SJECANJA

Jednom, sve moze da bude. I sve, jednom da prodje. Sve biva i prolazi, osim sjecanja. Samo sjecanja ne prolaze, nikada. Samo nam ona ostaju, zauvijek.

Putujuci ljeti svih ovih godina iz Banjaluke put Jadrana, cesto se sjetim svih onih putovanja tom istom strekom, nekada.

Bilo je to nekad davno, u djetinjstvu mome, kad smo se kao djeca vozili svake godine sa roditeljima tim istim putem, na porodicni godisnji odmor. Prvo kod rodbine u Mostar, pa dalje put Jadranskoga mora. Bila su to uzbudljiva i nezaboravna putovanja i uvijek ih se rado sjetim. Svih tih nezaboravnih momenata i detalja, sto ih i danas rado prepricavam svojoj djeci. I sto me uvijek sjete, na nesto toplo i drago, na nesto jedinstveno lijepo. Sjete me na ono moje sretno djetinjstvo i na ta, cini mi se neka puno ljepsa vremena, u mojoj Bosni..

“Mozda ce neko, dalek mi i nepoznat, citati ove moje neobicne zapise, i bojim se da nece sve razumijeti. Tesko razumijemo, dok nam se ne desi. A meni se desilo, nekad davno.

Zato i pisem o svemu tome. Pisem zbog praznine i onog gluhog prostora sto bi se mogao stvoriti oko mene, da ne pisem. Pisem, da sve ne ostane, kao da nije ni bilo.

Ili da nekada, ne znam ni sam, sta je bilo. “

Same pripreme za to putovanje od Banjaluke do Mostara, gdje smo ostajali neko vrijeme, pa se vozili dalje na more, pocinjale bi vec nekoliko dana prije. A putovalo se uvijek nasim porodicnim autom, Volkswagen 1200, u narodu popularno zvanom Buba koju su moji starci vozili punih devetnaest godina. !!! A koga smo svi mi u familiji od milja zvali, Folcika.

Folcika bi se najprije vozila kod majstor-Katane, na tehnicki pregled, izmjenu ulja, provjeru kocnica, guma i svega ostalog sto treba zamijeniti i provjeriti. Kupovalo se tih dana isto tako, sve i sva sto bi nam mozda na tom godisnjem odmoru moglo zatrebati. Od garderobe i onih plasticnih sandala za plazu, pa do Aspirina…. ili onih obaveznih i uzasnih, kako smo ih tada zvali “tableta za povracanje”!!!

Na sam dan prije putovanja smo sestra, brat i ja ribali, cistili, usisavali, prali, glancali i sminkali nasega mezimca, do iznemoglosti. A negdje pred vece bi se u Folciku ubacivale i slagale, danima pripremane i vec odavno spakovane torbe i koferi. Pa onda, razni rekviziti i potrepstine za plazu, kao i sav ostali prtljag, neophodan i bitan za jedan familijarni godisnji odmor.

Nasa Folcika je glavni, ali nevelik prtljaznik imala naprijed, ispod haube. Pa bi se torbe rasporedjivale prvo tu, a onda i u jedan prazan prostor, odnosno rupu iza zadnjeg sjedista. U tu rupu bi se navece ugurale torbe, a ujutro bi po njima, upravo iza nasih glava naslagali cekere, termosice i doze sa hranom i grickalicama, koje smo konzumirali u toku putovanja.

I ujutro, kad bi sve to slozili i natrpali u auto, otac bi palio motor Folcike, mi djeca bi vec sjedali i redali se odozada, a majka bi onda, kao i uvijek pred polazak, jedno dvadesetak minuta provjeravala “jos jednom…za svaki slucaj” sve prozore, cesme, sporet i sve ostalo, sto je trebalo ugasiti ili zatvoriti. Eh,onda bi sjedala u auto, te pri samom polasku uvijek poluglasno, ali i nekako znacajno, izgovarala : “Eh,djeco…s Bozjom pomoci !!!”

I onda bi, konacno i startali.

