjin. I zakacih znacku odmah za rever jedinog mi crnog “nedjeljnog”
odijela, da ne zaboravim kad uskoro podjem u Banjaluku.
Da, spremam se vec polako, namjerio sam i odlucio, uskoro
opet otici u moju Banjaluku. Pa se u jedno nedjeljno popodne ispeti
ponovo gore, do onog ateistickog dijela Gradskog groblja Banjaluka,
da obidjem mog Staroga i onu njegovu raju, iz coska Palasa. Onu njegovu….
ali i moju raju.
Otici cu opet da obidjem one nekadasnje hrabre prvoborce i heroje, one
nekad ponosne i casne komuniste, one moje iskrene Banjalucane i zauvijek
Jugoslovene. Idem da im odam pocast i jos jednom izrazim svoje postovanje.
Da im se jos jednom zahvalim za sve i kazem im koliko mi je bilo lijepo,
nekad s njima. Doduse, presuticu im da nema vise ni Partije, a ni 29.
novembra, da nema vise dobrih tekmi na Gradskom stadionu, niti onih
nedjeljnih popodneva, k`o nekad, da nema vise ni Dole, ni Mujcina, a
ni one prave raje, na jutarnjoj kafi u Palasu……ali idem
da im kazem koliko mi sve to i svi oni nedostaju, u ova isprazna banjalucka
popodneva, danas. Da im jos jednom kazem, kako ih se zauvijek rado sjecam
i da ih nikad necu zaboraviti.
A Starom cu svome reci, da evo i ja sad za reverom imam znacku Lenjina,
istu onakvu, kakvu je i on imao nekada. I da me vjecno sjeca na njega
i na ona nasa, nekad suncem okupana nedjeljna popodneva. Nekad davno,
u njegovoj i u mojoj Banjaluci…..nekad davno, u nekom puno ljepsem
novembru.
Ne volim novembar. A sad mi se cini, da…..nekad
sam ga, ipak volio.
Moje pismo Kajaku
Bez obzira na to, sto mislimo da smo, ipak sretni,
nasa djeca i mi.u ovim, nametnutim nam, sredinama, da smo se integrirali,
zavoljeli te gradove i ljude oko nas.da imamo dovoljno.dobar standard,
djeca pohadjaju odlicne skole.zive u kulturnim sredinama.i bez obzira
na godine i vrijeme, koje neumitno tece...momenat zaborava i starenja...mi
cemo uvijek biti...djeca Banjaluke i uvijek cemo se vracati tamo, gdje
smo, nekad, bili...ali, istinski sretni.
Odlazeci u Banjaluku, uvijek, naravno, prosetam ulicama
moga djetinjstva i mladosti. I nekako, namjerno ili slucajno, dosetam
i do onog trga, platoa ispred restorana Bulevar , preko puta mjesta
gdje nekad stajase i Ferhadija. I odmah iza novog zanatskog, uvucena,
vec sakrivena medju novim, urbano, neukusno nacickanim, zgradama, stoji...
jos uvijek , stara neugledna zuta cetverospratnica.....ustvari, ne moze
se reci koje ju boje "krase", fasade gotovo i da nema vise, pa je sva
isarana, nekako oronula, ofucana...do Boga, ruzna, rekao bi neko. A
meni je ta zgrada draga...jer tu sam rodjen. Na Hanistu.
Naslonim se na stub ulicne rasvjete, na platou.gledam
okolo. Boze, je li to ono isto mjesto !? Nista nije kò prije. Naviru
sjecanja, vracam se u neki "prosli zivot",neko drugo vrijeme, drugi,
rekao bih, ljepsi svijet. Prozor nase dnevne sobe, stana na cetvrtom
spratu, gledao je u pravcu Ferhadije, Kastela.I uvijek, kad pogledas
vani, ukaze se ona vjecna slika, tako duboko urezana u moje pamcenje.
Minaret Ferhadije. Kao kad oni dole, Dalmatinci provire kroz kanate,
ujutro i ugledaju more tako i mi gledasmo, vjecito Ferhadiju. Sjecam
se, preko puta dzamije, niz starih zanatskih radnjica.stara carsija.
Iza pekara. Tu smo isli cesto, da nam daju snite hljeba, namocenog,
u onu moku od pecenih janjadi. Pored, zgrada starog Tehnometala, sa
cijeg krova bi gledali, navece, raju i trebe u minicima, sto gizdavo
setkaju korzom, ispred Bulevara. Ispred zgrade parking, gdje bi, subotom
cekali svatove iz restorana..i vikali "Kume, izgori kesa.."pa bi se
valjali po prasini, grabeci sicu i trcali u slasticarnu, preko puta.
Na male, smo igrali u dvoristu ili u Kastelu, na onoj bini gdje se odrzavao,
poslije, i "Prvi aplauz".
