Dobro nas je ubo taj Limpy. Bas dobro. Ne znam ko je Limpy ali ga vidim kako negdje u jednom od banjaluckih internet kafica sada sjedi i uziva posmatrajuci, sa bezbjedne udaljenosti, buru koju je izazvalo njegovo, naizgled, naivno pisanije. Neke od nas je Limpyjev poziv na povratak zabolio, druge isprovocirao, a Seha je profitirao. Sinula mu ideja: provokacija = inovacija...pa na Kajaku uskoro slijedi nova stranica, Forum gdje cemo, sa ili bez Limpy-ja, moci da raspravljamo...o svemu i svacemu...na primjer: ‘vratiti (se) i/ili povratiti, pitanje je sad !?’ ili, ‘bez Banja Luke sa nama ali s Banja Lukom u nama...’ Bilo da je Limpy nenamjerno ( ?) provokativan ili namjerno cinican, ja sam mu zahvalan na pozivu za povratak. Ako ni zbog cega drugog, a ono zato sto su na njegov poziv uslijedili tako brojni odgovori. Sa svih strana svijeta. O tome zasto se ne vracamo. I zasto se necemo vratiti. Taj Limpy iz Banja Luke danas (odrednica RS, BiH iz Limpyjeve adrese na odredjen nacin najbolje oslikava razliku izmedju Banja Luke nekad i sad) postavio je sustinsko pitanje: zasto se ne vracate? To je ono sto ostaje kada se odbiju svi “ideolosski” epiteti tipa “nema vise protjerivanja” i “bogate plate i socijale”... Limpyju (a, zapravo, svima nama) najbolje je odgovorio Sile – koji je, mozda vise nego Limpy, potaknuo druge na pisanje – izrekavsi potpuno redukovanu istinu: (ne vrachamo se) da ne bismo pokvarili uspomene!
Banja Luka koja zivi na Kajaku, ona virtuelna, cyberBanja Luka, satkana je zapravo od snova i sjecanja i, sto vrijeme vise prolazi, njena slicnost sa realnom Banja Lukom, onakvom kakva je bila ili onakvom kakva je danas, sve je manja. Zivjeti sa prosloscu i snovima je lijepo ali i rizicno: susret sa realnoscu postaje sve tezi, a ponekad i potpuno nemoguc. Nakon godina u rasijanju, vracajuci se u danasnju Banja Luku, mi srecemo neki drugi grad, neki grad koji sve teze prepoznajemo ili ga prepoznamo tek u slucajnim susretima sa detaljima iz proslosti ili snova...
Prolazeci proljetos Kaporovom ulicom u kojoj sam odrastao od 1968. do 1981., odjednom, bez svjesne namjere, u sjecanje mi se vratila melodija koju smo, moj drug R i ja, kao poziv na sastanak, u doba djecastva, zvizdali pod prozorima jedan drugome. Djelic melodije “Summer Time” bio je nasa tajna sifra, nas poziv da se sretnemo, da izmislimo bilo kakav razlog zbog kojeg bismo morali “na polje”. Poslije bismo satima mogli sjediti, nista ne radeci i ni o cemu ne pricajuci, pod brezom ispred Pajpove kuche, tek takmiceci se ko je bolji u “pljuvanju s preponama” – jedna potpuno nepoznata i, za sve druge, gadljiva navika da pljujemo preko metalnog okvira za parkiranje bicikala na trotoar kojim su prolaznici isli prema djecijoj bolnici odnosno, kasnije, psihijatrijskoj klinici u dnu Kaporove. Sa usana mi je, gotovo nesvjesno, odletio taj zvizduk, jedan iskrivljeni djelic ljetnjeg evergreen-a. Nisam znao da li je R u Banja Luci. Cuo sam, od poznanika, da su ga vidjali, da namjerava da se vrati, ali niko mi nije potvrdio i da se konacno vratio. Prije nego sto sam uspio da zavrsim, drugi put, isti ljetni zvizduk, na balkonu stana na trecem spratu zgrade pred kojom sam stajao pojavio se, kao prije 25 ili 30 godina, moj prijatelj R. Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao da nikada nije ni prestalo nase dozivanje zvizdukom, kao da nismo hiljadama dana i kilometara bili daleko jedan od drugoga. Na balkonu, gore, i na ulici, dolje, ljudi su mogli da vide dva sredovjecna, procelava i osjedjela muskarca. Nas dvojica smo se u tom trenutku vidjeli kao isti oni djecaci u pubertetu s pocetka 70-tih, spremni da, s gitarom, odemo do Studenca i, uz “Nektar” ili “Zvekana”, uzivamo u ponavljanju “one nase”... R. mi je, poslije, ispricao kako se vratio u Banja Luku, u Kaporovu, u stari stan svoga oca…On ne kaze ali ja znam da mu nije bilo lako – bio je izbjegao u Njemacku, pa kada su ga Nijemci vratili nazad, on se, privremeno (na tri godine!), smjestio kod rodjaka, u Hrvatsku i, najzad, dosao nazad, kuci, u Banja Luku... Pricamo, prepricavamo, sjecamo se...u trenutku tisine, pricam mu o Kajaku...on kaze da zna za tu stranicu iako nema internet...Kukaju za Banja Lukom, kaze R., a sastaju se izvan Banja Luke. Nesto se, kao, osjecaju uvrijedjeni...i odmahnu rukom. Nisam htio da o tome diskutujem s R. U sjecanje mi se vratio dogadjaj od prije skoro 20 godina... Pred moj polazak u vojsku, neke 1984., na Mejdanu, u malom stanu u Mehmeda Delica, kod Cive, skupilo se drustvo – malo ali odabrano – da isprati vojnika. Pojeli smo dvije kokoske (ili ce to biti pilici, ne sjecam se vise) i popili o-ho-hoooo…pa, nakon ica i pica, a povodom ‘svecanog trenutka’ kada djecak ili momak iz faze ‘kucnog ljubimca’ prelazi u fazu ‘pravog muskarca’, pocesmo o JNA, o bratstvu i jedinstvu, o Titu... Prisjecajuci se svojih disidentskih veceri iz univerzitetskog zivota u Novom Sadu rekoh tada kako su sve te parole tipa ‘Bez Tita sa nama al’ s Titom u nama’ zapravo smijesne, kako sluze u svrhu zavaravanja naroda i kako su bacanje pijeska u oci onima koji su, kao R, iskreno vjerovali u Tita i Titoizam, a sve s ciljem da se, zasticeni Imenom i Likom dragog nam Vodje, njegovi vazali, koji su od njega naslijedili vlast, na istom mjestu zadrze, kao i Tito, do kraja svog vijeka... Nakon moje filozofske tirade R. je ustao i otisao kuci. Bolje je ovako, rece, inace cemo se posvadjati…a to bi bilo prvi i zadnji put. R-u si mogao dirnuti u sve, samo u Tita ne. Kada sam ga, mnogo godina poslije, posjetio u izgnanstvu u jednom malom njemackom gradu, u blizini granice s Francuskom, u oci mi je pala velika tapiserija na zidu: Titov lik, u stilu 68-osmaskih grafika Ce Gevare, gledao me je sa zida prizemnog stana...a kada nam je od vina postalo malo vruce isti me je idol mrko pogledao sa istetoviranih prsa mog druga...Treba li reci da Tita, tada, nisam spominjao...Tada sam vec znao da je njegova vjera u Tita oblik vjere u ljude koji su se razlikovali po vjeri i naciji, po boji kose ili ociju, ali ih to nije udaljavalo zahvaljujuci cinjenici sto su pripadali istom ideoloskom miljeu (bratstvo-jedinstvo i zjenica oka...) ciji je Tito bio tvorac, kasnije cuvar i, najposlije, zastitni znak, simbol. Na isti nacin R. (a to ce reci i Limpy) ima pravo i kada je o Kajaku rijec. Iz njegove perspektive (povratnika) neumjesno je govoriti o Banja Luci nekad bez akceptiranja Banja Luke danas. Pri tome uopste nije vazno da li se R vratio svojom voljom ili ne, kao sto je nebitno da li je, u ratu, neko protjeran ili je ‘dobrovoljno’ otisao iz Banja Luke. Banja Luka iz No com. je danas takva kakva je prije svega zato sto smo mi otisli i sto se nismo vratili. Ili sto smo cutali, sto rece nepoznati autor mail-a koji nam je poslala Sabina...Negiranjem stvarne Banja Luke mi negiramo i R i sve one koji su ostali ili se vratili dakle sve one zbog kojih se i mi, s vremena na vrijeme, vracamo u Banja Luku. Kada na Kajaku citam