Braco

Ima jedna skola na uglu Aleje Brace Pavlica i Ive Andrica. Sva u zelenilu, kao neki objekat u Peyton Place-u, bila je znacajni djelic banjalucke razglednice. Atmosfera u i okolo , posebno za nas prolaznike, uvijek je nekako svecana.
Zvuk klavira iz neke ucionice, ulazak ucenika sa notama, flautama, violinama, gitarama. Cak je i direktor dolazio biciklom na posao, sto je jos jedan detalj neobicne topline kojom je zracila banjalucka Muzicka skola.
Direktor-Muzicar. Covjek koji je sebe dao Banjaluci. Koji je sav svoj rad i talenat djelio sa malim i velikim sugradjanima, sa jednim jedinim ciljem, da note pokucaju na sto vise vrata u nasem gradu. Pisao je muziku za pozorisne predstave, organizovao koncerte, utemeljio i vodio dvadesetak godina “Djeca Pjevaju Banjaluci”, uvijek pomagao tamo gdje je trebalo njegovo muzicko iskustvo. Jer volio je neizmjerno svoj grad. I kada su gotovo svi otisli, on je bez posla i novaca pokusavao da se ne odvoji od njega. Odolijevao je svim iskusenjima sve do 1995. Te godine, izgledalo je kao da se sva zalost i bijeda balkanskih ratova okupila na obalama Vrbasa.

Zajedno sa preostalim sugradjanima otisao je i Muhamed Braco Skopljak. Muzicar i iznad svega, Banjalucanin.

* Dobro vam jutro gospodine Skopljak i vi nam sigurno mozete ispricati sta sanjate.
braco za klavirom

- Zdravo prijatelju i prvo da se zahvalim sto ste me se sjetili na ovoj, kako vidim gradskoj stranici.

* Zato sto je kako kazes gradska, zato smo se i sjetili Brace Skopljaka. Da vidimo sada, muzicar spava i …
- I sanjam svoj bicikl, koji mi je postao neka emocionalna veza sa ‘proslim zivotom’. Tako se ja vozim, ali nista ne mogu vidjeti. Ubrzam sa pedalama ali uvijek isto, nije potpuni mrak, nesto se desava ali nista ne mogu prepoznati. Ni face, ni gradjevine.. Vrlo cudan san.

* USA ??
- Eh, Amerika. Nigdje na svijetu ti ne treba sreca da dodirnes taj njihov ‘san’ kao na ovom kontinentu. Moja je ‘story’ otprilike potvrda za to. Kada sam dosao, u svojim srednjim godinama i baz znanja jezika, prihvatao sam se najgorih poslova samo da prezivim. Plafon mi je bio kad sam preko neke veze dobio posao da perem sudje u jednom eminentnom bogataskom klubu gdje je boca vina, prevedeno, oko 400DM. Uvijek je bilo puno za vecerom i goste je zabavljao maestro na klaviru. Ja bih se u pauzi ponekad prikrao vratima i slusao.Posto ponedeljkom nema muzike, kad sam sredio svoj posao u kuhinji, zamolim sefa sale da malo sviram. Bilo je vec kasno, par drustava je jos sjedilo u drugoj Sali, tako da nisam smetao nikome. I ja onako, u onoj plasticnoj vodootpornoj uniformi, sjednem za klavir. Toliko sam se zanijeo da nisam ni primjetio dva para kako su sjela u fotelje preko puta. Kada sam zavrsio – aplauz. Prilazi mi covjek, predstavi se( Dick Wilson) i pita sta ja ovdje radim. “Perem case i tanjure” na sta se zaprepastio. Onda ono odakle sam, pa moja prica, broj telefona i da ne duljim ja ti zavrsim za klavirom najjaceg hotela u gradu. Tu opet upoznam Nancy i Dick-a Adams, vrlo imucni par koji mi dadnu kucu sa 8 soba, bazenom i vrtlarom na dvije godine. Sve do marta ove godine sam zivio tamo, kao bajka ha ha.Eto vidis, a da nebi tog ponedeljka, ko zna, mozda bi i sada tusirao tanjure.

* Znaci opet te muzika podigla.. Radi li se za dusu ista?
- Naravno.Dajem privatne casove klavira sto me malo vraca u doba moje Muzicke skole a najvazniji projekat mi je prvi CD

(nanesi mis na sliku za omot) koji mi je nekako zaokruzio moje zivotno druzenje sa notama. Zove se ‘Refugee Highway’ ili ‘Za moju majku i sve majke svijeta’. Ovi ljudi su mi mnogo pomogli oko snimanja.Cd je jako dobro primljen, instrumentala je i sav je nekako 'banjalucki, njezan a probija." Daces mi adresu pa cu ti poslati da ga preslusas.Osim toga, uskoro spremam nove projekte, pa cemo se cuti.

* Znaci ide dobro. Reci mi kad je bilo najsretnije?
- Definitivno kad sam dobio unuku. postao ‘dido’ mada sam ja jos u dobrim godinama i nedam se, ha ha ha

* Najteze… ??
- Kad su mi moji prijatelji okrenuli ledja u vrijeme rata. Ne samo da mi nisu pomogli, nego sam imao osjecaj…. Izvini, ali ne mogu o tome. Nastojim da zaboravim taj kosmar.

* Nisi bio u BL ?
Braco s djecom

- Ne, ali vjerovatno cu otici jednom prilikom. Jos uvijek kontaktiram sa par ljudi .. vidjecemo..

* Ispricao si americki, a sta mislis o nasem Kajak Dream-u ?
- Niko sretniji od mene nebi bio da zauzmemo jedan gradic na Jadranu i okupiramo sve kafane, rastorane, plaze, setalista, da napravimo Banja Luku koja dise, punim plucima, da se sretnemo sa dragim facama, da sretnemo nas lijepi zivot koji smo svi zivjeli do rata.

* Sta kaze muzicar za kraj?
- Cuvajte se dragi moji sugradjani, moja raja neka pazi na zdravlje a mladi neka uce dobro i nedajmo da se zaboravi ko smo i odakle smo. Zivjeli.