Mnogo Vam svima srdacnih pozdrava iz daleke Canade,drage i prekrasne
kajaklije.....

.........Kada me jednom pokupe i kad sa babom svojim dragim budem vjecne
vode pohodio ,neka moje tijelo u talase,bace da zajedno, jos jednom
putujemo plavetnilom neba sto se vjecno kupa na ogledalu rijeke.Jer zivot
ovaj nije nista drugo nego rosna kaplja na usahlom listu zalosne vrbe,sto
otkinut , uzeta zivota bespomocno pluta cudljivim tokovima zivotne rijeke.

Cijelo jutro keram ovu cipku sjecanja,glas mi se gubi u ponavljanju
cutanja, ali sjecanja naviru ko izvorske vode s Vrbaskih obala sto neprestano
grgolje u hladovitoj sjeni malinova cvata ispod nabreklih zila vitkog
bagrenja ili jednostavno isticu iz kamena,iz zemlje,iz travke iskiceni malim
cvjeticima potocnice, a svojom cistocom i studenom razgaljuju i oko i dusu
umorna insana cija usta skapavaju na ljetnoj zegi,zeljna da urone u te
dzenetske darove prirode.
Uporno i nezaustavljivo steranje uspomena minulih vremena odvlaci me u nase
ribarske cardake kraj rijeke, do kojih vode dvije uzane staze izgazene
trave:jednom stazom dolaze,a drugom odlaze moji ribari, moji drugari, tu se
zaustave u trenutcima predaha izmedju sabaha i aksamskih uzivanja u
predvecernjem ribolovu.

Sada,nema vise cardaka,ni na nebu ni na zemlji, nema
ni drugara mojih,ni oceva nasih,staze su puste,urasle u korov,sto od
nemara,sto od zaborava.Poneka se nazire ali samo u sjecanju ili u srcima
onih sto te staze sa ljubavlju utirase godinama prohujalim.
A nekad smo zajedno iz cardaka takvih posmatrali necujno zastiranje
aksamskog zara preko Vrbaskih obala a iz grudi nam se otme uzdah na duboke
sjene sto izranjaju iz bljestavog plavetnila sa okolnih brda pa nestanu u
nocnoj tami sto tiho i iznenadno zaokupi njegove obale i svojim necujnim
dolaskom umrtvi pjesmu sustavog lisca,budeci nocnog cuka,mjesec ko sahan nad
tvrdjom visi,i ko upaljen fenjer osvjetljava,njegove mu staze.

Samo iz daljine,kroz sjecanja i stijesnjene kanjone dopire glasna huka
Vrbasa koji suzen na arsin,uspjenio u snazi,juri dalje kroz vremenske
daljine noseci sa sobom pjesmu svoju,ujednaceno glasnje cuka,uzbudljivo
dovikivanje mojih drugara u noci te nosi ova svijetla sjecanja na njih.
Poznati mi glasovi,razlezu se kanjonom od Subunara do Ade,umorne oci prebiru
po mreskastoj povrini zlatno zute vode po kojoj je mjesec prostro svoje
zrake i sve sija ko i sjecanja ova.
A onda,odjednom niko ne zna;kako? ni kada? sva utihnu,glasovi zamru u
dubijanu noci,drvece usnije i livade sa njima,Vrbas ponovo, besumno klizi
milujuci uspavane obale,cvjetovi sklopili svoje latice spavajuci dubokim
snom bez snova, a dole i dalje,kroz kanjone,brzaci odnose cukovu jednolicnu
pjesmu,sjenke postaju crnje,cardaci utonuli u neprozirnu tamu,a modri oblaci
nadvise se nad Bocackom tvrdjom,zaklonise mjesec,ni svetlaca nema da upale
zizke svoje,dzaba ti zelja da pogledom prodres kroz tu tamu,noc je mracna i
zvjezde se izgubise u gustim oblacima a uska krivudava staza nestade u
dubokom ponoru gluhog doba noci.
Sa njom nestade sve...
Sjecanja na stare prekrasne:
Sulju,Ota,Smaju,Vilku,Seranice,Ristu,Dzevada,Stefu,Avdu,Nikolu,
Camila,Miroslava,Veku,Liku,Dervu,Duju,Nedziba,Dragu,Dzemila,Bozu,
Hivzu,Matu,Halalkice,Slavka,Suljicu,Bracu,Jozu,Teofika,Andriju,Hasana........
te drugu generaciju prekrasnih:
Muhameda,Resu,Smaju,Muju,Enesa,Mirka,Lutfu,Midhu,Acu,Caru,
Niku,Faruka,Nalu,Dzevada,Zdravka,Madu,Zvonka,Ekrema,Dzemku,
Asima,Zlaju,Gorana,Seju,Nikolicu,Emira,Muju,Necka,Munju,Husu,
Mehu,Faika,Bucu,Avdu,Peru,Nerku,Hasana,Cobera,Krejicu,Milana,
Seada,Vladu,Dzemila,Nikolu,Besima......i ostalih,

