SOBA S POGLEDOM

Hotel Montauro. Prvo rovinjsko jutro….poslije sinocnjeg derneka. Budim se i cujem, kroz urijetko spustene roletne i poluotvorena balkonska vrata, nekakvu larmu, smijeh i vrisku, izmjesanu sa ritmovima muzike i skandiranjem :“ Omko, Omko......!!!“

Izlazim, onako bunovan na balkon….. i imam sta vidjeti. Sa balkona nase hotelske sobe se pruzao odlican pogled….ne na more (koga to interesuje ?)….vec na onaj hotelski bazen, u prelijepom ambijentu parka i cempresa oko njega, koji me inace jako podsjecao na onaj
nas, “INCEL”-ov…..valjda zbog prisutnosti mnostva bamjalucana. U bazenu, vidim stoje do prsa u vodi, pedesetak Prekrasnih, okrenutih prema Omeru. A ovaj preuzeo ulogu hotelskog animatora (koji se sklonio u stranu…..vidi da je dosadan, a raja hoce veselo, bolan…kakva gimnastika). I nas ti se Omko uzivio u ulogu… izvodi karafeke u sopstvenom aranzmanu….dize noge, zabacuje i mijesa kukovima , skace i krilata….a raja ga podrzava, skandiranjem u ritmu muzike i njegovih pokreta, te pokusava da ga prati, koliko uspijeva od smijeha. Smijem se i sam……gore na balkonu.

Oblacim se nabrzinu, jutarnja higijena (moji jos spavaju, kao u komi)…..te sletim niz stepenice u hol, kod recepcije. Cekaju me Prekrasni. Dorucak je vec odavno prosao….ali tamo, jos puno raje. Neki za sankom ispijaju vec trecu “kratku sa slagom”…..neko je vec na drugoj travi (istarska travarica)…..Srecem posvuda,drage mi i poznate ljude. I svi nasmijani….koga god pogledas ili sretnes, svi se osmjehuju…..i svi nekako, k´o pijani od srece, cak i ujutro. Grlim tek pristiglog nam i uvijek nasmijanog Ekija Bradu, naseg ambasadora mira, iz Svice. Grlim, evo opet i Sehu ( s kojim sam, inace ruzio cijelo prethodno vece), uz ono neizostavno; “Joooj babuska….!” i koji kraj recepcije sacekuje nove Prekrasne i vjecito nesto organizuje i konta ….ko da mu je dve`est... Tu je, u prolazu i moj Djula…uvijek nasmijan i svjez, k`o da nije sviro i dernecio, s nama do trice. A Ibru…..samo kad ugledam, dovoljno mi je ! Vec mi je odma`.....“Doobar daaan!“ Izlijecem napolje.....a na bazenu ista slika.

Posvuda drage mi face…posvuda prekrasni ljudi i likovi iz proslosti. Ali, iz one najljepse proslosti. Iz mladosti. Na terasi restorana, s donje strane bazena, puno. Uglavnom banjalucani, za stolovima. Za jednim stolom, strogo zensko drustvo…..grupa banjalucanki. Prilazim (dobacujem i otpozdravljam ostalima) i cujem vec …..za njihovim stolom, neka spika o novoj modi u Minchenu i Zagrebu. Nema veze. Sjedam za sto, prvi put sa 5-6 banjalucanki , da popijem kafu. Prvi put, nakon trinaest godina. Dinka, Zlatka, Hinda, Sanja……cini mi se i Refika je bila…sve ljepsa od ljepse. Sve banjalucanke moje, drage….. i najdraze. “Melange” sa banjalucankama, zar to nije prekrasno ?. Zvuci nestvarno, a bilo je stvarno.