duhovite opaske (Sile, Pajp, Seha...) ili detaljna i, ponekad, emotivna sjecanja (Severin) o Banjaluci, ja se smijesim, uzivajuci u prepoznavanju vlastitih misli i osjecanja u drugim, meni, po mnogo cemu bliskim, ljudima. Moj prijatelj R. je isao istim putem kojim smo prosli svi mi koji smo danas rasijani po svijetu. R. je, uz to, uvijek pripadao Banja Luci. Jedina razlika izmedju mene (nas ?) i R. je da je on, vjerovatno i ne znajuci, u dzepu imao povratnu kartu...Bez te karte u dzepu R bi danas bio stanovnik ove virtuelne, kajak-banjaluke. Kao i moj drugi prijatelj, B koji je nakon osam godina lutanja po Evropi, od Ceske do Svedske pa nazad do Hrvatske i Austrije, konacno, nasao, ponovo, svoj svijet. Danas prodaje bizuterijski nakit u gradu u kojem je rodjen i salje mi, s vremena na vrijeme, viceve s ulice. SMS-om. “Ja sam najsretniji ‘ulicar’ na svijetu”, pise mi, “i nikad vise ne bih napustio Banja Luku”. Zao mi je sto ne mogu da dodjem u Njivice i, makar samo na kratko, budem sa svima vama, jer mi odmor pocinje tek 12-07 (bio sam, slucajno, prosle godine na Krku i siguran sam da cete vi, koji idete od 5-12. jula, tamo uzivati). Radujem se sto cu neke od vas vidjeti nakon 12.07. u Banja Luci. I sto cu biti sa R i B. Ispricacu im da je kajak-banjaluka najbolje mjesto za cuvanje sjecanja na najljepse sto je Banja Luka nekad bila ukljucujuci i onu Banja Luku iz nasih snova, uljepsanu “bolom zbog nemogucnosti povratka”. I necu im zamjeriti zbog toga sto su se vratili, naprotiv, reci cu im da sam im zahvalan sto mogu, zvizdukom “Summer Time”, kao carobnjak, da ozivim dio proslosti u sadasnjoj Banja Luci.
Goran Trkulja Pismo Kajaku
Deset godina nakon Rasijanja jasno je da smo osudjeni da se, rasijani, utopimo u nove svjetove i da, polako, u njima nestanemo. Istina te spoznaje izvire iz svake od slika koje sam vidio u virtuelnoj galeriji cafea Kajak u odjeljku "Gdje smo"...Pisma iz Londona ili Melbournea samo su svjedocanstva naseg, i Banja Luke, s nama, uviranja u te svjetske kosnice... Od
svih opisa tog nestajanja najblizi su mi oni iz SF
i Adelaide...mozda zato sto sam te 'putopisce', iako povrsno,
ipak poznavao...Pisma Zuce i Sileta cine da postajem svjestan da sam
potpuno izgubio jedan svijet...jedini koji je bio moj...ali da njegove
parcice, rasijane, mogu da pronadjem negdje gdje ih, ranije, nikada
nije bilo: na aerodromima svjetskih metropola, na primjer, ili u nekoj
kafani zaglavljenoj u tijesnim ulicicama neke juznoamericke luke. Kao
komadici razbijenog ogledala koje smo ponijeli sobom na sve strane svijeta
ta su ogledalca, skrivena u njedrima, k’o sicusni cuvari tajni
i talismani poneseni “za srecu”, dobila razlicite boje...kada
se, sami, zagledamo u njih, ona svakome od nas otkrivaju posebnu i uvijek
drugaciju sliku naseg, bivseg, zajednickog svijeta...Skupljena, ta ogledalca
nikada ne bi mogla da sacine ponovo ono isto ogledalo, ali bi od njih,
siguran sam, mogao da se napravi najljepsi mozaik na svijetu... Posteno
govoreci ja tim mojim izgubljenim svijetom, omedjenim Sehitlucima, Begovim
brdom i Starcevicom i uokvirenog Rijekom, nisam uvijek bio zadovoljan...ponekad
mi je bio tudj, na momente cak mrzak...narocito ono malogradjansko u
mentalitetu mojih sugradjana na sta sam nailazio na gotovo svim zurkama
iz gimnazijskog doba. Il' si "rodjeni" Banjalucanin il' si
dodjos? Ako si "rodjeni" Banjalucanin onda jos pitanje "A
jesu l' ti roditelji rodjeni u Banjaluci"? Pa onda djedovi? Pradjedovi?