likovi naviru, a imena se gube, neka mi oproste....

Mersad Rajic
Toronto Canada

 

---

U mislima, staza je lezala ispred mene pusta, krivudava ko zmijsko tijelo, moje stope su prvi otisci zivota u ovom osvitu junske zore, nikog nema da se krece, nista se ne mrda u okolisu obavijenom iskonskom tisinom radjanja novog dana. Nista ne remeti tu tisinu,samo moje koracanje, cuo sam joj blage uzdahe, nema jos ni pticijeg cvrkuta, usnule livade zagrnute bisernim zarom rose, snivale su jos nerazbudjene.Udisao sam punim srcem ove nezaboravne trenutke, uzivao u prapocetnoj tisini,zastao na trenutak da odmorim,
da joj damar cujem.

Negdje dole Vrbas sporo i bez napora klizi kroz livade u dubokoj sjeni hladovith obala. Osjecam njegovo proticanje, cvjetov pognuti, ucahureni, drijemaju zajedno sa livadom i obalama cekajuci prve zrake sunca da ih sve zajedno razbudi i raskravi iz nocnog drijemeza. Rosa i jutarnja svijezina izmamili su lagan drhtaj moga tijela, poneka kaplja rose otkine se sa okolnog lista vrbe, ljeske i bukve, zastajuci na mojoj ribarskoj bluzi, mom sesiru, a poneka seret, pronadje svoj put izmedju sesira i kragne i onako mokra i ledena sjuri niz moj vrat, niz ledja uzrokujuci lagani drhtaj i jezu moga tijela.

Bijeli oblaci stajali su ko zakucani iznad Bocacke tvrdze, nista se nije micalo stvarajuci privid da i rijeka u snu, miruje .Samo sam ja u pokretu gazeci vijugavom stazicom prema rijeci nosen carima i raskosi osvita junske zore u Bocackim stijenama na obalama Vrbasa.

I nije to prvi put i nisam samo ja dozivljavao ove ugodne trenutke, vec su nebrojeno puta ovdje, sa mnom ili bez mene, sami ili u drustvu sa nekim ribarom, prosli ovuda moj brat Muhamed, pa Reso Kobaslic, njegov brat Adem,Mirko-Zigi, Kemo Graho, pokojni Aco Kovacevic, Zlaja Cacin, Pepi-Dzevad Husedzinovic, Niko, Dzemko, Zvonko, Meho Durut, Zdravko,braca Mesinovici,, Nale, Mado,Krejica, Dzemil, Mujo Filip, braca Jahici, professor Koka, Faruk, Goran, Seranici, Avdo, Besim Tufekcic,Demko te mnogi drugi (neka mi oproste) ovdje ne spomenuti, a koji su dusom i tijelom volili Vrbas, aksamluke jednako kao i ove uranke i tom svojom ljubavi obiljezili jednu nepovratnu eru ljubavi prema rijeci, vodi, Vrbasu te ribolovu i prirodi, stapajuci se sa njenim okolisom,postajali su i sami neizbrisivi tragovi ovih obala utrtim u Vrbaskim stazama.

