nemoj misliti
da nisam procitao tvoje pismo Kajaku isto vece kada si mi poslao poruku.
Malo je reci da sam impresioniran, kako samim tekstom, tako i onim
sto taj tekst eksplicitno ne kazuje ali me tera da izmedju redova
pravim vece pauze i "hvatam" misli i osecaje koje si ugradio upravo
tu negde u "single" prored.
Da li i sam format paragrafa ("center") treba nesto da kazuje, nisam
siguran, ali ono u sta definitivno jesam je da ono o cemu si pricao
vise ne postoji. Ne samo u Banja Luci, tako je i u Beogradu, Zagrebu,
Dubrovniku... Citam tvoje pismo vec ni sam ne znam koji put, i kako
ga vise citam, tako me sve vise podseca na one price i putopise iz
"Skolskog programa" koji su govorili o starim iscezlim gradovima i
civilizacijama koje su pregazili ili vreme ili neki Huni, Avari, ili
kakva druga "vandalska" plemena.
Kako vreme prolazi bivamo stariji, obrazovaniji, smisleniji (?!?),
iskusniji i ko zna koje sve komparative bih mogao ovde da ti navedem,
ali jedan od tih izraza je i definitivno pokvareniji. Ovo ti kazem
zato sto sam i ja u neku ruku u Rasejanju, kako ti navodis sa velikim
R, ne zato sto nisam mogao da prezivim u Beogradu, vec zato
sto se u tom i takvom okruzenju vise nisam nalazio. Mozda sam napravio
extremno radikalan rez time sto sam presao pola sveta ne bi li se
dovoljno sklonio od svega ponevsi sobom samo jedan delic onog ogledalca
iz tvoje price bez zelje da sacinim mozaik. Znas, kada se pogledas
u ispucalom ogledalu i odraz tvog lika ispadne nekako iseckan, u parcicima.
Nikada vise ne izgledas kao celina i bas zato ni ne zelim da sakupljam
ostale delove i pravim bilo kakav mozaik. Secam se jedne rasprave,
na slavi kod moga kuma gde smo bistrili nesto na temu "rodjenih" Beogradjana
i onih koji to nisu, ili im roditelji nisu rodjeni u Beogradu. Moga
kuma jako boli to sto mu je majka iz Ivanjice i sto nije rodjena u
Beogradu kao njegov Slobodan. Iz pocetka mi nije bilo jasno zbog cega.
Nakon dosta vina, skoro pred polazak kuci, jer je to bilo jos u periodu
mog trosenja ogromnih kolicina alkohola, poceo sam da kapiram neke
segmente izlaganja moga kuma sa pocetka veceri.
Zao mi je tada bilo sto kad god bih se napio, i koliko god bih popio,
secao bih se svega sto sam ja ili neko drugi rekao ili uradio. Naime,
"shvatio" sam da je moj veliki "manjak" sto sam tek prva generacija
Beogradjana. Otac mi je iz "tamo neke" bosanske vukojebine, mati iz
druge a ja kao neko ko treba da na ovaj ili onaj nacin zasluzi da
se zove Beogradjaninom.
U toku te vinske (in vino veritas, je velika istina jer covek puno
tada sazna o ljudima i njihovim pravim osecajima) rasprave moj kum
iznese kao cinjenicu, kao podatak iz neke statistike, da su svi "dodjosi
od '45 na ovamo" srozali Beograd i njegove cukun-beogradske naslednike
na nivo jedne velike selendre koja samo ima obrise i panoramu grada.
Nisam u tom momentu mogao a da ga ne pitam za osnovnu razliku izmedju
grada i sela, na sta mi je rekao da su gradovi oduvek bili kulturni
centri, kako su uvek u gradu bili bioskopi, pozorista i ostale kulturne
ustanove i tako neka prizemna objasnjenja koja nisam mogao da ne prekinem
pitanjem zasto onda ja treba, kao prva generacija Beogradjana, mnoge
moje drugare, ukljucujuci i njega, da ucim da sticu naviku da odu
u pozoriste ili bioskop, zasto ja kao prva generacija Beogradjana
treba da im kazem da u "njihovom" gradu na potezu od Slavije do Kalemegdana
ima tacno trinaest gradjevina ciji su ktitori pripadnici masonske
loze "Beograd" koja je ugasena pred rat, zasto ja kao prva generacija
Beogradjana treba da ih opominjem da ne pljuju na teren kada igramo
basket, zasto i zasto i zasto...
E, zato mi se sere kada cujem da neko pita da li ti je pradeda "rodjeni".
Rodjenima su se voleli zvati navijaci Veleza iz Mostara, kao sto su
nasi bili Grobari (Partizan) ili Delije (Zvezda) ili Torcida (Hajduk),
a to ko je "rodjeni" BG ili BL ili ZG me tera na momentalnu diareju,
jer se vecina "rodjenih" u n-toj generaciji valjda toliko opusti
da im prorade geni onih iz n+1-ve generacije kada je BG ili
ZG ili BL bila palanka u koju su kojekakvi Huni sa pocetka ovog pisma
uleteli i poceli da im uvode pravila ponasanja.
Secas se kada si uradio onaj intervju sa mnom nakon bombardovanja.
