U neka davna, davna vremena, bijase jedna zemlja. Jedni su govorili da je to zemlja mudraca, dobrih, plemenitih i ucenih ljudi, a drugi pak da je to zemlja heretika, nevjernika i cudnih, vrlo cudnih ljudi. Bilo kako bilo, ali i jedni i drugi kazivali su o Bosni, o raju. A tamo, na vratima raja, bijese jedan grad. Temelje mu udarise rimski legionari na svom osvajackom putu ka Egiptu, zastavsi da se ulogore i odmore, ali ocarani ljepotom krajolika, odlucise da tu zauvijek ostave svoj trag, te izgradise tvrdjavu i dadose joj ime Castra. Grad je nicao u dolini uz kojeg se, kao zlatna nit, protezala predivna rijeka. Gore, malo dalje, ponosno se uzdisalo brdo misticne ljepote, iznad koje je sunce na zalasku ostavljalo svoj crveni trag dobrodoslice. Bijase ta ljepota prije hiljadu i petstotina godina, bijase taj raj i prije hiljadu godina...Boze, bilo je to prije samo nekoliko godina, kada je nasa Banjaluka bila nase kraljevstvo, nasa ljubav, nas dom. Ta zelena rijeka, vijekovima je neumorno tekla, obgrljena starim vrbama, pjevuseci bozansku melodiju-znanu samo nama, nama cija je bila, nama koji smo joj pripadali. Covjek bi danima mogao sjediti pored njenih brzaka i do ludila se prepustati svim onim veselim i predivnim tonovima i mirisima koji su se, mada u fantasticnom neredu, harmonicno stapali u snagu, dovoljnu za bezbroj buducih zivota... Covjek bi mogao umrijeti presretan pored njene tisine, ocaran tajanstvenom moci mira, ljubavi i ljepote, jer ta rijeka je posjedovala moc - moc iskona, vjecnosti i neiscrpne mudrosti. A
uz nas Vrbas, spava nas grad, nasa bajka, nas ponos. U tom kraljevstvu,
okupanom zorom i prvim suncevim zracima, spavaju nase uspomene i nasa
sjecanja, spavaju nasi najdrazi i nasi prijatelji, spavaju nase ulice,
nas jorgovan, nasa klupa...., spava nas dragi grad... Spava nasa Banjaluka,
najveci i najljepsi grad na svijetu, grad sa dusom i srcem, grad koji
se voli, grad koji je od nas ucinio ljude... Spava tvrdjava nase proslosti
i nasih sjecanja. Grad kojim su se setale najljepse zene na svijetu,
g Sve ovo, do sada receno, a bijese to tako malo, moglo bi nam liciti na bajku, a i mi sami, dovraga, mogli smo nastaviti zivjeti kao u bajci da se jednoga dana nad Banjalukom ne nadvise neki tmurni, crni oblaci... Oblaci, noseni vjetrovima zla i opijeni crnim silama mraka bijede istoka...Podivljale horde nekih cudnih bica, ubise nam carsiju. Pijanih, zakrvavljenih ociju, ispustajuci neke cudne, gotovo zivotinjske krike, iskasapise i unistise sve sto je ljudsko, covjecno i civilizacijsko... Ali, proslo je vrijeme bajki! Nase Banjaluke, onakve kakva je nekada bila, vise nema, niti ce je ikada biti. Ostalo je samo sjecanje, mozda poneka fotografija i poneki sjetni uzdah. Ali, ostali smo mi, tragovi i dokazi da je sve to zaista nekada tako bilo. Mnogi ce sada pokusati pisati i pricati neke nove, izmisljene price, ali to su budalastine!!! Samo mi cija je Banjaluka zaista bila, samo mi koji smo svim svojim bicem pripadali tom kraljevstvu, samo mi znamo sta je, cija je, kakva je i kolika je nasa carsija. Mogu oni proci kroz nju, ali nece ona kroz njih!!! Mogu oni ubiti grad, a kada bi mogli ubili bi i sjecanje na njega. E, to ne moze!!! Banjaluka je uvijek bila i ostala nasa i samo nasa pjesma i ljepota, a to nam niko nikada ne moze oteti, ni ubiti! Zato cu svako vece, pred spavanje, svome djetetu pricati pricu - "Bio jednom jedan grad...!" Said GUSIC ----------------------------------------------
