Mojim prijateljima iz Knjige gostiju

Draga "februaria", dragi Dado, dragi moji ...
Isprika ako sam vam malo pokvario februar...
Pismo je moja licna impresija i posljedica mnogo cega...

I Sile iz Australije mi napisa da najvise voli februar, iako je, kaze, malo prevruc (45°),
tad najvise rostilja i kcerka mu ima rodjendan u februaru, u februaru je i Havaii-party, itd...

To ne znaci da ne volim VAS !
Istina je da da bez suprotnosti ne bi bilo niti zivota, niti nas...
Tu sam budista, ha, ha... Yin - Yang !

Budite mi sretni, veseli, i nadalje pozitivni !!!

LOVE; PEACE & HAPPINESS through all Seasons

Gorane, Gorane...sta da se kaze?
Lijepo ferije u Banjaluci...Pravo uzivanje! Da covjek samo pozeli tako nesto...Zaista...
Svi mi trazimo svoj Raj! U nekom dodiru, u nekom pogledu, u nekom drugu ili prijatelju, kojemu nismo uspjeli reci sve sto smo htjeli....a njega nema...u nekom gradu...
Ljeto !!!
Vrijeme opustenosti, zabave, poznate ulice, dragi prijatelji, prijatan susret...suncan dan, predivna rijeka...treba uzivati..."zelim samo da sviram, da se otkacim i to je sve..."
i cuga ne moze a da ne sjedne...
Nemam ni ja nista protiv toga, dapace...

(Ni "Toplane", ni grijanja, ni politike, ni skolskog sistema, ni poreza,
ni lagi, ni papaka, nista! Samo ljeto i Sunce...)

Vracamo se u nasa djetinjstva, trazimo onaj davni osjecaj slobode i bezbriznosti,
onaj osjecaj sigurnosti kao u krilu majke, u zagrljaju voljene...
( Ja se rado sjetim tresanja u sepetu pokrivenih s paprati: tamno srveno i tamno zeleno). Hvala Bogu, ima sanjara...
Svijet bi bez sanjara bio siromasniji, da ne kazem, bezvrijedan. A ja volim sanjare...
Zato se i javljam, kopajuci po svojim mislima i sjecanjima,
pokusavajuci otkriti sta je prava stvarnost: ono sto sanjamo ili ono sto "zivimo" ili nesto izmedju ili nista od toga...

I sama simbolika je vrlo interesantna...
Dva prijatelja, dva sanjara u predivnoj banjaluckoj noci,
cetiri sata ujutro, pored sata koji je jednom davno zaustavila katastrofa...
Vrijeme stoji, nikoga na ulici...Prava ljepota...
Predlozak za dramski komad; sve savrseno: i vrijeme i mjesto, dijalozi, scenografija...
Ako se ikada vratis i "otvoris nesto", neka se zove "San ljetne noci"!

Mozda zbog razlike u godinama (ili u zivotnim putevima), ali: ja sanjam jednu oazu usred pustinje. Znas vec: palme, datule, koze,izvor: ono osnovno... Stotine kilometara unaokolo pijesak i samo pijesak. Ponekad svrati neki karavan samo da obnovi zalihe vode
i nastavi put...Naravno, u toj oazi mora da bude i neko koga volim. To je smisao!
Jednu davnu oazu prekrio je pijesak zlih vjetrova koji su nemilice puhali... godinama...
Ljudi nisu mogli ostati...Sada je tamo pustinja i samo duhovi sjecanja jos vladaju njenim prostorom...Ali postoje i oni koji lutaju pustinjom i traze, mogu uhvatiti vibracije sjecanja nestale oaze i suzivjeti se sa tim vibracijama. Tako izgleda da san postaje stvarnost...
I oni zive u proslosti i ponasaju se kao djeca koja sanjaju.
A nema nista ljepse i nevinije od djeteta kad spava...

Gorane, kad budes ponovo prolazio pustinjom i osjetis te vibracije,
ne zaboravi da je u pustinji prava rijec vrijednija od zlata !
A tamo te rijeci nema, niti ima nekoga tko je moze izgovoriti...
I zato razumijem moju majku, isto kao i tvoju...
I one su morale da traze nove oaze...

S postovanjem!
Ekrem

---

Ne volim februare... ni nedjelje...
I evo me bas sada i u februaru i u jednoj nedjelji, negdje u nekom svijetu,
u navodnoj stvarnosti...
Ne valja ni previse stvarnosti !
Zaista ne volim februare !

