“Ko je pravio mezu?” upita Mićo Šišarica gledajuci u veliki oval poredanog plastičnog sira i čajne. Zora izadje iz kuhinje i ponosno prijavi sebe kao autora.
“Vrlo maštovito.”

Popadali smo od smjeha, znajuci da je ušminkani Ćomac morao navratiti da nas malo “povrijedi”. Onako usput, dok čeka Nadu za odlazak na doček Nove Godine, tamo negdje gdje je tatarski biftek predjelo a Don Perrignon se hladi za zdravicu. Ugledavsi piće na stolu u ćošku, nastavi sa ironijom:
“Dobro ce vam ići uz tu ‘Bakarsku Vodicu’, ko se to samo sjetio da kupi tako čuveni šampanjac? ”Nedim ga kroz smijeh ponudi da popije nešto a on će, vjerovatno da nas
dotuče:”Ako imate “Kruškovac”.. i na odlasku: ”Ovako klošarske Nove godine još nisam vidio.” Onda se u predsoblju skoro sudari sa dvije banjalučke ljepotice koje su upravo
stigle, odmjeri ih potom od pete do glave, začudjeno zavrti glavom i zatvori vrata sa vanjske strane. Smjeh se vise nije mogao podnijeti.
Nova godina u banjalučkim gajbama. Za većinu, uvijek najsretnija opcija provoda. Bez menija, vinske karte i papagaj- pingvin konobara. Važno je samo dobra ekipa i nezaobilazno ‘ko će doći od treba.’ Posebno za one koje neće da u nekom restoranu završe u kolu ili vozu ( veseli gosti u nizu prolaze izmedju stolova)

Sada kada živimo u zemljama gdje je food najvažnija stvar, gdje su ljudi opčinjeni jelom i gdje se kvalitet party-a mjeri kvalitetom servirane klope, često se sjetim tih osušenih
ostataka maštovite meze u prvo-januarskom jutru, kao i lude zdravice u ponoć kad se kucalo sa čašama punim žutog “Kruškovca.” Uz inat Mići.