**bosanska vinjeta**

   

Vozdra Seha, zdravo raja !!!
Posto vec godinama posjecujem ovu nasu izvrsnu banjalucku
Internet-stranicu a i dalje cu vrlo rado, odlucih konacno da
i ja uletim sa jednom temom.
Tema je iskljucivo BOSANSKA ,… ali nije iskljuciva. ( ne bih
sad puno objasnjavao sta sam htio reci….shvaticete vec…..).
Tema naravno nije nikakva “bosanska vinjeta”, vec nesto
uopsteno, a ustvari je u prenesenom znacenju, nesto jako
slicno tome.

Ja licno volim lagane teme.  One, hajmo reci sporedne,
nekome mozda pomalo i dosadne ili nebitne teme.  A meni
licno, jako bitne !!!
Ja volim teme bez puno konfrontacija  i bez frke.  Teme, bez
sipanja iz „supljeg u prazno“. Volim teme lagane i volim onu
pricu koja lagano tece , bas kao Vrbas u Karanovcu !!!
Volim teme koje me odmaraju, Volim pricu i besjedu od koje
me ne boli glava… volim teme u kojim nalazim samoga sebe.
Volim ja, a vjerujem da vole i mnogi drugi. Pa zato ovu temu
i otvaram.
Eto, da nas ne boli vise glava.

Moja je prica lagana, sasvim lagana.  I tiho se, uz jutarnju
kafu ispija. 
Pisimo ovdje o nasoj Bosni i Hercegovini. Pisimo s
ljubavlju, o nasoj Domovini !!!
Pisimo pozitivno, odmjereno, kulturno, mudro i lijepo.
Naravno, ako mozemo. 
A ako ipak ne mozemo, ne pisimo onda nista. Nemojmo se ni
javljati, vec samo citajmo. A ako ne mozemo ni to, onda ne
citajmo…. i zbogom. To je Vasa odluka, ne osporavam je ni
malo. To je Vasa stvar. Ali, drzite se onda reda, postujte
temu. 
I postujte neciju zelju.

Ja volim moju Bosnu i Hercegovinu !!!  Volim je jako.  Ja
volim svoju Banjaluku, kao nijedan drugi grad na svijetu !!!
 Volim je, kao sto je vole i mnogi drugi, meni slicni
A oni koji je ne vole, ne treba dakle ni da se javljaju na
ovu temu.
Pa se nadam da ce mi moj Sehoni izaci u susret, te uraditi
nesto sto ce mi puno znaciti. Jer, bez njegove saglasnosti i
makaza, tema ce se jako brzo ugasiti. Mozda vec za par
dana.

Dakle, ovdje ….. nema politike, ….nema mrznje i nema
„sipanja otrova“,….. nema licnih frustracija, te insinuacija
raznih , replika, kontri i rekontri,…… nema vrijedjanja,
…..nema nacionalizma, nema gluposti, …. nema pakosti i
zla….… ovdje nema nista ruzno !!!! Vec samo lijepo i
ugodno.
Seha, ocekujem li mozda previse !??? Haveru, sve je do tebe.

Unaprijed hvala.



Pisimo ovdje o necem lijepom i pozitivnom. Pisimo o necem
sto nam se tamo u Bosni nekad desilo ili se jos uvijek
desava. Pisimo o svemu, ali budimo kulturni i
dostojanstveni. Pisimo nesto bitno ili nebitno, ali
uvazavajmo druge, pa ne namecimo nekome ono sto mislimo.
Samo napisimo, onako lagano.
Pisimo o ljepoti, o ljubavi, o nekoj radosti. Opisimo neko
lijepo jutro u Bosni, pa time popravimo nama mnogima, neko
nase sivo i beznadezno jutro u tudjini….. pisimo pozitivno,
vedro i leprsavo !!! Ne spominjimo u nasim tekstovima vise
leseve, zlocince i negativne momente…. ne prozivajmo vise
djavla i sotonu,…. to vise nikome od nas ne treba !!! Ne
saljite nam Vase frustracije, izljeve mrznje, pakosti ….vec
nam uljepsajte barem jedno jutro u zivotu !!!  

Napisimo ovdje gdje smo bili, sta smo lijepo dozivjeli u
Banjaluci ili negdje u Bosni i Hercegovini. Dozivjeli, nekad
davno…. ili sada, svejedno je... Opisimo jedan lijep dan u
Bosni, jedno lijepo jutro…. opisimo neki izlet, neki dobar
restoran, neku planinu ili vrelo,  neki dobar kafic u
Banjaluci, dobar koncert, neki dogadjaj i dozivljaj….. neki
dobar momenat !!! Bilo sta.
Ali, nesto lijepo i pozitivno. Otkrijmo u sebi, a i u nasoj
Bosni i Hercegovini ono nesto, lijepo i pozitivno. Nesto
lijepo, a ne ruzno. Nasmijmo se necemu uz jutarnju kafu. I
pozelimo i drugima, da se citajuci nas tekst obraduju i
nasmiju. Izazovimo taj osmijeh na licu nekog Banjalucanina
koji to negdje daleko cita. Pozelimo mu time lijepo i ugodno
jutro. Napisimo nesto lijepo i pozitivno. Mislimo pozitivno.
I pisimo pozitivno. Radujmo se zivotu, radujmo se svakom
jutru i svakom dobronamjernom pismu sa “Cafekajak”-a.  Ne
vrijedjajmo, ne “sipajmo otrove”, ne budimo primitivni i
sebicni, ne budimo arogantni, isfrustrirani , ruzni i zli
!!! Budimo Lijepi.
Pisimo s ljubavlju. Pisimo o ljepoti.
Zivot je samo jedan.

Sve vas volim ,g

Svaka čast Gorane!!!!
Prijedlog ti je odličan,ljudi dajmo nešto
pozitivno,lijepo....
Kao što reće neki pjesnik što više zalijevamo tugu-ona više
raste,što više zalijevamo mržnju-ona više raste,pa hajde da
mi zalijevamo ljubav,prijateljstvo,povjerenje....-neka
rastu.
Ljudi ono o čemu razmišljamo,šta želimo podsvjesno prizivamo
i to nam se vrlo često i ostvari.
Pozdrav,naravno s ljubavlju,za sve prekrasne ma gdje bili iz
sunčane B.Luke koja se kupa u mirisu lipa iz naših aleja.

Ja se slazem u potpunosti sa prijedlogom i podrzavam
inicijativu!!!

  Nije to ostalo tamo,negdje,nekom drugom...........nije se
dalo to,ni ostaviti,ni posuditi,niti dati na
cuvanje.........moralo se i htjelo se,ponjeti sa sobom,u
sveznju snage misli i zivljenja.
Evo te sa mnom:
I rijeko i grade,i onaj pocetak malog brda,gdje se iza
utabane staze,nalazi poljana,prosuto sunce po divljim
sumskim jagodama.
I ona zalutala srna na izvoru Velike strane:vidi lane,a nije
bambi.
Oni glasovi ljudski,i lavez pasa,pentranje na visoko drvo,u
sigurnost i tisinu,a bili su to....samo lovci,al eto,mi se
ucili,sklanjajte se nepoznatih ljudi.
Kasnije smijeh,mogli smo s njima kuci.
Pricalo se i u djecijem strahu,kad se smraci,da je bilo gore
i medvjeda,tek se pricalo,odmahni hrabroscu,nista nije jace
od igre.
Nekad iz tog zavezljala,izviri,onaj tok,one tihe,odozgo kad
se spusta,matica one brze hladne rijeke,i oni virovi i
stvarni i izmisljeni,u nekoj opreznosti.
Gdje ces to?
Odoh trazit djete po Vrbasu,nema ga dugo kuci!
Pa se ti jadna bojis,udavilo,se.......a kazi mi,stari ce
komsija,nako promuklim glasom,sta je jeo jutros?
A sto me to pitas,kakve veze ima sta je jeo?
Pa ako je jeo graha,potonuce,a ako je jeo masiracu
nece,lagahna je masiraca.
Gdje vodi ovaj put?
Moglo se pravo,i skrene se desno,jednostavno,al ako krenes
onim vijugivim stazama,izmedju komsijskih kuca,i njihovih
neogradjenih basca,do istog mjesta,moglo se dobiti od
krivudavosti, i mali zapetljaj crijeva,kako je govorila ona
mala iz sestog C.
Lezala je ona,velika,i cinila se neosvojena,za
vjecnost,prostrana,i opet puna tajni,kao lavirint u koje je
dijete zalutalo:
Osnovna "Kasim Hadzic"
I prvi izlet,lov na,stvarne cvjetove lokvanja,na onoj
mocvari Bardaca,koja se cinila kao Amazon,u mojim djecijim
pohodima.
I propadanje,kroz truli camac,u pijesak bare.
Ah:
Za sve je kriv i Toma Sojer
Takve price ne bi smjele da postoje/DJ.Balasevic/
I.....tako je ,nesto poslije toga,navratila,u moj
grad,ovjencan lipom i okusom tresnje........prva ljubav,koja
je,znate i sami:
Dosla tiho nezvana sama,za sva vremena,skrila se tu
negdje,duboko u nama/DJ.B/

   Ovaj osjecaj,ove price,posvecujem svom prijatelju Camparu
Goranu,uz zahvalnost njegovoj inspiraciji,da se sacuva sva
ljepota,koja je rodjena u nama ,u onom gradu.........

Divna tema, ali treba imati dara i staviti
na papir ono sto se zeli iskazati.Zato
pokusavam da spomenem jedan moj odlazak u 
Trapiski samostan. Naime,svako moje putovanje
i kad sam bila mladja, bilo je da obidjem zna-
menita mjesta,bogomolje, muzeje itd...ali covjek
u svom gradu to nekako odgadja, kao "normalno, tu je"
i da ne duzim. Samostan je imao kredit i ja sam knjizila
uplate itd. nije bitno, ali to je bio razlog da ih obidjem.
Divno, divan pater Anto, i svi, susretljivi, odmjereni i
sve najljepse, ali ovo pisem radi neceg drugog. Na jednom 
zidu u crkvi sam procitala...
     MIR CE SE VRATITI
AKO VJERUJES DA JE PRASTANJE DJELOTVORNIJE OD OSVETE
AKO ZNAS IZABRATI NADU A NE SUMNJU
AKO ZNAS DAROVATI MALO SVOG VREMENA DRUGIMA
AKO SE ZNAS POKAJATI UDARAJUC U SVOJA A NE TUDJA PRSA
AKO VJERUJES DA OSMJEH ZNACI VISE OD ORUZJA
AKO VJERUJES DA JE MIR MOGUC, MIR CE SE VRATITI
Nadam se da nisam promasila temu, jedino ne mogu da 
navedem autora ovog-za mene- divnog teksta.
Pozdrav svima, Nada

 

BOŽE
PODARI MI SMIRENOST
da izdržim ono što izmjeniti ne mogu
I HRABROST
da izmjenim što izmjeniti treba
I MUDROST
da to dvoje uvijek razlikovati umijem

 

Draga Azra  !!!

Hvala ti na lijepim sjecanjima. I na iskrenosti. Ti si
uvijek bila jedna dobra dusha.
A htjedoh ti vec odavno napisati, nesto... pa nikako. A evo
prilike sad.

I ja sam naime bio na koncertu Bajage, kao i ti, ali zimus.
Bio, poslije dvadesetak godinica, opet u „Borik“-u, gdje smo
ti i ja birvaktile bili “inventar”… i odrasli zajedno ...
Sjecas se Azra !???
Ali, ja nisam tamo na koncertu  bio sam. Pa zato nisam bio
razocaran kao ti, zato sto nisam vidio puno poznatih faca
oko sebe. 
A sta ces, draga Azra, proslo je haman dvadesetak godina, a
mi nismo tamo. Ni ja nisam u Borik-u to vece vidio nikog mi
poznatog, ali meni je bilo opet jako dobro. 
Jer, bio sam sa rajom !!! 
Bio sam u drustvu sa jos tri-cetri osobe, bio sa onom pravom
banjaluckom rajom !!! I bilo fantasticno !!! Borik pun „ko
sipak“...“Van Gogh“ fenomenalan, stroga prziona….a Bajaga
standardno, odlican !!! U pauzama, tamo u hodniku diska,
gdje su nekad bile covice, fliperi i bilijar,  sad je neki
sank od pedesetak metara….i pivo tamo teche potocima !!! A
Bajaga nas bas nesto raznjezio onim svojim pjesmicama, pa
smo se haman svi i napili. A poslije onda, odemo jos u neki
klub i razvalimo se, do daske... i do petce !!!  Ma,
predivna noc u Bendzelaju. 

Kontas Azric !?! U Banjaluci kad si, moras imati oko sebe
raju. Svoju raju, ljude koji te vole i osjecaju.  I ljude,
koje ti volis. To je formula da ti tamo bude dobro. Imati
tamo i biti tamo uvijek sa banjaluckom  rajom koja te ne
gleda kao nekad protjeranog izbjeglicu, ili kao
pobjeglicu.... kao Muslimana, Pravoslavca ili Katolika,….
kao Austrijanca, Sveda ili Danca….vec imati raju koja te
pozna, koja te voli i koja te osjeca. Imati raju koja te zna
i osjeca, kao Chombeta. Kao onog istog starog  Camparu ili
Chombeta. A ja tu takvu raju uza se, u Banjaluci uvijek
imam. I zato mi je tamo uvijek dobro.

I zato uvijek, ali stvarno uvijek kad odlazim u Banjaluku,
ja se s nekim dogovorim. Prvo sa rajom koja je vani, kao i
ja sto sam…... sa Djulom, Djuzom, Jacom, Senom, Baccom,
Erolom…..Ili sa rajom koja zivi tamo, u Banjaluci…. sa
Encijem, Darkom, Omkom, Dzevdom, Olgicom, Natasom, Damirom,
…. i onda planiram svoj odlazak u Bendzelaj. I zato, kad god
odem u Banjaluku, bude mi tamo prelijepo. Tamo mi onda niko
i nista vise ne treba. Jer sam tamo sa ljudima koje osjecam
i volim. I sa ljudima koji isto tako vole i osjecaju mene.
I tad sam onda rahat.

Ugodno ti ljeto, draga Azra. 
Nadam se, vidimo se u julu !!??? Pisi, kad si dolje.
Srdacan pozdrav, g

Turski prevrtaneri

Jesen te godine bijase za mene nesto posebno.Rano je sunce
pocelo gubiti snagu, a Vrbas onako brz, studen, lagahno 
naiska da nam ni on nije vise drag domacin. Za igre orasima
je bilo jos rano, za piruz-palu i krpenjacu zapara, pa smo
mi mahalska djeca obicno te dane koristili za ciscenje i
opravku  golubijih kafaza. U  Seheru ne bijase kuce da nije
imala bar par dvokrunasa. Znade  to biti poseban ugodjaj
oku, jer na oronulim drvenim strehama iznad bijelih duvara
kuca, sareni golubovi odavase posebnu raskos.Jednokrunasi,
gacani svikli na pitomu okolinu Kurjakovog kamena izvodila
su svoja duga obredna ciscenja, neki se ljubili.Za staru
Ajisu ta ljubavna igra je bila nesto sto smo mi djeca smjeli
gledati. Nije to bilo sramota, jer takav par nekad davno
sakri Muhameda vjerovjesnika kako je stara znala cesto
pripovjedati. Mi hadzinici nismo plaho vjerovali ipak smo 
okretali glavu i  znali da ce biti mladih. A i oni su 
starili.Ipak posebna opasnost bijase Suljin macak
najomrzenije stvorenje u sokaku, tako omrznut da je cak i
jadni komsija Suljo dobio nadimak Suljo, lopov. A i bio je
lopov. Najgore sto se moglo desiti nama golubarima je ne
vracanje goluba do aksama a Suljo predosjecajuci nevolju
znao je namjerno zavikati,

-vite,vite...
sto bijase znak kao da je golub tu iznad kamerije. To je
obicno bila komsijina podvala, koja je kod Sulje izazivala
smjeh slican skripi avlijskih vrata, a takve zvuke on je
vjesto pustao iza krljavih zuba pozutjelih od Drave i Ibra.
Radost  ipak bijase ako mali Halilica  niz basamke
zagalami,

-Amidza vratio se Tarzan...Tarzo...
Taj Tarzan neugledan jednokrunas jedan je od rijetkih koji
nekoc izbjeze povelikog jastreba sto mu i donese  tako
zvucan nadimak.
I svi smo potajno zeljeli da je Tarzan nas.
E bas u tu ranu jesen mati mi rece da njena snajderica zeli
da mi pokloni jedan par, jer dole u centru grada vlast
zabranise golubarenje.Cudilao me to, kakva je to vlast, sto
tako nesto brani ali me otac strogo upozori da se u politiku
ne mjesam. Jos mi bi cudnije kave veze imaju politika i
golubovi.Tu noc sam nekeko izdeverao i u rani sabah bio sam
spreman ici po najavljeni poklon.
Lagahno razocaranje umiri moju radost jer to bijase dosta
neugledan braon omanji par golubova, koji naspram Tarze 
jednokrunasa ne predstavljase puno. Ipak umirim sebe
govoreci sam sebi da su golubovi fini jer kako bi drugaciji
bili kod snajderice od moje matere Fadile.Tog dana na
redovno odsustvo je dosao i Halkin Salko. Onako u
mornarickoj uniformi bio je posebno uvazavan, a meni je bio
drag jer mi davno prije pokloni jednog ostarjelog gacana.
Vidjevsi moja dva nova goluba Salko je zanijemio, a onda
nakon par sekundi uzbudjeno rece,
-Allahu dragi, prevrtaneri...
E ti moji prevrtaneri promjenise sve u mahali. Znalo se cak
za rana aksama maksuz sjedati na verandu. Staro i mlado
cekalo je da ja pustim svoje prevrtanere. A oni kao da znaju
da ih gleda toliko dusa, zapocinjali su svoj let. Letjeli
visoko nebu, a onda kao lopta skvrceni zapoceli bi
vratolomno padanje Vrbasu. Tek na jedamn metar od povrsine
vode prevrtaneri bi cudesno izduzili tijelo i u ostrom luku
ustremljivali se nebu ponovno. Na dugi tajac u sokaku samo
bi komsija Hamula dodao,

-Aferim... a hodza Fahro otvorenih usta na jaz

-Nedaj sejtane!
Zima je bila duga, nista posebno. Ostra bosanska zima,
provedena uz sankanje, budimku i lijepe stare price o
Bas-celiku. Dolazio je 25. maj rodjendan druga Tita. Moja je
skola u Paradi predvodila kolonu. Mi gornjesehorska djeca
nosili smo svoje golubove i trebali smo golubove pustiti
ispred slike Josipa Broza. Kako je uciteljica Slavica
objasnjavala to je kao trebao biti znak prijatelstva i mira,
jer su nasi ljubimci simbol onoga sto je napadno nasminkana
prosvjetna radnica zborila. Sta meni bi da ponesem svoje
prevrtanere, ni danas mi nije jasno. Ja sam kao i ostali
pustio svoje golubove. Oni su zapoceli svoj velicanstveni
let iznad Projektovog nebodera, smotali svoja mala tijela i
kao munja ustremuli se glavnoj ulici prevrcuci se kao
golubije pero koje nosa lagahni povjetarac. Na jedan metar
od ulice moji golubovi su napravili ostar luk i odletjeli
svome kafazu u mom Gornjem Seheru. Spaliri posjetilaca
Titove parade gledali su za mojim golubovima. Niko nije
gledao u Titovu sliku.
Sutradan je dosao podvornik Mujo i obavjestio mog oca da ga
zove direktor moje osnovne skole. Taj dan otac je bio ljut.
Spominjao je neki Komitet. Mati nije nista govorila, samo me
je branila. Zbog cega, nije mi bilo jasno.Skupio sam
hrabrost i upitao oca.
Otac me je zagrlio i kratko odgovoroi,
-Ti imas najbolji par turskih prevrtanera.

Grof


  

Podrzavam ovu temu, voljela bi znati za kom.4 da nisi Ti
mozda Risojevic.Imam jako lijepa sjecanja za tu
osobu.Pozdrav

Prije neki dan slusao sam u centru Zagreba poeziju Enesa
Kisevica i jedna njegova misao me dirnula u srce a
glasi:NAPUNITE OCI PRIJATELJIMA.Mislim da je to Goranova
misao vodilja a pitao bih ga je li on uvijek bio ovako
pozitivan ili je to postigao snagom volje tijekom zivota u
banjaluci ili eventualno u Austriji.


Zlatko Opolcer

Ti kad pises Gorane, to je, kao da pisem ja. 
Prepoznajem sebe po stilu, po znacima interpunkcije, po toku
misli koji lagano, tiho i smireno tece...i dobro zna kamo
ide...

Ti kad pises Gorane, nema potrebe da pisem ja. 

http://www.youtube.com/watch?v=ozvPzQiG7eY

Jedan divan prekratak dan u mojoj Banja Luci!
Ne mogu da spavam,svice,samo je oko 5 sati iz jutra.Oblacim
se na brzinu i spustam se stazama djetinjstva ka
Vrbasu.Tacno ispod moje kuce.Izvor studenca a na drugoj
strani tamnomodri zelenac,prohladno jutro,svi spavaju a ja
sam sa svojim Vrbasom,tisina ona prava,u banjalucka
jutra,gledam Vrbas kako se spusta ka Halilu i sjecam
se...sjecam se svega..mojih jarana Dzevde Dzinica,Darmina
Svrake,Batana Dzebica,Darke Drce,i svih onih Mejdanskih
gazija.Sjecam se i 92 godine,kad sam sa strahom prolazio
istim stazama,ali to potiskujem,ne zelim da se sjecam,ruzno
nek ide iz mog zivota?Na mjestu Culumove pekare i mirisa
somuna neki novi Hotel,nadvio se nad Vrbas,tamo gdje je moj
rahmetli otac Hasan pio svako jutro kafu kod Hilmije,prije
nego ce se uputiti ka Bajkalu ili Halimi u Potoku.
Jos je rano,prohladno ali mirise na vruc dan,uzmem taxi i
idem gore na Novo Groblje.Nadjem mezar moga brata,susret
poslije 16 godina,tisina na Pobrdzu,milujem hladan mermer i
molim ga za oprost...sto je on ostao a ja otisao...Bog ce
nam suditi ko je ucinio pravu stvar?
Spustam se do Dulcineje na kafu,gledam zgradu preko puta i
osjecam se lose,idem dalje do Studenca,naletim na
Fajkija,Rodu,Kupusa,Seju pekara,i oraspolozim se...suplja na
istom mjestu,fali jos samo Asim Brka i Omer Cica?Moj jaran
Miceta je sad sudija u Sarajevu,a Rahmetli Fildzo ko zna
gdje?Odlazim..
Zavrnem kraj Celika pa prema Trznici,tamo me nude
cigarama,kupujem reda radi,da nekom uljepsam dan.Pa preko
Dolca,krak Vrbasa sve do Monea,tamo sretnem Dubu i popijemo
jednu kracu sa slagom,okrzemo se pogledom ja i Goran,znamo
se dobro....
Posjeta Majci Suhreti u Trapistima,jebeno...krivo mi za sve
sto sam bio zao u mom zivotu,kasno se jebenom kajati,bog nek
joj podari lijep ostatak zivota,volim svoju mamu,...idemo
dalje do Borika a tamo Imela,Drasko,Besko,Jusic,Bajbaga,i
ostala "ekipa",opustim se malo,al neide,mislim na povratak u
USA,na moje sinove i na moju Jasnu?
Rjesavam neke problema sa mojim advokatom Djimijem,susrecem
se sa Maglom,Talom i Kumom CAvicem Draganom......umor me
hvata
Amsterdam..polecem kuci,ali volim ovu svoju zajebanu Banja
Luku,volim svaki minut proveden na Banjaluckom asfaltu,svaki
tren uz Vrbas,svaki cas uz prijatelje koje dole nadje!!!
Nek mi bog sudi...
Adi!!!

Za komentar br.8 za Zoru
Ne nisam Risojvic , a poznajem ju, nekad smo 
radile skupa. Nista neznam o njoj.
pozdrav za sve, Nada

To bravo Liza aferim
Jos cu jednom procitati

Ma Grofe, care !!! 
Divni su opisi svega sto si sa sobom ponio u sjecanjima iz
svojega djetinjstva i svoje  Banjaluke. Uzitak je citati
tvoj tekst…. i prenijeti se tamo negdje, u ta neka druga,  i
 nekako ljepsa vremena ...
Divna su ti sjecanja. Hvala ti za lijepo jutro. Pozdrav,g

Pozdravljam iskreno mog cyber-prijatelja sa Kajaka, Adi
Pajpa. 
Covjeka koga u onom proslome, a ni u ovom sadasnjem zivotu
nikad nisam sreo i uzivo vidjeo…. Ali covjeka koga i pored
toga dobro poznajem, osobu koju potpuno osjecam i  jako
volim.
Haveru, nema te dugo,… pa, kontam sta je !!?
A tvoja je prica strasna !!! Zivotna, istinita i dobra do
bola. Jebiga, sve sto bih rekao dalje, nema neko preveliko
znacenje. Ono sto osjecam, cesto,…. neizrecivo je.

Buraz, onaj tvoj ZIPO sto si mi neke godine poslao mi stalno
u dzepu, stalno uz mene !!!  Sljaka ko Doxa, a podsjeca na
nesto lijepo i toplo.
Sve najbolje, moj Adi. Misli pozitivno i bice sve dobro. 
Pozdravi Jasnu i decke. Iskreno, g

Priča je super.i ja sam rođena u Banjaluci i prvi 
put zaplivala na Vrbasu.ja sam sa Hiseta, rođena 80-te.ALMA.VOLIM VAS SVE!

Gorane, legendo - rodjadje. Ma bas si pravi. Zivio zivot,
pozdrav iz Banja Luke.

Hallo Zlatko, djes` ba  komsija !!!? Eeeeee
Zlaja,Zlaja….dragi Zlaja. Nismo se vidjeli odavno, cini mi
se zadnji put one neke godine, na Krku. Nadam se da vam
dobro ide u votazi. Pozdravi mi puno Dinku. Svako dobro vam
zelim.

Nego,  da ti ispricam nesto, kratko.

Kod nas ovdje u Austriji, kao sto je posvuda u svijetu, pa
vjerujem i kod vas u Zagrebu, privredna kriza. Valjda
najveca svjetska kriza i recesija jos od 1930.  Jako je puno
ljudi ostalo   bez posla, mnoge su firme pod stecajem ili
pred kolapsom. Pa tako, frka i u firmi gdje sam vec desetak
godina zaposlen. To je jedna mala, ali uvijek bila dobra i
perspektivna firma. 
Ali, evo vec nekoliko mjeseci, nema posla. Neke firme za
koje smo radili zglajzale, povuceni mnogi projekti i
ugovori…. Pa uglavnom tavorimo, pomalo raduckamo, idemo na
prinudni godisnji odmor, ili u minus ( ja vec imam osamdeset
sati minusa, i svega jos desetak dana ovogodisnjeg godisnjeg
odmora, …..). Uglavnom, lose.
Eh, a meni  od svega toga, cini mi se najteze pada kuknjava
onog radnog mi kolege Franza, sto sjedi preko puta mog
radnog stola. !!! Ubi me taj covjek svako jutro, svojom
pricom  i svojim “placom”,..... „Goran, was machen Wir,… was
glaubst Du, Shef kündigt uns !?“ ( Goran, sta cemo, sta
mislis hoce li nas Sef otpustit…i tome slicno..)….. pa, ne
mogu ga vise podnijet  !!! Svakog jutra mi pokvari citav
dan.
I kazem mu polako da ne ocajava, da ce biti bolje, da se
moramo boljem nadati. Ali dzaba, on i dalje svoje.A onda mu
neko jutro rekoh da meni ova kriza ustvari  nije nista
strasno. Prava sitnica.
Pita me, kako sad to !!!???
Te mu onda u par recenica nesto ispricah. 

Opisah mu u kakvoj sam ja zivotnoj situaciji bio one, vec
davne devedeset druge. Ispricah mu kako sam tada pobjegao iz
svoje Banjaluke….kako sam krijuci se i bjezeci, morao
napustiti rodni grad i domovinu. Rekoh mu kako sam tad
izgubio i sopstvenu firmu, i kucu, i gotovo svu ustedjevinu
na Ljubljanskoj banci…i sve materijalno sto sam imao.
Ispricah mu kako sam tad izgubio i blizinu majke, brata,
sestre, komsija, prijatelja, raje…..te, kako sam suprugu i
cerku ostavio u Beogadu kod sestre, a sam se sa jednim
ruksakom i nesto para u djepu uputio , negdje. Nisam uopste
znao, gdje sam posao.. Po nekom slucajnom odabiru sisao sam
s voza u Becu, gdje nisam imao nikoga poznatog, nisam znao
ni sta trazim, a njemacki jezik nisam znao „ni beknut“. 
Dakle, izgubio sam sve, a pred sobom nisam imao nista.
I pitao sam onda Franza, sta bi on i kako bi u takvoj
situaciji !!!? Nije mi odgovorio nista.

Ja sam danas sretan covjek. Nisam bogat, nemam od
materijalnog nesto strasno puno, ali i ne treba mi. 
Zdravstveno sam u odlicnom stanju i Bogu hvala, prilicno sam
fit. Ni od cega velikog dosad nisam bolovao, nikad u bolnici
bio.
Imam prilicno ugodan zivot, dvoje predivne djece, pristojan
brak, ugodan stan, zivim u divnom gradu i u jednoj sigurnoj
zemlji.
A imam u zivotu i jako puno ljudi koji me osjecaju i vole. 
I puno ljudi koje ja osjecam i volim. Imam prisne i drage mi
ljude posvuda. Imam dobru raju  od Begisa do Drvara, od
Zagreba do Mostara…...od Toronta, pa do Beca. 
I to je moje veliko bogatstvo !!!

A privredna kriza !!!??? Ma daaaaaaj, covjece. 
Samo pozitivno misliti i u ljubavi zivjeti. 
I sve ce dobro biti .
Dobro vam jutro, raja.


p.s. Pa, Svetozare..... pa, sta da ti kazem !!!???? Zatekao
si me malo.
Prvi put se na Jakaka javljas, iako znam da ga vec godinama
citas !!! Drago mi je zbog toga, jer znam da si jako dobar
covjek. I ti potpuno pripadas ovoj temi. 
A ti si Sveto bolan,  i moj "posljednji Mohikanac" u
Banjaluci... znas ti to !!!???? Ti si bolan moj najdrazi, a
i ustvari jedini, ali onaj pravi i "bezgresni" rodjak u mom
rodnom Bendzelaju !!! Moj rodjak... a i veliki covjek. 
Volim te zato rodjak. Volim te zato sto si covjek.
Pozdravi puno Lilju, poljubi Marinu. I cuvajte se sve
troje.
Vidimo se u julu.
Super da si se javio.


Pozdrav,g

 Amigo Pajpito !!
Zvao si,bio sam na koncertu Aerosmith.Mala piva 9.5
$.Komadali se da Bog da,meni,tebi i Zdravki bi trebalo
cetvrt miliona dolara za opustanje.Ma',nije sreca para puna
vreca,dobar je Dino,zna sta govori.
 Volim i ja Banja Luku,u ovoj temi je ova misao
obavezna.Stan ne mislim prodavati niti mjenjati,isto mi i ti
rece u zadnjem razgovoru.
Kod tebe nova fasada,pink boje ,nije sala.Kod mene nista,ne
mogu se dogovoriti oko balkona.'Djole Van Gog' pise u
haustoru.
 Tamo neke godine ,ratne,Berlin.'Oslobodjenje',pisma
citalaca,rubrika ne tako vazna ali......sve mi nesto kao
poznato.Neka zena moli ako iko zna bilo sta o njenom sinu
Nacku ...Suhreta Dautcehajic Bihac.
 Vrli moj prijatelju,sta se sa ing. popilo gemista kod
Fisera.Sjecas se garaze pune krompira,sjecas se limenki
'agroplod' ajvara od 15 kg,sjecas se lignju u lepini?Lignje
u lepini ,to si samo ti mogao smisliti.Sjecas se cvjecare
pored kioska..hehe...sjecam se i ja?Sjecam se Berlina,sjecam
se 'Oslobodjenja'...saznam da Nacka nema ,da je mama u
Bihacu ....neko mi je nabacio da si u Cehi.
 Krenemo moj sin i ja prosetati od pozorista do Djidjine
pekare u Todora od Stalaca,tamo kod Bajakala.Samo jedan
poznat,Damir zvani Ruza.Tesko je naci nekog poznatog,tako je
..zato ima momak ,zove se Brane Joldjic,zato...znas Kinu
....u razmaku od deset godina odem dva puta i oba puta
sretnem  boksera Tamburu .Znas da se nismo druzili, nista
posebno ali vjeruj mi ...malo se mozda pravim i da ga ne
vidim ali ...dje si..sta ima, pita?On ne zna da od njega
nisam ocekivao nista  a dobio sam pet recenica,iskrenih
...tamo gdje sam ocekivao puno vise nisam dobio nista.
 Do mene je !!

p.s Sta da ti kazem Azra? Moj sin i ja stajali kod
kino-panoa.Bilo dobro ,bila i Bebi Dol,Bajaga uvijek gut a
mi...mozda ..nikad blize necemo biti......???
 

 
 

GORANE NEMAM KOMENTARA ZA TVOJ KOMENTAR.U SVEMU SE SLAZEM SA
TOBOM.SVE STO SI NAPISAO I JA BIH NAPISAO.ZIVIM U
IRSKOJ[DIVNOJ ZEMLJI I NEVJEROVATNO DOBRIM LJUDIMA]ALI FALI
MI BENDJULAJ, FALI MI BOSNA,FALI MI JUGA,FALI MI NEZNAM STA
FALI...FALI MI SVE STO JE BILO A NIKAD NECE BITI...

Pozdrav svima gdje vas ima.
Ima jedna istina,u knjigama koje su nam čitali i koje smo
čitali sami
uvjek je bio početak: BILA JEDNA CRVENKAPICA; BIO JEDAN
PETAR PAN;
BILI JEDNOM IVICA I MARICA tako su nas učili da razmišljamo
i danas
BILI jednom MI (negdje-Aorist).Na tom zapadu gdje su mnogi
kojim ne trebaju vize čitaju djeci i ona sama uče BIĆE
JEDNOM (tu-ovdje-tamo-svugdje)to je ono što nama PERSPEKTIVA
svima u glavama TREBA- BIĆE i nastojanje kako da se ostvari
BUDE.Nisu svi nikad bili umjetnici-boemi,a sad se pretvoriše
u slikare,pisce književnike-pjesnike,a bogami najviše
GLUMCE.Dajmo malo realnih mogućih procjena da BUDE, ja
sigurno da znam da ima i može.Sigurno je u vama veći
potencijal i kvalitet nego što ga ima ovje samo malo
hrabrosti,volje, rizik života veći je tamo nego ovdje.Dok
ste sad na odmorima stvarnim ili prinudnim ovdje ispitajte
svoje mogućnosti sa svih strana i u svim aspektima
življenja.

MirsoF

July morning,ziv bio

Molio bih pod broj 17. koji Goran je u pitanju

Isprika, tek sad skuzih da je to moj komso Campara, pozdrav
Zlatko Opolcer

Ako ima išta lijepo na ovome svijetu, onda je to sunčano
proljetno jutro.....  u neradnu subotu !!!

Svako od nas u onom  prošlome životu je vjerovatno imao neku
svoju " bazu " u Banjaluci . Imao neki kafić u blizini, neki
restoran, terasu ili neko javno mjesto, gdje bi  neradnom
subotom ili nedjeljom odlazio na jutarnju kafu . 

Moj je pokojni otac birvaktile, na te jutarnje kafe s rajom
odlazio obično u hotel Palas ili kod Dole, a poslije " kod
Penzionera " u Štrosmajerovoj. Bio je to tada neki drugi
vakat, kad jos nisu postojali kafići, kad nije bilo ni
Arije, ni Kajaka, a ni Ringa. Ali se poslije, u ono  doba
„nase mladosti “ , na te jutarnje kafe išlo najčešće i
uglavnom, u kafiće. Neko je odlazio kod Kušme, neko u
Basket, u Dzis ili Lido, neko u Kajak ili Mone, neko kod
Buljonija, Tane, Bisića, Ake ili Beneša ... a neko možda
opet u hotel Palas ili Bosnu. A ja sam na te jutarnje kafe
subotom, odlazio redovno u " Lady Bukovski " . 

Taj Lady Bukovski nije bio neki poznat i renomiran
banjalučki kafić, pa za njega mnogi Banjalučani nisu čak ni
znali da i postoji. Ali, bio je to kafić u blizini naše
kuće, kafić gdje sam se uvijek osjećao ugodno i kafić gdje
je ujutro na kafu dolazila uglavnom meni poznata banjalučka
raja. Raja iz mog kvarta,i raja iz moje ulice. 
A to mi je bilo tada jako važno. 
I bilo bi vjerovatno i sada, da nije sve ovako kako jeste. 


Lady Bukovski je držao, odnosno vlasnik mu bio Mario, sin
onog " Foto Jakic "- a u Zanatskom centru. Ali, pošto se taj
Mario nije u kafiću gotovo nikad pojavljivao, on u ovoj
prici nije toliko ni bitan.....pa, mozemo slobodno da ga
zaboravimo.
Bitna je bila tamo raja, ona banjalucka raja koja se tu
vazda skupljala. I bitan je u "Lady Bukovski" bio onaj
prelijepi osjećaj " jutarnje kafe " s rajom u Banjaluci !!!

Konobari u Bukovskom su bili Sina i Crv, dva pristojna momka
koji su se odlično kužili u svoj posao. Uvijek raspoloženi,
vedri i nasmijani, pa čak i u rano jutro !!! A raja, kakva
je bila raja ?! Ma, bila svakakva. Naravno, ušao bi ponekad
u kafić i neki " zalutali vojak " iz obliznje kasarne ...
ili neki slučajni gost, što bi tu svratio na kafu prije
posjete nekom svom, u bolnicu preko puta. Ali, tu se subotom
ujutro skupljala uglavnom poznata mi banjalučka raja, raja
iz komšiluka, raja iz moga kvarta,…..ili jednostavno, raja
iz " Lady Bukovskog ".

I kad god bih subotom ujutro ušao u Bukovski, zatekao bih
tamo uvijek nekog poznatog. Nekog od raje, kako naslonjen na
šank ili uz onu šajbu što gledala je na ulicu, ispija
produženu sa šlagom, lista jutrošnji " Glas " ....i zenta
okolo.  Tamo si mogao uvijek sresti nekog od raje s kim si
mogao, uz ono obavezno i kratko " Djes` buraz, sta ima !? "
progovorit makar i koju šuplju. I s njime kafu popit. Tamo u
tom kafiću si mogao uvijek s nekim, pa makar i šuteci uz
neku baladu Dugmeta ili Djoke Balaševica  i uz jutarnji
izvještaj Jadranke Mudrenović sa Radio-BL , pozdraviti ono
predivno banjalučko jutro.   
" Temperatura zraka u našem gradu, izmjerena jutros u sedam
sati bila je 19 stepeni celzijusa, ... u banjalučkom
porodilištu rodjeno sedam djevojčica i jedan djecak ... u
Hitnoj pomoći zabilježeno devet intervencija ... vatrogasci
imali mirnu noć ... Dobro jutro, Banjaluko !!!!! "


Prelijepa i nezaboravna banjalucka jutra, kad se subotnja
jutarnja kafa pila u "Lady Bokovski". 
….. Musa, Samko, Djuza, Jasmin, Zoka Krivi, Maca, Boban,
Danijela, Alma, Jungy, Kuruz, Djoko, Dževdo, Aida, Seno,
Jaco, Erol, Medo, Eso, Jafa, Nešo, Goga, ..... Da,  bila je
to raja iz moje ulice, raja iz "Lady Bukovski".

Naravno da mnogi od njih ili velika vecina, već odavno nisu
više tamo. Nema tamo više ni te raje,  a nema uostalom već
odavno ni "Lady Bukovskog". A nema vise ni mene tamo, u 
banjalučka proljetna jutra..... u neradnu subotu.




Ako ima ista lijepo na ovome svijetu, onda je to suncano
jutro.... u neradnu subotu. 
Ja uzivam i danas u tim jutrima, zaista. 
Uzivam i volim taj osjecaj dusevnoga mira, dok u nasem
Gartenu lagano ispijam jutarnji caj i slusam samo jutarnju
tisinu, sto smiruje i odmara. 
Ja volim taj mir i samocu. I radujem se uvijek tim predivnim
jutrima.
Ali, pomislim tada cesto na ona moja banjalucka jutra. Na
jutra u "Lady Bukovski"..... na jutra s rajom iz moje ulice.


I pomislim cesto u tim subotnjim jutrima, sad..... kad bi
bio kraj mene neko, barem neko s kim bih mogao bar cutati u
ljepoti ovoga proljetnoga jutra, moja bi radost bila
potpunija.
Samo pomislim. 
Jer svjestan sam, da potpuna kao nekad ... nikad vise biti
nece.


sve vas volim, g

Lijepo ,krasno pismo ,cista petica Gorane.Lijep ti pozdrav
MAJSTORE.

aha, super

Vrlo lijepa tema. I postojana. 
Tece, bas onako lagano,.... k`o Vrbas u Karanovcu. 
Mir i tisina. Predivno.

Sehoni haveru, hvala ti na saradnji. Znam da ima puno
hajduka, koji bi kroz barikade... al`haveru, ne dizi
rampu,ne pustaj ih na temu. 
Samo laganini. Kulturno, odmjereno, mudro, iskreno,
ljudski,..... i banjalucki.


Pozdrav,g

Dugo se nisam javljao ovdje ali kad sam pročitao Goranovu
divnu temu jednostavno nisam mogao da se ne javim. Gorane
imaš dara, što da ti kažem. 
Ja mogu reći što mene podsjeća na bezbrižne dane u gradu na
Vrbasu. Možda zvuči trivijalno ili banalno ali recimo meni
je ostalo u pamćenju kada sam se sa prijateljima vraćao
kući, u kasnim noćnim satim, iz diskoteke Borik. Obično samo
svi bili u dobrom raspoloženju i komentirali smo naše
uspijele ili neuspjele ulete i upucavanja kod treba, a šta
bi drugo. Put je dalje znao odvesti do Insanića na vruće tek
ispečeno pecivo ili kod Hazbija u zanatskom na vrući rekabu.
Onda bi se sjelo u Parkić i onako uz burek ili kifle se
nastavljala diskusija o provedenoj večeri. Jesam li mogao
uletjeti, ima li dečka na odsluženju vojnog roka, s kim se
prije zabavljala, iz kojeg je naselja...Hej čovječe da mi je
vratiti vrijeme unazad i osjetiti samo zeru one bezbrižnosti
i podnošljive lakoće življenja.

Pozdrav svima koji slićno razmišljaju!

Gdje bih mogla iznajmiti auto ovog ljeta u Banja Luci? Imate
li kakvih prijedloga i dobrih iskustava?

Hvala ti Adi.Citajuci tvoj komentar suze mi potekose!!
Isto mi je tako kad god sam u Gradu.A cesto idem...i sretnem
sve te iste drage ljude,drage prijatelje iz proslosti.Ja to
zovem nas"balkanski kod" i ponosan sam na to.I nikad taj kod
necu prekrsiti.

Procitah tvoj tvoj komentar Gorane vezano za jutarnju
kafu...nisam covjek od velikih rijeci ali pokusat cu da
repliciram jer nemogu da odolim posto i sam imam mnogo
takvih sjecanja iz proslog zivota i moram da ih napisem jer
ce nestati zajedno sa mnom:

U to vrijeme tih,godina(1978-1988)mi se iz"bifea"dvorane
Borik(Boro, Stanimir,Dara)"preselismo" kod Ake u
Zanatski(neznam zasto).Ali i dalje smo isli i tamo i vamo(u
Bifeu u Boriku smo uvijek mogli zasvirati gitaru,mislim da
je to..)
Govorim o raji s kojom sam se tada
druzio:Imela,Mrena,Dundo,Veca,Ninka1,Ninka2,pokojni
Vicko,pokojni
Dulca,Zika,Cuco,Vanja,Vesna,Brana,Brana,Goga,poslije
Caka,Durut-Juso,Omer-Cica,Sejo-Kuka,Dipa-Zlatar,moj kum
Idjan,Sado,Sobo,Dule,Sela,Kocko,Djuro
Kralj,Skenda,..navrac'o i Semara sa Mrenom,ah nemogu
nazalost da se sjetim svih tih dragih ljudii neka mi oproste
svi oni koje nisam spomenuo!
Bila je to raja kod"Ake".Kao sto je bila raja
kod"Buljonija","Mire-988","Bisica"..i interesanto je sad
nakon svega kad razmisljam,ja nikad nisam popio pice nigdje
drugo nego kod "Ake",cudno zar ne?Ali svi vi imate slicno
iskustvo..Znam samo da su mi laktovi bili poderani od
sanka!
I nasa jutarnja kafa je bila nedjeljom kod Ake,ljeti i
zimi.Mi smo to zvali"rulet"(svako zove turu).Obicno se
pocinjalo sa tom jutarnjom kafom oko 10(produzena bez slaga
sa malo secera i casa vode),a zavrsavalo ovalima mjesanog
mesa i obavezno slanim kajmakom sa natopljenim lepinjama od
Zamole i potocima alkohola(Dundo i ja tad pili Stock i
obicnu sa ledom)..U to vrijeme kod Ake su radili
Ranko,Puco,Rocko i pokojni(rahmetli)Sicko.Pretpostavljam da
ih vecina vas poznaje.Za mnoge u to vrijeme najbolja postava
konobara u gradu..
Onda se odjednom, negdje oko 14h,u toku tog"ruleta"odnekud
pojavi Ako i zatvori kafanu za javnost"sada ja pijem sa
svojom rajom",kaze on.Pice svima od mene..To su ta
stara,dobra vremena kad se nije gledalo ni sta ni koliko,ni
kako,ni skim..RAJA.Dodje i murija na pice,nema veze..Bili
smo"svoji",bili smo RAJA.Bez ozbiljnih
tema,lagano,opusteno,polako...Zajebancija do kraja.
A najbolje su bile feste u tom istom kaficu krajem
godina,tacnije 30.12.Tad smo mi donosili
klopu(sarma,grah,sunka,pecenica,ko sta moze..)Ako je placao
pice.Ooo kakve su to feste bile..igralo se oko cijelog
zanatskog.Sjecam se da smo se jednom u toku takve feste
vozali po Gospodskoj u Pucinom zutom stojadinu,ha,ha..
Bilo je bolje nego proslava nove godine!
Lijepa,stara,dobra i bezbrizna vremena su to bila.Malo se
imalo a dobro i kvalitetno se zivjelo.

Evo to je moj mali doprinos ovoj temi..imam 1000 ovakvih
prica ali znam da svi vi tamo negdje imate dosta ovakvih
prica jer svi smo mi zivjeli u istoj dimenziji i na slican
nacin..(balkanski kod)

Pozdrav vama od mene,
Darko

p.s.
Seha let me know if this story may go on line!

 Tesko da mogu da se opreedjelim,za neki poseban slucaj,ili
mjesto,prijatelja kojih se najradje sjecam,tesko mi je
izdvojiti,zaista,ali ako pocnem od malih
nogu,onako........onda sam uzivala,u kradji svacijih
tresanja,a i mojih sopstvenih.
Nekako draze bilo krasti,nego za bijela dana popeti se na
svoju,pa smo pred sumrak,krali kod komsije koji je isto
svojm roditeljima krao,a drugi sumrak na tresnji mojoj,pa
kod nekog treceg,cetvrtog iz raje.
Od svega toga bilo je najinteresantnije,slusati razgovor
nasih roditelja preko zivice............ova nasa djeca ne
beru tresnje,a sve neko pokrade,nije mi jasno,sto nasa ne
vole trsnje
U sumrak su se tresnje cinile sitnije,pa smo ih vise
brali,uglavnom u majicu,koja je u sorc bila uvucena,i tu se
pravila kesa.
Bas je tada bilo puno tresanja,more na drvecu,i nekako nismo
ni znali za ono,sto nedavno cujem,da nema opasnijeg drveta
za pasti,od nje.Valjda djeca ne znaju za strah.
U onom mom vocnjaku bilo izobilje voca,prelijepo kad
behara,i kad radja,i kad se pokrade,i podijeli sa
drugovima.
Tako to iz djetinjstva.
Ali drvo mog zivota,nije raslo u mom vocnjaku.
Drvo moje mladosti,raslo je u dvoristu mog druga iz klupe,i
mog prijatelja Djuze.
Djuzina jabuka.
Njegova mati Fadila,ispod jabuke je imala sto,gdje smo cesto
svracali i odmarali,i za skolskih dana,a i kasnije.
Ispod te jabuke,cesto sam pila prelijep sok od ruzice,koji
je teta Fadila pravila.
Pamtila sam dugo,taj okus,nije me nikad naustao,i koji god
sam kasnije probala bio je sok,ali ne takav,kao teta
Fadilin.
S jeseni,ako bih svratila,teta Fadila,bi uvijek meni dala
kesu jabuka ja bih odnijela kuci,da napravimo pitu od njih.
Zaista su se moji roditelji cudili tome,jer je nas vocnjak
bio prepun jabuka,ali eto,meni su te jabuke,i teta Fadilina
sirokogrudnost zaista puno znacile,da sam kesu sa jabukama
tako ponosno nosila sa traznzita do male carsije,da sam se
sva znala izudarati po nogama.
Cudna je bila i jabuka,nikad nije otpadala sama,i nekog
udarila u glavu,ko je sjedio pod njom,valjda nisu toliko
stigle da sazriju,koliko su se brale,i poklanjale.
Prije dvije godine,spremim spagerice,i sebe,na brzinu,da u
sumrak jedne ljetne sparne noci,prosetam Djuzinim krajem.
Da vidim jabuku!
Nekako sam nasla put,zbunjena semaforima,i vijaduktum,na
tranzitu,i vec nekako uzdihana,svratim pitajuci,jel ta ulica
ista,ili ima neko drugo ime......covjek mi rece,jos jedna
gore vise.
U dvoristu djeca,koju upitah da slucajno tu ne stanuje jedan
Djuza.
Curica mi odgovori:Tata je ovdje idem po njega.
Gore na stepenicama,stajao je moj skolski drug,koji me
naravno prepoznao odmah,i odvede me do stola.
Teta Fadila,odmarala je u lezaljci,a Djuza se trudio,da me
se sjeti,njegova mati.
Onda kad je pitala,s cim bi da se pocastim,rekla sam
samo............nadam se da imate sok od ruzica.
Onda me se je zaista sjetila..........a jeste,jeste,moja
draga Azra,koja je najvise voljela moj sok,sine moj,nek si
mi svratila.
Teta Fadila bila je za mene uvijek neka misterija,kao
majka.
Koliko god je voljela svog sina,toliko god je voljela one
koji su se njim druzili.
Koga god je volio Djuza,voljela je i njegova mati.
Bezrezerevno.
I mene,i Gorana,Sencu,Maju,Edu,Jungija,Jacu O.,Musu.....i
naravno,ja ne mogu da nabrojim sve.
Prosto nemoguce,koliko nas je voljela,i voli teta Fadila.
Hvala njenom velikom majcinskom srcu,na svim lijepim
trenutcima koje smo proveli u njenom dvoristvu i kuci.
U svoje ime i ime Djuzinih prijatelja,hvala za
sve......Azra

P.S.od sveg tog raspolozenja,ja se nesjecam da sam vidjela
jabuku,pa cu ove godine opet provjeriti oko dvadesetog
jula,g!
                

Kad procitam ovakva sjecanja, kao sto su ova u ovih nekoliko
zadnjih tekstova gore, osjetim opet onaj fluid sto, kao neko
neobicno strujanje neprekidno i valjda vjecno tece medju
pravom banjaluckom rajom. Uzivam zaista citajuci ovakve
tekstove, jer tad opet osjetim  onu bliskost medju nama, a
manje ovu daljinu i tudjinu. 
I bude mi tad neobicno drago. 
Jer osjetim tada, da sam opet medju mojom banjaluckom rajom.


I upravo je to ono sto sam zelio na ovoj temi.
Ne osjetiti vise razlicitost medju nama, ne osjetiti vise
onu neku arogantnost, grubost, podijeljenost, ironiju,… 
ponekad i otvorenu netrpeljivost,  a nerijetko, cak i
mrznju. 
Vec osjetiti opet bliskost, prisnost i zajednistvo. Osjetiti
ono sto je nekad medju banjaluckom rajom bilo. Ono sto je
bilo svuda, i kod Ake, i kod Kusme, kod Buljonija, Mire ili
Stanimira…. ono sto je nekad bilo u Ringu, u Ariji, u
Kajaku, u Mombasi, u Bukovskom… i drugdje u Banjaluci.
Zelio sam da svi zajedno barem djelimicno osjetimo, opet
onako ... kako je nekad bilo. 

Banjalucka su jutra, veceri i noci bile i ostale, za sve nas
neponovljive i jedinstvene. Isto, kao sto je bila
jedinstvena ona banjalucka raja, a i kao sto je neponovljiva
ona nasa mladost.
Darko Muzevic na kraju svog divnog sjecanja i teksta odlicno
rece, da svi mi nosimo od tada u sebi predivne uspomene na
te banjalucke dane i noci. I svi mi imamo u sebi, jedno
hiljadu prica iz Banjaluke. 
I naravno.....ko bi ih sve ispricao !???!!!!
Ali, mozemo li pokusati bar neke od nih osvjeziti u
pamcenju, izvuci ih iz zaborava … i ispricati neku laganu
banjalucku pricu.  
Samo jednu laganu pricu, za raju….. i za dobro jutro. Ja
mislim da je vrijedno truda. Meni bar, jeste.

Ja i danas, a vjerovatno i zauvijek jako volim te banjalucke
price, jer su sjecanje na nesto zaista lijepo i
neponovljivo. Sjecanje na nesto, pamcenja vrijedno. Sjecanje
na nesto jedinstveno. 
I nezaboravno.
Banjalucke price…. iz hiljadu i jedne noci.

Sve vas volim,g

Ide ljeto, trideseto…. nekom pedeseto, a nekom bogami i
sezdeseto…. nije bitno. Uglavnom ide opet ljeto,….
banjalucko !!! 
Mnogi ce od nas i ovoga ljeta opet malo dolje, u rodni nam
grad. Pa kontam, mozda ne bi bilo lose da se malo presaltamo
iz ove virtualne Banjaluke na Kajaku,  i one u nasim
sjecanjima……na ovu, stvarnu i danasnju !?
Ko, gdje, sta…..je naslov knjige koju je moj pokojni otac
napisao prije nekih tridesetak godina, a evo nakon tri
decenije, ja ga  koristim u jednom banalnom tekstu i u
jednom sasvim drugom kontekstu. 
Gdje cemo ovoga ljeta u Banjaluci !?  S kim cemo !? I sta
cemo !!!?
Naravno, jasno mi je da su svi vec uglavnom isplanirali svoj
boravak u Bendzelaju i znaju vec gdje ce, s kim ce i kako
ce.  Ali, mozda bi mogli ovdje prenijeti neka svoja
dosadasnja dobra ili losa iskustva, te reci raji ponesto….
Predloziti nesto, opisati, sugerisati.  Gdje vam je bilo
lijepo, gdje ste se dobro zabavili, neko mjesto, neki dobar
fazon, neka dobra furka….jednostavno, nesto dobro i lijepo,
u nasoj Banjaluci.

Pa, mozda ima tamo u nasem Bendzelaju  i neko zgodno mjesto,
gdje bi mogli i kafu zajedno popit. Al` ne ovu ovakvu, kao
sto je godinama pijemo na Kajaku.....neko u Australiji ili
Pensilvaniji, neko u Finskoj ili u Svenskoj, a ja u Austriji
!!!! Nego  popit kafu lajf.... iliti uzivo !!!
Bilo bi mi izuzetno drago.

Pozdrav svima,g 

Jest istina je,chombe pričaš predivno,volim te slušati.tacno
bi mogli tu fuka popiti u bl.
Samo poznavajuci te biće opet kafa,pa potoci
pive,nadrmavanje i padanje u sevdah,ali 
neka tako nam je sudjeno.bok my friend

kod nase Sabs, u klubu banjalucana, sa rajom banjaluckom,
samo opusteno uz sve dopusteno, bez protokola i radnog
vremena u svim mogucim varijantama. Kafa domaca sa ratlukom
iz male solje/a imaju i ove druge kafe samo sto ih niko ne
trazi, pod vinogradom hladovina a vjetric uvijek piri.
Provjereno, uvjek spremno za iznenadne derneke, muzika uzivo
za tren oka, instrumenti spremni pa ko umije...centar grada,
svima blizu...a nekima tako daleko i NEDOSTUPNO! Jedino sto
si kod Sabs gost samo prvi put, drugi put si vec domaci i
moze da te zapadne i kakvo zaduzenje u vidu rostilja ili
kuhanja kafe ili posluzenja ili pranja sudova. Pa ispadne da
i nisi dosao da se odmoris! Ali u drustvu se i pop ozeni, pa
nema veze. Provjeren dozivljaj!

Tina i BL planinari

Zaboravih spomenuti da za odabrane goste koji previse padnu
u sevdah ima i tri kreveta za laqgani oporavak i punjenje
baterija. Mi planinari svoje goste ne pustamo da odu sve dok
im je nivo krvi u alkoholu prenizak...a onda ide kisela
corba...sto je sigurno,sigurno.

nece biti da sam ja ovo napisao... ako i bi, a ne bi,
napisao bih drugacije... uostalom nevermajnd... svejedno.

Vozdra raja !!!

Najprije, pozdravljam i jednog i drugog Dodobirda. Drago mi
je da ste se obojica javili. I da ste mi zivo i zdravo. Bilo
bi mi drago i da se vidimo nekad u Banjaluci,.. pa, makar i
samo na kafi. 

A htio bih sad, naravno samo kratko i s moje tacke gledista,
malo razjasnit ovaj „fenomen o potocima piva” u Banjaluci
!!! Posto to ne citam prvi put na ovom forumu… ( dodo, nije
do tebe... buraz, sve u dure...),pa da nesto kazem o tome.