Sta mislis kako bismo zvucali da smo usli u neku od one dve ruine
SSNO-a koje su, pretpostavljam, i tada smrdele na eksploziv. Sigurno
da ne bi bio ni smislen ni normalan vec sa opasnom primesom straha
i nespokoja. Sigurno je da bismo u takvoj atmosferi, u mraku pod poluodvaljenim
stropovima pricali daleko besmislenije i zvucali daleko gluplje.
Tako ti je i ovo sada. Ti u Rosmalenu, ja u Vancouveru i mislim da
sa neke distance covek daleko bolje sagleda ono sto je ostavio za
sobom. Mislim ipak da si ti u prednosti jer si na vreme osetio da
se valja distancirati i Rasejati kako bi ostao normalan, i normalno
gledao na svet koji te okruzuje i onaj koji si ostavio iza sebe.
Ja sam zakasnio! Mislim da je to trebalo da ucinim kada i ti. Mozda
bih tada i ja pravio kojekakve mozaike od po nekog delica koji bih
pokupio sa svakim od svojih odlazaka tamo, ali definitivno znam da
bih do danas iskristalisao neke svoje poglede na svet i zivot uopste.
Ovo kazem zato sto, da sam otisao sa dvadesetcetiri do ove
sada tridesetcetvrte bih ako nista drugo opet imao dom. Stvorio
bih ga kao sto sam ga u Beogradu stvorio a sada sa tridesetcetiri
ja sam na pocetku. Pocinjem da gradim nesto sto sam vec jednom sagradio
i iskren da budem srecan sam.
Srecnim me cini sama toplina bilo kog prostora u koji nas dvoje udjemo.
Ta toplina je dobar pokazatelj da se tu moze sagraditi dom. I sagradicu
ga. Pravi dom.
Nisam ovde dosao kao oni gastarbajteri po Nemackoj sa samo jednim
ciljem da budem tu na privremenom radu i da u svom BG-selu sagradim
vilu vecu od Belog Dvora i da se sa zutom Meckom sa sve jambolijom
na volanu, uz glasnu muziku provezem kroz grad i uvezem u svoju hacijendu.
Ovde sam - da zivim. Zar to nije jednostavno?
Hvala ti za objasnjenje reci - nostalgija. Vidis, to sam zaboravio,
a nekoc sam i to ucio u gimnaziji. Mislim da bi Odiseju bilo
zasigurno lepse, ako ne i bolje, da je ostao sa Calypso na
njenom ostrvu (otoku).
Ne znam da li je to normalno, ali "bol nastao nemogucnoscu ispunjenja
zelje za povratkom" ja ne osecam, barem, ne jos uvek. Da li je to
neminovno da se javi?
Ne nedostaju mi moji razgovori sa komsilukom jer me ni tada nije interesovalo
sta kome zena ili majka kuva za rucak, ne nedostaju mi razgovori sa
nekim mojim seljacima na zemunskoj pijaci, ne nedostaje mi ni moj
kafic "LaPorta" u kome me je uvek uz osmeh i sa svojim tikovima docekivao
moj konobar Staja, ne nedostaju mi mnoge stvari koje su mi u Beogradu
bile "beg u zdrav razum" (op.cit. Kristijan - beogradski kriminalac
u filmu "Kriminal - Vidimo se u citulji"). Ono sto mi nedostaje su
ljudi, neki moji dragi ljudi koji su ostali u tom gradu. Mnogi moji
ljudi su odavno, poput tebe, otisli.
Tako sada imam u listi kontakata u ovom Outlook Expressu uglavnom
adrese koje smo iz Beograda nazivali inostranim. Pa treba li da ti
kazem da smo '98 definitivno otkazali salu za fudbal sredom u 23.00
jer nas je ostalo samo 7 od 12. Da bi mojim odlaskom u Sept. '02 od
"nerazdvojnih" drugara u Beogradu ostalo samo cetvorica. To ti je,
brate, samo 1/3 (jedna trecina) onih koji su pre 15 i 20 godina mislili
da ih niko i nikada nece moci razdvojiti, i koji su kao i ja bili
u svom srcu posveceni jedan drugome i koji i kada bi zbivali sale
na racun ovog do sebe bili spremni da skoce i pobiju se sa bilo kojim
dorcolskim dripcem za istog tog na ciji racun zbija sprdnju. Ova trecina
su oni koji iz odredjenih razloga nisu imali uslova ili hrabrosti
da se otisnu iz te sredine, a veruj mi da bi voleli. A sto se tice
"rodjenih", u Beogradu je od njih ostao samo moj kum.
Cetvorica ostalih askurdjel-Beogradjana su sada u Holandiji, Engleskoj,
Americi i Kanadi. E zato me Beograd ne vuce.
I zato sto gledam
sljam kako bere lovorike, i zato sto likovi koji su na granici zdravog
razuma postaju deciji idoli, i zato sto danasnja beogradska deca vise
vole Leonarda ili Donatela (Ninja kornjace) od svojih roditelja,
i zato sto je vrednost = Jeep Grand Cheerokee, i zato sto me klinac
od 18 godina pita: "Sta ono bese Afrika?", i zato sto 13 godina slusam
o kamionima i avionima, i zato sto...
Nedostaje mi da me moja Jera pozove predvece na pitu!!!
Pozdrav i puno puno poljubaca pre svih Sari i Pavlu a Snezu i Tebe
voli i pozdravlja