Najteze je svakom zivom bicu kad ga iscupaju iz
korijena i presade na neko drugo mjesto. Tako je i Banjalucaninu,
istjeranom i ponizenom, koji se nasukao negdje daleko, gdje ne tece
rijeka Vrbas ispod zelenog Kastela, gdje nema Mujinih cevapa i Sukrijine
boze, gdje se ljudi ne prozivaju na ulici, cisto onako, iz fazona.
Tu je nasem Banjalucaninu sve bljutavo, neukusno i bez emocija; stoga
je nezadovoljan, nostalgican, a cesto i depresivan, sto je posve svojstveno
ljudskom bicu kao visokosocijaliziranom primatu. Ipak postoje mjesta
gdje se on, Banjalucanin, osjeca lijepo u tudjini. To su mjesta koja
ga svojim izgledom, detaljima ili ljudima koji obitavaju tugdje, podsjecaju
na rodni grad, ljude u njemu, a ponajvise na prohujalu mladost.
Ruzin sok
Kad god pozelim da se osjecam kao “kod kuce”, odlazim
u gradsku cetvrt zvanu Newtown. Vazi kao “alternativni dio”
grada Sydney-a, nesto poput Chelsea u Londonu, sezdesetih i sedamdesetih,
prije invazije yuppie-a. Glavna ulica King street, iako ni blizu toliko
“jazzie” kao cuvena Carnaby street, ipak
plijeni onom svojom, pomalo divljom, “downunder”
orginalnoscu. U tom neparnom, opshop svijetu radnji, restorana, knjiga
i muzike sa raznih dijelova ovog naseg dunjaluka, covjek se osjeca
vrlo ravnopravnim i dise punim plucima zajedno sa ostalim zutim, crnim
i bijelim “gradjanima svijeta.”
Subotnje lunjanje po King street-u obicno zavrsava
u nekom od etno-kafica ili restorana, po mom ili zeninom izboru. Ovog
sparnog prijepodneva odlucili smo se za Galatu, turski café-restoran,
omiljen medju gostima zbog svojih minderluka i opustene atmosfere,
te prirodne ventilacije zbog cega u njemu nikada nije vruce. Sem toga
citav enterijer odise dekadentnim sarmom propalog otomanskog carstva;
sve je nakako sporo, al’ ugodno i rahat, kao u onim ascincama
stambolskim nad Zlatnim rogom.
Obicno uzivamo u opojnom jasminovom caju ili rahatlokumu i turskoj
kafi, dok citamo subotnji Herald, sve do danas, kada spazih na menu-u
djul-sherbet (rose petal sherbet). Poslije nekog vremena, samo sto
smo se udobno smjestili na minderluku, dolaze dvije zamagljene pinte
tekucine, dobro poznate boje i mirisa, na cijoj povrsini se ljuljuskaju
po dvije kockice leda.
Otpivsi dva-tri sipa, zena me hvata za ruku znajuci da njen Peter
Pan ponovo
odlazi na jedno od svojih putovanja u “Neverland.”
Neke su se basce banjalucke zaista imale cime pohvaliti, bilo prelijepim
jorgovanom, koji se prosipao mirisima i ljubicasto-bijelim cvatom
preko ograda ili pak raskosnim ruzicnjacima, koje su njihovi vrijedni
vlasnici u jesen zakopavali, kako bi ih zastitili od mraza, a u proljece
nanovo otkopavali. Alte liebe, Don Juan i ostalo bozansko cvijece,
svojim rajskim cvatom, izmamljivali su uzdahe ocaranih prolaznika,
kojima bi, ponekad, ponosni vlasnik ubrao po koju i dodijelio u znak
zahvalnosti za upucene mu komplimente.
Narocito su, cvijecem, bile bogate basce mejdanske.
Sjecam se, dok sam zivio tamo, da je pokojni Vilko Heler imao najljepse
ruze s one strane Vrbasa, pa moglo bi se reci, i u citavom gradu.
Pod kraj proljeca u junu, mjesecu umiranja ruza, bastovani bi obrali
ruzin cvat i latice potopili u zasecerenu vodu smjestenu u velikim
staklenim teglama. Poslije nesto vise od mjesec dana boravka na suncu,
sve se pretvaralo u zasiceni “ruzin sirup.” Prispijece
ovog “nektara” padalo je u vrijeme najvecih augustovskih
vrucina, kada nije pomagalo nista, do ovaj sirup od ruze razrijedjen
hladnom vodom sa Studenca u nadasve osvjezavajuci i okrepljujuci napitak.
Ovaj “ruzin himbeher” se obicno konzumirao za vrijeme
popodnevne “sieste” u sjeni nekog od banjaluckih vrtova
uz obaveznu kafu i razgovor na kraju ljeta. Dani ce uskoro postajati
kraci, jesenje kise ce se spustiti na grad, i gospodin Hasan, suprug
gospodje Ize, prijeteljice moje nane, ce jos jedanput zakopati ruze
u svom vrtu, kao u ostalom i
svake godine. Gdje su ti ljudi sad? Nestali su zauvijek,
zajedno sa svojim ruzama i mojom mladoscu.
Moram priznati da ovaj Memet-ov djul-sherbet nije los, iako nije spravljen
od ruzina sirupa gospodina Hasana niti je voda sa Studenca, ali njegov
okus neumitno budi sjecanja na jedan grad i jednu mladost, a sjecanja
su ta koja pomazu covjeku da prezivi ovu “nepodnosljivu lakocu
postojanja.” Covjek bez sjecanja je repa bez korijena. Samo
ako je korijen sacuvan, postoji mogucnost da se negdje i primi. Desava
se i to, da se i pored jakih korijena, doticni osjeca izgubljenim,
ali to je zato sto je odrezao sva sjecanja. Zivimo u sjecanjima, ona
su nasa mladost, necemo valjda svi ostariti?
Uh, dobar ovaj himbeher, pravo osvjezava! Daj jos jednu turu uspomena,
Memete!
Severin
------------------------------------
Nema
pica da tako godi za hladnih zimskih dana kao sto je to "irish
coffee." Kombinacija opojna okusa kafe i ugodne toplote wiskey-a,
koja ispunjava tijelo i promrzle udove vec poslije prvih gutljaja,
cini ovaj "grog" neodoljivom "melom" zimske svakodnevnice.
Razgovor s konobarom
Sa sanka u uglu "irskog pub-a" puca pogled na staru Sydney-sku
luku. Isluzeni jedrenjaci, ofarbani u zive boje, ljuljuskaju se na
laganim valovima. U doba kraljice Viktorije obavljali vaznu saobracajnu
zadacu izmedju tada velike Britanije i njene juzne kolonije, danas
ovi "umirovljeni morski vuci" cekaju na sljedecu grupu turista
iz obliznjeg Hyatt Hotel-a, koji se tu ugnijezdio, da ih povedu u
novu Bounty avanturu. Vrti se, polako, Arsen Dedic i njegov "Razgovor
s konobarom". Ja uzivam u svojoj dokonosti zalijevajuci je, svako
malo, "irskom kafom." Topli napitak polako klizi niz grlo,
te svaki gutljaj upali po jedan kandilj u mom "svijecnjaku uspomena".
Vracam se ko’ svake noci
Svrsilo se sve po starom
Jos me ceka zadnje pice
I razgovor s konobarom
Zima je nekih godina u Banjaluci znala biti, bas traljava. Snjeg koji
se topi, ledena kisa, mokra obuca, zmirkavi kandelabri kroz ogoljele
grane kestenova i prolaznici pod kisobranima koji uzurbano zamicu
kucama, na kasnu bioskopsku predstavu ili pak u neku od obliznjih
kafana. Jedini bijeg od sumorne jeseni provincije bio je tih godina
mali bar u foajeu Hotela Palas. Tamo je radio doktor koji je lijecio
sve boljke ovoga svijeta. Doajen svog zanata, u gradu postovan zbog
svoje virtuoznosti i rafiniranog ukusa u pripremanju raznoraznih pica
i koktela, davao je tom malom, intimnom prostoru dah Evrope, reputaciju
kakvu je nakad stari Hotel Palas uzivao za njegova "zlatnog doba".
Pored stalne postave gostiju (Rade Cetkovic za sah tablom, rahmetli
Isak Salama, Adnan Sax u prolazu) tu se zatekne i poneko na proputovanju
(gost hotela), svi usluzeni jednakim kvalitetom Ambasador Hotel-a
u Opatiji ili pak Swiss Royal Hotel-a u Brighton-u. Uz tihu urbanu
muziku ili kakav lagani "swing", Emerik Dragojevic zvani
Sjor ili Barba zbog njegova dalmatinskog porijekla, uvijek bi, za
stalne goste, pripremio nekakvo iznenadjenje, pice ili koktel primjereno
godisnjem dobu i raspolozenju "zednih musterija". Sta vise,
sa vrata bi postavljao dijagnozu, te bi "skruseni gost"
ubrzo bivao "popravljen" sa nepogresivo odabranom "medicinom".
Mislim da je u glavi imao citavu "kartoteku bivsih i tadasnjih
gostiju", pa je znao cak i sta su moji roditelji, njegovi "bivsi
pacijenti", pili i kojom prigodom. Ipak sam najvise uzivao u
"irskoj kafi", koju je Sjor tako dobro spremao, da je covjek
imao osjecaj da pije nekakvo "bozansko pice". Poslije tog
"vina sa Olimpa" svako drugo je bilo samo "most".
Tako i ova Shaun-ova "irska kafa", navodno najbolja u gradu,
prije lici na "Martini" napravljen od Cacanke i Tonika u
Hotel-u Bosna i serviran jednoj mojoj dobroj prijateljici pocetkom
osamdesetih kao osveta konobara "sa sestog kilometra" za
njenu "burzoasku narudzbu".
Kada se takozvani "Novi hotel Palas" zajedno sa recepcijom
i barom konacno urusio krajem osamdesetih i bio zamijenjen "mracnim
katakombama" buduceg, nikad zavrsenog surogata zvanog "Novo
krilo hotela Palas", glavnim gradskim karijesom, Emerik se premjestio
na novo radno mjesto, bar na prvom spratu Hotel-a Bosna, vlasnistvo
tadasnjeg ugostiteljskog preduzeca Kontinental. Posjetio sam ga par
puta za tim barom u Hotelu Bosna, koji je vise podsjecao na "kafanu
zeljeznicke stanice u nekakvoj palanci" nego na kakav evropski
hotel sa reputacijom. Sjor vise nije pravio koktele; niko vise nije
ni uzivao u njegovim malim umjetnickim djelima. Duboko razocaran "radnim
mjestom" i klijentelom koja narucuje "pivu" umjesto
"Bloody Mary-a", odbrojavao je poput "tuznog bajaca"
svoje dane do penzije.