A pra-pra-pra... U
naklapalici s "rodjenim" Banjalucanima nikada nisam mogao
da pobijedim. Kad bi doslo do uporedjivanja ispostavilo bi se da su
njihovi korijeni u Banja Luci uvijek stariji od mojih...ako je potrebno
nasli bi se tu jos prije Tvrtka Kotromanica... Tako sam mnogo kasnije
shvatio da je ova utakmica bila potrebna kako bi se potvrdila “prava
stecena rodjenjem”. Pri tome su se “rodjeni” Banjalucani
ponasali kao potomci feudalaca koji su one druge, “rodjene negdje
drugdje” posmatrali kao potomke paora, doseljenika. Ova se ‘utakmica’
vodila u manje-vise svim gradovima bivse Jugoslavije, ali u Bosni je
bila najuocljivija. “Biti rodjen negdje drugdje” znacilo je,
zapravo, “biti seljak”. Mi i oni, Banjalucani i seljaci...ova
podjela na nas i njih, vise i nize, rodjena je u krilu malogradjanskog
domicilnog banjaluckog elementa iz straha od novog, negradjanskog, sirovog,
partizanskog elementa koji je prijetio da ce izmijeniti duh grada i
nametnuti nove, drugacije, obicaje te, na kraju, uspostavi novu hijararhijsku
strukturu u gradu. Pokazalo se da je taj strah bio neutemeljen i, u
opstem smislu, bezrazlozan jer je Banjaluka uvijek uspijevala da se
odbrani od uticaja dosljaka. Dodjosi su prije postajali “pravi”
Banjalucani nego sto bi uspjeli da od grada naprave selo... Tako je bilo sve do rata, iseljavanja i Rasijanja...Vrhunac apsurda je da je taj seoski element, koji se tako trudio da se identifikuje s gradom i u njemu se nanovo iskaze, vodio rat u Bosni i, na kraju, pobijedio. “Stari” su izgubili ma kako se oni zvali. Rat su izgubili “rodjeni” Banjalucani, Sarajlije, Tuzlaci...cak i rodjeni Prijedorcani, Novljani, Brcaci, Mostarci, Zenicani...Dosljaci, bilo da su izbjeglice ili da to nisu, danas su, sasvim sigurno, izmijenili sliku svih gradova u Bosni. A zasto? Prije svega zato sto smo mi, sa sobom, ponijeli taj duh nasih gradova i rasuli ga po svjetskim metropolama i zabitima...Dosljaci su svoje obicaje unijeli u skoro prazan prostor i od te smjese sada se mijesi jedan novi duh u cijem nastajanju, kao i uvijek na razmedju vremena, najveci uticaj imaju novi bogatasi, “novokomponovani” mecene. Tako i dusu mog malog svijeta omedjenog Starcevicom, Begovim brdom, sehitlucima i Rijekom danas, iznova, formiraju oni cija ce se djeca zvati “rodjenim Banjalucanima”. Jos prije Rasijanja, cesto sam bjezao iz tog mog malog palanackog svijeta...ne samo u Dubrovnik ili, kasnije, u Novi Sad, na studije, nego i dalje, u Prag, Amsterdam, Veneciju...i na svim tim putovanjima pravio bih paralele izmedju tih novih gradova i mog malog, omedjenog, carsijskog svijeta...uporedjivao bih mirise i zvukove na gradskim pijacama, boje fasada na zgradama, velicinu prozora na kucama i atmosferu na trgovima sa onima iz mog svijeta omedjenog Starcevicom, Begovim brdom, sehitlucima i Rijekom...u tim trazenjima su mi se cesto javljale asocijacije koje, medjusobno, tesko da mogu da uspostave neku stvarnu, racionalnu, vezu. Ogromne zidne reklame na ruznim radnickim zgradama praskih predgradja iz 1981. godine pred oci su mi vratile divnu Dzinicevu palatu i polumontaznu zgradu NaMe iz predzemljotresnih dana, a cvijetna pijaca u Amsterdamu me, na pocetku devedesetih, ne znam zasto, podjsetila na Bezistan...kasnije