Vracajuci se, navece, otamo. stajali bi kraj Safikadinog
groba.fascinirale su nas one, vjecno goruce svijece (uvijek je neko
donosio i palio nove). Tu bi uvijek pricali o legendama, cudnim pojavama
i dogadjanjima. Zagonetne price. Obavezno bi stajali i pored izloga
male uglovnice "Duhan", nas svijet igracaka i sitnica, pred kojim bi
nabrajali, sta ce kome, mama kupiti, tu.U toj svastari bi, inace, kupovali
romane "Mirko i Slavko", te slicice "Zivotinjskog carstva".. Duple bi
mjenjali sa Alijom (Ale), koji bi kupovao , uzimao samo slike, a nama
djelio one, meni i danas najukusnije, Krasove cokoladice. Tog, dragog
mi covjeka, sam zadnji put vidio prije rata, na jednoj djenazi, kraj
Turbeta. Malo smo popricali s njim.ono, zajebancija. Odgovorih mu, na
njegovo "brzinsko" pitanje, ko sam i ciji sam.i ostadoh zatecen, kad
mi izbifla registarski broj nase stare folcike, koju su starci vozili,
dvije decenije.Romane bi mjenjali sa debelim Jusufom, koga sam poslije,
kao momak dugo vidjao, kako prodaje stare Fordove i Zagore pred Postom.
Ne znam jesu li ti likovi iz mog djetinjstva i grada,
jos u Banjaluci i uopste, zivi. Ne znam ni sta je sa onim drugarima,
klincima sa Hanista. Amir,Zoka,Dule,Ilija,Erol,Adi,Mario,Marina.Gdje
su, ne znam. Ali ostace u mom sjecanju vjecno. Kao i ona nezaboravna
slika. sa prozora nase dnevne sobe.
Ustvari, tek kad je Ferhadija nestala, srusena, shvatio
sam kakav je znacaj i ulogu, za moj rodni grad, kao i za mene, imala.
Mozda sam to i prije mogao znati, ali nisam razmisljao o tome. Jednostavno,
bilo je normalno da je ona tu, u Banjaluci. i na svakoj BL razglednici.
Ferhadija nije predstavljala, samo, neku bastinu islamske kulture, dzamiju,
bogomolju.iako je bila, naravno i to. Ferhadija je bila i ostala spomenik
covjecanstva,spomenik jednog davnog vremena. Ali, tek sad, dok stojim
na tom platou, ispred, uvidjam koliko sam volio tu divnu gradjevinu,
koliko je ona, ustvari dio mene, utkana u mom sjecanju i mislima.kao
najljepsi kamen, segment u mozaiku moga djetinjstva i mladosti. Poslije
sam shvatio da je ona za Banjaluku, ustvari, isto sto i Ajfelov toranj
za Pariz , Big Ben za London ili Stephansdom za Viennu. Dva neraskidiva
pojma. I sve dok je ne ubise, oni koji to nisu znali (a nece nikad ni
saznati), nisam pridavao puno znacaja tome.
Poslije mi je majka pricala, kako je sa radnim kolegom
iz Metalske skole, nasim kucnim prijateljem, prof. Jovom , dan poslije.dugo
stajala tu i plakala, ne vjerujuci u ono sto vidi.i nisu bili jedini.
kaze, da je toliko uplakanih Banjalucana, na ulici, vidjela samo kad
je Tito umro. I cudnog li paradoksa.vec dugo, uzivam, obilazeci znamenitosti
i cuvena zdanja po Austriji i Evropi.a nikad ne krocih u taj, nas "
Banjalucki Schönbrunn ".A bio sam tako nadomak.preko puta.
I ne stojim dugo, tu, na tom trgu koji, vise i ne prepoznajem.
I ne mogu se naci u toj gomili nepoznatih, stranih faca.Nema tu vise
ni one ljepote ljetnje veceri, protkane mirisom janjetine, svjezih lepinja.
tek, poprzene kafe.javljanjem "onog cike sa munare".propirivanjem onog
povjetarca sa Vrbasa. Nema onog smiraja i Sevdaha. Iz tog, nekog polusna,
rekao bih, i ugodnog povratka u proslost. trgne me, gotovo prestravi,
skripa kocnica, gradskog autobusa.pomijesana sa vriskom i psovkama,
vec izmrcvarenih putnika.Neko je, samo htio preci ulicu.na pjesackom
prelazu. Nisam vidio..a mozda su bili neki klinci sa Hanista.odose u
Kastel. Ode i bus. Trinaeska. Vozila je vjecno raju , iz Mejdana u Budzak
. I obratno. Ali i toga se, mogu, samo. jos sjecati. Na tabli, sad,
pise, Linija 13. Lazarevo-Obilicevo. Nestaje iluzije, zavjesa se spusta..vracam
se, ali totalno, u stvarnost.
Odlazim uvijek, sa nekim cudnim osjecajem, da ne pripadam
vise tamo..i da je ovo sve, neki drugi zivot. neki drugi svijet. A ne
mogu, a da se par puta ne okrenem.sve, kao ocekujuci, nadajuci se, da
mi se ukaze ona vjecita i nezaboravna. draga mi slika.sa prozora nase
dnevne sobe.