On te price ne razumije
Nista ne zna o samoci
Ne stizu ga moje rijeci
Smijesi mi se ili toci
On je samo dobar barmen
Ja sam pijani gospodin
Shaun hvali moj CD. Vjerujem da mu se dopao. Irci znaju sta je dobra
muzika. On trazi pricu. Ne volim pricati strancima; ipak polako, kao
velika vrata Troje, otvaram se uz pice. Znas, velim, ima u Toskani
grad zovu ga "Grad stotinu tornjeva". Tako ima u Bosni grad
kojeg bi slobodno mogli nazvati "Grad stotinu gradova".
Kroz grad protice Zelena rijeka, koja ga dijeli na dva manja grada,
istocni, stariji i zapadni, veci. Desnom stranom rijeke, redaju se
basce, sve ljepsa od ljepse, kao da se komsije natjecu ciji ce jorgovan
biti bogatiji i mirisniji, te cija ce djul-basca izmamiti veci uzdisaj
zaljubljenih u prolazu. Uopste, citava vegetacija je na toj strani,
nekako orijentalna, puna cinamona, tako da "istocni grad"
uveliko podsjeca na perzijski grad Siraz. Ta obala je dala i nekoliko
velikih pjesnika, pa je slicnost neodoljiva. Kad umorni putopisac
sjedne da se okrijepi uz kafu i rahatlokum u dubokom hladu nize gradskog
mosta na verandi kafane tik iznad rijecne tihe, tisinu tog malog raja
prekidaju dovikivanja snaznih momaka koji uzguravaju svoje cudne spicaste
camce uz rijeku, otiskujuci se o rijecno dno sa onim istim tankim
stapovima (sticks) kao na rijeci Cambridge, koje ovdje zovu "dajak".
Malo uzvodno je "gradski most" jednako lijep kao "Margaret
Siget" u Pesti koji vodi prema tvrdjavi Kastel koja podsjeca
na onu Budimsku, valjda zato sto su i jednu i drugu Otomani obnovili
i dali im danasnji izgled. Zastajem kod "Banjaluckog Big Ben-a",
Sahat kule, gdje upravo otkucava podne. Sa Arnaudija dzamije oglasava
se hodza koji uci "ezan". Kapija Ferhadija dzamije je otvorena;
nekoliko vjernika je uslo na podnevnu molitvu, petkom (dzumu). Kameni
sadrvan i njegova vjecna voda, za vrucih letnih dana utociste malaksalih
prolaznika, odvodi me cak do Stambola, gdje tece ista voda nikad presahla
u sadrvanu Suleimanija dzamije. Izuzev ovih monumenata iz "drevne
otomanske epohe" i revitaliziranog zanatskog centra okolo nema
previse toga sto podsjeca na orijent u ovoj zapadnoj carsiji. Nesto
nize niz glavni drum sa desne strane, na mjestu nekadasnjeg "Bezistan-a"
nalazi se pijaca Trznica, vrlo vazan punkt. Iako je "kapali carsija"
Bezistan odavno nestala sa lica zemlje, ostavila je vidljiv i neizbrisiv
trag u sjecanju svakog banjalucanina, te se mnogi od njih ponasaju
kao da i dalje postoji. Na pocetku ljeta pijaca se prosipa od ranoprispjelih
plodova, voca i povrca, te intenzivnih mirisa persuna, bosioka i drugih
zacina poput one u Bankoku.
Evropski utjecaj na arhitekturu i urbanizam grada zapicinje sa hotelom
Palas na glavnoj gradskoj ulici, gdje se ustvari zacinju "banjalucka
Jelisejska polja", nepregledno dugacka drvoredom stogodisnjih
kestenova pokrivena glavna dzada sa bastama kafana sa jedne i druge
strane, nekad popularno sastajaliste i setaliste mladih zvano "Korzo".
Sjednes pred kafanu, a oko tebe vrije zivot. Glavna ulica se gubi
i prestaje u "gradskoj Bulonjskoj sumi", parku Mladen Stojanovic,
gdje u obliznjem kafeu Tane gosti upravo prepricavaju sta se, zapravo,
dogodilo na tek zavrsenom "Grand Prix-u Monaco". Par kilometara
prije kraja glavna ulica se kriza sa nekoliko velikih ulica, bulevara,
prekrivenih drvoredom kestenova. Jedna od njih vodi istocno u noviji
dio grada, koji podsjeca na ruske socrealisticke gradove izgradjene
u nekoj od "petoljetki", dok druge vode prema sportskim
kopleksima i stadionima, koje su za nedjeljnih utakmica, poput onih
Madridskih, zakrcene razdraganom ili razjarenom masom, zavisno od
rezultata meca. Uvijek sam se klonio tih masa jer su bile nepredvidljive.
Kapije obliznjeg pravoslavnog hrama sto svojom vanjstinom i fasadom
lici na freskama prebogate grcke samostane iz doba Bizanta su za takvih
dana bile zatvorene kako "masa" ne bi koristila "precicu"
kroz njihovo dvoriste.
Na kraju naseg putovanja kroz cudesni "Grad stotinu gradova",
na lijevoj obali Zelene rijeke nalazila se mala neugledna baraka,
kajak klub Vrbas i pripadajuci mu Café Kajak, mjesto gdje svaki
"banjalucki endeavour" zavrsava. Najljepse je ljetnu zedj
bilo gasiti na toj maloj terasi visoko iznad Zelene rijeke, koja ovdje
ponovo postaje gizdava i neobuzdana, tek toliko da pokaze kako je
i dalje planinska i neosvojiva, a istovremeno, uz zvukove U2-a, biti
negdje daleko na Wambley stadionu gdje se rjesavaju goruca svjetska
pitanja. Taj je café, kasnije nakon kataklizmaticnog potopa
predskazanog od velikog Nostradamusa koji se dogodio "ovom gradu"
na kraju prosloga vijeka, odigrao kljucnu ulogu u spasavanju prezivjelih,
razasutih sirom svijeta. U vodenoj stihiji je nestalo sve; i Emerik
i Big Ben i dzamije sto podsjecaju na Dolma Bakche, cak je i vjecna
voda presahla; gotovo da nista nije ostalo poslije povlacenja vode,
samo smece kao svjedocanstvo propasti jedne civilizacije. Medjutim
vrijedni Noah i njegova porodica izgradili su Arku zvanu Cafekajak.com.
i tako spasili sto se spasiti moglo. Prezivjeli se jos uvijek, svakim
danom, penju na Arku umorni od dugog plivanja. Odmah dobijaju "banjalucki
eliksir" da se sto prije oporave. Karpatia je ovaj put stigla
na vrijeme. Cvrsto se nadam da ce Sjor jedan dan osvanuti na palubi
ovog "vrbaskog plovila" i tako biti spasen od zaborava.
Svrsilo se sve po starom
Jos me ceka zadnje pice
I razgovor s konobarom
SOS
Severin
-------------------------------------------------
Cerka me vec tri godine moli da je vodim u cirkus, a ja nikako da
nadjem vremena i odvedem je u tu zemlju cudesa, madjionicara, patuljaka,
klaunova, akrobata i zivotinja iz citavog svijeta. Svi oni funkcionisu
u perfektnoj harmoniji, savrseno uvjezbanih tacaka sve u istom cilju
uspjeha cirkuske predstave i jedine nagrade za visemjesecni trening
postizanja nemoguceg, aplauza ushicenog gledalista na kraju uspjesne
tacke.
Cirkus
Cirkus gostuje u nasem gradu jednom godisnje, obicno u augustu, posljednjem
mjesecu zime. To je Cirque D' Solei, ogranak kanadskog
cirkusa, koji daje predstave po Aziji, Australiji i Oceaniji. To je
moderan cirkus, usudio bih ga nazvati "teatrom pod satrom",
posto pruza nezaboravan dogadjaj umjetnosti akrobatike i baleta ukonponovane
u savrsenu koreografiju i izbor muzike, te futuristicku scenografiju
i kostimografiju. Covijek jednostavno nema nista ni dodati ni oduzeti
toj perfekciji; samo se treba zavaliti u sjedalo i uzivati. Iako je
cirkus odavno prestao biti samo "djecija zabava", vecinu
gledalista sacinjavaju djeca, ti tradicionalno naj meritorniji suci
vrijednosti cirkuske predstave, cija se arbitraza mjeri u decibelima
njihovih krikova dok artisti na trapezu lete kroz zrak, njihovim grohotnim
smijehom nespretnim klaunovima, te sirinom njihovih zjenica dok se
iluzija odvija pred njihovim ocima. Za njihove roditelje to je dokaz
da svijet iz djecije maste postoji i da to nije nikakav san ili djetinja
iluzija, ili pak, kao u mom slucaju, sjecanje na jedno vrijeme i jedan
grad. Tako dok moj hipnotizirani arbitar posmatra sta se dogadja pod
svjetlima cirkuske pozornice, "moj dream" je opet sa mnom;
"deja vu" od prije tridesetak godina, u jednom gradu na
drugoj polulopti, u mjesecu augustu, posljadnjem mjesecu ljeta, u
jednom drugom cirkusu.
Prvi moderni cirkus koji je gostovao u nasem gradu je bio "Moira
Orfei", negdje poslije zemljotresa, u ranim sedamdesetim.
To je bio italijanski cirkus, cije su vlasnice bile sestre Orfei (Moira
i Oriana), "dive holivudske C produkcije". Taj se cirkus
razlikovao od ostalih po tome sto se vecina cirkuskih tacaka odvijala
na ledu i zahtijevala pored klizackih i akrobatskih jos i umjetnicke
kvalitete artista, te je zbog toga bio svojevrsna senzacija za to
doba, rekao bih preteca danasnjih modernih cirkusa. Sjecam se da sam
otisao i na dnevnu (matine) i na vecernju predstavu. Posto bi se vlasnica
cirkusa Moira Orfei pojavila na kraju svake predstave, sva u perju
u "Josephina Baker style" kostimu na klizaljkama, predstave
su bile atraktivne i za odrasle (MA), narocito za muski dio gledalista.
Sjecam se da je prof. Nakic bio na vecernjoj predstavi, naravno u
lozi. No, ipak mislim da je umjetnicka komponenta u tom "karnevalu
na ledu" bila razlog do tada "nevidjene posjete banjalucana"
jednoj cirkuskoj predstavi.