Svaki kamen, panj, travka nose na sebi tragove njihovih stopa, koraka ljudi za koje je svako jutro bilo isto, a drugacije, sve se ponavljalo ali na drugi nacin, raznovrsnije, uzbudljivije,nikad isto, nesvjesni toga postajali su, a i ja sa njima, neodvojivi dio Vrbaskih obala, kanjona, livada kao drvece, stijenje, mahovina ili granje sto ga Vrbas nanese uz obale, k'o talasi sto u obale pljuskaju.

Usprkos zurbi i vrevi zivota, guzvi, radosnih ili zalosnih smijenjivanja, nase su staze lezale pred nama utrte od nasih oceva, starih Banjaluckih ribara lutalica, sanjara i sereta, onih istih sto kupise stari autobus radi zajednickih izlazka na vodu,u ribolov samo da bi otkrili raskosnu ljepotu ovih uranaka u ocvalom maju, vrucem julu, zlatno-zutom septembru ili maglovitm oktobarskim jutrima. Nije im smetala ni ljutita studen sjeverca u decembru
kad se sjuri kroz kanjone sa okolnih brda pa uskovitla snijeg po Krupskim poljima ili Rekavickim livadama, te ih osine svom zestinom obarajuci naslage snijega sa ogoljelih grana vrbe, hrasta ili bukve sto su posrtojeni na obalama, stajali u velicanstvenom stroju mrtve straze, odajuci pocast ovom,ponegdje tihom a ponegdje bucnom protoku vode i vremena.

Mozda je bilo vise sarma u njihovom utiranju ovih staza jer su zapocinjali, istrazivali, mi usavrsavali i dotjeravali ali su nam staza ostale iste, utabane i nepromjenjene

Nema vise na tim stazama ni jednih ni drugih, prvi pomrli,drugi po dalekom svijetu, opustjele su nase utrte staze, ostali su nedovrseni puti, izgubljeni mnogi snovi, nestali ko kaplja rose na vrbinom listu stresena vjetrom sto zapuse kroz Tijesno.I dok koracam u mislima stazom koja postaje sve uza,oborene vlati trave u noge se petljaju, mirisom osjecam blizinu vode,uzbudjenje raste,blizina rijeke ubrzava mi kolanje krvi u tijelu,srce jace udara, u usima osjecam njegov ubrzani damar kao i uvijek i pri svakom susretu sa rijekom,Sjenka ove
strasti pojacava se svakim korakom sto smanjuje razdvojenost mene i vode,mene i drage mi rijeke,drhtim osjecajuci se ko momce kad prvi put prilazi njemu dragoj djevojci noseci u sebi hiljade pitanja i nijedan
odgovor...
....................................................................................................
nastavak......

..Pogled hita ispred mene, nagon je jaci i brzi od koraka,oci nastoje da prodru kroz
oroseno lisce sa zeljom da se susretnu sa smaragdno zelenim ogledalom na
povrsini vode koja na trenutak zatreperi ko ustreptala zica
gitare stvarajuci privid melodicnosti arije koja se samo vidi i osjeti
ali ostaje gluha i tajanstvena.Taj privid, taj leprsavi susret oka i vode,
taj trenutak drhtavog uzbudjenja, kada iz vreve svakodnevnog zivljenja zapocne
kosmicko putovanje ribolovnim prostranstvima gdje nestaje svaka bol i stvarnost,
a masta i umijece vode ka zvjezdanim ciljevima uspjeha,
to je trenutak spajanja majke prirode i njenog potomka koji stoji na obali rijeke,
drhteci od neobjasnjivog uzbudjenja kao divlja 'tica cija krila lagahno
podrhtavaju pod naletima kanjonskog vjetra.

