Petak, 28 Maj, 2004

Trcim s posla u skolu. Vec kasnim. Pitam se hocu li sve stici uraditi. Ide nekako. Skola se zavrasava I dolazim kuci. Pravim veceru, pakujem kofer. Jedemo na brzinu.

-“Kad trebamo krenuti?”, pitam.

-“Oko tri.”

Nasmijem se I nastavim pakovati.

-“Kad dolazi Boris?”

-“Reako sam mu da bude ovdje u pola tri da bi krenuli u tri.”

Pogledam ga, vidim ozbiljan. On to stvarno misli ozbiljno. Sto da idemo tako rano? Necu se naspavati, umorna sam a I on je, znam. Nece St. Louis pobjeci. Svasta… Ne rekoh nista samo prevrnem ocima. Stavljam svoje knjige u kofer, moram nesto zavrsiti.

Subota, 29 May, 2004, 2:00 A.M.

Osjetim miris kafe.

Hajde ustani, gotova kafa. Covjek pjeva. Kako moze pjevati zorom. Ma nije ni zora.

Otvaram oci bunovna, srknem kafu, pogledam ga I vidim da je odmoran, sretan. Samo sto ne poleti. Spermismo se za cas. Boris se stvori u sekundi. Krenusmo. Nema stajanja osim da sipamo gorivo. Zvoni telefon. Prijatelj zove sebi, da neidemo u hotel. Zahvaljujemo I kazemo drugi put. Ovaj put treba da je ovako. Boze, sto se zurimo?

Subota, 29 Maj, 2004, 1:30 P.M.

Ulazimo kod Dade. Majka nas ceka sva sretna. Besima je vec kod nje, stigla sinoc iz Seattlea. Pijemo kafu I onda prvo krenu supa, pa zanjom ovim redom: sarme u vinovoj lozi, sogani, filovane paprike I tikvice, burek I sirnica, kukuruza, salata, jahnija pa onda bamija. Boze, samo nasi te ovoliko vole. Uspijevamo probati sve, kad dodje slatko, baklava sa suhim sljivama I orasima, kiflice od kokosa I princes krofne. Probavamo ponovo. Nesto I dva puta da utvrdimo dobro. Jos mo za stolom, kad ulazi Necko sa Indirom I Blinkerom. Smijemo se. Znamo se dugo, dugo. Idemo skupa u hotel da odmorimo malo. Tu nas cekaju Aga I Marija sa gotovom kafom. Kao da su znali.

Nista od odmora. Idemo se speremiti za veceru. Ado samo sto ne procvjeta. Sa prijateljima je.

Dnevnik iz STL

Subota, 29 Maj, 2004, 8:00 P.M.

Dolazimo pred restoran. Sliakmo se. Dolaze ostali. Prvo Faketa I Nerko, pa Ivanka i Halid, idu Tarik i Indira, nismo se vidjeli dugo…Jasna I Adi Pajp sa djecom. Evo dolazi i Seha, nosi kolace sa Suletom. Grlimo se svi kao da se nismo vidjeli 12-13 godina. S njima jos neko, pozdravlja I ja odzdravljam. Vidim poznat mi lik, ali blokiran mozak, puno ljudi, puno imena, Kako se znamo. Dolazi Cviko. Sjecam se Cvike iz osnovne. Sve su cure bile lude za njim. Nista se nije promijenio. Stize Amir I njegova ljepotica Ksenija, pa Burda, pa onda vidimo I Suleta, stalno nesto trci, radi, organizuje, Burda mu pomaze, Ernad dijeli majice. Bas su zlatni. Hrana prvoklasna, muzika dobra, raspolozenje krasno. Pokoja suza, ali uglavnom osmijesi. Nevidim Adu, opet se negdje izgubio. Prica sa nekim. Upoznaju me sa Nevenkom. Kazu dosla sa Alaske. Stizu nasi Ajla I Zlaja sa Dzenanom. Ostajemo do zore.

Nedjelja, 30 Maj, 2004, 9:00 A.M.

Kuhamo kafu I sa dzezvom idemo u susjednu hotelsku sobu da popijemo sa svojima. Cekaju nas sa osmijehom. Prepricavamo dogadjaje od sinoc. Smijemo se. Vrijeme leti. Uskoro ce podne. Idemo na izlet u park. Za cas se okupismo svi. Rekose mi ko je donirao jagnje a ko cevape, ko je donijeo kolace a ko sokove, te pivo I vino, Donirali Prekrasni za Prekrasne!!! Ernad ponovo dijeli majice. Neko rece da je napravljeno 400 majica za susret I da su sve otisle. Dolazi nasa Nura. Prvi put je vidimo. Slatka I ljepa kao I njene drugrice Emina I Hana. Sve tri u pelenama dosle na susret Prekrasnih. Idu sa ruke na ruku, svi ih zele vidjeti i pomilovati. Puno, puno djecice. Igraju se na livadi, trce za malim crnim cukom I smiju se. Opet se jede. Moji zovu iz Norveske da vide ko je sve sa nama. Ajlini zovu iz Chicaga. Isto ih zanima. Gledam ih, svi veseli. Sprema se nevrijeme. Kao da ce kisa. Idemo kod Nerke na kafu. Pljusak, Prolom oblaka. Nerko pravi kafu I pjevucka. Popismo I odosmo u hotel da odmorimo do veceras. Imamo jedan sat da se spremimo.