Ja, kad se ponovo nadjem u Banjaluci sa mojom starom rajom,
popijem s njima naravno  uvijek  fuka,…. al`produzenu !!! 
Sto ce reci, da se ubrzo sa kafe presaltamo na vopi…. i onda
“potoci poteku…..”. Istina je, stvarno je tako..
A razloga, zasto je to tako je jako puno.
Kao prvo, sa rajom  s kojom sam odrastao, a koju sad vidjam
jako rijetko, ja ne sjedim u Banjaluci samo pola sata. Vec
sjedim satima i danima…. ne ispustamo se mi tako lako. A
sjediti danima i kafendisati samo, znamo svi da to kao prvo
sa medicinske strane i tacke gledista, nije nikako zdravo i
dobro. Utice jako lose na krvni pritisak, zeludac, kao i na
sam probavni trakt. A s druge strane, pivo se jako preporuca
i vazi kao vrlo zdravo za bubrezne organe i mokracne sudove.
Preporucaju ga cak i trudnicama !!! Naravnom, u razumnim
kolicinama. 
Dobro, salimo se malo.... il`ne salimo. Da kazem sad
ozbiljno i realno.
Sasvim je normalno i prirodno da se tu na tim nasim
susretima u Banjaluci,  odma` poslije kafe  konta neka
shema….neka zgodna terasa kraj Vrbasa, meza i cevapi…..iliti
vruca janjetina s raznja, uz koju naravno najbolje ide
`ladna piva !!? Jel`tako !`? Jer, cugati uz cevape ili vrucu
janjetinu, recimo bozu ili “pice necije mladosti” (moje, a i
od moje raje, iskreno receno,  nije…),onu neku Coctu ili
Coca-colu….bilo bi malo bezze. To bi ujedno bilo totalno
skrnavljenje tog naseg prelijepog bosanskog i banjaluckog
obicaja, koji je vec decenijama prisutan i uvrijezen kod
nas. Pa je cak i onaj izraz  “pivo i cevapi” postao kao neka
simbolika tog podneblja,….a uostalom,  to su i dvije stvari
koje su obiljezile nasu mladost.
Opet, …. jel` tako !!!? Jeste, naravno.

Kod moje raje je uvijek bilo tako. A Bogu hvala, bice i
nadalje. To naravno ne znaci da s nama ne moze sjedit neko
ko bi uz cevape popio himber,jogurt ili solju vruceg kakaoa.
To nece zasmetati, zaista  nikome…. dobrodosli i bujrum
medju raju, svakome. Ali, ne dirajte u stare dobre obicaje,
molim vas. Nema smisla.


A evo, upravo me sad  nazva moj veliki jaran Senad K.  ( i
Seha ga dobro pozna, posto su godinama  dobri haveri bili….
haman, “badze” postali….). Dosao Seno u Banjaluku, malo u
posjetu kod majke. Pa sjede veceras u njegovoj basci Djuza i
Maida (USA), Jaco, Mira, Aida, Feri (SWE), Zoka, Ado (BL),
Vanja i Seno (BUG). Sve moja stara raja. (...a ovaj me
Bajaga praaaavo j..., u pozadini dok pisem, ide ona "Moji su
drugovi, biseri rasuti, po celom svetu....."
ahhhhhhhhhhh....). Sjedi veceras u Banjaluci moja raja uz
janje i naravno, uz karton Heinekena…. sto i prilici jednom
takvom skupu. Opet, jel` tako !!? Mislim da jeste .
A otici ce oni svi, ovih narednih dana  i na Lojzinu izlozbu
u Galeriji, otice i u Pozoriste, obici ce i banjalucke
knjizare…..isto, kao sto su i uvijek radili. Moja raja je
uvijek bila banjalucka gradska raja.

Ali,  kad se sa starom rajom opet nadjes u Bendzelaju,
jednom u pet…. ili jednom u deset…. onda se zna kako se
ponasa. Zna se i kako se i koliko se pije. Sve se zna. Mi to
svi znamo i umijemo. I Bogu hvala. 
Ne dirajte stare banjalucke obicaje, bez obzira sto su vasi
mozda drugaciji.... ili neki novi.  Nego, bujrum, pridruzite
nam se. Budite raja…i dobrodosli, medju pravu banjalucku
raju. A popijte bozu, himber, kafu ili limunatu.... popijte,
sta god hocete. Samo, molim vas ne talasajte puno, vec se
ponasajte  kao raja. 
I postujte raju, banjalucku.


Pozdrav pravoj raji, ugodan ponedjeljak, g

p.s. Srdacan pozdrav  Tini i raji iz kluba.  Kako sam
razumio, to je neki klub planinara !?! Imal` kakva adresa,
orjentir… fontele. Mozda kakav izlet u julu, na neku planinu
oko Banjaluke !!?

To ti je Gorane novoosnovano udruzenje gradjana "GRADSKI
MOST" koji u svom sastavu ima KLUB BANJALUCANA U BANJALUCI,
planinarsku sekciju, klub pisaca, centar za edukaciju
omladine sa odgovarajucim skolama u cilju njihovog pravilnog
usmjeravanja (znas ono, sex, droga, alkohol),burzu rada za
pomoc pri zaposljavanju nasih banjalucana koji zive na ovim
prostorima, i jos mnogo toga. Zar ti stvarno jos nisi cuo za
to?
Nasa big mama nece jos da se oglasava jer ceka zavrsetak
sudske procedure, ali ja moram da se hvalim onim sto imamo
jer je sva prava raja banjalucka tu na jednom mjestu. Za sve
vas koji zelite cemo organizovati planinarske ekspedicije
oko Banjaluke po nasim utvrdjenim markacijama. Trebaju vam
samo dobre cipele, ruksak, poneki sendvic i dobra volja za
druzenmje ko u stara dobra vremena. A onda, umorni i prljavi
kod Sabs u klub na planinarski kotlic...I dernek, naravno!
Dobrodosli, prijatelji!

Masalna,kako vidim vracamo se u prvobitno stanje,koja
ljepota ,sretno druzenje,lijep vam pozdrav,tola.

Tina, hvala ti za info. Naravno, za taj Klub Banjalucana sam
vec cuo,ovdje na Kajaku … samo ja sam konto da je ovo sa
planinarima, ustvari nesto drugo.  Al`dobro,  vjerovatno je
i tamo “pod vinogradom, gdje stalno vjetric pirka….”, lijepo
i ugodno.  Pa, navratio bi jedno popodne s rajom, makar na
jednu kafu sa ratlukom.  Al`ne onu „ iz male solje“, vec na
jednu “produzenu”…ha,ha,ha… salim se.
 Samo ne rece ti, gdje je to !? 

p.s.  Planinarske cipele i ruksak su kod mene vazda u
gepeku…. i ovdje u Austriji, a i na odmoru u Bosni. Samo,
moj je problem sto tamo neam raju koja bi sa mnom pjesacila.
Ovi moji nece. Smiju se i kazu mi: “Ma,daj covjece…dje cemo
iz ove ljepote (Banjaluke), po tamo nekim planinchugama…!!!
” ha,ha,ha. 
Imate li neki program, nesto planirano za ljeto !!? Kraj
jula, pocetak avgusta….

Mi smo Gorane igrom slucaja ostali bez svog planinarskog
doma na Sibovima, svi smo iskusni planinari ali eto, na nasu
zalost beskucnici.
Dom je presao u vlasnistvo grada, odnosno turisticke
zajednice, i ne mogu biti neiskrena pa ne reci da smo i mi
dijelom zasluzni za to. Onda nam je Sabs ponudila da pri
njenom klubu napravimo sve ono sto smo imali gore na brdu. I
tako je nastala nasa sekcija.
Inace, sva planinarska drustva imaju slicne programe i cesto
se i poklapaju. Uglavnom su to nase planine, Motajica,
Prenj, Durmitor, Maglic, Trnovacko jezero, fruskogorski
maraton...Oni iskusniji idu na Triglav, Himalaje i Olimp,
ali za to treba imati jake sponzore. Mi volimo prirodu i
bjezimo u planine kad god nam to mogucnosti dopuste, sport
je jeftin, zdrav i nadasve pozeljan zbog druzenja i
prijateljstva. Mi samo sjednemo i dogovorimo se,
podmladjujemo sastav, ukljucujemo mlade. Imamo iskusne i
vrsne vodice kao sto su; Serpa, Boro Brkovic, Zlaja Piragic,
Sljivko i mnogo drugih koji su markirali i obiljezili sve
staze 30 km oko Banjaluke, Kojim god putem
kroz sumu da krenes neces se izgubiti...

Sastajemo se srijedom oko 20 sati klubu, ulica Sime Milic
Jorgic 29 ili Omladinska 22, telefon kluba za sve
informacije je 00 387 66 356 981.

Izvini sto sam bila malo opsirna u svom izlaganju, ali krace
nije moglo. 
Pozdrav svoj raji banjaluckoj.

Bravo raja... drago mi je da postojite !!! Opet nesto dobro
i pozitivno iz nase Banjaluke. Sad znamo sve, gdje ste, kada
ste u klubu, cime se bavite :))) ... i tako to. Doci cemo
svakako , da se malo upoznamo, druzimo.... i da se malo
organizujemo. Siguran sam da ce taj susret i vece biti
ugodni, jer su planinari uvijek bili prava raja. Ovo sa
Prenjom i Durmiturom je superiska !!! Uvijek sam htio tamo,
a nisam imao s kim. Ali, sad za pocetak nam ne treba neki
veci poduhvat, moze neki izletic oko Banjaluke (vazno je
stratovati...jel`tako !?)... pa onda, na planinarski kotlic
kod Sabs. Tamo "pod vinogradom gdje uvijek vjetric piri...."
ha,ha....Tina, simpa mi ovo nesto, kako si rekla... nemoj
ljutis, molim te. 
Srdacan pozdrav planinarima, hvala moji banjalucani.
Sve vas volim, g

p.s. a ode ja sutra opet malo.... na dvije i po tisuce... da
berem runolist...

Svako ljeto, i to bas u ovo doba godine nas nasi prijatelji
Helga i Herbert vikendom pozovu u svoju predivnu bastu, na
jutarnju kafu. 
I ta bi kafa bila obicna,  kao i svaka druga kafa koju sa
prijateljima ispijas vikendom u nekoj basci ili avliji,……
ali nije. Jer, ta se kafa u toj basti nasih prijatelja i
sada, pije pod jednom tresnjom.  
I zato je ta kafa posebna. 

A ta je tresnja isto tako posebna. I meni jako draga. Naime,
podsjeca me neobicno na onu tresnju iz baste moje pokojne
bake Anice, u Mostaru.  Ta me tresnja u basti kod nasih
prijatelja svako ljeto podsjeti na onu “bakinu tresnju”, na
koju sam se iz godine u godinu svako ljeto penjao, tresnja s
kojom sam zajedno rastao… i na kojoj sam ustvari, i
odrastao.
A u ovo doba godine se ova tresnja u basti gdje smo to
nedjeljno jutro sjedili i kafu pili, sva okiti i zacrveni od
silnih plodova kojih je svake godine na njoj, cini mi se sve
vise. I to je ustvari i glavni razlog, zasto smo bas taj
vikend pozvani u tu bastu, na jutarnju kafu. I zasto je
pijemo bas tu, pod tresnjom. 

I onda, uz kafu pricamo sa prijateljima o svemu.  Rezimiramo
skolsku godinu nase djece, analiziramo ovu svjetsku
privrednu krizu, pricamo o ljetu, o godisnjem odmoru…
dogovaramo se o nekom zajednickom izlasku… a usput pomalo,
svako sa po jednom kanticom u ruci, beremo tresnje. Malo
beremo, malo jedemo.... i sve uz laganu pricu, kantice su
ubrzo pune. I onda opet sjednemo i pijemo kafu. I opet
razglabamo o necemu aktuelnom, o uspjehu nasih skolaraca, o
preranoj i tragicnoj smrti Majkl Dzeksona … ili o novim
poskupljenjima benzina i svega ostalog. 
A onda, u svemu tome, gledajuci neprestano onu tresnju iznad
nas, u jednom momentu silno pozeljeh da uradim nesto.
Izvinuo sam se najprije uctivo, te nase domacine upitao da
li bi im smetalo, ako se ja sad popnem, gore na tresnju
!!!?
Supruga Dajana me samo smijeseci se zagonetno pogledala,
valjda kontajuci vec, o cemu se radi….. Herbert mi poslije
par sekundi odgovori sa : “Mein lieber Goran….“,  rekavsi mi
onda da ne trebam ni pitati da li u njihovoj basti nesto
smijem ili ne smijem…. A Helga potvrdi i rece kako su
stvarno one tresnje gore na vrhu najbolje i najsladje, pa mi
predlozi da uzmem iz garaze one alu-merdevine i novu praznu
kanticu…. dakle, Helga nije skontala nista.
Zahvalivsi se, odbio same te merdevine i kanticu, skinuo
patike i carape…. te se ispeo na vrh, “bakine tresnje” !!!

One socne i one najbolje tresnje gore, nisam uopste ni
brao…. tek cvaknuo pokoju, onako u letu i pri penjanju.  A
gore…. kako sam se osjecao gore !!?  Taj momenat je zaista
neopisiv.
Vratio sam se u mislima tad, godinama i decenijama unazad. …
i dozivio onaj potpuni Deja-vů. Osjetio sam tad na
trenutke, opet djetinjstvo !!! I zato je to sve
neopisivo.... stvarno neopisivo.
Povremeno su odozdo do mene dopirali nekakvi razgovori,
nerazgovijetni glasovi  i neke rijeci na nekom stranom mi
jeziku, pa me to uvijek ponovo vracalo u stvarnost i
realnost. Ali onda, igrom slucaja ili nekom Bozjom voljom mi
se ispuni zelja koju sam tad pozelio. Naime, Helga i Herbert
se pohvalise kako su prije mjesec dana na putovanju u
Italiju, u Firenci kupili neku predivnu sliku. A moja
supruga obozava “te stvari”, pa naravno pozeli da sliku
odmah vidi. I onda sve troje, uzbudjeno pricajuci nesto o
Toskani i nekom novom pravcu u slikarstvu o kojem ja stvarno
nemem pojma, odose u kucu. A ja osta, sam na tresnji. 
I ostah pola sata, ….. opet u djetinjstvu !!!



Tog smo istog dana,  sa Helgom i Herbertom navecer izasli. 
Ljeto je, vrijeme je festi i derneka kraj Dunava, pa smo se
i mi te veceri odlucili da se ukljucimo u to sveopste
veselje i odemo ne jednu takvu siestu. 
Zgodna i prostrana livada uz Dunav, odmah kraj kupalista,
kraj plaze, kraj “nase” bic i jogg-staze, … mjesto koje
ljeti svi mi, raja iz Kremsa rado posjecujemo.  I mjesto,
gdje se ljeti desava sve !!!

I naravno, tu ima svega i svacega. 
Fest se priprema danima, ulaze se jako puno, ali se zaradi
petosturko, naravno. Citava je livada ukusno osmisljena i
osvijetljena, prekrivena sa stotinu onih klasicnih
austrijskih drvenih stolova i klupa. Na sve strane su
rostilji sa Wurstevima i kobasicama, pilicima na raznju,
dimljenim pastrmkama, i drugim specijalitetima…. a non-stop
sa golemih zvucnika i sa bine gdje se mijenjaju razni
izvodjaci, pichi uglavnom austro-Volksmusik. Oko devet sati
se pale na sve cetiri strane velike buktinje i vatre, na
kojima se uz veliki aplauz iz mase, spaljuju neke lutke od
slame i nekakvi djavli.. U deset sati je velicanstven
vatromet koji me uvijek neodoljivo podsjeti na  22. april….
a poslije toga se pjeva, tanca i veseli, do kasno u noc. 
Poslije toga, valjda pocinje ljeto.

Sjedeci u toj uzavreloj masi i predivnoj noci pokraj Dunava,
covjek nikad ne moze biti sjetan ili sam. Barem, ne bi
trebao da bude. Ali, meni neki djavo ni to vece ne da mira….
pa mi misli stalno vrludaju, negdje drugdje. I uvijek me
ponovo vracaju na onu “bakinu  tresnju “ !!! 
Pa me onda spopadnu jos i neke druge misli i neka duboka, u
tom momentu rekao bih nepotrebna razmisljanja. Mislim se
tada, kako mi je, eto valjda sudjeno i odredjeno da tu kraj
Dunava sjedim, mozda i do kraja zivota. I ja, a vjerovatno i
moja djeca, koja su tu  kraj njega,  eto vec i odrasla…..

Ali srecom, ovi moji Austrijanci su jedan jako fin i veseo
narod. Te znaju dobro da se zabavljaju i zivotu raduju.
Naime, obicno se u zavrsnici muzickog programa na tim
festama u Austriji sviraju i uglas pjevaju neke „horske
pjesmice“, poput one “Grichische wein” Ude Jürgensa ili one,
rekao bih kao neke “himne” tih festova, “ I am from Austria
!!!“
Pa se onda, svi onako u spalir po onim dugackim stolovima i
klupama poredani….raspolozeni, rujnim vinom i prvim ljetnjim
mirisima sa Dunava opijeni… svi se zagrle, te se u ritmu
muzike lijevo-desno „lilaju“…. I svi uglas pjevaju „I am
from Austria“.
A zajedno sa njima pjevusim i lilam se i ja !!!
A, sta cu drugo !!?

Davno sam, jos kao djecak mlad procitao jednu misao, koja mi
je tad zvucala kao neki jeftin stih….. i koju tad nisam
razumio. Nisam mogao da je razumijem potpuno tad, ali
razumijem je odlicno sad.

„Zivot je kao neka rijeka, po kojoj svi plovimo kroz brzake
i tihe,… od izvora, pa do usca. „

Sjetih se te noci sjedeci kraj Dunava,  opet svih onih
“brzaka i virova“u zadnje dvije decenije mog zivota. Sjetih
se opet toga svega. 
A kad se na festi sve uglavnom smirilo i utihlo….. gledajuci
Dunav, kako pokraj mene tiho i necujno otice, pomislim i
slozim se sa samim sobom, kako su divne i predivne ove moje
austrijske noci. I kako su spokojna ova moja danasnja jutra.

Kontam dalje…..  nisam doduse vise kraj svog Vrbasa, ali je
i ovaj Dunav jedna jako lijepa, mocna i izuzetno mi draga
rijeka. Pomislim…. nisam vise ni u mojoj Bosni sa onom
svojom banjaluckom rajom, ali jesam u prelijepoj Austriji,
opet sa dragim mi i dobrim ljudima, sa ovim mojim veselim
Austrijancima. 

A pomislim onda…… bio sam , eto jutros pola sata ,…. cak i
na “bakinoj tresnji !!!


Ugodan vikend, dragi moji Banjalucani, ma gdje bili.
Srdacan pozdrav,

25. juli je subota !!! A subota je uvijek bila,  najbolji
dan za derneka !!! 
U subotu 25. jula  je zato dakle, dernek "kajakasa" u
Banjaluci.  Nista oficijelno, nista pompezno, nista 
posebno,  al` zivotno vazno… za mene, uvijek bilo.

Na zgodnoj terasi kraj Vrbasa, u predivnom, onom pravom i
istinskom banjaluckom ambijentu i ugodjaju, (gdje su
„kajakasi“ uostalom prije par godina vec imali jedan 
nezaboravan dernek,…. do trice )….. uz pjesmu i izvrstan, a
mnogim kajakasima vec dobro poznat  muzicki repertoar naseg 
maestra Djule …. bez mikrofona i pojacala, ali iz sve snage
onako zdusno, srcano, i onako banjalucki, … uz neprestanu
melodiju Zelene rijeke koja tu predivno sumi, samo za Vi,
prekrasni ljudi :))),…..  uz vino i gitare…  uz istinsku
banjalucku raju ….…  Mislim da ne treba vise nista dodati. 
Dovoljno receno.


Srdacan pozdrav raja, g

 Divna tema,svaka cast autoru.Razvija se u pozitivnom
smjeru.
Veoma mi je zao sto vam se ne mogu pridruziti na tom derneku
koji se odrzava 25.jula.
Razlog tome opste poznat - kod nas su odmori tek u
augustu,nazalost.
Nista se ne da promjeniti po tom pitanju.
Ja vam svima zelim ugodnu zabavu,druzenje,prosirenje
prijateljstava i sticanje novih...ma sve naj naj,uzivajte i
lijepo se provedite.

Pozdrav!

Dragi moji banjalucani,
evo sam se lijepo zasmijala. Samoj sebi. Ja sam samo sa
vremena na vrijeme gost  na ovoj banjaluckoj stranici i
najvise pokusavam da se sjetim mojih ljudi, da pogodim (ili
se sjetim) ko je ko. Znam ko je "neispavana" - halo Azra, ne
javljas se.
Satima sam gledala onaj "album" i "sanirala" moja sjecanja.
I tako ja prije par dana otvorim i ovaj dio pricaonice i
vidim - Goran Campara - znam da znam - a ne znam. 
I tako mi se prije nekih pola sata upali lampica, i ja se
sjetih.

Meni je absolutno jasno da Campari ni u snu nece pasti na
pamet ko sam ja, jer smo se zadnji put vidjeli neke 1984 ili
85 i da smo se na jednoj njegovoj zurci zajedno sa njegovim
burazom i sa Andrejom Cirkom 
dobro nacugali. A dan kasnije nisam bila mamurna - samo me
je malo boljela glava i bilo mi muka. 
Gledam ovu zapadnjacku djecu i vidim da se oni ne mogu tako
dobro zabavljati kao mi. Ovdje nema gitara i "dvoguze"
(Zdrijepceva Krv) 
iz Drine. I kada sa ovim ljudima razgovaram kako smo mi bili
bolji i kako smo od svake budalestine mogli napraviti
zabavu, oni meni ne vjeruju. Pricaju mi kako su to
nostalgije i da nije bilo tako dobro.
Priznajem, jesu nostalgije ali su prelijepe nostalgije.
Koje bi se svjetske budale, na banjaluckoj zimi i na minus
15 stepeni sjatile u neki parkic, napravile sank od snijega
i igrali pantomime? Odgovor - mi.

Moj covjek - svabo po zanimanju - kaze mi banjalucani
razmisljamo kao da smo mi svijet otkrili. Sve mali
banjalucki Kolumbi. A da vam kazem - jesmo!

Evo me ljudi ubi nostalgija. I ja cu za dvije nedjelje
vidjeti Banja Luku i popiti vise kafa u vise kafica. I ja cu
sva vasa lica traziti po ulicama. I ja cu, nadam se, vasa
lica naci.

I tako me ti Combe obradova. Ja sa tebe sjetila. To ti je
kao da se izgubljeni dio mene vratio i ponoovo me
kompletirao.

Eh, sjecanja!!! Boze sto su lijepa ova moja sjecanja.

Naca

O,Naco Naco,evo mene,jos ti nisam nigdje krenula,treba sve
pripremiti....ti kao i ja.......sretnem Celu,iz daljine,znam
ga ne znam,ne znam,ga znam,i onda odem,ko mi je to
poznat........a onda kod kuce.pa Chelo,sjecas ga se zgrada
do tvoje,pa se sjetim Zorana,frc ave kose,ista ta
zgrada,Snjezanin brat...........ma povezacemo i mnogo
toga,mi sto smo stariji,sve vise i vise pamtimo,he,he
Pozdrav i tebi,i svima na temi,g posebnmo,a i Tihomiru,tvom
bratu.
Kazes nijemac po zanimanju.jel to Naco on ne zna da
prica,he,he
Voli te Azra/javi se na imail,men opet fali tvoj/

Hallo Neispavana,
tacno tako - svabo ne zna pricati. Moja petogodisnja
necakinja je komentarisala "fin ti je ovaj ciko, samo ne zna
nista govoriti." 
Sta ces - netalentovan.

Ja se nadam da cu tvoje lice sresti na banjaluckim ulicama.
Trebalo bi da malo planiramo, dok jos mozemo. 


Banja Luko - eto mene. 

Sada cu nesto da vam ispricam. Ovdje je bilo prije par
nedjelja vruce- 25 Stepeni. Ja umirala od vrucine. I onda se
sjetim kako Banja Luka zna biti vrela i kako me to nista ne
smeta.  I onda se pitam, da li je to onaj osjecaj koji se
javlja u momentu kada preletim Alpe, da mi nista ne smeta, i
da me nistta ne boli. Ni ledja, ni glava ni dusa. 

Bit ce da je sve to na "psisickoj" bazi. 

Nesto mi se uvijek sa jula rasire pluca, radujem se da cu
"KUCI"!! Ej, da je ove srece cijele godine!?

Mome muzu, svabi sam prevela onu pjesmu o banjalucanima, onu
pjesmu sa naslovne strane "Kajaka"

Ja stanje moje duse nisam mogla ljepse opisati. A onda sam
dala da mi jedan ciko te stihove lijpo napise kaligrafijom i
dala da se urami. Umjetnicka i nostalgicna dusa. Pogodi me.
Naca

Cao Natasa, 
drago mi je da si se javila. Lijepa su ti sjecanja… i nesto
mi jako poznata :))).
Nego, ja se stvarno ne mogu sjetiti koja si od onih nekoliko
Natasa koje sam u onom proslom zivotu poznavao u Banjaluci,
ali kad te vidim, prepoznacu te, garant !!! Ako, budes u
mogucnosti , naleti u subotu 25. jula na jednu terasu kraj
Vrbasa. Tamo ces naci opet ono sto opisujes, a cega vec dugo
u zbilji tvog zivota  vise nema. Vec samo jos u tvojim
lijepim sjecanjima. 
Tamo ce biti tu vece opet Banjalucka raja, opet vino i
gitare… i opet dernek !!! 
A mi na tim dernecima sviramo i pjevamo uglavnom sve ono sto
smo svirali  iza Dvorane ili u Parkicu,  prije dvadesetak
godina. Dakle, i Azru, i Dugme, i Bajagu, i Corbu, i one
banjalucko-meksikanske, i romske, i starogradske, i
sevdalinke….. sviramo sve to ponovo, pa se osjetimo onda svi
jedno dvajes`- trijes` mladjim… I bude nam jako dobro.  

Restoran „ Stari mlin“ se nalazi na odlicnom mjestu, ispod
„Vrbas“-ovog stadiona i Turbeta.  Dakle, prije samog
spajanja Tranzita i Kozarske, skrenes dolje prema Vrbasu i
eto te za minut na parkingu i na jednom fantasticnom mjestu.
Terasa je odmah nad Vrbasom, ukusno osmisljena i sredjena.
Odlican izbor jela i pica, usluga na visokom nivou po
sistemu, pred tobom je uvijek prazna pepeljara, a uvijek
puna casa …. Iako sjedimo tamo svake godine, gazdu lokala
znamo, tek onako iz vidjenja. Ja ne znam cak ni kako se taj
covjek zove, niti me stvarno interesuje. Dakle, nema
nikakvog onog laznog jaranluka ili ono „fol de gol“. Sve je
tamo srdacno, gostoprimljivo, banjalucki, ali i
profesionalno, na jednom kulturnom nivou i distanci. Tamo
imamo sve sto nam treba za dobar dernek. I to je dovoljno..
Raja koja ce tu vece na derneku sjediti je ista kao i
uvijek. Dakle, iskljucivo prava banjalucka raja. Mi,
gradjani Banjaluke koji ne zivimo vise u Banjaluci, ali i
oni koji tamo danas zive. Uglavnom, sve iskreni Banjalucani
i prava raja.  

Srdacan pozdrav svima.
Ugodan vikend, g

( ... ko bi reko, cuda da se dese.....evo, na ovoj temi se
javlja banjalucka raja stara,  pa cemo za koji dan da se
ponovo i vidimo !!??? Ko bi reko, cuda da se dese....)

Samo da ja stignem 25-tog.....

Sjedim danas, u nedjeljno popodne  sa dobrim mi jaranom "iz
proslog zivota" koji je slucajno nakon dugo vremena,
navratio do nas na putu iz Svabije. Jaran je Hercegovac od
glave do pete, a inace zivi u Sloveniji. 
Mrtvo je doba, vani ceteres`u hladu…..pijuckamo polagano
neku Grappu, mezimo sir torotan i grozdje….i pricamo o Bosni
i Hercegovini.
A o cemu bi drugom covjek sa jaranom pric`o,  nedjeljom
popodne  !?? 

I pita me u neko doba jaran, kako to ja mogu dvije hefte
tamo-amo po Bosni I Hercegovini, a sam… i bez supruge !!!?
Pitanje je delikatno, a znam da je kod mnogih od nas, vec
dugo  prisutno i pogotovo sad u ljeto, prilicno aktuelno. Pa
smo pokusali nas dva malo to da  “rasclanimo i
protabirimo”.
U odgovoru jaranu sam prvo rekao golu istinu i nepobitnu
cinjenicu, da su se zelje i prohtijevi moje supruge i mene u
zadnjih nekoliko godina nekako “rastochile” i nazalost
otisle u dva suprotna smjera. Tesko je reci, zasto je to
tako i ko je tome kriv. Pa, rekoh jaranu jednostavno i
kratko…. Jbga, taka nam nafaka !!!
A onda nastavih.

Elem, rekoh jaranu….. zivimo u Austriji, pa mozemo na
godisnji odmor, gdje god hocemo. Avioni iz Vienne
svakodnevno lete na sve cetiri strane svijeta, moze da se
poleti bilo gdje. Novac nije sporan. Ali, sporno je nesto
drugo. Sporan je odlazak u Bosnu i Hercegov`nu...

„ Pa zasto buraz !? Kako to, jebote…. !? "

Prelazim na stvar, i govorim onda jaranu konkretno.

Moja supruga jako voli more. Obozava onaj pasivni
odmor…lezanje na plazi uz dobru knjigu, spavanje ujutro do
cenera… I odmor od svega.
Ona jarane voli odmor, daleko od svega.
A ja buraz ne volim pasivni odmor i prchenje na plazi, od
jutra do veceri….i ne volim odmor “daleko od svega” !!! Ja
volim raju, dernek i svrtogu. Kontas !!?
Ali sam ipak, za ljubav svega (da ne nabrajam sad, cega to
sve….), isao petnaest godina na more, prchio se i patio po
plazi povazdan… i po tri hefte !!!  I otici cu opet….nekad.
Za ljubav svega. Ali, ima i nesto drugo.
Moja supruga ne voli Bosnu. Kaze za Bosnu, “divlja zemlja,
divlji narod“ !???
Tamo ona nema vise nikoga. Nema raje (ne zeli ni da je tamo
ima….), majka joj je prosle godine nazalost umrla, otac
otisao kod brata joj u Ameriku… dakle, nema nikoga vise u
Bosni. I ne voli tamo nista.
A ja jako volim moju Domovinu. Tamo mi zivi majka, tamo mi
je brat… tamo imam raju i u Mostaru, i u Drvaru, i u
Sarajevu, a i u Donjem Vakufu.... imam svudje !!!  Sva je
Bosna moja raja. I citav Mostar je moj. I volim ga jako.
Volim sve tamo, volim svaki momenat u mojoj Bosni i
Hercegovini. Tamo u Bosni je moj rodni grad, moja Banjaluka
koju nikad nisam uspio prestati da volim (nisam to nikad ni
zelio, a ne vjerujem i da ne bih uspio, sve i kad bih
htjeo….), … u Bosni su moje rijeke, moje planine, moje
kafane, moja raja….. Bosna je moja Domovina !!!
Nemam druge.

A moja supruga ne voli tamo ama-bas nista. 
I to je to. 
Kraj price.

Eh jarane, zato ja i moj sin Dario idemo sami u Bosnu !!!
Idemo u Domovinu koju obojica silno volimo. Doduse, jesmo
generacijski prilicno daleko, ali obojica volimo sve tamo. I
imamo slicne prohtjeve i zelje. Imamo tamo raju, i volimo
tamo sve. Isplanirali smo, vec sve. Koncerti, raftinzi,
derneci i sheme razne….malo skupa, malo odvojeno…. I sve
predivno !!! Radujemo se obojica silno svemu. Vec smo
narezali dva nova CD-a (iako ih imamo vec deset…), strogo
mjuza Bosna-folklor… Merlin, Dugme, Edo Maajka, Halid….
U cetvrtak  23.julija….startamo Forda. Dajana nam lagano
mase sa prozora, za sretan put……Dario steluje basss na
sedmicu, odvrne na kolko-tolko podnosljivu glasnocu (pri
kojoj ne cujes nista drugo, vec osjecas samo Bosnu….), …. i
pichimo u Domovinu !!!
I mirna Bosna.

Na kraju price mi jaran rece da sam stvarno u pravu.

Zivio buraz. 
Volim te Bosno....

Ugodan odmor raja, g

Champa,svaka cast....Nadam se da se vidimo 25og u BL.

dobro dosli ili bujrum u nas prelijepi grad to vam zeli vas
djuza. vec dugi niz godina tj. povratka mojih roditelja u
grad na vrbasu dolazim iz daleke amerike u periodu 6 do 8
sedmica ili hefti i normalno da dijelim misljenje sa svojim
jaranom goranom ( CHombetom )i vidimo se na obali nase
prelijepe rijeke.

Iggy buraz, vidimo se gurnosi... nekoliko stolova je na
terasi Starog mlina, vec spojeno.
pozdrav,g

p.s. Lijep provod u Porecu. Nemoj samo precerat`...

Znas sta Campa, ja sam nekako zeljama i misljenjima bliza
tvojoj zeni, ali tebe je toliko lijepo 
slusati kad pricas o Bosni , sa toliko ljubavi i duse , da
je i ja ponekad pozelim... ponekad , na 
momenat...onda se sjetim da su mi dole ostali samo mezari ,
ruzne emocije su potisnule 
lijepe i odustanem , a nekad, nekad ti tako zavidim na tom
sto nosis u sebi da nemas  pojma 
... uzivaj prijatelju , uzivaj u svom sinu , u nasoj Bosni ,
NASOJ Banjaluci i u svom velikom i 
iskrenom srcu !
Vole te Tadzici

Hallo Campara,
hvala ti na pozivu. Nazalost, 25.07.09 jos nisam u BL. Ja
stizem tek 30.07. kuci.

Jako bih voljela da te vidim. Ako si 30.07 jos u BL posalji
mi na e-mail tvoj broj mobilnog. Nazvat cu te kad stignem da
se nadjemo.

Ovo vazi i za neispavanu Azru.

Naca

Draga Sanja, razumijem te potpuno. 
A sta ces… nije nam nikome lako. Ni ovako, a ni `nako. Kako
god okrenes, jebeno.
Strasne su se stvari nama mnogima u zadnje dvije decenije
zivota izdesavale. Zivot nam je postao onakvim kakvim ga
nismo zeljeli. A to kosta puno zivota. To kosta, svega u
nama.
Ali, moramo biti jaki i moramo dalje, odnosno blize. Ja hocu
upravo TO, hocu blize….. blize sebi, jer  protiv sebe ne
mogu. 
Meni je tamo u Domovini zauvijek ostao jedan dio mene. Tamo
mi je u Bosni ostala dusa. 
A sta je covjek bez duse !!? Jad i cemer.
I kad god ponovo odem dolje u Bosnu, spojim se jednostavno
opet sa dusom. I kompletan sam opet covjek. 
I to ti je to. Ukratko.

Mene zato ne vuce ni Jamaika (iako obozavam citav zivot Bob
Marleya...) ne vuce me ni USA... a pogotovo me ne vuce
Skandinavija....
Mene vuce moja dusa. Vuce me u Bosnu.

Pozdravi mi puno Refu, dobar je covjek. A ti i Refa ste ona
prava banjalucka raja ( iskreno mislim…)  o kojoj ja uporno
ponavljam, a neki me ovdje ne razumiju… pa pitaju, sta je to
PRAVA banjalucka raja !??. Ne kontaju, da  TO se ne moze
objasniti. To se moze samo osjetiti. I ne stice se to
“zvanje” samim rodjenjem u Banjaluci….. nego, necim drugim.
I puno vecim.

Sanja, hvala ti na lijepim rijecima, a pogotovo na onome ….
NASA BANJALUKA !!! Drago mi je da si se javila.... imas
dobru dusu. 
Nedostajacete nam na terasi Starog mlina, 25. jula. Jbga...
nafaka.

Srdacan pozdrav, ugodan vam odmor. 
Volim vas, g

Hallooooo Djuza.... jesi ziv !!? 
Pa buraz, ja kad god nazovem uvijek se jave teta Fadila ili
Jusuf... a ti, vazda nedje u belaju !!! Pa de
jarane,pobogu.... ohani malo i odmori !!!
Ha,ha,ha....salim se malo buraz. De ti Djuki, samo ti udaraj
i tamburaj.... a eto i mene uskoro, pa cemo zajedno zaigrat
kolo.... ono nase, banjalucko !!! Od sabaha do sabaha....
rujna zora svice.... i tako to.
Volim te buraz....iz tisucu razloga...

                     

Rano je popodne. Sunce ucacilo i przi nas nemilice. Dario i
ja sjedimo na nekakvom molu, gledamo plavo nebo, beskrajnu
pucinu. I sutimo. Dajana, dvadestak metara dalje, na plazi.
Zavaljena u lezaljku, uziva na suncu i cita nekakvu knjigu,
na njemackom.
Idila.
Pronasli smo konacno mjesto za odmor, kakvo smo oduvijek
zeljeli. Mjesto za odmor, daleko od svega. Usamljena i pusta
plaza, na  kojoj smo sami nas troje  U neposrednoj blizini
plaze je  “malo misto”, odnosno selo od desetak kuca u kojim
naizgled, kao da nema nikoga. Svi se valjda zavukli u
hladovinu i sakrili po konobama i hladnim podrumima.
Samo mi, uzivamo na plazi.
Svako malo, ulazimo u more da se rashladimo. A more je tu
izuzetno slano, sto poslije dobro osjecamo na kozi. Kad se
osusimo, koza nam se strasno zateze, gotovo do boli. A sa
nas sipa morska so. Nema tusa da se saperemo, vec je
otresamo sa sebe i trpimo. Nema druge.
Prvi dan smo Dario i ja ronili sa maskom i perajima, do
iznemoglosti, pa nam je dosadilo. A ponijeli smo na plazu i
stapove za pecanje, ali sta vrijedi kad nema riba.  I one se
sklonile od vrucine i spustile valjda, negdje u hladne
dubine.
Odmah pokraj plaze je i mali mol, ispred usamljenog
restorana “Kapetanova kuca”, gdje smo Dario i ja provodili
vecinu dana. Tu bi, iza podne pristajala svako pola sata
neka brodica, sa stranim turistima. U restoranu bi rucali,
pa bi isli dalje.I kad bi pristali uz mol, pa izlazili iz
brodice, Dario i ja bi pogadjeli iz koje su zemlje. Onako,
od jebe. Da nam prodje vrijeme. A kad bi svi dosli i otisli,
nas dvojica bi opet sami na molu ostali. Do veceri. Dario me
onda pita, zasto ti ljudi dolaze bas ovamo, da rucaju. Rekoh
mu, poslije par sekundi razmisljanja: “ Pa sine, zato sto je
ovdje lijepo !!! Vidi samo ove ljepote……“
Suti, ne kaze mi nista.
Ugrizoh se za jezik. Zna da ga foliram i lazem. 
Jbga...Bosanceros.
I mi smo rucali u Kapetanovoj kuci.  Pa bi se onda se opet
vratili na plazu. Dajana uskace odmah u lezaljku, da dalje
lezi i dalje cita. I ja pokusavam nesto da citam, al`mi ne
ide.Uvijek, vec nakon desetak minuta, odustajem. Ne mogu da
se koncentrisem, ni na sta. Ne mogu ni da spavam…. Ne mogu
po tom zvizdanu, apsolutno nista.
Idemo opet u vodu. I opet smo za pet minuta suhi. I opet nas
koza zateze. Idemo, vec po peti put toga dana u Kapetanovu
kucu, na cugu i da se umijemo u toaletu. Tamo nas vec svi
dobro znaju, tamo smo vec stalni gosti i “domaci”.
Dajana onda ide opet na plazu, da cita. Dario i ja, opet na
mol. Sjedimo, gledamo plavo nebo...i beskrajnu pucinu. 
Pricam onda Dariu interesantne price o Vasko de Gamma,
pricam mu o kapetanu Kuku, o Tasmaniji, o Australiji i o
prvim doseljenicima tamo, o onim jadnim engleskim robijasima
i osudjenicima…. Pricam mu o Robinzon Cruso…. nesto pomalo i
o Golom otoku…. i tako to.
Dario slusa samo. Ne kaze nista.
Malo poslije, skupljamo one lijepe i neobicne kamencice po
plazi. Onda izaberemo, svako sebi najljepsi i igramo se
“blizze”. Bacamo kamen sto blize onom okruglom zeljeznom
stubu na molu, za koji se na vezu brodice kad tu na rucak
pristanu. A kad nam to dosadi, onda sve to lijepo kamenje
kojega vec na kilograme imamo kuci, pobacamo u vodu,
takmiceci se sad, ko ce dalje. 
Dajana i dalje u lezaljci. Cita. 
Sunce przi i dalje nemilice.
Dario i ja skacemo onda jedno pola sata s mola u vodu.
Izvodimo “bijesne gliste” i neke karafeke, koje niko ne
vidi….pa se opet smirimo i sjedamo na mol. 
Sutimo i opet gledamo beskrajnu pucinu.

Pruzam onda ruku, u nekom pravcu bezveze….. a ko fol siguran
i ubijedjen da je tako…….  pa kazem Dariu:  “ E….. tamo je
Bosnaaa !!!“
Okrecemo se i sjedamo, matere mi mile obojica "prema
Bosni".... i gledamo onda oba, nesvijesno u tom pravcu.
Isto, k`o da kontamo da poletimo, nedje.
Neopisivo.
Gledamo tamo nekud….. i pricamo o narednoj tekmi nase
fudbalske reprezentacije u Zenici, pricamo o izgledima da se
plasiramo na Svjetko prvenstvo u Africi…. Pricamo o koncertu
Dine Merlina, za desetak dana u Bosni, na koji se spremamo….
I sve tako.
A Dajana i dalje cita knjigu i uziva.
Idila.

Predvece se sve troje vracamo u kucicu u selu, koju smo na
sedam narednih dana iznajmili.
Sjedimo pod odrinom, mezimo lagano prsut i uzivamo ....,
konacno u hladovini.  Uzivamo u tisini. Tamo u tom mjestu na
kraju Svijeta je vjecna tisina. 
I kraj svega.
Idila.

Dario odgovara na sms-ove raje u Bosni. 
Dajanu smo namazali jogurtom, posto je sva izgorila i
pocrvenila, ko Svedjanka prvi put na Jadranu....samo joj oko
ociju ostali bijeli kolutovi, od suncanih naocala. Sve ja
boli, uzdise…. osjetljiva je na svaki dodir. Ali, kaze nam
da je procitala knjigu skoro do kraja.
Prica nam uzbudjeno sadrzaj iste, a mi slusamo. Ili se samo 
pravimo da slusamo. 
Rekoh joj onda na kraju price, da je ta knjiga stvarno
interesantna…. i otvorih drugu butelju vina. Onda sve troje
sutimo i gledamo zalazak sunca. Gledamo, sad sve troje
crveno nebo…. i beskrajnu pucinu. Uzivamo u tisini, koja je
ovdje jebem li je, vjecna... 
Nista se ne desava, kao da je zivot stao. Samo tisina i ona
totalno jebena bonaca. 
Prisiljavam se da uzivam u svemu tome, ali ne mogu. 
Strasno je dosadno ovdje. 
I jako vruce.

Sutradan je bilo opet sve isto…..kao juce.
Treci dan, isto tako.

Cetvrti smo dan bili...  u Bosni.

Pozdrav,g

Champara,g,Mesha ce doci 25.jula.
Posebno ga pripazi.
Azra

A eto, Azra... ti kao, opet nes` doc` !!!?
Ehhhhhhhhh.....Jbga.
pozdrav,g

Mesa je u Bihacu i doce da te vidi,al ti mu objasni gdje je
mlin
Tvoj drug iz osnovne,a moj iz srednje
Posalji poruku-Izedin-61972938
A to ti je isto,kao da sam i ja,imas,Mesu,Djuzu

...za druga Mesu i ostalu raju.

Restoran "Stari mlin" se nalazi ispod "Vrbas"-ovog stadiona.
Odnosno, stotinjek metara ispod Turbeta.
Dakle, vozis se Kozarskom ulicom, prema Seheru. 
Stotinjak metara prije spajanja Kozarske sa Tranzitom, je na
lijevu stranu Turbe. To znamo svi !??
I tu, neposredno prije mezarja, skrenes lijevo prema Vrbasu.
Skretanje je oznaceno i tablom za restoran Stari mlin.
Vozis dvjesto metara nizbrdo, i eto te na predivnom mjestu.
Nestvarno lijepo.
Stolovi su vec spojeni. Dugacki stol pod nadstresnicom,
rezervisan je na moje ime. 
Pa, bujrum raja !!!

Do skorog vidjenja. Pozdrav,g

Neke godine sam na ovom forumu procitao jednu, naizgled
banalnu, ali odlicnu misao koju nisam prije nikad cuo, a
koja mi se jako svidjela. Napisao ju je jedan iskren covjek
i nadasve jedan pravi Banjalucanin, u nekom neodredjenom
kontekstu, a ja je cesto i danas, eto vezem cesto u zivotu,
sa mnogocime. 
Napisao ju je Ibro Cenanovic.

Kaze….. „ Jebo smrknuta co`jeka !!! „

Recenica sasvim obicna, prosta neprosirena. Naizgled samo
saljiva i prosta,  ali tako jaka i istinita, toliko dobra i
suvisla i ma kako jednostavno zvucala u “prvi mah”,….. ona
je strasno dobra, istinita i zivotna !!!

Ja mislim da svaki put, odnosno svako jutro kad podjem u
moju Bosnu, moje lice poprimi neke druge konture i nekakav
drugaciji izgled. A to ne mislim samo ja. Kazu mi i moja
supruga i moja djeca. Kazu mi i raja, zadnji dan na poslu,….
kazu mi i komsije, i prijatelji…. Gledaju me i pitaju, sta
mi je !!!??? Sto se stalno smjeskam !!!?
Ja se i ovdje u Austriji cesto smijem, i cesto smijeskam.
Osmijeh na mom licu je i ovdje cest i naizgled prirodan.
Ali, nikad nije kao toga jutra, kad dolje podjem. Osmijeh
moj, kad u Bosnu podjem je drugaciji. I puno ljepsi.
I ne prestaje nikako, sve dok sam dole. Ne gasi se, ne
jenjava, ne umire. 
I tek tada i tamo je taj osmijeh posve prirodan. 
Ovdje nije. 

Smijesim se evo stalno ove veceri, jer sutra opet ode !!!
Ode da vidim opet moje rijeke i planine, moja brda i
doline…. ode, da obidjem one moje aleje i kafane. 
Ode da vidim opet rodni grad…. i da se poklonim Domovini
!!!
Idem opet, da osjetim da sam covjek.



Ugodno ljeto svima, g

 Dragi,g.......pozdravi majku,puno od mene.Znas tvoja
mati,je meni uvijek govorila,mani se Azra
sprskohrvatskog,uci biologiju,i davala mi uvijek neku jadnu
dvicu koju isto nisam zasluzila.
A vidi,joj sina,kako pise........
A Djuzi,sam ti ja uvijek prije njenog casa,trljala usi,dok
ne poljubicaste,kad bi ga prozvala usmeno,da moze
reci-vidite profesorice,imam upolu uha
To,usmeno,jer si navodno ti davao pismene zadatke kontrolnog
sa stola Djuzi,tako da je morao pravdati priljateljstvo,i
stititi tebe.
Zavidim ti na osmjehu lica,moje unatoc svemu,ima drugi
oblik.
Fistula na mojoj gornjoj dvici,zub koji je popravljen prije
mjesec dana,podvukla se pod moju usnu,i nema sanse da se
nasmijem.
Juce nazvah Mesu,koji ce doci,jest da ceka rodbinu da joj
uvali kljuc.
Pa mu rekoh,ostavi im ispod otiraca..idi s rajom.
Kako je ova Danska,daleko,zabacena,a znas,da sam one godine
Edi-kad mi se instruktor voznje tajansteno smjeskao,rekla,na
pitanje-ja ili vozacka-rekla TI
I znas,kako sam prosla,nit Ede nit vozacke
Nekad licim na Dajanu,zaista
Citam knjigu po dva sata,nista me neda omesti,neki savrseni
mir se uselio,poslije svega,svih jadoloma i brodoloma.
Kaze mi juce Mesa,Musa stariji,ubij me Chombe,ja se sjecam
samo muse mladjeg,sa plavim ocima,plave kose,onog sto je
ludio za Stulicem,ah,a ko nije
Kaze mi da je Jaso,u Svedskoj.
Pod Jabukom,sam jedva poznala,a i nisam,kaze Djuza,znas ko
je ovo,reko ne-Senco nas
Uh
On isti,kao da ga vrijeme nije nacelo,trebala sam u
Bugarsku,bogami i ja.
I ti si Chombe,skrtica,imas gore imail,nadala sam se pismu
od Dajane,jesili joj dao imail?Da,Jaca O,je isto u
Austriji,ona mi fali.
Necu da vjerujem,da me je zaboravila.
Gore,za stolom,otpjevaj s njima,pjesmu,za mene,samo za mene
..onu koju ja najvise volim,koju sam tako cesto znala
cuti,od vas, najbolje vas pamtim,u tom raspolozenju

Ljepe zene,prolaze kroz grad,od Azre,samo za Azru
/Za uzvrat,napisala sam vam pjesmu,tema Banjalucki
pjesnici,140 komentar/
Volim te puno,Azra
Upadaj na imail

gorane jarane ama bas tako kako velis. aferim buraz moj

e,pa mogo si i meni sto napisau,Djuzel basco

Pozzdravsvimaizpredivnenasebosne...ahhhhhhhhhhhh,meraka. U
veceri rane.

Pa kako je bilo u Husinom Mlinu????

Ima li kakvih slika????

Svako dobro

Ja znam da bi nekim zlonamjernim osobama, kao sto je recimo
ovaj debil sto je nedavno otvorio temu na forumu „Bolje je
bez vas…“ ili onim nekim sto ovda non-stop pljuju na
Banjaluku…, bilo drago kad bi na ovom istom forumu procitali
kako su nas konobari u „Starom mlinu“ sluzili sa sajkacama i
kokardama na glavi, kako nam je vlasnik kafane zabranio da
pjevamo sevdalinke i kako nas je recimo neki pijani gost na
kraju  gadjao kamenjem ili praznom flasom !!? 
Ali, te cu zlobnike morati duboko razocarati. Nije bilo
tako.

Banjaluka me je opet docekala lijepa i nasmijana. I kao i
uvijek, rasirenih ruku, prepuna vedrih i nasmijanih lica,
dragih susreta i puna,…. prepuna sevdaha.
A u Mlinu je bilo sve odlicno !!! Konobari su  „letili“ oko
nas i u tom letu, cak i pjevali, prateci Djulu na gitari i
raspjevanu raju za nasim stolom !!! A sevdalinke su se te
veceri pjevale u Starom mlinu, i te kako.
Gazda je odmah u startu „sikterisao“ nekog momka koji je tu
vece trebao da gostima svirucka na sintisajzeru, a Djula je
kao i svugdje gdje zasvira i zapjeva, osvojio raju. Neki su
se gosti poslije, cak prebacili sa donje terase gore, medju
nas, pa prihvatili pjesmu. Skontala se i druga gitara, pa uz
Djulu, prvo pjesma lagana…. pa onda,  `nako momacki .... i
banjalucki  !!!  
Konobari su na kraju bili nagradjeni za svoj trud, gazda
zadovoljan, a mi sretni i ozarenih lica napustili kafanu,
odnosno terasu Starog mlina !!! Jednom rjecju, odlicno.
Meni je licno bila posebna satisfakcija i jako drago da su
za nasim dugackim stolom sjedili sve, otprije  poznati mi
ljudi i prava RAJA, banjalucka. Otprilike, dvije trecine nas
prognanih koji smo dosli „na ljetovanje“ u Bendzelaj, a
jedna trecina onih koji zive tamo. Dakle, SVI ZAJEDNO !!! I
to je ono veliko. 
Vezeni mostovi sa “Susreta dijaspore” meni ne trebaju !!!
Meni treba ovaj  vezeni most, ovaj spontani.  Iskreni i
Banjalucki.
Uspjeli smo eto, za relativno kratko vrijeme Djula i ja
skontati dernek i okupiti tridesetak iskrenih Banjalucana,
te provesti s njima predivno vece, u Banjaluci. A da se to
vece na ovom forumu malo ranije planiralo, vjerujem da bilo
bi nas puno vise. Ali, i ovako je dobro.
Ne vjerujem da se puno Banjalucana moze pohvaliti da je
ljetos u Banjaluci, za istim stolom provelo vece sa tolikim
brojem poznatih im i dragih Banjalucana !?? Vidjeli ste
mozda nekoliko poznatih faca u „Slapu“, pred hotel Bosnom
ili u Moneu, ali nesto ovako kao u Mlinu, niste sigurno
dozivjeli.

Ponavljam se opet, vec godinama govoreci na ovom forumu…..
da svako ljeto u Banjaluku dodje na hiljade prognanih
Banjalucana, medju koima na stotine „kajakasa“ i raje koja
posjecuje ovaj forum. A isto tako je puno  raje koja zivi
tamo u Banjaluci i koja bi rado opet sjela sa starom rajom.
I kontam onda…., zasto da zujimo rodnim gradom svako za sebe
i pogledima trazimo jedni druge, a svi smo tu. Zasto da se
tamo osjecamo usamljenim i odbacenim ???
Ja se licno ne prepustam tom slucaju i tom vec odavno
isplaniranom scenariju. 
Banjaluka je i moj grad. 
I bice, zauvijek.

Djula i ja cemo i dalje kontati veceri sa banjaluckom rajom
u Banjaluci, kao sto ih kontamo vec godinama. Mozda, vec i
ove godine, a na ljeto sigurno. I svako naredno ljeto. 
I opet cemo pjevati sve, a naravno i sevdalinke. I opet  ce
biti Raja. I opet ce konobari da lete. 
Ali, ne tamo gdje nam neko odredi da se sastati moramo i
pjevati smijemo. Vec tamo, gdje mi odredimo. Negdje u
gradu.
Ne mora to biti terasa Starog mlina, taj moj odabir je
slucajan….. a ipak, odlican. Moze to biti bilo koja terasa,
bilo koji lokal ili restoran prepun banjalucka raje i
ljubavi…. ali, u nasoj Banjaluci. 
I to je ono najvaznije. 
Negdje, u nasoj Banjaluci !!!

Da ponovim jos jednom ???! 
More komotno.
Susret banjalucke raje U BANJALUCI !!!

Jer, nigdje sevdalinka ne zvuci tako lijepo, kao na Vrbasu.

Jer, nigdje nam nije onako…… kao tamo.
Ende. Nema dalje i vise od toga. Nema dalje.

Zivjeli mi,….i gore glavu, moji dragi Banjalucani !!!
Pozdrav,g 

Dragi moj Djuza,
tebi i tvojoj divnoj familiji, ugodan let i sretan
"povratak" u New Jersey !!!
Hvala ti na predivnim momentima koje smo nas dva i sad, kao
i svakog ljeta proveli u nasoj Banjaluci. Bilo je, kao i
uvijek, kratko...... ali, nezaboravno.

Buraz, voli te tvoj Goca.

Ugodno vece sam proveo opet u Moneu. 
Za stolom stara banjalucka raja, ko nekad…. Djuza, Sumi,
Shogy i ja. Zajedno smo sva cetvorica odrastali, nekad u
Moneu i Kajaku. U kafani su umjesto onih klasicnih okruglih,
postavljeni novi drveni stolovi i klupe, nesto kao u
austrijskim pivnicama. A tochi se i pivo u krigle, sto je
jos jedan ugodan momenat. Ali, posebno ugodno osvjezenje u
Moneu je  „jedna mala plava“ sto odnedavno pjeva sa vec
pomalo isfuranim Hantragama. "Mala" je zestoka, ima odlican
glas, pjeva sve super i nase i strane… a i ne izgleda lose.
U kafani nije bilo puno ljudi, ne znam zasto… ali ipak
dovoljno za cool i dobru atmosferu. I za super osjecaj. Za
srecu ti u Banjaluci danas i ne treba vise od toga sto smo
tu vece tamo imali. Vratio sam se opet nekih dvadeset godina
unazad i zaista uzivao. Za stolom u cosku, odmah blizu nas
sjedili su stara dobra banjalucka raja…. Velika raja. Midza,
Ibro, Duba, poslije dodje i Rile. 
Posebno me je tu vece obradovao susret sa Cenanovic Ibrom.
Nisam ga vidio dugo, jos od "Dream"-a u Rovinju. Obradovao
se iskreno, primjetio sam i on, susret je bio bas srdacan. 
Negdje pred sam fajront, izadje Ibro `nako spontano na binu,
pa opali neki blues na usnjaku i zapjeva onako kako samo on
zna !!! Mi raja, se odusevili, pratimo ga i skandiramo. Jer,
Ibro je Show-mann pravi, Ibro je pojava i faca….Ibro je raja
!!! I dobro zna sta voli raja.  A onda odjednom, TRAS…..
fajronat !!!  Muzicari pocese “gasiti i skupljati”
instrumente, pakovati se….. hladan tush za sve nas.
Ibro insistira da opale jos koju zajedno, ali Goran
neumoljiv. Izvinjava se, govori Ibri da ce biti opet svirka
i sutra, a za veceras je gotovo. Ne smije radi murije.
I jebiga onda. 
Ostasmo svi “napola”, ni tamo ni amo !!! Vece u Moneu dobra,
odlicna… ali nedorecena. Kad je najbolje bilo, muzika se
gasi, kafana se zatvara. I poslije toga nemas vise kud !!!
Nemas vise dje da sa Ibrom koju cugu popijes…. i da opalis
jos koji blues.
Postoji naravno u Banjaluci danas sijaset drugih mjesta koja
petkom i subotom sljakaju do jutra, ali se tu pichi samo
Country-mjuza, pa se tu covjek odrastao u “onoj nasoj
Banjaluci” osjeca, upravo ocajno. Jedina dva mjesta u gradu
gdje se svira rock i gdje mozes sresti staru raju su Mone i
Barcelona, ali oni rade kratko, vec oko pola jedan je
fajront. I dje ces onda !!!?