sam ova podsjecanja shvatio kao siguran znak da sam taj svoj mali svijet uvijek i svuda sobom nosio kao puz svoju kucicu...omnia mea me cum porto...Miris sira na maloj pijaci na gradskom trgu u gradicu Cezé na jugu Francuske bio je dovoljan da se sjetim nedjeljnih odlazaka na pijacu, s materom koja je, pazljivo, sa stalnim izrazom sumnje na licu, birala i probavala kajmak od lijevcanskih seljanki na Gradskoj trznici... Kada mislim o Banjaluci ja razmisljam u slikama. K'o ono kad se, nekad, kod "Alibabe", ukrcamo u traktorske gume pa se spustimo niz rijeku ka Zelenom mostu... pa kraj "izvidjaca" na Abaciji do Gradskog mosta...tu nam Vrbas svojom hladnocom vezuje ruke ali samo za kratko jer nam novu snagu kod Gradskog mosta daju skakaci s kojima se, zajedno, spustamo ka "tihi" podno Kastela...neki tu odustaju od dalje avanture i izlaze na Plazu kod Studenca, a ostali, sto na gumamama traktorskim, sto plivajuci, nastavljaju ka Halilu...lagano, pokraj Alijinog ostrva, hodajuci il' plivajuci (jer Vrbas je tamo plitak) ka stijenama koje oivicavaju opasni lijevak kroz koji se u bijeloj pjeni stisce i klobuci zelena vodena masa Vrbasa...tu, na Halilu, radja se najuzbudljiviji trenutak - pocetak kraj avanture....kao niz tobogan ulijecemo u stisnuti lijevak, rijeka nas tu povuce ka dnu i mi tada uranjamo, za trenutak, u bezimenicu izmedju zivota i smrti u kojoj, bez straha, treperimo, prepusteni nevidljivoj ljuljasci skrivenih sila, iskreno vjerujuci u dobrog duha rijeke koji ce nas, ipak, iznijeti na povrsinu na nekom od virova kiji se mnoze izmedju dviju vjecitih stijena na Halilu... Danas
mi kroz sjecanja promicu redukovane slike proslosti – bogu hvala
nase sjecanje je dovoljno siroko da u koferu uspomena ponese tek milioniti
dio proslosti – iz tog mog izgubljenog svijeta. Sjecam se nekih
boja i mirisa, pejzaza, dragih mjesta...Kroz te slike promicu i slike
nekih ljudi – i poznanici su redukovani u velikom broju –
i shvatam da ljude zaboravljam najbrze. Sa tako redukovanim sjecanjem
mogu da priznam nesto sto, prije, nisam smio ili nisam htio: da je mojim
svijetom vladao carsijski duh koji je Banjaluci, doduse, davao draz
“emancipovane” palanke ali joj je, istovremeno, prijecio da
postane pravi Grad. Sarajevo je, zapravo, bio jedini Grad u Bosni, jedini
pravi grad sa svojom autenticnom i bogatom kulturnom stvarnoscu koja
je, iako posebna i takodje, kao i banjalucka ili neka druga, bosanska
kulturna stvarnost bila obojena malogradjanskim bojama, ipak isla u
korak sa evropskim Gradovima...Banja Luka je od toga bila daleko, nevjerovatno
daleko...Mozda zato Sarajevo nikada nisam volio... Ujutro, po Novoj godini, zove me Omer iz Melbournea. ‘Good morning’, kaze, ‘How are you’...Good morning, mazdrmane banjalucki i sretna i tebi Nova godina, kazem. Omer bi mogao i kineski progovoriti, izdao bi ga onaj banjalucki akcenat. sta ima, pitam, nema nista, kaze Omer, u Melbourneu pada kisa...Hoces li na ljeto ovamo, pitam, a Omer kaze da hoce, otici ce do Banjaluke i Sarajeva pa cemo se vidjeti il’ u Amsterdamu, il’ u Banjaluci...Omer mora tamo da sredi neke stvari oko stana i da vidi mater i sestru...Stara Vahdeta je vec odavno presla sedamdesetu, srce joj popusta, a secer varira...Inace ne bi dolazio. Dobro, a nostalgija? Ma, daj, stari, sta je s tobom? Kakva nostalgija? Za cim? Za kim? Pa, sve sto sam tamo volio otislo je odande. To vise i nije moj grad, znas i sam...nego, dodji ti u Australiju, kaze Omer, Melbourne je prava stvar, pravi Grad... Obecao sam da cemo doci...jednom... Kada