Cirkus se nalazio na lokaciji iza Elektrotehnickog fakulteta. Kako
jedna takva "produkcija" zahtijeva ogromnu tehnicku podrsku,
citava ta "masinerija" se bila rasprostrla od "Safikadinog
groba" do Vodovoda, pa sve do Vrbasa i Husedzinovica kuce, te
ispred Kastela, sve do pijace. Toliko sam bio uzbudjen da vidim prvu
predstavu (popdnevnu), da sam dosao 3 sata ranije kako bih razgledao
zivotinje, sunjao se oko cirkusa, ne bi li dokucio koju cirkusku tajnu
iako sam znao da takve stvari postoje samo u filmovima, te oprobao
sve one gluposti sto idu sa cirkusom (secerna vata, usecerene jabuke
i sl.). Dok sam jeo svoju usecerenu jabuku iza mesnice Fadila Bojica,
vidim grupu "cirkuskog osoblja" i dva klauna okupljenu oko
Ale. Pridjem blize da vidim sto se toliko komesaju. Jedan od "pomocnog
osoblja" drzi u ruci stos slicica "zivotinjskog carstva",
a u drugoj smotak novcanica. Ale okrenut ledjima prema njemu, te svaki
put kad ovaj procita broj on ko iz topa odgovara ime zivotinje pod
tim brojem, a klaunovi i ostali placaju i istovremeno se cude. Rado
bi prekinuli, al' sve se nadaju da Ale nece znati sledecu, a on nikako
da profula. To je trajalo citav sat, sto je nesvakidasnje za Alu koji
se nigdje ne zadrzava duze od 5 minuta. Razlog za to je vjerovatno
bila zelja da sto vise "impresionera strance". Onaj mesetar
sto je "uzimao lovu" i koji je bio "nas covjek zaposlen
u cirkusu" na kraju gurnu Ali u dzep novcanicu od 5000 dinara
(sto je tada bila poprilicna vrijednost), a sebi onaj debeli smotak.
Sitna kisa je pocela rominjati i grupa se razidje na posao pripremanja
posljepodnevne predstave.
Sklonio sam se pod krov obliznje Bojica mesnice, dok kisa nije stala.
Tu je bilo jos par prolaznika pokislih od ljetnog pljuska, te prodavac
lubenica sa standa ispred Safikadinog groba. Dok smo cekali da ljetni
pljusak stane, seljak raskrizi bostan pa svakog ponudi crveni komad,
isjecen i nabijen na noz. Poslije otprilike pola sata kisa je stala
i nasa se grupa razidje, svak' svojim poslom. Samo seljak ostade da
pokupi ostatke lubenice. U tom momentu pojavljuje se Ale mokar kao
cep, sa ogromnom tacnom na desnom ramenu, odozdo podbocenom dlanom.
Tacna je puna sampita i vrucih lepinja. On ide od prolaznika do prolaznika
i nudi im posluzenje; izgubljenim pogledom trazi "grupu iz cirkusa".
Napokon se jedan od njih pojavljuje; Ale mu prilazi i nudi preostale
lepinje sampite. On samo odmahnu rukom i ponovo nestade pod satrom.
U tom trenutku se pojavi duga preko neba i Alina razocarana faca se
razvedri, te nastavi sa istim entuzijazmom kao prije da nudi sampitama
dva djeteta koja u tom trenutku prolazise kraj njega grabeci prema
ulazu u satru. Posljepodnevna predstava pocinje.
Prije nekog vremena kazem zeni da sam pozelio da stavim kravatu. Znajuci
mene i moj otpor prema komadicu ispresavijanog platna, tom simbolu
prekida sa mladoscu i razuzdanoscu i ulaska u svijet ozbiljnih cinovnika,
tih robota modernoga doba, ona samo procijedi kroz zube: "Doslo
je do najgoreg!" Povrh svega kravata je, za nas djecu rodjenu
50-tih bez obzira na sredinu iz koje smo potekli, predstavljala "ostatak
burzoaskog i zaostalog". Listerase, tj. politicare kojima je
jedino bilo dopusteno da bez straha nose kravatu, smatrali smo levatima.
Za jednog omladinca iz post-hipijevskog doba Sydney je prava destinacija
za stalnu nastambu. Pored multikulturalnog duha prisutnog na svakom
koraku (pod ovim prosjecan Australac podrazumijeva hranu i sex), vlada
i jedno socijalno sarenilo (bogati, siromasni, homoseksualci, intelektualci,
indijanci i ostali). Takva jedna sredina je iskrojila imidz opustenog
kozmopolite, kome je potrebno da bi zivio i radio u Sydney-u par japanki
(tongs), dvije havajke i po jedne kratke i dugacke (za posao i pozoriste)
hlace i ,naravno, daska za surf-anje bez koje se ni u bolnicu ne ide.
No, postoje prigode gdje je "zagrebacki doprinos svjetskoj kulturnoj
bastini" (kravata) jos uvijek obavezan.
Nekoliko dana posto sam se povjerio supruzi, dobijem postu sa univerziteta.
Otvorim omotnicu, kad tamo elegnatna, oficijelna pozivnica za svecanu
akademiju povodom promocije tri "sciencija profesora" (od
kojih je jedan moj bivsi boss) u "emeritus profesore". Pored
citavog protokola, napisan je bio i "dress requirements"
(kako treba biti obucen), te mjesto gdje ce biti odrzan skup ("Eccles-auditorium"
imenovan po australijskom nobelovcu prof. John-u Eccles-u). Dok izlazim
iz kuce, zena mi popravi nakrivljenu leptir masnu, dobacivsi: "Ja
sam tvoj Sport Heruc" aludirajuci, valjda, na prodavnicu ispod
bivseg Titanika pred cijim izlogom bi se pokojni prof. Nakic svaki
dan zaustavljao i popravljao svoju leptir masnu na putu prema staroj
Gimnaziji. Kako su stara Gimnazija i Titanik, a sa njim i Sport Heruc-ova
prodavnica zauvijek nestali u katastrofalnom zemljotresu 1969., prof.
Nakic se nastavio ogledati u prolazu kroz velika staklena vrata nove
Gimnazije, te se ova njegova "navika" nastavila spominjati
u sjecanjima njegovih bivsih ucenika.
Ulazim u foaje Eccles auditorija. Puno je zvanica. Ugledah nekoliko
poznatih lica, te se prikljucim grupi. Posluzenje je u toku i svi
su vec veseli. Martini (shaken, naravno, not stired), please! U Australiji
nema da ljudi sjede i dosadjuju se gladni dok se neko napredaje ili
isprica na bini, pa ma kako znacajan skup i govornik bio, nego dok
govornik prica auditorij se zabavlja, jede i pije. U sred caskanja
sa kolegama, oglasi se hor studenata Sydney-skog konzervatorija najavljujuci
pocetak "svecane akademije". Nakon prve dvije rijeci "Gaudeamus
igitur" ostao sam zaledjen. Vise to nije bio Eccles auditorium,
niti nekakav akademski skup na drugom kraju planeta. To je bila generacija
Banjalucke gimnazije 78' poredana ispred dugackih crvenih, sklopivih
vrata sto su razdvajali hol od fiskulturne sale i pjevala iz sveg
glasa tu "famoznu studentsku himnu".
Svi smo cetvrt stoljeca mladji, nasmijana lica i razdraganog pogleda
uperenog prema galeriji ispred zbornice. Tamo stoji i diriguje legenda
Banjalucke realke, profesor koji je ostavio neizbrisiv trag na sve
i jednom uceniku koji je ikada, makar i na kratko, krocio u tu skolu.
Ljudeskara od 7 stopa i preko 120 kilograma, pravi predstavnik svoje
rase isklesane iz dinarskog kamena, koga smo se u prvom razredu svi
pribojavali zbog njegove korpulencije i glasne artikulacije nagluha
covjeka, se gegao i mahao rukama sav predan cilju uspjeha generalne
probe pred konacni nastup, vrhunac vrhunca, pjevanje Gaudeamus-a na
maturskoj veceri. Njegov duh mladica iako je vec uveliko zivio u tijelu
starca, omogucavao mu je siguran prolaz u srca njegovih ucenika. Kroz
casove pune zivota, polako nas je uvodio u svijet "akademije",
u kojem se mnogi njegovi bivsi ucenici i danas nalaze. Njegove price,
iako transponirane kroz vrijeme i prostor, bile su pune zivota, te
jos uvijek odzvanjaju u usima njegovih djaka.
Nos hab e e e bit hu u u mus
Pjesma se blizi kraju, ucenici nestrpljivi da se zavrsi, vec pocinju
skandirati: Ivo! Ivo! Ivo!, korpulentni Latinac podignutih ruku u
vis, cijeli hor zajedno sa dirigentom u ekstazi, ulazak u svijet nauke
i kulture je u toku. Onda slijedi spustanje ruku u znak da je prijem
u akademsko drustvo zavrsen i na kraju slijedi priznanje da je zadatak
obavljen rijecima: "Na svim meridijanima!" To izaziva jos
vece ovacije. Jedan broj profesora koji su ga postovali stoji i posmatra
dogadjaj, dok se oni drugi, manje sigurni u ovakvim situacijama (skoro
sljegli) gurkaju i smijulje kao na vaseru u Pervanu. Oni ljubomorni
do krvi ne izlaze iz zbornice, ignorisu dogadjaj. Dalek je put od
Mrkonjica do Norveske akademije nauka, od Cacka do Pariza, ili od
Berana do Beca, pa se nisu ni usudili da se zapute na takvo sto Ako
sam koga i propustio da spomenem u ovom osvrtu, izvinjavam se.
Hor je zavrsio pjesmu, govorancija je zapocela, a ja se ne dam probuditi
iz moga "dream-a". Posljednji put sam cuo gospodina Ivu
Nakica u "legandarnoj" emisiji na Banjaluckom radiju za
vrijeme rata, koju smo svi slusali pomocu struje iz starog akumulatora
uz one svijece tinjalice sto svaki cas padaju i gase se.
Na provokantno pitanje kako se osjeca u BL, lukavi gorstak odgovara
da je radio prvo na Susaku, koji je pripadao Kraljevini SHS, docim
je Rijeka pripadala Italiji i tada se zvala Fiuma, sto potice od latinskog
korijena ............... Zatim nastavlja da se nastanio u BL gdje
je dobio posao na Gimnaziji, te kako su ga krajisnici lijepo primili
itd.itd........i na kraju kako mu je jako hladno, ali eto osoblje
hotela Bosna je zlatno, pa mu omogucava da sjedi u hotelu i cita i
tako se grije preko dana. Onda su se podigli bivsi djaci da svom profesoru
nabave pec i drva i emisija se zavrsila na vrlo emotivan nacin.
Nedjelju dana kasnije prilazi mi jedan bivseg gimnazijalac iz moje
generacije u maskirnoj uniformi i saopstava mi da je umro Ivo Nakic,
te da je grijanje kasno doslo, da je sahrana tad i tad. Kisa je rominjala,
a ja sam zamisljao da stojim pred Palacom UN na East River-u ispred
statue Ive Nakica u prirodnoj velicini, isklesane u brackom mermeru
vjestom rukom njegovog zemljaka Ivana Mestrovica, sa pasosem gradjanina
svijeta na kome pise broj 1.
Ugodan vikend gimnazijalcima sirom svijeta, a posebno Tasku (Tashibu)
koji je pozelio da neko napise nesto o prof. Nakicu
Severin
Vjerovatno ne postoji drzava koja se toliko ponosi svojom imperijalnom
prosloscu kao sto je to Austrija. Iako je nakon Prvog svjetskog rata,
tako pogubnog za nju, prestala da egzistira Crno-zuta monarhija i
njena visevjekovna dominacija srednjom Evropom, dah monarhije i njene
krunske loze Habzburgovaca se i dan danas snazno osjeca, posebno u
Becu, toj prestonici srednjevjekovne Evrope.