Otisli smo na jos po jednu cugu u K4. A tamo ona ocajnicka
atmosfera, parada pijanstva i kicha … dvorana prepuna onih
coskastih faca sto cijelo vrijeme bulje u razgolisena
djevojke cije je ponasanje, kao i sam nivo ispod svih razina
pristojnosti, a pogotovo zenstvenosti. Vrckaju sisama i
naginju pivu iz flase !!? Mislim da sam to vidio samo na
onom vasaru u Derventi, gdje jednom prilikom prije
dvadesetak godina zalutah. A mjuza u K4, da te Bog sacuva
!!! Jednom rjecju, strasno. 
U Moneu smo se “digli u neke visine”, bilo nam super…. a u
K4 smo pali u blagi ocaj. Ko sljiva u govno.
I tu sam vece cvrsto odlucio da ubuduce sam sebi zabranim da
u Banjaluci odlazim na takva mjesta. Ne nalazim se tamo i ne
osjecam se ugodno. Jednostavno, ne pripadam tamo, nisam tamo
prispio…. A jedan sarmer i lafchina poput Cenanovic Ibre,
pogotovo nije.

Idemo preko Venecija mosta zagrljeni, naprijed Ibro i ja, za
nama raja. Vidim, Ibro nosi pod miskom stalno neki neseser….
Pitam ga sta je unutra !!!? Pribor za brijanje !?
Otvara mi i pokazuje unutra citav asortiman usnih harmonika.
 I onda Ibraga izvadi jednu, pa na sred Venecije nam odsvira
neki cikaski blues. Show na Veneciji, blues na otvorenoj
sceni !!! Na Ibri neka bijela super- kosha, u skladu sa
tamnim pantalonama, a na nogama  crno-bijele lakovane
"spicoke" kakve jos nisam imao priliku vidjeti. Kontam,
mozda su iz samog Chikaga,…. ne znam, nisam ga pitao.
Trajalo je kratko, ali momenat je nezaboravan. I podsjeti me
neodoljivo na one ponocne ”nastupe” i svirke  Rajica sa
usnjakom ,  ispred dvorane Borik ili u Parkicu…. nekad,
davno.
Nekad, kad bio je blues.

Rastao sam se tu sa Ibrom i sa rajom, slusajuci kako iz K4
grmi Ceca…ili je bila Stoja !!? … Ne znam tacno. Ali, i sad
mi dok ovo pisem ta vriska i cika otamo odzvanja, evo …..
ali i sad znam sigurno, isto kao i tu noc na Venecija mostu
sto sam znao.
Iduce ljeto kontamo blues u Bendzelaju !!! Kontamo neko
mjesto gdje ce biti blues. Kontamo mjesto pod suncem, za
Ibru. I za sve nas.
Kontamo blues….. samo za raju, banjalucku.

Pozdrav,g

Evo malo i mene ,naravno ako ne smetam,ali moram
Vas obavjestiti gosp.Champara da ja nisam bas neka
poetska dusa,pa nisam bas siguran da cu se uklopiti
u ovu Temu.Iako Vas povrsno poznajem, jer smo ista
generacija,
nisam ni pretpostavljao da se iza tako"surovog
tipa"(povrsna,
opticka percepcija),krije jedna prefinjena,lirska dusha.
Svidja mi se Vasa bezuslovna ljubav prema Banjaluci,
nisu krivi Vrbas,Kastel,skolski drug,prijatelj,sto nas
tamo nema.Vazno je samo ono sto volimo,a ne sto mrzimo,
vazno je ono sto nas cini boljim ljudima,a ne ono sto nas
cini zvijerima.Svidja mi se sto ponasate u zivotu,kao
velikom schwedskom stolu;uzimate sto Vam se dopada,jer Vas
to oplemenjuje,a ono drugo ne zelite ni da vidite.
Ima jedna mala stvar koja mi se ne svidja,a to je sto
nigdje
nema zena,zar nije lijepo malo sa svojim
suprugama,sestrama,
prijateljicama malo sjesti u "Mone","Stari mlin" i
zapjevati,
niko ne moze ljepse zapjevati sevdalinku od zene.Osim toga
zene su nasa savjest i bolje znaju kada treba prestati,iako
je to ,za nas muskarce u tom trenutku nepojmljivo.
Zelim Vam puno posjeta i komentara na "Bosanskoj Vinjeti",
te vasih prelijepih uspomena napisanih uz jutarnju kafu,
i ne ljutite se ako ja ovako ponekad "banem" sa mojim
dosadnim ,kritickim,ponekad sarkastickim komentarima.

Jes jes pa ni u Porecu nema pripadnica lijepseg pola

Svaka cast Zlatki Djulinoj uvijek i na svakom mjestu
uz svog Djulu ( s desna)
Neke vole vise U Novi nego U BL ( Sta se tu moze)

Ima prekrasnih mnogo ( koji jako dobro kotiraju na Kajaku)
a u 8 godina neupoznasmo im supruge i djecu( zalosno)
Nema ih niti na slikama???

Konkluzija

Druzenja treba organizovati sa cijelom familijom 
 Nek nam se djeca druze)
A mi(muski) ako se dogovorimo moze vala i u Cevap.

Nemojte hatoriti svako dobro i volim ja vas sviju mnogo.
 

E moj Eldare ... nije lijepo odmah ´opaliti´ po zenskom
rodu. Mozda su bas muskarci ti koji ne zele svoje supruge da
vode na takva druzenja ...

Ispratili smo jos jedno ljeto u Bosni, ….. predivno bosansko
ljeto !!!
Otisao sam za vikend dole, po Daria koji je ostao citav
mjesec dana u Bosni. I proveo se, kako mi rece… k`o nikad
dosad !!! 
Bio je najprije sa Samirom, najboljim mu jaranom iz Bosne,
desetak dana u Sarajevu gdje su usput gledali i dvije tekme
na Kosevu (Sarajevo-Helsinborg i Bosna- Iran ), te malo
sami, malo sa rodjakom mi obisli, upoznali i pregledali
uzduz i poprijeko glavnu i najvecu carsiju u Be-Ha.
Par dana je bio sa mnom u Banjaluci, a ostalo vrijeme je
uzivao povazdan se kupajuci, pecajuci, rostiljajuci,
kampujuci….a valjda pomalo i asikujuci po Uni, u Bosanskom
Novom.
I super.
Eh, a u ovu subotu smo Dario i ja citav dan proveli zajedno
sa rajom na “Unskoj Copacabani” !!! Pjescana plaza u
Bosanskom Novom sa odlicno improvizovanim i  kreativno
skontanim suncobranima od trstike. Tu je na toj plazi taj
dan na potezu od par stotina metara, sto u vodi, sto na
plazi bilo cini mi se hiljadu ljudi !!! A nasred plaze je
tendom natkrivena prostrana terasa sa stolovima i dugackim
sankom, gdje cijelo vrijeme glasno pichi dobra mjuza. Strana
muzika, sve sami poznati mi svjetski hitovi, a povremeno i
one “ljetne lambade” i ugodna samba-instrumentala.
Bilo je taj dan jako vruce, trideset i pet u hladu, ali Una
je tu pitoma i mirna, optimalna za kupanje, te poslije onih
silnih vrucina u Bosni, ni pretopla, a ni ledena, dakle
perfektna. A tece na metar-dva od nas, ili sto bi se reklo
“na dohvat ruke”,….pa smo naravno, svako malo bili u vodi. A
na dohvat ruke su nam bile i krigle tochene ledene
“Bavarie”, uz koju smo mezili izvrsnu pizzu iz obliznje
Pizzerije, kod Mede. Pred nama cijelo vrijeme prelijep
pogled na Unu, na okolna brda i bosanske sume, ugodjaj
fantastican, ... a svih ovih proteklih petnaestak godina,
cesto sanjan.
U kasno popodne tuda naidjose Eso i Budo sa onom dugackom
unskom ladjom, sto pokrece svima nam poznati mali, ali
cudnovati Tomosov motor…. te nas provozase “uz valove” prema
Otoci, te uz aksam spustise opet na plazu. A navece smo se u
tu Otoku Bosansku svi zajedno odvezli na nadaleko cuvenu i u
tom kraju najbolju janjetinu, “kod Seje”. 

I eto, bio je to moj najljepsi dan ovoga ljeta u Bosni !!!
Dan koji se pamti.

Uzgred cu reci nesto sto mozda nije ni vazno, ali je
sastavni dio toga dana. Jednog prelijepog dana u Bosni.
Ujutro sam naime, otisao do automehanicara Sekija da mi na
autu izmijeni ulje, pa onda do starog penzionisanog brice
Bekira, da me obrije (uvijek mu odem... malo popricamo...i
tako...), te u novootvorenu malu krojacku radnju kod Enise,
da mi promijeni ciferslus na novim farmerkama (jbga....
puko...). Izmjena ulja 10 KM, ciferslusa 6 KM i brijanje 4
KM. Servisirao sam dakle auto, farmerke i glavushu za
nepunih sat vremena, uz ugodnu pricu ... i za deset euro !!?
Platio sam im svima  duplo, posto ih znam, otprije.....
povratnici su i nije im lako. Zadovoljni bili i oni, a i ja.
A koliko bi to vremena i para kostalo u Austriji, pojma
nemam, a nije ni bitno.
Cijene u Bosni, kao ni u samom ovom tekstu, nisu bitne. Htio
sam reci nesto drugo.
U Bosni je bitan onaj prelijepi osjecaj, kad si sa "svojim
ljudima" ... i ona atmosfera sto te cini opet sretnim
covjekom.  Ja nisam u Austriji nesretan, nisam htio to da
kazem. Htio sam samo da kazem koliko sam ja u Bosni sretan.

Jer je potpuno drugacije, kad sjedis kao naprimjer prosli
vikend sto sam sjedio kao stranac na plazi jednog doduse
prelijepog, ali meni "stranog" austrijskog jezera
Otensteinersee, na terasi restorana prepunoj Austrijanaca
(dakle, stranaca...), i zvakao bezvoljno odmrznutu Dr.
Oetker-pizzu... ( tamo nema ni onih tebi prepoznatljivih
mirisa, ni onih dragih okusa.... a nema ni raje. Nema
nista.)..... to je nesto sasvim drugo od onoga kad sjedis na
plazi prelijepe Une, cije mirise poznajes jos od
djetinjstva; kad sjedis medju rajom koja te razumije, voli i
gotivi; kad odes kod Sekija,Enise i Bekira; kad se predvece
Budinom ladjom provozas "uz valove" prema Otoci, te navece
kad sa rajom odes na najbolju janjetinu "kod Seje" !!! A oko
tebe povazdan i posvuda,... mirise Bosna.....

Pozdrav,g

E,Gorane,ti kad pises,ja citam i uzdisem.U svakoj tvojoj
recenici ima toliko osjecanja,toliko ljubavi,paznje i toliko
dobrote. Tesko mi je da povjerujem da medju nama ima jos dusa
kao sto je tvoja. Svaka cast! Veliki pozdrav.

Znas,stvar je u tome sto si ti stranac,a ne oni,tako se i
osjecas i tako ces se zauvijek osjecati. Tako se svi mi
osjecamo,priznajmo! I nije vazno,sta imamo ili nemamo,da li
smo zaista sretni zbog licnog zivota,ali smo vjecno nesretni
zbog nase BOSNE,nase BANJALUKE,naseg VRBASA,ma sta jos mogu
nabrojati!? Mnogi misle da su sretni,zato sto novcano bolje
stoje nego ikada prije,sto je potpuno pogresno. Sreca je kad
imas ono sto smo mi imali!!!

izvini Lora, a sta smo to pa imali?

Eh prodje ljeto i onda opet natrag u nase Svedske, Austrije,
Danske,Svicarske itd.
Ali dobro je i to. Zaradicemo opet para, ceznja ce rasti i
kad opet dodjemo u goste u Bosnu ili Banjaluku bicemo sretni
jer smo sa svojim ljudima. A tamo odakle dolazimo ostacemo
stranci i necemo biti sretni. Tako ce nam se zivot svoditi
na tih mjesec dana zivota ljeti. I tu srecu cemo placati i
duplo kada budemo pricali sa domacim automehanicarima,
bricama i snajdericama. I to je neka vrsta psihijatrijskog
kauca. Na sta nam se sveo zivot? Na kapaljku zvanu godisnji
odmor. Ostatak je biti stranac tamo gdje smo, ceznuti,
sanjati Banjaluku ili Bosnu. 
Nista onda. Zelim nam da iduce ljeto sto prije dodje. U
medjuvremenu cemo gledati slike sa godisnjeg...

To bi bila ta Bosanska vinjeta. Vrijedi mjesec dana a kosta
ostalih jedanaest mjeseci. Skupa, vrlo skupa!

Jbga, Enese taka nam nafaka. A i tebi je buraz nazalost
tako, prizno ti to ili ne. Cojek samo kaze kako jest.

Evo jedan Campin bosanski video sa Youtuba...pa ko zeli
bujrum, izvolite!

     http://www.youtube.com/watch?v=hZHaQKbe4IQ

Pa ti odluci sam za sebe,sta si i da li si ista imao!?
Takode, da li i sta imas sad!? A nama prepusti nas osjecaj i
nasa razmisljanja. Mogu samo jedno da ti kazem,imali smo sve
ono sto oni koji su dosli umjesto nas,nikada nece imati,jer
oni nisu kao mi. Imali smo i bilo je dobro!

Istina Hamdija,
takva nam nafaka.
Ali bespomocni nismo!

Proslo je 15 godina otkako sam otisla iz Banjaluke. Svake
godine sam odlazila na "godisnji" u Bosnu i svaki put se sa
mukom vracala nazad u novu "domovinu". Ove godine (po prvi
put) sam brojala dane kada cu nazad kuci ... mislim da je
tamo otislo sve u helach. Svi se mi samo zavaravamo. Svjesna
sam da medju vama ima mnogo onih koji su lakse i brze sve to
svarili, ali i meni je dosao taj momenat (napokon) ... Mozda
ruzno zvucim za necije uho, al' sam sretna sto vise ne
patim, jer zaista nema se vise za cim patiti ...

U potpunosti se slazem sa tobom Alisa,mislim da mnogi tu
muku i gorcinu dozivljavaju na takav nacin ali nisu u stanju
priznati ni sebi a kamoli ostalima.

Vozdra raja, sta ima !!?  
Dobro vam jutro, dobro vece, dobar vam dan, dragi moji
Banjalucani !!!
Ljeto se polako, al`sigurno prelama u jesen, ulazimo u
septembar. A puni smo svi, nadam se svakojakih pozitivnih
impulsa,… natankali dovoljno sunca za zimu, navukli u sebe
pozitivne energije, “napili” se Bosne… ili neke druge
ljepote….pa smo svi, nadam se zdravo i veselo !?! 
Ja evo, bogami jesam.
Septembar je inace  u ovoj mojoj Austriji najljepsi mjesec.
Jutra, kao i veceri su predivne, dani su suncani, ali
temperature  ugodne, nema vise vrucina, pa se moze svasta.
Sume su isto tako predivne, vec prepune gljiva, na Dunavu
pocela glavna sezona ribolova, a svakog vikenda su okolo nas
nekakvi Volks i Country- festovi ( na kojim pjevamo, opet
ono “ I `m from Austrija”…), priredbe, koncerti i razne
zabave na otvorenom. Pa, ne mozes ni stici i obici sve ono
sto bi htio !!!

Nego, sve hocu …. pa, nikako…. da se javim raji, a
ponajprije covjeku koji se godinama javlja na ovaj forum,
osobi koju iako licno ne poznam (ili mozda ipak znam, iz
prosloga zivota…), izuzetno cijenim.
Marley haveru, mislim da se ti ja jako dobro kontamo. Iako
se, kako vec rekoh i ne poznajemo. U svakom slucaju, drago
mi je da smo u kontaktu, a volio bih iskreno da se jednom
nadjemo i u Banjaluci, pa odemo negdje makar i na jednu
cugu….. negdje tamo prema Boriku, onako k`o nekad.  Znam da
si otprilike moja generacija i da si tom „stazom slonova“ i
ti, kao i ja nekad cesto gazio !? Bilo bi mi zaista drago.
A evo, i Eldar ce s nama :))) . …osjecam da je na istim
talasima…..

Iskren pozdrav Lori, Alisi, Enesu i Hamdiji, Drago mi je da
ste s nama. A dok ste se javili na ovu „vinjetu“ , kontam
vec, ko ste i sta ste. 
Bosanci i zauvijek Banjalucani !!! 

Ja znam i svjestan sam da nismo svi isti. I da ne osjecamo
svi isto. I to je sasvim u redu i prirodno. Uostalom glupo
bi, a i pomalo dosadno bilo da svi mislimo isto, jel`tako
!?
Meni nije bila nikad namjera da napisem i objavim ovdje na
Kajaku nesto jako vazno i jako pametno. Ne zelim ni da to
sto napisem zvuci odvise svecano, pateticno ili pompezno,
iako me cesto povuku neka iskrena osjecanja, pa to onda
nekome tako izgleda ili tako zvuci.  Ja jednostavno zelim da
komuniciram sa banjaluckom rajom. Ja ne zelim nikome da
namecem svoju misao i misljenje, ja ih samo kazem ili
ispricam.  Ne zelim nikoga da ubjedjujem ni u sta, niti da
mu „otvaram oci“. Ja sve sto ovdje napisem i kazem, stvarno
je dobronamjerno i ISKRENO. Napisem ono sto mi lezi na dusi,
ono sto osjecam i ono sto je u meni. I izbacim to
jednostavno iz sebe, iako sam svjestan da to nekome zvuci i
izgleda subjektivno i irealno. Ali je zaista iskreno. 

Ja volim Banjaluku i volim Bosnu !!! Bez obzira kakve su
danas i jedna i druga….. ja ih iskreno volim. Odlazim cesto
tamo i uzivam, kao nigdje drugdje na svijetu !!! Imam tamo
oko sebe uvijek dobru i meni slicnu raju , odlazim s njima
na predivna mjesta……i pisem o  tome, iskreno i s ljubavlju.
Ja ne zelim da foliram nikoga, ali ni samoga sebe.
A ovaj video koji sam prosle godine sklepao i objavio
odlicno govori o tome, govori sve.
Rodjen sam i zivio sam skoro tri predivne decenije u
Banjaluci.  `92  sam morao ostaviti sve,  silom napustiti
domovinu i doci u Austriju. Ovdje sam se onda integrirao,
skontao familiju, ugodan zivot….lijepo mi je. Super.
 A onda sam se ponovo priblizio svojoj Banjaluci i Bosni …. 
i skontao da ih volim najvise na svijetu !!!  I to je to.

A znam, neko ce opet reci..... da meni je dragi Bog podario
da sam blizu, pa sam mogao tako "lako". Ali, nije....
Prvih je godina bilo jako gadno, duga prica. Ali sam se na
svoj nacin i sam sa sobom borio, i izborio za ovo sto
osjecam i dozivljavam u Bosni, danas. I ja, ali i moja
djeca, koja osjecaju isto sto i ja.
Pokusajte i vi. 
Cijena je velika, ....ali nagrada golema. 

Bosanska je vinjeta imaginarna. Ona se ne moze definisati. I
ona se ne moze ni kupiti… (kao recimo Slovenacka, za
petnaest eura…).
Bosanska je vinjeta nesto sto je urodjeno u nama. I nesto
sto ne umire nikad.
Ja iskreno vjerujem da ce jednom svako od nas shvatiti da je
to ustvari nesto najvaznije sto imamo u sebi. 
Ja sam vec odavno shvatio.

Raja, ugodan dan. Svako dobro vam zelim.
Pozdrav,g

Dragi Gorane...odlicno te razumijem. Sjecam se nekada kada
dodjem `kuci´ punih `baterija` i pricam raji kako je bilo i
kako Banjalucki duh jos uvijek zivi, dobijem za uzvrat
komentar: " Ma kakva Banjaluka, zar mozes da gledas one
seljacke face po gradu" ... 
Ja ne idem tamo da bih gledala te face, ja idem tamo da
srecem draga lica koja jos uvijek na moju veliku radost
posjecuju nas prelijepi grad, ja odlazim tamo da se nadisem
onog naseg mirisa Vrbasa, da vidim staru majku ...

U predhodnom komentaru sam pisala o tome kako vise ne patim
sto je naravno tacno, i opet ponavljam na moju veliku radost
rijesila sam se onoga sto me godinama proganjalo. Istina je
da smo se mi pomalo promjenili, a da su ljudi dole ostali
isti i da nam mozda neke stvari smetaju. Medjutim, niko od
nas ne ide tamo sa istim ciljem i svako od nas je na
drugaciji nacin docekan od strane familije, prijatelja itd
... Mnogi se razocaraju, nekima opet bude sve po mjeri ...
Ja sam na to sve gluha ... crne price saslusam ali ih ne
cujem, jer ne treba niko da mi kaze kako je i sta je kad'
imam oci. 

Usput, da ne duljim, navest' cu razlog zasto se ove godine u
mojoj glavi desio preokret...
Obicno kada sam u BL idem na mjesta gdje cu da se nasmijem ,
gdje cu sresti drage ljude i nemam blizih susreta sa
nezgodnim situacijam. Medjutim, na samom ulasku u Bosnu, u
Gradisci smo se zaustavili na jednom parkingu. Oko auta nam
je svo vrijeme hodao jedan mali Romski djecak koji nema ni 6
godina. Dali smo mu nesto para i on se udaljio. Nakon
izvjesnog vremena se ponovo vratio. Odjednom vidim covjeka
preko 30 godina, koji na tom istom mjestu prodaje DVD-ove
kako trci za djecakom, uhvati ga i svom snagom ga opali
nogom u ledja... Vjeruj mi Gorane, u tom trenutku sam htjela
da se istog momenta vratim kuci a nisam jos ni dosla do
Banjaluke. Covjek je tu nemocan, ni tuci se, ni muriju zvati
jer je Bosna nazalost takva kakva je, nista ne funkcionise i
nasilje im je sasvim postalo normalno. I sto je najgore,
poslije tog nemilog dogadjaja, nekakva babuskara koja ima
svoj ducan tu, dere se na sav glas: " Ubi ga, ako ga ti ne
ubijes ja cu ga vlastitim rukama zadaviti" ... Boze,
pomislim, bolesnog naroda, gdje sam ovo, sta je ovo ...
Ovo je bio jedan od prvih shokova ..." Welcome to the Bosnia
"

Nakon nekog vremena (poslije BL i mora)  odlazim u S. Most
... Sjedimo u kaficu ... prilazi nam djevojka, ljepuskasta,
cista i kaze : "Dobro vece, ja se izvinjavam ako sam
naporna, sigurno ste me ovdje i prije vidjali, ali
prisiljena sam da skupim nesto para da bi prezivjeli ja i
moja familija. Ima te li ista da mi date ? " Ja sam se brate
najezila ... nije mi nista strano da ljudi prose, ali ona je
tako ponosna, iskrena, kulturna ... ona moze vise, ona moze
bolje, ali joj ta zemlja nista ne pruza ... Opet shok, bijes
... da sam neko pomogla bih tim ljudima ali nemocna sam ...
sve sto mogu je da im dam koji dinar ... a sutra mozda nece
imati opet sta da jedu.
Ona nam se od srca zahvali, pomilova nam djecu po glavi i
pridje za sto odmah iza nas gdje su sjedila 4 balavca,
svojih 20-tak godina ... Trojica joj nesto udjelise a
cetvrti joj kaze : "Hajd sad' marsh odavde dok nisi i batine
dobila "  Wooooooooouwwwwww...u meni explozija ... Ona
jadnica opet ponosno : "Vama trojici veliko hvala sto ste
ljubazni" ... i ode ... Situacija za vristati, plakati i
majmunu dobro kosti slomiti, al' sta si s tim napravio ... U
tom momentu je nesto u meni puklo i sva ona bosanska ljepota
je dobila neki novi izgled, meni stran ... Zao mi je, jako
mi je zao i zemlje Bosne i njenih gradjana, ali smo u
sustini za neke stvari i sami sebi krivi ... 

Isto tako znam da cu opet slijedece godine bas kao i ovih
predhodnih sjesti u auto i zapucati u Bosnu, jer je to jace
od mene, ali sam sretna sto moje dijete nece doziviti da ga
nastavnik istuce, neki nepoznati covjek na ulici maltretira
ili nedaj boze neko iz cista mira upuca kao sto se to
nedavno za vrijeme mog boravka u Bosni desilo sa onim momkom
u Sarajevu. 

Mozda zvucim pateticno, mozda pisem crnjake, ali je sve ovo
u meni promjenilo moja osjecanja. Sjedi gdje sjedis, cuvaj
djecu, radi ono sto njih cini sretnima ako se vec nama nije
posrecilo, zivi ovaj kratki zivot onako kako ti srce zeli i
ne pati za Bosnom jer to vise nije ona nasa Bosna !!!

Srdacan pozdrav ...

.. da lakse svaris Bosansku vinjetu. 
Skonto ga je Marley, a ja ga vec odavno primjenjujem u
praksi.
Dakle, kao pred "Svedskim stolom". 
Uzimati u Bosni ono sto ti se svidja i ono sto ti pase, a
odbaciti ono sto ne zelis da vidis, imas, dozivis ....i
provaris. Jer, jednostavno mnogo toga tamo, mi mnogi ne
mozemo provariti. Ni sad, a i nikada.
Moja osjecanja i moj bol koji sam dozivljavao u Banjaluci
prije pet-sest godina sam opisao u mom tekstu "Novembar".
Taj isti tekst stoji u arhivi Kajaka, pod rubrikom " Pisma
Kajaku". 
Izvucite ga i procitajte.

Tako, kao tog dana u tom novembru sam se osjecao u Banjaluci
poslije, jos par puta. I onda sam, vrativsi se "kuci" u
Austriju  dugo razmisljao, konto ..... i prokonto. ( a
supruga i djeca, prijatelji i komsije... svi su primjetili i
skontali, da nece izac` na dobro......). A ja sam danima,
"bolujuci" i lutajuci okolo po sumama austrijskim,
kont`o.... i onda sam na kraju odlucio i skonto. 
Ako ce mi biti uvijek i svaki put tako, kad odem u moju
Bosnu i Banjaluku.......ja necu tamo vise nikad ni ici.

I smislio sam onda "pakleni plan". Nesto slicno, kao sto je
ovaj "Svedski sto", mog havera Marleya !!!
Skonto sam kao prvo da je Bosna moja Domovina, a Banjaluka
moj rodni grad. I da nikad u zivotu ne mogu i necu imati
drugu.... ili drugi.... 
I odlucih onda,  da se borim !!! Onako polako i lagano,
istiha.... ali odlucno i iskreno, da se borim.

A za sta sam se to borio, sta sam to dobio ??? Neki (za mene
licno i iskreno, jadnici...) vise i ne haju za to, pa se
citajuci ovo, mozda samo "mudro" smjeskaju.... a neki se
pitaju, u poluneznanju.... sta s`to  stvarno dobio. !??? I
sta si to buraz, postig`o !??

Dobio sam jako puno. Dobio sam opet radost i srecu. Ozivio
sam svoju urodjenu ljubav prema rodnom gradu i prema
Domovini !!! Dobio sam radost pri svakom polasku dolje,
radost pri svakom boravku u mojoj Bosni i Hercegovini!!!
I dobio sam ja, a i moja djeca opet pravi identitet !!!
Onaj urodjeni, onaj originalni i onaj,.... jedini pravi
identitet !!!

Bosanska vinjeta je imaginarna, ali urodjena u svima nama. 
Mozemo je u neznanju satirati i gusiti, vjerujuci da je tako
bolje, nama i nasoj djeci. Ali, ugusit je i satrati, nikad
necemo.

A nekad, kad skontamo.... i kad bude kasno za sve..... 
Bice, vec prekasno.

pozdrav,g

 

Upravo je tako gosp.Champara,cijeli zivot je 
shwedski stol(moze i bosanski,norveski danski,
austrijski...).Kad udjete u Austriju sa jedne strane
fascinirani ste Alpama,prelijepim vinogradima Steiermarka,
Jugendstilom u arhitekturi
Viene(Wien,Dunaj,Becz..),fantasticnih
skijalista u Tirolu,a sa druge strane plakatima u stilu
"Ausländer raus" ,"D´ham statt Islam",skupljanju veternana
i neonacista na Urlichsbergu,Jörg Heider,Heinz-Christian
Strache,mrznja prema svemu sto nije Österreich ili nije
Deutsch.Dakle,bolest kojom boluje Bosna, nije imuna ni
jedna
zemlja na svijetu.Svukud postoje lijepe i ukusne djakonije,
postoje nazalost i primitivizam,destrukcija,ksenofobija-
neukusna,bljutava i ponekad otrovna jela na ovom "stolu".
Stvar je izbora i zaista samo izbora cime cemo se u zivotu
"hraniti",sto ce na kraju biti i nasa supstanca.Mi, Bosanci

koji zivimo na Zapadu imamo nesto laksi posao,prilikom
ovog izbora (veci izbor na "stolu"),ali princip je svuda
isti.O ovome je u vise navrata vrlo lijepo pisala gosp.
Sabrina Beslagic-SabsBL.Zahvaljujem se na lijepim rijecima,
te cu, izgleda cesce navracati na Bosansku vinjetu (izgleda
da stvarno ne smetam-juhuuu !!!)

imali smo  SVE

Citajuci Gorana osjecam da jos postoje dobri i plemeniti
ljudi.

Dragi Gorane, ti mi pomazes da sve one tuge i ona
razocarenja kroz koja sam prosla i prolazim jos uvijek,
pocinju malo da gube na snazi i javlja se u meni jedna nova
nada da cu i ja jednoga dana uspjeti prevazici tugu i bol i
moci opet da se vratim nasoj ljepotici.

Godinama sam bortala, kako da uopce odem u taj grad i onda
je dosao taj prvi put. Sretala sam ljude koji su mi bili
dragi i koje sam ja zeljela vidjeti. Bilo ih je jako mnogo
od kojih sam okrenula glavu jer ih nikada vise ne zelim
zvati svojim prijateljima. Bilo je i familije koja mi je
zamjerila da sam otisla, oni nisu zeljeli da shavte da to
nije bio moj rat.Neka im bude, bas mi je bilo svejedno.

Gubitkom moje drage majke prije cetri godine, kao da je na
taj grad poceo da nadvija, jedan sivi oblak koji me je
pritiskao.
U te cetri godine desio se jedan niz nemilih situacija, gdje
sam shvatila, da ja vise ne pripadam okruzenju, do te mjere
da mi je i pet dana boravka tamo dovoljno.

Ja znam da je taj grad tako duboko u meni da mi svaki put
kada se sjecam i razmisljam  stvaraju neke vibracije u tjelu
od kojih mi se razlijeva neka toplina.
Ja ne bih marila mnogo ze te kvazi stanovnike naseg grada da
ne osjecam da su se i ti nasi prijatelji koji su nam dragi 
a koji jos uvijek zive tamo utopili u tu zabokrecinu i
poceli poprimati obiljezja okoline. Imam utisak da su se i
oni poprilicno asimilirali u postojecu sredinu. To je ono
sto me cini jako tuznom. 

Nista menje mi nije bolno da se bas u nasem gradu formiraju 
cetnicki odredi( horde neandertalaca koji su obiljezje zla
od koga mi se dize kosa na glavi).
Takodje mi je tesko sta se desava da sirem podrucju nase
bivse domovine.
U srbiji dizu iz zemlje kosti Draze Mihajlovica i vampire se

cetnici.
U Hrvatskoj slave i velicaju Thompsona a on Antu Pavelica i
ustase.
U Bosni se sve jace i jace osjeca utjecaj  Vehabija i
njihovog radikalizma.
Nekada je to sve bilo nasa domovina i ja ne mogu a da ne
primjertim koliko je to sve strasno i opasno.Grozim se
pomisli sta sve moze tamo da se desi.
Dragi moj prijetelju Gorane, voli svoju Banjaluku na tvoj
posteni iskreni i bezazleni nacin i pomozi nama, koji smo se
malo demoralisali da prevazidjemo svoju bol i nadjemo put do
nase ljepotice, kao sto si ga i ti nasao.
Srdacan pozdrav, Lily

Draga Alisa,
postedi nas koji smo odlucili da ostanemo zivjeti u svojoj
domovini tolikog sazaljenja molim te jer nam ono ne
treba.Drago mi je da su tvoja djeca tu gdje zivis sigurna i
sretna a mi cemo se za nasu nekako pobrinuti da
prezive.Lijepo je cuti da kod vas nema ni pedofila ni
kriminala i ubistava nego je to samo  kod nas u Bosni
slucaj.Inace za tvoju informaciju mi se ovdje u Sarajevu jos
uvijek osjecamo sigurnije nego mnogi na zapadu,a nisam
primjetio ni da nasi gosti i turisti bjeze iz Bosne u
panici.

Pozdrav iz seher Sarajeva i bujrum bez pancirke kod Iggyja.

Iggy, istina boli ... a sem toga samo je 20 % onih kao ti
(sredjenih, sa "velikim" prezimenom) a 80 % nazalost ovih o
kojima pisem . Btw ... Lily , svaka rijec ti je na mjestu !

Srdacan pozdrav ...

Čitam komentar Lily i sve se slažem do rečenica:
"U Hrvatskoj slave i velicaju Thompsona a on Antu Pavelica
i
ustase.
U Bosni se sve jace i jace osjeca utjecaj  Vehabija i
njihovog radikalizma."

U Hrvatskoj postoji jedan krug ljudi koji obožava tog(nekad)
krezubog seljačinu sa Svilaje ali misliti da je on
prevladavajući je apsolutno netočno. 
Zašto je potrebno uvijek i sve izjednačavati?
Da se nekom ne bi zamjerili? Smiješno. Vrijeme bratstva i
jedinstva je prošlo. Znamo šta nam je donijelo u konačnici.
Danas mora biti vrijeme međusobnog poštovanja i uvažavanja,
uvažavanja različitosti, vrijeme u kojem ćeš saslušati
svakog sugovornika.
Zašto ja u mojim mnogobrojnim odlascima u Bosnu nikada ne
osjetim taj veliki "utjecaj Vehabija" ?
Da li ti Lily uopće znaš šta je to Vahabizam?
Da li ti Lily znaš koliko je tih "Vehabija" u Bosni?
Da li ti Lily znaš koliki je njihov stvarni utjecaj na ljude
muslimanske vjeroispovjesti u Bosni?
Sudeći po tvom pisanju o tom utjecaju siguran sam da ne
znaš. 
S obzirom na naziv teme a uzevši u obzir raznolikosti BiH
mislim da i ovaj moj komentar spada u ovu temu. 
Ja sam daleko od svakih vjera ali poštujem one koji žele da
vjeruju.
A ja sam više za Darwina. 

O cemu ti to covjece pricas. Dovoljno je otvoriti dnevnu
stampu i 
procitati sta se desava u Hrvatskoj glede Thompsona. Taj ce
za jos neko kratko vrijeme okrenuti Hrvatsku totalno u
desno. Na njegovim koncertima su poznata ikonografija
ustaska obiljezja koja nose mladi i stari. Ustaski pozdravi
i parole mrznje, dizanje ruke i fasisticki pozdravi.
Uostalom ima javnu podrsku drzavnog vrha na celu sa 
Hebranogom , Primorcem i mnogim drugim funkcionerima
vladajuce strukture.

Casni izuzetci se na prste broje i njima svaka cast.

Uostalom tom je covjeku zabranjeno odrzavati koncerte po
mnogim gradovima Evrope upravo radi svoje ideologije i
svojih fasistickih ubjedjenja.

Grad Pula je jedina u Hrvatskoj, odbila da mu dozvoli
odrzati koncert u Pulskoj Areni, jer ne podrzava, njegovu
fasisticku ideologiju.

Svaka im cast, dali su mu samar,  jer su dozvolili da Dino
Merlin odrzi koncert u Areni i pokaze, kakvim je velicinama
mjesto u toj Areni.
Sve o Thompsonu i njegovim fasistickim divljanjima sam
citala
u Hrvatskim novinama i slusala na Hrvatskoj TV.

Eto vidis ja  slucajno dobro znam sta je Vehabizam. 
Naj manje je potrebno da me ti u to uputis.

Uostalom dovoljno je samo citati dnevnu stampu da saznas sta
se desava u nasem okruzenju.

Uostalom bas jucer sam pricala sa prijateljicom koja je
islamske vjeroispovjesti i sama ona mi je rekla kako je se
ovo ljeto to dojmilo u Bosni.Imala sam priliku o tome
razgovarati sa veoma bliskim  prijateljima, muslimani su, i
iz njihovih usta cula da su zateceni porastom toga
radikalizma.

U ostalom je sam veoma spremna otvoreno govoriti o svim
negativnim
kretanjima bez obzira na koju se nacionalnu pripadnost se to
odnosilo.
Ja se nikada nisam djelila po nacionalnosti nego po tome
koliko je ko covjek.
Radi toga cas politicih nauka ti od sada drzati nekom koga
poznajes
a mene ostavi na miru.
U ostalom ako nisi previse u krizi kupi dnevnu stampu, samo
ce ti se sve reci.
Mozda ti je recesija uskratila pravo na informiranje.

U ostalom ja sam se koliko se sjecam obratila Goranu i s
njim komunicirala.
Ne zaboravi da tebi sigurno vise necu replicirati.

Alisa, više boli kad ti Bosansku Gradišku nazoveš Gradiškom.

Seha zar uvijek na temu jabuke moraju da se javljaju ljudi
koji vole kruske? Nemoj zbog Gorana dopustiti ovakve
komentare koji su za Wc.Gorane nastavi ti si unikat.

Eh Zlaja :) Super sam upoznata sa tvojima misljenjem o svemu
tome tako da ovo sto si napisao bilo je suvisno ...
Postovanje Goranu na njegovim lijepim "pismima" i
iskrenoscu. U njemu zivi Bosna i on nam je prelijepo
opisuje. Iz enormnog postovanja prema njemu izvinjavam se
svima koji su se nasli uvrijedjeni zbog opisa onog sto sam
nazalost ove godine dozivjela. Mozda bas njega ovo najvise
boli ali je covjek u pravom smislu te rijeci pa kao sto samo
on to zna ne napisa nista sto bi moglo da dovede do
"sukoba". Zato poznati Slovenac Zlaja Haznadar koji BL ne
voli vidjeti ni na karti je imao sta da kaze :)

Srdacan pozdrav ...

Draga Alisa,
hvala ti na tome da sam sredjen ali nista nije palo sa neba
ako si na to sredjivanje mislila.Inace stvarno ne shvatam
kakve veze ima moje prezime sa ovim o cemu si pisala?A sto
se tice toga da istina boli,zasto si tako ubijedjena da je
samo tvoj stav prava istina.Na svu srecu u Bosnu jos uvijek
dolazi i dolazice puno ljudi kojima je ovdje lijepo i
osjecaju se izuzetno sigurno.Uostalom,nadam se da si koliko
toliko "sredjena" i da si mozes priustiti ljetovanje u
Spaniji,Turskoj ili Grckoj pa bujrum.Zasto strahovati po
Bosni?
Sa postovanjem,
IGGY ( sa velikim prezimenom )

Lily, niti na kraj pameti mi ne pada se s tobom svađati,
pogotovu kad iz tvojih riječi izlazi takva srdžba i poriv ka
vrijeđanju a ja sam ti samo postavio par pitanja i
pretpostavio da ti o nekim stvarima ne znaš puno. Ničim me
nisi ubjedila da je drukčije, osim ako ne misliš da to, što
je tebi neka prijateljica ispričala, spada u neki jak
argument. 
Vidim ti sve "kupuješ" iz novina. Ja ne i tu se
razlikujemo.
Ja novinama poslije 1987 više ne vjerujem.
Znaš kako kažu da je Goebels živ, Nijemci ni dan-danas ne bi
znali da je rat gotov.
Jedan ljubazan savjet. Pokušaj izbaciti ljutnju iz
komunikacije sa ljudima.

S napomenom,ova tema,koju je otvorio Goran,nije za ovakve
komentare,posljednjih par,jer je tema iskljucivo,samo za
lijepe dogadjaje koje su vezani za Banjaluku i BiH.
Eto,ja cu vam umjesto Gorana prebaciti ovo,jer znam da on
nece,jer mu je mrsko.
Politiku prebacite u drugu temu,ima ih koliko hocete.

Ovo je tema bosanska vinjeta!

Nedavno cujem da se vjetar jugo zove i siroko.Znala sam,ali
sam zaboravila,pa sam se nedavno podsjetila.
Vjetar jugo,valjda puse s juga,pa se tako  zove.Nekad sam
vjerovala,kao manja da to potice od Jugoslavija.
Poslije juga,kazu dolazi kisa,a kisu bas ne volim.
Al,jugo,je za mene uvijek bio poseban osjecaj,kad sam
odlazila od kuce,kroz aleju Nurije Pozderca,prema sitarimai
prema maloj casiji.
Ne znam odakle je puhao,ali mislim dolje prema maloj
carsiji.Nekako me milovao i po licu i ledjima,prelijp
osjecaj.
Inace,aleja Nurije Pozderca,krasila se kestenovima,al se
sjecam da je odnekud dolazio i miris lipa,nosen vjetrom.
Pamtim i da je Vrbas imao miris,koji je donosio jugo.
Prvo na sto pomislim kad je rodni grad u pitanju,jeste
vjetar jugo,lipa,Vrbas,i onda sve ostalo..........
Najvise od tog Vrbasa oni brzaci u Sitarima,sitni,gisti,u
sumorenju,preko preskakivanja kamenja.
Onda "prva stijena",pa "s druge strane Zelenog mosta",i
tiha.
Tu,kraj obale,bilo je nesto plavicasto zelene ilovace,s
kojom smo se kao djeca igrali,klizali se po njoj,i mazali se
po tijelu,i cak pravili neke figure,slicno keramici.
Pamtim tu boju ilovace,vjerno.
Dalje,kad smo plivali,ne sjecam se ni zasto,ali sam se
zaista bojala sedre prije Abacije.
Iz rijeke,onako plivajuci,odozgo,gledajuci u Gradski
most,sjecam se gornjih dijeva tijela sugradjana koji su
zurili tamo vamo,s ljeva na desnu stranu.
Preko Gradskog mosta ja sam isla u grad,a kad sam se vracala
kuci,isla sam "preko Vrbasa"
Nesto kasnije,otris da postoji i Venecija most.
Preko Danka Mitrove,ja sam brzo dolazila do njega.
I onda dole,niz stepenice.
Tu na jednom zidu vjecno je pisao grafit VOLIM JUGU ALI
SRETNU
Sam kafic Veneciju,sam zaobilazila,Monet mi je bio previse
elitan,pa sam najradije stajala kraj samog Kajaka kao i svo
moje drustvo.
Tu kraj ograde,i Kesa,I snjezana,i Meri,Darko,i
kasnije...Edo,Djuza,G,Dajana,ma smi mi redom
Preko puta basker igraliste,a iza basketa Beogradska.
E u Beogradskoj stanovala je moja simpatija,sa cetrnaest.
I jedno jutro,prodjem kraj Kajaka a simpatija,u deset pije
kafu i cita novine,za stolom,nema nesto raje.
Men bilo dvadesettri,i imala ja konverspatike na sei,adiddas
des,i siknju tesas.
I udjem ja i pitam jel slobodno,kaze jeste,jest da ima jos
stolova-Pa kazem,sama sam neugodno mi je,a uostalom znamo
se.
Kako me nije prepoznao,od djevojcice,do u prave cure,on
poceo da se sjeca.
Na krajusam morala reci ime.
Naravno ,njemu je ispala soljica iz ruke.
Ugodno smo mi tako popricali,i bas neobicno,ja sam stanovala
na drugom kraju grda,a to je njemu bio komsilk,taj Kajak,pa
je to smatrao kao dvoriste.
S drveca je nesto padalo,a moj bijeli dres je poceo da
poprima neke tackice,pa sam s a brzo izvinula,i otisla
svojim putem.
Sto,bicno ne radim,odlazeci niz ulicu,ja sam se okrenula,i
osvrnula za stolom,za kjom je sjedio.
Njegov pogled je pratio moja ledja,a ja sam se nekak
zacrvenila sama sebi u obrazima,jer se okrenuh.
Ah,prave banjalucanke,se ne osvrcu,al zaljubljenost nema
pravila,uzeh sebi,za olaksavajucu okolnost.
Dole nize odlazeci niz Novice Cerovica,preko puta na zgrada
na cosku,koju smo zvali "banjalucanka"sa cvijecem na
svim,balkonma bez ijednog izuzetka.
Tu je stanovao Celo,i Zoran B,a Naca preko puta.
Naca je voljela da zapali amru stapic,da daje miris u
sobi,Inga je skakala po nama,njezin psic.
I  tamo,ona cesta uz groblje,prema dvorani,onaj niski zid,do
diskoteke,pa onda dole Alejom Prvog maja.
Tu je stanovala moja skolska kolegica Amita,iz tehnicke.
Lijevo kafana Mostar i dragi Adem Cejvan.
A tek Gospodska.
Fenjeri,Matas,Standard,Triglav..i tu prolaz za zanatski
centar.
Pamticu uvijek Samira kako je nosio nonsalantno tacnu,u
basti ispred Buljonija,i Aku,kako podigne nogu na zid svog
kafica dok s nekim prica.
I onu lijepu i skupu,bakarnu bizuteriju kod Saraca.
I onu bosansku kafanu,gdje je limunada bila najbolja na
svijetu.
Napravih tako,jedan krug,oo grada,neka ustaljena sema,koju
sam ja forsirala u vrijeme svoje mladosti.
Danas kad svratim u Banjaluku,prodjem istom marsutom.
Samo ne svracam nigdje.
Prolazim ulicom i gledam dobro u ljude.
I iako pored Kajaka nije bilo skoro nikog,u jedno kasno
jutro junsko prosle godine,zastala sam..............i nekako
svi kao da su izvirili pred mene,i Kesa,i Snezana,i
Darko,i........kasnije Edo,G,i Dajana
I sve sto sebi mogu da priznam,jeste da mi vjecno nedostaje
jugo,i da mi je je neostvarena sasvim jedna obicna ljudska
zelja,da starim uz svoje prijatelje,i da su nasa djeca mogla
da odrastaju skupa.

Azra

Moj komentar se, draga Alisa, ne odnosi na Goranovo pismo,
nego na tvoju jednu jedinu riječ, ne rečenicu, nego riječ i
to je sve. Sad, da li je to "sukob" i "suvišno"(kako nešto
može biti suvišno ako nema nikakve veze sa nečim što si ti,
Alisa, napisala kasnije o mojim stavovima, koje ti, eto, sve
znaš), ja ne znam.
Jedno sigurno znam. "Alisa" nije Alisa, nego neka sasvim
druga osoba, koja ima neki evidentan "problem". Zašto to
pišem?
Zato jer ja ne poznam u svom životu niti jednu Alisu a vidim
ti znaš "sve" o meni i pišeš stvari koje nemaju nikave veze
sa onim šta sam ja tebi prigovorio. 
Jedino ako nisi "Eldarova" Alisa, hahahahaha.......znat će
"Eldar" na šta ja mislim a vidim i "Alisa" se slaže sa njim.
A ja , opet da kažem, poznajem u svom životu samo dva Eldara
i oba su bila u Poreču i to jedan je bio samo jedan dan
prije 5 godina a drugi je bio dva ili tri puta, jednom sa
burazom  a jednom sa familijom. Za obojicu sumnjam da bi
pisali to što je "naš" Eldar na ovoj temi pisao a "Alisa" ga
podržala.(Šta ti je za tuđim ženama i familijom ali i
"velikim" prezimenima vidim?)
A vidim kako "Alisa" odgovara i zna opet "sve" i o nekim
mojim prijateljima, onda sam još više ubjeđen, da "Alisa"
nije Alisa, nego su Eldar i Alisa možda jedna te ista
ličnost(ja čak možda i znam koja, jebote, jesam ko proročica
Vava a može i Džuna), koja ima nešto protiv nas koji se
sastanemo svake godine u Poreču a i na nekim drugim
mjestima, kao što će to sad biti, recimo, u Zenici, kad
budemo igrali protiv Turaka .
Alisa, dakle , izvoli, bujrum u Zenicu samo bez straha i
obavezno dres na leđa.

P.S. Slagao sam. Znam još jednog Eldara ali on je iz
Sarajeva i nikad nije bio na Dream-u a vidjeli smo se samo
jednom u životu na tekmi u Sekešfehervaru. Alisa i nemoj,
što bi rekao Eldar, šta hatoriti. Znaš ti ono: "Oj, Mariška,
Mariška, daleko je (Bosanska, Stara i Nova - nije nikad
utvrđeno koja)Gradiška........."
Evo ja više neću s tobom oko ovoga raspravljati. Bez
pozdrava i velike srdačnosti, Alisa.
Izvinjavam se drugima, jer nisam mislio da će moja opaska o
imenu jednog grada izazvati takav nivo odgovora ali mi pade
na pamet i "podrška" Alise Eldaru, pa su mi se neke kockice
složile("neki prekrasni, koji na Kajaku dobro kotiraju" -
eto nisam to ni znao da dobro kotiram, hahahahah a dolaze u
Poreč bez žena i djece). Kako su nečiji umovi bolesni,
čovjek to nikad ne bi ni saznao, da ga ne zasmeta
izbacivanje pridjeva u riječi jednog grada.
I "Alisa" ne bi bilo loše kad bi se predstavi(o)la-imenom i
prezimenom. Izgledalo bi onako higijenski, ljepše. 

Alis(a) iz zemlje cuda.

Zlaja, moze Zenica ... a i dres imam (Dzeko) ... A hoces ti
s nama u Estoniju ? Btw ... prodjosmo dobro i sinoc :) Steta
sto je Dzeko onako visoko opuca,al' dobro ... :)

Haaaaaaaaaaaaaaaaaaajmo Bosno !!! Hajmo Hercegovino !!!
Idemo raja sad, svi slozno. Pustite vise ta prepucavanja i
suplje  price.....BiH treba podrsku svih nas. I zato slozno,
iz sveg glasa ....haaaaajmo Bosno, hajmo Hercegovino !!! 
Moja ekipa na teren u Zenici istrcava, vec popodne....
mislim ono, malo zagrijava pred tekmu i tako to. Iggy, Zlaja
imate moj broj, pa napisite kratko na kojoj ste lokaciji
(birtiji), oko stadiona... za ostalu banjalucku raju, moj
broj je 0676 3271944 . 
Vidimo se...
Volim te BOSNO,... volim HERCEGOVINO !!!
pozdrav,g

Gorane, dijamantu "cafekajaka" :)

Pa nisam transvestit.

Vidimo se u srijedu ako bog da.
Sta je bolje Gradski Stadion ili Bilino Polje?

Svako dobro

Startamo vec sutra, u sest navece.
Sa mnom u Fordu,  sin mi Dario, te jarani dobri, Samir i
Budo…. sa mnom tri Bosanca, cini mi se, veca nego ja !!!
Plavo-zute dukserice, salovi i dresovi su vec oprani i
slozeni u ruksake, zastave uredeno ispeglane i poredane iza
zadnjeg sica. Samo cekaju da ih razgrnemo…. i pustimo da
leprsaju niz vjetar, sve do Zenice. Juce frisko snimljena
tri nova CD-a sa „navijackim pjesmama“, prosarane Halidom i
Dinom…  eno ih u futroli, u autu. 
Ono sto ce se desavati na putu kroz Austriju, Sloveniju i
Hrvatsku, samo je uvertira. Al`, kad se predje Sava i udje u
Bosnu…..e, onda srce nase vise ne kuca. Ono tad vec glasno
lupa…. a u glavi blokada !!! Kad udjemo u Bosnu sve postaje
nebitno, sve ostalo prestaje i nestaje. I recesija, i
privredna kriza i jebada sa njom....  i licni problemi,….. a
i svi drugi problemi ovoga svijeta postaju nistavni... 
Tad postane i bude, samo Bosna. 
Ko nikad nije putov`o na tekmu u Zen`cu , ne moze ni znati
kako to izgleda... u glavi, a i nako... To je naprosto
neopisivo. 
Putovao preko Jajca, Vakufa i Travnika…. Ili preko Dervente
i Doboja, isto ti je. Svejedno je. Sto si blize Zenici, sve
si ludji, odnosno rahatniji od svega. Usput, pristize sve
vise auta u kolonu, Svi okiceni u plavo-zuto, na cesti svako
malo srecemo raju, posvuda gdje prolazimo grupe razdraganih
ljudi. Sve na cestu izaslo, i staro i mlado. Izvisili
plavo-zute zastave po ulici i po ogradama, masu nam… vesele
se, ko da je Bajram… ili onaj neki, najveci praznik na
svijetu !!! Ja to u zivotu nikad nisam zaista vidio, ni
zapamtio. 
Isto, kao sto se ne moze vjerodostojno prikazati, opisati ni
iskazati ono sto se desava u svima nama, a i okolo nas na
tom putu za Zenicu,… jos manje se moze doslovno reci sta se
taj dan desava u samom gradu i okolo stadiona na Bilinom
Polju . 
Sve okolo tebe je u plavo-zutoj nijansi, posvuda razdragana
lica, ljudi iz cijele Evrope, a svi ti dragi… jer, svi smo
tamo , samo jedna raja !!! Posvuda oko tebe mirisi rostilja,
janjetine i cevapa,….pichi Halid, ne prestaje... posvuda
miris meraka ….i posvuda, miris Bosne !!! 

Cini mi se da ce u srijedu navece Turska zastava ici na pola
koplja,…….. a plavo-zuta da ce vijorit, kao nikada dosada
!!!!!!
 Ali,  bez obzira na rezultat utakmice na Bilinom polju,
znam sigurno da ce tu noc Zenica gorit` ko Verona (dobro s`
to jednom reko, Sehoni jarane…), a dok pichimo kroz bosansku
noc nazad prema Banjaluci, pa dalje za Austriju…..  znam
sigurno i to da ce kroz sirom otvorene prozore  moje
“Fordushe” vijorit` cetri plavo-zute …..  bosanske vinjete
!!!
Hoce,vala…. I kroz nasu Banjaluku. Hoce, materemi.

Haaaaajmo Bosno…………. Hajmo Hercegovinooooooo !!!

Pozdrav svima, g

vidim da se ovdje negdje spominju i planinari; sjeca li se
netko ko je bio onaj planinar sto je nosio lubenicu na
Prenj, koju godinicu prije nego sto cemo gledati kako da
sacuvano glavu od hipnotisanih, jednostrano orijentisanih
neljudi???
planinarski pozdrav,

cekaj ba vesna da prodje tekma, kakvi sad planinari te
spopali. vidis da gori citava planeta :)))

Evo malo zagrijave... samo za raju !!!

http://www.youtube.com/watch?v=kZGXcSgMT8E

pozdrav, g

Ja sam kao ti.Kad odem u Dansku kao da sam u leru.Jedino u
Banja Luci
mogu ubaciti u brzinu i to odmah u petu.Evo kofer
spakovan.Tri sedmice banjalucke have.Svaki tvoj tekst mi
izmami suzu.Puno ti pozdrava od sugradjanke.

Kako da prodjem ono kroz Sloveniju bez vinjete?

Hvala na informaciji i pozdrav .

Enes

ama, samo banjalucanin mozze nositi lubenicu na Prenj!

Kako ne shvatate poentu! Lubenica na Prenju! I uradio je,
tekma!

Neko mi rece da je u Svedskoj??? Ima li u Svedskoj lubenica?
Kada idete u B.Luku nosite li lubenicu sa sobom??? Do
kraja?

Koliko je Banja Luka dala pobjednika??? 
Jesu li to kosspe od lubenica u nassoj krvi??? Idess
naprijed, gurass uzbrdo, klizzes nizbrdo...i opet veseo,
malo kao blentav, sretan!

Bio je to sigurno najtezi, a i najznacajniji mec
bosanskohercegovacke reprezentacije koji sam uzivo gledao,
dosada… a s druge strane, bilo je to moje najljepse
putovanje u Zenicu ... ili uopste na neku utakmicu, ikada. 

Sve je u ta dva dana bilo jednom rjecju, predivno !!! 
Sve, od onog prelijepog ranojesenjeg bosanskog suncanog
vremena koje smo imali stalno, fenomenalne ekipe s kojom sam
putovao u Bosnu i vracao se otamo, neopisivog stimunga na
cesti do Zenice, u svim usputnim mjestima i carsijama nase
Bosne, pa stimunga u samoj, a te noci prelijepoj Zenici,
atmosfere na stadionu i u gradu, prije, za vrijeme, a i
poslije tekme,... stimunga, cini mi se u cijeloj  zemlji
Bosni, toga dana…. ma, sve je bilo predivno !!! 
Sve bilo je k`o u nekoj predivnoj sevdalinki, odnosno
lijepoj pjesmi…..  bila je to i ostace zauvijek, jedna
prelijepa i nezaboravna prica u mom zivotu.

Sama utakmica, napeta i grcevita strasno, pa je bila manje
lijepa. Prije bih rekao da je bila  “gadna”, zestoka i prava
muska.  Kostala nas je sve puno zivaca i zivota, ali neka je
!!! Na kraju smo svi odahnuli i trijumfovali,  posto je
utakmica zavrsena sa dobrim rezultatom za nas. Nije pobjeda,
ali je “kao pobjeda” !!! 
Jaka i izvrsna ekipa Turske pokusavala je na sve moguce
nacine da nas razbije i pokori, ali nasi “sokolovi” nisu
poklekli pred tom mocnom silom. Izdrzali su sve do kraja i
donijeli cijeloj naciji veliku radost i srecu !!! 
Zvuci mozda previse svecano ovo sto govorim, ali ja osjecam
iskreno da je tako. Donijeli su cijeloj naciji nadu da se
nasoj napacenoj Bosni i Hercegovini moze konacno desiti i
nesto lijepo, donijeli su nam svima nadu da se moze stvarno
desiti CUDO, da se plasiramo na to Svjetsko prvenstvo u
fudbalu !!!