Stojim tako za trenutak i cini mi se vjecnost je tu na dohvatu ruke
ali nikako je doseci nisam mogao,
potpuno sam pretvoren u prirodni okolis vode,obale, talasa,
a huk bukova jedva dopire iz Krupskih daljina i cujes ga ko usnulo djetete majcin sapat.
Sve sam ovo dozivljavao nebrojeno puta, istu pricu mnogo puta slusao od mojih
ribara, drugara, gore spomenutih i nespomenutih ribarskih
zanesenjaka, lutajucih Holandeza nasih nam dragih obala i rijeka,
onih sto su kao i ja,stalno zurili da budu prvi, propustajuci ritam obicnih dogadjanja,
onih sto sada zajednicki negdje pocivaju u svom miru i spokoju na
nekim drugacijim rijecnim prostranstvima i onih sto i sad zive reseljeni
po dalekim i njima tudjim, nepoznatim zemljama,
a u kojima i sada traze ono sto su u dusi ostavili,
onih kojima su uskracene ove radosti uzivanja u radjanju
Bosanskih zora na obalama Vrbasa, Sane, Plive, Une, Unca, Sanice, Ribnika..
.i drugih rijeka koje su im prirasle srcu olicavajuci beskonacnost tihog i
nezaustavljivog protoka vode i vremena.

Sada su tamo gdje vode nisu bistre i hladne i divlje kao ove,
gdje trava ne mirise kao nasa,gdje druga nema ni roda nema.
I svi oni zive sa tim uspomenama iz kojih se radjaju cudne price
koje pretvaraju mjesta, ljude i dogadjaje u sjecanja,
a sjecanja u legende koje ce jednom putovati kroz vrijeme i prostor
nosene bukovima protoka rijeka..Legende ce se cuti u sustanju lisca
oborenog sa grana "Krive vrbe" u Subunarima,u muklom
udaranju talasa u Krupskim stijenama,
saptace ih vjetar kroz nestale mlinove "Labudove brane",
oslikavat ce se one u ogledalu "Plavih
vrela", na sirinama "Kapetanovica broda" a ribari moji, lutalice stare,
opet ce zastati u "Pivalica luci"da u ribarskoj kucici nadju skloniste
od iznenadnog pljuska sto se prospe u kasno poslije podne,
dok u sjenci velikog oraha, cekaju prvi izlazak predvecernjih musica.

Vrtit ce ih stari,vremenom nagrizeni mlinski tockovi
pustajuci ih u eter da nosene vjetrovima vremena otplove dalje i zauvijek
ostanu zapisane u njegovu jauku, u brbljivom caskanju talasa rugajuci se onom sto nerazumiju i ne dozvoljavajuci vremenu zaborava da ih proguta
sve dok i posljedja kap vode ne istece i dok se ne
ugasi zizak posljednjeg junskog svica sto svojom svetloscu obasjava ove,
drage nam staze ovih sjecanja.

A ja, ja cu se povuci u osamu kraj rijeke zaogrnut velom dubokog bola,
sjesti na sasuseno lisce,negdje na obali vode,uroniti uzavrele noge
u prijatnu hladnocu,pustiti rijeci da umor odnese,bol ublazi,slusati mirno
kikot talasa sto udaraju u podvodno stijenje i obale zatravljenje.
Slusati cu govor uskovitlanih vjetrova sto tutnje kroz obalsko
granje kidajuci sa njih posljednje pozutjelo lisce sa gotovo
ogoljelog drveca,bacajuci ih u valove sto skakucu po nemirnim
dubijanima Vrbaskim pricajuci svojom hukom price iz minulih dana.

Gledacu talase kako divljaju Vrbaskim kanjonima razbijajuci
snagu po isprijecenom stijenju prosipajuci biserno srebrene kolutice
pjene po gustoj i usahloj mahovini,potraziti cu ono uskovitlano lisce
sto ga je vjetar bijesno vitlao oko mene, vidjet cu mocnu rijeku,pomireni ona i ja,
ja-smrtnik, ona vjecna, osjecam joj ledeni dah sto dolazi iz pocetka vremena,
kraj mu se ne zna,uvijek je ista a neponovljiva,uvijek drugacija a slicna,drzeci
kraljevstvo svoje na okupu,u sebi,na sebi i oko sebe.

Potrebna mi je igra Vrbaskih talasa,ja sam jedan od njih
samo izgubljen, ko list otkinut i odpuhan kovitom vjetra,
ubacen u svrtak vremena sto se beskonacno vrti ko napusteni
tocak"Tulekova mlina"i okretan beskonacnim protokom vode i vremena.