I dok bi se u ta predivna i nezaboravna banjalucka ljetnja jutra, obicno slusajuci neki novi hit “Pro Arte” ili “Dubrovackih trubadura” sa Radio_Banjaluke, polagano vozili Kozarskom ulicom prema izlazu iz grada, znali smo vec svi da ceka nas jos jedno uzbudljivo putovanje !!!

I znali da nas uzbudjenja ocekuju, vec na samom pocetku. Jer, tako je uvijek bilo.

Vec negdje u Karanovcu bi se negdje u daljini, na cesti pred nama ukazala ona “ zmija”, odnosno kolona od jedno dvadestak auta !!! Naprijed, kao predvodnik ili kao glava te zmije bila je obicno neka golema cisterna ili onaj dugacki stari kamion s prikolicom, marke “Raba”, sto bi kao kakva kvocka za sobom predvodila kolonu pilica, odnosno putnickih automobila.

I mi, djeca smo odmah znali da predstoje uzbudjenja, pa bi se kad ugledamo tu zmiju, vec namjestali za sto bolju poziciju s koje imamo dobar pregled svega sto se napijed desava.

Otac bi se, tad jos uvijek pribran i smiren samo malo promeskoljio u sjedistu i vec polagano pripremao za “okrsaj s Rabom”. Majka bi jednom rukom provjeravala sigurnosni pojas, a drugom bi rukom, onako ovlas i k`o fol malo popravila frizuru. Kao da nam je time svima htjela pokazati, kako je sasvim pribrana i potpuno opustena.

Signal sa Radio-Banjaluke bi se tad vec gubio, utihnula bi u Folciki muzika … i onda bi kolona polagano uplovila u kanjon „Tijesno“.

Taj dio puta i voznje tom opasnom i uskom krivodavom cestom, izmedju litica s jedne i provalije nad Vrbasom s druge strane, bio je ustvari najopasniji na cijelom tom putovanju. Ali, samim tim i najuzbudljiviji !!! A pogotovo, ako si u koloni i ako bas tu trebas nejakom i pretovarenom Folcikom preticati nekakvu ogromnu cisternu … ili strasnu Rabu !!!

Naime, nesto je sasvim drugo, neuporedivo lakse i brze, preticati kamion sa nekakvim jakim i mocnim autom, sto u sebi ima stotinjak konja. Ali, sa prepunom Folcikom ciji motor pokrecu samo 32 konja, preticati u Tijesnome jednu dugacku Rabu, koju pokrece valjda citava ergela, njih najmanje tristo-cetristo djogata….. bilo je nesto sasvim drugo !!!

Gledali smo prvo svi uzbudjeno, sta se desava naprijed. I cekali na “nas red za preticanje”. Neki bi ispred nas sa snaznim autima, pretekli Rabu bez problema, a neki sa Skodama ili onim starim “Tristacima” su to radili malo teze. Neke su moji starci komentarisuci sve to, okvalifikovali kao fantome ili “Niki Laude”, a neke opet kao idiote !!!

A onda bi dosao i “nas red za preticanje”.

Otac bi prvo nekoliko puta puta izbacivao Folciku na lijevu traku, te ocijenjivao mogucnost preticanja, kolebao se, dvoumio i razmisljao, a neophodni bi metri i sekunde da se pretekne ta ogromna dugacka Raba, tako isticali. Mi, djeca smo odozada sve posmatrali i suflirali, sa: “ Sad moze….ne, ne moze…Tata, sad ga !!!...ne, nemoj sad….”, a majka bi u tim odlucujucim i odsutnim momentima, uvijek i opet nekako poluglasno izgovarala, nesto poput : “Sadik, nemoj. Opasno je…. Sadik, vozis djecu. Saaadik !!! “

Pa bi se otac, opet vracao na pocetni polozaj i u onu desnu traku, iza Rabe.

To izvirivanje, osmatranje i vracanje nazad, potrajalo bi neko odredjeno vrijeme. Iza nas bi pristigli i novi pilici, uhvatila bi se dugacka zmija i kolona,… ne vidis joj kraja !!!

A onda bi se otac na jednoj ravnini izmedju dvije okuke, konacno i odlucio !!!