Nakon pola sata se prebacujem za susjedni sto, za kojim sjede opet, moji dragi banjalucani.Refo (Hamburg), Zlaja O. (Zagreb), Luki (Brno) i Ado (Brisbane). Spikamo o svemu. U momentu pomislih…..sjedimo nas pet rodjenih banjalucana za stolom i pricamo, jedni drugima o najboljim sortama vina u “nasim zemljama”, na dva kontinenta. Spustim pogled, progutam knedlu…… i zamislim se. Ali….. Ma, pusti sad to covjece! Pusti patetiku i sav taj drek, sada….opusti se ! Idemo dalje ! Vracam se opet, u mislima, medju raju za stolom. I vec je runda piva na stolu. Na terasi zivo. Na sve strane zamor…..k`o da svi govore u isti cas i ne mogu se zaustaviti. Neko protestuje…kao, posluga spora i sl. Ma, ne mogu, bolan stici posluziti sve, na vrijeme. Raju krenula prica. A basta vec puna, raja hoce i da jede nesto, vec….narucuje se samo, a tura turu stize. “ Ma, Isusa ti….kakve li su ovo igre bez granica !? I ko su svi ovi judi !? “”

Una i Dragana mi prilaze i predlazu da odemo u gornju pizzeriju, preko puta bazena, gdje je duboka hladovina….i kako rekose, odlicna pizza. A tamo…… i gazda vec, pomaze posluzi. Samo se donose i odnose tacne. Ekipa, za stolovima, jos bolja. Za srednjim se vec igra uveliko partija rauba. U cosku, za stolom sjede Alija, Adi, Suvo…… a Alija samo provaljuje, ne mozes ga zaustavit. S druge strane terase, Bacca, Zlaja H. i Igor odgovaraju i nadodaju samo. Sjedimo, uglavnom mi Prekrasni, za vise stolova…..a ko da smo za jednim. Skoro pred svakim, ono najbolje rjesenje za osvjezenje….Bier krügel . Polako se raspolozenje dize….napadi smijeha i kikot se cuje sve jace…..skoro i ne prestaje, ne jenjava ni sekunde. Kanonada provala u neprekidnim naletima i kratkim razmacima….jedna za drugom, a sve bolja od bolje. Ne daju nam predaha….jedva uspijevamo i malo zraka uhvatit. Hocu li prezivjeti, uopste !!??

Kad dodje gazda do naseg stola, da pokupi tanjire, rekoh mu da je pizza bila odlicna i narucih novu rundu tocenog. Pita me, izvinjavajuci se…..ko smo mi, uopste…. i kakva je ovo razdragana i neobicna grupa turista. Nije mi se dalo objasnjavati. Rekoh mu samo, kratko :”Mi smo ti, bolan Prekrasni !!!” Sve mu je bilo jasno. Nasmija se i klimnu glavom. Otpozdravih mu…..a u basti, vec ide novi talas smijeha i radosti……sad je vec Sejo Mujka ustao, pa na sred terase, onako u svom stilu, mase rukama i prica neki novi fol. Podnevna predstava….na otvorenoj sceni. Ali, praaaaava. A Prekrasni, opet u transu i euforiji……….. smijeha i srece.
I eto. Sjedim opet, sa rajom. Sa svojom rajom, banjaluckom. I jedinom. Sjedim sa ljudima iz onih mojih banjaluckih kafica……sa rajom iz parkica i sa banjaluckih sastajalista…..sa rajom iz one moje najljepse mladosti, u mom gradu dozivljene mi. Sjedim i dozivljavam ono poznato , a vec skoro zaboravljeno zadovoljstvo …za koje sam mislio da nikad vise, dozivjeti necu moci. A dozivjeh, eto……Bogu hvala ! Tamo, u Rovinju.

