Vec drugi put kako se vracam u Banja Luku samo na dan i uvijek.
pada kisa, ovaj put.stvarno lije .. kaze tetka i Iggy da nikad nisu vidjeli da je tako
nadosao Vrbas. Ja ga se bas ne sjecam kakav je inace, pa mi je teze uporediti.

Stizemo u BL i svako ide svojim poslom..Volim sama setati banjaluckim ulicama,
ponos i radost me obuhvati kad prepoznam Ninon, ili Filipa Macure Skolu... ili
tog osjecaja kad sam se odjednom sjetila da postoji precica kroz Novo Naselje
(mislim da se tako zove), koja te izvede na neku ulicu gdje je majkina
prijateljica stanovala, pa malo nize desno izadjes ispred mog starog vrtica,
I onda znam da je tu negdje Ninon (moja orjentaciona tacka), e onda je tu
blizu grad.

Imala sam kljuc od naseg stana, nedavno vracen,..nisam 12 godina bila u njemu..
Tetku sam nagovorila da ne treba ici samnom, rekla sam joj da nema potrebe da
dolazi, samo cu uci i izaci, eto da se kaze da sam bila..stvarno sam tako
mislila. Osam godina mi je bilo kad sam zadnji put tu bila..Puno vremena je
proslo,. nisam bila dovoljno stara da bi stvorila neka osjecanja, mislila sam..
puno sam kuca i drzava promjenila u ovih 12 godina i nista me nije vezalo za
njih....pa sto bi ovo bilo drugacije?

Zovem taksi iz majkinog stana, koji se upravo taj dan prodao..Izlazim i tetka
mi vec treci put ponavlja da se ulica sad zove Filipa Macure, ne Ejuba Kobaslica.
Sjedam u taksi ispred Ekonomske Skole i sa puno pouzdanja rece
taksisti "Filipa Macure, molim vas"!!..Bilo mi je vrlo vazno da zvucim kao da sam
to "Filipa Macure" rekla 1000 puta, kao da je to najobicnija stvar..Htjela sam se
osjecati kao da sam sad bila u gradu sa nekim "banjaluckim" prijateljicama i da
idem kuci na rucak.To mi je bilo vrlo vazno u tom trenutku. Nismo pricali,.samo
mi je taksista rekao da ide pored "Tri Fenjera"..a ja mrtvo hladno "samo vi
vozite gdje vam je najlakse" ...u sebi misleci "sta su Tri Fenjera..sta je
fenjer?"

Ulazimo u moju ulicu, prolazim pored Dinine i Amrine kuce. Sta je sad sa njima,
ne znam dali bi ih ikad prepoznala..Brzo rekoh taksisti da je zadnja zgrada, da
me nebi slucajno upitao koji je broj.. Kad smo stali, rece mi taksista "pa curo
sto mi ne kaze, mog’o sam brze doci sa glavne ulice (rece i ime ali ne sjecam
se)"...vadeci pare iz novcanika rekoh mu .."malo sam zaboravila, nisam kuci
bila 12 godina" .a on ce na to.. "Obradovace ti se tvoji"..

Uzdahnu i rece mu "mozda zidovi u stanu sto su jos ostali, ali ni to necu nikad
znati"...sekund je trajao pogled poslije te recenice, I podpuno smo znali tko
smo. tko je on..a tko sam ja. gdje sam bila za vrijeme rata.gdje je on...I sve
ono ostalo.....

Ulazim u hauster u kojem sam se sto puta igrala zmire..Sanducici su jos uvijek
zeleni, al su imena drugacija. Gledam u stepenice koje vode ka podrumu i sjecam
se kako sam ih se bojala, jer sam bila ubjedjena da je tu manijak zivio. Na
prvom spratu vidim da je teta Spomenka (glavni spijun nase zgrade) jos uvijek
tu,.vidim Rikijeve razne podpise po zidovima, stizem pred svoja vrata..
Nema nikakvog imena na njima.to mi je lakse nego da sam vidjela tudje..Stavljam
kljuc u vrata i tog trenutka mi suze nekontrolisano krenuse da liju niz lice.
Zasto mi je bilo nesudjeno da citav zivot otvaram ova vrata? Zamisljam kako sam
mogla sa prijateljicama ulaziti kroz ta vrata. dolaziti kuci iz skole otvarajuci
ta vrata,.uvlaciti/izvlaciti se kasno navece da me mama i tata ne cuju..