Prvo bi se nekako cimnuo u sjedistu i poskocio, pa bi napravio nagli pokret gornjim dijelom tijela u naprijed, prema volanu. I ostao bi tako nagnut, sve do kraja preticanja. Kao da je time htio nekako pomoci nasoj Folciki ili pokrenuti sve one konje u njenom motoru, sto samo lagano kasali su petnaestak minuta za Rabom i natjerati ih u jedan strasni i divlji galop….i u juris !!!

Pritisnuo bi onda“gas do daske” i s bismiletom krenuo,… valjda, na sve ili nista !!!

Majka bi tad prestala sa komentarima, popravila bi opet malo frizuru, te bi onda stavila ruke na koljena i umirila se skroz. Mi djeca odozada, bi tada obicno jedni drugima huknuli u dlan, za srecu. Stisnusli bi onda ruku cvrsto u pesnicu, usutili se potpuno…. I ko jaganjci, utihli.

I ja sad ne mogu tacno reci, koliko dugo je to preticanje trajalo… minutu, dvije, tri ili pet !? Ali, znam samo da nam se onda svima cinilo, da trajalo je citavu vjecnost !!!

A sjecam se tih momenata i dan-danas. Bile su to sekunde ili minute koje nikad necu zaboraviti. Sekunde straha, momenti i trenuci koji ti ostaju, valjda zauvijek urezani u pamcenju !!! Desno ta strasna neman, ona Raba s kojom se moj otac utrkuje i bori za nase zivote, lijevo ponor i hladni Vrbas, a naprijed “gadna okuka” i stijena iznad nje, za koju su nam se svima “zalijepili” pogledi, u strahu da otamo ne izroni kakva “druga neman”,.. odnosno opet nekakva strasna Raba !!! U autu bi tada odjednom postalo nesnosno vruce i zagusljivo, a sve te momente strave i uzasa, pratila bi i jos vise pojacavala ona nemoguca buka motora nase Folcike, pomijesana sa urlanjem i grmljavinom motora Rabe !!!

Majka bi u tim momentima sjedila jos uvijek naizgled mirno i stalozeno, valjda zato sto je bila sva vec u grcu i ukocena, a mi djeca bi se drzali nekako stisnuto i zajedno. Stiskali bi grcevito, sad jedni drugima ruke i tiho bi ponavljali, nesto kao: “Hajde, `ajde, `ajde….molim te, hajde…..molim te…!!!”

Ali, avaj !!! Folcika je davala vec sve od sebe i jako sporo napredovala prema kabini Rabe. Vozeci se paralelno uz sleper, presli bi tako i “potrosili” gotovo cijelu ravninu puta, prije okuke. Otac bi, sto sam skuzio tek poslije kao vozac, obicno prerano presaltao iz trece u cetvrtu brzinu, tako da mu je preostalo jos samo da se jos jednom cimne u sjedistu, da nagazi svom snagom na pedalu za gas,… i Bogu da se moli, sa svima nama ostalima !!!

Moji su roditelji po profesiji bili pedagoski radnici. A bili su naravno uvijek aktivni clanovi Komunisticke partije, pa im kao takvima to samo drustvo i uloga u njemu nisu dozvoljavali da vjeruju u Boga. Iako ja vjerujem da su oboje, uvijek potajno vjerovali. Mozda grijesim i ne mogu sa sigurnoscu reci, ali pretpostavljam da u Boga vjerujemo svi mi, barem podsvijesno. Ili barem u ovim ovakvim i slicnim situacijama, kao sto je bila ova nasa “drama u Tijesnome”.

Bilo, kako bilo, ali ja znam sigurno da smo nas petoro tada, u tim momentima dok se nasa Folcika mahnito priblizavala onoj stijeni iznad okuke, u onim sekundama straha kad smo se vec pomirili sa sudbinom i vec pripremali za sam kraj…. Ja znam sigurno da smo tada svi mi duboko vjerovali, jos samo u Svevisnjeg i dragog nam Boga i u njegovu milost !!!

I Bog nas je tada i spasavao.