Cak sta vise Austro-Ugarska carevina je ostavila snazan kulturni pecat
i na balkanske zemlje koje su se uzaludno odupirale kulturnom i politickom
utjecaju istocnih (Otomansko carstvo i prije toga Bizant) i zapadnih
(Austrijanaca i Ugara) osvajaca. Sredinom 19 stoljeca "mlada
bosanska aristokracija" predvodjena kapetanom Huseinom Gradascevicem,
sita dugogodisnjeg zuluma vec poluraspadnutog i dekadentnog Otomanskog
carstva, dize se protiv nepravednog tretmana. Iako je ustanak ugusen,
to je u ta turbulentna vremena omogucilo Austro-Ugararskoj da bez
puno muke dobije upravu nad Bosnom, Berlinskim kongresom 1873. godine,
ako se ne varam.
Banjalucanin koji je digao Bec na noge
Moju posljednju posjetu Becu, koja je bila sada vec daleke 1991, pamticu
kao turobnu, al' istovremeno po jednome i vrlo interesantnoj. Bio
je sam pocetak septembra, upravo uoci rata u Hrvatskoj. Pocetak rata
u bivsoj Jugoslaviji se mogao osjetiti na svakom koraku, od Glavne
zeljeznicke stanice u Becu pretrpane vojnicima-rezervistima na putu
prema juznim karaulama na granici sa Slovenijom, do svih mogucih dijalekata
naseg jezika uhvacenih u prolazu.
Ne samo da sam bio ruski emigrant koji nije imao gdje da se vrati,
nego cak nisam imao ni gdje da ostanem, mislim na papire za stalni
boravak, nego sam ih groznicavo trazio obilazeci pragove bijelosvjetskih
ambasada. Ne znam jesam li plakao nad mojom sudbinom ili nad sudbinom
Milosa Crnjanskog. Zar svi "balkanci" moraju zavrasiti ovako?
Za sve druge ljude, mislim "nebalkance" Bec je bio "alte
libe", dovoljno dekadentan da se covjek moze osjecati lijepo
i romanticno. Samo "beclije-banjalucani" razumiju kako moze
lijep biti septembar u Grinzigh-u. Svoju dusu rastrganu tugom i beznadjem,
nastojao sam utopiti u "mladom rose-u", mislim da se zvalo
"Wiener Blut" ili odlascima na mjesta za koja me vezuju
neke uspomene, dok sam cekao te papire za neku "trecu zemlju".
Smiraj sam nalazio u dugim meditacijama i dnevnom sanjarenju u sjenama
Schombrun-skog parka gdje je tisinu prekidao samo cvrkut poneke pticice.
U predvecernjim casovima obitavao sam ici u jednu kafeteriju nedaleko
od mjesta na Stephan Platz-u gdje sam stanovao. Imena ulice i cafe-a
se nikako ne bih mogao sjetiti, ali bih ga i poslije 13 godina zavezanih
ociju mogao naci. Kafeterija je tipicna becka, dvije sale, jedna "hoh"
druga u suterenu, povezane ulaznim dijelom i dugackim sankom, iza
kojeg se nalazila, vjerovatno, kuhinja. Iza "hoh sale" nalazila
se omanja basta, koja je za lijepih predvecerja bila krcata sto domacim
gostima, sto turistima.
Nije me smetalo sto je bila "nakicena neizbjeznim baroknim kicem"
toliko karakteristicnim za Bec. Za mene je bilo najvaznije da da nema
puno turista (vjerovatno Hemingway nije svracao tamo ili nije napisao
neki od njegovih tricarija tamo), a bilo mi je i ugodno da sjednem
u "hoh salu" uz prozor u predvecerja. Ono sto mi je upalo
odmah u oci je mnostvo starih fotografija vjerovatno "kafeterije"
kako je izgledala u proslosti. Tu je bio citav vremeplov od slika,
nesto poput naseg "Kajak-weba".
Tacno preko puta stola za kojim sam obicno sjedio je bila velika fotografija
"stare kafeterije" odprilike prije 80-etak godina. Izgledala
je kao "krcma ili han" sa velikim lucnim svodom koji je
razdvajao krcmu na dva dijela. U centru gomile ljudi okupljenih oko
dugackog sanka u oci upada covjek u fesu, tako tipicnoj nosnji odnosno
dijelu nosnje "Bosnjaka". Fotografija me toliko okupirala
da sam ju svako vece sve vise i vise analizirao. Najzad se odlucim
da upitam za tajansvenog Bosnjaka "jedru djevojku", ocito
skoru doseljenicu u Bec, koja mi je svako vece postavljala isto ljubazno
pitanje, i na moj odgovor "earl gray mit milch" sa cudjenjem
podizala obrve, cudeci se ko jos u Austriji pije caj, ne pitajuci
se ima li ista gore od njemacke ili austrijske kafe (Cikorija ziva,
uuf)? Donese mi caj i odgovori da ce sutra u ovo doba u kafeteriji
biti vlasnik (gazda), koji bi mogao znati da mi kaze nesto o tom.
Sutradan mi predstave vlasnika kafeterije, sijedog punackog gospodicica,
okruglih, zicanih naocala sto stoje na vrh nosa,nesto poput "cvikera".
Nisam morao da se mucim sa njemackim jezikom, posto je "djeduska"
govorio pored mnogih drugih jezika i engleski. Moram priznati da nikad
nisam sreo nekog da toliko zna istoriju, kulturu svoga grada, domovine,
Evrope, pa ako hocete i svijeta kao taj covjeculjak. Sve sipa iz njega,
ziva enciklopedija. Za tri sata koliko smo pricali, ispricao mi je
citavu istoriju Bosne, Hrvatske, Ugarske, Turske, Srbije, gdje su
bili satori Sulejmana Velicanstvenog za vrijeme opsade Beca i ne znam
vec sta, ali i istoriju fotografije i licnosti (tajanstvenog Bosanca)
na zidu preko puta nas.
U vrijeme nastanka fotografije,u ranim godinama 20 vijeka, vlasnik
kafane bio je njegov djed. Bosnjo (iako malen rastom), gost kafane
i prenocista na slici je trazio audienciju kod cara Franz Josef-a,
koju je ovaj odbio.
Vec poslije ovog njegovog uvoda kroz glavu mi se pocela vrzmati anegdotska
prica koja je kruzila carsijom o dosjetljivom banjalucaninu H. Husedzinovicu.
Kao tadasnji gradonacelnik i prominentni gradjanin grada Banjaluke,
zbog stanovitih problema, trazio je, u pismu naravno, audijenciju
kod cara. Posto je ovaj to odbio, uporni Husedzinovic zapuca u Bec.
Vispreni se Bosnjo onda dosjeti, nastavlja covjeculjak odusevljen
Hamzaginom dovitljivoscu, te potplati sve i jednu katedralu i crkvu
u Becu da sutra ujutro zvone u sva zvone, svi u isto vrijeme. Ne samo
car citav Bec je sutradan bio na nogama, zapjenio je covjeculjak.
Car je izbezumljeno, onako iza sna, upitao savjetnika sta se dogadja,
a ovaj mu je odgovorio da jedan ugledni Bosanac dolazi na audijenciju
kod cara. Car ne pitajuci vise nista, jer je u ta vremena bio obicaj
da se audijencija za vazne licnosti kod cara najavljuje zvonjavom,
odluci da primi "vaznog banjalucanina".
Tako je nas sugradjanin nadmudrio protokol, ali ja nisam, pa sam za
papire morao sacekati jos koju godinu.
Lijep pozdrav
Severin
Stojim na sredini jedne od glavnih Sydney-skih ulica, Oxford st. Ne
mogu da se odlucim gdje da udjem. Iznad jedne radnje pise "Tony
& Guy", a dvije radnje ulijevo "Aldo’s".
Dok razmisljam kome da se predam u sake, "masina za povratak
u buducnost" ubrzava i vec sam 40-tak godina mladji.
Frizerski salon ispod sata
Svi se banjalucani vjerovatno sjecaju gradskog sata
u Titovoj ulici kod prodavnice Drina.
Ne pamtim je li to bio prvi "gradski sat" modernog vremena
(ili je bio prije toga jedan u "Gospodskoj"), ali je davao
gradu jedan urbani ton. Eksluzivno pravo na odrzavanje (licence) dodijeljan
od gradske opstine, imao je Meho Kovacevic, poznati banjalucki sajdzija,
sa neuglednom radnjicom u haustoru tik ispod sata. Kasnije je sat
dobio mnogo poznatijeg brata, osobni poklon gradu od Mehe, famozni
Gradski sat na "Kastelovom cosku" (kasnije Trg Edvarda Kardelja,
a danas ko zna kojeg vojvode ili revolucionara), zaustavljen u 9 h
i 11 min. katastrofalnim zemljotresom u oktobru mjesecu 1969.
Meho se odnosio prema satovima kao prema rodjenoj djeci; oni su bili
njegova kreacija, svo njegovo urarsko umijece, ponos; zivjeti za satove.
Pored Mehine radnje i ulaza u stambenu zgradu iznad,
upravo ispod sata nalazio se drugi "gradski icon", muski
frizerski salon, koji su svi zvali "Ispod sata". U tih 30-ak
kvadrata, stalo je cetiri radne stolice, red stolica pored prozora
za musterije koje cekaju sa malim stolom za stampu, preko puta desk
i kasa za naplacivanje iznad koje je stajao poster-reklama sa najnovijim
L’Oreal-ovim modelom, a u dnu salona uski paravan za osoblje
da se presvuce.
U tom salonu se sisao moj otac, a kako sam kasnije saznao i mnogi
drugi gradjani Banjaluke: Sredoja, Barba i ostali iz Slavije, zatim
Dr Bajic, rukometasi, fudbaleri, penzioneri, Mladjo Lutrija, glumci,
novinari itd.
Rastanak sa infantilnim razdobljem moga zivota nastaje
kad me je otac uzeo za ruku i, na veliko zaljenje moje majke, preveo
da se sisam kod njegovog (muskog) frizera umjesto kod njenog. Imao
sam 5 godina kada sam prvi put usao u ovaj "muski bastion"
zvani Muski frizer ispod sata, i nije od mene moglo nista drugo nastati
do "straight guy".
Salon se komotno mogao zvati i "Masculin", "Macho man"
ili slicno jer za 20 godina koliko sam se sisao tamo, zenska noga
nije krocila unutra. Jedini svjedoci ovog muskog klubasenja su bili
ljepuskasti L’Oreal-ovi modeli na zidu kod ulaza, koji su se
mijenjali jednom godisnje. Gotovo ista postava frizera je radila skoro
20 godina: Rezak Saric, kapetan broda, uredno zacesljan, tankih stucovanih
brkova, u imidzu Marcello Mastroani-ja iz filma "Jucer, danas,
sutra", zatim Safet Vrbanjac-Sajo, kormilar, otprilike banjalucka
verzija Rodd Stewart-a, sa vec dobro prorijedjenim "mallet-om",
uvijek sam se pitao nije li on mozda iz Chelse-a prije nego iz Vrbanje,
te Hamula, stariji clan posade bez puno zaduzenja, jedan od onih tipova
sto citav zivot ceka penziju, a kad taj dan dodje onda ne zna sta
ce od sebe.
