1990-91, Banjaluka. Ulazim u razred. Odlucila sam da razbijem monotoniju. Pricacu im pricu na Engleskom. Srednjoskolci su, razumijece. Da bih pricu napravila uvjerljivom, pocela bih pitajuci djecu da li znaju ili su culi za Zoa i Sehu, poznate Banjalucke taxiste, koje svi znaju a kojima se ova prica zaista dogodila. Naravno, nisu culi za njih. Tako sam posudila imena raje iz parkica, s coska -koji su tu visili od kad ja znam za sebe.
Prica je pomalo zastrasujuca o zeni u crnom, sa velom preko lica i ogromnim buketom bijelih ruza. Tri noci uzastopice ona kuca na vrata taksiste Sehe i moli ga da je vozi na partizansko groblje. Trecu noc Seha kaze da ne moze on da ide ali da ima prijatelja Zoa koji ce je odvesti na groblje. I tako i bilo. Ovaj put, u sred groblja Zo je pita, "Jesi li ti vjestica?" A ona se iz sveg glasa razdere,"Jesam!" I naravno, oni koji slusaju se prestrave.
2001-02, New York. Ulazim u razred, srednjoskolci. Pocinjem pricu, i suze mi podose na oci. Da, moram da promijenim imena taxista. Druga skola, druga djeca, drugi svijet... i moje osjecanje da mijenjajuci imena izdajem nekog i nesto u mojoj proslosti. A onda se sjetim da se prica i onako prica na banjluckim prostorima od strane mojih Banjaluckih ucenika. I tako ce original price uvijek imati njihova imena - Seha i Zo, legende iz parkica.
Lajla

 

 

[an error occurred while processing this directive]