Naime, u svom tom uzasu i strahu sto smo ga svi mi tada dozivljavali preticuci tu strasnu Rabu, prolomio bi se u Folciki i odjednom zacuo kao neki bozji glas spasenja, u obliku majcinoga ocajnickog krika !!! Majka bi, valjda ne mogavsi vise izdrzati pljesnula snazno rukama po koljenima i hvatajuci se potom za glavu, ocajnicki zavapila na sav glas: “ SAAAAAADIK….DJECA !!!!!!!!!

Bio je to krik i vapaj, koji sam cuo vise puta na tim nasim putovanjima, povik koji ne mogu nikada zaboraviti i koji nam je uz Bozju pomoc, valjda uvijek spasavao zivote.

Otac bi onda, kao da je i sam samo cekao taj krik spasenja… ili tu Bozju zapovijed, nagazio svom snagom na kocnicu, Folcika bi se naglo zanjihala, malo “zaplesala” po vrelom asvaltu, naglo bi usporila i gotovo stala. Raba bi odjurila dalje prema okuci, a otac bi nas, ubacivsi se u desnu spasonosnu traku opet vratio u sigurnost i na pocetnu poziciju. Bio je to nimalo bezopasan manevar, koji bi izazvao ljutnju i bijes onih ostalih u koloni iza nas. Pa bi nam mnogi od njih, kao kakvim gubitnicima bjesomucno trubili i blicali !!!

Najcesce se otamo, iz drugog pravca ne bi pojavilo i pomolilo nista. Ali, sjecam se dobro da je u par navrata i nekoliko sekundi poslije, uz strasnu grmljavinu kraj nas protutnjala kakva ogromna grdosija, obicno vukuci za sobom u koloni desetak drugih auta !!!

Odmah potom bi se na prvom prosirenju zaustavili, a ostali “kolonasi” trubeci nam i psujuci kroz otvorene prozore, odjurili bi dalje da se bore sa onom strasnom Rabom.

Otac bi ugasio motor Folcike…..i nastala bi potpuna tisina.

Ona mukla, grobna,… ona gluha, ona najveca, ona nezaboravna… ali i ona, predivna tisina !!!

Tisinu bi poslije desetak sekundi prekinuo onaj majcin uvijek polutihi, ali opet znacajni glas: “ Pa Sadik, pobogu… jel`to hoces sve da nas pobijes !? ”

Otac bi na to samo odmahnuo rukom, ne znajuci valjda ni sam sta da kaze. Izlazio bi iz auta, sav mokar od znoja i odmaknuo se par koraka ustranu. Vadio bi onda iz dzepa one zelenkaste karirane kosulje kutiju “Beograd”-a, drhtavim prstima izvlacio iz nje cigaretu sa neuobicajenim bijelim filterom, te uvlaceci jedan za drugim duge ljute dimove, pusio bi …. k`o da mu je bila zadnja u zivotu !!!

Mi, djeca bi se zatrpani onim cekerima i termosicama sto su nas u trenucima naglog kocenja zasuli odozada, polako izvlacili iz auta, te bi sve to opet slagali iza sjedista. A majka bi onda, opet poluglasno, ali i znacajno rekla: “ Sadik, da vozim ja dalje !? “

Otac bi, sad valjda odobravajuci joj, opet samo odmahnuo rukom… i palio, vec novu cigaretu.

Ja znam da moj otac ili kako smo ga svi poslije u mladosti od milja zvali, moj Stari, nije nikad bio neki sjajan vozac. Ali svi mi govore i dan-danas, da bio je jedan plemenit, posten i izuzetno pametan covjek. Moj otac je bio jako omiljen u narodu i medju rajom, kako u mojoj rodnoj Banjaluci, tako i svugdje-drugdje. Bio je kako mi jednom rece pokojni Cejvan, ”prava raja i covjek sirokih pogleda“.

A ja znam jos i to, sigurno znam… da je moj Stari bio jedan sjajan otac !!!

Majka bi onda iz tasne vadila i na ruke navlacila, vec pripremljene ljetne kozne rukavice, pazljivo bi, da ne pokvari frizuru vezivala svilenu maramu preko glave, te bi startala Folciku, potpuno spremna za „okrsaj sa Rabom“.

