Vjetar mrznje i nasilja otjerao me je iz moje
rodne Banjaluke, daleke '92
tuga zbog odlaska je jos uvijek toliko prisutna da mi se cini kao da
je to
juce bilo.
Zivot pokusah da nastavim u velikom centru Evrope *Briselu.
Iako samranije nekoliko puta dolazila u ovaj grad i ostajala po mjesec
dana kao
turista, sve mi je ipak izgledalo strano i odvratno.
Kuce, ljudi i mirisi u zraku a da ne govorim jezik.
Naucih francuski jer moradoh. Upoznah i
nekoliko porodica sa prostora Bivse i tako poce druzenje. Bili su to
ljudi
iz Modrice i njene okoline. Nekakvi Tarevci postadose znak raspoznavanja
i
"velicine" pa svako ko nije cuo za Tarevce
gledali su ga kao da je sa Marsa pao.
I ja sam tako postala Marsovac. Niti sam ja njih razumjela niti oni
mene a medjusobno su se bas lijepo sporazumijevali. Poceh umjesto gdje
da
govorim dje, umjesto brzo "sad
pa sad" itd ne bi li me bolje razumjeli, ali
svejedno nije islo. Na kraju zakljucih da mora da sam "prolupala"
i odlucih
da se povucem.
Poceh sve vise vremena da provodim sa zivotinjama. Cinjenica
da sam lako uspostavljala kontakte i sasvim lijepo se sporazumijevala
sa
Belgijancima, Marokancima, Pakistancima, Turcima ulijevala mi je nadu
da
nisam izgubljen slucaj. Uzivala sam i u kontaktima sa svojom rajom
Banjalucanima rasutim po bijelom svijetu.
Onda, jednog dana moj muz odluci da selimo na "kraj svijeta".
U dalekom Melburnu bilo je malo lakse za pocetak jer sam znala engleski
a i posao sam
brzo dobila. Opet upoznah nasih iz Bivse ali ovaj puta vecina je bila
iz
Bihaca i njegove okoline. Moju pretpostavku da sam stvarno "prolupala"
potvrdi isti scenario kao u Briselu. Ne razumijemo se nikako. Opet jedina
utijeha bijese cinjenica da sam se izvrsno slagala sa ljudima na radnom
mjestu. I onda, u proljece 2000 neko dodje na ideju da napravi susret
Banjalucana u Melburnu.
Ovom susretu je prisustvovalo oko 100- tinjak
prekrasnih. Zbog velicine grada i moje zauzetosti nisam znala da nas
ima
toliko ovdje. A onda se desi cudo. Sa svima i znanim i neznanim na tom
susretu razumijela sam se u pola rijeci. Sporazumijevali smo se i razumjeli
i pogledom i izrazom lica. Svaki djlic moje duse ponovo je ozivio i
rekoh
sebi "To je to".
Mi Banjalucani, bez obzira na godine, imamo svoju "sprehu"
i ono "nesto" sto nas zblizava i ujedno cini toliko razlicitim
od ostalih.
Vise i ne pokusavam da se druzim sa ljudima koji nisu sa obala Vrbasa.
Nije
to da nekoga mrzim ili potcjenjujem ali ta druzenja nisu ista. Ne razumijemo
se ni poslije sati razgovora a i dusa opet ostane prazna. Susreti i
druzenja
sa mojim dragim Banjalucanima u ovoj dalekoj zemlji su mi neprocjenjiva.
Isto tako u svakom procitanom pismu na ovim stranicama prepoznam veliki
dio
sebe i svaki puta kazem "Boze kako smo svi mi Banjalucani isti".
Sretna sam i ponosna sto je to tako.