Seka

Seimu nisam poznavao. Vjerovatno smo prolazili pored nje na njenom putu prema Ekonomskoj skoli, ili kasnije poslu u “Metalu” i “Merkuru”. Bila je samo jedna kapljica u moru banjalucke ljepote, koja krasi nas grad stoljecima. Zato I nemam predgovora za ovaj intervju, osim kartice da je rodjena u jesen onog svijetskog rata, seherska kuca, basta okrenuta Vrbasu, neizmjerna ljubav prema cvijecu i postovanje prema svim svojim sugradjanima, s kojim je djelila nikad zaboravljenu ljubav. Ljubav prema svom rodnom gradu.
Seima je onih godina, gledala Banjaluku kako tone u mrak bezumlja i netolerancije.Gledala i biljezila ono sto je vidjela. I tako, mada se nikada prije nije bavila knjizevnim radom, sve svoje oziljke banjalucke ratne drame je pretocila u dvije knjige, koje su autenticno
oslikale jedan tuzni period banjalucke istorije.

Nije htjela iz svog grada, odupirala se svim pritiscima i cak kada su postajali nepodnosljivi. Nazalost, u onoj opstoj ludnici, kada su izbjegli narod i vojske poceli ispunjavati vec prenapucenu Banjaluku, nije bilo vise mjesta za rodjene Banjalucane, imena
Seima-Seka Visic….

Sto se tice snova, vezanih za nasu temu, pravo da ti kazem, najvise sanjam svoju bastu. Ne znam, poslije svega sto desilo i promjenilo, ona mi je nekako postala najjaca duhovna veza sa rodnim gradom.
U njoj je cvijece, puno cvijeca, u njoj mozes cuti sum Vrbasa..i sta jednoj Banjalucanki mojih godina vise treba..haha

- Ja sam procitao obje knjige, stvarno su napisane iz bolne duse, cak ponekad graficki u detalje, sto ponekad moze izazvati cak i malu nelagodu kod citaoca..

Znam. Mnogi mi zamjeraju da previse duboko ‘kopam po ranama’ i da takav nacin pisanja koci sve preduslove za buduci dijalog, ali ja apsolutno ne mislim tako. Moja nada je da se trebamo svi suociti sa istinom, ma kako ona bolna bila i onda traziti mogucnosti komunikacije, oprastanja i pomirenja medju ljudima. Jer ako cemo precutati istinu o Banjaluci, ako ce se smijati i praviti gnusne parole o Srebrenici, sta je dalje? Da li da se za revans smijemo i pravimo viceve o Jasenovcu. Ili bilo kom drugom pogromu i da onda tako “veseli” izjavljujemo kako hocemo u Evropu. Za ime boga, takvim nacinom, mi zaista ne idemo nigdje..-

Moja prva knjiga "Sjecanja na oteti grad" napisana je u Svicarskoj i izisla iz stampe krajem 1999 godine, ali je nastajala od onog trena kada je poceo ‘mrak’ u nasem gradu. Ona je ustvari moj dnevnik vodjen sve te dane i godine terora, straha i ponizenja koje smo moji sugradjani i ja dozivljavali u to vrijeme (uostalom, sam predgovor knjige daje odgovor na ovo pitanje).

Moja druga knjiga "Pisma prijatelja" je ustvari slijed ove prve "Sjecanja na oteti grad", jer nakon izlaska iz stampe moje prve knjige, primila sam veliki broj pisama, koja sam pretocila u knjigu. Knjiga sadrzi preko 100 pisama poznatih i nepoznatih citalaca, poznatih licnosti, ispovijesti i stihove. Ilustrovana je slikama naseg poznatog umjetnika Mersada Berbera.

Tesko mi je govoriti o tome, narocito sada kad se moja familija, kao i vecina drugih rasula po cijelom svijetu. Moja kcerka Sabina sa porodicom zivi u dalekoj Australiji, mladja Azra sa svojom u Svicarskoj, a ja i moj Mustafa zivimo nase nostalgicne dane u ovom malom svicarskom gradicu.
Kolika je moja zal za rodnim gradom, dobrim dijelom sam to rekla u mojim knjigama, kao i u mojim svakodnevni razgovorima sa prijateljima iz cijelog svijeta. Uostalom, skoro sva pisma upucena Kajaku puna su istih zelja i snova.

Postoji kao kod svih Banjalucana, dusa zeli, ali zelje su jedno, a stvarnost je drugo. Dok god se u tom dijelu Bosne i Hercegovine ne uspostavi demokratska vlast koja ce svim gradjanima garantovati jednaka prava, kad se svi ratni zlocinci izvedu pred sud pravde, kad se uvede red i zakon, prestanu pljacke i otimacine, bespravna gradnja, kad se svim protjeranim vlasnicima vrate kuce i stanovi u posjed, kad se izgrade svi poruseni kulturno-religijski objekti, kad se vrate nazivi ulica i skola, ustanova i preduzeca. Kad ozivi privreda i stvore se uslovi za zaposljavanje koji ce omoguciti normalan zivot, povratak mladih u rodni grad, jer bez njihovog povratka i nema prave Banja Luke.

- Prijatno ste me iznenadili sa donacijom za Kajak.
Jedno hvala i da li to znaci da ste stalni citalac ove nase stranice?

Hahaha..Naravno, jer ako je kroz jednu Web stranicu kakva je "cafekajak" proslo nekoliko hiljada imena, nekoliko generacija rasutog grada, isto toliko poruka prijateljstva i ljubavi, divnih stihova, dogovora za ljetovanje, doceke Nove godine, cestitki prilikom vjencanja, rodjenja, rodjendana, stotine slika u albumima, onda mogu slobodno reci da je cafekajak.com najcitanija web stranica najvece slozne familije na svijetu, koja siri ljubav i prijateljstvo - familija PREKRASNIH!

Za kraj bih da pozdravim sve moje sugradjane, s nadom da cemo se na jednom od susreta uskoro vidjeti.To nam je velika zelja i cim se ispune uslovi, eto i nas da malo uzivamo u banjaluckom snu!! Do tada, svima dobro zeli Seka sa familijom!!!

Ostali Intervjui