Nikad ih nisam volio! Sve sto mi se ruzno i tesko desavalo, desavalo mi se u februaru. Ubijala me februarska depresija...Banjaluka u februaru, osamdesetih...U kaficima takodjer depresija. Jeftina cuga i vlazni dim...Svi puse, svi se guse...i niko da izidje iz zacaranog kruga. U restoranu Doma kulture takodjer laga. Pseudo-intelektualci tabire provincijske teme i misle da pricaju o kulturi...Kod Fisera opet druga vrsta prevare...U Ringu slicno...
Ko ce koju klepiti u fazonu:
"S tobom je nesto drugo, ti si za mene par..." I fol bilijar...
Kod Bisica ne mozes uci, od ljudi, od dima...

U Kajaku slicno...Od preglasne muzike ne mozes ni pricati; glasnice pucaju, moras cugati, ako hoces da izdrzis...U Boriku, u discu opet nista posebno... Pranco ( inace, divan covjek !) pusti istu kasetu kao i svako vece, pa ode cugati...Znas svaku pjesmu napamet...i redosljed. Jebiga, moras nesto poduvati ili popiti, drugacije ne ide...Sva sreca u kafani dvorane Borik prava ekipa...Charli Jovica, Baja, Neja, Gogi Josic ( sa kog nas oni oblaka sada gledaju i smijese nam se? )...Poslije Borika: Kabare...Cane, ustipci, Imela, Beca, Sile... pizdarije...koljenice...Barem malo pravog ludila na kraju dana...
Na ze-ze, kod "gvozdenog konja", na grah nisam volio nikada ici...

Ne volim februare, vrijeme kad je zima na izdisaju...Grad prljav, draga u Sarajevu ili Ljubljani, vise se ne sjecam...Niko vise nije ni za partiju pokera...Ni Koki, ni Dujilo, ni Pranco, ni Seha, niko...Vratim se u gajbu, hladno, naftarica se zacepila...
Termoakumulaciona nije bila ukljucena...Fuck...
Preko puta kod Zoke Todorovica prozori mracni, otisli svi u Njemacku...Jos jedno ostrvo se izgubilo u magli...Nemam s kim ni caj popiti...
Zaista mrzim februare...Najradije bih ih prespavao i
onda se probudio u suncanom danu.. u proljecu...

Sta da radim da ne poludim? Nema druge, nego dizati sidro.
Ali kuda...Koja je ovo zima po redu, da trpim isto?
Znao sam da cu kad tad morati zbrisati iz tog sivila, potraziti svoj kutak svijeta i radosti da i u tim danima osjetim da zivim, da osjecam.
I uvijek je bijeg bio sam prolazna mogucnost, nikad konacno rjesenje...
Probudi me ujutro cudan zvuk, praskanje...
Pogledam kroz prozor: napadao snijeg, grane pucaju pod teretom...
Sta je sad ovo? Kuda sada...Da je barem Zeljo D. u BL, pa da odemo u vikendicu na Vlasic...Ali on je u vojsci...Ni Henrija ne vidjam vise otkad se ozenio...
Dok se umivam u hladnom kupatilu, razmisljam groznicavo...Kuda...???
Jedino rjesenje je promjeniti film...
Nema druge, pomislih, odoh se provozati 2-3 mjeseca, odoh ja u Indiju...

Ugodan kraj Februara,
Brada

---

Dragi moji, moram Vam nesto priznati...Kako "starimo" tako se mjenjaju i nasi pogledi na neke vrijednosti u zivotu... Sve su to nekakve prolazne faze, mislim nasi stavovi da necemu pridajemo vaznost...
I onda shvatimo da je u sjecanju ostao tamo neki pogled, neki pozdrav, neki osmjeh ili
neki miris...
Mene zaista ne moze nista vise fascinirati osim iskrenosti, otvorenosti i cistote duse...

Hendrix nase mladosti...

"Koliko jos hiljada godina ovim istim putem? Koliko jos hiljada godina moramo trpjeti pritiske drugih, kupovati stvari koje nam ne trebaju, slusati gluposti koje nas se ne ticu? Koliko jos hiljada godina sanjati san o slobodi, o ljubavi, o jednom boljem svijetu?
Samo je zivotinja osudjena na svoju vlastitu kozu, a covjek je upravo covjek zato jer osjeca nemir, nemir zbog nepravde, zbog trazenja, nemir zbog ljubavi...I bas taj nemir je raskrsnica zivota...put ka sebi, ka kreativnosti, ka samoostvarenju..."
( James Marshal - Jimy - Hendrix, umro 1970. g. u svom londonskom stanu.Bio je sam. Najbolji rock gitarista, do sada neprevazidjen !!!)