I vec nakon desetak minuta voznje bi pristigli opet neku novu kolonu, opet sa nekom cisternom ili ogromnom Rabom na celu. Pristigli, ali rijetko kad i prestigli. Naime, pokusaji da se pretekne Raba na toj krivudavoj i opasnoj cesti, kao i taj neravnopravni duel, trajali bi sve negdje do Jajca, ali bi najcesce sve ostajalo samo na pokusaju. Bilo je previse riskantno, ravnina puta izmedju dvije okuke bila je uvijek nekako prekratka, Folcika preslaba, a majka neodlucna i plasljiva… pa bi obicno na pola preticanja, valjda kad bi joj i Svevisnji poslao poruku, uvijek naglo kocila i i vracala se nazad, u sigurnost iza kamiona. Mi odozada, smo svako malo bili zatrpani opet onim cekerima i termosicama, sto bi se pri svakom kocenju obrusavale po nama, a otac bi samo odmahivao rukom i klimao glavom lijevo-desno.

I onda bi majka, negdje pred Jajcem razumno odustajala od preticanja, jer je znala da dolazi ona jos opasnija dionica puta do Donjeg Vakufa, sa ravno osam „mrtvih tacaka“ !!! A znali smo vec svi, da je na jednoj od njih, onoj kod Vinca, dobar nam rodjak imao neke godine strasan udes. I tada jedva ostao ziv !!!

Pa bi majka onda usporila i ispricala nam svima ponovo, vec mnogo puta ispricanu pricu o propasti Jajca. Pricu o tragediji jednog prelijepog gradica, koga su nasi vrijedni politicari odlukom de se bas tu izgradi ona grozna siva fabrika sa Fero-silicijevim pecima, strasno zagadili i ekoloski gotovo unistili !!! Bila je to nezaobilazna prica na svim nasim putovanjima za Mostar. Nama djeci uvijek ponovo interesantna, a nasem ocu koji je dugo radio u Privrednoj komori Banjaluka i bio vrijedan politicki radnik, bila je jako poznata i vjerujem, strasno dosadna.

Ali, zato su mu naredni momenti naseg putovanja bili, znam to sigurno, jako interesantni i ugodni.

Naime, negdje na tom potezu izmedju Jajca i D.Vakufa bi se obavezno zaustavljali na parkingu kafane “Volan”, gdje je obicno bilo parkirano i nekoliko onih strasnih Raba- kamiona i slepera. I tu bi onda kupovali vrucu janjetinu s raznja, u cijem bi bozanstvenom okusu uzivali poslije na jednoj livadi uz Vrbas, koje se i danas dobro sjecam. Otac je u kafani uvijek trazio da mu isjeku komade s plecke, ali obavezno uz to da mu zamotaju i jedan ili dva spinjatka. I onda bi se mi djeca, gosteci se socnim komadima mesa sa sofre, na deci ispred nas, uvijek cudili sto nas otac pored tolikog mesa, uvijek glodje onu kost !???! Stari bi nas, sjecam se uvijek nutkao da probamo, a mi bi ga samo vrteci glavom, smijuci se i mljackajuci, energicno odbijali. Eh, a tek sam poslije u zivotu spoznao i skon`to, da je upravo ta kost od janjeta sto ju je nas Stari vjecno glodao na livadi kraj Vrbasa, bila ustvari najsladji dio svega onoga sto bi kupovali u kafani “Volan” !!!

Dalje, na slijedecoj etapi naseg putovanja , na onoj dionici od Donjeg do Gornjeg Vakufa, cesta je bila prilicno ravna i pregledna. Pa bi tu majka konacno docekala, valjda onih “svojih pet minuta !!!” Nasa Folcika bi se tu nekako zafaufala i razvila brzinu od 8o-90 km na sat, pa bi tad s lakocom preticala sve Rabe i ostale slepere na cesti.

I sjecam se dobro, tu i tada mi je majka djelovala prelijepo, nekako sigurno i opusteno za volanom. Otvorila bi sirom prozor i pjevusila nesto vedro, obicno nesto od Tom Jonesa ili Sinatre. Pa bi me tada, sa onim koznim rukavicama na rukama, svilenom maramom i tamnim suncanim naocalama na glavi neodoljivo podsjecala na one filmske dive Hollywooda i toga vremena, sto su se u onim dugackim americkim kabrioletima navecer cesto vozale po nasem crno-bijelom Cajevcevom TV-ekranu.