sam, u ljeto 1998. godine, po drugi put nakon Rasijanja bio u Banja
Luci, otisao sam do Kazamata...Za tu kafanu s bosanskim i inim drugim
specijalitetima koju su drzali Merima i Dzevad Kreso vezivale su me
drage uspomene s kraja osamdesetih. Krajem devedesetih osjecao sam se
strancem na terasi s koje sam gledao na Gradski most i Plazu s druge
strane Kastela: ispod gumiranih suncobrana bilo je vruce, sparno, neudobno...i
nista sto bi me sjecalo na ono nesto sto sam dosao da trazim. Vino nije
bilo lose, bilo je dovoljno ohladjeno, ali nije osvjezavalo...na terasi
Kazamata ostao sam kratko...Na platou ispred zgrade u kojoj je smjesten
Zavod za zastitu spomenika Republike Srpske igrala su se djeca. U Kastelu,
u srcu Banja Luke, osjecao sam se strancem. U
svom posljednjem romanu "L'ignorance", ceski pisac u francuskom
egzilu, Milan Kundera, pise, na francuskom, o nostalgiji. To je bol
koji nastaje zbog nemogucnosti ispunjenja zelje za povratkom, definise
Kundera grcku kovanicu nastalu od rijeci nostos (povratak) i algos (bol).
Nas jezik koristi, takodje, ovu grcku kovanicu u nedostatku vlastite
rijeci koja bi opisala ceznju ili zudnju za rodnim krajem. Prvi koji
je opisao nostalgiju kao fenomen bio je grcki legendarni pisac Homer
u eposu Odiseja. Nakon trojanskog rata Odisej je, lutajuci morima i
ploveci izmedju “scila i haribdi” opstajao zahvaljujuci neutoljivoj
zedji za rodnom Itakom – nostalgija je osjecaj koji ga je istovremeno
razdirao i spasio. Nostalgija cini da covjek pocne, nakon izvjesnog
vremena izbivanja iz svijeta u kojem je rodjen ili odrastao, da uljepsava
stvari iz tog svijeta. Vijetnamac koji je, brodom, dosao u Holandiju
nakon sto su komunisti protjerali Amerikance iz Vijetnama, pricao mi
je kako je bio uvjeren da su jabuke u Vijetnamu dva puta vece od najvecih
koje je vidio na roterdamskoj pijaci, da je meso socnije od najboljeg
argentinskog bifteka koji se moze dobiti u Amsterdamu i da cvijece nigdje
ne mirisi kao u njegovoj zemlji. Izgnanstvo i nostalgija uljepsali su
proslost. Slicno se desilo i Bosancima nakon par godina boravka u Holandiji:
Holandjani su mogli imati najljepse lale i najnjeznije ruze, ali cvijece
u njihovoj zemlji ne mirise kao u Bosni, tamo je i voda slatka i nigdje
se, kao u Bosni, komsijsku kucu ne ulazi kao u svoju (!?) “Bol nastala nemogucnoscu ispunjenja zelje za povratkom”, kako je Kundera definisao nostalgiju, nestaje u trenutku kada se mogucnost za povratkom ispuni. Povratkom, bol nestaje, iscezava ili se pretvara u radost, razocarenje ili, pak, rezignaciju. Moj Vijetnamac se, nakon petnaestak godina, vratio u Vijetnam sa holandskim pasosem u dzepu i zeljom da u Vijetnamu otvori uvozno-izvoznu firmu: u Holandiju ce izvoziti lumpije, a iz Holandije cvijetni sad. Nakon par mjeseci borbe sa komunistickom birokratijom i “zemljacima” koji su u njemu vidjeli najcesce “trulog kapitalistu” koji se bogatio dok su oni cjelivali ratne rane, Vijetnamac se