Nas Banjalucanin se zvao Denis bio je strasno senzibilan. Stanovao je negdje u Aleji brace Pavlica i obozavao je rock muziku a posebno - Jimy Hendrix-a. I to kako obozavao! Za njega je Jimy bio "TATA"!
Kako sam cuo, imao je njegovo ime tetovirano negdje na sebi, isao je u SUP da svoje ime promjen u - Jimy Hendrix... kad je slusao Jimy-a, znao se napiti do besvjesti...Kako sam cuo, znao je sa rajom sjediti u stanu, vrtjeti Henrix-a na gramofonu do besvjesti (mama je mjenjala ploce) i cugati...Morao je cak i na lijecenje od cuge...
Za njega je Jimy bio jednostavno "tata", "tata" i nista drugo...

Bilo je to negdje sedamdesetih godina. Poneki od nas su tada narucivali LP ploce (longplejke) iz Engleske.
Divno vrijeme sedamdesetih, "Parka", "baste", "peace brother" itd...Za nas je to bilo nesto posebno u to vrijeme: narucivati i dobivati najnovije "stvari", onda:
Santana, Led Zeppelin, Pink Floyd,King Crimson...
Ponesto smo i prodavali i "pokrivali" troskove.I Denis je vrlo cesto kupovao ploce od mene...Bio je toliki zaljubljenik muzike tako da je znao i cjelu platu dati za ploce. Kad god sam ga susreo znao sam da ce nesto htjeti kupiti ("Eki, nemoj da moja zena sazna!"). I uvijek je trazio nesto od "tate". Obozavao je Hendrix-a, zaista...Znao je koji broj cipela "tata" nosi, koje boje su bile carape na snimanju tog i tog albuma...Nesto nevjerovatno!
Onda ga neko vrijeme nisam vise sretao...Cuo sam da je ponovo na lijecenju...I izgubio sam ga iz vida...

I nakon nekoliko mjeseci sretnem ti ja Denisa u Aleji, kod "Cajaveca". Denis k`o nov. Smijesi se svojim
blagim osmjehom, pozdravlja me, pita sta ima, sta sada slusam, narucujem li i dalje...
Onda ja njega pitam kako je, je li sada "dobar", sta slusa od muzike...Ja nikada necu zaboraviti tih par recenica, tu emociju, nekoga ko je tako obozavao Jimy-a:
"Eki", rece Denis, " neki dan na radiju. Znas ko? TATA! Citavih pola sata! Ja i mama se isplakali."
Stajao sam, gledao ga, nisam mogao a da ga ne zagrlim!

Bio je super decko i tako se znao uzivjeti u pricu, posebno o "tati"...
Gdje li je sada ?

Srdacno od Ekrema

---

Dobar dan Seha!

Divota jedna, koliko emocija, samoposmatranja, nostalgije i realnosti izbija iz ovih nasih "Kajakaskih" tekstova... I kako je to dobro, moci podjeliti sve te misli, sva ta osjecanja sa drugima... Citao sam jednu knjigu o Palestincu koji zivi medju Jevrejima...Inace u Izraelu zivi oko 20 % Palestinaca sa izraelskim pasosem...I taj mladi Palestinac nastoji probiti se u zivotu, postici svoj cilj: zavrsiti skolu, diplomirati, naci posao kao i svi ostali njegovi vrsnjaci...Ali ! On je Palestinac u Izraelu i kao takav on je gradjanin drugog reda, diskriminiran, neprihvacen...U svojim nastojanjima on gubi vlastiti identitet, vlastitu kulturu... preuzima sve iz jedne druge kulture koja ga ugnjetava, sikanira...I na kraju gubi sve pa i sebe... Ovo sve sam pisao samo da bih citirao rijeci autora knjige, Palestinca, koji zivi u okupiranim podrucjima: "Ovdje je zivot nesnosan, svaki dan...
Ali ja pisem i samo to mogu, i to radim da se odrzim u zivotu..."
Citam lijepe tekstove na stranicama "Kajaka", tekstove pune emocija i kako je to dio jedne istine ( o nama) smatram da tu istinu ne smijemo zaboraviti, treba je zapisati, inace ce je vrijeme i zaborav izbrisati... Ona je dio jednog posebnog trenutka u istoriji ljudi, u nasoj istoriji... Mozemo se mi rasuti po cijelom svijetu, ali mi ostajemo ono sto jesmo... Koliko samo umjetnika, predivnih dusa ima medju nama... I kako je divno moci ispoljiti svoja osjecanja...Moji Svicarci to ne mogu pojmiti...Smatraju to "samo gledanjem u proslost" i "gubljenjem vremena"...Mozda ima u tome i istine u ovom "speedy" svijetu, u ovoj materijalnoj trci. Ali ja znam da je ovaj nas trenutak tako jak da se mora ispoljiti, zapisati...da bi se prezivjelo...i da poslije njega dolazi taj korak dalje, taj korak koji ce omoguciti da nadvisimo sebe i da pogledamo i Amsterdamu i Adelaidi i Torontu i svim tim gradovima u oci i da shvatimo da smo i mi kao i nasa djeca dio tih gradova i da ti gradovi zive sa nama i od nas... I da je Banjaluka dio jedne proslosti, jednog sna...onda... I, sto rece onaj "pokvarenjak" Ch. Bukovski: "Dokle cemo, prijatelju, umirati u snu?"