Moja majka je mom ocu bila dobra supruga. Pretpostavljam, sjecam se, a i znam. Ali je uvijek zeljela i tezila da bude moderna i emancipovana zena, u cemu je uglavnom i uspijevala. Pa je smatrala cak, da je i bolji vozac od oca. A moj Stari nije puno mario za to, kao da mu je bilo svejedno. Ili se samo pravio da mu je svejedno. Godilo mu valjda da ima emancipovanu i modernu zenu za suprugu. Pa se i postavljao i ponasao, u skladu s tim. I dobro.

Otac bi tu, na toj dionici izmedju dva Vakufa obicno raskrilio jutrosnje “Oslobodjenje” preko koljena, pa bi isto onako kako je i kod kuce poslije nedjeljnog rucka uvijek radio, otplovio u neki svoj, nama tada jos uvijek nepoznat svijet….. te bi dugo bistrio tada i u to vrijeme, rekao bih prilicno dosadna i monotona unutrasnjo-politicka zbivanja u nasoj Jugi.

A mi djeca bi tu nekako ozivjeli !!! Opustili bi se potpuno, uzivali u voznji i u tom preticanju bez straha. Osjecali smo se tada kao da letimo, osjecali se divno, osjecali smo se kao pobjednici i sampioni !!! Poslije svakog “smazanog” slepera i Rabe bi likovali, navijali, mahali kamiondzijama iza nas, te naglas ih nabrajali : “ Jedan, dva, tri….hopaaaaa, evo ga jos jedan ..!!! “

I ta bi se zabava uvijek zavrsavala u Gornjem Vakufu, gdje bi pocelo i ono penjanje po makadamu, uz Makljen.

Taj Makljen nije uopste neka visoka planina, ali je put preko nje bio jako opasan i onako prosto receno, jako gadan. Vozili bi se naravno opet u koloni putnickih automobila i slepera ispred nas, iza kojih se dizala ogromna prasina. Pa bi morali kuhati se i gusiti, sve dole do Prozora, zatvoriti sve prozore u autu, te ispiti ogromne kolicine onih “Visoki C” sokova u tetrpaku. Ali, tamo na Makljenu je bilo uvijek nekako posebno interesantno. Tamo su se kamioni jedva mimoilazili, savladavali ostre serpentine vracajuci se po dva-tri puta u rikverc. Otvorenih smo usta i u cudu gledali kako teski i pretovareni “Fapovi” i one, stare ogromne Rabe “gaze” svega desetak centimetara od ivice puta i provalije !!! I nerijetko bi nas Stari i jos poneko iz kolone izlazili iz auta, te im suflirali, koliko mogu nazad ili naprijed.

Bilo nam je sve to jako uzbudljivo i neobicno, pa mi se sad iz ove perspektive sve to cini kao neki Safari po planinama Afganistana….. a bilo je to ustvari, samo uobicajeno putovanje od Banjaluke do Mostara. I jedno najnormalnije putovanje na godisnji odmor… nekada.

Narednu pauzu pravili bi obicno na jednoj livadi uz Ramsko jezero, gdje bi nam majka opet ponovo rekla da se upravo tu dodiruju Bosna ponosna i krsna Hercegovina. I tu bi se mati i otac opet zamijenili, upravljac i kormilo Folcike preuzeo bi opet nas Stari. Brat i sestra bi se isto tako zamijenili za mjesta. A ja, kao najmladji sam bio i ostajao uvijek u sredini.

Sad je otac vozeci polagano, bio potpuno smiren i oprezan. I nije nikog preticao. Samo su svi drugi, nas preticali. Svi putnicki automobili, autobusi, pa cak i prazni kamioni !!! A onda bi Starom odjednom valjda dosadilo sto ga svi preticu, pa bi dodao gas, ubrzavao i pokusavao stici, pa cak i prestici onoga ka ga je maloprije pretekao !???!! Majka bi naravno odmah reagovala, govoreci kako je to nepotrebno. Te kako su ta auta sto nas preticu jaca, soferi odmorni, a mozda i nekud zure !?? A mi ne zurimo nikuda. Mi smo na godisnjem odmoru i imamo jako puno vremena.

