" R "
Kajak je dobio nekoliko knjiga. Okrećem, prevrćem po tanjušnoj knjižici!
Stotinjak listova (kasnije sam skont'o da ima dvjesto, samo dva-put se
ljubi. ako voliš...)!
A volim. Ne kao nekad davno kad sam prvi puta našao Djetelinu sa
četiri lista, ali nekako zadovoljan, dobar, jer sam konačno u svoj herbar
prilijepio "Četvorolisnu djetelinu"! Iz Banjaluke.
" Ljudi, praunuci će nam plaćati ceh onog sto se na samo sat vožnje odavde dešava."
Mija prepoznaje vlasnika uzrujanog glasa. To je Marko koji radi u
Centru za narkotike.
" Znate li da ljude tamo kupe po kućama, ubijaju po logorima, ma
kako ih zvali. A jutros su na Vlasiću pobili na desetine koje su iz
Prijedora povezli na tobožnju razmjenu zarobljenika, a potom ih
pobacali u provaliju"
Dosla je u Centar službe bezbjednosti da popuni obrazac za
promjenu lične karte. Memljivi podiže pogled iz ugla prostorije.Zna
ga odranije,.neugledne i potuljene spoljašnjosti, uvijek je promicao
kao loš zadah iz usta pored ljudi.Tog momenta on počinje da viče:
" Ćuti ! Ko ti je dozvolio da pričas takve laži o našem narodu!
Kakve su to gluposti."
U toj maloj prostoriji, zadimljenoj i neprozračenoj, gdje stranke
ispred čekaju na red satima, Mija ga netremice posmatra. On
osjeca da ga taj pogled brusi do zadnjeg zareza na oklopu i
počinje da se vrpolji. U tim velikim očima nasuprot čita svaki
svoj promašaj i mrzi je količinom istine koja popunjava njene
zjenice.Sve bi učinio da zatre te oči. Naslage sala na njegovom
stomaku postajale su teške, dlanovi su se znojili, a pantalone
na preponama, izmedju kojih se zagubilo mlohavo, majušno
spolovilo, postale su slijepljenje znojem.
Dok su se njegove odbojne butine vrpoljile, ona je slutila da
ga on nikada nije stavio u zamišljenju tačku svoje požude.
- Hmm...pola dva poslije ponoći...Dole u rodnom je pola osam.
Imam broj "ako nešto trebam",
a obećao sam i kajakašima za malo više
od spontanog poziva
da se otvore herbari. Rano je, al' idem probati...
011...387 51....(zvoni....)
" Halooo..."
- Dobro jutro Radmila Karlaš , rano jutro, ovo je cafekajak,
mi lutamo Planetom i pitamo šta ste noćas snili...
"Aaaaaaa..čekaj da dodjem sebi, ako ikad dodjem.."
-Mi imamo cvijeće u vazni kao čestitku za knjigu, ali ako
hoćeš prosućemo vodu iz nje po usnulom licu...
"Može...samo da zažmirim..ajd'.."
- Ssssss...jeli sada bolje?
"Hmmmm...čekaj da se obrišem...ha ha ha
Hej, pa zar tako misliš banuti u nečiji san?"
- To nam je specijalnost, banuti, ha ha
" Zapravo, izvini Šehoni, ne mogu prestati zjevati, nisi banuo,
sretna sam što je san postao java i što čujem drage glasove.
Sanjala sam gore mnoge i studene izvor vode jedne ponosne...
Kad evo je, nije ona samo u snovima, vec i s druge strane žice...
Sanjam intenzivno, u svim mogućim bojama. Najčešće prirodu,
bistre vode u kojima se ogleda svaki kamen. Ponekad i da letim..."
-Mi smo iz Kajaka povodom ovdje. Nema klasičnih pitanja,
jednostavno tražimo "Četvorolisnu djetelinu"!
Možes li
nam pomoći, novinarko!?
" Reci bivša novinarko ! Nema je više !
-Kako to, pa ti voliš...novinarske kuće? šta je otupilo pero?
" U tom smislu, ljudska glupost. I nedostatak manevarskog
prostora za kreativno pisanje. Kada je BBC, kuća za koju sam
radila posljednjih deset godina u svojoj karijeri, ocjenila Balkan
neinteresantnim, ja bih dodala jalovim, prestala sam definitivno.