A ovaj put je u nasoj Bosni i Zenici bilo, kao i uvijek
dosad, zaista predivno,... ali ipak malo drugacije. Odnosno,
jos bolje !!! 

Sjecam se naime, na proslu tekmu sa Estonijom u Zenicu je
posla s nama i moja supruga Dajana, posto smo bili svi dolje
na godisnjem…..pa joj reko`, hajd`bolan s nama !!!
I bilo onda svega. 
Na ulazu u stadion, petsto ljudi se gura da udje, zajebano
sa strane pogledat`, a kamoli uvalit se tu, pa uci u
stadion. Dajana kaze odma`, da ne bi ni za sve dukate ovoga
svijeta !!! Kontam onda, sta cu !?? Dario i ja “gorimo”,
hocemo na tekmu, a ne mozemo. Pridjem onda ogradi sa strane,
zovnem jednog policajca i objasnim mu nasu situaciju. I
covjek (svaka mu cast...)  onda organizuje, kao neki
”koridor”. Naime, sa jos par “specijalaca” skontaju sa
strane, kao neki prolaz kuda se provuku Dajana i jos
nekoliko zena i djece, te se prebace na “slobodnu
teritoriju”, odnosno u stadion. I ispade super. 
Jbga, kontam nesto …   eto, to ti je Bosna.
A Dario i ja, sta cemo….e, uvalimo se onda u onu “masu”, pa
polako "mic-po mic", prema ulazu. 
Eh, u neko doba tog "micanja",... taman nedje u sredini te
gomile muskaraca osjetim necije ruke na svom dupetu, kako
sharaju i valjda traze nesto. Stisnut sa svih strana,
okrenem se nekako i vidim ispred sebe jednog “rmpaliju “,
slicnog sebi. Celav, ruzan… a ogroman. Stojim sekundu-dvije
tako, priljubljen, ali sad sprijeda uz njega, …tol`ko blizu
da sam mogao osjetit` sta je ovaj juce vecer`o … pa mi u tom
odsutnom trenutku, onako spontano izleti: “ Buraz,... svidja
ti se moja guza !?”
Frajer me sekundu-dvije gleda, pa se krenu naglas smijat...
a krenuh onda isto i ja. Jbga, ne znam  sta cu drugo !!?
Taj „susret trece vrste“ mislim da necu nikad u zivotu
zaboravit`. U Bosni, kako od rata tamo odlazim nisam nikad
dozivio neugodnu scenu i situaciju… a meni ni ova nije bila
tolko strasna i neugodna… samo je bila malo delikatna !? I
nezaboravna. Stojim sa totalno nepoznatim covjekom „telo uz
telo“… i ne znam sta da kazem, sta da radim, ne mogu nista.
Ne mogu se pomaknut ni lijevo, a ni desno....ne mogu se cak
ni `nako muski pomarisat sa njim, ruke mi stisnuto uz
tijelo, ko svezane… a on mi u zagrljaju iliti u totalnom
klinchu !!!  Jebiga. 
Rece mi rmpalija onda…“ Buraz, nea frke, sve u dure. Radim
malo… znas kako je….nema se posla, kriza. “. 
Rekoh, znam.  I na tom se zavrsi.
Eto, i to je Bosna.

Eh, kad smo konacno sve troje usli na stadion i ugrabili
super mjesta na samoj sredini, Dajana izvadi paket onih
„Paloma”maramica, te krenu brisat stolice koje valjda nije
niko obrisao ni oprao, mislim jos od prije rata !!! Il`bolje
receno, nikad. Ja u tom medjuvremenu otis`o po kospice, a
Dario se isto izmak`o u stranu da neko okolo mozda ne
pomisli da mu je to mama.  Potrosila je Dajana za tu
„generalku“ tri paketa maramica, a onda vec na pocetku tekme
vidjela da je sve to bilo uzalud. Svi smo na stadionu cijelo
vrijeme stajali, pa cak i skakali po tim istim stolicama… a
i Dajana onda s nama. A sta ce drugo !?!
I to je Bosna.

A ovaj put protiv Turske je na ulazu, a i uopste bilo sve
puno jednostavnije i bolje. 
Kao prvo, Dajana je odlucila da ne ide vise na tekme u
Zenicu s nama. A nadalje, ulazak na sam stadion je perfektno
organizovan ( u redu… pusta se polako, po deset ljudi. Usli
smo za pet minuta… tako da me ovaj put nije niko "fat`o" za
dupe...), s tim da je raja shvatila i to, da ne moze vani po
kaficima cugat “do zadnje”, pa onda pola sata prije tekme,
svi nagrnut na ulaze. Ovaj put, dva sata prije tekme,
stadion je bio pun !!! 
I super.

Ja sam jos pod dojmom toga svega sto se desavalo tamo u
Bosni… prije, poslije i oko tekme, te bih mogao o tome jos
dugo. Ali, da rezimiramo lagano…..vec je, oko trice.
Bilo je fenomenalno, nikad bolje !!! Bez pretjerivanja, bilo
je sve sjajno. Meni pogotovo, jer sam jos vise shvatio
koliko volim tu zemlju Bosnu i taj moj narod, bosanski. Opet
sam shvatio da sam dio toga svega, shvatio opet koliko tamo
pripadam.
Pa, moram reci jos i ovo. 
Prespavali smo prije tekme noc u Bosanskom Novom, a poslije
tekme na Vlasicu, u vikendici dobrog mi jarana. Pili smo
dakle, jutarnje kafe…. u Bos. Novom, sa Irmanom i rajom  u
pizzeriji kod  Mede, na predivnoj terasi uz Unu, …sjedili u
basti hotel “Bosna” u Banjaluci, sa Natasom i rajom….
sjedili u cevapcinici kod “Muje”….. sjedili sa Erolom,
Dzidzom i rajom pokraj stadiona “Bilino polje” u
Zenici….sjedili pred vikendicom na Vlasicu… Ali, spomenuo
bih nesto, mnogokome mozda i nerazumljivo.... a meni licno
opet, nesto sto me posebno dojmilo. 
Spomenuo bih, pola sata na kafi ... na semaforu, u Donjem
Vakufu !!?

Na povratku za Austriju smo naime tog jutra stali u
D.Vakufu, napravili pauzu. Moja ekipa otisla maksuz  na
janjetinu u neki restoran u carsiji (ujutro, devet sati
!???), a ja rekoh da cu radje ostati u carsiji… i popit
smirom kafu, na semaforu. 
To je onaj semafor, na raskrsnici u Donjem Vakufu koju mnogi
koji ovo citaju, odlicno poznaju. Kad dolazis iz Banjaluke,
iduci put Mostara i Jadrana….. desno ti je hotel “Vrbas”,
prije njega lijepa dzamija, a lijevo par buregdzinica i
kafana. Pravo ides za Travnik, Zenicu i Sarajevo…. a desno
za Mostar i Jadransko more.
E, tu sam na terasu neke sasvim obicne bosanske kafane sto
je na samom trotoaru, sjeo…. i u miru,  tri kafe popio. 
I sjetio se onda, opet svega. Sjetio se opet svih onih
putovanja i prolazaka tuda, na putovanjima za Mostar i na
more....sjetio se dragih mi ljudi, familije moje… i sebe,
nekada. Sjedio sam, sjecao se svega i okolo gledao. 
Donji Vakuf, uvijek nam bila neka da kazem “lijeva”, usputna
i bezlicna carsija….. ali, sad je gledam nekako “drugim
ocima”. Ispred mene lijep pogled, nova dzamija kraj zgodnog
nevelikog i ukusno napravljenog hotela. Preko puta nje
crkva, a iznad nje gledam bosanska brda i pasnjake na kojim
pase stado ovaca. Osjecam u nozdrvama poznat mi miris Vrbasa
koji tece na stotinjak metara odatle, podsjeca me na nesto
lijepo. Pored mene za drugim stolovima prijatni i upitani
ljudi, sto vidjevsi me u zuto-plavoj odori i dresu Bosne i
Hercegovine, iako su culi da se zovem Goran,  nenametljivo,
na rijecima skrto i polako zapocese sa mnom razgovor….. o
utakmici, naravno. Progovorili smo toga jutra, uz kafu….
svega nekoliko recenica.  I taman.
Taman tolko, kolko treba...... i to je to.

I mislim da sam u tih pola sata poslije dugo vremena osjetio
opet onu pravu istinsku bosansku carsiju i pronasao sve ono
sto u Bosni izuzetno volim. To je bilo upravo ono sto mi u
ovom mom zivotu, poslije zivota... sad, strasno nedostaje
!!!
To je ona Bosna koju volim, ona Bosna koju trazim… i opet
iskreno zelim. To je moja Bosna i Hercegovina.


A zelja mi je, evo sad, da mi se ispuni,... makar samo taj
jedan san.
Zelja mi je iskrena i velika da se plasiramo na to Svjetsko
prvenstvo u fudbalu !!!
Zelja mi je da se to desi.... pa da nad mojom Bosnom taj dan
konacno jednom zasja ono najvece i najljepse sunce !!! I da
taj citav dan nad njom gori plavo-zuto nebo.... zelja mi je
velika, da nam se nas Halid Beslic dotad  oporavi, skroz……
pa da cijeloj naciji u transu i pobjednickom deliriju, na
onom Kamberovic polju pokraj stadiona u Zenici,  svu noc
pjeva: 
 „ KO BI REK´O…. CUDA DA SE DESE….. !!!“


Zelja mi je da se ostvari... makar, samo taj jedan san.
Zelja mi je velika i iskrena, da se sve to desi.... za moju
Bosnu !!!

Ja vjerujem u snove, ja iskreno vjerujem da cuda mogu da se
dese…
Volim te Bosno !!!

Pozdrav, g

hehehe i hercegovino da nam se hercegovci ne nadju
povredjeni.Pozdrav iz  najljepseg grada u jesenje dane.

Ha,ha,ha,ha Gorane velis u onoj frci i guzvi cova te
maznjava za bulju....ha,ha,ha to je kao u onom vicu:
Huso:Haso jarane zamisli juce me cova u gradskom busu maznuo
rukom za bulju!
Haso:Ziher je peder!?
Huso:Nije derpe!
Haso:Kako znas da nije?
Huso:Nesto mi novcanik!

ja. a sta je sa ercegov`nom ???! dje je ba...

 
...Sto rece Goran  ;" Samo lijepo neka nam se desi".!
Parafraziram,  naravno!

A "Ove"  gore sto su napisale  neke   komentare  na ovu temu
,,, ,.Jedinica ..Promasle skroz . Da ne kazem neku  zescu
rijec.

Ovdje se zeli pisati  samo o  lijepim stvarima . Goran je to
dobro naznacio i uokvirio. Tema je bila , u najsirem smislu
( bar po meni) ljubav...Nista ruzno, samo da se pise   o
lijepim stvarima , pa i onim najbanalnijm , samo s
pristojnoscu i mjerom.
To su poneki , moram priznati da sam se prijatno iznenadio
rijetki, malkice zlouptrijebili!  
,,,Ne.   Ne zelim dalje kritizirati   , il cu i ja promasiti
zadanu temu!!

"Zvizgan"  zeze.Preko "cetrest".Vrbas od kuce samo   50m 
niz mali, uzani , asfaltirani lijepo sredjeni  putic.
Premisljam se . Ne!! . Ne idem . Mislm u sebi,,,,U zdupi
terinuma  ne mogu toliko izdrzati do Vrbasa. 

Najednom; lupa na vatima ;mislim; ni policija , jest da je
Titina , ne radi po ovom  zvizganu. Hrabro otvaram vrata
.Kad,  ono nase poznato    ; dje si komsija majka mu stara?
( ja uvijek volio reci ; daj komsija  s tim stosevima iz
pedestih). Iako sam bio nervozan, neraspolozen , dusa mi se 
odjednom nasmijala  a  faca ostala kao  hladna, bar sam 
tako htio, mislio. Komsija opet ; " Doji li se sta" Ja to i
dan danas nazivam " stosevima" , al meni su se svidjale  te 
bezazlene rijeci; gdje si majka mu stara ; imal sta za doju,
 , pa dje si starino  "?Te recenice,  zvonke i upecatljive 
su me uvjek vracale u ono  doba  djecastva , bezbriznosti,
bez obaveza  i volio sam ih cuti.

A Komsija; potego. Dobro ;, al nikad  i nikad previse.
" Ma sta si se zabarikadirao" , on ce meni uvijek nasmijan.
Idemo kod mene u podrum  na hladnu nektarusu.   Daj komsija
, odavde me po ovoj pripeci  ne dize,  ni sam "Halil pasa
Livcanin  bivsi admiral Turske mornarice " ..Ne mogu  posao
sam se vec derati !! 

Al moj Komsija nije znao za glagol   ne mogu ,,
znao sam    , nema mi druge nego u podrum,  al bas na pravu
" iz Vrbasa nektarusu",, drugu  nisam ni htio piti. 
Haug,   komsija  spremi vatrenu vodu , dolazim  za dva
minuta.
Ma kakva vtrena voda  coce , nektarusa iz Vrbasa !! sta ti
je . I tu su se i  moja  zadnja " virtualna" opiranja" 
lomila ko jufke od  steranog bureka .
Podrum  .  Iznenadjujuce, bas po mojoj , ugodno leden.
 Fakat nektarusa se vadi iz Vrbasa. Cujem tamo, od nas
petnaestak metara , dole na Vrbasu : zamor, vrisku
piculadije; strogi glas " Djenane  ne idi tamo  jebo ti  
mater svoju "  Cuti stari  dere se zena ; Ma majku  ti je
... vec urlice glava familije ,,, 
Evo je prava , sto je volis!   Nikada i nikada  ljepse i sa
smekom  nektara nisam  pio kao  kod svog komsije!!A nit cu!
Nadam se da se varam.
 Daj  komsija , potegni je , znao je reci ; sta je ljubis i
milujes  ko da ti je ravaku!! A ja stvarno , nisam volio
nikad   , previse hladno pivo , pa sam instiktivno  "
milovao " flasu  da bude  malo toplija!
 Pa iz Vrbasa je , komsija ce meni  i tu se sva prica
prekida.

A podrum!!.
 U sred te sve zege , sunca i svjetla ; Mracan , nizak, sa
sirokim ( debelim)  kamenim zidovima. Po sred podruma  
smotkovi nekakve  hrdjave, bodljikave zice ,hrpa razlupanih
lustera u cosku  " fijaker bosanac", razlupano emajlirano
posudje ,  i samo mali   , i tajanstveni( samo mom vrlom
komsiji poznat ) kratki prolaz od ulaza pa do  stola i nekih
rastimovanih stolica!!  Jebo  egipatske , piramide , sfinge
i katakombe , sta je ovaj tvoj podrum. Ne dao bog pjanom , a
bilo je i takvih  koji su zavrsavali  cak  kod Hadzikarica 
direkt iz komsijniog podruma, da ulete sami  bez vodica u
komsijin podrum. Garant  im u  najboljem slucaju  slijedi 
hirurgija!
Nije me razumio , znao  sam. 

Sto si stalno nervozan i naspanovan  ; bile su njegove
rijeci.

Sjedimo . Pijemo. Glasovi s Vrbasa vracaju  me  u stvarnost
. Ugodno hladno u podrumu , moj  Komsija nasmijan i rijetko
kad  neraspolozen , pravo u sevdahu ; Komsija meni  ,,,Imal
ista ljepse , ko sjedit ovdje , a tamo  preko 40
stepeni:Poslije malog razmiljanja .  . Ovaj tvoj podrum
vrijedi milijone!
 Tad sam to mislio   a sad sam u to siguran. 
Koliko, samo koliko puta sam se sjetio  komsijnog podruma ,
Vrbasa, hladne  nektaruse!!
Sjedimo gamocu , ugodno  hladno u komsijinom podrumu.
Hladnoca nektara ,i   s komsijinog  improviziranog studija ,
lagano , ponekad grcajuci , nekad  vriskajuci  , zapomaze
Halid ko da ga  na vjesala 
vode!!
Cujem ,  zamor djece i huk "Ade"  . Niz tu Adu sam se pustio
 nebrojeno puta ,, I sad  na trecem  Buku  na Adi u 
mislima,  instiktivno  sklapam  i oci i usta.   da se ne
zagrcnem i  da mi u oci voda  ne dodje .Nakon  kratke
meditacije komsija ce meni;Imal ista ljepse od ove hladne
ugodne  tihoce podruma  i veselog zamora djece , samo
petnaestak metar od nas .
Moram   priznati da je bio u pravu.
Volio sam taj komsijin podrum,pravo sam ga volio .
Nakon par popijenih nektara ,on ce meni zamisljeno ( sto mu
ne prilici) ;;
Komsija, ja sam ovdje najsigurniji !!..Pitam  .. !
 Vidis komsija , u ovom " nasem" !!  podrumu 
najrahatniji,najjaci , najopusteniji i najsigurniji sam: 
Smrti se u ovom "nasem ",podrumu  ne bojim!!!
"Pogledaj komsija  ovaj moj podrum ; pun hrdjavi  zica , 
plehova , stakla; Ta smrt nema sanse  da dodje po mene
!!!!!!

I fakat ! Al moj komsija je napravio kardinalnu  gresku
uputivsi se  na sjever Evrope !!!Tamo nema nerasciscinih
podruma, zica , stakla , polupane keramike ::
Mog komsiju ( starog i istinskog  "frajera" )  uhvatila je
ta   "stara kurva smrt " koja uvujek  dolazi nenajavljeno i
cesto  na spavanju , tamo u dalekoj  Svediji.

Cekala je ona, svoj pravi trenutak  kada je moj Komsija
ostao bez podruma i odbrane a samim tim i bez zastite !!
 Borba je bila neravnopravna!!

Neka  

 ti Veliki Alah , oprosti , a on zna i hoce  da prasta 
istinskom 
 jlubavlju !!
 Vidimo se moj Veliki Komsija  na vjecnim lovistima!!

Tvoj komsija!!!

Bio sam ljetos opet u poslije Banjaluke, meni najljepsem i
najdrazem bosanskohercegovackom gradu. Bio sam opet u
Mostaru.

Najvise sam vremena tamo provodio, kao i obicno sa majkom,
te sa  rodbinom koja je „preostala“ i koja jos uvijek zivi u
Mostaru. A zadnja dva dana sam intenzivno bio sa najboljim
mi jaranom iz Austrije, Peterom i njegovom familijom koji su
se na povratku iz Dubrovnika na moj prijedlog  odlucili
zadrzati nekoliko dana u Mostaru i Hercegovini. 
I dozivio sam tamo opet jako puno divnih momenata obilazeci
grad koji me tim svojim flair-om uvijek ponovo odusevi,
sjedeci na prelijepim mjestima uz Neretvu i Bunu, obilazeci
planine oko Mostara…. ili jednostavno odlazeci na uobicajena
mjesta tamo, kao sto su gradska kavana na Rondo-u ili
gradska pijaca, na Aveniji. 
Ali, pisati samo o ugodnim momentima provedenim u Mostaru i
Hercegovini, pisati sve u superlativu znam da je nerealno i
da je laz. Zato cu ovaj put napisati i nesto sto me i inace,
pri svakoj posjeti Mostaru strasno iritira. Nesto sto me
zaboli, nesto sto mi misli “zarobi”  i sto ih kasnije u
sjecanjima na boravak u Mostaru skrene u nezeljenom pravcu,
te stvara onda jedan negativan i nezeljen sveukupni dojam, o
svemu tamo.
Ja se s tim borim, evo vec godinama. Ne zelim da mislim na
to, niti da pisem o tome, ali je jace od mene…. pa, moram.

Razgovarao sam dugo i sa Peterom o tome, ali i on kao
svestran, obrazovan, nacitan i pametan covjek koji je prosao
jako puno… od Izraela, do Koreje… od Aljaske, do Meksika… ne
moze sve to tamo u Mostaru da skonta i da shvati. A ja, cini
mi se jos manje. Mislio sam donedavno da o tome svemu znam
puno vise, odnosno da znam sve. A sad mi se cini i izgleda,
da ne znam ustvari nista.

Ja sam dijete mijesanog braka i imam rodbinu sa majcine
strane u tzv. Zapadnom Mostaru, a sa oceve strane na
Istocnoj strani Neretve, tj. Istocnom Mostaru ( kako ovo
samo strasno zvuci ??!….istok-zapad…). Mostar je grad gdje
sam u djetinjstvu provodio mnoga nezaboravna ljeta, a
poslije u mladosti dozivio puno predivnih momenata. I zato
odlazim uvijek rado tamo. Ali se uvijek ponovo razocaram. 
Pri boravku u Mostaru posjecujem naravno i  rodbinu, i
uvijek  i “ove i one”, idem i “tamo i ovamo”, … pa tako
slusam i “ovo, a i ono”.
I sve me to sto cujem i dozivim tada prilikom tih posjeta
jako pogadja i strasno boli. Rijeci su premalo da izraze i
opisu kako se prilikom tih posjeta u pojedinim momentima
osjecam, tada. ….. ali i sada, kad pomislim da recimo moja
draga tetka Stanka sto zivi u zapadnom Mostaru, od rata nije
nikad nogom tamo na “onu drugu stranu” krocila….a recimo moj
stricevic Smajo, (borio se u Armiji BiH, sada major u
invalidskoj penziji….), ni jednom od rata nije presao
“ovamo, na ovu stranu” !!? Niti ce, kako mi rece preci ikad
!!!
Premalo je reci da je tuzno i tragicno da klinac obucen u
dres reprezentacije Hrvatske, pred zgradom naseg stana u
zapadnom Mostaru na moje pitanje, s kim sutra igra
„Velez“….. blijedo gleda u mene i odgovara: „Ne znam...
kakav bola` Velez !?“ ??! Van pameti i svakog suvislog
razmisljanja je cinjenica da djeca koja pohadjaju jedinu
mostarsku Gimnaziju, sjede ne samo u posebnim klasama i
razredima, vec i na posebnim spratovima !!? Ovi sa Istoka na
prvom, a oni sa Zapada na drugom. Ili obratno.
Meni je isto tako van pameti i to da prilikom medjunarodne
utakmice na Evropskom prvenstvu izmedju Turske i Hrvatske,
Zapadni Mostar „gori“ za jedne, a Istocni za druge !?? Pa se
jos na kraju tekme „navijaci“ sretnu na Bulevaru ( tu je
bila linija razgranicenja i front u ratu…), te se tamo
sukobe i medjusobno pomarisu !?? 
A kontam onda….koliko li je samo tesko i zajebano studentu
iz istocnog Mostara studirati na Univerzitetu koji je „na
Zapadu“ !??  Ne mogu ni pretpostaviti.

Ovaj bi se tekst mogao razvuci u nedogled, jer je slicnih
ruznih primjera u Mostaru, jos jako puno. I ja ne mogu
zatvoriti oci pred svim tim i odlazeci na prelijepa mjesta
koja mi izmamljuju uzdahe, uzivajuci u predivnom okusu
„Zilavke“ i neprevazidjenom smeku torotana i hercegovackog
prsuta… ne mogu slagati samoga sebe, i reci da Mostar je
lijep i prelijep. I da meni je tamo divno.
Nazalost, Mostar je danas, petnaest godina poslije rata grad
gdje se bosanskohercegovacka tragedija i katastrofa osjeti
najbolje. I do bola !!! Pogotovo, ako si taj grad citav svoj
zivot neizmjerno osjecao i volio. A ja jesam.


U Mostaru su mi danas najljepsa ona mostarska jutra. 
Jutra na balkonu stana moje majke, u Franjevackoj ulici.
Preko dana je u Mostaru ljeti nesnosno vruce, zemlja gori,
mozak vrije.  A i kad se docepas nekog hladovitog mjesta i
svalis u kakvu zgodnu bastu,…. naprimjer uz onu tekiju na
vrelu Bune ili u  park Alekse Santica….. pritisnu te tamo
opet one neke turobne misli i razmisljanja o svemu sta se
danas tamo desava. Pa ni tamo covjek nije rahat.
A u rana jutra, sjedeci sa majkom uz kafu na balkonu,
osjecam se ugodno i prijatno. 
Stan se nalazi u ulici koja nije puno prometna. Sa balkona
je predivan pogled na brdo Hum, a ispod balkona cempresi i
zelenilo u susjednoj dzamijskoj avliji. Ispijajuci s majkom
tamo na balkonu kafu, slusam i gledam svako jutro lastavice
sto cvrkuci i prolijecu ispred nas…. a koje me neodoljivo
podsjecaju na one lastavice sto gledao sam i slusao nekad
davno u avliji mojih rahmetli tetke Nezire i cika Halila, na
Musali. Neodoljivo me podsjecaju na djetinjstvo i na ona
prelijepa ljeta, nekad u Mostaru.
Stan i nova zgrada u kojoj od prosle godine zivi moja majka
je inace na finom mjestu u gradu. Svega je pet-sest minuta
pjeske udaljena od Staroga mosta i Kujundziluka, a otprilike
isto toliko od Rondo-a,  tj. strogog centra zapadnog
Mostara. Samo nazalost, na nekih pedesetak metara od stana
je i nesto sto remeti tu idilu Franjevacke ulice.
Ultras-caffe, odnosno kao neki klub navijaca FK “Zrinski”,
ispred kojeg se svako vece skupljaju “ko fol  navijaci”,  a
ja bih rekao slobodno da su to uglavnom mostarski huligani i
ona “zadnja bagra” !!! Cugaju ispred kafica svaku vece, pa
urlaju i galame do kasno u noc, uznemiravaju komsiluk, ne
daju nikome da smirom spava. 
A odmah preko puta tog kluba je i dvoriste dzamije koja se
upravo ovog ljeta obnavljala i ponovo gradila, posto je u
ratu do temelja srusena. I ta je dzamijska avlija Bogu hvala
odmah ispod nasega balkona, a iz tog se dvorista dosad
uvijek cula samo tisina. Lijepa i prelijepa tisina.
A ljetos, kako su gradili i obnavljali dzamiju, tu je po
vazdan bila baustela, odnosno gradiliste. 


Pijem jedno jutro sa majkom na balkonu kafu, pricamo
polagano o svemu, gledamo i slusamo lastavice….isto, kao i
svako jutro.
Vidimo onda kako se uz dzamijsku avliju zaustavi neki kombi,
a iz njega izadjose tri covjeka. Iznesose iz kombija motorne
pile i sjekire, te pocese obrezivati cemprese i krciti
siblje i drugo rastinje po avliji, sto je u ovih proteklih
petnaestak godina naprosto “podivljalo” i stvorilo tu “pravu
dzunglu”. 
I onda, ne znam sta mi bi….. ovog jednog radnika dok je
prolazio ispod balkona zovnuh, pa ga zamolih da ugase
motorke i sacekaju desetak minuta…. da majka i ja popijemo
smirom kafu!? Primjetio sam, covjek se u momentu nemalo
zbunio, gleda me neodredjeno, cudnovato i nepovjerljivo.
Ali, uradise tako. Ugasise one motorke, te sjedose sva
trojica uz dzamijski zid i zapalise cigaru.
Zahvalio sam se onda glasno, oni klimnuse glavom, te
nastavise posao. A ja sa majkom do grada, u setnju i
kupovinu.
Kad sam se oko podne vratio, prvo odoh u dzamijsku avliju.
Odnio sam im rashladjen himber, ponudio ih kafom i cigarama.
 Cucnuli smo onda sva cetvorica uz dzamijski zid i
porazgovarali malo. I tako sam uradio sva tri naredna dana
mog boravka u Mostaru i sjaranio se s njima. Oni su jutrom
kad bi dosli na posao, cekali dok majka i ja smirom popijemo
kafu,  a u podne bi zajedno sa mnom uz dzamijski zid, himber
i kafu pili. 


Majka mi je javila prije par sedmica da su radovi na dzamiji
zavrseni. 

A evo danas mi nazalost rece, kako su sinoc kad se hodza
oglasio sa munare, ovi Ultrasi preko puta divljali, te
iznijeli veliki zvucnik ispred kafica, pa pjevali svi uglas
neumjesne pjesme, izvikivali ruzne parole, sto strasno
zvuce. Ujutro su dosli opet, te dok se na Bajram klanjao
Sabah, ponovili to isto…. samo ovaj put jos zesce !!!

Ova ruzna i tuzna jutarnja prica iz Mostara, nazalost nije
jos gotova. Kako ce se zavrsiti ne zna niko, a strahuje
svako. Majka mi rece kako se vec odavno govori po komsiluku
da ce se taj klub idiota i fakina “Ultras-Zrinski”
izmjestiti negdje drugdje. Daj Boze !!!
Bili bi Bogu zahvalni svi koji zive tamo u Franjevackoj, a i
ja zajedno s njima. Samo nisam siguran da je to i kraj ove
ruzne  price o Mostaru. Bojim se da nije.

U oktobru sam opet tamo. 
Nadam se samo da mi jutarnja kafa na balkonu s majkom, nece
biti previse gorka i nadam se da cu je piti u bozjem miru. A
da ce lastavice ponovo da mi cvrkucu, kao nekad davno u onim
prelijepim jutrima mog bezbriznog djetinjstva.
Nekad davno, kad u Mostaru bilo je sve drugacije.... i bilo
sve, puno ljepse.


Pozdrav,g

   Nikada vise---Pere Popovica 


Grmi ! Zvoni!Praska.Jeci; pa na tren utihne, da bi opet
zapraskalo,zajecalo , zazvonilo jos snaznije i jos  jace.
Sve tutnji,rusi kao da se okolna brda raspadaju.
Tamo s druge strane Vrbasa , ono veliko "strasno" brdo vise
samog  Graba, sa one dvije neobicno upecatljive stijene na  
njegovom vrhu   sto se opasno prijeteci nakostrijesilo nad
obje Novoselije kao kakav strasni ogromni, ljutiti  div
,odbija  gromke, snazne zvukove sto su dolazili odozgo sa
Sehitluka praveci tako jos veci i spektakluarniji eho!

Ljeto! Pripeklo! Zemlja gori...!
Mi djeca se brzo okupimo u manje grupice i trk gore bosi,
uskim krivudavim , od kise na nekim mjestima, izrovanim, 
dubokim putem prema Sehitlucima ne plaseci se cak  ni  zmija
otrovnica , kojih je tada zaista bilo mnogo. Znali smo tako
i po nekoliko puta na dan bukvalno ustrcati na Sehitluke 
cuvsi grmljavinu ,riku, mocnih , velikih , uglancanih,za nas
tada sasvim nepoznatih  grdosija(  tada smo prvi put culi za
cudnovate marke ; BMW, DKV, MOTOGUCI,DUKATI)  na dva
tocka.Bilo je tu i razocrenja kada bismo  dosli  znojni i
zadihani a gore nismo zatekli nikog.Neki vozaci su samo
pravili krug i vracali se natrag , ne zadrzavajuci  se .Tad
je   ostajao   iza njih samo   ostar miris benzina  koji se
mjesao s jakim i opojnim mirisom borove smole iz okolne
sume. Ostajali smo tada zalosni i potisteni; i samo sto
bismo se cutke i pomalo razocarani  vratili kucama , cuvsi
ponovnu tutnjavu motora , opet smo brzo svi  bili gore.

Odjekuje sve, kao da se zemlja prolama ;tamo dole od
"Fezinjca", sve se lomi i krsi ,na onoj zadnjoj, velikoj,
ostroj  okuci  pema motelu , izranja prvo  jedna velika  
sjenka pa vozac i motor  a zatim zestoki, reski  gas  koji
svaki  motorista daje kada izadje na onih ravnih stotinjak
metara asfalta.Protutnji,  strahovito brzo   kraj nas kao
vihor, ogroman motor  sa jos vecim vozacem na njemu  u
potpuno crnom,  koznom odijelu i crnom kacigom, nestade gore
prema Sehitlucima, a iza njega osta  svijetlo plavicasti dim
i opojni miris benzina u nasim nosnicama.Ne dugo poslije
vozac se lagano   spusti dole niz cestu i stade pred motelom
;tu  upravo pored nas. Mi zadivljeno i bez daha gledamo u
njega i njegov  veliki vruci, sjajni, crni motor  sa kog je
jos  odgaralo ulje , a iz  i sa  auspuha kapala neka nama
nepoznata tecnost i lagano isparavala na vrucem asfaltu.

"Pero Popovic, to je Pero", radosno i u nevjerici   vikali
su  ovi stariji nama.
Da, bio je to Pero Popovic  , nas veliki junak  iz  djecjih
mastanja.
Tada smo ga prvi put vidjeli .Bilo je to za nas nesto 
neopisivo, velicanstveno , nedokucivo.Junak nasih snova ,
istinska, zivuca legenda tu pored nas.
Velik , kose tjerane uz "brdo", trebam li reci da smo takve
frizure nosili svi, nasmijan, raspolozen, raskopcavao je
koznu , od ulja  vec uglancanu jaknu, a mi smo to zadivljeno
posmatrali .
"Ha, kako  sam vozio" , obratio se nama glasno i sirokim
radosnim osmjehom.Mi smo ostali nijemi , nista nismo
govorili , samo smo ga netremice  gledali razgoracenih
ociju.

Vidjeli smo mi tu ,kod motela, i druge tada poznate velike 
motoriste iz bivse nam Juge pa i iz  drugih drzava koji su
trenirali za glavnu utrku, ali nikada tolike radosti,srece i
ispunjenja  nasih djecjih snova  nismo dozivjeli nego kada
smo prvi put vidjeli naseg junaka, idola , naseg Peru
Popovica.( kad se kupim mali motoric , vozice ga Pero
Popovic , cesto smo pjevali ) .

Dolazili su tu , veoma cesto smo s njima i pricali; 
Janez Polda jedan od najboljih vozaca  bivse nam drzave, pa
Kemal Bucalo tada ponajbolji vozac "jacih"  kubika, zatim
Sulejman Sahinpasic , vise nisam siguran da li je to tacno
ime,obojica Sarajlije i brojni drugi vise ili manje  tada
poznati vozaci. 

I sada cesto gledam moto utrke na TV; al vise nikada onih iz
hiljadu devetsto sesdeset i neke.Nikada vise , ni priblizno,
one radosti , ushicenja, neopisive srece..Nikada vise 
BMW,DKW; SUZUKIJA.. 
Sada su  u modi ovi , mnogo brzi , "ljepsi" manji al jaci
motori:Honde;Kawasaki; Jamahe, ... 

Nikada vise naseg idola i junaka naseg djetinjstva. Nikada
vise frizura uz "brdo" ; 

Nikada vise Pere Popovica.

Nikada vise!!  
  
    

Zakasnili smo Dario i ja ovaj put u  planiranom polasku na
put za Bosnu. Naime, radi mojih obaveza ovdje na poslu,
posli smo dan kasnije, pa ne stigosmo na koncert Dine
Merlina u Bosansku Krupu gdje se tog dana zaustavila i Unska
regata. Ali, dobro.
37. Unsku regatu smo docekali u Bosanskom Novom, gradu gdje
se ulijeva rijeka Sana u najljepsu Unu.
Regata je doplovila u Bos. Novi istog dana kad i mi
pristigosmo u Bosnu. Desetine raznih cudnih plovila, pa
pedesetak ladja i onih gumenih raft-camaca se zaustavilo tog
popodneva na samom uscu  Sane u Unu. To neobicno mjesto u
samom centru grada koje Novljani nazivaju “Sastavci” je
zaista posebno. Daje tom bosanskom gradicu neku neobicnu
ljepotu i posebnu notu. Tu je na Sastavcima inace i glavno
kupaliste Novljana, zgodna terasa, veliki restoran, kao i
prostrana livada na kojoj su za taj dan skontali i kamp, pa
poredali one drvene klupe i stolove, prikljucili zvucnike
tamo-amo, “razastrli” muziku posvuda, te osmislili
svasta-nesto. I super.

Eh, tu sam na tom mjestu  predvece sreo Dadu !!! Starog
rokera i jarana mi iz mladosti, s kojim sam prije
dvaedestetak godina bio na mom posljednjem koncertu u
Zagrebu.... na koncertu Edi Granta, te sam poslije
nezaboravne feste na Maksimiru prespavao tu noc u njegovoj
studentskoj sobi, na Tresnjevci. Bilo mi je neobicno drago
sto ga sretoh, kao i njemu samom, pa ostadosmo to cijelo
vece zajedno. 
A taj je lik iz moje mladosti ostao isti. Kao da nisu prosle
tolike godine, vjecno je u istom fazonu. Uostalom, kao i
mnoga raja koju po Bosni srecem danas. Jos uvijek se slusa
Zeppelin, Sabath i Deep Purple, jos uvijek se fura duga
frenka, jeans, bike-kozne jakne i motori,.... kontaju se
vazda neki odlasci na motorijade, gitarijade, i slicne
derneke. Neki ljudi u Bosni zive decenijama u istom fazonu,
i ne mijenjaju se .... i osjecaju se tako super. A tako mi
rece i Dado, za sebe.
Predlozio mi je onda da odemo na glavni gradski trg, gdje su
tu vece nastupali “Galija” i “Yu-grupa”. Prijatno me je tamo
iznenadila odlicna svirka neke lokalne grupe, koja je
pichila samo dobre stvarke poznatih stranih bendova. Poslije
njih, Neso i Galija bili su prilicno ofucani, ali solidni, a
Yu-grupa je bila, bas dosadna !!! Pa smo se poslije par
njihovih pjesmica preselili u obliznji, a ujedno i najbolji
kafic u carsiji, kod Dadine dobre jaranice Bekire.
Tamo se ljeti skuplja uglavnom “dijaspora”, odnosno mi
bosanski prognanici, ali i tamosnja domaca raja koja nas
gotivi. Valjda.
Privukli smo se odmah sanku i Bekiri, prikljucise nam se jos
dva Dadina jarana i lagano krenu zurkica. Pocelo je najprije
sa ZZ Top, Black Sabath, Stonsima i Doorsima, nastavilo se
sa Atomcima, Dugmetom, Prljavcima, a zavrsilo onda, sa
Halidom !!???
Naime, stajao je tu vece za sankom odmah uz nas i jedan
"zemljak" sto je upravo taj dan nakon dugih deset godina,
opet doputovao iz St.Luisa, kuci. Saznali smo to svi, tek
poslije.
I u neko doba okrenu se on Bekiri i nama, pa rece:” Eh,
ljudi…… da se mi vise ne zajebavamo !!! Konobar, daj nam
ovdje bocu Wiskeya, a ti Bekira… de bogat` pusti nam Hal`da
!!!” 
I onda se Halid nije vise ni gasio, sve do fajronta.
Poslije nam je u jednoj kratkoj pauzi profesor Macko koji je
stajao cijelo vrijeme blizu nas, (stvarno je profesor,
predaje u gimnaziji... a u tom kaficu je kao "inventar"....)
iznio interesantnu tezu rekavsi da oni trubaci, odnosno Romi
iz Srbije nisu nikakvi narodnjaci kako to vecina ljudi
smatra, vec da su to pravi umjetnici koji sviraju
Jazz-muziku. A isto tako Macko nam rece da  ovo sto stvara i
pjeva nas Halid Beslic nije nikakva narodna muzika, vec
cisti rock, odnosno bosanski Blues !!! Slozili smo se
naravno svi sa tom strucnom analizom profesora Macka i onda
svi uglas opet konstatovali (citaj, zapjevali), da  “ svuda
se sunce radja, da lijepa svaka je zemlja…..al`da kao sto je
Bosna moja, na svijetu ljepse nema ….”

Tako je to u mojoj Bosni….. uvijek veselo i raspjevano.
Bosna me doceka uvijek lijepa i nasmijana. Doceka me uvijek
vedra i suncana, rasirenih ruku, prepuna nasmijanih radosnih
lica i s pjesmom. 
Bosna je zemlja gdje pjesma nikad ne prestaje, zemlja gdje
dobra raja nikad ne nestaje ….  i zemlja gdje se osmijeh na
mom licu ne gasi nikad.
Cak ni onda .... kada tamo spavam. 

A Bosna ko Bosna, place li place jer se od fudbalske
utakmice stvara rat. Volis je ti, volimo je mi, ali je ne
vole oni. Zavijena je u crno, strepi od novih granata i pita
se cija ce cizma ovog puta da je gazi. Nazalost, to je
Bosna, tvoja i moja!

Od ljetos mi se javilo i zahvalilo, evo nekoliko osoba na
uputama kako da, putujuci kroz Sloveniju izbjegnu sav onaj
haos, kolone kroz Maribor, guzve i visesatna cekanja na
granicnom prelazu SLO-CRO u Macelju, te sesn`est paralelnih
kolona ( onaj, blagi UZAS !!!), na naplati cestarine, pred
Zagrebom !!!
Svi su jako zadovoljni ovom drugom rutom. I sa zadovoljstvom
su putovali na godisnji odmor i nazad, divnim predjelima
Slovenije preko Murske Sobote, pa dalje kroz Hrvatsko
zagorje, preko Varazdina prema Zagrebu. I obratno.
Kazu mi ono sto sam im i prije rekao..... nema kolona, nea
frke i guzve... na granici i naplati auto-puta istocno od
Zagreba, dva auta !!?
Slovenija je ustvari, uvijek bila jedna lijepa bivsa
jugoslovenska republika i zemlja, koju sam licno, vazda
gotivio. Samo se nama koji putujemo cesto za Bosnu preko
nje, malo smucila zbog onih dugih kolona, cekanja i svih
peripetija, koje sno dozivljavali na tih pedesetak
kilometara puta, kroz dezelu. Ja, zadnji put kad sam preko
Maribora putovao, vozio kroz Sloveniju (50 kilometara) tri i
po sata !!! Uzas !!!
Ali evo.... sad je sve bolje, krace i puno ljepse. Putujuci
preko M. Sobote, opet sam zavolio Sloveniju.
Sretno Bosanci, sretno moji Hercegovci !!!
Pozdrav,g

p.s. Ehhh, kad bi jos dobili Sloveniju u barazzu za SP.....
pa da ih izderemo...

moram i ovaj p.s. 2

A.S. o kakvom ti to ratu pricas !!!?  Putujem u Zenicu na
svaku tekmu repke i nikad nisam dozivio nista lose !!!
Nikakav "rat" nisam vidio !!! Nikad, ni u Federaciji, ali ni
u Banjaluci. Naravno da znam da se u Banjaluci gleda i
navija za Srbiju (sto je nama naravno, van pameti..... a
razlog je jasan. Tamo zive uglavnom Srbi, uglavnom seljaci i
primitivci, protjerani iz svojih gradova.... nesto, kao sto
smo ti i ja... samo "s druge strane"),  ali, ima tamo i
dobre raje. Ima tamo u Banjaluci jako puno Bosanaca i
Hercegovaca. Trebas ih samo naci. Koncentrisi se tamo na
pravu raju, buraz ima je dosta. 
Nemoj u Bendzelaju piti kafu sa svakim ... popij cugu sa
rajom !!! Srdacan pozdrav.

Da se nadovezem jos samo  malo na ovaj p.s. 2….

Poslije tekme u Zenici smo nas cetvorica mojim Fordom prosli
kroz Banjaluku. Spavali smo noc poslije tekme kod jarana u
vikendici na Vlasicu, pa zato putovali kroz Bendzelaj prije
podne. 
Stali smo najprije u Seheru, na burek i sirnicu. Poslije
toga, ispred Tesnjakove mesnice, preko puta „Zmaj Jovine“
skole….gdje kupismo brdo cevapa i siseva.  A onda parkirali
ispred „Kras“-a (koga tamo vise nema….), pa popili kafu
ispred prepune baste hotel „Bosne“. I sve, bez ikakvih
problema.
A sva cetvorica u plavo-zutim majicama BIH !!! Jes` da su
bila cetiri mladica, (nije s Trebevica…vec, od po dva
metra), uredno izbrijanih glava i sa onim “zajebanim”
suncanim naocalama na glavushi… I nije nas bogami, niko
nista pit`o.
Jedino konobar kad je sluzio kahvu, iz pristojnosti upita…
momci, kakva je bila tekma !!!
Samko mu rece samo… “Buraz, zajebana…. Al`dobro je. Bosna je
Sampion….”.
I to je to. Na tome se zavrsi.

Dalje na putu do Austrije, bila je sve ,…samo pjesma.
Haaaaaaaaaaaaaajmo, Bosno,Bosno,Bosno…..hajmo Hercegovino…

Pozdrav,g


p.s. A.S.  ako si ovim sto si rekao, mislio na
Mostar......Mostar je nesto drugo. Mostar je Yu-Bejrut....
kroz Zapadni Mostar ne bih nikad prosao sa dresom BiH. Tamo
se zbog toga gine.
A Banjaluka je nesto, ipak drugo.
Pozdrav,g

Kras je, Gorane, gdje je uvijek i bio!! Tu je i Standard, te
Croata i jos puno brendova koji , cuj!!! nisu srpski.

Gorane lijepo pises(svaka cast)
U BL nije bilo rata tj odbranbenog za razliku od Mostara
Sta bi bilo da neko proseta u sahovnici Istocnim djelom??
Volim citati tvoje komentare
Veliki pozdrav BRATA

E pa to i jeste zalosno sto u BL moras dobro oci otvoriti i
na prste tu `dobru raju` nabrojati, a kroz Mostar u dresu
Vlastite zemlje (znaci nikakva vjerska obiljezja)ne smijes
zapadnom stranom proci. Kakva je to nasa Bosna ponosna ...
Sta je od nje ostalo, koliko nas samo tu jednu i jedinu BiH
voli ??? 
Tvoji postovi su puni ljubavi prema toj zemlji koju i ja
neizmjerno volim ali ti ne zelis da vidis stvarnost i ja ti
to ne uzimam za zlo, jer si COVJEK koji zna samo da voli !!!

Koliko mi je poznato "shahovnica" nije obiljezje nase zemlje
tako da joj na isticnoj strani nije ni mjesto. Isto tako se
protivim i nosenju turskih i onih zastava islamske
zajednice, to su provokacije, ali zastava BiH ne bi trebala
da bude nikakva provokacije nego da je svi ponosno nose kao
sto smo nekada i onu sa petokrakom.

Ako ce ti unaprijed odredjenje tvoga puta u Bosnu ili
Hercegovinu biti da trazis samo negativnosti, da ispoljavas
svoj frust, da iskaljujes svoju mrznju, da se svetis nekome
, ismijavas necemu, s gadjenjem cudis ili zgrozavas…… bolje,
nemoj tamo ni ici. Razloga za sve ovo gore navedeno vjerujem
imas vec dovoljno, a naci ces ih tamo jos vise.
A pitam, po ne znam koji put..... mozes li tamo u Bosni, u
Hercegovini i u samoj Banjaluci naci neku radost i ljepotu
!!!? 
I mozes li nesto lijepo napisati o tome. Tuzno je i zalosno,
ako ne mozes.
Jer, pitanje je onda  kakva ti je satisfakcija i svrha tog
odlaska tamo !!!? Da ubijes nekoga… ne mozes i neces.  Da
pljunes nekoga u facu… nisi nikad, pa ni to ne mozes. Da
izbrises sve sulude grafite po gradu, ne mozes ni to. Da
ubijedjujes raju, prosvijetlis nekoga, napravis neku
reformu, izmijenis generalno nesto tamo,…. mozes jos manje
!!!
Ali, sta onda mozes ??!
Mozes otici u Banjaluku i u Bosnu, kao covjek. Pametan,
kulturan, zreo i trezven covjek.
Otici u Bosnu i Hercegovinu, otici opet u svoju Domovinu,
pronaci ono sto zelis… i ono o cemu godinama sanjas. Pronaci
ljepotu, koje tamo ima jako puno. Otici i uzivati u Bosni.
Razumno i svjesno. I kao covjek.

Mozes, kad odes u Bosnu i Hercegovinu….. kao prvo uraditi
ono sto ti je duznost, zelja i obaveza. Mozes (a i trebas)
obici svoje mrtve. Mozes, a i trebas obici one tebi drage, a
ispravne ljude koji jos uvijek zive tamo. Mozes obici svoju
skolu, ulicu, fakultet… svoju cetvrt ili dio grada…. pa
“svoj bivsi” kafic ili kafanu. Mozes to sve, uraditi sam…
ali, i sa svojom suprugom ili recimo djecom. A mozes i sa
nekim jaranom iz tvoje “nove domovine”, sto je jos najbolje.
Nece plakati kraj tebe.

Sve to nije lako, pogotovo kad si poslije duze vremena tamo,
po prvi put…..znam, dozivio sam i sam . Ali, tu bol moras
pretrpjeti.
A onda, ono sekundarno. Ali, jako vazno. Ono o cemu pricamo
godinama ovdje. Ono o cemu godinama govorim, a i sto sada
zelim reci. Ono sto ce tvoj odlazak, boravak i sve skupa
tamo Bosni uciniti manje bolnim ili bezbolnim,…. lijepim,
radosnim … i koliko-toliko  sretnim. Ne smijes u Banjaluci
biti i tumarati “stazama djetinjstva i mladosti”, sam….. vec
trebas sjesti s nekim pred hotel Palas ili Bosnu….i osjecat`
se lijepo. Trebas sa sebi slicnim ljudima kafu ili pivu
popit`, trebas tamo s rajom neku progovorit`… i vece
provesti. A to je ono sto mnoge kako mi se cini kad odu tamo
u Banjaluku, jebe. Osjecaju se tamo usamljenim. I
odbacenim.

U Banjaluci, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, da bi ti
bilo lijepo i ugodno, moras imati raju !!! To je bilo tako
vazda, a to je pogotovo tako, sada. Bez obzira, sto je
velika vecina tvoje raje i poznanika odprije, sada negdje
daleko i sto ih ne sreces sad vise po Banjaluci, ti je moras
opet pronaci.
Sve ovo govorim iz svog licnog iskustva. Odlazio sam na
pocetku, par puta u Banjaluku i u Bosnu, potpuno sam. I
priznajem, gotovo citavo vrijeme boravka tamo sam preplakao.

A sad odlazim u Banjaluku … i u moju  Bosnu, i u moju
Hercegovinu… odlazim uvijek sretan i sa osmijehom, tamo. I
sretan se otamo i vracam !!! Uvijek. 
Osmijeh  sa mog lica ne silazi tamo, nikad…. a ne silazi
evo, ni sad.
Jer, ja u mojoj Bosni i Hercegovini imam opet raju. Imam je
sve vise i vise ( a u Austriji, jbga… sve manje….). I sretan
sam zato, tamo.
Tridesetak hiljada ljudi, odnosno prognanih Banjalucana je
ljeti u Banjaluci na godisnjem odmoru. Jako ih je puno koji
zive tamo, onih koje odranije znas i poznas, onih koji su
„ispravni“ i koji bi rado s tobom sjeli i kafu popili. Jako
ih je puno koji svoj dolazak u Banjaluku najave i na
Cafekajak.
Pronadji ih.  Pronadji ljude tamo…. ima ih dosta. 
Ima ih sasvim dovoljno, da te ucine sretnim.


Ja recimo, zivim u prelijepom austrijskom gradu u jednoj
lafo-demokratskoj ( ja tvrdim, policijskoj…) zemlji. Ali,
zaista prelijepoj zemlji, gdje je sve sredjeno i gdje sve
izgleda kao na razglednici…..i u cijim prirodnim ljepotama i
kulturnom nasljedju uzivam, non-stop. Oko mene je, po mojoj
slobodnoj procjeni oko osamdeset posto ljudi koji ne vole
strance… i najmanje oko trideset posto nacisticki
nastrojenih ljudi, koji bi mi nesto nazao uradili… samo da
smiju. ( zato je policijska drzava dobra….). 
Stekao sam za sedamnaest godina zivljenja ovdje, dva iskrena
prijatelja i „brdo poznanika“ (austrijanaca, a i nasih…),
koji mi skoro nista ne znace. Ali sam ovdje sretan.  Zaista
sretan.

S druge strane….. u Banjaluci i u Bosni, imam isto tako samo
dva iskrena prijatelja. Imam tamo i majku, a i brata koje
volim jako. Imam tamo domovinu, koja je u neredu i rasulu,
neuredna i opustosena…i cije su prirodne ljepote, kao i
kulturna bastina zapostavljene.  Imam tamo i “brdo rodbine”,
koja je bezvrijedna pomena. I koja me vise ne jebe, isto k`o
da sam umro !!! A imam kad sam u Bosni i "blagi osjecaj" da
oko mene je devedeset posto ljudi koji me ne vole.
Al` ja imam tamo, nesto, zlata vrijedno. Imam tamo oko sebe,
 uvijek i zauvijek….RAJU !!! Pravu raju.
Od Sarajeva do Drvara…. od Banjaluke do Mostara…. imam tamo
raju, svudje !!! I svudje mi je tamo, zato lijepo.
 Gdje god odem, gdje god se pojavim, dobro sam dosao….. i
imam raju. Ja sam uvijek samo sa ljudima i sa pravom rajom.
Ljudima, koji me kontaju, razumiju, osjecaju i iskreno vole…
ljudima koje i ja osjecam i iskreno volim. 
Ja u Bosni imam raju. I imam je, sve vise i vise……
I Bogu dragom zato hvala. 

Pozdrav svima,g

p.s.  Drago mi je da je “Kras” jos uvijek tamo, dje je
uvijek bio. Mi kad sno parkirali, vidjeli neke stolove
ispred, k`o da je neka kafana….pa skontali da nije Kras !!!
(a malo se i mahmurno bilo…suncane naocale i to… ..). Nista,
sljedeci put ulazimo drito `nutra, da kupimo koji fishek
onih fantasticnih przenih badema i Ledenih kocki… k`o nekad.

Fala za info.
BRATO, kontamo se nas dva…..osjecam. Svako dobro,  razbu.
A.C. ….lijepo pises, a kontamo se mi, isto tako. Samo, cini
mi se da te handri ono sto je mene dugo `ebavalo na pocetku
!? Razmisli, skontaj se malo…. buraz, bice sve bolje.
Gurnosi.
A Bosna ti je k`o prelijepa i raskosna, a ostavljena i
napustena zena.  Mora da se voli !!!!! 
A ko ce da je voli…. ako ne , ti i ja jarane moj ???  Nece
onaj  zvele iliti zvaljo iz Glamoca, Petrinje ili Drvara,
sigurno !!!
Jel`tako, buraz !??

Ugodan vikend, raja.

Ja potpisujem sve ovo gore što je Goran napisao. Prošlo je
40 godina od Woodstock-a ali duh još uvijek živi. Svako
komentiranje dnevno političkih događanja udaljava nas od
smisla života Monty Pyton-a.

Pravi si i prava si raja. 
I love you.

Svaka cast Gorane.Ja se upravo  vratila.Predivne 3 nedelje
sa rajom.Ma nigdje BOSNA I HERCEGOVINE  A POSEBNO BANJA LUKE
NEMA.

Nedjelja je osvanula lijepa i suncana.
Pogledam kroz prozor, vidim plavo nebo prosarano rijetkim i
od sunca zuckastim  oblacima,  sto ostali su kao posljednji
znaci sinocnjeg nevremena i kise, na nebu iznad Kremsa.
Navlacim na sebe odmah plavo-zuti dres i trenerku, uskacem u
patike i izlijecem u svjezinu jutra, na obliznju stazu kraj
Dunava.
Tako radim svako jutro, nedjeljom, posto i tim neradnim
danom, iz neke navike  ustajem rano, dok svi ostali spavaju
jos dugo. I ta su mi nedjeljna jutra uvijek prelijepa. Ali
ovo nedjeljno jutro, bilo je nekako posebno lijepo. 
Nekako, bosansko.


Bili smo Dario i ja, u subotu prosle sedmice u Vienni, gdje
smo u  popularnoj bosanskoj kafani kod „Zaka“, sa jos
stotinjak razdraganih zemljaka u plavo-zutim odorama gledali
fudbalsku rapsodiju iz Estonije…. i slavili pobjedu !!!
Fudbalska je reprezentacija Bosne i Hercegovine pobijedila i
time se plasirala u zavrsno razigravanje, za Svjetsko
prvenstvo u Juznoj Africi. U takozvanom barazu, trebamo
pobijediti, jos nekoga…. preskociti jos tu jednu zadnju i
najtezu prepreku… i eto nas iduce godine, zajedno sa svim
svjetskim velesilama, na derneku u Africi !!!
Osjecao sam se zbog svega toga, nekako uzviseno ovog
nedjeljnog jutra. Osjecao se posebno lijepo zbog te pobjede,
a i radi tog nekog osjecanja i radosti u sebi. Osjecam se u
ovoj Austriji konacno jednom iskreno radostan i ponosan sto
sam Bosanac, i sto sam Hercegovac !!!
A to sve sto se desava oko tog Svjetskog fudbalskog
prvenstva i uopste sve to sto radi nasa “repka” je ustvari
nesto najpozitivnije i najljepse sto se u Bosni i oko nje,
uopste desava. 
Pa zato,  i u meni samom svih ovih mjeseci se desava nesto
zaista cudno. 
Nesto posebno i lijepo.

I sjetim se onda, trckarajuci kraj Dunava  i razmisljajuci o
svemu…. sjetim se necega sto je  nekad davno bilo, a sto sam
tad pozelio da bude, …...mozda, opet nekad u mom zivotu. 
Sjetim se naime, onih kvalifikacija za jedno Svjetsko
prvenstvo u fudbalu, kad je nasa Juga igrala neku odlucujucu
tekmu sa reprezentacijom Grcke, koju usput receno, evo i sad
prizeljkujem u barazu. I sjecam se dobro, da su tad za
Jugoslaviju igrala tri igraca mostarskoga “Velez”-a, koje je
cijela nacija poznavala i voljela, a popularno ih zvala BMV
!!! 
Ta tri fudbalera i ta tri idola svakoga klinca u tadasnjoj
Bosni i Hercegovini bili su Bajevic Dusan, Maric Enver i
Vladic Franjo !!! Cuveni i nezaboravni, mostarski BMV !!!
I tada je , sjecam se dobro  na prepunom stadionu
“Karaiskaki” u Ateni fudbalska reprezentacija Jugoslavije u
nezaboravnoj infarkt-utakmici punoj preokreta, pobijedila
Grcku  rezultatom  4:2 …. plasirala se u baraz, odnosno
razigravanje za Svjetsko prvenstvo. Pa poslije u Frankfurtu
i tom jebenom barazu, pobijedila golom Katalinskog,
reprezentaciju Spanije (!!!)… i otisla na Svjetsko prvenstvo
!!! 