Sjedit cu tako zasticen sjenom svojih sjecanja u drustvu starih talasa drugara,
likove im pamtim,svi su meni dragi,volim njihovu neprestanu
jeku kad razigrani pljusnu o kamenitu obalu,
ova me sjecanja stalno raduju ali me i zbunjuju a jos vise nedostaju.
Malo je mjesta gdje se vratio ne bih, tjesni bi bili prostori
po kojime ne bih hodio,znam sad ce tamo juni,svega u izobilju a ova sirina postaje tijesna,moja mi se iz ociju krade, dosegnuti je ne mogu jer moje rijeke,
Vrbasa nam nasega, ovdje nema.Osta samo sjecanje i ceznja.........

Kraj iduci put

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

DVIJE LIPE

Jesen je vec davno zasla u svoju drugu polovinu,sasuseno lisce bezivotno lezi na pozutjeloj travi malog perivoja ispred kasabske mesceme.Dani su okracali,mutni,prohladni i kisoviti,studen se tiho ali sve jace uvlaci u kasabske mahale ,sokake i avlije,a pocrnjela stabla Stakinog vocnjaka bila su prazna i samo poneka zaostala jabuka na ogranku ko da je govorila da ce uskoro studen i snijeg .Studen,kratak dan,tmurnoca,miris snijega u zraku najavljivali su zimu.Tacno na vakat.U perivoju nedaleko od Stakine kuce, a odmah ispred kasabske mesceme stoje dva ogromna stabla lipe(kazu da je jedna muska, a druga zenska).S proljeca ili sad u jesen, tesko je bilo uociti razliku medju njima ali kad u junu, stabla iscvataju ta se razlika jasno razbire i vidi u njihovu cvatu.Cvat u jednog stabla je bio krupniji od cvata drugog ali su oba, jednako lijepo mirisali i jednako donosili prve zarade komsinskoj djeci koji bi ih brali,trpali u njedra i prodavali za dinar ili “aferim” po mahalskim kucama.
Svo opalo i osuseno lisce lezalo je uokolo po izgazenoj travi, po perivojskom zbunju ,na uskoj stazi sto se ukrivo pruzila izmadju dva coska;coska Stakine kuce i coska mahalske mesceme.Izmjesano sa sasusenim bobama lipovog cvata, lisce je stvorilo debele slojeve po kojima su se mahalska djeca valjala i igrala do kasno u noc.Njihova vriska i galama,igra i valjanje po liscu cula bi se sve dok ih matere ne pozovu u kucu na veceru.Mali perivoj izmedju Stakine kuce i Mesceme je bilo svakodnevno mjesto njihovog sastanka i igre poslije skolske nastave.
Ogromna debla ove dvije ostarjele lipe stoje jedan naspram drugog ko dva usamljena ihtijara sto se slucajno sretose i sad eglendisu,pa od puste zelje da sa nekim se ispricaju,nikako da se rastanu. Ogromne potamnjene krosnje,ponegdje sasusenih i ispucalih ogranaka dizale su se visoko iznad krovova i Mesceme i Stakine kuce, zaklinjuci pogled iz mahalskog sokaka na vitku,bijelu munaru “Ferhadije”i zubom vremena nagrizeni toranj “Sahat kule”.Pocrnjele i zahrdjale kazaljke sahata zaustavljenje u podne ili ponoc ko zna kojeg dana i za kakva zemana,a nije ni vazno jer i sad stoje tako cuvajuci uspomenu na taj vakat i taj zeman.Mali razmak izmedju njih kazuje onom ko ih pogleda da su dvije i da je njihovo podne davno proslo i tu stalo.