A bojao sam se vec tog prijepodneva, kao i svih tih dana u Rovinju…..ostace mi faca razvucena i iskrivljena u onaj osmjeh, kao i ona grimasa nasmijanog lica “zaledjena”..…zauvijek. Pa, bruka…..poslije.
I bila su to, cini mi se, najljepsa budjenja, jutra i prijepodneva, svih ovih mojih ljetovanja u protekloj deceniji mog zivota.
Zato Seha, molim te iduce ljeto, opet sobu, sa pogledom……na Prekrasne

Goran

---

Dobijem pismo od mame...Javlja, kratko, o smrti...da je umro "...moj radni kolega koji mi je uvijek na nasim terevenkama u Zavodu (za izgradnju, op. G.T.) specijalno za mene pjevao onu "Ne kuni me , ne ruzi, me majko"... pogadjas ko je to, to je Ahmed Gruhonjic.
Zadnji put sam ga vidjela u Zavodu 24.l2. 2002. kada smo pozvani na penzionerski sastanak. Tada mi je opet otpjevao tu pjesmu...poljubila sam ga za to. Mnogo mi ga je zao. Umro je sam u svom stanu... Sta se moze, takav je zivot. Sve nas to ceka , neko prije, neko poslije. Nisam mogla otici na sahranu jer je bilo jako hladno, ali cu ovih dana otici nuci Zlati da izjavim saucesce... "

 

Draga moja mama, Zivot ima pocetak i kraj. Jednome se radujemo, s drugim tugujemo. A ne znamo, nesretnici, da s ljudskim pocetkom nista ne pocinje i s covjecjim krajem se nista ne zavrsava...sve je u vjecitom kretanju i prelijevanju: iz materije u duh i iz duha u materiju...iz ljubavi se radjamo i pretacemo, ekstaticno, u materiju, a iz materije se, na kraju, ponovo vrachamo nazad ka duhu...o, covjece, kada bi shvatio kako si malen i kratkotrajan u svome postojanju, koliko bi dobra, tom promjenom, ovome svijetu mogao donijeti.... Znas, mama, samo je nama, ljudima, data ta bozanska moch da odvajamo dobro od zla, tamu od svjetlosti...mnogi od nas, najvechi dio nas, nazalost, prozive svoj kratki vijek potpuno nesvjesni te bozanske blagodeti...umiru, onda, kao kraljevi ili kao prosjaci, sasvim je svejedno, nesvjesni svoga bozzanskog dara i svoje ljudske nistavnosti...
Ahmed je imao dar...bozanski...nisam siguran da je bio svjestan vrijednosti svoje obdarenosti koju je istovremeno nosio i kao usud i kao cast ali se Ahmed nije ni ponio ni ponizio svojim darom...ili zbog njega...Ahmed je time bio dostojan tog dara...bozanskog... i zato Ahmeda ne treba zaliti: treba ga slaviti...on je svoj vijek prozivio svjestan svoje ljudske malenkosti i bozanske uzvisenosti...Ahmed Gruhonjic, rodjen u Bijeljini i pjesmom proslavljen u Banja Luci... Dok pisem ove retke ja cujem ariju po kojoj je, u Banjaluci, bio poznat: O, sole mio...cujem njegov duboki bas pretocen u grohotan smijeh i znam da je Ahmed Gruhonjic tu negdje, s nama...i vjerujem da se Ahmed, sada, negdje, vjecno, smije...i pjeva...

Goran

---

 

Prije mozda 20 godina, jedne noci negdje u Boriku, cugao sam sa manjim drustvom u gajbi veoma vjestog provalnika.Kad nam se najvise cugalo nestane pica, a sve zatvoreno.
"ON" kaze :" Ja mogu da otvorim svaku kafanu i donesem cuge ako neko hoce da ide samnom. Najbliza mjesta su bila kafic kod "Kusme" i Kajak, ali posto je neko stanovao iznad Kusminog kafica odustanemo i odaberemo Kajak.

I evo kao u carobnoj kruznici zivota nerasvijetljen zlocin iz proslosti govori o samom sebi.
"ON" (sram ga bilo lopovski) rece da je najbolje da se prikrademo uz obalu Vrbasa do platoa ispod Kajaka. Sjecam se da je kuca u komsiluku imala strasnog psa vucjaka koji samo sto nije provalio ogradu kuda smo se prikradali. "ON" se uz oluk popne do terase Kajaka.
Ja sam ga cekao dole pored rijeke-ko' fol cuvao strazu."ON" razmontira prozor vrlo brzo (prakticno sa grickalicom za nokte) i udje u prostorije Kajaka.