Ocu bi se od te uvijek iste price, vjerujem uvijek ponovo prevrtalo u stomaku, a prevrtalo se i nama djeci, iza. Ali ne od price, vec od voznje !!! Naime, okuke kod Jablanice i to cimanje lijevo-desno, nam je uvijek izazivalo mucninu. A nije ni cudo, poslije one vruce vakufske janjetine, te velike kolicine popijenih sokova, poslije na Makljenu. Tu vise nisu pomagale ni one grozne „tablete za povracanje“, od koji nam je cini mi se bila jos veca muka !!! Rigali smo naizmjenice i punili one, vec pripremljene uzasne „kese za povracanje“, te smo svako malo stajali na parking, da „dodjemo malo sebi“. Majka bi nas tu umivala, te bi opet nekako polutiho, ali i znacajno samo izustila: „ Sadik, vozis djecu.“ A otac bi, valjda opet ne znajuci sta da kaze, odmahnuo rukom i odmakao se par koraka ustranu. I onda bi, kao i uvijek u tim prilikama iz dzepa one, vjecno na njemu i valjda najdraze mu zelenkaste karirane kosulje vadio kutiju „Beograda“. Drhtavim bi prstima iz nje izvlacio cigaretu sa neuobicajenim bijelim filterom, te uvlaceci u sebe duge ljute dimove, pusio bi….. bas, k`o da mu je bila zadnja u zivotu !!!

Spas od daljnjih muka i okuka bio je u selu Potoci, nadomak Mostara. Naime, na toj zadnjoj dionici naseg dvjesto trideset cetri kilometra dugom putovanju od Banjaluke do Mostara, cesta je ravna k`o avionska pista !!! I tu bi otac uspio zalaufati Folciku, pa bi onda ne obaziruci se ni na rupe na putu, na nerijetke bicikliste, pa cak ni na ogranicenja brzine, uspio ispreticati sve one kamione i Rabe sto su ga pretekle gore u brdima oko Jablanice !!!

I tako bi zalaufani, zafurani …. i ufurani opet kao kakvi pobjednici, pri brzini od osamdeset na sat, uletili u vreli Mostar !!!

Mostar, grad za koji me vezu predivne uspomene,… Mostar, u kojem sam u mladosti i djetinjstvu proveo nebrojene trenutke srece i radosti….grad, u kojem me i danas dok ulazim u njega, uvijek ponovo docekaju oni neki mili i prepoznatljivi mirisi sretnog mi djetinjstva. Mirisi srece i spokojstva.

Ta su se nasa putovanja za Mostar zavrsavala, uvijek isto !!! I uvijek ponovo u dnu dobro poznate mi drage avlije, pod onom starom smokvom. Tamo bi nas sjedeci za sarenom musemom prekrivenim stolom , vazdan cekali moja draga baka Anica i moj dobri dedo, Jure. A u avlijskom koritu nedeleko smokve, cekao nas je uvijek i onaj, jos jutros u basci ubrani i pod cesmom rashladjeni, tamnozeleni hercegovacki bostan !!!

Jednom davno sam procitao jednu misao koja mi se kako godine prolaze, sve vise namece i sve vise cini istinitom.

„ Sjecanje je vaznije od zbivanja. Jer, sta je zbivanje, ako ga sjecanje ne zabiljezi !?!“

Mnoga me moja sjecanja, kao i ovo sjecanje na putovanja za Mostar vracaju uvijek godinama ili decenijama unazad i ozivljavaju te divne uspomene na dogadjanja i drage mi likove iz djetinjstva, iz sretne mi mladosti i uopste iz prosloga zivota.

Ta su putovanja za Mostar bila prilicno duga i opasna, ali zato jako uzbudljiva. I jako mi draga. I nisu nikad bila dosadna kao ova danas, kad se vozis po auto-putu kroz Svabiju ili Austriju. I kad sve samo “tece”, bez ikakvih uzbudjenja. Putovanja za Mostar nekad, bila su puno ljepsa. Putovanja za Mostar, bila su ustvari prelijepa … i nezaboravna !!!