Ja sam tada, kao i uvijek do rata podjednako navijao i za
banjalucki Borac, ali i za mostarski Velez. Naime, tako mi
nekako bilo “odredjeno”, rodjenjem  u Banjaluci, a 
porijeklom iz Mostara. Pa vazda bio, i Bosanac…. a i
Hercegovac !!! I kako bi tad, tako je i sad.
A ova trojica iz mostarskog “Velez”- a  su meni tada, uz
Abida Kovacevica iz Borca, bili glavni fudbalski idoli. Tad
nije bilo Ronaldinja, Mesija ili recimo onog Afrikanca,
Drogbe !!!   Tad su fudbalski idoli djece u Jugi,  bili samo
“nasi”.  
Ali,  znam i sjecam se dobro jos necega. 
Ja nikad, ali zaista nikad nisam razmisljao, niti  sam kad 
pomislio, a nikad nisam ustvari u djetinjstvu ni saznao… kao
sto nisu, vjerujem ni mnogi sto ovo sad citaju i sto su “sa
fudbalom zivjeli” u ta predivna vremena…. Niko od nas nikad
nije kont`o, a ni skont`o , da taj nas popularni BMV-e  cine
jedan Dusan, jedan Enver i jedan Franjo !!!

Trcim pokraj Dunava dalje, vec prilicno zadihan. 
Zadihan, od misli ili od trcanja,… nebitno. Trcim, mastam i
dalje.

Danas su u reprezentaciji Bosne i Hercegovine  jako
popularni, a i  ponajbolji igraci Vedad Ibisevic,  Zvjezdan
Misimovic i Edin Dzeko. Tri fantasticna momka, tri covjeka,
tri velika patriota i tri iskrena  Bosanca !!! A ta su tri
igraca danas fudbalski idoli mojega sina Daria koji jako
voli fudbal, a pogotovo nasu reprezentaciju Bosne i
Hercegovine !!! 
Gledam ta tri momka, sto uzgred receno u Svabiji gdje
igraju, zaradjuju veliku lovu … gledam ih kako srcano trce,
“ginu” i bore se na svakoj tekmi koju igraju za BiH-a…
gledam ih kako poslije pobjede na koljenima klece pred
hiljadama navijaca Bosne i Hercegovine, na stadionu u
Estoniji… gledam ih  i slusam kako poslije svake tekme
zagrljeni daju, cini mi se najljepse intervjue koje sam u
zivotu slusao i gledao….
Tih su dvadesetak momaka i reprezentativaca Bosne i
Hercegovine, zajedno sa trenerom Miroslavom-Cirom
Blazevicem, donijeli ogromnu radost meni, ali i cijeloj
naciji i takve pozitivne impulse svima nama, Hercegovcima i
Bosancima, kakve dosad u BiH za ovih poratnih petnaestak
godina nije donio jos niko !!!? Zaista, niko.

Dotrcao sam, vec do tzv. Zeljeznickog mosta na Dunavu.
Skrecem lijevo, nazad prema stanu….. mastam i dalje.

I kontam onda, a zasto da ne ????!
Bilo bi prelijepo da se recimo na politickom polju BiH- a
pojavi jedna stranka, pod jednostavnim nazivom…  recimo
„Fudbalska stranka BiH“ !!! I da se onda u predizbornoj
kampanji na plakatima sirom zemlje ne pojave samo akademici,
magistri, doktori, profesori nauka i „uceni pametni ljudi“…
vec da se pojavi na tim plakatima jedan Misimovic, jedan
Rahimic, jedan Sejo…. ili recimo Dzeko !!!! Ili na primjer
onaj odlicni fudbaler i kapiten reprezentacije, onaj
predivni covjek, onaj patriota i Bosanac….ona ljudina, Emir
Spahic !!! I da se poslije izbora, bas ti ljudi pojave u
Skupstini Bosne i Hercegovine !!!
Da, zvuci ludo, mozda pomalo i smijesno. Smjeskate se svi..
smjeskam se i ja.  To su samo snovi i mastarije.
Trcim dalje, kraj Dunava…. a masta ne posustaje.

Ti jednostavni i “sasvim obicni ljudi” su, po prvi put
poslije rata uradili nesto dobro za Bosnu i za Hercegovinu
!!!
Ti su ljudi okupili oko sebe , mozda i milion Bosanaca i
Hercegovaca razlicitih vjeroispovjesti i odredjenja… .i
“natjerali” ih, ili bolje reci privolili ih da zajedno s
njima nose dres iste zemlje, pjevaju istu himnu, navijaju za
istu zemlju. Ti su ljudi time uradili za Bosnu i
Hercegovinu, konacno nesto lijepo i dobro. Uradili puno
vise, nego svi ovi sto u Skupstini sjede sad ili su za sve
nas, sjedili dosad. Ti su momci uradili vise nego svi ti
akademici zajedno,  za ovih citavih petnest poslijeratnih
godina !!!!!
A ne moraju ti isti fudbaleri, onda tamo iz Skupstine
skontati nikakve strahovite reforme ili nekakvo  ekonomsko
cudo u BiH.  Nisu ih skontali ni ovi dosad. Dovoljno je za
pocetak da nas okupe, zajedno. Pod jednu zastavu i u istom
dresu !!!

Eh, dosao sam vec do stana, pa ulazeci u zgradu….. moj se
san i prekida.  

A da je ta jutarnja setnja malo duze potrajala, produzili bi
se i snovi moji. Desilo bi se u glavi mojoj,  a i u samoj
Bosni i Hercegovini…. bojim se, jos svasta !!!
Recimo, mozda bi nasa Bosna i Hercegovina, kao svijetao
primjer demokratske zajednice i napretka, postala u svijetu
nesto kao “ druga Svajcarska”. Svica bi naime konacno
podlegla pritiscima Evrope da udje u EU i Nato-savez, pa bi
time izgubila dotadasnji status neutralne zemlje…..preuzela
bi ga Bosna i Hercegovina. 

Masta je nesto sto ne mozemo kontrolisati. Pa bih mastao,
vjerovatno jos i dalje….

 Bosanci bi konacno ubijedili svijet i dokazali svima da su
piramide stvarno bile prvo u Visokom kod Zenice, pa onda u
Egiptu i drugdje po svijetu. Pa bi samim time privukli
milione turista godisnje u Bosnu, a i okrenuli citavu
istoriju planete Zemlje, naopacke.
S druge strane, Hercegovci bi ubijedili Svijet da je Gospa
stvarno nastanjena tamo nedje po hercegovackim vrletima oko
Medjugorja i da otamo upravlja svime sto na Zemlji postoji.
Sarajevo bi naravno postalo “neka druga Zeneva” i tamo bi se
ubuduce rjesavali svi svjetski problemi….. u Tuzli bi se
konacno manili i kotarisali proizvodnje soli,  tamo bi se
skontala najbolja i najcuvenija medicinska ustanova i
klinika, gdje bi “neki novi Papo” sa timom strucnjaka,
doktora i nadriljekara ( zajedno sa onom travarkom
Matijom….) , radili dotad nemoguce zahvate i operacije,
lijecili ljude i od raka, cak !!!  A u Zenici koja bi lagano
prerasla u Zürich, bi kao prvo porusili sve one ruzne
dimnjake i sravnili zeljezaru sa zemljom…. onu, tamo uvijek
mutnu i zagadjenu rijeku Bosnu bi pregradili, pa skontali
kraj Zenice prelijepo jezero, nalik na ono Cirisko…. i
njezinim ulicama ne bi vise hodali samo izbjeglice i “Alije
Sirotanovici”, vec svjetski bankari i poslovni ljudi sa
obezbjedjenjem, pratnjom oko sebe i sa onim crnim aktovkama
u ruci .
A Banjaluka….. nasa Banjaluka bi postala “balkanski Las
Vegas” !!! Vlado zvani Vuk, moj dobar jaran, jedan jako
sposoban covjek i tzv. “kralj” kockarnica i kladionica na
Balkanu i sire….. bi u Bendzelaju skonto nesto sto je htio,
ali nije upio. I dig`o ruke od svega !!! (rece mi jednom, da
su dole sami nesposobnjakovici i banda… koja samo misli na
sebe….uh, malo duza prica, pa ne bih sad). Ali eto, bar u
ovim mojim snovima…. Vlado Vuk bi skonto stotinu nekakvih
kasina, salona i raznoraznih klubova, gdje bi se po vazdan
samo dernechilo i zabavljalo !!! Raja bi odsvakuda rado
dolazila u prelijepu Banjaluku, kao u grad gdje je jedan
vikend nezaboravan za cijeli zivot,….i u grad gdje je sve,
kao u samom Raju !!! Zabavljalo bi se po tim lokalima, ali i
sjedilo po prekrasnim cvjetnim parkovima, uzivalo u
banjaluckim mirisnim alejama, uzivalo na savrseno lijepim,
ali malim i ukusno skontanim terasama kraj Vrbasa.
Uzgred receno, na stadionu Borca bi se non-stop igrale tekme
u Ligi Sampiona,…. u Moneu, u dvorani Borik, u Sebastijanu i
Music Hallu bi povazdan svirali dobri rock-bandovi….  a
umjesto onih cigana i trubaca,  Johnny Stulic bi u
Gospodskoj ulici ili na trgu pred Boskom presretnoj raji
navece pjevusio onu dobru staru  “ Lijepe zene prolaze kroz
grad….”

Dakle, kao sto i rekoh, vec……. sva sreca, pa zavrsi ta moja
jutarnja setnja….i dodjoh kuci. Vratih se u stvarnost i
udjoh u stan. 
Iz kuhinje dopire miris jutarnje kafe, Dario se tek
probudio, pa ga onako bunovnog srecem na hodniku. Vidim,
spavao je umjesto u pidzami, u dresu BiH. Kad me ugleda
stisce saku, dize je uvis i umjesto „Dobro jutro“, uzviknu
mi glasno „Bosna“!!! Odgovaram mu pozdrav, isto tako.
 Malo poslije, ispijajuci jutarnju kafu na balkonu, mislim
se kako su njegova jutra ovdje u Austriji bezbrizna, divna i
sretna. Isto onako, kao sto su i moja nekad takva bila. 
Nekad davno, kad bila je Juga.  I nekad davno, kad bio je u
mojoj stvarnosti, a sada ostao jos samo u mom lijepom
sjecanju, onaj nezaboravni i za sve nas klince u Jugi, nekad
najbolji i najjaci….. cuveni mostarski BMV !!!


Masta i snovi su cesto nesto potpuno irealno. Neka vizija
koju zelimo silno. Pa, uzivamo namjerno u njoj, makar i
znali da je ona moguca samo u nasim snovima. 
I da ce zauvijek ostati, samo tamo.
Samo u jednom  predivnom, nedeljnome jutru.

Ugodno vam i lijepo ovo jutro… ma gdje bili. 


Pozdrav,g

Uh,G tvoja vinjeta me neizbjezno vrati u istu sretnu mladost
i proslost u Jugi,fudbal.BMV su zaista bili svjetska
klasa.Sigurno se sjecas kad Maric odbrani penal Mileru i
skenjasmo shvabulje 1:0 na njihovom bunjistu,ha,ha,haaaaaaa

Aferim bravo svaka cast
Maric,Meter,Hadziabdic,Colic,Primorac,Glavovic,Topic,Salem
Halilhodzic,Bajevic,Vladic i Vukoje

Gorane, Gorane...
Volim te citati odavno. Prilog #135 je za peticu. Samo tako
se moze pobijediti i sebe i svoje strahove ali i taj
odvratni nacionalizam i bijedu duha koja se na nasim
prostorima uzgaja u zadnjih dvadeset godina. Neko ce reci
samo za sanjare. Nije me briga. Divno, iz srca, napisano.

Uh,jbote... najezim se kad citam ovaj Velezov sastav !!! A
eno, Borac prvi, a Velez drugi na tabeli.....

Prvi je dan u Mostaru kisa padala neprestano, od ranog
jutra, pa do veceri. Uz to je bura sa Prenja i Veleza
“pucala”  vazdan  i nije nam dozvolila da citav taj dan iz
kuce izadjemo. 
A ujutro, slijedeci je dan osvanuo lijep, prelijep…suncano
jutro, predivno prijepodne, jos ljepse popodne. Prosto
nevjerovatno, za ovo doba godine.
Poslije ugodne setnje Kujundzilukom, sjedili smo cak
poluoznojeni, u laganim lanenim kosuljama kratkih rukava na
terasi uz Neretvu, pred hotel “Bristol”-om…..  i jeli
sladoled !!! Temparatura na termometru koji slucajno ugledah
na zidu terase, pokazuje dvadeset i dva  stepena celzijusa …
valjda, u hladu !!!? Nije bila fata morgana… vec je stvarno
bilo tako.

A tako ti je u Mostaru u ovo doba, vazda bilo. Ponekad
burno, vjetrovito i kisno… al` poslije toga, uvijek 
suncano. I neobicno lijepo. Pa se covjek kad je tamo, u
trenutku izgubi u vremenu i pomisli…. Evo ga, proljece !???

Put od Vienne do Mostara, vodio me ovaj put preko Drvara,
gdje u rahatluku zivi  moj “veliki brat”. Hocu reci, moj
stariji brat.
On, sticajem sretnih ili nesretnih okolnosti (kako se
uzme….),  obitava  tamo desetak godina, vec…. obavlja
duznost  sudije Opstinskoga suda u Drvaru….. i tamo zivi k`o
hadjja !!!? U to sam se uvjerio mnogo puta, vec.
Ispricao mi je buraz onda u “Maderri”, uz Claptona i JJ Cale
( upriliceno, samo za mene… i u moju cast…), uz “bogovsku
mezu”, pecenje i sve ostalo sto uz to ide….da su nedavno u
Drvaru odrzani “Dani Drene” , tamo vec tradicionalna festa i
dvodnevni dernek na kojemu se uz sve ostalo sluzi i nadaleko
cuvena, a u BiH navodno najbolja rakija od drenjina,
takozvana i  popularna DRENA !!! Ja za to stvarno nikad
nisam ni cuo, ali to nije ni vazno…..ni u ovom tekstu, a ni
inace u zivotu.
I isprica mi buraz onda da je na drugom danu te “Drenijade”,
 Drvar posjetio uz jos neke zvanicnike, ministre i ugledne
licnosti iz Be-Ha, i visoki predstavnik iz EU, gospodin
Valentin Inzko. Te da je zajedno s njima, kao domacin svima
bio na rucku u novoootvorenom hotelu u Drvaru. I rece mi
buraz da je gospodin Incko bio  vedar, razgovorljiv i dobro
raspolozen. Ocito mu se svidjelo, tamo u Drvaru.
Poslije njegove price i izlaganja o tom svemu upitah ga,
onako spontano: “… a jesu l` mozda posjetili i Titovu pecinu
!??”
 “Veliki brat” me gleda  nekoliko sekundi, samo me  nijemo
posmatra. Pa se onda nasmija i kratko, ali iskreno mi rece:
“ Da li su bili gore, ja ne znam. A druga su sad vremena,
moj buraz. Jebga, brate… ti zivis vazda u nekoj proslosti
!!!“
Nisam dalje na tu temu, nista vise rek`o.

A, jebiga….u pravu si, buraz.
Bosanski gradic Drvar, smjesten u onoj vukojebini i onim
gudurama izmedju planine Ostrelj sa jedne, i Kamenice s
druge strane je za mene licno uvijek bio kao neki simbol
herojstva. 
I kad god bi u nekoj, bilo kojoj prici neko spomenuo Drvar,
mene bi podsjetilo na onaj desant u onoj nekoj „cetvrtoj
ofanzivi“, na onu Titovu pecinu….  i na samoga druga Tita.
A eto, sve to ostace zapisano valjda jos samo u nekim
sjecanjima nas dozivotnih jugonostalgicara i u istoriji
dvadesetog stoljeca. Dosla su odavno vec, neka druga
vremena.  
A ja,…. izgleda, pojma nemam.
Za tu „Drenijadu“ ja do neki dan, nikad u zivotu nisam ni
cuo. Kao ni za tu nadaleko cuvenu Drenu-rakiju. Ali,
eto….kako mi buraz rece, „Dani drene“ u Drvaru su nesto jako
vazno (zato valjda i Incko dolazi tamo…)….  i da Drena je
tamo uvijek vazna bila. 
I bice. 
A druga Tita, nigdje vise nema. I gotovo….. citat, zavrsen.

Za vrijeme ove moje ugodne posjete i mog petodnevnog 
putesestvija po Bosni i Hercegovini, su se na aerodromu u
Butmiru susrela gospoda iz politickog vrha BiH. Pokusali su
se opet nesto dogovoriti,…. ali ponovo nisu uspjeli nista
!!! Rasturili su se i razisli, onako  “ponosno”…. izjavivsi
pred kamerama i “u oci” cijeloj naciji da su u Butmiru 
cijela tri dana samo dangubili i sjedili tamo, opet dzaba.
Dogovarali su se uzaludno i bez ikakvih rezultata na kraju,
rastali . Bez bez ijednog jedinog dogovora, po bilo kojoj
tacki dnevnoga reda.
Na kraju vecernjeg  FTV Dnevnika, buraz moj poslusavsi sve
to….. samo `nako spontano rece…” Ehhhh….da nije zalosno,
bilo bi smijesno. Ili obratno.“ 
Ugasim onda  televizor, naspem nam po casicu Drene iz Drvara
i nazdravim majci, za dug i lagodan zivot… a bratu, za mirnu
buducnost. Pa nadodam, nako bezze…..Jebga, sve je u votazi
jedna obicna farsa… pa, eto i to tamo. U Butmiru.

Sutradan, u nedjelju su se na mostarskom stadionu “Pod
Bijelim brijegom” susreli  nogometni klub “Zrinjski” i
fudbalski klub  “Sarajevo”.  Tekma je vec unaprijed
proglasena “utakmicom visokoga rizika”. A i bila je takva.
Bilo je svega, a zavrsilo se relativno dobro i “bezbolno”.
“Navijaci” NK  Zrinjskog su non-stop vrijedjali, valjda sve
ono sto mrze. Nisu navijali za fudbalski klub iz Mostara,
vec su pjevali da su svi oni Hrvati “do groba”…  i  kao
nesto, da su Hrvatskoj vjerni i odani !??  A usput su
vrijedjali nekakve “balije”, vrijedjali i Sarajevo, i
Bosnu…..pa cak i Ciru Blazevica (??!)….. a indirektno, samim
tim i mene. Pa sam ih sve, jednim laganim potezom na
daljinskom upravljacu Te-Ve-a,  ugasio ….  i presalt`o  se
na japrak, burek, ledenu prasetinu….. i neke  ugodne teme,
sa familijom iz Mostara koju odavno nisam vidio.

Poslije podne, predivna setnja Kujundzilukom. Malo do Starog
mosta… pa do Tepe, a onda do Stare Cuprije, … sve dole do
Radobolje i Neretve. Pa opet nazad, uz kaldrmu i kroz
mostarske sokake…. do Santiceva parka. Predivno vrijeme,
predivan ugodjaj.
Ali, bilo bi neiskreno, nerealno i lazno kad bih o setnji
Mostarom iznio sad samo pozitivne momente i pisao
hvalospjeve, sto bih iskreno, zaista i zelio…. ali, ne
mogu.

Na povratku otamo, vidim na zgradi pozorista u Istocnom
Mostaru, velikim slovima ispisano “SRAMOTA”: Pitam majku,
sta je razlog tome, kakva je sramota….. pa mi rece da je
Pozoriste prije desetak dana zatvoreno!?!  Zbog financijskih
poteskoca ne mogu vise da rade i da se izdrzavaju. Iz 
gradskog budzeta, nema love za njih. Fondovi za kulturu,
prazni. A ista sudbina, kako mi majka rece uskoro ceka i ono
Pozoriste na drugoj, tj. Zapadnoj strani Mostara. 
Sta reci….. samo tiho i zalosno….sramota.

Nedjelja je, vozimo se iz Starog grada kuci, u Franjevacku
ulicu. Vozi nas taksista i usput pita, primjecujemo li da je
Mostar prazan i pust !?  Naime, cinjenica je da vrlo malo je
ljudi na ulicama. Pitam ga, zasto je tako !? Pa mi rece,
smijuci se (ali, nekako kiselo….) : “ Pa, otisli gradjani,
malo kucama svojim….!!! ”  Hoce reci…. kucama, na selo.
To je sudbina koja nije zadesila samo Mostar., vec sve nekad
urbane sredine i gradove u BiH, pa naravno i Banjaluku.
Danas su to uglavnom sve ogromna i “velika sela”….prepuna
dosljaka i seljaka. I tamo posvuda, pozorista nisu valjda
nikome vise potrebna.
Sta reci  !!? Samo…..jebiga.



A ja sam i ovaj put tamo u Bosni, primjenio odlican “recept
i sistem” onog takozvanog  “Marley-evog svedskog stola”…..i
posluzio se ljepotama, kojih na tom stolu ima u izobilju !!!
. Ubrao samo cvijece, otamo…. I opet otisao, u tudjinu.

Bio sam opet nekoliko dana u mojoj Bosni i Hercegovini.  Bio
sam u posjeti majci, bratu, posjeti rodnom gradu Banjaluci…
i Domovini.
I shvatio sam, po ne znam koji put, opet ono isto.
Shvatio sam i uvjerio se opet da “nema brata, dok ne rodi
majka”,… kao i to “da je majka, samo jedna”. Shvatio sam
opet ponovo da ih obadvoje volim jako i da mi jako puno
znace,… kao i ja njima. 
A shvatio sam opet to isto i za svoju domovinu, za Bosnu i
Hercegovinu. Shvatio da je jedna i jedina. Meni, najdraza.
Shvatio sam opet da je Banjaluka meni zauvijek najdraza,.. i
meni licno,  jedna i jedina.
A uz sve to sam se jos jednom uvjerio da je najbolja i meni 
najljepsa raja na svijetu, ona u mojoj Bosni !!! Mozda nije
bitno ili je sekundarno….. ali, uvjerio sam se opet, da se
najbolja janjetina na raznju u nasoj BeHa pece u kafani “Kod
Gojka”, iznad Jablanice ( dok cekam “kilu s plecke, za puta”
… prica mi onaj momak sto pece i vatru godi u istom momentu
na devet raznjeva, odnosno janjadi (!!!)……da ih zavrte u tom
restoranu sedmicno, oko  dvjesto pedeset !!!!) …. Eh,
uvjerio sam se opet i da se najbolja prasetina vrti u
restoranu  “Maderra”, na cesti od Drvara prema Grahovu (
ponio, za puta… ravno pet kila….)…a najbolji cevapi na
svijetu da se peku , naravno “Kod Muje” u Banjaluci. A ako
ces ponijet` malo kuci, u Austriju…. nema dvojbe, najbolje
je uvijek bilo…. i uvijek frisko, kod Sakiba Tesnjaka.
Najbolja se rakija od drenjine, tzv. Drena  pece i proizvodi
u okolini Drvara, a najkvalitetnija vina, oko Mostara. Sve u
stihu, sve u prozi….. uglavnom, shvatio sam opet  da je moja
zemlja meni najljepsa…., i  najdraza !!!
I to je najbitnije.  To mi je vazno.

Meni su  ove nazovi-sekundarne stvari jako bitne,  i puno
vaznije od ovih nekih negativnih momenata i  nazovi-„bitnih“
dogadjanja u mojoj Bosni. 
Jer, za uvazenog gospodina Herr Inzka…. meni je lako. On je 
rahat od svega i mislim da mu  je sve svejedno. Iskreno
govorim. Pogotovo mislim da se njemu, recimo poslije dvi-tri
casice Drene na onoj „Drenijadi“ u Drvaru, apsolutno jebe za
sve !!!  Vjerujem da je njemu tad svejedno i gdje je, uopste
!? Jel`u Bosni…. ili je u Svici. Egal. Ja tog gospodina
shvatam i kontam potpuno. On je za ovu svoju misiju u Bosni
i Hercegovini  jako dobro placen ( i preplacen….), tu zemlju
ne osjeca nikako ( a i sto bi…), a uciniti za nju sam, ne
moze ama-bas nista !!!  Pa je taj opcenito uvazeni gospodin
za mene, totalno nevazan i neinteresantan. Spominjem ga,
onako uzgred. A meni je licno apsolutno svejedno sta taj
Incko konta i sta u svojoj glavi ima.  To mi je potpuno
nebitno.
A sta to misle i kontaju, sta to u svojim glavushama imaju
ovi „ politicari“ sa Butmira….. ili ovi „navijaci“ na
stadionu u zapadnom Mostaru !!!?  Trebalo bi da mi je
bitno…. ali, njih opet ne mogu skontat, nikako. (mogu ih
jedino ugasit, na televizoru). A pogotovo ne mogu shvatit
svu tu raju u Bosni i Hercegovini koja ih gleda, haman svaku
noc na vecernjem dnevniku…. I koja ih trpi vise od decenije,
vec.  
Gledam godinama vec, nezadovoljne i ocajne ljude ljude po
Be-ha,  razgovaram s njima, slusam ih kako kukaju, kako
negoduju …ali, valjda samo meni ??!!!!
 Odlazeci u Bosnu i Hercegovinu, godinama vec slusam 
nezadovoljne, jadne i napacene ljude…. a gledam tamo, uvijek
isto !!! Tamo se u Bosni, a i u Hercegovini, citavih
petnaest godina ne mijenja, ama-bas  NISTA !!???  Obicni
ljudi i prosta raja, i dalje zive nesigurno, bijedno,
neperspektivno…. i “ od danas do sutra”. Ali i dalje uporno
glasaju za “svoje” nacionalne stranke, I dalje se “guse u
blatu” … i dalje “zive u mraku” !!!???
Sta reci na to sve !??? Nista....iliti samo,
lagano….jebiga.

Ja sam samo bosanska izbjeglica. Ja ne zivim tamo, dugo vec.

Ja, kad dodjem u moju Bosnu i Hercegovinu,  ja samo pokupim
ono sto zelim ….ja, poberem cvijece,  pokupim slatkise sa  ”
Marleyevog svedskoga stola”….. i odem.
Takav nisam nekad bio. Nekad sam slusao ljude, pricao s
njima, diskutovao, “otvarao oci”, pokusavao nesto reci,
trudio se na sve moguce nacine…. i onda, jebiga… prestao.
Sad ne govorim vise nista. Sad berem samo cvijece….




Gospodin Lovrenovic, jednom rece:


“ Ko zna kada…… ali, jednom ce ipak, potpuno sigurno doci
vrijeme kada ce svima biti jasno da je unistenje
milenijumske istorijsko-civilizacijske tvorevine BOSNE I
HERCEGOVINE ,  njezinim etnicko-teritorijalnim dijeljenjem
pripadalo kulturi smrti, a ne kulturi zivota !!! “

Ja bih dodao jos samo kratko…. da bice to zlocin, prema
Bosni, kao jedinoj istinskoj  domovini,…. Da bice to zlocin
prema buducim pokoljenjima, pa tako i prema rodjenoj
djeci….. i da bice to zlocin, prema samome sebi.

 Dobro jutro moji Banjalucani….ugodna vam ovo nedjeljno
jutro, gdje god bili….

Pozdrav, g

Ok, tema na ovoj vinjeti je ljubav. 
Ali, ako mi bude dozvoljeno (i neka mi bude
oprosteno).....naveo bih jos nesto. Ponukalo me sve ono,
dole sto gledam i slusam....

 " Nista nije lakse, nego na podlozi uzasnih zlocinstava i
bezgranicne patnje, navesti ljude da se pocnu mrziti kao
narodi.
U ljudskoj istoriji posljednjih pet hiljada godina taj trik
nikada nije omanuo.
Kada se desi da mrznja postane uobicajena emocija, a zlocin
pozeljan oblik ponasanja, sve je lako. Sve je tada samo
stvar tehnike i njegovanja mrznje. Odnosno tehnika mrznje.
Nikakva utjeha nije to sto sada svi znaju da je ta
koncepcija ETNICKOG CISCENJA I GENOCIDA odobrena, pa cak i
stimulisana od medjunarodne zajednice. Jer, posljedice su
nezamislive.
Ono sto ostane.... ne samo da nece biti Bosna.... nego nece
decenijama biti LJUDSKA KUCA.

A istorija ce se baviti onda jos dugo krivicom Muslimana i
Hrvata, kao odgovornim i krivim  za to besmisleno ratovanje
i kobno mijenjanje karaktera rata (dugo vremena, bila je
jasna agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu..... a onda, po
vrucoj zelji svih neprijatelja Bosne - kao, neki gradjanski
rat...), te za unistenje rodjene zemlje. 
Ostali krivci biti ce zaboravljeni ili amnestirani.
Jer, biti ce pobjednici.... u tom besmislenom ratu. "


Ali, postoji i rat, poslije rata. Rat koji ne vode vise oni,
mrznjom zadojeni i od mrznje, vec slijepi ratnici i zli
ljudi. Postoji i rat poslije rata koji "ratuju" i u kojem se
bore, samo trezveni i pametni ljudi. 
Postoji rat i borba za ocuvanje svojega identiteta, borba za
ocuvanje identiteta familije i potomaka, borba za ocuvanje
Domovine... i ocuvanje ljubavi prema istoj. Postoji i rat,
poslije rata .... u kojem pobjedjuje samo pravda i dobro.
Postoji rat u kojem pobjedjuju sanjari i pjesnici....
postoji borba, u kojoj odrastaju nasa djeca, borba iz koje
se radjaju posteni ljudi. Postoji borba i rat u kojoj se ne
bore, u kojoj ne postoje, a i ne spominju samo zlocinci,
stradalnici i zrtve, fronovi i "izgubljene teritorije i
gradovi". Postoji borba u kojoj se trazi samoga sebe, borba
u kojoj se upoznaje svoja domovina, iz pocetka..... borba u
kojoj nema vise ruznih i zlih, onih i ovih, mojih i
tvojih..... borba u kojoj postoji i nesto drugo.
Gdje postoji i ljepota.  I gdje postoji opet, Bosna i
Hercegovina.



Ta je borba naravno , isto kao i ona prije nje, jako teska i
duga.

Ali, ja vjerujem da cu na kraju iz nje izaci..... ipak, kao
pobjednik.

pozdrav,g  

    VEC SI POBIJEDIO,g!

  bosna ce uvijek biti zelena bosona i trpit ce ljude u sebi
.brda i dolovi sela i gradovi planine i beskraji ,zelene
rijekei bla bla ...
klinton je na srecu objelodanijo ideju nacionalnih zajednica
u odnosu na nasu domovinu..sirak ionako bolestan lupijo je
da evropa strahuje od islamske drzave u evropi.e kad bi mu
bar mogo pokazati mostar da ga razumije.ili ispricati o
banjaluci.veliki jedu male onda kad ne zele da ih zegu.a kad
ih zegu onda ih drze u kolonijalnom ropstvu.u bosni i
hercegovini politicari misle da rade dobro djelo ako se zele
uvaliti u evropu.uskoro ce voda biti dragocjenija od zlata
,rusi ce uzeti rafinerije a indija ce valjati celik.da li ce
tu biti zraka za svakoga to bi trbalo rijesiti filterima
kojih nema.a bosna ce i ekolosko krzljava ne daj boze
izgledati lijepo sa bilo kojom felom ljudi i nadzora.

U Banjaluci sam rodjen, i tamo sam zivio skoro puna tri
desetljeca. Ali, recimo mnoge stvari  i interesantne detalje
o svom rodnom gradu nisam znao.
A stara narodna poslovica kaze da “ Covjek uci, dok je ziv”
. Pa evo i ja. Ucim stalno nesto  …  i saznajem ponesto.
Dakle, ziv sam covjek...

Vjerovatno su mnogi koji ovo citaju znali vec odavno, ali ja
eto nisam znao sve do neki dan….. zasto se naprimjer
“Kastelov cosak” zove, bas tako ???!
Ja sam uvijek kont`o da to ima neke veze sa Kastelom. Te da
je recimo neki cosak te rimske tvrdjave nakad dosezao sve
tamo, do Gospodske…. Ali eto, nije.

Nekad ugledni i bogati gradjanin Banja Luke Toma Radulovic
je u prizemlju zgrade na pocetku Gospodske ulice, u tzv.
Albaniji nekad davno imao magaze koje je izdavao. Po dolasku
austrougarske vlasti 1878., jedan od zakupaca bio je i
Jevrejin KASTL, koji je sa sinovima tu drzao trgovinu. Eh,
po njemu je to mjesto dobilo ime “KASTLOV cosak” koji je
narod spontano preimenovao u Kastelov cosak. 
Tako bilo tada, tako ostalo i do dan-danas.

Dobro vam jutro, moji Banjalucani.
Ugodan vikend,g

U Njemackoj postoji danas oko 27oo pivovara, odnosno fabrika
za proizvodnju piva !!! U Austriji ih je negdje oko hiljadu.

A u Bosni i Hercegovini, svega pet-sest...


Prvi trapisti koji su dosli u Banjaluku bili su Nijemci, a
oni su oduvijek bili dobri poznavaoci proizvodnje piva.
Narod je tada u ovim krajevima pekao rakiju, ali losu. Pa su
se ljudi od nje cak i razbolijevali. Franjo Pfaner je vec
1873. otpoceo proizvodnju piva na samostanskom posjedu. A
nekako u isto vrijeme, trapisti su osnovali i bolnicu u
kojoj su ovisnike od rakije lijecili- pivom !!!
Kura, odnosno doza za "oboljele" je bila- cetiri litra piva,
dnevno.
Kako kazuju svjedoci, terapija je bila toliko dobra da se
pacijentima rakija ogadila, ali ne i pivo !!!
Bilo kako bilo, trapisti su ovom kraju zacetnici proizvodnje
piva, a iz njihovih pogona je izrasla Banjalucka pivovara
"Nektar".

Bilo, kako bilo.... hvala Bogu. Hvala trapistima.

Koje li gluposti u komentaru 149. "Trapisti lijecili
alkoholicare sa pivom".
Pokusali su nauciti narod da se sljiva moze upotrijebiti i
na drugi nacin a ne samo za brlju.

Sjedio sam ljetos nekoliko puta, uglavnom sa "mojom starom
rajom" u adaptiranoj, obnovljenoj i ukusno namjestenoj basti
hotela „Bosna“, u Banjaluci. 
I ta je basta, odnosno hotelska terasa, meni licno
najugodnija , najljepsa, a i definitivno najdraza basta, 
centra Banjaluke !!!
A, eto….. donedavno nisam ni znao da je hotel “Bosna” i
najstariji hotel u BiH-a !!?

Kraj tog sam hotela, nekad davno kao momak godinama
prolazio, vracajuci se iz Borika ili Parkica, kuci. Pa me
danas, sjedeci s rajom tamo na terasi hotela, svako malo sve
nesto podsjeca na te “zlatne godine moje mladosti” i to
doba, sad vec nekog davnoga zivota. A pogotovo, ako tu
sjedim, kao ljetos sa dobrim mi jaranima….sa Djuzom,
Ferijem, Jacom… sa tom “mojom starom rajom”  i dragim mi
likovima iz djetinjstva i mladosti. Jer, tad kad sjedim s
njima tamo, sve me nesto “baca” , u mislima “okrece i vrti”,
... i kao evo i sad, podsjeca na nesto sto ostaje zauvijek
lijepo i dobro. Nesto duboko, i u sjecanje urezano kao
nesto, zaista lijepo.... i  nesto nezaboravno.

U knjigama pise da..... " 1870.godine, hotel “Bosna” je bilo
“malo prenociste” sa gostionom i dvanaest soba. Kasnije je
hotel vise puta dogradjivan, ali ga je zemljotres 1969. 
„sravnio sa zemljom“.
Sadasnja hotelska zgrada, izgradjena je 1975. godine, a od
prethodne je naslijedila samo ogradu i cuveni portal, do
Titove ulice ".

Sjedim jesenas sam, u basti hotela „Bosna“, gledajuci iznad
sebe, u nebo i u krosnju one prastare lipe.  Gledam kako
zuto lisce sa nje polako opada, a svjestan da ce na proljeci
drugo doci. Gledam, razmisljam .... i kontam. 
Ljudski zivoti prolaze. Budu, traju neko vrijeme....i
prodju.
Prolaze godine, jedna za drugom, prolaze i decenije svakog
ljudskoga zivota,… pa tako naravno i moga. Kidaju se kao
gromade, jedna za drugom. I nestaju u nepovratu.
A prolaze i citava stoljeca, u kojim jedni zivoti i
generacije odlaze, a neke druge dolaze. 
I mislim se onda, gledajuci kako to zuto lisce opada i
sjedeci u rano jutro tamo, kontam.... koliko li je samo
generacija  i zivota od te davne 1875.-te, u toj basti
hotela “Bosna” sjedilo ?!! I koliko se samo tu zivota
promijenilo !? A koliko ce ih se promijeniti, jos !?

Vjerujem, puno. 
A vjerujem i nadam se da svakome od njih bice ovako, kao
meni. I svakom od njih da bice zadovoljstvo iz Borika ili
Parkica, u one "sitne sate" prolaziti tuda.
Ili u ranu jesen u basti hotela sjediti i gledati lisce kako
sa one prastare lipe, polako opada. Vjerujem da ce svakome i
ubuduce biti zadovoljstvo sjediti u toj,  meni definitivno
najljepsoj i najdrazoj basti, centra Banjaluke..... i na
terasi najstarijeg hotela u Bosni i Hercegovini !!!


Ugodan vikend, g

halo franz!
haj ti na shanere i lopove,ocju ti!pusti ovog momka(on je
jedini u normali)ovu temu,nas koji je gotivimo,a bogam i ove
koji se ovdje potrude nesto pametno napisati.
jbla te kontra,dabil...

p.s.

da ti nije familija pravila pekmez dok su trapisti valjali
cugu?

Halo Zivac,
Taj, od tebe branjeni prilog, vrvi od neistina. Imas pravo
da nesto ne znas ali nemas pravo da svoje neznanje prenosis
na druge.Postoji nesto sto se zove odgovornost za javno
izreceno.Mislim da se takvi  prilozi ne bi trebali
objavljivati, iz respekta  prema autoru ove teme (G)i samom
kajaku.

francek,ovako;

zbog respekta prema temi,pokretacu i raji koja gotivi
istu,repliciram ti zadnji put.

starac,nit sam ja pisao sporni kom(valjda pratis...)nit sam
hamal,pa tako...
nego,supacki mi je(kao i mom jaranu,betmenu...nepravda i
to)kad se s jednom,dvije polurecenice replicira nekom ko se
potrudio...
ako je doticni i napisao nesto sto za tebe ili za nekog
drugog nije prihvatljivo to bi se bar u ovoj temi trebalo
kulturno i argumentovano ispraviti,a ne sluziti se
recenicama poput ove-koje li gluposti u komentaru 149 i vec
sljedecom-pokusali su nauciti narod da se sljiva moze
upotrijebiti i na drugi nacin a ne samo za brlju-skakati sam
sebi u usta.
ti,znas?tvrdis ili sta vec...?krhko je znanje,moj ti
francek!
e,sad jedino ako medju trapistima imas kakvog havera,pa ti
on prico...ok.
de se ti francesko potrudi,pa nam pojasni to u vezi savke,al
bar priblizno kao sto to radi gG npr.u vezi kastelovog
coska(i ja konto...zbog kastela)a omalovazavanje i
podnistavnje tudjeg truda,zajebi.
ja jesam zehricu nekulturan:)volim krhati,jebi ga,a sef voli
to skracivati,ko jbg je manje prostacki,(pade mi na
pamet,g.toba...)no,ti se nemoj osvrtati na to.nastavi biti
kulturan(tvoj 2 post je puno prihvatljiviji od prvog,samo
nesto kontam,sa mnom ima veze jedino-halo,zivac(eso:))
buraz,ubuduce se koncentrisi na ono o cemu zelis pisati,
(diskutovati)koristi argumente i pivu,a ne onakve(tvrdnje)
recenice.cini mi se da nisi hole.

zivijo:) ti meni. 

 

Pa de onda (j)bogati ti Franz budi odgovaran pa podijeli
svoje ocigledno ogromno znanje sa nama pa ispravi te
neistine u tom komentaru umjesto sto sebi dajes pravo da
ocjenjujes tudje priloge. Ako je covjek nesto i pogrijesio
kulturno ga ispravi a ne drzi predavanja....i ne
vrijedjaj...

Pronadjite na internetu feljton "Banjalucki trapisti",
objavljenog u "Nezavisnim" u proljece ove godine autora
mons. Ivice Bozinovica, pa procitajte o "lijecenju pivom".

Ovi dosad i meni nepoznati podaci o Trapistima, proizvodnji
piva, te lijecenju naroda od rakije u Trapiskoj bolnici
(izneseni u  tekstu "Volim pivo").... objavljeni su u knjizi
o Banjaluci "Alejama proslosti i sadasnjosti", Zorana
Pejasinovica.
Recenzenti te iste knjige su prof.dr. Djordje Mikic i
prof.dr. Ljiljana Sevo, dakle dvoje kompetentnih ljudi koji
vjerovatno nesto znaju ... i koji svojim punim imenom i
prezimenom stoje iza istinitosti svih podataka objavljenih u
pomenutoj knjizi.

Dakle, mislim da je sad sve receno, pa su nepotrebna daljnja
uzbudjenja i neugodne rasprave o tom sasvim bezazlenom i
rekao bih, simpa tekstu "Volim pivo".

Dodao bih samo jos nesto, kratko.
Cesto nam se desi da negdje procitamo nesto sto nam na prvi
pogled izgleda nevjerovatnim, nemogucim, stupidnim,
izmisljenim ili neistinitim. Ali, ako nam se i ucini stvarno
tako.... a nemamo protu-argumente i dokaze da je suprotno
ili drugacije.... nemamo onda nikakvo moralno pravo da taj
tekst javno i direktno klevecemo i nazivamo neistinom, a
samim tim autora teksta, nekakvim petljancem i lazovom.
Ja u zivotu polazim uvijek od samoga sebe.
Pa zato smatram, da kod svih iole normalnih ljudi, ipak
postoji jedan odredjen kodeks casti. I smatram da svi
treba... ipak, da ga postujemo.

S postovanjem svima, pozdrav,g

Za mnoge me banjalucke ulice vezu mnoge lijepe uspomene.
Pocevsi od one u kojoj sam i rodjen, ulice Zdrave Korde,….
pa preko Radiceviceve, Strosmajerove, Bokanove, Aleja Brace
Pavlic i JNA, Kozarske, Kidriceve, Gajeve, Cajevceve,….. pa
sve do Krajiskih brigada, odnosno Tranzita….. i naravno,
Titove ulice.
Ali, jedna banjalucka ulica u mom djetinjstvu, u mladosti i
uopste u zivotu,…. kao evo i u mome sjecanju, zauzima
posebno mjesto. A to je ulica Sime Solaje. 
Ili jednostavnije, a svakom banjalucaninu pod tim imenom
poznata…. Solajina ulica.

Ta, relativno kratka, ali nadasve vazna i uvijek zivotna
ulica Banjaluke je onda u onom mom “proslome zivotu”, kad
sam gotovo svakodnevno koracao njome, znacila ne samo meni,
vec vjerujem  svima  nama rodjenim u Banjaluci,  jako puno.
A, iako me vec dugo vremena nema vise tamo, ta mi ulica
znaci puno i dan-danas. 
Ona naime zivi zauvijek, u mojim lijepim sjecanjima.

U toj Solajinoj ulici, mislim da sam zapalio prvi cik u
zivotu, popio prvu pivu iz “Zenit”-a, a na zidicu Parkica,
po prvi put zagrlio i poljubio “svoju prvu ljubav”. A tamo
se u Solajinoj nisam  skont`o samo sa prvom trebom, vec i sa
banjaluckom rajom. U Solajinoj ulici je pocelo sve !!!
A dvadesetog maja 1992. godine, uz zadnji Rubinov vinjak sa
Dzevdom, ispred “Arije” ..… tamo je u Solajinoj i u "onome
zivotu" ... i zavrsilo sve.

U Solajinoj ulici, stojeci nekad na onome cosku preko puta
“Zenit”-a  smo se dogovarali "za put na more", dogovarali za
odlazak na rock-koncerte u Zagreb ili Beograd, ili za
putovanja na utakmice “Borca” u Sarajevo, Osijek ili Split.
U Solajinoj smo nebrojeno puta uzivali u Mujinim cevapima,
jeduci ih onako kako smo najvise voljeli, poluzamotane u
papir…. i na ulici. Stojeci tamo na cosku Parkica, udisali
smo godinama onaj miris lipa sto nam se tada, valjda
dozivotno uvukao u pluca i u sjecanja, ali udisali i miris
Mujinih cevapa, koji je bio sastavni dio tog ugodjaja u
Solajinoj.
Nas vecernji izlazak je ustvari godinama  redovno pocinjao i
zavrsavao, u Solajinoj ulici.
A tamo ne bi nikad ostajali dugo, svega pola sata ili sat,
pa bi se uputili nekamo prema Boriku. Ali, tih pola sata u
Solajinoj je bilo neizbjezno. Interesantno je, gledajuci sad
iz ove perspektive , da smo se tada uvijek nalazili i
redovno sastajali, iako nismo imali  kao danas sto svi imamo
ove mobilne telefone bez kojih ne mozemo vise da zivimo
(!!?), a niti uopste da se s nekim sastanemo !!? 
Iz Solajine bi najcesce odlazili prema dvorani Borik ili na
onu, kako smo je medju sobom zvali “Azurnu obalu”, gdje smo
vece provodili u  cafe  Kajak, u Monnet-u , Mombasi ili
Tiltu. A onda bi se opet vracali, u Solajinu. I tu bi cesto
otisli onda na vruce kifle, kod Insanica ili kupili
“namocene lepinje” u onoj cevabdzinici kod Tombole, pa bi
jeli na zidicu Parkica.
A tamo bi se na Zidicu onda rastajali i razilazili, mi koji
idemo kuci prema Radicevicevoj, Strosmajerovoj, te naselju
Ante Jakica ili Novoj Varosi… i oni koji su stanovali na
Cairama, Hiseti, na Mejdanu ili Bulevaru. Svi putevi i
vecernji izlasci su pocinjali i zavrsavali se tada,…..
uvijek u Solajinoj.
A ponekad, kad nam se nije pjesacilo prema Boriku, ostajali
bi cijelo vece u onom malom parku na kraju Solajine, ispred
Pozorista. Taj  park, gdje su postojale svega dvije klupe
smo  popularno zvali “Butterfly”. Ne znam zasto tako,…  a
nije ni vazno. Kupili bi onda u onoj “Stocar”-ovoj mesnici
bocu “Royal”-a,  pa bi se cijelo vece tamo na klupi i oko
nje zezali. Nije nam trebalo puno da bi nam bilo dobro i
cool. A mnoga je poznata nam raja, iduci put Borika tuda
prolazila, pa bi zastali, neki na pola sata, a neki bi
ostajali s nama cijelo vece. Te bi se u “Stocar” po novu
bocu vina islo i po nekoliko puta.
Novi momenat u Solajinoj ulici bio je otvaranje kafica
“Arija”. Mi smo tad bili vec “malo odrasli”, pa smo prestali
sastajati se i sjediti cijelo vece po klupama i parkovima.
Preselili smo se na terasu “Arije”, gdje sam proveo mnoge
ugodne trenutke, pamteci Ariju kao jedan od drazih mi kafica
i terasa u Banjaluci.
Meni licno, isto tako drago i zgodno mjesto za sjesti u
Solajinoj, bila je i terasa kafane “Mostar”, preko puta
“Arije”. Najljepse je i najugodnije bilo sjediti tamo ljeti
pod onim lipama, na onim vrucinama preko dana ili u tople
ljetnje veceri,… i sladiti se osvjezavajucim ledenim
“Nektar”-om  koga su  tamo sluzili u kriglama. A na toj
terasi ispred “Mostar”-a  bi obavezno sjedili nedjeljom,
prije i poslije utakmica “Borca” na gradskom stadionu. 
Cugali bi pivu iz krigle i pozdravljali poznatu nam gradsku
raju koja je prolazila tuda, odlazeci na tekmu. A ispod oka
bi gledali navijace Crvene zvezde i Partizana, koji su
redovno i organizovano vozom dolazili iz okolnih banjaluckih
sela u grad, te zdusno navijali za ove pomenute beogradske
klubove. 
Tada smo mi sjedili i gledali te dosljake, a oni Solajinom
ulicom samo prolazili. I opet odlazili, kuci na selo. A
danas je obratno. Danas oni sjede i gledaju nas, kako
dolazimo,  Solajinom ulicom samo prolazimo, ….. i opet
“kuci”, u inostranstvo odlazimo…...

Odlazeci svih ovih poslijeratnih godina u Banjaluku, prosao
sam svukuda tamo, pa naravno da sam, vec kod prvog odlaska u
rodni mi grad morao prosetati i Solajinom ulicom.
I nisam se tamo osjecao dobro. 
Zato i ne setam vise. I ne odlazim vise tamo. Samo ponekad,
ako pozelim da odem na Mujine cevape, u cevabdzinicu kod
kina “Kozara”, prodjem izmedju Pozorista i “Arije”,
presijecem Solajinu….. . I to je sve.

Izgled Solajine ulice je potpuno izmijenjen. Izmijenili su
joj cak i ime, sto je nebitno. Za mene ce ona zauvijek
ostati, Solajina ulica.
Ta je nekad draga mi ulica, danas potpuno izgubila onaj svoj
nekadasnji sarm i onu iskonsku ljepotu, jedne predivne
banjalucke aleje. I jedne ulice, gdje je nekad sve
pocinjalo….i sve zavrsavalo.
A samo ono mjesto, gdje smo se godinama sastajali i
rastajali, ne moze se vise ni prepoznati, jer ne lici nikako
vise na onu nezaboravnu sliku i sve ono, iz moje mladosti i
iz mojih lijepih sjecanja. Preko puta Zidica nema vise
“Zenit”-a, a nema ni Mujine cevapcinice. Tamo je sad sve
ravno i bezlicno. U Parkicu je izgradjena ogromna crkva,
koja je doduse nekad davno tu i prije bila, ali ne i u mojoj
mladosti. Nije je bilo tada, a nema je ni u mojim sjecanjima
sada, pa mi je zato i samim tim sve to tamo strano,
nakaradno, nekako hladno i nepoznato. 
Stojim desetak minuta na tom “cosku lijepih sjecanja”, a ne
mogu da prepoznam tamo nikoga i nista. I ne nalazim se
nikako u tom mnostvu nepoznatih i stranih mi faca. I ne
osjecam se tamo, nikako dobro.
Nestala je ona prelijepa nota Solajine ulice. Nestala je i
ona boemska terasa kafane “Mostar”, a terasa “Arije” se
potpuno izmijenila i nekako izgubila u mnostvu novih lokala.
Naime, sve su terase tamo sad prekrivene ruznim tendama i
zatvorene u nekakva stakla. Neukusno osmisljeno, meni zaista
ruzno, hladno i bezlicno. Jedan potpuno drugi izgled nekad
predivne aleje, gdje ni lipe vise ne dolaze do izrazaja. Kao
na kakvom vasaru. A citav taj “ciganluk” tamo upotpunjavaju
i silni standovi na kojim se prodaju CD-ovi …i sa kojih
dopire, naravno sa svakog druga, glasna i preglasna, meni
nepoznata muzika.
Onaj mali park na kraju Solajine, … onaj nas “Butterfly” su
dopola izbetonirali i pretvorili ga u nekakvo kosarkasko
igraliste !!?
I tu zavrsava  ruzan san. Ili java.


A na svu srecu i moju radost, ja sam onu “nasu Solajinu”
dobro ponio u svojim prelijepim sjecanjima, koja su mi jako
bitna i neprocjenjivo vazna…. jer “ sta je zbivanje, ako ga
sjecanje ne zabiljezi… !!?”
I cesto se opet u mislima s rajom nalazim tamo, u Solajinoj
ulici. A ta moja sjecanja nece i ne mogu da izblijede i
nestanu, nikad. Jer, ja necu dozvoliti da ona nestanu.  
Osvjezim ih cesto. Osvjezim ih cesto u prici sa banjaluckom
rajom, ili sa samim sobom…..a evo i ovako, kad napisem nesto
o tome. I osjetim tad opet onaj miris lipa sto sam godinama
udisao tamo i valjda  zauvijek udahnuo. I osjetim opet onaj
miris Mujinih cevapa.  I sjetim se opet prvog poljupca.  I
vidim tada opet i “Zenit” i Parkic, i terasu “Arije” i 
terasu “Mostar”-a... a vidim odlicno i nas “Butterfly”.
Vidim tada, opet sve. 
I sjetim se tada, opet svega.

I bude mi uvijek neobicno drago i nekako toplo. Kad ponovo
sve to vidim… i ponovo kad se nadjem sa rajom,..... u
Solajinoj ulici.


Ugodan vikend raja.
Srdacan  pozdrav,g

Sanjao sam nocas Solajinu ulicu., zaista. Pojavljivala mi se
u snu, u kratkim sekvencama..... ali, sasvim jasno. I
probudilo me to sve, oko petice !!! A neradna subota.....
I sjednem onda i napisem.... dobro jutro, Banjalucani.
Sve vas volim.

Gorane, sjajno je ovo što si napisao. Svaki put me ugodno
iznenadiš s nečim novim. Meni se ovo sve što si napisao
dopada zato što mogu reći da sam i ja bio dio te priče. Da
mi je sjesti u "vremeplov" i vratiti se nazad u bezbrižnost,
kada si mogao cijelo sunčano prijepodne provesti u Ariji ili
Mostaru, a Banjalučanke paradiraju Šolajinom. Lijepo je bilo
živjeti u to vrijeme, to je sve što mogu reći...
Živjeli svi oni koji su se prepoznali i koji su bili dio ove
priče!
Da je takvih više na svijetu ne bi bilo ratova :-)

U nekoliko tema se moze staviti text o gdji. Radmili.
Mozda bi ova tema bila ovaj put najprikladnija !!??

http://www.e-novine.com/region/region-bosna/32623-Banja-Luka-mjeri-ovjeka.html

Drago mi je zaista, kad se u nekom tekstu koji napisem
„prepoznaju i pronadju“ neki, meni slicni ljudi i
Banjalucani, odnosno ona banjalucka raja koja sve to moze
odlicno razumijeti.
A mogu razumijeti, jer su nekad to i sami dozivjeli i
zapamtili, tako kao ja. Evo naprimjer ….ovu, Solajinu
ulicu.
A znam naravno, da postoji i dosta Banjalucana koji su
doduse zivjeli u istom vremenu kao ja, ali su recimo
Solajinu ulicu… ili uopste mladost  u Banjaluci
dozivljavali, na neki drugi nacin. A ima opet i Banjalucana
koji tamo u Banjaluci nisu nikad dozivjeli nista !!!
Naime, gledajuci i slusajuci svoju cerku danas, koja je
usput receno samo rodjena tamo i zapamtila gotovo nista
nije….. i razmisljajuci o onome sto govori…. kontam da je i
u Banjaluci onda, u mojoj mladosti i u vremenu u kom sam ja
tamo zivio, bilo isto tako jako puno takvih, kao sto je ona
danas. Dakle, Banjalucana ....  koji ne pamte otamo, ama-bas
nista.
Pa onda kontam, da ti takvi vjerovatno i ne mogu u
potpunosti razumijeti ono o cemu ja pisem !!??? Ali, dobro.
Opet smo svi mi, jedna raja.  Svi smo mi  “ djeca Banjaluke
“. I svi smo raja iz zaista,  najljepseg grada na svijetu
!!!
Grada, o kojem mi neki Banjalucani znamo jako puno.... ili
samo ponesto... a neki opet, nazalost ne znaju ama-bas
nista. 
A ima toliko toga..... i vrijedi znati.


“ Osim arhitektonskih bisera, Banjaluka ima jedno posebno
znamenje, rasuto po cijelom gradu. Ono je drugacije, vece
i…. usudjujemo se reci, dragocjenije od ostalih. Rijec je
naime, o velicanstvenom dekoru kojim se nas grad posebno
ponosi. A njega cine drvoredi koji  svim ostalim gradskim
ljepotama daju novu dimenziju i sarm. Taj, od proljeca do
jeseni modrozeleni ram, s jeseni postaje zlatnosmedji oreol,
a preko zime bisernobijeli nakit…  i sliku Banjaluke cini
ciklicnom, ali i neponovljivom u svome ponavljanju !!!
Jos u davna vremena prolaznici su biljezili kako se gradom
“rumenjelo voce, a grane sljiva lomile pod tezinom ploda “,
a jedan putopisac posebno hvali visnje “ kakvih nema, ni na
kraj svijeta “ !!! 
Medjutim, tek  sa austrougarskom upravom nastale su danasnje
aleje za sta najvece zasluge ima general Alfred von Jelson
(1831-1913). Naime, pod rukovodstvom ovog visokog
austrijskog oficira i barona, uz glavne banjalucke ulice je
od 1882. do 1885. godine, zasadjeno cak 17 kilometara
drvoreda sa 4.700 stabala. Zanimljivo je da se neki
Banjalucani tada nisu mirili sa ovom novinom koja je
potiskivala tradicionalne jabuke, sljive, kruske i druge
vocke ispred njihovih kuca, pa im je Jelson morao
zaprijetiti velikim globama ili, pak angazovati vojnike da
cuvaju mlade sadnice. Na zadovoljstvo buducih pokoljenja,
naum dalekovidnog generala se ipak  „primio“ i postao pravi
banjalucki biserni lanac koga danas cini preko 20.000
stabala rasporedjenih u oko 50- ak kilometara drvoreda. 
Ta stabla danas, ljeti prave izuzetno prijatnu hladovinu, a
duz skoro svih, onih najsirih,  pa cak i nekih sporednih
ulica u gradu drvoredi cine velicanstvene mirisne  tunele,
koji setnju i voznju banjaluckim ulicama ponekad pretvaraju
u jedinstveno…… bajkovito putovanje. „


I, eto tako.
Lijepo receno, lijepo opisano…..budi neku sjetu, i podsjeca
na nesto lijepo. I nesto nezaboravno.  Nesto, gotovo svima
nam poznato i vrijedno pomena. A onima koji ne vjeruju i ne
znaju ..... preporucam iskreno da jednom odu tamo. I uvjere
se da je istina sve ovo sto gore pise.
Moja se cerka uvjerila,.... vec, vise puta.