Svima njima je bilo zajednicko da su umjetnost sisanja ucili od majstora
Mustafe, doajena "Banjalucke frizerske akademije", a nama
djeci znan kao "Crta" koja ostane na vratu kad majstor pritegne
zastitnu kecelju, prije nego sto krene da sisa sa masinom uz vrat.
Svako je radio za jednom stolicom u hijerarhijskom redu, od izloga
i musterija prema paravanu.
Za cetvrtom stolicom (onoj kod paravana) se gotovo nikad nije radilo,
jer je frizer na obuci, takozvani "naucnik", bio isuvise
zabavljen donoseci pice i kafu iz obliznjeg "zdravljaka"
(cuveni next-door "Soko" dok ga zemljotres nije srusio,
a potom Kozara), kupujuci novine ispred Poste i uplacujuci "sportsku,"
da jednostavno nije stizao da uci sisati. Svake godine dobijali su
novog naucnika, ali nikad naucnicu.
Poslije prve "djacke", i razocarenja sa Rezakom,
koju je moja majka zvala "frizura iz Pervana", presao sam
kod Saje. On je bio "good bloke", znao je sta vole mladi
i bilo je dovoljno da mu kazem ko je dezurni na vratima Gimnazije
pa da me osisa na duzinu koja moze proci, a da "nisam iz Pervana",
dok je Rezak bio vise za one "vazne gradjane" (Men in lister),
a Hamula za penzionere (50 % off). Tako su nastajale frizure "Kennedy",
"Deniken", "Ronnie Regan" itd.
Ja sam im predlozio, jedanput da naprave frizuru "Gorbacov"
tako sto ce na neciju
celu zaljepiti "cenera".
Obicno bih isao na sisanje sa svojim ocem subotom prije
podne. On kod Rezaka, ja kod Vrbanjca. Svaki put kad bih usao zapahnuo
me miris one kolonjske vode pakovane u velike flase pomijesan sa duhanskim
dimom, koji se u tom malom prostoru mogao nozem sjeci.
Na pultu dzezve i fildzani od davno popijene kafe, ispod pulta casice
sa konjakom, pretresaju se dogadjaji od jucer, prvo sport, pa politika
itd. Cak su jednom i televizor postavili (mislim da je bio Borac-Hajduk
finale Kupa), sto je bila rijetkost u to doba. Kada se poslije zemljotresa
napravila autobuska stanica i taxi stajaliste ispred, pored stalnih
musterija, svracali su tu razni ljudi, strani turisti na proputovanju,
gastarbajteri na putu u rodni kraj, taxisti itd.
Zivot u salonu je tako tekao; kad god bih prosao, Rezak u svojoj uobicajenoj
pozi, sisa nekog i komunicira sa musterijama, Sajo se smije i dobaci
po koju, Hamula sjedi i pusi, dok Meho Kovacevic stoji na vratima
i brani se od njihovih posalica; dok ih nisu, negdje osamdesetih,
razmjestili prvo u Hotel Bosnu, a onda po raznim dijelovima grada.
Musterije su, naravno, otisle za njima, tako da se moj otac sisao
na Zeljeznickoj stanici, a ja na Lausu. Pokatkad bih prosao ispod
sata, i provirio. Tamo su tri frizerke sisale, a Hamula je sjedio
i cekao penziju, kao i uvijek poluzainteresovan sta se prica.
Negdje krajem osamdestih Sajo se vratio da radi ispod
sata. Odem da se osisam, kad tamo Sajo sam sa tri cavke, koje ne zatvaraju.
Sisa Macu Bezrodnika (jedan od starih musterija), koji umire od smijeha
. Posto se tek bio ozenio (Sajo), a vec je bio u kasnim cetrdesetim,
one (kolegice) ga preuzele i navaljuju da im prica kako se snalazi
u braku. Pitam Saje sta je ovo? On mi odgovara da se vremena mijenjaju,
kako u privatnom zivotu tako i "Ispod sata". Zadnji put
odem da se osisam "Ispod sata" negdje u junu 1992. i pozdravim
se sa Sajom. Poslije godinu dana sretnem jednu od one tri cavke iz
salona i kaze mi da je Sajo otisao iz Banjaluke.
Odlucim se da ipak udjem u Aldo’s, mali neugledni
frizerski salon na Oxfordu, trazeci u njemu djelic moje mladosti.
Pitam frizerku orijentalnog izgleda koja cisti radnju, koliko kosta
sisanje? Iza paravana proviruje okrugla faca, kosih ociju i dovikuje:
"Ten bucks!" Sjedam na stolicu i poslije pola sata sutnje
i rada, evo ga, ko’ ispod cekica. Jedina musterija je gotova.
Kad sam htio da platim, frizerka me uputi glavonji iza paravana, a
ona pocisti za mnom. Na putu prema izlazu dadoh joj "trinkelt",
a ona mi se lijepo zahvali. Izadjam na ulicu, zatvorim oci, a prozme
me onaj isti osjecaj kad izadjem sa sisanja "ispod sata".
Pogledam na veliki digitalni sat: 01:00 p.m. Uh, mogao bih malo do
parkica.
Puno uspjeha "Novom Kajaku" i Sretnu Novu
svim banjalucanima diljem svijeta
zeli
Severin
Postovani sugradjani!
Pod ovim sugradjani ukljucujem stanovnike ovog virtualnog grada, sto
se zove Kajak-Banjaluka.
Drznuo sam se da napisem ovo pismo, jer se dosada komuniciralo i predlagalo
na ovoj stranici demokratski, te je svako dobijao onoliko prostora
koliko je trebao. Neki, kao moja malenkost vise, a neki su to uspijevali
da upakuju u manju cokoladu ili teglu kiselih krastavaca.
Moja dosadasnja pisma su bila, iako istinita
ipak suvise alegoricna. Stoga sam odlucio da ovaj put budem direktan
(medju oci) i odustanem od vec napisane alegoricne pricice.
Ideja o Novom Kajak-u, isto kao i ideja o "Banjaluci iz nasih
snova" kada je ova stranica osnovana, mi se odmah svidjela, sto
sam i potvrdio Sehi u privatnoj korespondenciji, te sam nastojao da
je duhovno i materijalno pomazem koliko sam mogao.
Znam da je pozamasan posao organizirati i voditi takav jedan, usudio
bih se reci "medij", ali vec kad "smo" odlucili
da odemo u profesionalce ili poluprofesionalce, onda s tim treba i
krenuti.
Pa da i ja pocnem sa svojim prijedlozima:
Prvo, mislim da je doslo vrijeme za osnivanje debatne rubrike, pa
da ljudi imaju prostora za polemisanje dogadjaja, licnosti, istorije,
politike i svega sto muci danasnjeg "homo sapiensa". Slazem
se u potpunosti sa sobom i ostalima koji misle da knjiga gostiju nije
mjesto za to. Stoga "banjalucanima" treba obezbijediti prostor
za komentare, polemike i sl.
Drugo, mislim da "Banjaluka iz nasih snova" postoji jos
samo na ovoj stranici. Onaj grad sto se i dalje zove Banjaluka, nema
nista zajednicko sa ovom Banjalukom.
Vrbas i dalje tece kroz nju, ali Vrbas tece tuda vec od kraja ledenog
doba, Kastel je tamo vec par hiljada godina, Ferhadije i nema. Dusa
grada je izvadjena, izgazana i ispljuvana, kada su ljudi, stanovnici
bivse i ove Banjaluke na stranici, otjerani iz svoga grada. Djavoli
koji su joj izvadili dusu su onda vidjeli da grad bez duse nije nista,
pa su onda poceli da se prerusavaju u jagnjad kako bi ponovo namamili
one naivne na naredno vadjenje duse.
Ja ne osjecam da se nalazim na "privremenom radu" u inostranstvu.
Ja osjecam da se nalazim na "prinudnom radu" na Golom otoku.
Uostalom sto je Australia, Canada ili US nego bivsi Golenjaci. Sto
su Skandinavske zemlje nego "idealna psihijatrijska klinika"
(imitacija zivota).
Moj, a vjerujem i zivot mnogih nasih sugradjana, je ostao tamo. Ovo
je potpuno drugi zivot.
Onaj bivsi se jos zivi na ovoj stranici
Mislim da ova Banjaluka nema nista zajednicko sa sadasnjom Banjalukom.
Stoga mislim da bi veze sa sadasnjom Banjalukom trebalo drzati na
distanci.
Siguran sam da i ono malo "starih Banjalucana" koji zive
tamo vise interesuje zivot na ovom site-u, nego stvarni zivot u "Novoj
Banjaluci".
Jedna nasa sugradjanka je spomenula prije par dana sadasnjeg predsjednika
opstine, sto je probudilo gorke uspomene, te me isprovociralo da napisem
ovo pismo.
Vjerujem da niko nije pretrcao brze relaciju izmedju Stanara i Kulasa
od mene, gonjen vojnom policijom te 1993. Nema nista gore nego gledati
dojucerasnjeg kolegu i istaknutog doktora kako se raspituje za mjesto
na "radnoj obavezi" kod drugog naseg uvazenog sugradjanina,
koji vec mete "aleju Brace Pavlic".
Ova Banjaluka, na ovoj stranici, ne treba nikada zaboraviti da jednom
spustena rampa na Malti treba tako i da ostane. Seha je spustio rampu
i zasluzio "Malteski krst", sad ga treba podrzati da zadrzi
rampu spustenu.
Cak mislim da dublje veze sa " bivsim uzim zavicajem" nemaju
smisla i donose one neugodne mirise sto su se mogli osjetiti neposredno
prije i za vrijeme rata, zatim pozdrave tipa "dobar dan"
isl.
Trece, smatram da bi se moglo malo vise prostora posvetiti kulturnim
zbivanjima u sredinama u kojima zivimo, a vezano za maticu nam zemlju
(BiH). Dobar primjer je potonji izvjestaj naseg sugradjanina iz S.F.
Cal., S.K. o danima BH filma tamo, ili o banjalucanima koji uspijesno
izlazu, nastupaju ili na koji drugi nacin propagiraju "banjalucku
kulturu", pamet ili sport. Ako se sve svede na organizovanje
i planiranje "susreta banjalucana", onda je sljedece "dobar
dan" i gotovo. Znam koliko su ti susreti vazni, ali oni trebaju
da budu samo dio ove nase istinite price o Banjaluci, pisane snovima
i sjecanjima.
