1990-91, Banjaluka. Ulazim u razred. Odlucila sam da razbijem monotoniju.
Pricacu im pricu na Engleskom. Srednjoskolci su, razumijece. Da bih
pricu napravila uvjerljivom, pocela bih pitajuci djecu da li znaju
ili su culi za Zoa i Sehu, poznate Banjalucke taxiste, koje svi znaju
a kojima se ova prica zaista dogodila. Naravno, nisu culi za njih.
Tako sam posudila imena raje iz parkica, s coska -koji su tu visili
od kad ja znam za sebe.
Prica je pomalo zastrasujuca o zeni u crnom, sa velom preko lica i
ogromnim buketom bijelih ruza. Tri noci uzastopice ona kuca na vrata
taksiste Sehe i moli ga da je vozi na partizansko groblje. Trecu noc
Seha kaze da ne moze on da ide ali da ima prijatelja Zoa koji ce je
odvesti na groblje. I tako i bilo. Ovaj put, u sred groblja Zo je
pita, "Jesi li ti vjestica?" A ona se iz sveg glasa razdere,"Jesam!"
I naravno, oni koji slusaju se prestrave.
2001-02, New York. Ulazim u razred, srednjoskolci. Pocinjem pricu,
i suze mi podose na oci. Da, moram da promijenim imena taxista. Druga
skola, druga djeca, drugi svijet... i moje osjecanje da mijenjajuci
imena izdajem nekog i nesto u mojoj proslosti. A onda se sjetim da
se prica i onako prica na banjluckim prostorima od strane mojih Banjaluckih
ucenika. I tako ce original price uvijek imati njihova imena - Seha
i Zo, legende iz parkica. Lajla