vratio u Holandiju. Na pijacama u okolini Amsterdama prodaje lumpije. Tek ponekad, kad se, umoran, uvece spusti u krevet, pomisli da ce se, jednog dana, vratiti u Ho si Min grad. Da pije caj i ceka smrt. Odiseja se zavrsava Odisejevim povratkom i medjusobnim prepoznavanjem. Homer nam nije ispricao da li se Odisej razocarao povratkom. Ne znamo kako su slike bivse Itake i njegove mlade Penelope, uljepsavane nostalgijom koja je trajala 20 godina, prosle u dodiru sa stvarnoscu. Stari majstor, preteca romanticara i klasicista, ostavlja drugima da nastave pricu o Odisejevom eventualnom razocarenju nakon susreta sa stvarnoscu. Da li je san slavnog mornara dozivio ispunjenje kada je legao u krevet kraj Penelope, u medjuvremenu 20 godina starije i nekoliko kilograma teze? Ili je zazalio sto nije uslisio preklinjanja prelijepe boginje Calypso da ostane na njenom ostrvu i uziva u carima vjecite mladosti i ljepote? Prije nego sto ce otici, iz Njemacke, u Australiju, Omer je otisao u Bosnu. U Banja Luku i u Sarajevo. Da vidi. Moze li se... Putovali smo zajedno. Tamo i nazad. On u Stuttgard, ja u Den Bosc. Tada sam Omera posljednji put vidio. Na putu ka Stuttgardu pitam ga sta je odlucio: vraca li se u Bosnu, u Banja Luku ili Sarajevo, ili ide dalje, za Ameriku ili Australiju. sto pitas kad znas odgovor, kaze mi Omer. Dolaskom u Banja Luku nestalo je bola nastalog nemogucnoscu povratka. Na mjesto tog bola uselile su se slike jedne redukovane i uljepsane proslosti. Sadasnjost i buducnost mog banjaluckog prijatelja Omera nalaze se u Melbourneu. A, ja? Ja redovno, k’o nasi “gastarbeideri” nekad, dva-tri puta godisnje odlazim u Banja Luku. Kada se, ponekad, pogledam u ogledalo, pomislim da mi samo jos karirani kacketic nedostaje...Sretnem se sa starim poznanicima koji su jos ostali tamo, proboravim par dana sa prijateljima (da, i njih jos imam, nekoliko, u Banjaluci), roditeljima pokazem da izmedju njih i nas ne stoji tako nepremostiva daljina i vratim se u Holandiju. I svaki put, na povratku u Holandiju, ponesem po jedno parce slomljenog ogledala. Od tih parcica pravim svoj mozaik. Kada ga zavrtim, vidim, k’o u kaleidoskopu, idilicne slike iz proslosti. I nema bola, cak ni ceznje...Kada, na kraju boravka u Banjaluci, predjem most na Savi kod Gradiske i spustim se na autoput kojim cu, preko Hrvatske i Slovenije preci Austriju i Njemacku na putu ka Holandiji, ja osjetim smiraj i zadovoljstvo sto se – vracam kuci! Ipak, ja ne mogu da pisem o Amsterdamu. Za njega me ne vezu slike iz mog kaleidoskopa. Tu nema coskova na kojima sam sacekivao prve ljubavi, nema kioska na kojima smo kupovali cigarete “na komad” ni sjenika pod kojima smo ih pusili, ljubeci se...ovdje se nikada ni s kim nisam napio ni potukao, nisam, poslije ponoci, isao na zeljeznicku stanicu da jedem pasulj sa kobasicom... Amsterdam
je divan grad sa bezbroj malih trgova...Leidse
Plein, Rembrandt Plein, Rokin, Dam...na
kojima, kao grozdovi, visi bezbroj malih restorancica nudeci specijalitete
iz svih krajeva svijeta (Etiopljani prave
kajmak najslicniji uzickom!)... U ovu pricu ja sam doselio, ja njome tecem ali je ja nisam pravio...ja zato ne mogu da pisem o Amsterdamu. Goran Trkulja
|
|
[an error occurred while processing this directive] |