Kroz Banjaluku ne pjevaj!
Udijeli pogled praznom nebu iznad grada...
Ni so na rani, ni mržnja, ništa ne daj da te svlada...
Preleti crnu sjenu iznad zgrada,
miris sjecanja i nada...
Ispod smeca
možda nadeš stari sjaj.
Izgori vatrom!
Prekasno saznah šta mi znace tvoja svjetla,
Osnovna škola "Kasim Hadžic" i Studenac,
svaki pedalj zelenih aleja,
ona koje više nema,
Ferhadija,
moja sramota, sav moj bol.
Zagrli me dah, lak i plav, k'o cura s Mejdana,
kao da je onaj maj baš samo ružan san.
Sanjao sam
Vrbas u krilu Kastela, da u grad
sa starih razglednica
vrate se draga lica,
prognana jata ptica,
do ulica djetinjstva.
Budi se grad!
Kolona mrtvih duša vraca se tad
u neka tuda jutra.
Nikome nebu ne da
b'jelo sidro od kamena,
trešnja sa Šehitluka.
O, Banjaluko!
Prva ljubav i prvo pivo poslije škole...
Kup maršala Tita osamdeset osme...
Svaki tren sa sobom svuda nosim,
ne zaboravljam...
Još mislim na te,
lijepa Safikaduna!
Sanjacu, znam,
vitke munare, Sahat-kulu, svoj grad,
gdje god mi sutra svane...
Uzdahe kako mame
i zovu me u akšame,
samo korak od neba.
Dalje cu sam,
uz refren stare pjesme što ponavljam
dok spava Banjaluka...
Ne, nisam izdaleka,
moje sunce, moja rijeka,
tuzna bajko bosanska!