Stoga naostrite pera, toliko predivnih tekstova i soneta o svom gradu
je na ovom site-u da bi mu i sam Hafiz (veliki perzijski pjesnik)
pozavidio.
Takodjer mislim da bi trebala biti otvorena rubrika "in memoriam"
za sve banjalucane preminule daleko od svoga bivseg grada i one koji
su do smrti ostali tamo, ali duboko nesretni i neshvaceni od novih
stanovnika. Mislim da vijest o smrti nasih istaknutih sugradjana (umjetnika,
naucnika, politicara, prosvjetnih radnika, onih sto su na neki nacin
ostavili pecat gradu) bi trebala biti popracena tekstom eventualno
nekom slicicom na situ, ako je moguce. Ovo sve bi podiglo nivo stranice.
Mislim da je prva faza povezivanja banjalucana gotova i da sada slijedi
kulturna prezentacija "nekadasnje Banjaluke", tako da kad
sutra neko od nase djece dobije Oskara za film, i kad kaze to sam
uradio za Banjaluku, da se zna koju.
Konacno je doslo vrijeme da se kulturno obracunamo sa Limpi-ima, a
bogami i samozvanim "srpskim intelektualcima" tipa G.L.
koji na "mjesnom radiju" godine 1993 (u zoru 21 stoljeca)
poziva sunarodnjake da idu na Konstantinopolj da zavrse "balkanske
ratove". Potpuno nestvarno koliko um moze biti bolestan (Najgore
je kad seljak pukne).
Cetvrto, mislim da bi trebala postojati skracena verzija ove stranice
na engleskom jeziku, jer kako vidim site dobija sve vecu medjunarodnu
medijsku paznju. Na taj nacin svi ce se moci uvjeriti u kulurnu vrijednost
bivse Banjaluke i njenih gradjana, sto ce onda jos vise skrenuti paznju
svjetske javnosti na urbicid i kulturocid kakav se dogodio na nasim
prostorima. To ce reafirmirati potrebu ponovne izgradnje spomenika
iz svjetske bastine nestalih za vrijeme invazije Huna od 1992.-1995.,
a ja cu konacno moci, bez prethodnog prevodjenja i obrazlaganja, da
kazem gradjanima zemlje domacina da ja dolazim iz malog, provincijskog
gradica na sjeveru Bosne, naseljenog gradjanima svijeta.
Lijep pozdrav
Severin
Zima je sezona surf-a u Australiji,
specijalno na obalama Pacifika. August je najvjetrovitiji mjesec u
godini, te vjetar koji duva s mora podize valove i do vise metara,
zavrce im vrhove poput uvojaka kose (Rip Curl), nanosi ih tako stotinjak
metara prema kopnu, da bi se oni onda obrusili i nestali u moru pjene
sto oplakuje nepreglednu pjescanu obalu.
007
Leskarim na brdascetu iznad plaze i uzivam u svome slobodnom danu.
Moglo je biti negdje oko 11 sati prije podne jer je sunce vec bilo
dobrano iznad horizonta, te je zapocelo da me pecka po licu i rukama.
Dan je suncan ali hladan (oko 17 C) i vjetrovit, ali idealan za setnju
i naravno surf. Iako je sredina radne nedjelje puno je surfer-a. Stotine
njih plutaju na vodi kao galebovi, cekajuci svoj val. Mladji surferi
se izdizu skoro na svaki, te probavaju razne bravure, dok oni stariji,
iskusniji cekaju pravi Rip Curl, a onda jasu na njemu, izvodeci akrobacije
kakve covjek ne moze ni zamisliti. Samo sto pomislim da ga je voda
progutala, a on se pojavljuje uspravniji nego ikad, hvatajuci se ponovo
u kostac sa vodenom nemani i tako sve do plicaka dok ne pobijedi silu
vodenu.
Okolni Caffe-i su puni svijeta, mahom mladjeg. Svi sjede za stolovima
vani i "gusteraju se" na zimskom suncu. Vec odavno sam se
prestao pitati radi li iko u ovoj zemlji. Taman sam se spremao da
ustanem i krenem prema nekom od "kafica", kad mi paznju
privuce nekakvo komesanje na plazi. Malo se bolje zagledam i vidim
"anti-terrorist squad" sa psima ganja tri omladinca dole
po pijesku. Sada ih vec bijase sustigli, prislonili na podzid od plaze
i "trkeljaju ih". Brzo uzmem foto aparat sa zoom-om i priblizim
situaciju.
Posto su "djecki" savladani i privedeni do "improvizovane
stanice" ("Marica" koja se u medjuvremenu stvorila
na licu mjesta), "kolegama operativcima" (Crna legija) i
"privedenima zbog posjedovanje nedozvoljenih supstanci"
(ona tri jadnika sto su ih uhvatili) prilazi DB-as u civilu (otprilike
"lipicaner" od dva metra) i uzima podatke, polako bez uzbudjenja,
cak se pomalo sali sa njima, koliko sam mogao vidjeti kroz objektiv.
Odvode ih. Dok 4WD, sa kucicom za pse otraga, napusta plazu, drot
u civilu pali cigaretu i pogledom ispraca svoju danasnju lovinu. Zatim
se rastaje sa grupom drotova (operativaca) i one dvije "dzukele"
i upucuje se prema obluznjem kaficu.
Sto ti je posao bezbjednjaka? Sjede u kaficu i motre. Misli mi odlutase
u neki prosli zivot. Takav je bio posao Jefte, najzagonetnije licnosti
osamdesetih godina u Banjaluci. Uvijek i na svakom mjestu prisutan,
sa svima dobar, vjecno nasmijan, specijalista za rad u kaficu. Svi
znaju sta radi i za koga, ali niko pouzdano. Jos manje se znalo sta
covijek moze od njega ocekivati kad zagusti (Sjetim se Runje kad ceka
pred "sobom 4" zbog nekog saobracajnog prekrsaja, a prilaze
mu drotovi koje zna iz kafane i pitaju ga sta radi tu, a on odgovara
da je, eto, dosao na dorucak jer je cuo da su "krpice" najbolje
u SUP-u). Njemu (Jefti) je ta konspirativna rola savrseno odgovarala.
Motri, slusa i cuga dzabe, a i zabavlja se. Bolje nego kancelarija.
Mislim da ga je se vecina i pribojavala, u najmanju ruku respektirala
ga je. Tako nas 007 nije nikada cekao red kod doktora, zubara, na
Pravnom fakultetu bi mu prostirali crveni sag kada bi dolazio da polaze
ispite i ostale privilegije koje idu sa pozicijom "komunistickog
secret agent-a" ili kako se to zvalo u lokalnom zargonu "hala".
Dok se spustam niz stranu prema setalistu na plazi jos mi naviru sjecanja
na BL odapeta nemilim dogadjajem na plazi iz ko zna kojeg dijela mozga.
Kazu da su podaci uvijek u glavi, ali cesto ne znamo gdje smo ih pohranili.
Negdje sredinom osamdesetih nas porodicni prijatelj, pokojni N.J.
ode da obidje komad zemlje kupljen od Jeftinog oca, negdje u okolini
Banjaluke, na kojem je namjeravao da gradi vikendicu. Bio je juli
mjesec i te godine ljeto je bilo vruce i sparno. Posto je kupovinom
zemlje od, vise se ne mogu sjetiti ni imena Jeftinog oca, postao sa
njim prijatelj i komsija, on bi uvijek svratio da ga pozdravi i obidje.
Te godine se iznenadio kad je vidio da je imanje zapusteno, zaraslo
u visoku travu.
Svrati do kuce, kad tamo samo snaha. Upita za prijatelja (Jeftinog
oca) i dobije odgovor da je na godisnjem, na moru. N. se iznenadi,
pomislivsi svijet je poludio, kad su poljoprivrednici poceli odlaziti
na g.o. u sred sezone radova na polju. Onda on upita za "svojate"
(ostale clanove familije) sto ne pomognu da se pokosi trava, makar.
Dobije odgovor da niko nece. Na kraju upita za Jeftu, racunajuci da
je on cestit. Snaha se poprilicno iznenadi, te ga zapita da li je
on ikada vidio ili cuo da "magistar" kosi travu. Nas se
prijatelj ucitivo izvinio i udaljio, valjda se preplasivsi da bi ona
mogla ovaj razgovor spomenuti Jefti (ili Jeffrey-u na engleskom).
Dolazim do kafica na plazi, nigdje mjesta. Skuzim jedno za stolom
za kojim sjedi onaj "hala" sa plaze. Pomislim, bolje tamo
nego nigdje i pridjem stolu, te ga upitam da podjelimo sto. "Sorry,
mate!" odgovori "drotina" (ima u njemu dva metra).
Medjutim, ima boga, pa mi se cejf nije pokvario. Osoba sa susjedno
stola mi ljubazno ponudi svoje mjesto, jer je upravo odlazila. Dok
sam jos sjedao, neko viknu: "Jeffrey!" Drot za susjednim
stolom skoci i pozva "priku" za sto. Pricali su glasno,
tako da sam ih mogao cuti bez naprezanja i 20m dalje, a kamo li ne
za susjednim stolom. Prika je bio glasniji; kladim se da ima problema
sa sluhom; dok je "hala" pokusavao da razgovor vodi malo
konspirativnije. Ne namjerno sam prisluskivao pricu. Posto su izmjenili
bazicnu konverzaciju, na "prikino" pitanje jel' jos u policiji,
odgovorio je da jos radi "part time".
Ostali dio vremena radi istrazivanje u "behavioural science"
(recimo psihologija), te magistarski rad u istoj oblasti. Na to ja
pomislim, pa ja, Jefto i Jeffrey cemo kad ovaj "drot" zavrsi
biti "kolege".
Uistinu, svak je magistar u svojoj oblasti, ali ipak. Doduse ne bih
se protivio da sjedim i motrim "trebe" koje prolaze pored
kafica. Jedino se pitam jel' cuga za 007-a dzabe kao kod nas.
Zivjeli
Severin
Dobar dan kajakasi !
Precizan analiticki presjek kroz drustvo predratne Banjaluke jednog
posjetioca ove stranice (Sabinin nepoznati e-mailas), na kome mu bi
i sam Balzak pozavidio, podsjetio me na par dogadjaja iz sada vec
davne, ali i skorasnje proslosti, vezane za selo i zivot seljaka,
odnosno "ljaksafona", kako ih naziva anonimni autor u svome
mail-u Sabini.
OUTBACK STRIPPER
Iako zivim u Australiji vec devet godina, tek u posljadnje vrijeme,
tacnije u zadnje dvije godine, poceo sam da istinski istrazujem drzavu-kontinent,
tj. putujem po njoj. Posto zivim u NSW (Novom Juznom Velsu), njega
sam poprilicno i obisao.
Ljudi se ovdje, a pogotovu svjezi migranti, tesko odlucuju da putuju
u "country", jer misle da nema nista da se vidi, a i boje
se.
Ovdje "country" znaci samo jedno: "Dje bog reko' laku
noc."