Iz daljine,ko da dolazi iz tog nestalog vakta dopirao bi slabasan glas mujezina sto uci ezan,kazaljke ko da se lagahnim drhatom pomaknuse,ali to je samo privid jer jato divljih golubova izleti iz otvora na “Sahat kuli”i razleti se nebom,preplaseno tamnom sjenom jastreba sto mirno kruzi visoko gore u oblacima.Iznenadno i glasno klepetnje krila golubova oko tornja ko da bi isaret ostalim golubovima sto su do tada mirno lezali po ceramidi mahalskih krovova pa i oni prhnuse u mahnitu letu,prvo dole nisko prema zemlji,a onda visoko gore u nebo,prema iznanadnoj opasnosti sto lebdi i kruzi iznad njih.Letjele su rasplasene ptice tako neko vrijeme, mjenjajuci cesto pravac leta,na lijevo, na desno,cas gore,cas dole strmoglaveci se naglo prema zemlji a onda bi ponovo uzletali prema nebu u ovom suludom i mahnitom plesu zivota i smrti.I onda opet ,iznenada,ko sto to biva u zivotu, od niodkud,doletjese dva crna gavrana uz promuklo i oporo graktanje i sunovratise se prema jastrebu i neravnopravna bitka zapoce.Glasna i surova.
Rasu se perje od zestine njihovih sudara,zacu se piskavo kliktanje jastreba pomijesano sa pojacanim graktanjem gavrana i na radost djecijih ociju sto su to sve posmatrale iz malog perivoja, jastreb podje da se prevrce i pad prema zemlji,gavrani poletjese za njim,djecacko srce zakuca jace,od srece i dragosti,ali samo za kratko jer se jastreb brzo oporavi, ponovo i glasno zaklikta sireci svoja ogromna krila i odleti put “Starcevice”i “Orlovca” pracen neprestanim graktanjem razocaranih gavranova.
Kako je naglo zapocelo tako i presta.Sve se vrati u ucmalu prijasnjicu;studen,lisce,perivoj,stabla lipe,putic,Stakina kuca i Mescema pa i sam sokak.Uplaseni golubovi sletise na mahalske krovove,jos vidljivo uznemireni i u strahu, za trenutak su posmatrali okolinu izduzenih vratova,napravili nekoliko krugova po ceramidi i zastali ali spremni svakog trena za ponovni uzlet.I ko sto biva u svakoj igri zivota i smrti opet se pokazalo da uvijek ima i uvijek ce biti onih sto love i onih koji su lovljeni ,a nikad se ne zna kad ce i lovac postati lovljeni.Prestankom klepeta krila golubova sto polijegase po mahalskim krovovima,nad perivoj se ponovo navuce sumorna jesenjska tisina protkana jakim mirisom camovine od trinest sevlija sto su vrhovima promiljale iza taraba Sidine avlije,a sasuseno lisce lipe rasuto voljom vjetra po travi perivoja ,ponovo poce da podrhtava,kuglice cvata se razletise uokolo,pojaca se miris sevlija.prepoznatljivim alametom vjetra sto najavi svoj dolazak i prisustvo.Lisce, koje se ponovo poce motati i vrtiti u kovitu vjetra, razleti se uokolo po travi, zaustavljajuci se ispod dvije klupe i pod nogama mrsavog djecacica sto je sjedio na jednoj od njih .Nogice djacaka su nemirno klatile u zelji da sutnu hrpu od lisca,bile su kratke ili je klupa bile previsoka po mu nije uspijevalo i on nekoliko puta sidje sa klupe i sutnu to lisce koje bi se onda,uz velke oblake prasine razletilo po perivoju.U jednom takvom naletu vjetra,nekolko listova i suhih grancica se podize sa trave i poleti
u pravcu djecaka koji to nije ocekivao, i lisce i granje i prasina se zabise svom silinom u djeciju glavu i lice ko da se sveti za maloprijasnje cuskanje. Jedna tanka grancica osinu ga po oku i on se sage dole gnjureci glave u sake koje su lezale na golim koljenima.Suze iz oka potekose nekontrolisano ali djecak nije osjecao nikakav bol.On ih obrisa razmazujuci prljavstinu sa ruku po dotad cistom licu.Na licu i obrazima osta zalostan trag djecije zelje da obrise suze.oko ga je klalo i suzilo,on zatim pokusa da ga obrise rukavom svoje “karo”kosulje koja je,krivo zakopcana jednim krajem visila preko kratkih hlaca.