I onda, sretan zbog tih susreta i nesretan zbog slutnje budjenja i jave, bezuspijesno pokusavam na brzinu reci sve ono, nekada, zaboravljeno, nedoreceno i propusteno i sve ono sto se, kao cemer, natalozlilo na dnu duse, svih ovih prokletih, prevarenih i izgubljenih godina. Zaboravim se tako ponekad, pa bih najradije rijecima... Bez odjeka. Potom praznina. Vidim, nema tu nicega vrijednog, nekog drugog, glupog i slijedeceg pokusaja. Pa opet, cim se docepam snova ja odlutam tamo. Jer, pola je mene tamo ostalo. I zauvijek otislo, zajedno sa onima, kojih vise nema. Mozda mi zato izgleda da, nista vise, nije isto? Nije kao nekada. A kako bi i moglo, bez njih, biti? Sve se tako prokleto promijenilo, a izgleda da ni mi sami nismo vise oni svoji, oni koje smo nekada poznavali i u tudjim osmjesima prepoznavali. Mada nerado, i pored svih tih istina, opet ja odlazim tamo, mojoj carsiji, mojoj staroj raji i onim davnim bezbriznim jutrima. Nicega vise nema! Ni carsije, ni proljeca, ni onog poznatog mirisa slatkog jutarnjeg nemira. I gledam je ovakvu nikakvu, zaraslu u gomilu nepravilno razbacanih i zapustenih kuca na cijim se prljavim i masnim prozorima, s vremena na vrijeme, pomaljaju bolesne, uplasene i neispavane poluljudske oci. Bice mozda, da nema sna u tudjem krevetu? Mozda nisu znali da se sreca ne moze graditi na tudjoj nesreci? Ili su mozda mislili da, ipak, moze? Ili mozda... nista nisu mislili? Ko zna, bice da je ovo posljednje. I gledam taj cemer, taj jad i bijedu, a u mislima mi neke druge i ljepse slike, onih nekadasnjih, boljih dana. Gledam izgubljene ljude u prostoru kako ulaze u nase domove koji vise I nisu nasi ali jos manje njihovi i pitam se sta smo to skrivili Bogu? I vjerovatno zato sto mi nikada niko nije odgovorio na sva ta, tako jednostavna pitanja, uvijek se vracam tamo, tamo dole, mome gradu, mutnoj rijeci i u nelagodno potmuloj tisini srecem one, kojih vise nema. I nema to nikakve veze sa razumom, sto njih vise nema - jer da ih nema, ne bi ih bilo. A puna ih carsija?! Zaglusujuci muk tisine rastura glavu i razdire mozak. Slika krvavog neba kako place i pod njim, nagi muskarci i zene u crnom. Marsiraju! Ni sablasni smijeh sotone ne zaustavlja tu cudnu kolonu, tu cudnu povorku Snova i sjecanja. - Ni zemlja, koja se grohotom smije I pod krvavim koljenima podmuklo drhti, ne mami upale oci, ni vapaj bez glasa. Oni idu dalje. - I ja ih ponekad slijedim, onako, naizgled bez cilja. U tisini i beskraju, najvjerovatnije prema zvijezdama mada se, kao u zacaranom krugu, vrtimo na istom mjestu. I u toj cudnoj i bezglasnoj setnji, kao robovi povezani lancima, zarobljava nam misli osjecaj nedorecenosti i nedovrsenosti. Necega?! Kao da niko, jos uvijek nije spreman, da zauvijek ode i zanavijek napusti zapoceto i na silu prekinuto - snove, ljubavi, rijeci, svakodnevne odlaske u skolu, posljednji pozdrav ili poljubvac... Kao da svi imaju, eto samo jos nesto, da urade, a poslije toga, neka nicega vise nema. - U rjetkim slutnjama svanuca, vidim ponekad Zgonju, kako na Hanistu prije skole sjedi, mlad, lijep, sretan i nasmijan. Mada nema tuge ili bola u njegovim ocima, ipak ima nesto... Ima neka sjena razocarenja, ili cak zbunjenosti? Mase i pozdravlja. Sigurno ceka nekoga? Jos uvijek. - I cujem Abdulaha mujezina sa Ferhadije, do k ezanom budi dremljivo banjalucko jutro. Kao slavuj, glas mu lebdi nad uspavanom carsijom i salje ljubav i snagu svakom bicu, svakoj travki i svakom cvijetu.,. - I Alu sa cekerom , kako odlazi prema gradskom mostu. Istom onom mostu sa kojeg je bio bacen. I pitam se ponekad Kako je uspio isplivati na povrsinu nemirne rijeke, kako li je smogao snage, a mozda ga je Vrbas iz