Otuda na takvim putovanjima, ako nisu brizljivo planirana, mozete
da se zacas nadjete u problemima, jer je priroda surova, a ljudi nema
nigdje, samo pokoji kengur. Ako i naidjete na insana, onda vam treba
prevodilac, jer su puni lokalizama koje samo oni razumiju.
Elem, moj duh mi ne da mira, pa eto volim putovati. Prosle godine
u ovo doba sam se obreo u jednom malom mjestu zvanom Bourke (cital
Brrk), na krajnjem sjeverozapadu NSW-a, oko 1000 km u unutrasnjost
od mora. Nalazi se ne istocnom granicniku Simpson desert-a, velike
pustinje u centralnom dijelu Australije. Mjesto je djelom rudarsko
(opali i ugalj), a dijelom poljoprivredno (stocarske farme u okolini).
Na putu do tamo prolazi se kroz razna, mala mjesta (London, Roma,
Londonderry) koja su zadrzala samo imena svojih velikih i poznatih
imenjaka. Potpuno nadrealno. Svakih, odprilike 50-100 km mimoidjete
se sa drugim vozilom.
Od dva vozila koja sam pretekao do tamo jadan je kombi sa velikom
prikolicom na kojoj pise "Outback stripper." Kad sam dosao
na odrediste vec je bio sumrak, te se temperatura vec i spustila,
pa sam odmah otisao do hotela (jedinog u mjestu) da potrazim prenociste.
Parkiram ispred (vjerovatno na bivsem vezu za konje, sada za automobile,
tj. 4WD).
Udjem unutra, na recepciji stoji "mate" u sesiru. "G'day,
mate" (Dobar dan) nazva on.
Ja odgovaram :"I need a room" (trebam sobu). "No worries,
mate"(nema problema) odgovara seljo i razvuce usta, te se ispod
sjedih brkova ukaza prednji zub, jedan jedini u glavi (posljadnji
mohikanac). Posto sam se raspremio i osvjezio, sidjem dole i pitam
Chipp-a gdje mogu jesti. On me uputi u "local pub" iza ugla.
Pred hotel pristize onaj kombi sa prikolicom na kojem pise "Outback
stripper". Na putu do pub-a (oko 30m) najmanje deset ljudi nazove
mi ono Ibrino: "Dobar dan" (odnosno "Doro vece").
Na ulazu u pub stoji ogroman natpis, koji zaklanja citavu jednu sajbu:
U petak (datum) u nasem gradu gostuje "Outback stripper".
U pub-u dim, mozete ga sjeci, sve isto: sank za kojim radi otprilike
Zora iz Sokare, samo znatno goropadnija, u uglu bilijarski sto za
kojim igraju lokalni pankeri (najbolje je ne prilaziti). Narucim "steak
and chips" (samo to ima) i VB (Victoria Bitter). Dok sam izivao
u pivi poslije vecere, u pub ulazi drustvo iz kombija. Seljaci ostavljaju
bilijar, muzika prestaje, cijela se kafana okrece prema ulazu. Svi
uglas pozdravljaju pridoslice. Menadzer koristi priliku da ih sviju
pozove na sutrasnji show. Cetiri djevojke (ljepotice noci) sjedaju
sa menadzerom za susjedni sto da veceraju, djilkosi za bilijarom se
gurkaju (fizicke sale) i drmaju pivcugu (VB). Nakon par minuta pita
me menadzer valja li klopa? Ja mu odgovorim, ako je karnivor da valja.
On se nasmija, te mu izvirise dva ocnjaka sa svake strane po jedan
(kao kod Drakule). Ja se nasmijem i kazem:"No worries, mate"
On mi onda, posto smo se zblizili kaze da je napravio "big business"
sa ovim striptiz show-om.
Oni idu u najudaljenija mjesta i daju striptiz show kako i ime kaze.
Saljaci se ponapijaju, potuku, a mi uzmemo lovu. I svi su sretni i
zabovoljni, kako rece.
Njegova prica me podsjetila na neke uspomene iz moje mladosti, pa
mu ih ja ispricam: Negdje osamdesetih zavladala je ekonomska kriza
kod nas, pa su neki od nasih lokalnih vrlo dobrih rok muzicara morali
da tezgare okolo po selima.
Jedan od njih je bio i moj dobar friend, cije ime nisam ni njemu rekao.
Odlazio bih s vremena na vrijeme sa jos po nekim friendom da ih obidjemo
na svirci, da lakse prebrode svoju golgotu sviranja necega od cega
im se povraca. Smotamo po koju i popijemo, pa onda i nema veze gdje
si. Nas prijatelj je tada svirao u jednom selu nedaleko od B.L. sa
jos dvojicom meni takodjer dragih ljudi. Jedan prijatelj me pokupi
i odemo da ih obidjemo jedno vece. Nikad prije nisam bio tamo, niti
bih bio vise u stanju da nadjem tu kafanu. Kada smo usli u lokal bio
je pun i nije se moglo ni disati od dima. Sjednemo za sto sa muzikom.
U oci mi odmah upada ogromna fleka oko sijalice koja tinja. Cujem
pitanje moga prijatelja: "Jesi li narucio jaja?" A onda
konobarica u minicu: " koliko cete jaja?"
Odgovaram da nisam gladan, a i da ne volim jaja. Moj jaran muzicar
ce na to:"Samo ti naruci, pojesce se to". Narucim minimalnih
deset i pivo.
Poslije par minuta, dolaze tvrdo kuhana jaja, momci moraju na scenu,
pocinje show. Samo sto je muzika pocela, citava kafana pocinje gadjati
svjetlo na plafonu, naravno i ja sa njima, iako ne znajuci sta se
dogadja. U neko doba prasak i nestaje svjetla. Muzika okrace na striptiz,
pale se refklektori, konobarica u minicu, ona ista sto nas je posluzila
sa jajima, donosi stolicu, penje se na nju i mjenja sijalicu. Kako
se nagne da dohvati sijalicu i kada se propne na prste da je zasarafi
na luster svi se podviruju, jer navodno nije imala nista ispod. Svi
urlicu u transu i odusevljenju.
Menadzer se zakocenuo na stolici od smijeha. Kaze da nikad nista slicno
nije ni vidio ni cuo. Ja mu odgovorim da su svi seljaci isti, samo
zive na raznim krajevima ove planete i govore drugacijim jezikom.
Ujutro se spakujem, sidjem do recepcije, platim racun u namjeri da
rano krenem na put, kad tamo na ulazu trci Chipp sa kosaricom punom
tvrdo kuhanih jaja. Medju jajima podsjetnica "Outback Stripper".
Lijep pozdrav Severin
Dragi banjalucani!
Nemam obicaj da repliciram i objasnjavam se sa posjetiocima ove stranice.
To ostavljam obicno autoru, jer svako ima svoje misljanje, a i zadovoljan
sam kako to Sheks obavlja. Razlog za pisanje je sjecanje na jedan
dogadjaj za vrijeme rata. Nerado se prisjecam te dvije odvratne godine
rata provedene u Banjoj Luci, ali to bi ujedno bio i odgovor na pitanje
jednog skorasnjeg posjetioca stranice.
Banja Luka nekad i sad
Bio je august mjesec 1992. Ja sam tada bio na specijalizaciji
iz djecije kirurgije i radio sam na Paprikovcu. Zbog velikog priliva
ranjenih i povrijedjenih, ja i jos dva specijalizanta smo bili razmjesteni
na Opstu kirurgiju u gradu, kao ispomoc. Negdje od maja mjeseca gradski
saobracaj je postao, ako je uopste i postojao, neredovan a o privatnom
prevozu (automobili i sl.) necu ni da govorim. Uglavnom se vozio,
ko je imao, bicikl ili pjeske. Konji i konjska zaprega su ponovo,
poslije 50 i vise godina, dozivjeli potpunu reafirmaciju. Tako su
se mogla vidjeti zaprezna kola na kojima sjede putnici a kraj sofera
(kocijasa) pise crvenim slovima na kartonu nabijenom na kratki stap:
14 Centar-Starcevica. Cak su neki od mojih kolega koristili taj vid
javnog prevoza da se prebace na posao sa Starcevice, Mejdana i drugih
dijelova grada.
Ova ekspanzija ruralnog transporta (ili ako hocete alternativnog)
nije zaobisla ni "Ambulance". Povrijedjeni i bolesni su
dovozeni na sve moguce nacine, tako da je citav bolnicki krug, a osobito
ispred tadasnje Opste kirurgije bio preplavljen konjskom balegom,
jer su KS stajale parkirane satima ispred zgrade i tako cekajuci "ambulance
officer-e" da ih odvedu, jeli sjeno, pili vodu, kakali itd. Mnogi
od vas znaju kako august zna biti vruc u Banjoj Luci. Dan je bio vreo,
vrucina se podizala sa asfalta zajedno sa smradom konjskog izmeta.
Nikom nije bilo ni do cega, svako je zaposlen i svi sute i rade. Napetost
povecava vojna policija u holu ispred vrata prijemne ambulante, te
tezak topao zrak u "maloj sali" i "prijemnoj"
jer se prozori ne mogu otvoriti, a air-condition-a nema. Samo Ico
(tehnicar na prijemu) po koju dobaci (otvori prozor isl.) na sta se
svi smiju, ali niko ne komentarise taj smrad izvana, koji nas sviju
izludjuje.
U "prijemnu" ulazi Dr N.H. da pregleda pacijenta. Po obavljenom
pregled poziva me na njegov odjel, koji je odmah do prijemne. U njegovoj
sobi otvoren prozor. Slijedi pitanje:"Osjetite li vi, kolega,
ista?" Ja odgovaram, pretpostavljajuci da je u pitanju taj smrad
izvana: "Smrdi konjska balega." On ce na to: "Toga
smrada ce biti sve vise i vise." On je poslije nekoliko dana
napustio (bio otjeran) Banja Luku. Ja sam napustio grad godinu i po
poslije njega. Trebalo mi je par godina da zaboravim taj smrad, prisjecajuci
se uvijek kada bih ga osjetio Dr N.H. i uvijek mu zavidio sto se rijesio
smrada prije mene. Onda mozete zamisliti koliko je trebalo ili jos
uvijek treba onima koji su napustili grad kasnije ili koji su ostali
u njemu do kraja rata.
Severin
BLACK SABBATH
Prije neki dan gledam na TV-u intervju sa Ozzy Osbourne-om u nekoj
grckoj ili armenskoj buregdzinci (take away) u Londonu, napravljen
otprilike prije 15-ak godina. Vec tada, intervjuer citavo vrijeme
upozorava Ozzy-a gdje je f..beeep kamera i gdje treba f..beeep gledati.
U tom trenutku misli mi se vratise u 1979. Tek sto su se pojavili
ND (novi dinari). Stara hiljadarka braon boje je bila 10 ND i imala
je protuvrijednost 1DM (informacija sa tadasnje taxi stanice ispred
Lovca, koja je bila "Banjalucka Berza" u to vrijeme). Nalazio
sam se u restoranu, kafeu i kuglani u Dvorani Borik, koji smo svi
kratko zvali "Dvorana".