Na nogama je imao stare poderane sive “platnenke”iz “Bate” davno kupljene,jedna dokoljenka,spala i lezala je na clanku lijeve noge,umazana vec osusenim blatom, a druga, isto tako prljava jos se drzala u mjestu sa cvrsto usukanim i stegnutim cvorom ubacenim u unutrasnjost dokoljenke.I dok je ruka nestrpljivim pokretima prelazila preko oka i obraza,djecija glavica bi se znatizeljno okretala i mutnim pogledom pratilo cosak Mesceme,ko da nekog iscekuje.Zelene ,macje oci boje Vrbasa,utonule u suze sa razlogom ali bez placa,u suze koje su nekonrolisano lile iz oka sto ga grancica opahnu,gubile su prijasnju boju poprimajuci pomucen,mutan sjaj sa crvenilom uokolo.Mutio se dotad bistri djeciji pogled sto je do malo prije posmatrao ono sto se na nebu desavalo,navijao za gavranove,mrzio jastreba jer je gledao jednom kako jastreb odnosi goluba kojeg je on hranio i koji je spavao pod strehom njihove kuce.Zamuceni pogled odluta po komsinkim bascama i avlijama,niz njegov sokak,gledao u pocrnjelo granje,ogoljelo bez lisca i zivota,pogled mu zastade u tamnoj sjeni ogromnog deble lipe,misticno izrezbarene kore sa bazbroj izbocina,jaruga i uvala i cvorova koje je stvaralo cudesne figure razlicitog oblika.
Imao je cudan osjecaj ko da gleda na “Studenac” kroz “storu”materine sobe ,kroz izmaglicu ali je opet sve bilo nekako sjajnije i krupnije i draze nego prije.Volio je on svoj sokak,volio”Studenac”volio “Medresku”volio svu svoju “raju”sa kojom se igrao po cijeli dan.
Zabrinut i nestrpljiv,nesiguran da ce mu ocekivana prilika proci neopazena zbog pomucenog pogleda,brzo je ustao i krenuo prema cosku Mesceme,otkinuti treger njegovih hlaca vuk’o se iza njega po liscu i travi,petlj’o se u njgove nozice, on se sage i pokupi ga te brzo smota i ugura u hlace pa usput ugura i ispali cosak krivo zakopcane kosulje.I dok je trpao kraj kosulje, treger ponove ispade i on odusta od daljeg pokusavanja.Poletio je do poznatog mu coska ,prislonio je glavu na ledeni zid i oprezno provirio iza zida.Miris fajtine i ustajalosti opahnu mu nozdrve,zna on za taj ustajali mirirs starih teftera,knjiga,spisa i mokrine skupljeni u podrumima Mesceme.Pogledao je uz sokak prema cosku “Lepine”birtije “odakle bi trebalo da se pomoli njemu draga i dugo iscekivana prilika u “francuskoj”kapi i dugackom zelenom kaputu.
I onda srce zaigra,nestade mutnog pogleda,noge i srce hoce da polete ko da imaju krila,prepozano je brze korake koji su grabili ozgo niz sokak,prepoznao je zeleni “hobertus”i on poleti u susret koji mu se ucini dalek ko da nikad ta prilika nece stici.Nije mu smetalo sto je kosulja ponovo ispala.sto se treger petljao u noge,sto je i druga dokoljenka pocela da spada a i “platnenke” pocele da klapcu i spadaju.Mislio je samo na trenutak kada ce stici do dragih mu nogu,do poznatog mu mirisa kahvenog toza pomijesanog sa mirisom cigara.
-ETO DOLAZI NJEGOV BABO!!!!!-samo je na to mislio dok je trcao ocekujuci da cuje dragi mu glas, a koji nije cuo cijelu heftu.Znao je da ce babo doci kuci da se umoran odmori od naporna posla.Eto docekao je i taj dan,taj trenutak,ispunila se dugo cekans zelja da cuje njegov zabrinuti glas.
-Ne leti….,upasces….,polahko Mali,…polahko kad kazem….bolan ne bio.
