TUDJINCI”

Jednom je neko na Kajaku rekao da su stari Banjalucani “ kao perje iz dzinovskog jastuka istreseni iz aviona, dodirujuci sva moguca mjesta Planete Zemlje”....Da li zbog sjevernih vjetrova, ili otpora zraka pri spustanju, svako to rasuto perce s juga je imalo dug put do svoje konacne destinacije! Dugo je letilo i lebdilo, noseno uzaludnom nadom o povratku u topli jastuk djetinjstva, da bi i sada, nakon tolikog letenja, mnoga ta perca jos uvijek treperila negdje izmedju zemlje i neba, izmedju jave i snova. “Tudjinci” su prica o njima.
 cK

  Zovemo autoricu,  Seimu-Seku Visic...biram..011...41...44...813...80...

 

“Halo...”

                                     

-Dobro jutro Seko, jeste li se naspavali i sta ste nam lijepog sinoc sanjali...?

“Ooo..dobro jutro Cafe, e bas si me obradovao......

-Pa moramo cestitati uzivo na novoj knjizi, jer mi znamo koliko je tezak put do nje bio, pa ako moze mali razgovor uz kahvu, kafu i kavu...

“Evo bas jutarnja na stolu, u mom novom stanu u Gattikonu. Pijem i gledam ovo budjenje zakasnjelog proljeca, jezerce, suma, poj ptica. Sve prekrasno, ali ja jos uvijek to sve poredim sa bascom  i ruzama u Bukicevoj...Moji snovi...kako rekose, ‘oci sirom zatvorene’, uvijek traze zubore i mirise, nekadasnje, negdje daleke...”

-Znaci, mogu ja zapitkivati...?

“Naravno!  Kazem ti, dobro si prispio, moram samo jos jedan fildzan dodati, ha ha! Hvala puno na cestitci...Eh, “Tudjinci”...bilo je stvarno tesko ovog puta, narocito poslije smrti mog Mustafe...Ja sam, kao i vecina nas izgubila u zivotu mnogo toga, ali kad izgubis svoga supruga, svoga najveceg prijatelja, svoju ljubav, svoju vjecnu podrsku, vise nista nije kao nekad. Ali eto i u takvim prilikama, uz jos mnogo drugih nedaca, a uz pomoc mojih prijatelja, nekako sam uspjela dovrsiti ovaj rad...

-Poslije citanja knjige,  prva pomisao mi je bila da li su “Tudjinci” istiniti likovi  ili...?

“Nazalost, da! Citao si knjigu i sigurno razumijes ovo ‘nazalost’. Desilo se meni, mojim najblizim, mojim prijateljima, svim onim koje sam spomenula na pocetku u posveti.Trazeci svoje mjesto pod suncem, moji junaci su prolazili kroz razne situacije, vise tuzne, ponekad tragicne. Cesto, kada u svojoj samoci razmisljam i "prebiram" po proslosti, mogu da kazem da sam ja postala tudjinac jos onda kada su nam presudili da moramo napustiti rodni grad. Ova knjiga se ispisivala za sve ove godine moga boravka u ovoj lijepoj zemlji, koja je, htjela ja to ili ne, postala moja druga domovina.

-Svicarska? Ja sam mislio da je ona usko vezana za temu...

“Svicarska...Cesto kazem, boraviti kao gost ili turista u jednoj lijepoj zemlji kao sto je Svicarska je jedno, ali boraviti kao uzbjeglica , trazeci svoje mjesto pod suncem  je sasvim drugo.Ali bez obzira kako ko sve to osjeca, podnosi, smatram da moramo biti zahvalni svakoj zemlji koja nas je primila i obezbijedila socijalnu i zdravstvenu sigurnost, posebno mi stari. (Junak iz price "Biciklista")

-Znaci, nema ‘hard feelings’ za domacine...

Ne. Treba otvoreno gledati na stvari. Ovdje sam prije 15 godina otpocela novi zivot, ovdje su se desile lijepe i manje lijepe stvari. Ovdje se rodio moj najmladji unuk, ovdje su nastale moje price...Sudbina..”

-Odmah mi je naslovna stranica ‘zapala’ za oci...Enko ‘ubija’..

“Jesi li vidio kako je lijepa...Veoma je vazno sto se u realizaciji moje knjige ukljucio nas umjetnik Enko Kadenic,  izradivsi naslovnicu i jos 6 slika u knjizi. Moram reci da je to mojim domacinima odmah palo u oci, izrazivsi se veoma pohvalno o slikarskom umjecu naseg Enke. Zatim recenzenti, dva ostra pera Banjalucka, nas akademik profesor Tunjo Filipovic i Bedrudin Gusic, pa opet jedna mlada Banjalucanka, Aida Demirovic,  koja je prevela knjigu na njemacki. I na kraju zelim da se zahvalim svima koji su se javili na Kajak, telefon ili E-mail adresu, cestitajuci mi.”

-I mi se tebi zahvaljujemo za divnu pricu o Kajaku...
Ne znam vise da li smo mi to zasluzili, ali godi...

“I vise nego sto mislis...jeste da prica datira pet-sest godina unazad, kad su bili ljepsi tekstovi, unoseno vise emocija, ali bio bi grijeh zaboraviti sta je Kajak ucinio za nas Banjalucane. Gotovo svi kontakti koje danas imamo su njegovo djelo, svi susreti sirom, kako ti kazes Planete Banjaluka,  poticu iz Kajaka, svako jutro nam kaze ‘dobro jutro’...Niko drugi za nas Banjalucane nista nije uradio, da ne govorim

o nasim ‘papirnatim’ politicarima.  Kroz Kajak sam upoznala i mnogo mladih  sugradjana, starosne dobi moje djece. Za divno cudo prihvatili su me kao svoju "raju"...I to godi, dragi moj Seha...”

-Hmm, nemam sta reci, osim zahvaliti...Reci nam nesto za kraj, ima li poruka tvojim sugradjanima..?

“Ima. Cuvajte se i volite dragi moji sugradjani. Pomazite jedni druge, postujte se u braku, familiji, prijateljstvu. Znam da bi mogli bolje, ali eto, neka smo zivi i zdravi i da se sto vise vidjamo. Bice bolje.Posebno pozdravljam sve koji su narucili moje “Tudjince” Porucene knjige ce uskoro krenuti na njihove adrese, u USA,  Skandinaviju, Bosnu,  Njemacku, Austriju...”

 

-Dovidjenja Seko i hvala jos jednom!

 

“Dovidjenja cafekajak”!

 

-Bas ugodan razgovor.
E raja, svi koji zelite procitati “Tudjince”,
novu knjigu Seime Visic,
obratite se direktno autorici na email:
s.visic@hispeed.ch

 


Ostali Intervjui

 

 

 

Copyrights by Cafe Kajak 2001-2018. Sva prava zadržana