Prolazim kroz stan. PRAZAN JE, ali nema veze. Ja vidim sav namjestaj iako nije tu.
Ulazim u kuhinju i jos uvijek stoji kavez sa Kicom i Ficom na prozoru, ulazim u
dnevi boravak i vidim na zamrzivacu veliku viski bocu koja me je fascinirala, jer
je stajala na ljuljacki..

U kupatilu vidim Fedju u kadi kako se kupa, stalno je bio u kadi, mama ga
je jedino tako mogla smiriti..Onda ulazim u nasu sobu, tu su.jos uvijek kreveti,
sa stolom ispred prozora.Vidim sebe kako sjedim i pisem zadacu sa prozorom
otvorenim i cujem vani kako se raja igra u bunkeru ispred zgrade..
Izlazim na balkon i zapazim na balkonskim drvenim vratima udubljeno
drvo od kopce koja ga je drzala zatvorenim..i cudim se sebi kako se sjecam tog
detalja, sjecam se tog malog djelica okrznutog drveta! Kako je to cudno?

Sjela sam na pod i plakala.radosna sto nema nikog oko mene, jer mi je trebalo
da sve izbacim iz sebe...

Onda pomislim na tu neku djecu koja su zivjela u mom stanu 12 godina.Dali i oni
gledaju i smatraju ovaj stan isto kao i ja? Dali mi isto patimo za tim stanom,
za tim uspomenama, za tim djetinstvom koje je ostalo u tom stanu? Dali jos
uvijek spavaju na mom krevetu..i pisu zadacu na mom stolu? Dali je taj sto sad
isti u nekom drugom stanu, ili i oni pate za tim stolom, jer on pripada u
mojoj/njihovoj sobi tacno ispred prozora?

Vrijeme je da idem..izlazim iz stana, zakljuvacam vrata, a prekoputa ispred
teta Zadinog stana stoji neka djevojka (koja ne pripada tu.ili mozda ja
nepripadam tu?) ispraca prijateljicu I stade zacudjeno gledajuci u mene,
misleci "sta ta djevojka radi tu?" ne znajuci da je to moj stan..Pogledah je, ali
nisam je mogla pozdraviti, u tom trenutku ona mi je bila kriva za sve...

Napustam zgradu, ne znam gdje idem ali u jednom trenutku prodjoh pored svoje
osnovne skole, Zmaj Jova Jovanovic, I stade preko puta ulice gledajuci dva
djecaka, sa torbama vecim od njih, kako se guraju i igraju.Vidih sebe u njima,
jer u tim sam godinama i napustila BL.Onda naide grupa male male raje sa mamama
koje slusaju pazljivo kako im je bilo u skoli I sjecam se kako je mene mama
vodila iz skole.sad su to neki drugi klinci.sto bi Dzole reko.

Idem prema gradu,.zove me Iggy i pita gdje sam, a ja u tom trenutku prepoznah
Hotel Bosnu, I bi mi drago da sam znala reci gdje sam...kaze mi da pozurim jer
on ceku u redu.da se otkazemo iz Banjaluke. Strasna guzva, licne karte se djele
mladim Banjalucanima, oni i dalje zive svoj zivot u BL, grade svoje snove tu,
a ja se odjavljujem iz mog grada..
Krug se zatvorio..ali cekaj .pa kako? Tek je sve pocelo, ja sam jos uvijek
u Zmaj Jovimoj, 3 razred, Uciteljica Zemira Cakeljic..jos uvijek pisem
zadacu na mom stolu i igram se sa Dinom i Sanjom..jos uvijek idem kod
majke na rucak subotom, u stan koji je jos uvijek njen...

Predajem zahtjev za odjavu. Zena me pita gdje sam rodjena?
Toliko sam ponosno rekla Banjaluka, da mi se umalo omaknu
....A VI??

..Sjedam u auto...idem za Sarajevo..pa onda u Toronto...idem kuci....

Alma