A danas je sve drugacije. Danas ne vidjam po cestama vise ni one prastare Rabe, kao da su vec sve izumrle. Odavno vec, nema ni nase Folcike, danas nema vise ni onog mog dragog Mostara, onog onakvog kakvog ga pamtim iz djetinjstva. Nema ni one drage mi avlije tamo, ni onoga stola, a ni stare smokve. Nema vise tamo ni moje drage bake, ni dede, a dugo vec, nema vise ni mog dobrog Starog !!! Sve to ostalo je jos samo u mom lijepom sjecanju.

Moj otac vec odavno nije vise medju nama zivima. Moja majka, sestra mi, brat moj i ja zivimo raseljeni kojekuda po svijetu i daleko jedni od drugih. Nismo vise skupa, kao nekad davno sto smo bili. I ne putujemo vise zajedno, odavno vec.

Ali, ostalo je nesto u svima nama. Ostalo je nesto, zauvijek.

Mnogim ljudima sjecanja na nesto drago i lijepo iz proslosti, danas zvuce pateticno. Smatraju ih i uzimaju kao nesto nepotrebno i nevazno u svom danasnjem zivotu, pa ih svjesno odbacuju, guse…. I prepustaju ih zaboravu. A ja to ne zelim. Ja ne zelim da zaboravim, ja zelim da se sjecam. I moram da se sjecam.

Sjedio sam ljetos opet tamo.

Sjedio na onom istom parkingu u kanjonu, nedaleko one opasne okuke i litice nad njom,uz onu istu cestu sto vijagajuci uz Vrbas, vodi put Mostara. Sjedio sam dugo tamo i sjecao se opet svega.

I cuo sam tada opet sve !!!

Cuo sam u pocetku kao neku nerazgovjetnu jeku, kao neki eho iz prosloga zivota. Cuo sam onda potmulu tutnjavu, najprije izdaleka, pa sve blize i jace !!! Cuo sam onda opet ono urlanje motora strasne Rabe, pomijesano sa stenjanjem nase Folcike, cuo i onaj spasonosni majcin krik i vapaj: “Saaadik, djeca!!!”, cuo cak i onu gluhu tisinu, poslije svega !!! I nju sam cuo. I dugo je jos slusao, sjedeci i suteci u kanjonu, sam.

I tada sam i stvorio ovaj zapis o tom necemu sto je ustvari bivalo uvijek negdje duboko u meni, a sto mi se ovih zadnjih mjeseci kao sjecanje javlja cesto, neprestano plete po mislima i uvijek nanovo vraca.

I vidio sam tada, opet sve !!!

Vidio sam opet nas petoro u onom sretnome banjaluckom jutru. Vidio sam opet moju majku, kako sa koznim rukavicama na rukama, maramom i tamnim suncanim naocalama na glavi pjevusi Tom Jonesa i kako, preticuci sve Rabe na cesti juri onom dzadom izmedju dva Vakufa !!! Vidio sam tada opet i nas troje na zadnjem sjedistu Folcike, kako se radujemo, navijamo i odusevljeno masemo onim kamiondzijama iza nas !!! Vidio sam opet i onu najdrazu moju baku i dedu moga, kako nas pod smokvom u avliji cekaju, vidio sam opet cak i onaj u basci ubrani i u koritu pod cesmom rashladjeni, tamnozeleni hercegovacki bostan !!! Sve sam to, opet vidio.

A vidjeh tada ponovo i oca mi, vidjeh mog dobrog i jedinog Starog !!!

I cudno mi bijase, vidim ga kako mi se smijesi i masuci rukom, kako me pozdravlja. I bijase mi nesto strasno milo. Vidio sam opet oca !!!

Trajalo je to sve,…. mozda samo jedan tren. Meni se cinilo duze. Ili sam samo pozelio da potraje duze. A nije ni bitno. Vazno je samo da traje.

Vazno je vjecno da traju…..

Goran Čampara