Nedjelja, 30 Maj, 2004, 8:00 P.M.

Zurimo u disco. Svi su vec tamo. Ponovo veselje, festa. Pjevamo, smijemo se. Upoznajem Cvikinu divnu mamu. Izuzetna zena. Hrabra. Zovem Adu da je upozna. Pokusavam da vidim koliko nas to ima. Brojim na prste porodice, Kovacevic, Ibrahimbegovic, Hadziabdulahovic, Aliefendic, Bejdic, Dzebic, Ajanovic, Demirovic, Mulalovic, Zisko, Aksamija, Prnjat, Markovic, Zrele, Sehovic, Besirevic, Boric, Softic, Zdenac, Djanic, Galesic, Muharemovic, Gazic, Paric, Poric, Karabas, Imamovic, Dautcehajic, Kekerovic, Delic, Muhedinovic..... Mnogima ne znam prezimena, neke sam sigurno propustila spomenuti, neka mi oproste.

Vec je ponoc. Blinko pocinje pjevati. Gledamo ga. Od njega sam naucila skoro sve sevdalinke. Svi ga slusamo pjevamo sa njim. Slusam ga godinama, znam kad je sretan I kad je tuzan I da mi ne kaze. Nisam ga nikad vidjela ovakvog. Ado kaze da pjeva iz duse za Prekrasne. Trebamo ici. Tjeraju nas. Armin moli konobara da mu da cepove od pivskih flasa. Kaze da ce od toga napraviti grb Banja Luke. Ado I ja se pogledasmo. Drago nam da nam dijete misli banjalucki. Vozimo druge Prekrasne u njihov hotel. Nemozemo ga naci. Vozamo se dugo I smijemo. Ljudi imaju avion za Los Angeles za dva sata. Ma, stici ce. Znamo mi to.

Ponedjeljak, 31 Maj, 2004, 8:00 A.M.

Ado skuhao kafu, dolaze nasi da jos jednom popijemo skupa. Dijete nam jos spava. Budimo ga da idemo. Pakujemo stvari I idemo se pozdraviti sa rajom. Dolazimo kod Burde u caffee. Pravi nam cappuccino. Neko rece trebali smo prvo jesti da nestajemo u putu. Ne prodje malo, par minutamozda, a Sule vec nosi cevape. Ja se cudim. Seha mi kaze da to nije nista. Njima je jutros u 4 ujutro palio rostilj I pekao cevape. Svasta! Popijemo jos jednu kafu I pozdravljamo se dugo. Svi su tu. Cak I Nevenka sa Aljaske. Sjedamo u auta. Mi za Texas, Adi Pajp I Jasna u South Dakotu, Ajla I Zlaja u Illionois, Aga I Marija za Michigan. Dada ce kasnije odvesti ostale na aerodrom. Krecemo, iza nas ostadose Prekrasni masuci. Pitam se da li je Jasni I Adiju Pajpu Pajp prezime ili nadimak. Nisam ih imala vremena pitati…

Vozimo se vec par sati. Polako. Nikud nam se ne zuri. Jos osjetim miris cevapa. Sipamo gorivo. Vidim nesto ljepljivo u gepeku. Prosula se agda od baklave sto je Dada spakovala za puta. Galamim na Adu. On to nesto kao ocisti I idemo dalje. Prolaze sati. Prepricavamo dozivlaje. Negdje smo u sred Oklahome. Armin se pita sta li je u kutijama sto je teta Dada stavila u auto. Nisam ni znala da su kutijE. Mislim samo baklava. Ado odjednom mora ponovo sipati gorivo iako ima jos vise od pola rezervoara. Boris mudro cuti. Stajemo na pumpi I pocinje ritual otvaranja kutijA. Majkina sirnica, burek I kiflice sa kokosom. Bilo I nestalo, za sekund. Sjedamo ponovo u auto nasmijani.

Utorak, 1 Juni, 2004

Dolazim kuci na pauzi. Gledam slike. Zovem Mariju, pa Dadu. Zurim nazad na posao pa u skolu. Skola!!! Moje knjige su jos u koferu. Nisam ih ni pogledala. Nema veze, veceras cu uciti do kasno. Nije mi tesko jer imam energije, baterije su mi pune.

Jasna Aliefendic