ljubavi izbacio na porvrsinu? A u kaficu , jos uvijek naslonjen na sank, stoji vjecito dotjeran Haris i nesto sa Zlajom prica. Jedan s jedne, drugi s druge strane sanka, a obadvojica u svom, sada nekom drugom, svijetu, daleko od ovog naseg. Imaju svoje pice i svoju pricu i znaju oni da jos nije doslo vrijeme fajronta i placanja cehova. Ne daju ni zivot, ni Bog mladost tek tako i zato znaju oni da je to samo neka velika greska. - Pored zgrade mi, jos uvijek prolazi Didi i tek u prolazu kaze: "Vozdra komsija, sta ima"? I oca mu Esrefa vidim, dok ga sa prozora briznim pogledom ispraca. I slijedi ga potom krisom, jer neke crne misli sluti - onako, kako to samo otac moze. Odlaze dole, prema vrticu, da se zauvijek u vjecnosti sretnu. - Sretnem tako ponekad i Adija i Deju za bilijarskim stolom. "Hocemo baciti jednu partiju. Na pauzi sam ali imam vremena da te poderem" - kaze sa osmijehom i slaze kugle ne cekajuci odgovor, jer zna da hocemo. I igra lose, cak losije nego prije, mozda zato jer su mu rasejane misli, na ledenom skandinavskom nebu - Lutam tako besciljno nasom carsijom i kunem vam se da ih srecem, ponekad vedre i nasmijane a ponekad tuzne i zbunjene. S nekima zastanem na trenutak, nekima samo, u znak pozdrava, mahnem, a s nekima cak i pice popijem ili partiju bilijara odigram. I ne znam tada da ih nema u nasoj carsiji, ili mozda necu da znam? Mozda zato jer i oni nece to da znaju i nece da priznaju? Pa se tako, budalama, i jedni i drugi pravimo i foliramo da je sve, kao nekada prije. - Ne moze biti i nije normalno da tek tako, u jednom trenu, sve prestane i sve nestane? Kakvog bi smisla onda imalo mojih dvadeset I kusur godina , ili njihovih dvadeset, osamnaest... Koje li gluposti samo i pomisliti da vrijeme moze stati i da se zivot moze ugasiti tek tako, bezveze, bez razloga i iznenada? Sa mnogima od onih koje srecem, nisam se uspio posteno ni upoznati, jer kontali smo da imamo vremena. Kontali smo, cijeli zivot cemo zajedno zivjeti tamo, u nasoj carsiji. Tu nam je bilo dobro, tu nam je bilo lijepo i nije nam trebalo ni tudje, ni drugo, ni vise. Sunce nam je sijalo toplije i od Australijskog, a snjegovi su bili blistaviji i od ovih Americkih. - Sjecam se dobro - iz nasih avlija sirio se misris jorgovana. I imali smo one kojih vise, osim u snovima, nemamo. I oni su, imali nas. Sjecam se dobro neke mudrosti koja kaze da se ne zivi od proslosti - ali nista ne rece kako da se zivi bez nje?! Bit ce ipak, da to i nije neka mudrost. - Jer ako zaboravimo sve ove drage ljude, ako ih se ne sjetimo i ako ih ne spomenemo - ko ce se onda nas sjetiti i nas spomenuti? Mozda nasa djeca koja nece znati ni ko smo, ni sta smo, ni odakle dolazimo? Ako sve to zaboravimo, sto nam drugo preostaje sem da i dalje lutamo od sjecanja do gluposti. I sanjamo. - Znam dobro da i nisu neki snovi. Znam da ima puno ljepsih i vedrijih. I ja sam, smoren od njih, pozelim ponekad da ih zauvijek odsanjam i napokon stavim tacku na zavrsenu pricu o jednom gradu i zivotu koga sam punim plucima disao. Ali ne daju oni, oni koje jos uvijek srecem kako nas, zaljubljenim pogledom jos uvijek traze lutajuci po rusevinama nase i svoje proslosti. Ne daju snovi, koji nas vracaju njima. I jer je sve to, ponekad vrlo naporno, skonto sam da vam ih dam. Mozda tako prestanem sanjati, mozda mi bude lakse, mozda ih se oslobodim. Radite s njima sta god zelite, samo ne recite da, i pored svega, nije lijepo prosetati nasim ulicama makar to i boljelo... "Esto bonus saltem, si non potes esse peritus." Said
[an error occurred while processing this directive]
|