Odzvanjale bi njegove rijeci od duvara Mesceme, skole, a zeljene rijeci koje on vec dugo nije cuo,bile su ko pjesma na dusi,ko mehlem na rani i on je sada , kad je cuo dragi mu glas,kada su rijeci doprle do njegovih usiju, znao da je vec zaboravio kol’ko je vremena proslo kako ih nije cuo,ni rijeci ni dragi mu Babin glas,
a nije mu vise bilo ni vazno:je li to bilo jucer ili prekjucer,sad ih cuje i ZNA.
-Eto dolazi to njegov BABO!!!!-
Zagrlio je Babine noge,osjetio poznati miris kahve i cigara,gruba ruka njezno ga pomilova po kosi a onda cvrste Babine ruke podigose ga u naramak noseci ga do na kraj sokaka prolazeci kraj coska mesceme,uputise se kroz mali perivoj prema klupama ispod stare debele lipe.Nije bilo puno rijeci ni govora,sutnja je sve kazivala,a ruke su svojim pokretima iskazale ono sto usta ne mogu,Babine njezno savijene,jedna oko djecijih nogu,druga oko djecijeg pasa,a djecije,cvrsto stisnute oko Babinog vrata.Izraz njihovog lica govorio je sta im duse misle i osjecaju.
-Sto si bolan tako brljav.??…Jesi’l plak’o.???….Da te nije ko istuk’o??…Jel’te to neko osn’o po oku.?
Cuo je djecak opet dragi mu glas dok je zagrljaj ruku popustao i Babo ga njezno spusti na potamnjelu klupu u malom perivoju.Djecak odmahnu glavom neckajuci i poricuci da ga je neko udario ili istukao ali u istom momentu ispruzio ruku cekajuci da Babo izvadi iz dzepa dva dinara koje bi mu obicno davao pri svakom ovakvom susretu.Kad je ugledao pare na Babinu dlanu brzo ih zgrabi i odleti niz drugi sokak koji je pored “Kastela”vodio prema “Sarinoj”slasticarni.
Tamo ce on sad da kupi “lilihip”,secerlamu na klipi a ako Sare bude dobro raspolozen i ako je imao dobar pazar,
mozda ce mu dati i “jabuku u seceru”a ako nije onda mozda samo “papriku” koju ce on polizati pri povratku kuci.
Covjek u francuskoj kapi i tamno zelenom “hobertusu”je dugo pogledom pratio vizljaste nozice kako prase sokakom prema slasticarni.Popravio je kapu,obrisao tamni kaput uprljan sinovljevim nogama,kraj usana mu se iskrivio u lagahan smijesak gledajuci otkinuti treger koji se vuk’o iza dijeteta ko kakva silna repina iza hajvana.Zadovoljan ovim kratkim susretom zaleci sto ih nema vise,a tuzan sto nisu duzi i cesci pa ipak svjestan da i ovaj mali susret cini ih obojicu sretnim.Uputi se prema avliji i kuci.sporije nego obicno prateci pogledom djeciju figuru sto je nestajala iza coska “Sarine”slasticarne.Smijesak zadovoljstva citao mu se na licu jer je on sve ovo znao da ce se dogoditi ovako kako se dogodilo;znao je da ce ga sin docekati pa je narucio od “Sare”da mu dadne jos i sampitu i bozu.
Lagahno,necujno sumrak se prikrado,a vjetar i dalje rasceruje opalo lisce,mahala utonula popodnevni mir,ne cuje se piska dijece ni lavez pasceta,crnobijela macka ostri kandze od stablo osusene sljive,sivo nebo ko da se spustilo ozgo pa pritislo i kasabu i mahale,oceralo i insane i hajvane.Gore visoko u oblacima ,ko crna pomicna tacke,nazire se jastreb sto kruzi,golubovi miruju po ceramidi jer je opasnost daleko,sve se vratilo u obicnost iscekujuci pohode aksama.Zjape prazne dvije klupe ispod lipa u perivoju ispred kasabske Mesceme,dok lisce neumitno zastire ugazene staze pokrivajuci mali perivoj sarenilom svojim.Iz daljine od “Govedarnice” i “Kastela”dopire dim i miris przenog kestenja pomijesan mirisom umiruceg plamena sa svijeca upaljenih na “Safikadinu”mezaru.

Mersad Rajic
Toronto-April ,2005