Prije skoro tri godine dobijem e-mail od prijateljice, kaze evo nesto za tebe, za nas!!
Odem, kad on poznata kapija , ulaz, boze pomislih sta je ovo. Da li ja to sanjam …..onda citam dalje tekst pa ovaj covjek isto sanja!! Dole potpis, autor.Seha. Zastanem malo, vratim se nazad daleko, kada sam tek kao klinka stidljivo virila iz onog velikog drveca i strpljivo cekala da dodje i moje vrijeme kada cu unutra, u tu magicnu barakicu...zvanu KAJAK Sjecam se da smo tada u to vrujeme skontali da i kada
citas od traga, isto pise KAJAK ! Nego moram se vratiti na Autora. On se sigurmo ne sjeca,
ali ja se sjecam, Jednog dana, ne znam kako i odtkud, ali nasla sam se na
samom ulazu u KAJAK On je stajao na vratima, naravno crne cvike i slao
nas nazad u skolu, nije bilo vrijeme odmora …………, Naravno, ja i sada imam prijatelje koji su stariji od
mene, ali koje ja naprosto obozavam i uvijek ce mi biti kuuuuuuuuuul,iako
su oni za svoje klince sigurno samo roditelji,
Iako je KAJAK u to vrijeme bio na ne bas dobrom glasu kod roditelja, nastavnika, bilo je jako vazno da BAS tim putem ides u skolu, naravno da je to bio dalji put, ali…………………………….svi drugi su bili dosadni i bez ceke. Ispred KAJAKA je uvijek bila neka ceka, ili ti nekog,
ili tebe neko, ili neko nekog,
Mi mladji smo to sve posmatrali sa strane, pa pomalo i
pokusavali skontati ko skim , gdje, kuda itd tako da kada je doslo nase
vrijeme znali smo otprilike………………………… Bilo je dovoljno samo da cujes muziku i znao si ko radi.A
i to nam je bilo vazno, Sjecate se : Ides iz KAJAKA sretnes druga : Sta ima, evo idem iz KAJAKA ,a on pita: Ko radi?
Ja ni sada ne znam sto ovo uopste pisem , trebala sam spremati testove za vozacki ,…………….. htjela sam samo reci kako mene u stvari, kad god procitam sta bilo na ovom nasem KAJAKU FASCINIRA, NAS ISTI ZAJEDNICKI SAN. Stalno razmisljam o tome da nas ima toliko PREKRASNIH i da mi u stvari svi mislimo isto, a svi smo tako razliciti.
Pisem vam, jer vas toliko sve volim!!!!
Anisa
PS Jos da mi mozete pomoci oko vozackog! Uf, to je
tako dosadno i nije za mene, Cekajuci Dream.. Uh, opet onaj jedan dan kada mi najvise nedostaju moja Amra,Irena svi vi prekrasni. Jedan od onih kada se po ko zna koji put pitam :"Sta mi radimo ovdje ........................,u tudjini"? Z A S T O? Znam da nema odgovora, ali eto ja se pitam i pitam i boze kazem mome Mirsi hocu li ja ovako citav zivot , kada dodje taj dan, da se pitam. Juce novo razocarenje u ljude, "prijatelje", konacno shvatim da za prijateljstvo treba vremena, mozda godina,da to poznanstvo preraste u prijateljstvo, ali kako onda da definisem. Rabac. Tamo sam srela neke nove prekrasne i imam osjecaj iskrenog prijateljstva, sigurnosti, pripadnosti, samo poslije par dana i kako to da definisem. Ovdje sam eto vec osma godina. Zar smo mi Banjalucani stvarno tako cudni kako kazu ovdje, doduse to su govorili i prije rata. Sta to ima u nama tako da drugima smeta? Pitam starije samo se nasmiju onako kako samo mi to znamo banjalucki od srca. Mozda drugima smeta bas taj nas iskren osmjeh.Kada govorim o drugima mislim vise na ljude iz drugih djelova nase bivse nam zajednicke domovine, nego na ove ovdje domace (norvezane), za njih smo mi svi isti i s njima covjek moze............ nema u njima ove balkanske krvi.A znamo svi sta se desi kada se dvoje sa istom balkanskom krvi sudare.Kada sam ostala bez svih odgovora, kazem sama sebi odoh malo na Kajak, pa tamo su moji prekrasni, vecina me zna, tamo sam sigurna, zasticena. Dobit cu malo one pozitivne energije, treba mi samo malo, jer je tu na Kajaku tako snazna. Znam da ce biti dovoljno do ljeta, kada cu opet sresti one kojima pripadam. Ali eto, dogodilo se da jedan nas prekrasni vodi tezu
bitku od mene u ove martovske dane i njemu treba puno vise energije
i snage da nastavi dalje.Znam da hoce. Anisa
[an error occurred while processing this directive]
|