U svakom slucaju, svaka ti cast …. i hvala ti, generale !!!
Zivis u nama, zauvijek.

Pozdrav svima, ugodna nedjelja, g

Nekako nisam mogao spavati prosle noci. Brige, dnevni
stres...a i dogadjaj prije 15-tak dana mi ne ide iz glave. I
tako plove u tisini sobe moje misli, stotinama kilometara
jugoistocno. Jedan SMS mom prijatelju, "Borcevoj" legendi,
divnom covjeku, Damiru Spici i ...krenusmo skupa s njegovim
sinom Adonisom (ah lijepog imena) za Zenicu. Poprijeko preko
Bosne: Skender Vakuf, Travnik. Svratismo tu na pice, u
"Zanatskom" samo pjesma, svi nas zagrlise: "Banjaluka? Svaka
cast." Usput samo zastave, u zraku se osjeca napetost, grupe
djece stoje, masu..."Ha'jmo Bosno, Bosno, Bosno, haj'mo
Hercegovino..." Ludnica. Damir je dobio i kartu za parking u
Hotelu "Dubrovnik", dade sendvic smrznutom cuvaru. Na
recepciji nasmijane ljepotice, ljubazne...sretosmo Iku
Buljana, Toncija Gabrica. Poznato lice u grupi Banjalucana:
Ivo Rubelj. Rece im: "Djula je nekad branio za moju ekipu u
"Kutiji sibica""..."Hahaha, prije 30 godina.", pomislih samo
u sebi.

Prohodasmo do restorana "Dubrovnik", sve poznata lica.
Pridjoh Emiru Hadzihafizbegovicu, zagrlih ga i poljubih.
"Hocemo li ih uzeti, jarane?", upita me sa strepnjom. Rekose
mi da je ministar...za mene je samo Emir, glumcina i covjek.
Iz lijevog coska me neko zovnu, Mirso Filipovic, Djidjo,
profesor Logo, svi za stolom...proleti i nas Fadil.
Popricasmo sa Refikom Sabanadzovicem...U pola osam prema
"Bilinom polju", imali smo karte za lozu, istok...Pusti
snovi...Svi ulazi zatvoreni, "Stadion je pun.", rekose.
Preko stele nas pustise na sjever. Jedan djecak je stajao
sam po strani, Damir i ja se pogledasmo...Da, cetvrta
karta...Vidjeh naseg rahmetli Spahu kako je uvodio siromasnu
djecu na "Borcev". Stavih dijete ispred sebe, jedva se
provukosmo kroz mali otvor na zici.

Iskren da budem nisam vidi puno od utakmice, neki momak visi
od mene, zaklonio pola terena. Rece da je Zenicanin, da radi
u Hamburgu, iznajmio auto pa odozgo do Lisabona, onda ovdje
na tekmu i nazad u sjevernu Njemacku. "Pa ti onda sigurno
znas nase Refu i Sanju Tadzic?". Nasmija se. "Oni su
legende, prva liga."

Poslije poraza tuga...Opet u restoran "Dubrovnik", sretoh
Dzevada Osmancevica..."Metal" sjecate se? Genijalac, sad je
u "Vijecu naroda", bori se za pravdu...kao i uvijek. Zagrlih
i poljubih Izeta Beganovica... 

Necu da pisem kako smo igrali, necu da pametujem sta se
moglo drukcije...nije to smisao ovog mog pisanja. Isplakali
smo se svi na kraju, zagrljeni...nisam im znao imena, to me
nikad nije ni interesovalo. Taj ispaceni narod je za 90
minuta zaboravio svakodnevnicu, brigu za sutra. U
fudbalerima i Ciri vidjeli su spasitelje, idole...sansu da
svijet cuje i za tu malu zemlju na Balkanu. Probali su bar
na tren da im korumpirani politicari izidju iz glave, ako ih
vec svaki dan moraju da vide na TV...Da ih neko prestane
vuci za nos, obecavajuci im sve, skupljajuci poene prijeteci
nekoj "drugoj strani".

Vratio sam se s nadom, s nadom da mozemo skupa. Bosna nikad
nije bila necija, uvijek svacija. I prestanite da nas
dijelite u torove, da trazite i isticete razlike, a ne
potencirate zajednistvo. Iskren da budem (nadam se da me
hijene sad nece rastrgati), ne bih volio da zivim negdje
gdje ne postoji raznovrsnost, sarenilo ljudi svih religija,
izgleda, pogleda na svijet.  

I jedan Martin Luther King je imao san. I ja ga imam poslije
te noci na "Bilinom polju".

Voli vas sve vas 

Djula

Bravo Djula, majstore !!!!!!!!!!!
Lijepo pises... a suvisno je reci da te volim. Znamo se mi
jarane dobro, .... i dugo, vec.
Djuli moj.... i ja sam godinama sanjao, uvijek samo jedan
san. Sanjao sam godinama Banjaluku i .... Bosnu i
Hercegovinu.
A sad je taj san java. Dozivljavam ga, u stvarnosti. Isto,
kao i ti, Djula moj.
Nego, buraz.....vidimo se mi oko Nove, opet u nasoj
Banjaluci.... i u nasoj Bosni !!! Akobogda...


p.s. A nece tebe jarane nikakve hijene rastrgati, ne boj se.
Jer, ljubav je zakon..... koji pobjedjuje !!! A Djula moj,
ti si pobjednik, vjeruj mi. 
Divno je druziti se s tobom...

Gorane, Gorane, divno si to sve napisao i uvijek me iskreno
rasplaces

   Jedna banjalucanka koja zivi u Svedskoj
   Pusa

Bas se lijepo druziti sa ovim nasim
Austrijancima.
U potpisu 
         Limar

Kako nam rece i slikovito opisa gore, ovaj vrli pisac
neki..... nasa je Banjaluka izgleda bila oduvijek, i uvijek
lijepa. Bila lijepa u svako predivno proljece, i u dugo
toplo ljeto, i u fascinantnu jesen,.... ali, i u studenu
zimu.
A posebno je i uvijek moja Banjaluka bila lijepa... u
decembru.
Bila lijepa, a meni prelijepa.... onda, kad se po alejama
njenim i krosnjama drveca koje ih kite, ospe onaj
"bisernobijeli nakit". 
I onda kad se aleje banjalucke, od snijega zabijele, a po
trotoarima kojim smo tada gazili... kad pod nogama nam
zaskripi onaj suhi i onaj najljepsi snijeg.... onaj,
decembarski. 

Meni licno, kao sto vjerujem i mnogima koji ovo citaju, taj
ce ugodjaj "banjaluckog decembra" nedostajati citav
preostali nam zivot, ili zauvijek. Aleju banjalucku zatrpanu
snijegom i ono "skripanje pod nogama" mogli smo svi mi
dozivjeti, valjda samo tamo,.... i valjda samo tad. 
Jer, u ovim gradovima tudjim, gdje zivimo sada i gdje cemo
mi mnogi vjerovatno i skoncati, snijeg se odmah cisti sa
ceste i odvozi "nekamo", prije negoli i trotoar dohvati,....
a drvece po alejama, recimo prelijepe Vienne ili ovog mog
baroknoga Kremsa, nece imati nikad onu ljepotu i raskos, kao
sto su je imale aleje banjalucke, u decembru.... i aleje
moje mladosti, nekada.

I zato se radujem, opet silno... i evo, pripremam se, vec.
Za desetak dana cu naime, opet dolje. Idem, opet kuci. 
Idem opet,.. u moju Bosnu. I u moju Banjaluku.

Idem opet, da posjetim rodni mi grad....  i da vidim, sta
ima  !!?
I radujem se, silno. Radujem se, jer idem opet da vidim tu
raskos i ljepotu, veliku. Idem da opet prosetam alejama
mladosti i vidim taj "bisernobijeli nakit", koga takvog u
decembru, valjda nigdje vise nema. Nigdje, vec samo tamo....
u mojoj Banjaluci. 
Idem opet da obidjem one moje aleje. 
I opet da osjetim, kako onaj suhi i onaj najljepsi snijeg,
decembarski.... u "aleji uzdisaja", skripi mi pod nogama. 

Skripi, kao nekad..... davno. 
Kao nekad,.... u onom najljepsem i onom nezaboravnom, 
"banjaluckom decembru".

Sve vas volim, g

Goca haveru predlazem te za GRADONACELNIKA GRADA  BANJA JUKE
U DIJASPORI, a ako gog da i uz podrsku nas sviju koji
osjecamo iskrenu ljubav prema tom gradu da jednog dana i
postanes MULTINACIONALNI GRADONACELNIK NAJLJEPSEG GRADA NA
OVOJ PLANETI tvoj vjeciti jaran DJUZA. Podrzite ovu
akcijativu i svi ce mo jednog dana iskreno biti sretni i
dusom zadovoljni. Zivi mi bili

Slazem se sa gosp Djuzom,zaista je gosp
Goran Champara zasluzio da bude,ako ne
gradonacelnik Banja Luke,onda sigurno 
ambasador Kajaka u Banja Luci,jer je on,
bas kao i ja, voli onako od srca,bezuslovno.
Kao sto roditelje, djecu ne mozemo birati
tako ni rodni grad ni drzavu,kakva god da je
mi je bezuslovno volimo.Mnogo stosta se moze
negativno pisati o nasem gradu,mnogo stosta
je vec opravdano sa puno gorcine i napisano,
ali zivot ide dalje,grad jos uvjek ima onog
starog sharma zelene ljepotice na obalama
Vrbasa.Drago mi je da jos uvjek postoje
ljudi poput Gorana,Djule,Bacce,Neispavane,
Sabs-Sabrine ,naravno i gosp.Shehovica,
i mnogih drugih finih Banjalucana sa kojima
se lijepo druziti ovdje na Kajaku i koji
mi daju nadu ,da nije sve samo proslost.

Gradonacelnik sa uredom u Mostaru .
Uz duzno postovanje !

OD MENE BI GORAN DOBIO MILION GLASOVA,(da je puste srece)I
BIO BI DOZIVOTNI GRADONACELNIK.

Gorane, je li tvoja adresa koju navodis aktivna, jer sam ti
poslala e mail jos prije 20-ak dana??? Citas li postu???

Djuza se rijetko javi,al kad se javi,bom se javi.
Ja sam za.
Srdacni pozdravi,vinjeti,i svim upisanima.
Azra

pa draga Gogo, demokratski sistem glasanja podrazumijeva
jedan covjek - jedan glas... a BL je prije rata imala tek
nekih 160000 stanovnika... otkud sad milion??? Jednom, ne
tako davno neko drugi je isto tako prebrojavao pristalice pa
je "navukao" na milion i vise, sto u katasteru, sto na Uscu,
sto na gazimestanu (namjerno malim!), pa taj projekat nije
zavrsio bas najslavnije... Shala mala, znam ja sta si ti
mislila i dobro si mislisla, ali eki ba, budimo realni (sto
bi se u dadaizmu reklo - budimo realni, trazimo nemoguce).
Pozdrav iz maglustine i studeni... brrrr.

Za Dodobird
Ko zna cuda se desavaju,dadoh i ja jedan (ALI OD SRCA GLAS
ZA MOG SADASNJEG PREDSJEDNIKA OBAMU,A DA SE MOGLO I ZA NJEGA
BIH DALA MILION GLASOVA)
 Srdacan pozdrav

Ha,ha,ha….. dragi moj Djuza !!!! Nasmijah se veceras, od
srca. Obradovao si me zaista, ovim svojim javljanjem na
“Vinjeti” …. A naravno, opet u “svom stilu, seretskom” !!!
Cuuuuuj, gradonacelnik !!??? Ajoooooj Djuki, pa dje od tolko
zgubidana, bas mene nadje !!?  
Ha,ha,ha … hajd` ti, jarane !!!? 

Eh, Djuki moj…. sad malo ozbiljno.
Salu na stranu, drago mi je da si se bas ovdje na “Vinjeti”
javio. Jer, ja znam dobro da si ti upravo jedan od onih meni
slicnih ljudi, koji tzv. „bosansku vinjetu“ imaju od
rodjenja, kao nekakav ugradjen „chip“ u grudima, i nose je
vazda …. i kao neku vodilju imaju je u sebi, dozivotno. 
A, kao sto vec jednom gore rekoh ( ponavljam se…...al`nea
veze.  Znam da cu opet…), to nije nesto kratkotrajno i malo
vrijedno. Recimo, kao sto je ova austrijska, slovenacka ili
bilo koja druga vinjeta, koju imas samo ako si u nekom tamo,
proputovanju…. i koja traje samo do kraja godine, a onda
istice i gasi se. Ova nasa “BOSANSKA VINJETA” je nesto puno
vece i vrijednije. Ona se ne kupuje, ona se radja s tobom.
Cuva se i njeguje, ljubavlju… ne istice krajem godine, i ne
gasi se nikada. Ona traje vjecno !!!

Nego, Djuza moj…… otkako procitah tvoj komentar, sjedim evo
kraj prozora vec sat vremena,... buljim u ovo hladno
austrijsko nebo…. i mislim, na nas. Ustvari, mislim na tebe,
jarane. 
I jebiga..... cak i jedna suza, niz obraz kliznu... samo za
tebe, prijatelju moj. 
A nije do ovog neba austrijskog  ( vjerujem da je i to tvoje
u New Jersey , `vako mracno i hladno….), nije ni do neba, a 
ni do Austrije.  Vec je valjda, ….do neceg drugoga. 
I zato, opet … jebga.

Mislim jarane, na tebe.... i sjecam se. Prisjecam se, evo
veceras, svega.  
Svega onoga sto smo nas dva nekad u Banjaluci prozivjeli i
dozivjeli, zajedno ( eh, moj Djuza…. koliko li smo samo
pustih dana, i nezaboravnih noci…. i koliko samo jutara u
Banjaluci, zajedno docekali…..). Tumbam nocas i vrtim sav
taj film unazad. 
Najprije odlazim u one prijeratne, zrele i ugodne godine,...
krajem osamdesetih, a pocetkom devedesetih. Pa plovim
dalje,.... u sjecanjea na neponovljivu i predivnu nasu
mladost…. Pa jos dalje, u bezbrizno nam djetinjstvo…… pa
odlazim u mislima daleko, jos dalje…. I sve do onoga prvoga
dana u osnovnoj skoli “Braca Pavlic” i naseg prvog susreta. 

Tog dana nas je, ako se sjecas  ona nasa uciteljica
“Milenkovicka”, vec na prvom casu rasporedila i “postavila”
u zadnju klupu, do prozora…. gdje smo ti i ja onda, godinama
sjedili, zajedno. Naravno da je ta zena, ta nasa draga
uciteljica "Milenkovicka" to tada uradila sasvim slucajno i
spontano, i ne sluteci da to nece biti pocetak samo jednog
obicnog “skolskog poznanstva i druzenja”, nego neceg puno
vrijednijeg i veceg. Ona tada nije ni mogla znati, ono sto
nas dva danas, a i dugo vec znamo .... da bio je to pocetak
jednog velikog, iskrenog i dugotrajnog prijateljstva. 
A to prijateljstvo koje, Bogu hvala  traje i dan-danas je
definitivno najduze i nesumnjivo najvece prijateljstvo u
mome dosadasnjem zivotu.

Ehhhh….... a onda se, sjedeci kraj prozora i ploveci kroz
taj vremeplov i ta predivna sjecanja, sjetim i onog
predivnoga jutra prije desetak i vise godina,.... na trgu
pred Boskom.
Sjecas li se, Djuki moj !!???
Sjecas li se onog naseg prvog poslijeratnog susreta, u
Banjaluci !!?  I onog nezaboravnog jutra, na Kastelovom
cosku.
Sjedili smo u praskozorje,  nakon burne noci u Bendzelaju,
nas dva sami na trgu pod onim satom cije kazaljke ne mrdaju
i stoje,.... danas vec punih cetrdeset godina. (  haman
tol`ko, kol`ko  traje i ovo nase prijateljstvo….).  Sjedili
smo i pusili…. govoreci skrto i suteci, uglavnom. Sjedili
smo u to jutro u nasoj Banjaluci,  po prvi put poslije
rata…. nas dva, opet zajedno.
Sjedili i sutili. .... cekali zoru i izlazak sunca. 

Ja cu se Djuza moj, sjecati tog jutra, mislim zauvijek i
dozivotno. Jer, bilo je tako upecatljivo i lijepo,…… kao
malo koje jutro u mom zivotu.
A mislim da smo nas obadvojica, sjedeci toga jutra dugo
tamo, shvatili tada mnogosta.

Shvatili smo, kao prvo…. da nas dvojicu rastaviti, a ovo
nase prijeteljstvo prekinuti i unistiti, ne moze nikad, niko
i nista. Ni svi ovi silni i krvavi ratovi; ni vrijeme koje
neumitno tece i zaborav priziva;  ni ova daljina, a ni svi
oceani i mora sto nas vec godinama, fizicki dijele. 
Ne mogu nam nista.
A mislim isto tako, da smo se tog dana, te noci i tog jutra
nas dvojica ponovo zaljubili u rodni nam grad !!!!?  Naime,
poslije dugogodisnjeg izbivanja iz Banjaluke, konacno smo
shvatili da u nasem zivotu postoji samo jedan grad koga
mozemo…. ali, zaista iskreno voljeti. 
I shvatili smo tada da ljudi nisu predmeti iliti sahovske
figure koje mozes tako olako pomjerati sa jednog polja u
drugo….  i natjerati ih da zaborave ono “polje” od kojeg su
krenuli, u samom pocetku igre.

A sjedeci tog jutra, tamo na Kastelovom cosku, i cekajuci
zoru i izlazak sunca …. skontali smo nas dva tada jednu
veliku i golemu istinu, opjevanu u jednoj lijepoj…... meni,
prelijepoj  pjesmi.
A ta pjesma kaze, da…

…. “  Svuda se sunca radja,
Lijepa svaka je zemlja,
Al` kao sto je BOSNA moja…..  na svijetu, ljepse nema !!!!
„


I eto tako Djuki, jarane moj.  Razmisljao sam i sjecao se
dugo, svega. A napisah od tog svega, samo ponesto. Samo
jednu “crticu”…. samo nesto kratko i sturo. 
Ali, ipak dovoljno…. da se ne zaboravi. 
A “pisemo se “ mi, jos…… jos dugo, jarane moj.  Sve ce biti
zapisano, iako nikad vise nece biti, kao nekad.
Al` jebga….... ipak je nekad bilo. 
A bilo, zaista predivno. 
I neponovljivo.


Dragi moj Djuza,
Voli te, tvoj Goca. Zauvijek.

p.s.  Draga Gordana, draga „neispavana“ Azra, postovani g.
Marley, haveru iz mladosti Mladene (dodobird), Feride
“Hercegovche” i ostali sto ste se javili……osjecam da ste svi
ona prava raja, ona prava banjalucka,.... sa bosanskom
vinjetom, u grudima…..... 
Sve vas volim. 

Ugodan vikend, srdacan pozdrav, g

Prijatan vikend i puno pozdrava od " ostalih "  koji su se
javili...
:)))

Eh, narode moj dragi... u Austriji je danas dakle pravi SMAK
SVIJETA !!! Jos samo je jedan dan do Bozica, pa valjda
zato.
 Sad evo, poslije napornog radnog dana jedva dodjoh kuci
probijajuci se kroz strasne kolone auta,... te jos svratim
usput u neki trgovacki centar "samo jos da kupim, neku
sitnicu" (a trajalo je puna dva sata...), pa kad se konacno
docepah kuce i toploga stana, odahnuh silno. I na licu,
umornom od svega mi se pojavi blazeni osmijeh. Kontam,
konacno je gotovo.
Sve sam odradio, sve sam kupio i sve obavio. Sutra konacno
startam Forda, i odlazim.
Odoh brate na godisnji... ode u dragu mi moju Bosnu i lijepu
moju Hercegovinu.... da malo dushu odmorim... i napojim.


Dragi moji Banjalucani, svi vi postovani, posteni i dragi mi
ljudi !!!
Od sveg srca vam zelim Sretnu Novu godinu !!! 
Zelim vam svega dobroga,... ponajprije zdravlja, pa srece i
dobrog raspolozenja, pozitivnog razmisljanja i vedroga
duha,.....ali najvise od svega vam zelim puno, puno LJUBAVI
!!!
Bezgranicne, ali i obostrane ljubavi. Jer, ako nije
obostrana, ne vrijedi.
Nije farsa..... vec je istina, zivotna.

Sretno. Sve vas volim, g

 
 Dragi G,srecnu Novu godinu,sve najbolje

 i,da nam se uskoro vratis,i nastavis sa 
 
 vinjetom........

 Azra

Kajak ima svoje zvijezde, a ti si, Gorane, jedna od
najsjajnijih. Svako dobro tebi i tvojoj porodici u Novoj
2010. I pisi, samo pisi. 

Sve je ustvari zapocelo, vec u podne, trideset prvog
decembra…. kad sam i pristigao u moj Bendzelaj . 
Poslije Mujinih cevapa, koji su mi kao nekakav “muss”, kad
god dodjem u Banjaluku, odvezem se do “Monea” gdje je
Djulioni kako mi na telefon rece, malo “ustimavao” gitare sa
“ Hantragama “,  s kojima ce navece zasvirati u
novogodisnjoj noci.
Ulazim u Mone, a oko i ispred dobro poznatog mi sanka stoji
sve uglavnom poznata mi banjalucka raja. A dolje na bini
Djula, Midza, Goran Preda, Duba, Zubi….. sviruckaju nesto,
lafo ustimavaju se. I tu dozivjeh onda ono, sto godinama vec
nisam. Déjŕ vú. Dozivjeh nesto sto se desavalo godinama
u mojoj mladosti, prijepodne pred samu Novu godinu.
Banjalucki kafic, banjalucka raja oko mene, lagana
zajebancija i sega…. a odozdo sa bine, dopire neki lagani
blues, uvertira za veceras. Ljepota.
Neka raja je u Mone vazda ulazila, druga izlazila, ushodali
se svi. Mnoge sam prepoznao, a i oni mene. Ali, nekima se
prepoznajuci ih ne sjetih imena, sto je vec cesta pojava
ovih zadnjih godina pri takvim i slicnim susretima. Znam
covjeka, “sto godina” vec….. a ne znam mu ime !!?  Valjda
vremenom, kroz godine mnoge i duge sto su za nama prosle i
nabrale se kod svakoga, svi smo postali pomalo zaboravni, da
ne kazem dementni. Pa, prepoznajemo face, a imena se ne
sjecamo. 

Navece oko cenera, ulazim u tu istu kafanu, a tamo jos vise
raje !!! Sve puno.
Za sankom Sumi, Snjeza, Ladi, Dragana, Deba,... iza sanka
onaj konobar sto je prije rata radio u pet-sest BL-kafica,
Rajko ( pitam ga odma`  kako se zove…….)., a dolje kod bine
za nasim rezervisanim stolom sjede vec Zlatka, Alma, Djula,
Ostoja, Duba…. i tri-cetri dame, koje odnekle poznajem, a
opet im ne znam ime !!!? 
I tako otpoce,  Nova godina u Moneu...

Toliko poznate mi raje na jednom mjestu, ja nisam sreo jos
od rata. A nabrojati i imenovati ih sve sada, mislim da je
nepotrebno. Bilo je divno vidjeti ih sve opet, bilo je divno
opet biti tamo. Bio sam opet u Moneu, sa banjaluckom rajom.
I bilo je opet, kao nekad.

Sama svirka je to vece bila kao i uvijek u Moneu, raznovrsna
i dobra. Bilo je dobrog starog Rocka, domaceg i stranog, ali
i drugih muzickih pravaca. Duba nas je opet razveselio
svojim nastupom, uz starogradske i one “
banjalucko-meksikanske” sto su se prije rata uz gitaru
svirale i pjevale po obalama Vrbasa ili iza dvorane Borik….
a ona “mala plava” sto smo je ljetos slusali jednom u Moneu
je perfektno otpjevala blok sa pjesmama Janis J., Credence,
Stonsa, Bob Marleya i jos neke svima nam drage, a legendarne
stvarke.
Klopa i cuga je to vece bila, isto tako raznovrsna i onako,
“bas, bosanska”. Cugalo se i jelo sa “Svedskog stola”, sta
je ko htio. I koliko je htio. A sve to, za sezdeset „marona“
po osobi.

Tu noc, u toj za mene danas najboljoj banjaluckoj kafani
gdje se skuplja iskljucivo banjalucka gradska raja, mirisali
su ljiljani , mirisalo je sve na Banjaluku i Bosnu !!! Nisam
cuo niti jednu nacionalisticku ili bilo kakvu provokativnu
pjesmu, svirale su se i uglas pjevale samo lijepe pjesme.
Pjevala se i „Jelena Vranjanka…. pjevala se i „Marina, ko
Marina…“ , ali bogami i Emina !!!
Jedan detalj. Izadjem na kratko iz Monea, idem do auta po
cigare. Parkirao sam par stotina metara daleko, skoro kod
onog supermarketa u Boriku…. Vracam se polako, a kroz
otvorena vrata kafane grmi pjesma, Borikom se razlijezu “
Jorgovani” Dine Merlina !!! Ha… pa, kazu nece Dino u
Banjaluku, nikada ??! Pa evo ga, vec je tu !!!  Puna ga
Banjaluka.

Poseban pecat na sve te noci u Moneu je stavio, i sve to
tamo uoblicio i uljepsao moj i vas jaran, Djulic
Senad-Djula. 
Naime, tamo negdje oko dvice… kad su se “Hantrage” nasvirale
i svi drugi izredali, izadjose na binu sa akusticnim
gitarama, Midza i Djula.  A nas nekoliko “cura i momaka”
pridjosmo spontano bini (nisam izdrzao, a da se ne
prikljucim…..), dohvatismo mikrofone…. i tu onda zapoce,
onaj pravi dernek !!!
Maestro Djula vodi pjesmu, udara zestok ritam na fenderu, a
Midza ga svojski i strucno prati. Te dvije gitare, ta dva
izvrsna muzicara i pjevaca zvucali su na razglasu, upravo
fantasticno. A kako su zvucale terce, soprani i basovi nas
nekoliko sto smo se dofatili mikrofona, pa `nako svi uglas
zapjevali… ne znam ??!  Zlatka i Alma mi poslije rekose da
je bilo super !!! Sale Obradovic mi isto tako, poslije u
prolazu rece da smo bili praaavo dobri,  a Ladi dodade…. "
ma, k`o “Pepel in Kri !!!"  Ha,ha,ha… ma jasta, bilo dobro. 
Zadovoljni bili svi, svima osmijeh na licu i pjesma na
usnama,…. a ruke iznad glava !!! I to je najvaznije.
Sa pravom rajom, uvijek je sve dobro.

A zavrsna je scena te noci u Moneu, meni licno bila, ipak
najbolja. I bila, naravno oko trice. Uvijek sam govorio da
je oko trice… uvijek najbolje. 
Djula sjeo na onu barsku stolicu, na sred Monea. A nas
petnaestak, oko njega. 
Duba, Zlatka, Alma, Ostoja, Lazo Dakic, Biljana, Maja, Sale,
Goran, Vesna ….. Djula i ja. Svi zajedno i svi u jedan glas
!!! Najprije pola sata Keme, Harisa i Halida…. pa poslije
pola sata Djoke Balasevica i onih pjesama sto ih moj
prijatelj Djula i ja, sa nekom sjetom zasviramo i istiha
zapjevamo u hladnim austrijskim nocima….  u dnevnoj sobi
nasega stana u Kremsu…. zacinilo je to nezaboravno vece i
noc u Moneu. I mislim da ce se svi oni koji su u toj noci sa
nama tamo bili sloziti da bila je to zaista, noc za pamcenje
!!!
Noc koja mi je radoscu ispunila dusu.

Novogodisnji dernek smo zavrsili pjesmom „Nedelja, i svi ste
tu, sve podsjeca na srecu….“ ,  a vec sutradan popodne sam
morao napustiti Banjaluku i Bosnu, te se spustiti do
Mostara-grada i Hercegovine. Poslije jutarnje kafe uz laganu
besjedu sa cika Jusufom i izvrsne hurmasice moje drage teta
Fadile, startao sam Forda i „zaplovio“ lagano kanjonom
Vrbasa, put Mostara. 
Eto opet,....  k`o nekad.
A onda sam se putujuci, stalno u mislima opet vracao u salu
café Monea i u tu proslu razdraganu noc. Prisjecao sam se
polagano svega, a intenzivno razmisljao o jednoj zelji i
poruci sto mi ju je uputila jedna osoba tamo, u ponoc.

Blizila se ponoc, svi smo na nogama. Cupkam u ritmu muzike,
okruzen rajom, a prati me neki neopisiv osjecaj srece i
radosti. U ponoc, zagrljaji i poljupci. Lijepe zelje i
cestitke upucujemo jedni drugima. A onda u mnostvu ostale
raje, prilazi mi jedna osoba, cestita mi i rece: 
„Zelim ti samo jedno. Zelim ti da se vratis. Ti pripadas
ovdje…. samo ovdje.“ 
I to je bilo sve.
Ta iskreno izrecena recenica i misao, ta necija zelja i kao
nekakva poruka me je ponovo natjerala, da po ne znam koji
put razmisljam o necemu sto mi svih ovih godina stvara
nekakvu pometnju i zbrku u glavi i uopste u zivotu; stvara
nekakvu gorcinu u stomaku i bol  koju trpim i u sebi nosim,
dugo vec. Bol, koja se godinama nakupila u meni, pa mi se
ponekad cini da cu jednom od toga da prsnem.

Putujem Bosnom, odlazim ponovo iz moje Banjaluke…... pa
izgovaram naglas rijeci koje sam govorio dosad, vec bezbroj
puta.
“ Sakriven sam mrakom, u magli nestajanja, u zelenkastoj
tami, kao pod vodom, utopljenik sam nepoznatih
prostranstava.  O smirena duso, vrati se jednom domu svome.
Budi konacno jednom, zadovoljna i sretna. “

U Austriji, evo napadao velik snijeg. Nedjelja je, u rano
jutro, a budan sam dugo vec. Ne mogu da spavam, pa gledam
dugo kroz prozor i cekam svitanje. Napolju je tiho, sve jos
spava. Nista se ne cuje, nista se ne desava.
A ja cekam da se nesto desi. Cekam jutro. 
Samo da izadjem iz ove noci.


Pozdrav svima, g

Sjedim za radnim stolom na poslu godinama vec sa radnim
kolegom rumunskog porijekla. 
Dumitru Tapalaga zivi odavno vec u Austriji, nekih je
petnaestak godina stariji od mene i dobar je covjek. Samo ga
nekad u zivotu „ubilo“ nesto, pa ne moze nikad da oprosti i
pomiri se s tim.
Naime, napustio je Dumitru kao intelektualac prije nekih
tridesetak godina domovinu Rumuniju, koja je tad grcala pod
vladavinom familije Causesku. Pa se u Austriji integrirao,
odavno vec. Kao i ja sam sto sam.... valjda. 
I pricali smo svih ovih godina Dumitru i ja o svemu. I o
Jugi, i o Rumuniji, i o socijalizmu, komunizmu, kapitalizmu,
o ratu  … a naravno i o Causesku, i o Josipu Brozu Titu. 
I uglavnom se nalazimo u svemu, prilicno smo istog
misljenja. Ali se u jednom ne slazemo nikako.
Naime, kolega Dumitru mrzi Causeskog iz dna duse. Jer,
napatio je taj i njega, a i cijeli rumunski narod. Pa,
mrzeci ga onako „organski“, kolega Dumiru mi stalno namece i
tvrdi kako je drug Tito bio veliki jaran sa Causeskim i da
su ta dva covjeka bili, maltene isti. Da su oba bili
diktatori i tirani, bez neke velike razlike. I diskutovali
smo o tome cesto, tu smo temu nas dva „obradjivali“ puno
puta, ali se nikada nismo u misljenju slozili. Kolega
Dumitru mi je doduse jedino priznao da postuje Tita zbog
onog odlucnoga “NE” Staljinu i Rusima, cetrdeset seste. A da
je sve ostalo poslije u Jugoslaviji bilo nedemokratski i
bila doduse, jedna blaza,… ali ipak, diktatura.

Na kancelarijskom zidu iza mojih ledja, vec desetak godina
stoji izvjesen kalendar na kojemu je slika druga Tita. I
svake godine kad odem oko Nove godine u Bosnu, nabavim novi
i aktuelni  kalendar sa fotografijama druga Tita i objesim
ga na zid, iza svojih ledja. A Dumitru se buni, godinama vec
 “Bocka” me stalno, govoreci  i nabrajajuci svasta….hvata se
za glavu  i kuka na glas ( onda okrece ili spusta glavu ....
i smije se). Smeta mu, kako  kaze (smjeskajuci se, opet….),
sto mora  svaki dan gledati sliku druga Tita !!!!?  Kaze mi
da to nije u redu, nije demokratski. Isto, kao sto kod Tita
i Causeskog nije bilo.
Ja mu onda kazem po ne znam koji put, da drug Tito nije kao
Causesku.. Kazem mu i da drug Tito nije nikad bio moj
ideolog, niti nekakva  ikona. Rekao sam mu i to da nikad
nisam bio clan Saveza komunista,….. pa cak i to da je Tito
cetrdeset seste strp`o  moga oca (tada nadobudnog studenta
Filozofije u Beogradu….a poslije velikog rusofila….) na
Goljak, godinu dana. I to sam mu rekao. 
Ali, rekoh mu da je drug Tito za mene ipak, bio i ostao
najveci Jugosloven svih vremena !!!!
 I da je to heroj, kakav se na prostorima bivse Juge samo
jednom radja !!! Barem u ovom,  mom zivotu.
Iznad Titove slike na kalendaru sam cak iskopirao i
nalijepio natpis  TITO-HERO…. A dolje ispod,  “DANKE,  für
ALLES” (hvala ti za sve…) , sto mog kolegu Dumitrua posebno
iritira i  sto nikako ne moze da skonta.

I  rece mi kolega prije samog Bozica i mog odlaska u Bosnu
da ne budem iznenadjen kad se vratim otamo i ne nadjem Tita
na zidu, iza ledja !!? Rekao je to u sali naravno, opet se
igrajuci sa mojim osjecanjima. Smijali smo se oba, tad. A
evo, smjeskam se i sad.

Prvi radni dan ove godine. 
Dumitru i ja na podnevnoj pauzi nismo kao i obicno otisli u
restoran na rucak, vec smo sjeli za njegov sto, jedan do
drugoga. Tako radimo svake godine.
Dumitru onda izvadi cetri vrste sira i cetiri vrste suhog
mesa sto ga je odozdo iz Transilvanije i sa rodnih mu
Karpata neki dan donio.  A ja  onda vadim iz tasne, redom…..
travnicki sir sa Vlasica, sir torotan iz Mostara, Uzicki
kajmak sa banjalucke pijace, pa sudzuk “Visoko”, bravinu iz
Bosanskog Petrovca,  prsut “Lijanovici”, pecenicu iz Drvara…
i neki Vajkrem, from Bosnien !!! Svega pomalo, i puna
sofra.
I sjedili smo onda kolega i ja citavih sat vremena, uz sve
te “mezetluke”, pricajuci o svemu sto vidjesmo i sto
dozivismo  dolje, opet svako u svojoj domovini. 
A onda mi Dumitru  gledajuci zid pred sobom, odjednom rece:

„ E pa,.... mein liebe kolege…. ovaj kalendar na zidu, dakle
nije vise aktuelan. Eh, sta cemo sad !!??”
A ja….. k`o da sam samo to cek`o.
Ustajem i skidam kalendar od prosle godine. Na njemu, na
dvanaestoj stranici jos uvijek stoji fotografija sto smo je
Dumitru i ja citav decembar na zidu gledali. Jedna predivna
i posebno mi draga fotka druga Tita u plavom odijelu i sa
bijelim sesirom. U visini lica marsal Tito digao ruku kojom
iz auta mase narodu oko sebe, a na licu mu dobro poznat mi i
mio osmijeh. Ja sam tu sliku i scenu gledao nekoliko puta u
zivotu, stojeci kao skolarac medju ostalom djecom iz razreda
i u masi drugog svijeta, u Titovoj ulici u Banjaluci. I to
je slika koja me podsjeca na nesto lijepo, na nesto
prelijepo. Rekoh cak jednom u decembru i kolegi da je to
slika sto me neodoljivo podsjeca na bezbrizno djetinjstvo i
na one prelijepe dane i sretne godine mojega zivota. A to je
fotografija covjeka koga ja ne mogu, a i necu nikad da
zaboravim. Covjeka cije ime i dan-danas izgovaram sa
postovanjem i radoscu. A mislim da cu i zauvijek, tako.

Pokusavajuci da budem ozbiljan , svecano pjevuseci 
“Internacionalu” skidam sa zida proslogodisnji kalendar,  a
onda iz tasne vadim dva nova i aktuelna kalendara,
nabavljena neki dan u pekari „Proljece“, kod pekara Rame u
Sanskome Mostu. Dvanaest mjeseci, dvanaest stranica….. i
dvanaest predivnih fotografija druga Tita.
Jedan kalendar predajem kolegi, kao poklon ( kazem mu….eto,
da ima za kod kuce ), a drugi  vjesam  na zid.  Dumitru me
neko vrijeme suteci samo posmatra i zmirka ocima........ a
onda obadvojica istovremeno prasnusmo u smijeh !!!
Ne znam zasto, ne mogu da objasnim….. ali, smijemo se
Dumitru i ja u dugim intervalima, skoro citavih desetak
minuta. Smijemo se do boli, ne mozemo nikako stati. Smijemo
se ko dvije budale, pa placemo od tog histericnoga smijeha
!!! 
I smijemo se uvijek ponovo, sve do kraja pauze.

Poslije podnevne pauze nastavljamo kolega i ja s poslom,
suteci citavih petnaestak minuta. Zamisljeni obojica, svako
u nekom svom svijetu i sjecanju. 

I onda me Dumitru, sad ozbiljan i potpuno smiren, upita:

“ Kolega, izvini….ali, kako objasnjavas tu svoju ljubav i
privrzenost tom necemu sto je tako davno bilo !!? I bilo,
mozda cak i pogresno ??! “

A ja, sad isto tako sasvim smiren i ozbiljan, poslije kraceg
razisljanja mu odgovorih i rekoh:
“U svom sam dosadasnjem zivotu jako volio, izuzetno cijenio
i najvise postivao, dva covjeka. A to su moj otac i Josip
Broz Tito.
Bili su njih dvojica za svojega zivota u mnogome razliciti i
radili su oba mozda i pogreske koje nekad nisam shvatao, ali
danas, kao odrastao, zreo i razuman covjek ih potpuno
shvatam. Jer, danas znam sigurno da su oba zivjeli i
mislili, uvijek posteno. A znam i to da sam tada s njima, ja
bio jako sretan.
I kako onda mogu da osudim ili zaboravim ljude koji su mi
dali zivot ??!!! I zar bih sada ili bilo kada u zivotu
trebao da zaboravim sve sto se nekad dogodilo i sve sto me
je nekad cinilo sretnim !!? Ruzno bi bilo da zaboravim. A
cast me moja obavezuje pred drugima, ali i pred samim sobom
da nikad ne zaboravim. Jer ako bih zaboravio, u tom zaboravu
bih i sam propao i umro. 
I bez casti ostao. “


Pozdrav svima,g

Ugodan vikend,g

Svaka cast Champa,
Ovo je najbolji odgovor onima koji se stide ko su, sta su i
odakle su, ukljucujuci i one koji se stide ko su bili, sta
su bili i odakle su ispali, a njih je ne mali broj na
bjelosvjetskim stranama. Banjalucanin si, brate, onakav
kakav svi prizeljkuju da budu, u ambijentu o kakvom svi
sanjaju. Banjaluka je jedna i neponovljiva. Nazalost, bolje
reci nasrecu, mora se i moze doci tamo, pa dozivjeti to, a
ne traziti se uzaludno po svijetu i nalaziti ponovo samo
'repu bez korijena'.
Napokon sam shvatio da je u Banjaluci zivot, a drugdje
'zivotarenje' i da ove godine nema vaznije stvari za mene od
posjete najljepsem, najmirisnijem i najdrazem gradu na
svijetu; otisao i kupio kartu. Dolazimo, i to u punom
sastavu, pocetkom jula mjeseca. Nadam se da cemo se vidjeti
tada, kao i sa svom dragom rajom koja se zatekne tamo, pa
onda ko ziv - ko mrtav......ga, sto bi rek'o Toba.
U medjuvremenu, vjerujem da cu naci malo slobodnog vremena
da i ja nesto napisem u ovoj zaista lijepoj rubrici sjecanja
na voljeni grad, kao sto sam to nekad cinio dok je
cafekajak.com bio ‘supica.’
Lijep pozdrav i mnogo srece i zdravlja u Novoj godini svim
Banjalucanima zeli

Severin    

Dragi Gorane
Iskrenom komentaru Dr.Severina pridruzujem se i ja.
Nikad se ne odrekoh niti zastidjeh(PONOSNA SAM STO SAM RASLA
I ZIVJELA U TITOVO VRIJEME)
Veliki pozdrav Tebi Gorane i svima koji misle kao ti.

Gogi PUSA -ono sto si napisao o Josipu Brozu Titu!

I ja hocu taj kalendar ...

Doktore izgleda mi da si i ti doso do pravog zakljucka.Kad
bi jos znao mislis li na zivot za dve tri sedmice odmora ili
totalni povratak???

Eto i mene u Banjaluci pocetkom jula!

Jedino ako staru zgradu vlade renovijeraju i reaktivijeraju
za nas pridosle medecinare.Doduse ja bih se morao
kamuflijerat da me lemijevi drotovi ne skuze u nekakvog
narodnog/vedskog ljekara(strahe i zapisi)pa uzbrdo da
priznat krenem u potragu individualnog identiteta u
okruzenju copra vrhovackog.Eto i mene u Julinom mjesecu
tamo,a steta sto ne mogu istovremeno biti na 2 ili vise
mjesta inace me izbaciti nebi mogli iz BL,toliko halve mai
za skolovanog bivseg medjunarodnog kriminalca brez viza.Jos
dozivotna zabrana ulaska u Deutschland(iz 1985)a pod njom
legalno zivjeo u D!Zastarilo vala,va vijeke vjekova!One
Swice nebih napustao ni dana i pjevao ja halve i divote od
arhitekture i kulture u ovoj EU!Kad god mislim na EU uvjek
je Swica kao vrhunska vrhovina,ostatak kontinenta je
prekomplikovan.Lemijevci su oduvijek vrhunska shega pa i na
Jakaka,a stvarnost je na drugoj strani ekrana,no zbog
instinktivnog vrcanja na svku rijec uopstenog
znacenja,pronalaze mrvicu koja ce ih dirnuti.Takva je nasa
genetika i dusa da je ni vanjzemaljci provalili nebi.Covjek
gleda na svijet iz svog sapunskog mjehura punog odraza i
nestvarnih boja ,te izvan krhke opne nalazi istovjetna
bica.Kao djelici ili "navodno" univerzalne duse i bica,u
raznim oblicima kao sto su zasebne i celije tijela te imaju
svoje membrane i razmnozavaju se mimo nase volje,tako su i
nasi susret i poznanstva ustvari dodiri razlicitih
univerzuma koje svi istovremeno nosimo u loncu zvanom
ZIVOT,ok ovaj put bosanskom loncu + hercegovina brez
filter.Nekome se "Dujdup" ne svidja a za drugog je super
cova,nekog zavolimo na prvi pogled a drugog ne
mirisemo.Poljubac je razmjena kemijskih poruka bas kao
predvorje sexa.Satarash za rucak,ouch.......sve je to
relativno...........
Monnet je za boravka u BL stvarno bilo jedino mjesto gdje
bih se dobro odvalio,posebno petkom,ljeti kad navali
dijaspora a ja se ugnijezdio doma u
umjetnosti,ha,ha,ha.Opucaju onaj hrapavi blues,Preda i
Hantrage pa ko se jos privali u band dobro dosao.Pocne se
obavezno zagrijava na onim shankovima vani a u pozadini pise
Monet,pa Edo iz Swerige skljocne fotku s rajom za
uspomenu.Trenutno ne cugam alkohol vec duze vremena (osim za
NG,prevara)ali uz Hantrage bih se zestoko naljoskao.Frka je
probiti se do chenife od guzvare jer poslije petog Heiny
prosljaka urinarni trakt.Posebno me impresionirao basista
Charlie(kako smo ga zvali u B.Hill fazi)jer mi je u mladosti
bio BOG bs gitare ali nisam mogao skontati a tako volim.Puno
poznatih lica ali se ne mogu sjetiti pa me pomalo sramota da
se ne provalim.S nekim ljudima sam se ispricao strasno dobro
u jednom pogledu:Ako,Ante,Rusmira(RU
fantasticno),Ljija,stara jaranica iz BL i Predina
sestra.Zena najnormalnije otvoreno lezbejka i poslovno
uspjesna ali domaca zem.zadruga od toga napravila sagu iz 13
stoljece.Klopa,cigare,cuga mi u BL nikako pasali nisu i imao
sam problema,bukvalno zdravstvenih.U monete bih ponekad
svratio ali me radoznalost tjerala da obidjem kompletnu
BL,sve kafane,sve koncerte u Boriku;Bregovica&hantrage,puno
ko shibica a u predvorju,hej u staklu iznajmljene
krojacnice.S ALIJOM velikim imam posebnu pricu,nazalost u
bolnici ali prodje i taj belaj pa mi u slicicama
zivotinjskog "guru" stoji na istom mjestu a iznad ramena u
gornjem desnom chosetu chardak Diana i na chardaku je GD u
cyber cafeu saznao za belaj,pa trk po borovnicu i prvac na
RMC,bivsu firmu na inspekciju.(ispod stepenica stakori se
tuku za bajlag slijepog crijeva,ali porogledace).I tu se
naljoskam svakodnevno,pa me chedo gazda provoza po sumama i
gorama,ispovjedi se za ferediju.Iznajmim ga kao privatnog
shufera pa me trgne i do koricanskih,nesto nize ugarske
pastrmke na zaru,sela mudjahedin vehabija,puno sprehe i
muzike,kajmaka i krushke rakije pa u Turbe po
suvenire.Babanovac,ma vikendica...........kako god se
valjukamo on lukavo upire na komshinski kafic,pa ja tamo i
cugaj,zentaj.....nista,taoci vlastitih ogledala i ligt show,
bez mogucnosti mrdanja osim bolne kazne dok se munara
napucava pred ocima.Onda dekaj svagdje kao nekakva lazna
turneja "Povratak Filipa Latinovica".Dobar tenis boli glava
odmah bih se preselio u BL ali me hastra Igora jer me pozvao
da se zimus pomarisemo na Drapsinu a nisam imao muda.Moze
ali jedino da je Salican moj sekundant na pravoslavnom
groblju.Ruku na srce ipak je Mladen Ivanic napravio ogromnu
stvar u BL tennisu kao i Brane Latinovic u
Prijedoru,ali...uh,taj grad je oduvijek imao dobar tenis i u
Titina vremena.Knjizevne veceri u Narodnoj Biblioteci sa
bivsim profesorom matematike Risojevicem,mi gomila pjanih
budala,su bile nezaboravne.Na popravnom mi je poklonio
nezasluzenu dvojku i spasio iz ralja Vasica a te veceri
mozda spasio od treme nastupa,oktani.Mjeseci
cuganja,sakibovih cevapa,pobrdja,partizanije,dajak uzvodno
od rebrovackog a ja na pramcu ko raviojla u
speedo-micronius.Sponzorushe u delirijumu,nece nas
prokinut,nesto se napokon desava u ustaljenoj kolotecini
radjanja fotona i ostalih zavrzlama.Da nebih ponovo
pretabirivao krizaljke,za muhofilipishevice(shatro
shifra),profa je profa a mi smo prvaci.Sveti ljudi poucavase
a na nama je da se cudimo u palzmi postojanja,tami
prerodjenja kao i tami u koju neizostavno odlazimo.Za
preprodavce deviza po gospodskoj,time is cash,talk is
cheap.Long story short:libo me hashim za komete i planete,za
fazone i zozone,il' drzave il' te sprave,za monete il
rulete,burundince,kokosinjce....itd,tdi,..........
JA SAM UVEK SAMO TAMO GDE JE SRCULENCE!

Dakle, medicinari a i ostali ljubitelji ce se sresti u BL
slijedeceg jula!

Wow,
DREAM 2010. u Banjaluci! Ili barem njegov 
sentimentalniji dio!
Super!
Eto nas!

Pozdrav!

Nihad

GRRRRRRRRRRRRRR,sorry nije basista Charly vec JIMY,kako smo
ga zvali.Mijenjam terapiju.Pojacati Memorex na 100mg a
smanjiti thc na 20mg pa ce i krecana zaboravna
prosljakati.Ludovao sam to ljeto 06 u BL kao nikad.Sve
kafane obisao od Sehera do Budjaka,svagdje se nalizao i
pocastio ko god se zatekao,mahom nepoznat svijet ali u
cugi.Napuho se od Hektap-a a jetra u kamenom dobu zijeva na
jednocijevku.Jos kad se dodaju holesteroli iz stalnih
rostiljijada,plaho se utovih a od Lemijevih divljak/kudjelje
cigara pochadio ni dimnjacarsko Progres nebi odcepilo.Polako
se ushunja i jesen pa i zahladi i okisa se.Otisla dijaspora
nazad u dezele a mi ostadosmo ko popisani,sami u genocidnoj
tvorevini.Zamrlo je ljetnje veselje i zivot prestao biti
vjecni praznik na promenadi pred basnkijem.Izgustirao
sve,prestao ici u carsiju i kulturno carstvo sadasnjih
gostiona gdje se uglavnom urla na nevaznim TV
utakmicama.Alkohol je kralj!Planirani let za Mumbai(via
Swica na Kloten dream)a srce radosno od susreta sa
najljepsom,INDIA.Puno sam radio tih dana iza zelenih roletni
na Starcevici i samo izlazio napolje zbog osnovnih potreba
koje su pred nosom.U kasne sate,pred fajront bih prekoracio
par stepenica do kafane Plave Noci,nasuprot ulaza u
zgradu.Poslije ponoci pustaju besplatne pornice na
TV,superishka!Chenifa starog Alexse je naucno-tehnolosko
dostignuce za tu rupcagu na Starcevici.Likovi su naucna
fantastika ne samo vizuelno vec i sprehom.Nekakva kao stara
kroz maglu poznata galerija likova ali u pomalo
mentalno-fizicki izmijenjenom obliku.Izvinjavam se na
ovakvoj metafori ali je potpuno iskrena i vjerovatno moja
glupa percepcija.Uglavnom izvucani po
frontovima,sipljivi,izmuceni nepogodama zivota u teskoj
anesteziji alkoholom,a cekaju petak da im Lemi isplati 50KM
mjesecne boracke invalidnine.Dvije pekare na istom potezu
otvorene non-stop,superishka a u frizideru uvijek mucka
shufla zeste sas orginal markicom na chepu.Uleti
delirantan,janpi cova sa rucnom granatom u ruci,a druga se
mucka u padje.Ovo moram jednom ispricati Sereni Williams.
-"Sad cu vas sve raznijet' i sebe,koga vi shaltate u zdrav
mozak"!
-"*ebem ti nedjelju Zoka,zelembara sa kuglicama,povaljace
nas"!
(povika gazda Ristic na konobara Zoku,a mi se sasrali za
stolovima.Mi tog dana zasjeli u kafani sa radnicima GIK
Tuzla koji su sljakali zgradu vlade a plata legla,jebo
Libiju i Kuwait.Zgotivili se sa jednim terencem,Zajkom pa
zesca sega od vlashko-balinskih vicova ili viceva.Naleti
lajladi,janpi kao svi i pita na koga da se kladi u tennis,a
mi iz jebe(ja)ga napucamo da svu lovu stavi na Serenu,lafo
ja strucnjak i znam sta ce biti.Riknu Serena(neseri),on pade
zadnjih 100 rakama i eto mi ga pred hastal,bombash
samoubica,ouch.Lemijada u 3 cina.Trza prstima po kashiki
kragujevke a ja se preshaltavam na bezbolni anestezioloski
budizam.Surealizam,ustade od stola Dik(ouch)stari shibicar i
hladno ga hipnotizira pogledom,zgrabi ruku i bombu i gruhnu
mu sve po spisku u lice,ma upluva ga.)
"Shupcino shizofrenicna sad cu ti bombu uvaliti u guzno,a
sad marsh napolje,pa kad se otrijeznis dodji da ti na
mahmurluk opucam koju klepku,sjedaju..........!"
Iskoristih situaciju i zagrebah ka izlazu fotonskom brzinom
svjetlosti i sa par svjetskih rekorda u sprintu na 100 M se
zaustavih iza betona prve zgrade.Izgurase bombardera na
glavnu ulicu sto uzbrdo ide Starcevici,a sad ime nisam
skonto jer ga izmijenjase u medjuvremenu sluzeci se mojim
jeftinim forama na medjunarodnijem sharama,cuj Singh,jos ce
nam kamuflijreni upasti na party sas Obama Miladin u bijela
kuca,crno pranje(hanuma,ha,ha,ha(.Cova pokupi bombe i ode u
sledecu krcmu,a 2 SUP/MUP 25 metara udaljenosti,vazdusne
linije iz pticije perspektive.Napokon bombasha uhapse i
odvedu u obliznji moderni MUP da se otrijezni,oduzmu obe
bombe(sram ih bilo)te ga ujutro puste kuci.Nezavisne zuje o
skandalu a ja slabo muda da zavirim u Plave Noci.......ipak
radoznalost i barbut.....
"Topic zesce najeba kad ga ono strefi.Ma fasirano je
uspjeh...."
(GD radoznalo)
"Da ga nije spucala minobacacka posrijede......?????"
"Ma jok bolan,zaboravio staviti tromblonski metak!"

PS.Nastavak u sledecem broju,hm.....bliski susreti sas
obavjestajnom RS,potraga za identitetom,ha,ha,ha...(bio
Ciganin u dushi i ostao).G!

GIK TUZLA(go eagles)!
ahahahahahahahhahhahahhahahaa,kad god slasno pomislim ovo
napisati misli me neizostavno vracaju na provalu u stari
Kajak a sad i ovaj ali u najdubljem,iskrenom ili umjetnickom
smislu,a istina se bas i ne gotivi ili grijesim???Ovo me
uvijek dovodi do najsladjeg smijeha a nije vazno jel'
poslednji il' prvi.....ok,nastavak..............

Vec samim ulaskom u domovinu BH unaprijed sam proglasen
zestoko sumnjivim licem zbog:odredjene cifre prebacene iz US
u Osterreich bank(keder),nekakvih 5 pasosa+BH shara izdata u
Wash.DC,dvaes kreditnih karti ukljucujuci Amex-blue
cash,tomas cook travelers,desetak uplacenih avionskih
karti,medjunarodne vozacke i pojma nemam sta,US i
penislovenski barjaci itd.Lokalna shkvadra u zici postavlja
osnovna pitanja:zasto dolazi,koliko ostaje,namjere i
najvaznije koliko je gebire donijeo te obavezno
prekontavanje u malom mozgu sta bi se iz toga moglo izvuci a
sve vec pocinje od taxista ili mjenjaca deviza u
Gospodskoj.Izgovor da dolazim kao lafo "umjetnik,pisac" nisu
prosli ali su obostrano bile divne lekcije glume kao vaznog
faktora svakodnevnog zivota.Nastelim golem barjak
PENNSYLVANIA,plavo zute boje sa konjusinama,a malu US
zastavicu sto mi je dao guverner kad sam polozio test
zabodem u saksiju sa nekakvim uvelim kaktusom i
kontam,sombrero,he,he,na ulazna vrata old glory
zastavica/naljepnica ispod shpijonke.Ufuro se ja plaho u
knjizevnost,tenisa i mjuze po BL boli glava,japanci
mahmuraju i tuku se reketom po glavici.I ravije nanjushile
galbina vijagronija,ha,ha,ha i tako u veselju zapostavim
osnovni zadatak i pojavim se kod desetara sas izgovor da su
radovi na Lemijevoj zaduzbini narodu tek upola pa nije
sazrelo vrijeme da se upada.Instaliranje,fazoniranje i
zavrsni radovi pocinju tek iduceg ljeta a ja bih da prezimim
na GOA uz mjuzu Vratija se Baraba iz banjalukistana sa
majicom(vljakadi bez licence)Hard Rock-BL(serve all,love
all).Osim par izleta da vidim Ivu Ljubicica u Chenai kako
deka levate a "hasan" dreci sa tribina,i par izleta u
Thailand nisam se bas puno ni vucao,vec selo pored
mora(Calangute,GOA)gdje me svako pseto lutalica poznaje od
prosle zime.Poklapa sa taksistima,dilanje shita iz razonode
turistima i obucavanje lokalne,mladje raje tajnama zanata i
murije sa bambusovim stapinama,onda antikviteti
ishatrologije,ma boli glava,a svagdje
rostilji,pivusha,shitulja i ostali dextroli koje ne pipam
ali zentam ljude.Dodje direktiva da se vratim u BL i zavrsim
posao inace prekoracio rokove i finansije na dream i
kurave,pa belaj sa vladom Silajdjicevo,PA!Austrijska
obavjestajna vec izjajarila lemijevcima da se lesi vraca
chiku,a pitanje je zasto?Kafana Dijana i chardak na spratu
sas cyber cafe i pogledom na Ferdiju(*Ferhadiju).Upada
gazda(ohrndana krepalina DB/RS)i kroz cuge,rostiljade jaraca
na Poniru,vikendica po babanovac,hanume u Texas me pita sta
je cilj moje posjete BL jopetka?
GD-tishu,mishu:
"Ima jedan baljo,vehabija mudjahedin ,zasteko se u
nalickanom selu "nema te vise alija",podno Vlashica.Nagrada
za informacije o Al-Garib su milioni dollara(shit,gori i od
kanadskog).Nemoj,brate kumim te ovo nikome reci,ja radim za
nasu stvar ali ovaj put US calenzuje da tom bradonji stanemo
ukraj pa cemo rastaliti galbinu.Ja pucam vizu za Texas(mala
shala debakl Eagles) i cekam te sas Honda cirih u NYC.Male
tajne velikih majstora kuhinje-kara pandja,ouch!"