A mozda ipak jednoga dana u ovom vijeku i vremenu globalizacije, i mi se nadjemo ponovo u Banjaluci na coskicu, ili tamo nekom "Snacku"-u, pa ko Zamola, Mujo, Skare i ostali pravimo psine jedni drugima... Jer, koliko znam, na kraju se sve vrati na pocetak... Pozdrav od Brade!!!

PS Iz Goranovog pisma sam ipak dosta saznao o Amsterdamu... Hvala!

---

Dobar dan Seha !

Kad bi se mene pitalo, ja bih odgovorio da covjek nije drvo pa da se korjenjem veze za jedno mjesto... Zato, sretno svim tragacima i putnicima zivota na ovoj planeti... Kad smo sedamdesetih pustili kosu, kad smo furali The Doors-e, Led Zeppeline, Hendriksa, Janis etc...kad smo popusili ko zna koliko jointa, mislio sam da cemo se mi, zaljubljenici zivota, iz baste starog doma, "drvene" (Gospodske, nakon potresa), parka... da cemo se mi svi koji smo osjecali duh vremena i zanos mladosti i ceznje da cemo se rasuti po svijetu po bijelom svijetu, ici putovati, traziti... Da cemo onda nakon dugo godina, ponovo se sresti u tom istom nasem gradu, stariji, mudriji, puni iskustava i prica... Bila su to romanticna vremena... I neki su zaista otisli...ali premalo nas...osjetio sam se malo prevarenim... Vrijeme odlaska je doslo malo kasnije, ali prisilno i sa traumom... Ali, bolje ikad nego nikad: Svijet je tu da ga upoznamo i zivot da ga zivimo.. Treba ostati pozitivan i respektirati zivot... Ljepota je posvuda oko nas...samo je treba znati vidjeti! Artur Schopenhauer je svoje izbjegavanje odlaska u rat (za Njemacku protiv Francuza u 19. stoljecu) objasnio rjecima:" Moja je domovina mnogo veca..." Ja sam otisao dobrovoljno iz Banjaluke, nisam u inozemstvu imao ni sponsora za Ameriku, ni socijalu kao start, ni placen stan i opstao sam i guram dalje...
A jednom sam sjedio u Velikom "Snacku" sa Ratkom Kecmanom. Sedamdeset i neke... Vani je zapljustala kisa, ona obilna, ljetna, topla... Kad je prestala, izasli smo iz Snack-a i odjednom zasija, pravo bljesnu Sunce! Zrak cist, sve bljesti, divota jedna...ja ocaran! Fantastican trenutak! Nezaboravan! Ratak, onako emotivan i ushicen rece :
"Eki, vidis li ti ovo?" I suze mu teku niz lice... Predivan momenat ljepote...
I bas kod zidica nailazi jedan milicajac ( bas "drot") i pravo na nas:
"Sta je bilo, sto place taj?" ( Hej, taj!)
"Nista", rekoh, "samo je odusevljen ljepotom!"
A drot ce na to: "Ma, dacu ja njemu ljepotu!"
I sta sam mogao?
Pozdravio sam se sa Banjalukom i otisao sam ... ...
da trazim svoju Itaku i jednu Penelopu...
Peace brothers & sisters i uzivajte u zivotu...
Voli Vas Eki Brada

PS Carobna rijec je LJUBAV!