A uvijek sam i kontala da je novinarstvo površno zanimanje za mene.
Mada se smatra i ja neću biti lažno skromna, da sam to jako
dobro radila. Kažu, jako pero sa ovih prostora. Svakako sam bila vrlo
dosljedna u stavu da ne plasiram laži i da me niko ne drži pod
šapom. Valjda znam to prosuti na papir.. A to košta, Toronto moj..."
-"Četvorolisna djetelina..?"
'R', pročitao sam tvoj roman. Ali, mnogi
koji će čitati ovaj intervju nisu. Šta nam možeš reći o njemu.
"Da ga promovišem uskoro u Sarajevu, Novom Sadu, Beogradu,
Tuzli, Zenici..."
- Dobro to, ali o sadržaju.
"Naziv kaže."
- Šta.?
"Mnogo toga, priča o traganju za nečim rijetkim i lijepim."
-Ok škrtico, kako je 'književna Banja Luka"
reagovala na knjigu?
" 'Gnor (smijeh). Mislim, ignorišu me.
Sonja Biserko, koja mi ispred
Helsinškog komiteta Srbije sprema promociju u Beogradu, kaže:
Nisi valjda iznenadjena tom činjenicom što oni ćute. Ne, naravno
da nisam. U ovom gradu se previše ćutalo od strane ljudi koji su
imali priliku da javno govore ili pišu.
Moj roman nije politicki pamflet,
ali ja nikada ne ćutim. Niti sam ćutala. Takode, ne želim biti neki
literarni tribun. Ja samo želim biti bolji čovjek. Zbog svoje mentalne
higijene.
-I guraš, s nadom ili...
"Shex, ja sam vječni optimista, uz sve uspone i padove. Bosna i
Hercegovina, ljudi s ovog podneblja, ratna tragika jesu stavljeni u
kontekst romana, ali je tema koja mene zaokuplja bezvremena.
Jer, mi smo svi od do, treptaj. Izmedju ostalog u tom od do,
zanimaju me i ti fenomeni ljudske prirode, to zlo ili zvijer koja vreba
i čeka pogodne okvire. Ništa novo od kako je svijeta i vijeka.
čovjek se ponekad čini kao kosmička greška. Pa da učinimo
nešto da baš i ne bude tako. I onda, ajmo čistiti svoju nutrinu,
pa svoj prag. Kroz roman, kao i kroz život nastojim se suočiti.
Najprije sa samom sobom, a onda s okruženjem. Svaka
prijetvornost ili laž zgušnjava prostor u kojem ja moram i jedino
mogu obitavati kao ovakva. I tako, polazim od sebe, mora biti tako.
Ne volim glupost, licemjerje, nazivanje stvari krivim imenima.
Mnogi su u ovom romanu obratili veliku pažnju na pisanje o
zločinima u Prijedoru, izgonu nesrpskog stanovništva iz mog
grada, a ja kažem, stvari se moraju nazivati pravim imenom.
Da, to je zlo, moraš ga izvući iz gomile, demistifikovati, osvjetliti
da se vidi sva njegova rugoba. U romanu ima obračuna s tim
dijelom ljudske prirode, ne samo kada su Prijedor i Banjaluka
u pitanju.
Ovo je unatoč tom svemu, roman o ljubavi. Volim
ljude i to je moja dijagnoza, vjerujem u dobro, mada me mnogi
"upućeni" stalno razuvjeravaju, zovu me utopistom. Aha,
nasmijem se ja i tjeram po svome. I kada me zlo opauči iz sve
snage, a ta kukavica to voli da odradi hinjski, s ledja, skrivajuci
se iza gomile, ja se okrenem i uprem pogled tačno u njega, ma
kako se vješto pokušalo prikriti. I ne plašim ga se. Pa, glava glava.
Jednom se umire, ali ne na koljenima. Znala sam od siline udarca
nekad i posrnuti, ali je to zato što sam stajala. Samo uspravni mogu
pasti, oni koji kleče nikad. Ipak, ne treba zaboraviti da zlo nije
izmješteno, ono prebiva u ljudima stalno u manjim ili vecim količinama.