"Kumashine nema problema,uh odahnuh,ja mislio nedaj boze ono
drugo!Samo ti meni natankaj bemzina,plati cugu i klopu pa da
ti pokazem dje sam po Vlashicu ratovao i da u pomrcini
provalimo Vehabije,pa lova utal."

EPP.(ok)medjutim ja imam konkretan zadatak,ispit i
posao,naravno.BL covjek je mlad,strucnjak za tehnoloske
zezalice i ima dream,a ja anestezija savrseno kuzim i
baratam zeke i mede.zzzzzzzzzzzzzzzzzzzz!
Zavrsni radovi na glomaznoj Lemijevoj zaduzbini se primicu
kraju a mi pljuckamo spice oko monumenta.Ovdje bi mi Sasa
pomogao u expertizi ali slabo vremena u vremenskijem
razlikama pa  i tiho tishu.Tamo sa pomocnog borcevog ima se
upad kroz nekakve shimshire i havdiku,cuvari okolo,svjetla
ali kisurina i oluja moze se upasti kroz rupe na ogradi
Borcevog.Nastimo ja nauku i tehnologiju,night vision
googles,po danu lafo hodamo okolo sa reketima,obliznji park
naravno ali mi frka u pankashu,ne od Lemijevih divljanera(2
imuniteta ponio,US/BH)nego kako postaviti cajzlapi
prisluskivace u zgradurinu pred svrsavanjem.Metar dana smo
se motali okolo i cujem glasan razgovor radnika GIK
Tuzla(jednu kozu muzla).

"Shacire,ajd ponesi par gajbi taze ladnog u kolektivni
smjestaj Hotel Vrbas ja moram duze ostati da zice
instaliram,pa se vidimo na *cevici!"
Meni u tijesnom proradi kliker pa se zgotivim sa GIK rajom i
uz veoma pristojnu pixu i puno pivushe,fafarona i cevapa,te
galbinom u EU papijerima usljakamo instalacije,boli glava.3
I-poda na lithium baterije,5 kuka sljakaju pa se prebace na
rezervu dok ne napuni pa jpoetkarice.Odrade tuzlaci poso
plaho pa pravac na baushtelle Deutschland.Ovima ovamo zino
apetit pa nacerali bubamare u svaki cosak.Kontam stoce im
tolika nauka kad za njih rade oni za Lemijevim stolom,dupli
placenici zavide troduplim.Shatro dali se poklapa izvjestaj
sa satelitskim filterima prisluskivaca i te gluposti.U RS
zidar je ministar zdravstva a doktur ministar
zidarstva(slobodnog,naravno).Uvalimo mi sva ozvucenja u
zgradu vlade,maltene stelitski slusas kako shabonji ojdana u
chenifi vladara.

Rjesenje:
1)-Dekati pikanerima po zgradi sto se nimalo nebi svidjelo
narodnijem poslanicima,buka i prasina.Nista nasli nebi jer
je kamuflijrano.Made in China,Vaso Miskin Crni!

2)-Svaki covjek ima svoju cijenu,haman zive vage,po njihovoj
logici,ha,ha,ha.....da se ja i Lemi nagodimo i da mu predam
nacrte satelitske bubamare te ih jednostavno pocupamo,cijena
sitnica,he,he!

3)-Najbolja solucija,zivot je vrhunska gluma i
prostitucija.Da ovu istinitu pricu shvatimo kao mastovitost
neprijateljske emigrancije.Ipak sve je lanski snijeg kao i
provala u Kajak,pa mi javlja sposoban mlad BL decko da ga je
US usrecila sas snitch green card,da radi kao instalater a
baushtela sirom kugle.Mene je US unesrecila jer kad sam se
vratio uvalise mi kviska,polovnu gajbu u crnackom
naselju(ratovali kuku dana da uspostavimo vlast Warlords i
vozda GDog,uh,uspjeli nekako i zivi ostali),polovan crveni
kombi cara van(brabant) i teorije o relativitetu,Mileva
Einstein.Ipak se krece a kad god svratim u BL,a bice toga
bruka puta,nazalost,umrijeti cu od smijeha na novu zgradu i
trkeljanje cajzlapi.Zadovoljstva su za vladare a perverzije
za pichulaju!G!

4)-all above

Zdravo Severine,

drago mi je da si se javio na „Vinjetu“, jer si iskren i jer
si Banjalucanin,…... onaj pravi. 
A nadam se da ces se javiti jos koji put, te nam napisati
opet nesto dobro i lijepo.....k`o nekad.
U mnostvu tvojih tekstova koje si napisao i objavio na
Kajaku nekada , (onda kad je Cafekajak kako kazes bio
“supica”, a ne “Mega”, kao danas….),  posebno me je  dojmila
jedna opisana scena, odnosno “sekvenca” iz tvojega zivota,
tamo u Australiji. Scena, o kojoj sam cesto poslije
razmisljao.
Ne sjecam se tacno cijelog tog teksta, ali se evo i danas
dobro sjecam “te scene”.

Divan, suncan dan. Ti, sam….. u jutro ili u ono neko “mrtvo
popodne”, sjedis za sankom nekog lokala, u luci Sidney-a.
Pijuckas polagano neki Whiskey, gledas kroz sajbu lokala,
luku i brodove…. pomalo spikas sa konobarom, u pozadini
pjevusi Arsen Dedic.
I sjedeci tamo, kontas onda o million nekih stvari o kojima
inace svakodnevno i ne razmisljas. Sjedeci u lokalu,
slusajuci muziku i gledajuci tamo te brodove, tog jutra u
luci ti isplivavaju i do tebe dopiru nekakve misli i istine
cudne,  bude se sjecanja i naviru neka cudovata, dotad
nepoznata osjecanja. A dopiru i dolaze, iz dubine same
duse…
Dan-dva poslije objavis tekst na Kajaku, u kom pokusavas
opisati ta svoja osjecanja. Pokusavas prenijeti te misli
toga jutra,  nama tebi slicnim Banjalucanima.  Otvaras nam
dusu…. i pises nam, o necemu.
Scena gotova.

Dragi Severine, ja sam taj tvoj tekst, tada odlicno razumio.
I u tom tekstu, u toj sceni u luci Sidney-a,  ja nisam tada
vidio samo tebe, vec i samoga sebe. Ja sam tad ustvari vidio
sve nas, iskrene Banjalucane u tudjini.
Naime, svi mi izbjegli ili protjerani Banjalucani danas
zivimo u nekim „svojim prekrasnim Sidney-ima“. I svi smo mi
(valjda smo….), dobro situirani, naizgled blazeni i sretni.

Eto….. Djulici su u predivnom Tirolu, nadomak cuvenog
Kitzbühla; Bacca je u grandioznoj Vienni; Sehoni u
multi-kulti prekrasnom Torontu; Pajponi uziva u Dakoti i
vikendici na prelijepom Misuriju; Nada je srecna u
olimpijskom Calgariju; Sule se baskari po St.Luisu; Tadzici
ugodan zivot zive u golemom Hamburgu; Ibro u bogatoj i
blazenoj Svenskoj; Berina zivot zivi u, po meni za zivot
najugodnijem evropskom gradu, Zürichu; moj jaran Djuza ima
stanchugu nadomak strasnog New Yorka; G-Dog putuje i zivi ko
ptica slobodan, po cijelome svijetu…. a ja uzivam i
zivotarim u ovom svom tisucu godina starom, baroknome gradu
Kremsu,… na lijepom plavom Dunavu !!! Ma, ljepota od zivota,
jebote…  !!!

Ali,  svi mi u ovim nasim idilicnim mjestima ili cudesno
lijepim gradovima,  imamo neku svoju “ luku Sidney-a “. I
svi mi ponekad prosetamo i dosetamo, do te neke “nase luke”.
Prosetamo, onako sami…. za vikenda i u slobodno vrijeme
kojeg je u ovom nasem zivotu danas, jako malo. Jednostavno,
pozelimo da smo sami.  I odemo do luke, na cugu.
I onda narucimo tamo u nekom lokalu casu Whiskeya, Vodke ili
bilo cega. Pa onda gledajuci brodove, narucimo opet cugu
sebi , ali i konobaru koji nas vec poznaje i vrlo dobro
razumije (to mu je uostalom posao….). Pa narucimo onda i
neku muziku. Po mogucnosti, nesto “nase”. I onda, slusajuci
Arsena ili Dugme ( u mom slucaju, Halida….  iliti Strausov
valcer “An der schönen blauen Donau”…. ), i gledajuci te
prelijepe i jebene brodove, kako samo dolaze i odlaze….
skontamo i shvatimo ponesto, sto inace u u svakodnevnom
zivotu i ne kontamo. Tek tada, kad smo sami u nekoj “nasoj
luci” i onda kad mozemo da malo sami sa sobom porazgovaramo
i malo dublje o svemu da razmislimo….. tek tada shvatimo
gorku istinu, da nije sreca u tri stvari (dobra plata, dobra
kola i kuca s bazenom…..), vec da ona istinska sreca nije u
nama, kako inace mislimo u svakodnevnoj jurnjavi i speedu
ovoga zivota, gdje ustvari nemamo vremena ni da mislimo, a
ni k`o ljudi da osjecamo. Tek tada, kad smo u luci sami,...
tek tada shvatimo, mnogosta.
A uz sve to, skontamo i jednu naizgled banalnu i jebenu
istinu. Nekome danas mozda bezvrijednu, nebitnu i  nazalost
„sazvakanu“ (!???!?) , ali meni licno, kao vjerujem i svakom
ISKRENOM Banjalucaninu, jos uvijek jako bitnu istinu.
Skontamo naime, da jedan dan zivota, proveden sa pravom
rajom u nasoj Banjaluci, vrijedi vise nego stotine suncanih
dana,…..  u luci nekog naseg “prekrasnoga Sidney-a”.

p.s. Severine, drago mi je da si vec kupio karte za let.
Haveru, vidimo se na ljeto, u NASOJ Banjaluci.


Pozdrav svima, g

U tri toma.

Prvi dio:      Pocetak kraja.

Za taj period mog zivota me vezu neke cudno lijepe uspomene.
Bilo je to s pocetka onih “zlatnih osamdesetih” , kad se u
Jugi i pored velike tragedije koja nas je smrcu druga Tita
godine osamdesete sve zadesila, zivjelo jos uvijek dobro.
Cak bih rekao, zivjelo najbolje. Jugoslavija je tih godina
bila preporodjena cudesnim reformama Ante Markovica, koji je
cak tada "izjednacio" dinar sa austrijskim silingom, pa se
imalo dosta, a trosilo se jos vise.
Gotovo svaki se mjesec putovalo u Trst i u Austriju po
garderobu, ali sa islo i drugdje po Evropi. Turisticki ili
cisto `nako, iz ceifa. Zivjelo se tada na “visokoj nozi”, a
radilo se bogami, isto tako dobro.
Ja sam bas tada i tih godina odlucio da zapocnem neki “svoj
zivot”, odvojio se finansijski od staraca i njihovog
tretmana, i odlucio da postanem “svoj  co`jek”. 
Nakon te zivotne odluke, nije mi dugo trebalo da se zaposlim
kao sluzbenik u Tvornici namjestaja “Sipad-Vrbas”, OOUR
Masivni namjestaj, gdje sam poslije radio citave tri godine.
I tamo sam se u toj fabrici po prvi put direktno sreo sa
onim o cemu sam dotad samo slusao i sto se u mojim skolskim
udzbenicima nazivalo “radnicka klasa”. 
I bilo mi zbog toga nesto strasno milo. Jer eto, postao sam
tad i ja dio, te neke osnovne poluge cijeloga sistema i
zivota u Jugi.... postao i ja, radnicka klasa !!!

Ali, onda nisam samo sjedio za radnim stolom, vec sam se od
samog pocetka ukljucio u razne aktivnosti, a nedugo poslije
sam prispio i u neka tijela i postao aktivan posvuda. Vodjen
nekim mladalackim poletom, onim entuzijazmom i radnim elanom
obavljao sam svoj posao primjerno , odano i korektno. Bas
onako, kako sam i ucio od oca i njemu slicnih.
Primjetivsi to,  direktor OOUR-a Gojko, a inace stari
komunist i dobar jaran sa mojim ocem me je ubrzo predlozio i
za clana Radnickog savjeta. Malo poslije sam postao i clan
nekakvog Ratnog komiteta, a onda me predloze i izaberu za
Predsjednika omladine OUR “ Vrbas “. I ta je “funkcija” 
ostavila najvise traga u mome sjecanju, danas.

Na tim omladinskim sastancima smo najprije  bistrili neke
aktuelne i manje-vise nevazne teme kojih se vise i ne
sjecam, a onda bi presli na za sve nas najvazniju i
najinteresantniju temu, onu  “pod razno”. I tu bi se na toj
temi razglabalo o mogucim akcijama, aktivnostima i radu nase
omladine, u krugu firme. Naime, direktor Gojko mi je rekao
jednom i predlozio da bi se omladinci i omladinke mogli
organizovati, pa vikendom uraditi ponesto u firmi, a
zauzvrat bi kasirali neku lovu na poseban konto, te bi s tim
poslije mogli otici negdje na kolektivni izlet !!?
Prihvatio sam naravno njegov prijedlog koji mi je odmah
zazvucao i ucinio se interesantnim, te sam pokrenuo omladinu
“Vrbas”-a, u tom smjeru. Te nase interne omladinske radne
akcije subotom su se svodile na skupljanje otpada i starog
zeljeza po krugu firme, ciscenje piljevine i otpadaka oko
masina, odmascivanje masnih naslaga po podovima u
produkcionoj hali i tome slicno. A efekat koji smo postigli
zadovoljio je i direktora, kao i sve druge u firmi. Pa je
nedugo poslije na poseban konto, tj. ziro-racun omladine
legla i prva lova. 
Ponovili smo to i sljedeci vikend, a onda isplanirali i
izlet koji je sledovao, kao nagrada za trud i zalaganje.
Ti su kolektivni izleti naravno bili u duhu i vec ustaljenom
fazonu “Titovim stazama revolucije”. Uputili bi se vikendom
negdje gdje smo mogli posjetitit neki spomenik, te odati
pocast nekim borcima iz Drugog svjetskog ili drugu Titu…pa
bi se grupno slikali i te fotke sa tog izleta poslije
izvisili na oglasnu plocu na ulazu u firmu., kao pokazatelj
o pravilnom usmjerenju nase omladine.
A bile su to ustvari, kao neke ekskurzije u starijoj dobi.
Iznajmili bi autobus kojim bi putovalo nas tridesetak, te bi
vec na samom tom putovanju do Fruske Gore, Jajca, Drvara ili
Kumroveca, bilo odlicno. Bilo bi tu u busu i dosta raje iz
grada, ali i onih kolega i koleginica , novokomponovanih
gradjana pridoslih iz Omarske, Piskavice ili recimo Misinog
Hana. Bilo nas je otprilike tada, pola-pola. I bilo dobro.
Bio je to, kako mi se tad cinilo odlican gemist za dobro
putovanje, dobar vikend, za pravu zabavu i opustanje. Bili
smo prava raja, poznavali se dobro, salili se dobro, smijali
se do suza. Tako je bilo i na putovanju, tako bilo na
kolektivnoj setnji kraj Une ili Plive, a tako i na dorucku,
rucku ili na veceri. A posebno je bilo dobro, navece.
Okupili bi se svi tamo u nekoj restoranskoj sali hotela, te
bi uz cugu i dobru sofru…. uz muziku uzivo, uz one neke
harmonikase iz Gradiske, Bihaca ili Bosanskog Grahova… ili
uz tamburice iz Hrvatskoga Zagorja, napravili  festu pravu i
nezaboravnu  !!!  
I tako, dvije noci zaredom.

U firmu sam se u pocetku iz grada i nazad, vozio gradskim
busom ili biciklom. A onda mi radni kolega Risovic Ljubo
predlozi da se na posao vozim  sa njim u njegovom “Jugi”,
posto je stanovao tu u Radicevicevoj, svega nekih trista
metara od mene. Pa sam se onda uglavnom vozio s njim. Ljubo
je inace bio vrstan majstor strojarstva, onaj majstor
“starog  kova”. Nije bio dipl.ing. , ali je bio covjek koji
je za firmu znacio jako puno, posto je zastarjelim masinama
i tokarskim strojevima cije je vrijeme amortizacije vec
odavno isteklo, produzavao zivot, odrzavao ih i neumorno
popravljao. Ali, majstor-Ljubo je bio pored toga svega,
nadasve jedan dobar i posten covjek. 
Ja sam se u preduzecu nakon godinu dana rada tamo ustvari
poznavao sa gotovo svima, ali sam na pauzama za kafu ili
rucak u menzi sjedio obicno sa majstor-Ljubom, Sulejmanom
Cakarom, Zokom iz Borika i Mitevski Rankom. Svi su oni bili
gradska raja, s kojom sam na pauzi mogao progovorit o necemu
pametnom i meni poznatom. Bili su to uglavnom razgovori o
nekim iole normalnim i aktuelnim temama, o desavanjima u
gradu, o muzici, o nekom novom filmu , nekoj novoj knjizi i
tome slicno. 
A naravno da je tamo svako imao neko svoje drustvo.
Primjetio sam poslije da su postojali cak i kao neki
“klanovi” raje iz Omarske, Ivanjske ili recimo iz Misinog
Hana. A neki ti takvi drugovi su se cesto grupno, cak i za
radnog vremena zavlacili u coskove firme i u garderobu, gdje
su cugali “Zvekana”, mezili prasetinu i cvarke, sto je meni
tada bilo “van pameti”. I mimo svih mojih principa i pravila
ponasanja.
A saznao sam vremenom da mnogi ti "ljudi sa sela", ustvari
vec odavno zive u Banjaluci. Kao podstanari ili u sopstvenim
stanovima, uglavnom u Boriku ili pod Starcevicom. Zoka iz
Borika mi je o tome  poslije ispricao malo vise, a dotad
nisam ni znao da ih je toliko vec u gradu. A ustvari, u to
sam se i sam uvjerio, vozeci se ponekad krcatim autobusima
iz grada do firme u predgradju, i nazad. Sjecam se i danas
onog ulazenje u bus “devetku” pred Boskom, kad se ljudi
stisnu u grupu, pa onako ko ovce u tor kad ulaze, guraju se
uz podvriskivanje guzvajuci jedni druge, cini mi se
uzivajuci cak u svemu onome od cega je iole normalnom
covjeku u rano jutro, naprosto muka. Tako su isto, svi ti
"ljudi sa sela" stajali u hodniku ispred kancelarije u kojoj
se svakog petnaestog u mjesecu, dijelila plata. Tako su
cekali, stajali i guzvali se svugdje gdje su morali. A tako
su napokon usli i u grad.
Usli, uveli neka nova pravila ponasanja i nereda. 
I zagadili sve.


nastavlja se...

Procitah nedavno u jednoj knjizi, gdje rece vrli pisac
neki.....
” Vrijeme u kojem smo zivjeli nije imalo neki logican
zavrsetak,nije se dogodila ni neka revolucija…. „

Ali, ja licno neku revoluciju nisam nikad ni pozelio. Zelio
sam nesto sasvim drugo i puno ljepse. Zelio sam neko
cvjetanje, nakon pupanja,....  pozelio sam sebi neko
proljece sa puno sunca i svjetlosti, bez kraja. Pozelio sam
sebi tada i onaj sladunjavi okus srece i zadovoljstva. Ali
se na kraju ni to nije desilo. 
Osjetio sam na kraju svega samo gorcinu i osjecaj srama.
Javio se tad u meni taj neki osjecaj sramote koji me prati,
evo i dan-danas. Osjecaj stida za sve ono sto se desilo
svima nama me prati zauvijek, bez obzira sto smo tada bili
nevini i pravicni. 
Bili smo saucesnici, svega toga. 
I zato me je sramota.


Ti ljudi, s kojim sam se ja tada u firmi "Vrbas" druzio bili
su upravo onaj profil radnicke klase i onih prosjecnih i
obicnih gradjana tadasnje Banjaluke. Bili smo mozda u
mnogome razliciti, ali nas je vezalo jedno. Bili smo svi,
ona banjalucka gradska raja.

Majstor-Ljubo je bio onaj “umrli komunist” i predani radnik,
vican svom zanatu… i bio izuzetno posten covjek. Sulejman
Cakara, zvani Chak je bio stari frik koga su u gradu
poznavali gotovo svi. Nosio je bradu, nosio vazda lanene
indijske kosulje,nosio zelenu vijetnamku i svilene marame
oko vrata. Nekad je, onih davnih sedamdesetih Cakara raji
donosio prve orginale longplejki „Doorsa“ ili „Floyda“
direktno iz Londona. Ali, u to vrijeme osamdesetih Chak je
bio zreo, pametan, nadasve kulturan i smiren covjek.
Posvetio se familiji i poslu u firmi, koji je radio izuzetno
dobro. Za razliku od njega Mitevski Ranko-Mita je bio onaj
gradski mangup i “covjek sa sedamnaest oziljaka”. Bio je
najbolji jaran sa Rakom, vlasnikom kafica “102” u Budzaku i
onima koji su poznavali prilike u gradu u to doba, to
dovoljno govori. Mita je napravio u cugi dosta belaja po
gradu, Mita je bio totalno zajeban za one koji ga nisu
znali. A za nas gradsku raju koji smo ga poznavali, bio je
raja. Ali, zaposlivsi se u OUR  “Vrbas”, Mita je skonto i
neke druge vrijednosti u zivotu, zasnovao familiju, te ubrzo
postao najbolji radnik na “liniji sjedala” u fabrici
Masivnog namjestaja. I zasluzno postao clan Radnickog
savjeta. A sto je najvaznije, Mita je bio covjek sa kodeksom
ponasanja jednog gradjanina i pravog Banjalucanina. Mita je
bio posten i bio covjek. “Zoka iz Borika” je bio decko od
nekih dvadeset i tri… obozavao “Dorse”, sviruckao u nekom
bendu iz Borika, izlazio u to vrijeme kod Bis-a u Zanatskom,
malo duvao, malo cugao….ali bio isto tako, kulturan i
umjeren. Bio u pravom smislu rijeci, prava gradska raja.
A ja sam opet u to vrijeme bio neko ko je zelio puno toga. 
Za mnom je ostala predivna epoha one najljepse mladosti,
srednje skole i studiranja, za mnom su ostale sve terevenke,
tulumi i belaji koje sam u mladosti radio. Za mnom su se
vukli jos uvijek kao vjecna zvona ostaci tih nemirnih
godina, vukle se mnoge neprospavane i negdje provedene noci,
veceri sa rajom po dernecima, veceri uz gitaru i nju koja je
uvijek bila, kao nijedna prije … vukli se ti odjeci predivne
mladosti, dugo jos…. . a onda se desilo u meni, kao neko
cudo !!!  Nesto se prelomilo u meni i odlucio sam da
postanem, nesto drugo. A kontam evo sad...., tako nekako je
valjda i normalno. Tako treba biti….bar po onoj, "sve u
svoje vrijeme".

Sjecam se sa nekom posebnom nostalgijom tog perioda svog
zivota i toga svega. Bio sam tada mlad i spreman na sve. Na
svaki izazov, svaku obavezu i svaki zadatak. Bio sam
naprosto zeljan svega toga. Rodjen sam bio i odrastao u
Titovoj Jugoslaviji i htio sam jednom konacno da se pokazem
i iskazem, na djelu. Konto sam da sam vec zreo za to. Bio
sam Titov pionir, bio i njegov omladinac, i htio sam da
napokon postanem ono sto su i Tito, a i moj otac ocekivali
od mene. Htio sam, ali nikad nisam uspio.....
 Ustvari jesam, ali jako kratko. 
Dalje mi nisu dozvolili dusmani.

U jedno kasno popodne, na sjednici Radnickog savjeta OOUR-a
“Vrbas” postavio sam pitanje zasto je na odgovorno mjesto
kontrolora u zavrsnoj proizvodnji, tj. u glavnom skladistu
primljen neki covjek izvana koji nikad nije radio u nasem
preduzecu, vec bio tamo neki magaciner u nekom skladistu u
Omarskoj !!!? A u firmi imamo vec vrijedne i kvalifikovane
ljude koji rade dugo u produkciji i koji bi taj posao
kontrolora obavljali sigurno dobro. Postavio sam nadalje 
pitanje da li je uopste neka komisija razmatrala taj predmet
primanja novog kontrolora i na osnovu kojih kriterija je
primljen taj neki Stevo, a nije recimo Ljubo Risovic ili
Cakara Sulejman, koji su to itekako zasluzili !!? I zatrazio
sam onda da nam se to sve obrazlozi, a i taj izvjestaj te
komisije ukoliko uopste postoji, da se na sjednici javno
procita.
Taj predmet je odgodjen za sljedecu sjednicu i poslije nikad
nije dosao na dnevni red Radnickog savjeta, jer je navodno
bilo uvijek „nesto prece i vaznije“da se razmatra.
Majstor-Ljubo mi onda jednom, dok smo se ujutro na posao
vozili rece da „ne cackam dalje mecku“ i da zaboravim. I da
njemu to ionako nije ni vazno. Nisam tad skonto sto mi je to
rekao, ali sam shvatio malo kasnije.
Taj, neki Stevo je primljen na to odlicno placeno i
odgovorno mjesto kontrolora, a Sulejman Cakara, zvani Chak
je i dalje ostao radeci na tokarskom stroju, koji je
neumorno popravljao i zivot mu iz godine u godinu
produzavao, ovaj isti majstor-Ljubo. A tek malo poslije sam
shvatio zasto taj moj jaran Ljubo ili Chak nisu bili podobni
za kontrolora. Ne zato sto njih dva taj posao nisu mogli i
umijeli raditi dobro,….. dapace, mogli su ga obavljati
odlicno !!! Ali oni  nisu bili podobni, jer nisu bili ljudi
koji recimo za slavu, neki svetac, Bozic, Bajram, imendan
ili neki blagdan nisu u firmu poslovodjama donosili pecenje
i rakiju….. ili jednostavno zato, sto oni nisu bili ljudi sa
sela. Recimo, iz Omarske.
Naime, nedugo poslije sam saznao da je taj novi kontrolor
Stevo bio kum dugogodisnjeg clana Radnickog savjeta i
poslovodje u proizvodnji, Pere iz Omarske. I tad mi je
postalo sve jasno.
A u firmi se za to moje zestoko istupanje na sjednici
Radnickog savjeta proculo, pa sam dobio nadimak „REVOLUCIJA“
koji mi je ostao prisiven sve do kraja mog sluzbovanja u
„Vrbas“-u. Poslije sam imao jos nekoliko takvih ili slicnih
istupa na sjednici, pa sam mozda taj nadimak i zasluzio. Al`
nije mi krivo. Ustvari, krivo mi je sad  da nisam bio jos
zesci, tad ..... ali, bio sam mlad i zelen. Bio sam jos
uvijek neiskusan i nezreo.

Jedno jutro nakon mjesec dana, pozove me direktor Gojko u
svoju kancelariju, pa mi rece kako se neprijatno iznenadio
saznavsi od nekoga da ja uopste nisam clan Partije, i da
nemam partijsku knjizicu !!? U malo duzem razgovoru, pokusah
mu objasniti svoj stav i otprilike reci da mi nije potrebna
ta crvena partijska knjizica, da njome pokazujem ko sam i
sta sam !!! Ali mi Gojko rece da bih ipak trebao da je imam,
i tako budem primjer svim ostalim omladincima. Rece mi i to
da sam ja, eto prvi predsjednik Omladine u firmi, koji nema
tu knjizicu i clanstvo u Partiji !!?
I na kraju razgovora mi, onako mrk i potpuno ozbiljan rece,…
 da malo razmislim o svemu.

Nikad me poslije direktor Gojko nije pozvao u svoju
kancelariju i nikad vise nismo o necemu „prijateljski“
porazgovarali….jer je ubrzo poslije otkriven slucaj pokusaja
kradje citavog jednog masivnog regala, u dijelovima. A u toj
ujdurmi i kradji je ucestvovao i jedan dugogodisnji clan RS,
poslovodja Pero iz Omarske. Pokusao sam da na toj hitnoj i
vanrednoj sjednici Radnickog savjeta razjasnim taj slucaj. I
da saznamo svi nesto konkretno, da se zna. Ali su me
usutkali i zamolili da se smirim. Smirio sam se, a taj je
slucaj ostao nerazjasnjen, do kraja. Nista nije cvrsto
dokazano, niko nije nista priznao. A na moje, svima tamo na
sjednici valjda pomalo “idiotsko” pitanje:, ”….Pa gospodo
draga…. ko zna, koliko li je samo regala do sad, iz firme
izneseno !!???”, svi su se samo tiho nasmijali, a direktor
Gojko, ocima prevrnuo !!! I eto, isp`o ja blesav. 
Ja nisam tih dana u firmi vidjeo nikoga ko je pravio nekakav
uvidjaj, nikoga ko je bilo sta ispitivao i utvrdjivao.
Poslovodja Pero je kaznjen suspenzijom od tri mjeseca i
oduzimanjem crvene partijske knjizice !!!? A ja nisam nikad
vise otisao na sjednicu Radnikog savjeta.
Poslovodja Pero je crvenu knjizicu nekad kasnije kad je opet
primljen na posao, vjerovatno opet dobio, ali to meni vise
nije bilo vazno.
Jer, vec sam odranije bio planirao i odlucio da napustim
firmu i drustveni sektor, te da se ubacim u neki
„privatluk“. Nedugo poslije sam kupio neke masine, otvorio
malu sopstvenu firmu i oprostio se zauvijek sa
jugoslovenskom radnickom klasom.

A ostao sam naravno i dalje u kontaktu sa „mojom rajom iz
„Vrbas“-a.
 Ranko Mitevski-Mita je isto tako ubrzo za mnom napustio
firmu i poceo neki privatluk, kao i „Zoka iz Borika“ koji je
odlucio da putuje po Njemackoj, te svirucka i tezgari sa
svojim bendom po svapskim Gasthausima. Sulejman zvani Chak
je i dalje ostao da tokari noge masivnih stolica na
prastarom tokarskom stroju, koji je i dalje uporno opravljao
onaj „posljednji Mohikanac, onog Titovog postenog
komunizma“...i onaj tridesetogodisnji clan Radnickog
savjeta, majstor-Ljubo. A taj Ljubo Risovic je bio toliko
dobar i posten covjek da me naprosto cudi da je tolike
godine izdrzao tamo, a da mu ne pukne zeludac, jetra,
srce…..ili da se naprosto od cemera i jada, tamo na sjednici
RS jednom ne raspadne …. onako sav !!!?

Eh, a ispricao mi je Ljubo jednom poslije, na jutarnjoj kafi
u „Ring“-u, jos jednu interesantnu pricu sa Radnickog
savjeta OUR „Vrbas“, poslije koje sam pomislio, a to mu i
naglas rekao….  i zaista strasno pozelio da se sa njim
povezem opet u „Jugi“ tamo u firmu, te da pocnem tamo na
sjednci RS neke ljude za gusu hvatati....i jos da odem,…
ama, samo pet minuta u kancelariju kod direktor Gojka !!! I
da mu kazem …. samo nesto.

Poslali su naime iz „Vrbas“-a kontigent onih najboljih
masivnih stolica u Ameriku. Stolice se salju u dijelovima i
posebno, u kutijama. I ovi tamo u Americi utvrde da sa
kontigentom od nekih hiljadu stolica, nisu stigli i bocni
drzaci, bez kojih ta stolica ne moze biti stolica. !!! 
I Ameri onda vrate citav kontigent, brodom nazad.
Gdje su zavrsili ti bocni drzaci i ko je bio odgovoran za tu
ujdurmu, nikad nije utvrdjeno !????!  Steta je novcana
naravno bila ogromna, a pogotovo onaj momenat imidza i
ugleda firme,  kod Amera. Ali se na sjednici Radnickog
savjeta nikad nista nije saznalo, niti se ista javno
objavilo !!!? Oficijelno, kriv nije bio niko.
Ljubo zavrsi pricu, i usuti.  

Ja ga gledam, isto tako sutim…. i ne znam sta bi prije !!!?
Da li da nesto ruzno kazem ili da k`o ona najveca omarska
seljacina hraknem na pooooo onog asvalta u Jakicevoj, ispred
Ringa… ili da se odvezem tamo u firmu i da im svima jebem
majku  !!!!???
Sta bi` !!!??? Ili, sta sve ne bi` !!! Bi` bogami, uradio
bi` tamo svasta.... nesto !!!!

A nisam uradio nista.
I zato sam kriv. I zato me je sramota.

Sjedimo u basti „Ring“-a, vec na podnevnome
suncu…..majstor-Ljubo i ja. Cugamo vec treci ili cetvrti
Stock sa ledom i limunom.
Meni poslije te price oci napola krvave, k`o u vuka….. al`
sutim samo. Sutim i gutam u sebi. A on se smije, komunjara
olinjala i stara. I poznavajuci me dobro, rece mi kroz
smijeh:  
“ E, moj Gogi…… davno je kum Pero, zajebo Revoluciju !!!”
„ Jes`, brate….. tako je moj Ljubo. Jebo ti nas. „
Odgovorih mu tako nekako. A nisam mozda ni to rek`o. Ili
jesam, …..barem to. 
Ne sjecam se vise, a i potpuno je nevazno....


Sjecam se sa nostalgijom tih nekih vremena. Bio sam tada
mlad, i spreman na sve. Na svaki izazov, svaku obavezu,
svaki zadatak. Nosio me onaj mladalaki polet, radni elan i
entuzijazam. Zelio sam tada puno toga, a uspio nisam nista.
I sad mi to izgleda tako cudno i daleko. Sjecajuci se toga
svega, osjetim u sebi i nesto lijepo, prelijepo…. ali i neku
gorcinu. I osjetim neku bol.
Bas onako, kako pise na poledjini jedne fotke iz tog
vremena. 
Slikali se u crnim odijelima i sa kravatama oko vrata, na
obali Une ispod hotel “Sedre”, nas tri golobrada omladinca.
Na crno-bijeloj fotografiji stojimo zagrljeni Zrnic Zeljko,
mali Brane i ja. Stojimo kao tri spomenika necemu.... ili
kao svjedoci nekom vremenu, koje nije moglo da traje duze od
druga Tita.
A iza na poledjini fotke, neke godine i nekad, valjda u
nekom behutu mojom rukom napisano,  pise:
 “ Ne znam da li ima pobjeda u zivotu…… poraza sigurno
ima.”



....slijedi kraj price....iliti, epitaf Revoluciji.

Usao je u „zvjerinjak“ sigurnim korakom neznalice i naivnom
vjerom u POSTENJE !!!. 
Licio je na covjeka koji goloruk ulazi u borbu protiv
vjestih gusara naoruzanih najopasnijim oruzjem….. nasavsi se
u debelom moru, okruzen ajkulama, LAZNO PRISTOJNIM,
UGLADJENO LICEMJERNIM, SA SLOZENIM VEZAMA I ODNOSIMA MEDJU
LJUDIMA, NUZNO NEMILOSRDNIM,  ISPREPLETENIM KAO PAUKOVE NITI
I MREZE……. 
Neiskusna cestitost jednog mladica zaplela se u pravo
vjesticije kolo !!!

                                                 M. S.

U ovom citatu velikoga  Mese i recenicama iz “Dervis”-a ,
receno je mozda sve sto bi se na kraju ovoga teksta trebalo
reci. I ne bi se mozda trebalo dodati vise nista.
Ali, gonjen nekom potrebom da pricam o sebi i sa sobom, da
pricam o onome sto je bilo, i da kazem do kraja onako kako
je bilo, gonjen mozda i nekim osvetoljubivim uzivanjem,
zelim  ne tudjim,  nego ipak svojim rijecima da kazem ovu
svoju istinu, do kraja. I da kazem ONO sto je nazalost jedan
veliki dio mojeg sretnog zivota, na kraju ucinilo nesretnim.

O raspadu Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije
su dosad napisane mnoge knjige i provedene bezbrojne
studije, u kojima je vec sve receno, pa vjerovatno onda ne
mogu ni ja sad  reci nista novo. Ali ipak moram reci, jer
nije mala stvar unistiti tolike godina stvaranja i
zajednistva, unistiti tolike zivote i ubiti citavu jednu,
ljudsku Revoluciju.

Smrt druga Tita je bio samo jedan od razloga raspada
Jugoslavije, taj  proces raspada je poceo ustvari puno
ranije. Zapoceo je onda kad su u gradove poceli dolaziti i
naseljavati ih  “ ljudi sa sela”.  Mnogi su ti ljudi u
pocetku dolazili da tamo u gradovima samo rade, da ujutro u
fabrike dolaze, a navece se opet, na selo vracaju. A poslije
su onda mnogi odlucili da se u gradove presele i tamo
zastalno zive. Mnogi su sa sela u gradove dolazili da se
skoluju, pa onda i visoke skole tamo zavrsili, te su naravno
i oni u gradovima ostali. Integrirali se, imputirali se
potpuno u grad i sve segmente zivota tamo. I zauvijek
ostali.
I ja zaista ne bih imao nikad nista protiv toga, da su se
svi ti ljudi stvarno tamo integrirali i da velika vecina
njih nije zadrzala ono sto je te gradove i sav zivot u
njima, na kraju unistilo. A nazalost, velika vecina tih
„ljudi sa sela“ je upravo zadrzala onaj urodjeni seljacki
mentalitet i karakter, cime su na kraju zatrovali sve oko
sebe. Zatrovali i preduzeca i Radnicke savjete, zatrovali
sve ustanove i institucije,  zatrovali sve gradove i ljude u
njima, zatrovali Partiju, a na kraju unistili i cijelu jednu
drzavu.

I moj pokojni otac je nekada u grad, dosao sa sela. 
Rodjen je u Gacku, u krsnoj i siromasnoj istocnoj
Hercegovini, a kao najstariji sin sto je tamo tada bio kao
neki obicaj, poslan je (direktno iz “partizana”, gdje je
skoro kao djecak bio prvoborac i sve cetiri godine ucesnik
rata,,,,), na “visoke skole” u Sarajevo, pa u Beograd.  U
Beogradu je diplomirao na Filozofskom fakultetu Beogradskog
univerziteta, te se poslije igrom slucaja skrasio u
Banjaluci. I tu, predavajuci prvo na raznim skolama kao
profesor, pa poslije radeci dugo u Privrednoj komori
Banjaluka, ostao do kraja zivota. I moj je otac kako znam,
od samog pocetka pa do kraja bio prihvacen u Banjaluci, bas
kao da je u njoj i rodjen. Jer je bio sirokogrudan i castan
covjek. Bio je prirodan i mozda u samom pocetku, u necemu
drugaciji od rodjenih Banjalucana, zato sto je imao
korijene. Ali se svojim ponasanjem, casnoscu i zalaganjem
onda potpuno uklopio u tu novu sredinu, i ubrzo postao
svugdje rado vidjen i drag gost. I ubijedjen sam, da nikad
nikome u gradu tada nije zasmetalo sto je taj “covjek sa
sela”, dosao u Banjaluku. Moj je otac dosavsi u grad imao od
pocetka neki normalan i odredjen kodeks ponasanja, moj je
otac vremenom postao i savjest grada, koji je iskreno volio
i u koji je poslije ulozio puno predanoga rada i one iskrene
ljubavi,….  pa nije ni cudo da se na njegovoj sahrani one
davne osamdeset sedme na Gradskome groblju okupio impozantan
broj Banjalucana.  Bili su, znam dobro na njoj pored mnostva
drugih gradjana i svi oni gradski i vjerski poglavari …. a
ja se sjecam od svega najbolje, jedne recenice koju mi je
tad izgovorio covjek koga su neznalice i budale u Banjaluci
nazivali “ludim Alom”. 
Naime, kad se na sahrani skoro sve razislo,  cucnuo sam nad
ocevim grobom….. eto valjda, ne znajuci, sta bih dalje  !!? 
A kraj groba, na onoj od silne kise sto padala je citav taj
dan u Banjaluci natopljenoj  zemlji, kleci  Alija. 
Klanjajuci,  jos jednom prouci mom ocu Fatihu, te onda
ustade, pridje mi i rece : 
“ Placi sine, samo placi…. imas za kim i zaplakati. “ Onda
se odmace par koraka, pa pridje ponovo gledajuci me onim
njegovim razgoracenim ocima i sa visoko uzdignutim
kaziprstom iznad glave, dodade: “ I ne zaboravi nikad, ko ti
je bio otac.”
A ustvari, moj otac je jos uvijek tamo, on nikad nije ni
otisao iz Banjaluke. Ja i dan-danas kad odem tamo, od mnogih
ljudi koje posjecujem ili po gradu srecem slusam samo
najbolje i najljepse o njemu. A na njegovome grobu “na
partizanskom”, svaki put kad odem tamo zateknem neki novi
nepoznat mi buket cvijeca, od nekoga ko ga ni danas poslije
toliko godina nije zaboravio. 

Po zamisli druga  Tita, Radnicki savjet je u svakom
preduzecu trebao biti skup demokratski odabranih i sposobnih
ljudi. I biti jedno tijelo koje ce u svakom tom preduzecu
odlucivati o svemu, kako o onim bitnim, tako i o onim manje
bitnim stvarima, kao sto je recimo zaposljavanje novih
radnika i njihovo rasporedjivanje na odredjena radna mjesta.
I  osnovno mjerilo vrednovanja ljudi je trebalo biti, a u
pocetku je i bilo  kvalifikacija, sposobnost, zalaganje, a
nadasve…. POSTENJE !!!   I na tom se principu tada
postavljala i odredjivala struktura osnovnih tijela u jednom
preduzecu, po tom su se principu birali ljudi i rukovodioci
koji su svojim stecenim znanjem, zalaganjem i cestitoscu
bili sposobni da rade ono za sta su od vecine demokratski
izabrani. Tako se birao i direktor jednog preduzeca, tako i
predsjednik Radnickog savjeta ili Sindikata,  tako i
sekretar Partije i svi oni koji su bili na nekim odgovornim
funkcijama. Princip na kome je zasnovan Radnicki savjet ili
Komunisticka partija, kao i citav taj sistem u SFRJ bili su
od druga Tita sasvim drugacije planirani i zamisljeni, od
onih kakvi su poslije na zalost postali. Na sjednicama
Radnickog savjeta su nekad sjedili oni iskreni komunisti,
radnici, posteni i casni ljudi koji su bili uvjereni u
ljuske vrijednosti koje ce svugdje steci priznanje. A
poslije se sve izopacilo u nesto sasvim drugo.

Josip Broz Tito je isto tako, odmah u pocetku znao koje su
bile najvece opasnosti za citav taj sistem, pa je zato
uvijek i forsirao one cuvene krilatice “ Cuvajmo Bratstvo i
Jedinstvo, kao zjenicu oka svoga”, jer je znao da smo svi po
mentalitetu i mnogocemu, jako razliciti. I da smo svi mi
ustvari jedan jako opasan i neuk narod. Tito je bio posten,
ali ujedno i mudar kao nijedan drugi jugo-politicar dosada.
Ili ikada. Pa je, iako to mozda nije zelio, morao drzati taj
slozeni i neuki narod “na uzdi i kajasi”. Morao je ukinuti
pravo slobode politickog  odlucivanja i cvrsto drzati
jednopartijski sistem, a ispoljavanje religioznosti svesti
na najmanju mogucu mjeru. Jer, znao je da samo tako moze
dvadeset miliona, po vjeri i mentalitetu razlicitih ljudi,
drzati na okupu i u zajednistvu. Razvio je u narodu
omrazene, ali tom sistemu privrzene sluzbe i institucije
kojim je kontrolisao i nadgledao sve zagovornike neceg
drugoga, te saulisao sve one liberalne intelektualce,
disidente, rusofile, nacionaliste i tome slicne. Drug Tito
je znao i predvidio gotovo sve….ali, jedno je ipak previdio.
I to mu je bila jedina greska. 
Nije naime osjetio nikada ko je ustvari najveci i
najopasniji  unutrasnji neprijatelj, i ko je onaj drzavni
neprijatelj, broj jedan. Tito nije na vrijeme skonto ko je
onaj, ko ce napraviti belaj u drzavi, rasturiti mu i
Radnicke savjete, i Partiju, i ljude , i gradove, a na kraju
i samu drzavu.

Drug je Tito pogrijesio jer nije zaustavio onaj, kako se
poslije ispostavilo fatalni priliv i ekspanziju ruralnog u
urbano. Pogrijesio, jer nije "postavio rampe", te zaustavio
poslovodju Peru i ostale “kumove”, vec ih je pustio da mu
najprije skrnave Partiju i Radnicki savjet, te tamo da unose
svoja nova pravila i nered, da zatruju i ljude i gradove, i
na kraju da rasture i Jugoslaviju. 
Ja, Majstor-Ljubo, Sulejman Cakara, Zoka iz Borika ili Mita
Mitevski nikad nismo bili Srbi, Muslimani ili Hrvati. Nismo
ustvari posteno ni znali sta to znaci, bili smo Banjalucani
i Jugoslaveni, pa nam ovo drugo nije ni trebalo, nije nam
bilo vazno . A “ljudima sa sela”, i te kako jeste.. I to je
ono sto drug Tito nije znao, ili nije mogao da zna.
Drug je Tito jednostavno vjerovao u ono “seljacko postenje”
Nikoletine Bursaca ili raju iz one “Druzbe Pere Kvrzice”,  a
 nije racunao sa onom urodjenom pokvarenoscu, zavisti,
nekarakterom, licemjerjem, dvolicnoscu, uskogrudnoscu  i
onim seljackim nepostenjem. 
I to je bila njegova jedina, ali velika i kardinalna
greska.


Danas smo nazalost svi mi svjedoci konacne pobjede ruralnog
nad urbanim i stanja u kojem je gradjanin u gradovima bivse
Jugoslavije, a pogotovo nase Bosne i Hercegovine, danas
postao manjina. Velika i ogromna vecina tamo su  postali
“ljudi sa sela”, pa su tako i gradovi postali ustvari
ogromna sela. 
Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija je nestala
i konacno se raspala u krvavom ratu i svim onim sramotnim
desavanjima, u prvoj polovini devedesetih godina. Tako je
bar oficijelno,  tako ce ostati u svim istorijskim knjigama
zapisano.
Ali, za mene, ona je nestala puno prije.  
Juga se raspala onoga dana kad je u Tvornici masivnog
namjestaja „Sipad-Vrbas“ u Banjaluci, kao clan Radnickog
savjeta primljen poslovodja Pero iz Omarske i onda kad je na
mjesto glavnog kontrolora, umjesto Sulejmana Cakare ili
majstor-Ljube primljen i postavljen, Perin kum Stevo !!!
To naravno nece nikad biti zapisno u bilo kojoj pametnoj
knjizi ili studiji o raspadu Jugoslavije. Ali ce zato u mom
sjecanju zauvijek ostati kao fakat, kao nepobitna cinjenica 
i svjedocanstvo o necemu. 
Kao optuzba protiv drugih, ali i protiv mene samoga.

Pozdrav,g

   
„Trebalo bi ubijati proslost, sa svakim danom sto se ugasi.
Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosilo ono sto
traje, ne bi se mjerilo onim sto vise ne postoji. Ovako se
mijesaju utvare u zivot, pa nema ni cistog sjecanja, ni
cistog zivota. Dave se i osporavaju, neprestano. 
M.S.

Groblja i grobovi, obicno nisu neka posebno ugodna mjesta za
sjedit ili uopste mjesta za koja nas vezu neke ugodne i
lijepe zivotne uspomene. Ali, Safikadin grob je mjesto za
koje mene licno jos iz onog ranog djetinjstva vezu jako
drage uspomene, posto sam tamo na Hanistu, svega stotinjak
metara od tog groba i rodjen. 
Kao klinac sam naime, ljeti sa rajom iz komsiluka odlazio
cesto u tvrdjavu Kastel, gdje bi se igrali i zavlacili
posvuda, po onim tajanstvenim tunelima, po zidinama i
siprazju uz Crkvenu ... ili bi tamo na onoj pozornici gdje
se poslije odrzavao festival „Prvi aplauz“,  razbacili
fudbala „na male“. A navece bi se otamo kuci vracali, uvijek
pokraj Safikadinog groba.
U cevabdinici preko puta bi kupili najcesce one namocene
lepinje,  a ponekad cevape i koktu, te bi sjedali na zidic
kraj Safikadinog groba. I tu bi onda, kao i sva djeca
fascinirana vatrom uglavnom sutke ili pricajuci tiho i
skrto, dugo gledali u one svijece koje bi tamo uvijek neko
ponovo donosi i palio. Ponekad bi cak i sami kupovali
svijece u obliznjem ducanu na uglu preko puta Ferhadije, te
ih palili da gore, nama, a i Safikadi.
Pricu ili legendu o Safikadi smo svi mi do tada, vec puno
puta culi od roditelja ili od onih starijih. Ta prica,
ustvari ima vise verzija, a jedna od njih je: 

“ ... da je nekad davno u gradu zivjela Safikada, prelijepa
djevojka koja je jednog dana zapela za oko naocitom askeru
iz Tvrdjave, turskom vojniku Omeru. Medjutim, njeni su
roditelji branili tu ljubav, objasnjavajuci kceri kako Omer
nije za nju, jer je vojnik. Danas je tu, u Banjoj luci, a
sutra ko zna gdje, u nekom dalekom kraju carstva. Ali,
zalud. Djevojacka zudnja za mladim askerom bivala je sve
veca, a kada je jednog dana stigao sultanov ferman kojim su
Omer i njegova jedinica poslani na daleko ratiste, uplakana
se Safikada zaklela na vjecnu ljubav i odanost izabraniku
svoga srca. 
Ali, nakon nekog vremena u grad stize vijest o Omerovoj
pogibiji. Cuvsi to “banjalucka Julija” je otrcala kuci,
obukla vec dugo spremnu vjencanicu, stala pred top koji je
sa Tvrdjave Kastel svakog dana oglasavao podne…. i otisla na
onaj svijet, za svojim Omerom. 
Tako je Safikada usla u legendu kao simbol bezgranicne
ljubavi i vjernosti, a njen je grob postao kultno mjesto na
kome zaljubljene djevojke, vec generacijama,… pa i danas,
pale svijece. “

Obicno svaka prica ima neki pocetak i kraj. Ali isto tako,
vecina legendi nemaju zavrsetak i kraj, kao sto ga nema ni
ova Prica o Safikadi. U toj prici se ustvari nikad nije
zavrsilo nista. Sve je pocelo nekada, a sve traje jos
uvijek,… ko zna, do kad !?

Godina je bila tad, recimo dvije hiljade i neka….  kad sam
po prvi put sa svojom djecom prosetao rodnom Banjalukom, te
im pokazao tamo sve. Pocevsi prvo od svoje skole, obdanista,
Vrbasa, te mnostvo lijepih i prelijepih mjesta u Banjaluci
za koja me mnoge drage uspomene vezu, pa cevabdzinica i
slasticarni, restorana i kafica, aleja banjaluckih i zidica
na kojim sam nekad, kao momak rado sjedio. Setali smo i
vozali se citav taj dan posvuda, i ispricao sam im tada
mnogo toga.
A onda na kraju dana, kad smo obisli jos jednom Haniste i
zgradu gdje sam rodjen, prosetamo kratko do Kastela, pa onda
onako umorni sjednemo pokraj Safikadinog groba. A tu, preko
puta je i danas cevabdzinica gdje smo kupili cevape i koktu,
zapalili svijecu na grobu i sjeli tamo, bas ko nekad.
I sjetim se onda naravno svega, te ispricam djeci istu onu
pricu koju su meni ispricali drugi, davno nekada. Ispricam
im Pricu o Safikadi. 

Prosle godine u ljeto, vracajuci se s mora prosli smo opet
kroz Banjaluku, te svratili ponovo tu, na Safikadin grob.
Djeca k`o djeca, zapamtila da su tu u onoj cevabdzinici
preko puta Safikadinog groba odlicni cevapi, pa me jos onako
pomalo saljivo tjeraju da im dok jedemo, opet pricam pricu o
Safikadi. A ja, sta cu !? Nije mi tesko da je ispricam, po
ne znam koji put. Pricam je uvijek rado, pogotovo kad sam
tamo.
Pokraj Safikadinog groba dok sjedim, ja se osjecam uvijek
nekako cudnovato, ali i lijepo. Valjda, jer svaki put kad
sam tamo, osjetim opet onaj nezaboravni miris ljetnje veceri
u Banjaluci i miris djetinjstva. 
A tamo na tom mjestu, ustvari uvijek ponovo skontam i tajnu,
zasto um pamti tu vjecnu sliku i pricu ... a pamti je
zauvijek.

Ugodan vikend, dragi Banjalucani.
Pozdrav, g

.... je bila rubrika na drugoj stranici casopisa  „Politikin
Zabavnik“, koju sam kao skolarac redovno i sa zadovoljstvom
citao, i koja me uvijek odusevljavala. Tamo sam u ranoj
mladosti procitao puno dobrih i interesantnih stvari, pa se
evo  bas jutros sjetih te sjetne, ali i sretne rubrike
jednog nezaboravnog cajtunga,… ali i jedne, nikad
prevazidjene rubrike mojega zivota.
Jutros naime, kao i svakog dana uz crnu kafu citam ovaj (
isto tako, crni…) „Österreich-zeitung“… a naslovi u
danasnjem, crni da crnji ne mogu biti !!! Najprije, strasno
nevrijeme u zapadnoj Evropi…. Francuska, Njemacka… stotinu
mrtvih, a na stotine povrijedjenih, saobracaj, kao i sav
normalan zivot, obustavljen na cijelom potezu uz obalu
Atlantika….. Pa na sljedecoj strani idu izvjestaji iz
Chile-a , koji je pogodjen razarajucim zemljotresom ( sjetih
se odmah, onog nasega….) …. Stravicni prizori, potresne
slike….(a sa Haitija, koji nije vise najaktuelniji se u
narednom clanku sutaju i bacaju brojkama,… jbote,  da li je
stradalo dvjesto pedeset ili dvjesto sezdeset hiljada ljudi
???!… strasno !!!) …Sljedeca stranica „mog jutarnjeg
zeitunga“,  i sljedeci naslov u mom suncanom prvomartovskom
jutru je da su „Gadafi i Libija objavili sveti rat (lafo,
Dzihad…) Svicarskoj  !!! „. Boze me zakloni. A sljedeci
naslov je o tome da Irak i onaj predsjednik vrli njihov (
sto me, po onom Nostradamusovom prorocanstvu, neodoljivo
podsjeca na onog treceg fatalnoga gresnika, sto ce da nas
sve sa zemljom sravni….), kontaju atomsku, ili jos neku goru
i jacu bombu…. !!! A potom ide clanak i mali naslov, kako se
Karadzic smilovao, te konacno pred Sud u Haag-u izasao…. pa
izjavio kako se nimalo ne osjeca krivim za holokaust i
genocid u Bosni i Hercegovini, vec da je samo branio svoj
srpski narod od fundamentalista koji su kontali da u Bosni
imaju neku svoju „islamsku drzavu !!!?
E, onda sam zguzvao cijeli cajtung, bachio ga u korpu pod
sto i pokusao smirom popit kafu.

A ustvari, htjedoh ovdje napisati nesto sasvim drugo, nesto
sasvim kratko. Pa ode evo, dodjavola... 

Jeste li znali...  da je u Banjaluci nekad postojala neka
sporedna zeljeznicka stanica (tzv. “Mala stanica”), a uz nju
interesantan objekat sagradjen jos u devetnaestom vijeku u
duhu romantizma, sa trijemovima i izvucenom salter salom, a
zvao se tada “ Kraljev dvor” !!? Ja,  kao rodjeni
Banjalucanin, to donedavno nisam znao !!!
Ta “Mala stanica”  se nalazila tamo gdje je krak pruge koji
je isao  iz Predgradja do centra grada, prelazio glavni
drum, odnosno danas ulicu Mladena Stojanovica. Zgrada je do
danas sacuvala originalni spoljni izgled, ali je preuredjena
u zanimljiv ugostiteljski objekat, pod imenom “Mala
stanica”.
Ljetos su me buraz i jedna Natali zvali tamo na rucak, ali
nisam posao. Preko puta je naime kompleks zgrada koji mi se
nikako ne svidja. Ja sam cuo za te zgrade i prije, ali ih
iako sam u Banjaluci cesto, zaista nikad nisam vidio. I ne
zelim da ih gledam. 
Pa zato ne odoh, ni u tu „Malu stanicu“.(reko`, da mi ne
zastane neka knedla u grlu....).
Al` kontam, ma jebo to.... ipak je ta Mala stanica, vrijedna
pomena.

Pozdrav,g

Da, Mala stanica na Carskom drumu (Kaiserstrasse), kasnije
Titovom drumu.
Bila je tu i rampa. 
A iza Male stanice je stanovao moj drug iz Mladen Stojanovic
skole, Domanj Perica sa njegovom bakom.