Nema ga dugo.Cujem nesto zveci i skripi.Umjesto par flasa cuge "ON" spusta vezano kablovima nekave muzicke linije i razglasne kutije i jos neka s..nja kojih se ne sjecam.

Sta je ovo?-pitam ga. Kad vec provaljujemo glupo je ne ponijeti sto se moze, a ne samo par flasa cuge.Uostalom zakonski nema velike razlike.Tada skontam da je potpuno pijan jer je sve vrijeme "rada" cugao u Kajaku. Zamisli u ovo doba noci da hodamo po Boriku sa muzickim kutijama nebi bili zent. Jedva ga nagovorim da te kutije ubaci u nekakve betonske rupe odmah do terase Kajaka i da se gubimo dok jos nismo "zaglavili".

Sutra navece odemo u Kajak da cujemo reakcije i price o provali.U Kajaku uobicajen zamor i guzva. Raja prica: Nekakvi papci sa Manjace sinoc provalili u kafic i sakrili ukradenu robu 5 metara od kafica. Amaterska posla. "ON" je bio povrijedjen i bijesan. Njegov ego covjeka koji otvara sve brave za 30 sekundi se topio pred porugljivim rijecima gostiju Kajaka.

I eto mnogo godina od tog dogadjaja sve se opet povezuje kao carobna mandala nostalgije .Pamtim da su od te noci u Kajaku drzali psa vucjaka da bi se odbranili od lopova.
A to je samo jedna smijesna prica iz onih vremena. Svi kazu da to nije grad nego ljudi u njemu.Slazem se, jer sam bio dio te scene.Bili smo:nad-nacionalni, stremili ka umjetnosti i spritualizmu,orginalni a opet razliciti .
Vecina nas nije ni vidjela rat osim na TV jer je Bog imao druge planove i razaslao nas diljem svijeta da sluzimo za nesto bolje i vece od hordi ratnika sa Manjace ili quazi saheeda ispranih mozgova.

Gotovo svako od te generacije je bio umjetnik.Mnogi narkomani ili biznismeni onih vremena i alkosi, ali svako je bio orginalan.Takvih ljudi nisam sreo, a bio sam sto se kaze od Svedske do Japana i od Mahovljana do Costa Rice. I svi smo "popusili" virus svete bolesti
(morbus sacer) pa se bezvremenski opet srecemo mada su nam sudbine i mjesta boravka razliciti.

Zavrsavam ovu litaniju iz smrznute zemlje Pennsylvanije
(od miloste:Penslovenia) konstatacijom da sam ziveci kao BL izbjeglica (93-96) u Indiji napisao veoma opsirnu knjigu o generaciji kojoj pripadamo i duboko u planinama Himalaje ponovo odsanjao sve snove koji nas vezu . Dosavsi u USA moj zadatak je bio materijalna stabinost i sigurna starost (mada sam vec star a nista sigurno nije) ali ipak ja cu se tome vratiti jer osjecam potrebu da to izrazim, a i mam i dovoljno novaca. Ako nista, a ono zbog nezaboravnog Neje i ostalih kajaklija .

Uskoro idem u Costa Rica (riknule mi kosti) na godisnji.To je jedina zemlja svijeta bez vojske a jeftiniji su i bolji od bilo koga pa sam se u zadnje 3 godine zaljubio u tu nedaleku drzavicu.Mozda otvorim cafe Kajak u selu Playa Montezuma (check online) ili cevabdzinicu ili nazovem Daria u Londonu da odvalimo acid party jer tamo se skuplja raja iz vascijelog dunjaluka.Toliko ovaj put. Javite se kajaklije !!.

With love and respect: master or aenesthesia and painful dreams,

Goran Pecanac

Lancaster,PA USA