Svi mi njega, kao što kaže jedan od junaka mog romana povremeno
hranimo svojim strahovima, sumnjama, malodušjem... ali od tih mrvica
ono ne može opstati. Kada se zlo u odredjenim okolnostima, a u ratu
pogotovo, stimuliše, a ne sankcioniše, vrlo je opasno. I kako će ko
izaći na kraj s njim je vec druga tema. U romanu ima i sijaset
sudbina naizgled malih ljudi, pometenih ratom i to je takodje realnost.
Kao što je realnost i ta četvorolisna djetelina. Rijetka je, ali postoji.
Otprilike. Ne volim pričati o romanu, svako će ga doživjeti na svoj način.
Rijeci su čudo, samo te zaskoče nekom energijom i popune ti unutrašnji
prostor. Kako će odjeknuti, zavisi koliko si otvoren. Za oba ona
fenomena ljudske prirode o kojima sam pričala.
-Gore sam prilijepio jedan odlomak iz "Djeteline"! Scena iz
banjalučkog Centra sluzbe bezbjednosti u vrijeme rata, ha ha ha...
"Što se smijes.. ha ha?"
-Smiješno mi je kako si čovjeka za šalterom koji je patriotski
pokušao 'sačuvati mrak' tako isjekla sabljom, probila ga
kroz srce i na kraju mu rekla da ima 'mlohavo spolovilo
medju nogama', ha ha ha
" A to. Već sam u intervjuu portalu "Buka" rekla da su
zločine činili ljudi sa malim ćundarama, izvinićes na izrazu, ili
nećes, ali nema veze, ja pucam ! Ja govorim.BiH je moja
velika bol, zato ja kopam dublje, tražim. I vjerovatno ću tražiti
dok živim. Traziti smisao i besmisao kroz činjenice. Ovo ti
je jedna. Zločinci definitivno imaju mali..Oni su ulazili u stanove
u mom, tvom gradu i onom drugom i trećem...Nisam sexist,
ali tim spodobama sa majušnim, kratkim penisima treba rat i
duga cijev puške, valjda da im da neku samo njihovu, idiotsku,
duhovnu ravnotežu ! Oni su to topovsko meso 'velikih vodja',
sirovina za ratne fabrike smrti ! I šta sad, rat prošao, većine
od njih nema nigdje, svakodnevno nestaju u svojoj mizeriji...
a malo spolovilo ostalo...
-Ha, ha ha..čujem da je Djetelina veoma popularna, znači
ide knjiga..
" Misliš kako se prodaje..ne boj se, neće se R obogatiti, haha..
R je uvijek bila i biće, dok nose ove noge bose, ha ha
Naravno da ide, kako je objavljen, proširio se nezamislivom
brzinom po cijeloj zemlji i šire. Tiraž je gotovo u cjelosti planuo,
ne na lomači, kako bi neki volili (smijeh) i samo ću reci da sutra
ugovaram drugo izdanje. I, idemo dalje..."
-Uh, jedva ja preživih pitanje, hahaha...Kristina-Barcelona...
Da čujem Radmila-Banjaluka..?
"Eh, živim u Banjaluci. A ona kao i cijela bivša nam. Drugačija.
Socio-demografske promjene uočljive golim okom. Siromašna.
Moraš imati jak mikro kosmos, svoj mali svijet i onda možeš
da guraš. Izgradi to čovjek vremenom. Ponekad te ipak
zatekne u djelicu sekunde miris lipa, kiše, Vrbasa i vrati te.
Jako je opasno to vracanje, boli. Onda se privikneš i na tu bol.
Da bi se sjecao, mora boliti, to je cijena. Vrijedi."
Imas li poruku za banjalučku raju?
Ma imam za sve. Volim vas ljudi, ma gdje da ste. Volim
vas i šta da radim, bola je neizlječiva.... I ne zovite mi doktora !!!
Pozdravljam posebno "kengura" Sileta, bas mi Ljilja kaze da
ga je vidjela! Ostalima saljem četvorolisne djeteline na putu svih
vasih zelja. Zivjelli!
-Ok, to je to..Zdravo R,čujemo se..
"Good bye Shex i hvala što si me probudio...".
- O ja..