Morala je biti kasna jesen, jer je vec bilo zahladilo. Mislim da je
bio radni dan, cetvrtak recimo, oko 7 sati uvece. Pored stalne ekipe
(Imela, Gajsin, Macak, Dundo, Zike i ostali) koja igra karte u cosku,
puno je omladine, griju se unutra. Kuglana ne radi, ali radi sve ostalo:
jubox, covice, flipper, Stanimir i ostalo. Sjedim za stolom sa Misom
Valentom, Trivom i Carlijem. Carli upravo zavrsava pricu kako se sinoc
n-ti put predstavio u "Hitnoj" kao Dr Kesic i ponovo je
proso' (stara fora al' uvijek pali, barem u nasoj hitnoj pomoci).
U tom trenutku u "Dvoranu" ulazi kreatura u mantilu beige
boje sa visoko podignutom krutom kragnom, iznad koje izviruju samo
dva krupna crna oka usadjena u lubanju prekrivenu kratko isisanom
crnom kosom (otprilike dvica).
Tajansvena osoba samo osmatra desno lijevo preko stolova u zadimljenoj
kafani i nastavlja sa svojom incognito rolom. Napokon, prilazi nasem
stolu i trazi "cigaru". Iz kragne se tada pojavljuje koscato
lice sa crnom kozijom bradom. Aco "Fantom". Miso mu rece
da ne pusi, Triva mu nudi HB, ali on uzima Marlboro koji stoji na
stolu. Na to ce Triva ljutito: "Ih, ....brate, 'ajde bjezi tamo!"
U tom trenutku, uvijek peduzimljivi Carli, uskace sa svojim pitanjem
privlaceci stolicu sa susjednog stola i nudeci mu da sjedne: "Sta
ima haveru?" Aco, posto je zapalio cigaretu i sjeo na ponudjeno
mu mjesto : "Nista. Sad sam sa koncerta Black Sabbath-a, pa sam
malo umoran." Carli se zabulji u njega, pokazujuci vidno interesovanje
za pricu: " Ma nemoj. A zasto si umoran?" Aco i dalje mrtav
ozbiljan: " Ja, znas, sviram bubnjeve u Back Sabbath-u."
Carli, po obicaju odrzava tenziju razgovora, i nastavlja sa podpitanjima:
"A od kada si sa njima?" Aco, posto je povukao nekoliko
debelih dimova, te ispuhnuo praveci krugove od dima, odgovori: "
Vec mjesec dana." Carli se okrenu kartaskom drustvu u cosku i
povika: "A ljudi moji, nevjerovatno!" Dok se Carli spremao
da postavi sljedece pitanje, cigareta koju je "uzico" Fantom
je dogorijevala. On naglo ustade, okrenu se i bez rijeci nestade kroz
zamagljena vrata "Dvorane". Carli pomalo razocarano rece:
"Steta, taman smo se uvalili u pravu spiku. Sta ces kad covijek
ima svoje principe da nikad ne zica narednu cigaru od istog covjeka."
Na to ce drustvo iz coska u horu:" To je za postovati!"
Sutradan je osvanuo lijep, suncan dan. Nekako sam se obreo u Maloj
carsiji, sada vise na znam razlog. Dok sam nesto ili nekoga cekao
ispred Dvorane Mejdan, opazih Fantoma kako sjedi na zardinjeri ispred
Mejdana. Oko njega platna (slike) naslonjena na zardinjere .
Prava mala izlozba. Posto sam platio ulaznicu (pogodite sta je bila
ulaznica?), pocnem razgledati djela, da prekratim vrijeme dok cekam.
U oci mi upada "remek djelo": iskrivljena faca Ozzy Osbourne-a
u tamno sivim tonovima, na mjestu ociju crne duplje iz kojih curi
tamno crvena tecnost i sve to na tamno plavoj pozadini. Indukciono,
i ja pocnem razmisljati o "acinoj psihodeliji", kad' me
iz razmisljanja prenu' poznat glas. Okrenem se, a ono jedan od tadasnjih
banjaluckih "yuppy-a" koga necemo imenovati jer ga svi znate,
raspituje se za sliku. Dok se pozdravlja sa mnom, Aco mu odgovara
da se slika ispred koje stojimo zove "Black Sabbath". Slijedi
pitanje o cijeni. Aco okrece sliku.
Na ramu preko kojeg je razapeto platno pise zelenim pastelom 700 000.
Yappy ce zaprepasteno: "Jesi li ti normalan, pa to je 700 DM"
(kad se preracuna u starim dinarima). Fantom ga ignorise, uzima sliku
i pise nesto otraga onim istim zelenim pastelom kojim je i cijena
napisana. U trenutku kad je "Yuppy" zaustio da pita moze
li ista nize, Aco okrece straznju stranu slike prema nama. Pored cijene
napisane zelenim pastelom sada stoji jos i DM. Yappy se udaljavao
psujuci i gundjajuci sto je "sa budalom izgubio vrijeme",
kad mu Aco doviknu: "Sta hoces, kad Pikaso (Picasso) moze prodavati
svoju sliku za 7 miliona, mogu valjda i ja za 700 00!"
Zivjeli
Severin
Ciao svima uz najljepse zelje u Novoj godini !
Pozdravljam otvaranje nove rubrike (Pisma Kajaku). Konacno
ce dobronamjerni komentari i prijedlozi, a boga mi i clanci (cestitam
Goca, vrlo profesionalno) dobiti svoj kutak zasticen od nepotrebnih
komentara. Takodjer pozdravljam zadrzavanje i opstanak postojecih
rubrika (Gdje smo i dr.). Malo nam se Ivana zaglavila sa kompjuterom
ili sl. pa su javljanja iz BL. koja nama po bijelom svijetu mnogo
znace, malo urijedila, a i intervju-a je manje. No, razumijem, to
zahtijeva odredjene pripreme. Sto se tice navodnog ugrozavanja jedna
rubrike(u ovom slucaju rubrike "Gdje smo.."), od strane
druge i "borbe za mjesto medju rubrikama", to je takav nonsense
da ga nije vrijedno ni komentarisati, a to da li osjecamo isto kao
autor nekog teksta, ili se slazemo/ne slazemo sa njim/njom je potpuno
irelevantno.
Na ovom mjestu zelim pohvaliti "redakciju"
ovog site-a. Dosta se lijepog moze procitati, sto nas tako podsjeca
na "staru Banjaluku." Posebno osvjezenje su sve cesci soneti
o Vrbasu, Kastelu, gradu, ljudima, prvim ljubavima itd. nasim sugradjana,
te saljivi komentari (Sile i drustvo) iz svijeta povodom dogadjanja
u nasem gradu. To je dobro za ocuvanje duha. Jer, kako kazu Aboridzani
(australijski domoroci inace vrlo star i duhovan narod): "Insan
je tamo, gdje je njegov duh."
Dakako, izvjestaji pojedinaca o dogadjanjima u Banjaluci,
za vrijeme njihovih posjeta su vrijedni paznje. Iako nisu pisani profesionalno
(kao Trkulja, Bukic, Ivana i dr. profesionalci), pominju mjesta, ljude
koje vecina nas zna i nesto nam znace, te mislim da su dobro dosli,
dok nemaju politicku pozadinu. Na kraju, zelio bih da apeliram na
nase sugradjane u svijetu i Banjaluci da pisu, salju interesantne
fotografije, detalje koji nas vezuju za Nas grad, jer ne zaboravite
'gdje mu je duh, tu je i insan'. Tako ce nam biti lakse.
Lijep pozdrav, Severin
(moja mala prica)
Godina 1998, mjesec Mart, ponedjeljak
2 sata ujutro. Ulazim u taxi ispred jednog sidnejskog restorana. Vozac
taksija brblja stalno, ne zatvara, sa nekim neodredjenim akcentom,
istocnoevropskim ali ne slavenskim. Pitam chatter box odakle je, posto
me je natjerao da propricam iako nisam imao namjeru? Rumun, kaze.
Na njegovo pitanje odgovorim da sam iz Bosne, bivsa Jugoslavija. On
opet pita gdje u Bosni? Ja odgovorim, iz Banjaluke. On se jos vise
rasprica, kako je igrao rukomet za Steau-u iz Bukuresta, te igrao
protiv Borca (on izgovara Borak) u Kupu Sampiona 1977 u Banjaluci.
Ja premotavam film 20 godina u nazad i stop. Dvorana Borik, 5 sati
poslije podne, sa ocem ulazim u "Kutiju sibica". Borac, sampion Evrope,
Steaua pretendent na titulu, trce kolo Kupa sampiona. Prethodni mec
u Bukurestu zavrsio tijesnom pobjedom Borca 13:12 (nisam vise siguran).
Igraci se vec zagrijavaju na terenu. Iza gola kod glavnog ulaza stoji
ekipica: Simo Bajic, Vlado Kojo, Ford i ne mogu se vise sjetiti ko
je bio cetvrti, mislim Miro Bjelic ili Rale. Moj otac svraca da se
pozdravi. Ja, van sebe od bijesa, jer vec kasnimo sa zauzimanjem nasih
mjesta na tribini. Atmosfera; dvorana samo sto ne eksplodira. Publika
ceka da Hasan zavrsi sa dobacivanjima (provalama), te da im dadne
navijacki takt. I, sudija svira pocetak utakmice; krenulo je. Dvorana
se trese, Hasan napetih zila na vratu diriguje, mase zastavom i sa
ostalom publikom uzvikuje poznato: Hu! Hu! Hu! Nevoljno ostajem sa
ekipicom iz gola. Svaki put kad je Borac u napadu Simo Bajic dovikuje:
"Selek! Selek!". Upitam ga sta znaci to? On odgovara da im je Selke
(Selec) zabio u Bukurestu 5 komada, pa kad cuju Selek, gace im se
napune. Pomislih, kako mu ne dodije citav zivot da dobacuje i provocira
sudije, igrace i delegate na rukometnim utakmicama. Na kraju drame
Borac je izgubio 8:9, ali je zbog vise datih golova, ipak prosao dalje.
Nije odbranio titulu evropskog sampiona te godine, tako da je takav
podvig ostao jedino na Partizanu iz Bjelovara. Vracam se u taxi upravo
u trenutku kada Rumun prica o utakmici, kako je nikada nece zaboraviti
i kako mu nikada iz glave nece izaci taj glas odnekud iza gola: "Selek!
Selek!" Kaze da mu nikako nije dao mira, te da je stalno tokom utakmice
pokusavao da pogledom uhvati osobu koja je to dovikivala. Izlazeci
iz taxi-a, dobacim mu da nastavi u svojim nastojanjim da nadje zagonetnu
osobu iza gola, ne znajuci tada da nece, na zalost nikada, dobiti
sansu da sretne doticnog.