Ime grada Banjaluke se po prvi put spominje 1494. godine,
dakle prije vise od pet vijekova, iako je prostlost tog
grada visestruko duza. Arheoloska istrazivanja naime
pouzdano pokazuju da je covjek na sirem podrucju grada
obitavao prije vise od 50.000 godina, sto je neki stravicno
dug i maglovit period istorije kojim se mi Banjalucani
dvadesetog vijeka, iskreno nikad nismo puno zanimali, niti
bavili. Za nas je i u nasim mozgovima istorija Banjaluke
bila uvijek smjestena u ovih zadnjih pet stoljeca, koliko
ustvari grad pod imenom Banjaluka i postoji.
A u tih petsto godina, najprije troipovjekovne turske, pa
poslije cetrdesetgodisnje austro-ugarske vladavine, te  u
vremenu bivse, pa na kraju Titove Jugoslavije se nasoj
Banjaluci izdesavalo svasta. Grad se stalno pomalo sirio i
gradio, ali se svako malo, unistavao i rusio. Jer, vazda se
neko borio za vladavinu i posjed nad gradom koji je to
svojom ljepotom i raskosi, i opravdavao. Ali, u tim je
borbama uvijek najvise stradavao sam taj grad, koga su eto
svi zeljeli imati za sebe.
U dvadesetom stoljecu je Banjaluka dozivjela tri velika
razaranja. Prvo od ta tri je bilo ono razarajuce njemacko
bombardovanje na pocetku, pa akcije saveznicke avijacije na
kraju Drugog svjetskog rata. Na grad je u ta dva navrata
palo na hiljade projektila koji su porusili ili ostetili na
stotine zgrada, spomenika kulturne bastine i vrijednih
objekata. A koliko je ljudi tada stradalo, u istoriji
precizno ne pise nigdje. 
Drugo veliko razaranje je Banjaluka dozivjela u oktobru
1969. kada ju je zadesio i razorio zemljotres, koji je u dva
navrata sravnio sa zemljom ili nepopravljivo ostetio hiljade
stambenih zgrada, kuca, kao i privrednih i kulturnih
objekata, te vecinu puteva, mostova itd.itd.
A trece razaranje, odnosno treca golgota grada Banjaluke u
dvadesetom vijeku desila se upravo petsto godina nakon
njenog samog postanka. U toj posljednjoj golgoti stradala je
opet i kulturna bastina jednog prelijepog vjekovnog grada,
ali su tada puno vise stradali sami ljudi. Ali, ne stotine
ili hiljade,…. vec na desetine hiljada ljudi, uglavnom i
velikim dijelom rodjenih Banjalucana.

Ne znam kako ce se u nekoj objektivno pisanoj istoriji grada
Banjaluke, nekad prikazati i zapisati o toj posljednjoj
banjaluckoj golgoti, ne znam sta ce nekad tamo pisati o
tome. Vjerovatno opet samo to da  su u ratnom vihoru
devedeset druge, u Banjaluci jedni ljudi migrirali, pa otamo
otisli. A neki drugi, dosli. I samo toliko. 
Istorija ce to sve sturo i kruto zapisati i otici dalje bez
odgovora zasto je to tako bilo, iako ga zna. Jer, istorija
se jednostavno ne bavi time i ne pise o pravdi i nepravdi.
Istorija pise samo brojke i godine desavanja u kojima su na
hiljade ili stotine hiljada ljudi, samo obican broj i
usputni podatak u mnostvu nekih drugih, mozda vaznijih.
Nesto slicno, kao  recimo sto u svim istorijskim knjigama o
nasem gradu, napisano malim slovima i onako usputile stoji
kako su po odlasku turske , a dolaskom austro-ugarske vlasti
mnogi ljudi migrirali. Dalje pise da je doslo tada u
Banjaluku na hiljade poduzetnika, cinovnika, kolonista i
drugih podanika nove austro-ugarske vlasti koji su zajedno
sa onima sto su u gradu ostali, mijenjali fizionomiju i dusu
grada. A oni sto su tamo dotad bili, (izuzev velikog
Mehmed-pase i jos nekih, koji su ostavili tamo svoja djela i
trag), su zauvijek otisli iz grada, nestali i izgubili se
negdje, a da ih Istorija nije posteno ni spomenula. Broj im
se ne zna, nikad nije nigdje objavljen, a imena pogotovo
nisu. Istorija grada Banjaluke ce se nastaviti i dalje, kao
oni tamo nikad nisu ni bili.
Isto tako ce neko nekad  u Istoriji grada Banjaluke,  onako
letimicno i povrsno procitati o krvavom i besmislenom  ratu 
i migracijama ljudi u tom gradu, hiljadu devetsto devedeset
druge. Ali,  bojim se da nece nista razumijeti. Jer, tesko
razumijemo nesto, dok nam se ne desi. 


U Austriji opet evo, snijeg pade… na behar, na voce….. Tri
je sata izjutra, subota se polako prelijeva u nedjelju, a
ovo doba “oko trice” ja neobicno volim. Covjeku svasta na
pamet padne. Pricam sa svojom, a prikazuju mi se i druge
duse, razgovaram s njima, sjetim se nekoga koga sam i
zaboravio… sjetim se tada cesto i dogadjanja koja su bila,
prosla i otisla negdje u zaborav... Sjetis se cesto i nekoga
ko je nekad davno umro, a u tvom zivotu ustvari, nikad umro
nije. Razmisljanja, oko trice su dobra, jer tek tad ustvari
saznas i spoznas, ko si i kako si, a saznas i to da su mnogi
ljudi koji su nekad mislili i zeljeli kao ti, ustvari  tu
oko tebe. Spoznas da nije sve kruto i zajebano kao Istorija,
vec da postoje i ljudi, a u svakom od njih, i duse njihove.
Saznas tad napokon i to, da nekoj u mrkloj i naizgled
hladnoj noci bez topline, nikad nisi usamljen i sam. I da
postoji nesto sto Istorija nikad nece zapisati.


A sjetih se evo upravo sad,  oko trice….. one moje
uciteljice u osnovnoj skoli, gospodje Milenkovic Ljubinke za
koju vec dugo ne znam nista.  Sjetih se da nam je, pricajuci
uvijek neke interesantne price o Banjaluci, cesto na kraju
znala reci: „ Djeco, upoznajte prvo svoju domovinu, pa onda
sve ostale i druge zemlje svijeta !!!”. A u srednjoj skoli
nam je, sjecam se i toga, onaj nenadmasni i nezaboravni, a
nazalost dugo vec pokojni profesor istorije, gospodin
Zeljkovic isto tako govorio: “ Upoznaj prvo svoj grad, pa
onda ako hoces sve druge gradove ovoga svijeta !!!”. A
profesor Galijas sa Ekonomije nam je jednom sjecam se dobro,
na predavanju rekao da : “ …  nijeda grad u zivotu, nikada
ne moze i nece biti tako voljen i drag ti, kao tvoja
Banjaluka !!!“
Recenice koje su tada ti ljudi izgovorili, mozda cak
morajuci ih izreci kao sastavni dio nekog nastavnoga i
edukativnog programa tada, zvuce sada mozda kao obicna fraza
iz onog nekog doba i vremena, koje je meni licno, ustvari
bio i najljepsi dio i period istorije mog rodnog grada,
Banjaluke. A ti ljudi koji su tada svjesno ili nesvjesno
rekli jednu veliku istinu, vjerovatno nisu nikad ni slutili
da ce moj zivot, kao i sve u Banjaluci jednog dana otici do
djavola….. pa da ce ona istina sto su tada rekli, poslije
jednog besmislenog rata i za mene te najvece banjalucke
golgote isplivati potpuno na povrsinu,  te time postati jos
veca. I velika, do beskonacnosti.
A Istorija ce i dalje da pise u godinama i brojkama ... kao
da nas nekih, nikada nije ni bilo.

Pozdrav,g 
  

Putovao sam neke godine, po prvi i jedini put autobusom iz
Beca do Mostara, i nazad. I sjedio sam u povratku za Viennu
do postarijeg covjeka, krsnog Hercegovca, imenom Mate. Bio
je to upadljivo i za ostale putnike tog autobusa kojim se
obicno voze austrijski gastarbajteri iz Livna, Duvna i
Posusja, neobicno obucen starac, u osmoj deceniji zivota. Na
njemu farmerke, karirana kosulja, karirani sako…. a na glavi
mu kaubojski sesir. 
Dosao je Mate u Hercegovinu po prvi put nakon dugih pedeset
godina, doputovao iz daleke Kalifornije, u rodni mu kraj.
Dosao, kako mi poslije rece da sredi neke papire oko zemlje
i imanja koje tamo ima. A dosao i da vidi, ko je i odakle
je... i da vidi konacno, gdje ce kad umre biti ukopan,
odnosno sahranjen.
I to putovanje od Mostara do Beca, gdje smo Mate i ja dugo
razgovarali o svemu, i tu njegovu zivotnu pricu i besjedu,
natenane  ispricanu kroz suze koje ne teku, vec se uvijek
samo u njegovim ocima cakle….. ja necu zaboravit, nikad. Ta
je njegova prica puna gorke istine i naprosto neopisiva.
Mogao bi je vjerovatno opisati veliki Mesa ili Ivo Andric,
ali ja ne mogu. Pokusao sam doduse par puta, i odustao.
Jebiga, ne ide. Bas onako kako mi Mate u svojoj besjedi o
necemu, nekoliko puta rece: “ Zajebano, brate…. Do zla Boga,
zajebano !!!”

Kad smo dosli u Viennu i ispred zgrade beckog Bahnhofa dok
smo se rastajali, rekoh Mati da me sljedeci put kad bude u
Evropu dolazio, nekoliko dana prije nazove, pa da skupa
mojim Fordom “sletimo” do Hercegovine. I da mi bude par dana
u Austriji gost, sto bi mi bilo izuzetno drago. Ali, Mate se
uljudno zahvali, te mi kroz suze koje mu se u ocima samo
zacaklise, ali opet ne potekose…. rece da ne vjeruje da ce
vise dolaziti. Barem ne, dok je ziv. Kaze, volio bi silno,
ali da je previse naporno i riskantno. Godine su,.... skoro
osamdeseta. Ne zna ni ovako, hoce li ziv „doleceti“ kuci, do
Kalifornije !!?

Stojimo Mate i ja cekajuci svako svoj bus, da nas poveze u
suprotnim pravcima, i svakoga svojoj kuci. Njega na Becki
aerodrom, pa preko Frankfurta i Atlantika, do suncane
Kalifornije, a mene do mog baroknoga Kremsa. 
Gledam starca, siguran vec da ga gledam posljednji put i ne
znam sta da mu na kraju kazem. Govorim mu da ne tuguje, da
je eto uspjesno obavio tu svoju misiju i tako nesto, bez
veze. 
A onda, ni sam ne znam kako i zasto, rekoh mu da ja duboko
vjerujem kako Hercegovina postoji i tamo, na onome svijetu
!!!? “
Mate me gleda, ne govori nista. Gleda me dugo, ali ne
progovara. I tad mi se ucini da vidjeh jednu jedinu suzu,
kako mu niz obraz potece. 
Ne znam, mozda je potekla od studeni i zime sto je tu noc
Viennu zakovala… ili mi se samo ucinilo. U tom momentu
rastanka, jednostavno nisam znao sta pametno da mu kazem, pa
mu rekoh tako.
Mozda sam ga rekavsi mu to, i slagao. A ko zna, mozda sam i
istinu rekao. Nadam se da jesam.
Nadam se, radi Mate.

Ugodan dan, g

" Bosna je zagonetka. Na onaj nacin na koji je i covjek
zagonetka, sam sebi. Kao sto je uostalom, svaka zemlja pod
nebeskim svodom - Bosna,..... tj. zagonetka.
A sa svojim otkrivenm licima, ali i tajnim naslagama,.... sa
svojim lijepim , ali i mracnim cudima, Bosna je nesto vise.
Bosna je labirint.
Put u labirint je put saznanja, otkrica, obasjanja, pa je
cijena velika. I cesto se placa izgubljenoscu. Jedino
pouzdano sredstvo je apsolutno budan i otvoren duh.
A onako, kako duh nikad nije konacno budan i otvoren... ni
labirint se nikad ne predaje konacno. Jednom, na jedan nacin
odgonetnut, on se u drugom, drukcijem navratu opet pokazuje
kao tajna.
Sve je dakle, u putovanju. 
Spiralnom, i ponovnom. "


Putujem, ponovo i ja..... iduce sedmice, opet.
Putujem da upoznam i da ponovo saznam. Putujem, svjestan da
se u tom labirintu mogu izgubiti..... ili pronaci samoga
sebe. Svjestan sam potpuno da ishodi svakog mog putovanja u
Bosnu, mogu biti razliciti. "Cijena je velika... i cesto se
placa izgubljenoscu "..... 
Ja se dosad u svojim putovanjima u Bosnu, Bogu hvala nikad
izgubio nisam. Vec sam samo i uvijek,.... pronasao samoga
sebe.

Ugodan vikend. 
Pozdrav,g

Gorane, bez uvrede, ali nesto ti dug godisnji.
Nije da se bunim, ali sam nestrpljiva da cujem (procitam)
kako je bilo. Postala sam ovisnik od tvojih komentara. 
Pozdrav

Ah, moja ti....!!! Pun sam ti utisaka iz Domovine, ali me
evo po povratko otamo safatalo ovo proljece austrijsko. Pa,
nisam kod kuce nikad,... stalno nedje "trandam" :)))
Al`, napisacemo nesto svakako.... samo za raju.
pozdrav,g

 g........dobro dosao,u proljece austrijsko,koje te
otelo,stazama i bogazama.
Sjecas se onog...napisi nesto ljubavno,nek nesto novo
bude.........obozavam,tu pjesmu,valja,je nekad preslusat
zbog raspolozenja,pisaceg.
Tebe srdacno pozdravljam,i ocekujem tvoje sljedece pismo u
temi.
Nesto cu ti priznati,kako nisam vozac,i nemam vozacku
dozvolu,a kako se rijeci,i zaboravljaju,kad sam prvi put
procitala rijec "vinjeta"na kajaku ,naumpao mi je prvo
sladoled vinjeta,pa tek kasnije,kao su
spominjali,autoput,skontam na koju se vinjetu odnosi tema.
A i onaj sladoled,nekako bio nafilovan,pa bas one
pruge,cinio se bas kao auto-put............eto.
Ostaj mi u svakom dobru,i u Bosanskoj vinjeti.Tvoja Azra

Cao Azra. 
Ma, moram ti se javiti, i vako... a i nako.(ne znam ti bolan
uopste vise mail-adresu...).
A ponukalo me najvise to sto sam u tvom "pismu kajaku",
prepoznao sebe. Ne, zato sto si me spomenula, ono na klupi "
ispred dvorane ",,,, vec ono, kad legnes, pa ti se uvijek
neki detalj, neka slicica, makar i sitnica, otamo iz
Banjaluke i onog prosloga zivota pojavi ... cesto ti se
nesto, nako lijepo prikaze (pamtimo samo lijepe stvari, zar
ne !?)...i mi, nas dvoje to ne odbijamo, kao mnogi sto rade.
Mi to priznajemo, mi to volimo, maltene zelimo, ne zalimo za
tim, nego i dalje volimo... to isto, cak prizivamo, zelimo.
Mi o tome mislimo i pred spavanje, ali i kad smo budni. Mi
zivimo s tim, mi se toga nikad nismo odrekli. Mi smo
Banjalucani zauvijek, mi volimo isto, razmisljamo isto,
sanjamo isto.
I tu se nas dvoje jako kontamo. Kontas Azric !!? Znam da
kontas. Znam zato sto smo zajedno u Banjaluci mladost
proveli, i zato sto smo ta ista raja i generacija
banjalucka. A ti imas "bosansku vinjetu", sto posto. Mislim
da tu "vinjetu" otprilike devedeset posto ljudi koji su na
ovom Kajaku, vise nemaju. Odrekli su je se, izgubili je
svjesno ili nesvjesno.... ali, nemaju vise tu bosansku
vinjetu. Prihvatili svedsku, njemacku, iliti slovenacku,....
a odrekli se svoje. Zalosno i tragicno, moja Azra. 
Nego, nadam se da ce nam se odmori ove godine "poklopiti". A
Dream na terasi kraj Vrbasa (opet "Stari mlin"), vec je
dogovoren krajem jula..... napisacu vec na forumu nesto o
tome.
A evo, nikako da napisem nesto o boravku u Domovini, o
ljubavi.... o Bosni, o Hercegovini, o nasem Bendzelaju ( ma,
nikad nije bio ljepsi....), a Mostar... Mostar u proljece je
poseban Dream !!! Ama, imao bih toliko toga da napisem, ali
sam vazda u nekom letu..... ne znam sta mi je. Kucna klima,
inspiracija za pisanje.... nula bodova. Klepio me
adrenalin.. i ovo proljece, ono praaaaaavo...
Azric, srdacan pozdrav, od stare raje, ispred dvorane....
tvoj Chombe.

p.s. a fina ti bas ova setnja Banjalukom,.... samo malo
preduga pjeske:)))....al`hajd`, provozacemo se istom
strekom, mojim Fordom. Vinjetu, imamo vec...

neispavana@hotmail.com.moja je adresa,ili G.P,kao i Dajanina
u B.Brodu.......Chombe,odmori nam se poklapaju,sretnem te
obavezno,kod Dzuzine mame cu ostaviti poruku za tebe kad
stignem u bendjelajku,al meni se ide na more,mozda svratim u
Minhen,i Bec,u prolazu za bendjelajku,ima tu svakakvih
kombinacija,cujem da biograd nije aktuelan,.......a sto se
Forda tice,jao,pa ja jedva cekam da pjeske razbacim
turu,mala carsija,pa kraj muzicke skole,pa onim ljubavnim
sorom,ko nekad,pa do N.B.pa zavrsim,u
Seheru...........i,nema meni kraja,kad podjem da tabanam.
Puzdano znam,da sam sigurno 10.avgusta za Dansku,jer skola
pocinje,a mozda i ja upisem kakav fakultet,pod stare
dane,he,he.......
Cujemo se na mojoj adresi,pozdravljam te,vidimo se ovo
ljeto,kud puklo,da puklo.
Ne bih da reklamiram,a ni da spominjem nikav restoran,jer mi
kad se sastanemo,a tako je vazda bilo,mi gdje
sjednemo,sjednemo,gdje pocnemo,tu zavrsimo,da do jutra,i
sutra..........ne znam,koliko je raja prihvatila,strane
vinjete,ima razlicitih razloga,al ja uvijek nekako mislim,da
je bl mentalitet,bio,te nijanse,da se sve vise i vise
skrivaju u sebe,kao jos jedinu oazu,u kojoj su sami sa
sobom,a i okolinom saglasni,jer nama nikad nisu
prepiranja,ubjedjivanja,i dokazivanja,bili jaca
strana......et,ja sam vise za brzake,a neki su za
tihe........pozdravi mamu,i hvala ti za sva pitanja iz
kontrolnog,koje si krao sa njenog stola,,pa mi biologija
nije bila problem,he,he
Jungija isto puno pozdravi,i sestru,Dajanu,Unu,i Darija

Postojala su u nasim zivotima, pa tako postoje i danas u
nasim sjecanjima  mnoga mjesta gdje smo nekad bili,  gdje
smo jednom putovali, rado tamo odlazili… a gdje odlazimo
mozda i dan-danas. Mnogi prelijepi gradovi i metropole u
predivnim zemljama sirom Evrope i Svijeta, mnoga mora,
rijeke i planine, te cudesne ljepote prirodne, kao i
svjetska cuda svakojaka koja smo obilazeci ih, ushiceno
gledali i neizmjerno im se divili.
I nosimo danas sva ta predivna mjesta u nasim lijepim
sjecanima, kao nesto posebno i pamcenja vrijedno.
A postoje opet i neka druga, draga nam mjesta i gradovi,
gdje smo nekad bili ili dolazili, mjesta  gdje danas
odlazimo najcesce jos samo u mislima. A ako ipak mozemo i u
stvarnosti, odlazimo danas tamo, ali  iz nekih sasvim drugih
razloga i pobuda.
Ta,  „neka druga“ mjesta i gradovi su nam nekad bila sasvim
uobicajena, svakidasnja i nekako prosta. Nisu nam tada
predstavljala nesto tako znacajno, grandiozno i veliko kao
sto bile su nam recimo Istambulska Aja-Sofija, Milanska
Scala ili Pariski Ajfelov toranj.  Bila su nam to tada
sasvim obicna mjesta i gradovi, iz naseg svakidasnjeg
zivota.
A danas, u ovom nekom mom drugome zivotu, poslije zivota…..
i u mojoj psihi, ta su nekad „obicna“ mjesta i gradovi
postali najveci, najznacajniji, „najgrandiozniji“, najdrazi
mi i najljepsi, na cijelome svijetu !!!
Jer, sva ona imaju onu neku dusu, koju ja prepoznajem. A nad
njima lebdi, valjda zauvijek….. i sama dusa moja.



Posao sam prilicno rano, u suncano proljetno mostarsko
jutro, s namjerom da samo malo prosetam i kupim lepinje za
popodnevni rostilj, u Pocitelju. Majka je jos spavala, pa
rekoh taman toliko vremena imam. Bila je nedjelja, a bas taj
dan je bio i Uskrs, pa iako mi to nije bilo toliko bitno,
ipak je jutro s tim bilo nekako jos ljepse i nekako
svecanije. Spustam se ubrzanim korakom niz Franjevacku ulicu
prema Starom mostu i Kujundziluku, a prate me sva crkvena
zvona Mostara sto prizivala su vjernike na prvu jutarnju
misu i molitvu. Prolazim pored crkve na dnu Franjevacke i
gledajuci onaj visoki nadogradjeni crkveni toranj, ne mogu,
a da se opet ne zamislim nad ljudskom gluposcu i
kontraverznim ponasanjem toboznjih vjernika, koji s jedne
strane ruse mostove, te nerazumno pokusavaju da dijele
vjekovne drzave i gradove…. a s druge strane sagrade potpuno
nesrazmjerno sa jednom obicnom i omanjom crkvom, kako „oni,
s druge strane Neretve“ podrugljivo kazu …. „najveci i
najvislji toranj na svijetu“ !!!
Ali, to me razmisljanje nije omelo u predivnom raspolozenju
savrseno lijepog proljetnoga jutra. Cak,  kao ponesen nekim
novim elanom i poletom koracam dalje nizbrdo, prema Starom
mostu i carsiji. 

Svaki put kad dodjem na Stari most u Mostaru, ja se osjetim
nekako cudnovato i uzviseno. I nekako, iznad svega.  Svaki
put kad dodjem na taj most koji sam presao dosad najmanje
stotinu puta, ja uvijek na sredini zastanem i ostanem tu
dugo, bas kao da sam tamo prvi put.
Tu se na samom mostu u rano proljetno jutro, ustvari ne
desava nista. Nema na njemu nikoga, nema jos ni turista,
prodje tek pokoji dedo sa cekerom sto je valjda kao i ja
posao da kupi kruh ili lepinje. Na mostu se ne desava
nista,…. a u meni samom, mnogo toga.
Gledajuci najprije u onu, tako grandioznu, mocnu i
jedinstveno lijepu Neretvu ispod sebe, sjetim se uvijek mog,
nazalost pokojnog tetka Lene i mojih prvih ribarskih
poduhvata na Neretvi, s njim. Sjetim se tih nekih vremena,
kad smo izjutra sa Fadilom i Mehom isli na pastrmku, a tek
navece kuci se vracali. Lovili smo pastrmku na musice, koje
su oni sami od vune raznih boja vezali i “stvarali”, pa smo
bacali svaki dan neku drugu boju musice…. odnosno onu boju,
koja taj dan “radi”. 
Danas nema vise ni Meshe, ni Faje, ni tetka Lene , a nema ni
„idjenja u ribu“. Ali, ja tamo tog jutra nad Neretvom sve
njih i sve to sto je nekad bilo, osjecam potpuno. Imao sam
bas neki osjecaj da stajali su i toga jutra sva trojica, tu
pokraj mene. I da mi tetak Leno, isto onako kao sto mi je
nekad  u rana jutra na Neretvi govorio… govori, evo i tad: “
 E, Góca moj….. danas ti ona ide, samo na “zelu” !!!”
Hoce reci…. samo na zelenu.

Gledam onda u one fantasticne, mocne i neopisivo lijepe 
litice planine “Velez” sto se uzdize nad Mostarom. Gledam,
one stotinama godina stare, vjekovne  kuce i terase po
Kujundziluku, gledam ljepotu nevidjenu, jedinstvenu. I
razmisljem koliko li je obicnih smrtnika slicnih meni tu
nekad stajalo i preko tog Starog mosta prelazilo.
Stojim dugo tamo,  budim sjecanje na sve ono sto je jednom
bilo, a ustvari nemam potrebe da ga puno ozivljavam, ….zivo
je, jako i drago kao nekad. Kao nesto toplo i vedro, to
sjecanje lebdjelo je i tog jutra oko mene. Nesto cudnovato,
neopisivo i nestvarno, a ipak stvarno. Kao da ga doticem,
dodirujem. Daleko je, a opet u meni je.
Zahvalim se na kraju Bogu dragom na svim tim rijetko lijepim
momentima i trenucima, i svim osjecanima sto me prozimase
gore na mostu, zapalim chik, pa krenem lagano dalje niz 
staru mostarsku carsiju.  
Setajuci Kujundzilukom, covjek ne moze tek tako proci, a da
ne svrati na malu pijacu koja se “po mostarski” zove “Tepa”.
Prodjem izmedju tezgi na kojima vidim opet svjezu, jutros
ubranu blitvu i rastiku, povrce koje raste valjda samo u tom
dijelu svijeta !!?  I u mom nezaboravnom djetinjstvu. Pa se
valjda zato kad god dodjem u Mostar danima gusim samo u
japraku, blitvi i rastiki koju moja draga majka sprema, samo
za mene. I sprema, najbolje na svijetu !!!
Ulazim i u malu prostoriju uz Tepu, koju nazivaju trznicom,
gdje sam zatekao samo dvije zene sto prodaju onaj
“smrdljivi”, a meni najdrazi sir iz mijeha  “torotan” i
ovciji kajmak iz Nevesinja. Na toj, ustvari glavnoj pijaci
“Istocnog Mostara” je tog jutra bilo samo dvadesetak zena
koje prodaju i nekoliko ljudi sto ponesto pazare. A meni se
opet ta pijaca vazda cini raskosnom i predivnom. Uostalom,
kao i mnoge druge pijace u Bosni i Hercegovini.
Odlazim sa “Tepe”, zadovoljan i sretan, sa cetiri kese,
prepune Hercegovine…. i pune djetinjstva.
Dalje me put, odnosno ulica Brace Fejica vodi do
Karadzozbegove dzamije u cijem dvoristu malo odmorim,
slusajuci samo onaj vedar svadzalacki cvrkut vrabaca, pa
nastavim dalje.
Jutro je bilo predivno, htio sam da traje sto duze,…… da ne
prestane nikad.
Ugledam onda setajuci dalje, ispred jednog zavucenog i
neuglednog lokala malu zgodnu basticu sa svega dva stola, a
u cijem je cosku upravo cvjetao ogroman mirisni jasmin. 
I privucem se tamo,  sjednem malo da se nauzivam tog opojnog
mirisa mostarskoga jutra i jasmina. I ne znam sta mi bi…
mahinalno zapjevam istiha onu dobru, staru. A  naravno da u
toj basci od jasmina, nije s ibrikom u ruci stajala
prelijepa Emina…. vec, pred mene izadje brkat momak, po
dijalektu cini mi se iz Bilece ili Nevesinja. Nasmija se
srdacno kad me ugleda kako pjevusim i pozdravi sa Sabah
hajrula`. Odgovorih mu sa „vozdra buraz“ i narucih tursku
kafu, iz dzezve. A momak mi uz kahvu, iako to nisam pozelio
donese i jutrosnje novine, sto je tamo kao neki obicaj, pa
ga ne odbih.
Eh, a djavo ne da mira,……. pa hoce da mi pokvari jutro !!!
Uzmem novine u ruke, okrenem prvu stranicu, te procitam
odmah i udarnu vijest. Iskreno mislim, pa zato i kazem evo,
da bi taj clanak vise pripadao onom nekadasnjem omladinskom
casopisu  „Zabavnik“ i onoj njegovoj interesantnoj rubrici 
„Vjerovali ili ne“… nego drugoj stranici jedne ozbiljne i
visokotirazne novine, koju cita sav normalan svijet u
Be-Ha.
Naime, u clanku se navodi da je jedan visoki poslanik u
Parlametu Bosne i Hercegovine (mislim da se gospodin zove
Lozancic…) ,  jedan srednjovjecni covjek koji prima jako
dobru platu u BiH, usput  godinama primao i penziju iz
Republike Hrvatske !!!!? I time ostetio tu istu  za nekih
sezdeset hiljada maraka.  Svaki, iole normalan covjek se
citajuci te idiotizme, valjda prvo upita „ko je tome
kiv…kako to moze da funkcionira…. i do koga je…. ???!“ A
najbanalnija od svega je na kraju clanka upravo morbidna
izjava tog bandita, koji kaze da je on cijelo vrijeme
vjerovao i mislio kako je to sto je iz Hrvatske primao, bila
kao neka pomoc Republike Hrvatske, Hrvatima u BiH !!!??? 
Dakle strasno, do povracanja.
Smotam novine, placam kafu….. idem dalje. 
Nista mi ne moze pokvariti ovo prelijepo proljetno jutro. Pa
koracam dalje,  plovim opet u mislima i lijepim sjecanjima
kroz mostarsko jutro, sve do Titovog mosta. Stadoh kratko i
na tom mostu, pa gledam. S jedne strane mosta je devastirani
i razruseni, nekad najljepsi mostarski i nadaleko cuveni
hotel “Neretva”, a s druge strane donekle obnovljeni i
sanirani, ali u svom tom okruzenju,  nekako “jadni” hotel
“Bristol”. Nekad su to bila dva elitna mjesta grada Mostara.
Mjesta gdje je svirala uvijek primjerena muzika, gdje se se
izlazilo u svecanim odijelima i frakovima, gdje se plesalo i
zabavljalo, na nekom nivou. Danas su ta dva hotela, dvije
ruine,  dvije oronule “starice”, gdje zalazi svako i
niko…..i sto kao svjedoci jos jedne ljudske gluposti stoje
na razgranicenju “Istocnog” i “Zapadnog“ Mostara, pa sam
ljetos sjedeci sa majkom na terasi Bristola imao osjecaj da
se tu na tom mjestu i sam rastacem i dijelim na pola. Mnogi
su o tome vec napisali i price i pjesme, …. i svasta-nesto.
Ja ne mogu napisati vise nista, previse je bolno. A ovo
jutro, tako predivno.
 
Idem dalje, koracam ubrzano preko Spanskog trga, pa pokraj
Rondoa, sve tamo do Avenije i kuce pod brojem tri. Sjednem
onda na klupu preko puta te kuce i avlije, gdje sam maltene
odrastao i mnoga ljeta u djetinjstvu proveo, te zapalim
chik, eto kao da odmorim opet malo.
Kuca je sad  potpuno devastirana, avlija u korov zarasla i
jako tuzno izgleda.  I onda, sta cu…. opet u mislima
zaplovim, ozivim lijepa sjecanja…….. i sjetim se opet
svega.
Sjetim se opet tih nasih ljetnih dolazaka u Mostar, kod babe
i dede. 
Sjetim se onda i onog banjaluckog zemljotresa zbog kojeg smo
brat i ja morali napustiti razrusenu  Zmaj Jovinu skolu i
Banjaluku, te prvi osnovne zavrsiti u “Desetoj osnovnoj”, u
Mostaru. Sjetim se i onih mojih skolskih drugara iz Mostara,
onog nekog Bade, Dade, Brace ili Dzoneta koji su nas uvijek
zafrkavali kako mi cudno govorimo (a Mostarci, kad pricaju,
bas kao da pjevaju))). Sjetim se onda i odlazaka na
obliznji Velezov stadion pod Bijelim brijegom,  sjetim se
avlije, babe i dede.  Sjetim se i onog sunca sto povazdan
przi, i one  nesnosne  vreline od koje se asvalt topio, pa
po bosim nogama se lijepio i przio.  Sjetim se i limenog
“skipa” u kojem smo se brckali i rashladjivali na mostarskom
zvizdanu, sjetim se i one lubenice sto se vazdan u koritu
“pod pipom” hladila, sjetim se i “pipuna” koji nam je uvijek
gorak bio, iako nam je majka cesto govorila kako je to
nekakvo “kraljevsko voce”… sjetim se i onog omiljenog
babinog kolaca u zaljevu sto je danima u spajzu na regalu
stajao, a zvao se  “Jugoslavija”….sjetim se i mostarskih
ljetnih kisa, proloma oblaka i grmljavine koja valjda samo
tamo tako strasna moze biti….sjetim se i onog “strasnog
brice” sto je dolazio da nas sisa, a mi bi se kad ga
ugledamo  po avliji razbjezali i na smokvu peli…. sjetim se
i babine pure od kukuruznog brasna, i ustipaka, i prevrta, i
onih domacih “narandzastih” jaja za dorucak, i maslinovog
ulja  ama-bas u svakoj hrani, i domaceg dzema umjesto
eurokrema koji baba nije kupovala nikad, i Kiseljaka , i
saransaka, i kavade, i dolme, i japraka, i svake babine
manjistre se sjecam.  Sjetim se tada i onog zelenog bicikla
na tri tocka, kupljenog na banjaluckoj pijaci “pod plocom”,
oko kojeg bi se brat i ja vazda svadjali, posto smo imali
obojica, samo jedan…. sjetim se bijelog “Fice” sa
registarskom tablicom BL 69-25 kojim bi starci dolazili da
nas obidju, i onih “Gavrilovic”-mesnih narezaka i
“Eva”-sardina koje bi nam donosili, znajuci da to volimo, a
baba nikad ne kupuje….sjetim se i kokosinjca gdje bi se
sakrivali kad nas dedo sipkom po avliji zaganja, posto bi
nam  u neko doba dodijalo gledat onu pipu kako po lubenici
lagano samo curi, pa bi je odvrnuli na sav mah, da pljusti…
i onda se u kokosinjac sakrivali i od straha  “u gace
srali”…. i toga se opet sjetim. Ma, sjetim se svega !!!

Sjedim na klupi, preko puta “babine kuce” i avlije gdje sam
odrastao., sjedim uz trotoar najprometnije mostarske
Avenije…. i naglas se smijem !!?  Udubljen u ta sjecanja
neka daleka, nisam ni primjetio da je tamo vec puno
prolaznika, a najvise djaka sto usput galame, “ `nako, po
mostarski”… i zure da stignu na prvi cas, u obliznju “Desetu
osnovnu”.  Pa se, primjetivsi to trgoh i prenuh iz tog
mastanja. I opet se u stvarnost povratih.
Ustanem sa klupe, da ustupim drugima mjesto, zapalim chik i
podjem polako put groblja na Balinovcu, gdje vec dugo u
hladu cempresa leze i baba moja,  i dedo moj, a odnedavno i
pokojni moj tetak Leno….. onaj sa Neretve.
Usput do groblja naidjem i pokraj mjesta gdje je nekad bio
kafic  „Vaha“, vlasnistvo tada, a i zauvijek jednog od
najcuvenijih i najpriznatijih fudbalera bivse Juge,Vahida
Halilhodzica- Vahe. Tamo sam nekad u mladosti sa rodjakom mi
Vladom dolazio cesto, a svi me tamo u kaficu tada zvali
„Banjaluka“. 
Na groblju se nisam zadrzao dugo, morao sam vec odavno kuci.
Sjedoh malo kraj porodicne grobnice, poslusah cvrkut
lastavica sto su u letu svako malo do cempresa dolazile, pa
opet negdje odlazile… spomenuh poluglasno svakoga ko je
tamo, na kraju spomenuh i dragoga Boga…. i polagano podjoh 
kuci.
A na vratima stana u Franjevackoj, ceka me vec budna mati i
govori mi tiho  : “ E, sine….. jesi kupio lepinje !!!?
Hajde, ohladi se kafa.”


Postoje u zivotima svakoga od nas ljudi koje necemo moci, a
i ne smijemo nikad zaboraviti i zauvijek napustiti. Oni ce
vjecno ostati u nama. I treba da bude tako.
Postoje isto tako gradovi i mjesta u njima koja su nam danas
puno vaznija i veca, i od  onog “najveceg” Ajfelevog tornja,
a i od samog Pariza. Postoje mjesta i gradovi koji u nama ne
umiru nikad.
A postoje na kraju i jutra u nasem zivotu, koja nam ponekad,
tako rjecito govore o svemu tome.  Jedno od takvih je bilo i
ovo proljetno jutro, neki dan u Mostaru.

Bio sam opet u gradu koji i pored svega sto se u
medjuvremanu desilo, izuzetno volim. Bio tamo na mjestima
koja, kao lijepa pamtim. I bio opet sa dragim mi ljudima,
koji su jedan veliki dio mojega zivota.
Na kraju jutra sam sa majkom na balkonu popio kafu…… a u
setnji sam usput kupio i lepinje za popodnevni rostilj, u
Pocitelju. 

Ugodan vikend,g

Odavno ne procitah nesto tako lijepo kao clanak pod brojem
209 (Jutro).
HVALA PRIJATELJU!!!

Ja zamisljam da bi taj Magic-bus bio udoban i kvalitetan,
upravo onakav kakav i prilici za takve ljetne ture. Tim
busom bi kroz Domovinu putovalo tridesetak…. ili pedesetak
Banjalucana koje djelimicno, dobro ili nikako ne poznajes….
sto uostalom nije ni bitno.  Magic-busom se apsulutno ne bi
vozile duge rute, vec kontam da  bi se svakih sat vremena
negdje stajalo, pa popilo kafu, neku  cugu ...ili barem chik
ispusilo na nekom lijepom i zgodnom mjestu kojih je usput u
nasoj Bosni sijaset. U samoj voznji bi se malo upoznavali,
zezali i zajebavali…. pa one rupe i okuke na cesti ne bi ni
osjetili. Kontam da bi ti minuti i sati voznje "Magic-busom,
kroz Domovinu" prolazili zacas, brzo, pa cak i prebrzo… u
druzenju s rajom koju volis i osjecas, u dobrom rapolozenju,
u jebi do neba, u pjesmi i u onoj nekakvoj cudnoj vibri koju
odavno osjetio nisi.
Po dogovoru bi se naravno vec ranije odredile destinacije i
stacije Magic-busa, gdje bi negdje u kasno popodne
pristigli, pa tamo uz dobru festu bosansku i muziku ”samo za
raju” dernek dernecchili….. i zanocili. ( naravno, ko moze i
ko hoce…. a ko nece i ne moze derneka, pa moze na terasi
hotela ili u laganoj setnji uz Unu ili Plivu da uziva i
odmara za slijedeci dan putovanja….). Svako moze da sam sa
sobom skonta i organizuje, sta hoce i moze. A samu
organizaciju putovanja Magic-busom kroz Domovinu, te
smjestaja, nocenja, teferica, vecera, muzike, izleta,
obilazaka, doceka i ispracaja…. sve nam to moze skontati
bilo koja turisticka agencija u Banjaluci ili Bosni i
Hercegovini. Napravice sve do u tancine onako kako hocemo i
zelimo, svugdje ce nas sve spremno docekati. A sve se to
moze organizovati za desetak minuta.... preuzimam na sebe.
Putovanje Magic-busom ne mora, a i ne treba da traje danima
i stotinama kilometara. Moze biti i do Dubrovnika ili do
Mostara…. a moze i samo do Omara, u  Skender-Vakufu. Meni
licno je svejedno. Ja sam Bosnu i Hercegovinu i prije rata
puno proputovao, a poslije njega kao i mnogi sto su, jos i
vise. Pa sam te eventualne destinacije i stacije tog naseg,
jos uvijek imaginarnog Maggic.busa vec posjetio i puno puta
vidio. Ali, to apsolutno nije bitno. Relacija…. Banjaluka
(polazak ispred “Kras”-a, naravno.... da se opet
slikamo....ko nekad ), pa Unska magistrala preko Otoke,
Krupe i Bihaca, pa Putem Avnoj-a preko Petrovca, Kljuca i
Jajca….. malo gore do Skendera i Omara….. pa niz Tijesno, do
Banjaluke….isto tako, bila bi perfektna i atraktivna !!!!!
Na toj, naizgled kratkoj relaciji ima hejbet predivnih
mjesta za posjetit (fantasticne rijeke, fascinantna brda i
bosanske planine, predivni obronci, pasnjaci, vrela i
vjekovne carsije… upravo, ona prava Bosna…), a restorani,
kafane i terase nad tom cudesnom ljepotom…. o tome ne bih
trosio puno rijeci, ni vremena…  najkrace receno, boli glava
!!!!
Ali, najvaznije je,…. odnosno jedino vazno u svemu tome,
nije to sto je Bosna najljepsa zemlja na svijetu…..
najvaznije je barem u ovome tekstu da bi se toga svega
nauzivali opet ponovo, ali ovaj put zajedno sa pravom
banjaluckom rajom, .... i sa rajom sa Cafekajak-a !!! Pa da
jednom konacno dozivimo i taj “Dream” !!!

Iako ne bih mozda trebao, ipak moram ( ma moram, radi nase
Refike...), da se osvrnem na jedno neumjesno, nepromisljeno
i potpuno nepotrebno javljanje osobe (za koju ne mogu da
vjerujem da je Aida Kadic,....., potpis je Aida K.), gdje
ista navodi kako se ne bi vozila busom kroz Bosnu, kao oni
nekakvi Ameri ili Japanci, "ko svinjcad"... itd. Mislim
gospodicna, u kojem Vi filmu zivite..... iliti glumite !!!?
Mozda "U registraturi" !!? Ljudi po zapadu "pucaju" na
tisuce kilometara busom ....putuju cak iz Austrije busom, na
Sjeverni pol !!! (nedavno komsinica mi prica....putovali
gore, presli 6.000 km, kroz cetiri zemlje... i super im
bilo...), ....moja majka svojevremeno obisla busom pola
Evrope, ja putovao isto tako svuda...
E, al`sad neko nece i ne moze da se "ko svinjce" voza
autobusom po Bosni,.... vec bi mozda, u Lambordziniju !!!?
Aida draga.... dje ce ti dusa !!? Ne znam sta bih Vam dalje
rek`o. (rek`o sam neki dan onim sto nam pricaju bajke o
Americi...mozda ste Vi u Svedskoj. Al`to je savrseno isti
belaj,...jbga,  da ne kazem sta grdje...). Jedino sto mogu u
ovom momentu reci je da napustite kariku...ono, ko u onom
glupavom kvizu.



Znam, i svjestan sam potpuno toga da nije svako u prilici da
dozivi taj “Dream”. Priznajem i postujem, svacije. Nekome su
mala djeca,…. neko voli vise Jadransko  more,…. neko ima
visok tlak ili cesto mokrenje,… neko ne podnosi voznju
busom, pogotovo po rupavim bosanskim cestama.  
A neko opet, kao naprimjer moja supruga, ne podnosi vise
Bosnu i Hercegovinu nikako !!?
Ja sam to vec jednom otvoreno rekao i priznao, zasto da ne
!!? Moja supruga voli Jadransko more, voli Austriju i
prihvata je kao “novu domovinu”, a za Bosnu kaze: “ Divlji
narod, divlja zemlja.”  … A ja, moju Bosnu i Hercegovinu,
upravo obozavam. I volim je iznad svega. 
Mi smo to jedno drugom akceptirali , odavno vec. Skontali
smo se, po tom pitanju dogovorili … i oboje smo  rahat. 
Ja cu se tim Magic-busom voziti jednom, sigurno, ….a moja
supruga, nece nikad. 
I, mirna Bosna.

Ja imam jako puno banjalucke raje oko sebe, kako po
Internetu, tako i u stvarnosti. I svjestan sam jos od
pocetka, da smo mi mnogi razliciti. Vrijeme, godine,
okruzenje, zivot….. svasta nas nesto mijenja, sto je i
normalno. A uostalom, mnogi Banjalucani nisu nikad ni bili
raja... dapace. Takvih je jako puno ovdje, na Kajaku.
Ali, Cafekajak je jedina banjalucka stranica koju vec deset
godina intenzivno posjecujem, iako znam da postoji puno
nekih drugih. Na Cafekajak-u sam pronasao onu pravu
banjalucku raju. (dobro, priznam…..ima i puno onih drugih i
svakakvih likova, ali oni nisu tema…da,da imamo i Seksove
barikade koje nas uglavnom stite od tih idiota….).  Café je
za mene definitivno najbolja BL- internet stranica, i na tom
stanovistu i u tom ubjedjenju cu mislim i ostati. 
Dok mogu. A nadam se da cu izmoci. Naravno, uz pomoc Sehe i
njegove objektivne cenzure. Bez toga, Kajak bi se raspao
davno.
U Banjaluku cesto odlazim i sa rajom otamo pricam, pa znam i
to da je sva gradska raja i svi oni “dobri”, sto su tamo
ostali… svi citaju Cafekajak.
A nije ovo nikakva reklama, Cafekajak ne treba reklamu. … to
je fakat. 
I tapija.

Ehhhh…… a doajeni, antolozi i tvorci  tog Cafekajak-a su ….
na prvom sjedistu “Magic-busa, kroz Domovinu”,  trebali bi
po meni biti…………..iskreni moj bosanceros i jaran Djula (sa
gitarom, naravno), do njega Zlatka moja….odmah do njih bi se
nekako uvalili mi, moj najveci i vjecni, Djuza… do njega,
naravno ja, …….pa onda redom jaran moj Igor Kurjak-IGGY,
Alma (mali u krilu….), pa buraz mu Damir… pa dalje 
prekrasne nase Refika, Sanja, uz njih  i Refo T.,… pa Anisa,
Aida Kadic, neispavana Azra, ….pa Severin, Bacca, G-Dog,
Nerko G., Sule, Pajp, Sile, Los Chairos  …pa Jasna,Aida,
Alma (e, sad….koje...))….. pa moja divna skolska jaranica
Nada from Calgary, te Visnja iz daleke Arizone… moji Vesna i
Milorad sto su se vratili u Bendzelaj, te Maca iz Geteborg,
za koju ne znam vise nista… pa Damir D.(druga gitara) i
Abraham-Ibro, dirka nash (sa nesseserom usnijeh harmonica),
za koje vise isto ne znam nista….. a Atif Turcinhodzic nam i
svira i pjeva ( sta je s tim covjekom, ljudi pobogu)....pa
nasa lijepa Dinka i komso moj sa Hanista, Zlaja O. ( ko zna
dje su !?)……. Hinda i Memo (pojeo ih mrak….)… gdje su Eki
Brada-legenda grada Banjaluke i prekrasna mu supruga Beate,
da nam malo o Komunama pricaju, pa gdje je dragi nas Djani
da nam jointove mota, a drug Nerminko da nam pokaze kako
mornari cugaju…..a Olgica, Olgica.... da nam u onaj sef
udara i k`o onomad u Studencu (za NG), da nam plese…. 
Ne znam ko bi nam jos falio !!? Nisam pametan. Kontam evo...
i benavim. Drug Tito, poster na sajbu....zastava Bosne......
i vozi Misko !!!


MAGIC-BUS……… Das ist….nije bolan, Walter.  
Magic-bus….das ist DREAM !!!!

p.s. Jasna i Sehoni, naravno skrouz dole, na seciji. Da,da….
i slatka nasa Maja.
Ahmete, PRIJATELJU. Citam tvoje komentare i tekstove sa
iskrenim zadovoljstvom. A ne ubacIh te u magic-bus, prije
nego te upitam.....bil` i ti s nama !!? 
Pozdrav,g

ahh, moj ti Gorane, koji li te “komarac pecnuo” pa mi se
obracas na tako iritiran i frustrirajuci nacin? i nije ti
prvi put – prastam ali pamtim. )) tu bih rekla trebas radije
centrirati svoju paznju. procitaj ponovo sta sam tada
napisala i ne koristi Refiku za svoje nakane. ona je vec
lijepo rekla ono sto je zeljela i imala reci. ne trebas joj
ti kao advokat. nadarena je ona, i te kako, za pisanu i
usmenu rijec.

ja sam samo rekla svoju istinu koja ne treba, niti mora,
biti i tvoja istina. istina ima mnogo okusa, a moja je samo
jedna od njih. ti ju uzmi ili odbaci. meni je svejedno, jer
moja dusa i moj zivot  nisu ovisni od onoga sto ti ili neko
drugi o tome misli ili govori. osobno postujem svaciju
istinu i gledam da ih ne osudjujem i onda kada njihova
istina nije po mom ukusu. nisam prva koja ti napominje da
volis “zabadati nos” tamo gdje mu nije mjesto. sve sto si
rekao  u ovom zadnjem javljanju, mogao si reci i bez potrebe
da druge prozivas i grdis - u ovom slucaju mene. vjeruj mi
da bi izreceno na takav nacin bilo daleko efikasnije.
zanimljivo je kako nisi pomenuo druge kojima se tvoja ideja,
takodjer, nije dopala – Sanja T., Zlaja, Anisa, Iggy… sta je
to u mome bicu sto te vuce prema bichu? )))))))

nacin na koji nesto komuniciramo je cesto jednako vazan kao
i ono sto zelimo reci. gruba rijec izaziva ljutnju a lijepa,
sto bi nasi stari rekli, gvozdena vrata otvara.

zelim ti lijep i ugodan vikend i da se, akobogda, svi po
vascjelom dunjaluku Lambordzinijem vozamo. ))

Aida Kadic

Draga Aida,
evo ja ti se javno i pred svima izvinjavam. 
Priznajem, jesam bio malo grub, a ti si jedna njezna dusa...
koja ponekad kaze nesto sto ne treba. Poznajem te, znam te
kao  pravu raju,,,, kao jednu par-excellence Banjalucanku i
kao jednu dragu osobu. Pa bas zato mi je bilo cudno i nisam
vjerovao da si ti ono onako napisala. 
A, eto….sta cemo sad !!? Kontam, mozda malo taj tvoj zivot
raskosni i lagodni u Espanji, pa taj melodicni spanski,…
malo mediteranska klima, malo kastanjete…. i tako to. 
Sve to utice na ljude, pa ni ti nisi ostala toga postedjena.
Hajmo reci… Bogu fala !!! Drago je i meni da ti je tako, sve
leprsavo.
Ali, draga Aida s druge strane cu ti reci sta mene strasno
boli i iritira.  
Reci cu najprije u tri recenice, pa onda, poslije … malo
duze. (pricam opet jednu pricu.... nekad, oko trice)
Draga Aida, ja ne volim snobizam, mrzim ga. Ne gotivim ga i
inace u zivotu, a pogotove ne volim snobove iz Bosne i
Banjaluke  !!! Ne volim pokondirene tikve i snobove,
iritiraju me jako.
Ti si Aida vazda bila prava raja, pa bogati ostani takva !!!
Nemoj da te tamo neko i nesto promijeni, ostani ono sto
jesi. A u pravu si, i Sanja, i Anisa, a i ovi moji jarani
Iggy i Zlaja su pomalo snobici,….. ali ne pretjerano. Nako
malo, tek ponekad. 
A iskreno da kazem, ne stoji vam to nikome. Vi ste bolan
raja banjalucka, ona gradska….ona, prava….. dje vas to vile
nosaju ???!

A ono sto me posebno iritira, je ta neka zajebancija o Bosni
i Hercegovini !!! 
To neko "sekanje" i nipodastavanje svega sto je tamo.... ta 
bezdusnost, ignoracija, ismijavanje, netrpeljivost, pakost,
maltene mrznja prema Domovini....... to me jako boli, i jako
je ruzno.
Ja imam ovdje u Austriji kontakt sa mnogim ljudima iz mnogih
Evropskih i raznih bjelosvjetskih zemalja. Ali, nikad nisam
cuo ni od jednog Rumuna, Spanca, Albanca, Srbina, Rusa,
Marokanca, Iracanina, Sirijca, Japanca, Kineza.....ili bilo
kojeg onog crnog i najcrnjeg Afrikanca da je rekao bilo sta
ruzno o svojoj Domovini. A na ovom Kajaku, citamo takvo sto
gotovo svakodnevno... godinama i vazda !!! 
Ne znam, kakav smo to narod.... i zasto smo jedino mi, tako
pogani ????!
Ima ona, dobra stara.... jebo ti nas !!! Ali, ja opet ne
kontam...
Ideja o Magic-busu kroz Be-Ha nije moja, vec je Severinova i
Refikina, a ja sam je samo zdusno podrzao, svidja mi se
jako. Time ne zelim kako ti kazes da “guram nos, dje mu nije
mjesto”, ili da se mijesam u neciji zivot….. Boze sacuvaj.
Ja samo ponekad indirektno pozovem vasu savjest, pa i tebe
Aida to mozda pomalo zbuni.... ne da ti da tek tako odbacis
i zajebes.
Ako ste prava raja ( a znam da jeste....), poci cete i ti, i
Iggy, i Anisa, i Sanja……i svi oni koje sam nabrojao
gore,.... a koji su u mogucnosti, tj. u to vrijeme u
Bosni….. svi cete poci s nama !!! 
I ti ces Aida poci s nama, zato sto si raja.
A zajebi bogati Lambordzini po Bosni !!!


Pricu na sljedecem komentaru posvecujem svim bosanskim
snobovima, koji to u dusi, zaista nisu…. i ne mogu nikada ni
biti. 

pozdrav,g

ko kaze da sam rekla nesto sto ne treba? ti!? ))

sada cu si uzeti za pravo da ti kazem svoje utiske )) :

ne mozes se nikako oteti zelji da nas dijelis na jedne i
druge - otkrij iz kojih razloga. 

to mi se kod tebe ne svidja. neumorno insistiras na "pravoj
raji"   i ostalima, na raji u europi i usa, na manjim i
vecim patriotima, na... 

u svakom svom izlaganju dijelis ljude na ove i one, i gledas
da okreces vodu na svoj mlin. prozirno. mislim stvarno...

heej!; kuda plovi tvoj brod!? inkognita kao.))

snob je onaj koji hoce da bude ono sto nije, pa ti sad
vidi!))

"prava raja ce ici" ... "a ko nije...!" ma daj... ti se
salis! )))))))

Nadovezao bih se na gornji komentar konstatacijom o
razlicitim pristupima istom.Nikada nisam sreo Bosanca(ili
covjeka druge nacionalnosti)da pljuje ili blati svoju
domovinu ali gotovo svaki ce reci,ne bez razloga,da je tamo
politicko stanje,ekonomsko,socijalno a posebno nacionalizam
zesce sranje koje smeta.Tako treba razluciti miskoncepcije
izmedju divne domovine i uzasne vlasti sto je poenta.Oj
Mostaru lijep li si ali djeca imaju posebne ucionice po
nacionalnoj pripadnosti.....itd.Cijela domovina je neka
vrsta podijeljenog Mostara.Ljepote domovine,meraka i sevdaha
niko ne osporava,dushu i oci imamo ali neki ljudi preskacu
drustvene odnose,politiku i tegobe zivljenja tamo.Neki se
plashe kritikovati truhlu vlast jer mudro kontaju da zbog
izjava ne popushe frke koje sam ja imao u istoj domovini
koju volim.To je hipokrizija.Ako izjavim da nevalja Lemi i
nacionalisticke vlasti oni to kolektivno ovako
prevedu:opasan antisrpski element,sto nije tacno ako se
pazljivije tabiri.Oni nacionalno vezuju za vlast pa ako si
pinuo u jedno znaci pinuo si i u drugo,sto je glupa
formula.Ljudi se najcesce okupljaju oko slicnih ideja kao
bica sklona druzenju ali i u jednoj ideji ima mnogo razlika
oko izvrsenja sanjanih zelja.Jedni bi kolektivno u magic bus
pa da ocheife a drugi samostalno u Lamborgini pa kad se
sretnu ili ne opet isto.Neki ljudi nalaze zadovoljstva u
izuzetnim kulturno umjetnickim zbivanjima i prirodnim
ljepotama domovine preskacuci stvarno stanje i politiku jer
tamo su privremeni posjetioci pa zele uzivati u najljepsem
ignorisuci najgore,sto je razumljivo.Glupo je nevinu djecu
odvesti na minska polja,pokazati im one devastirane i
izresetane kuce izmedju Prnjavora i Shamca.Za njih su vazne
pazljivo probrane kulise a niposto truhla sustina
zemlje.Pokusavam da stvari pogledam sveobuhvatno a ne
djelomicno,sta mi pashe i valja a sta ne valja zazmirim i
precutim.Svrstavanje ljudi u grupe prema ukusu i nacinu
misljenja je OK ali istovremeno treba znati da nas je
svakakvih pa odredjeni recepti ili lobiranja uopste nemaju
uporista u stvarnosti za sto je rubrika Dream 2010 mozda
dobar primjer.Ko voli nek izvoli a koga nema bez njega se
moze!G!

Dragi Gorane, vrlo rado bi ja na onaj nas magicni bus. Na
zalost, u pozadini, u sjenci svega iz nase Bosne, mene jos
uvijek prati jedna neizrecena prijetnja o kojoj ja nemogu
pisati ovako javno na nasem kajaku. Tako, na zalost, ja ne
zelim da se izlozim neugodnostima koje mi se mogu desiti sve
dok se covjek mora prijavljivati kada dolazi u domovinu.
Nadam se da me mozes razumjeti, a sve bih mogao objasniti na
neki drugi, privatniji nacin komuniciranja. Ja sve one scene
od prekrasne Une, preko doline Vrbasa i Neretve, pa do Neuma
uvijek nosim sa sobom u dubini duse, a kada cu to ponovo u
zivo vidjeti i dali cu to za zivota vidjeti, ne znam...
Prijateljski pozdrav, Ahmet

Ahmete, drag si covjek. Budi i dalje s nama. 
Eto, toliko zasad.
Sve ti najbolje zelim, g

Pa Aida, mislim da je sada stvarno OK da prekinemo sa ovom
neugodnim komunikacijom, ne prilici ni tebi, a i ni meni. A
i kvari mi koncepciju, na "bosanskoj vinjeti" !!!
Eto dobro....rekla si nesto sto se meni nije svidjelo, pa ja
to napisao u jednom svom komentaru (misleci zaista da nisi
ti, vec opet neka tamo.... zajebavacha...), osjetio sam da
te to povrijedilo, pa sam ti se ljudski izvinuo.
A onda ti, opet "drvlje i kamenje" na mene ???! Pa mi
prebaci svasta-nesto... pa, smeta ti kod mene ovo, pa smeta
ti ono.... 
Znam, "ljuta si ko puska", pa tebi sad izgleda kod mene sve
smeta !!! A bili nas dvoje,ehhh... kao, neka raja.
A ja Aida ustvari i ne kontam sta ti to pricas !!!? Cime me
to osudjujes !!!?
Ja banjalucku raju nikad nisam dijelio , vec naprotiv samo
je spajao, i po Austriji, i svuda.... i na svaki nacin. To
zna ovdje na Kajaku svako.
A raja se banjalucka dijeli sama od sebe, kao sto se uvijek
i dijelila. Pa tako i na Jakaka. Vazda neke grupe
istomisljenika i raznorazne grupacije. A podijelila se evo
raja i sad oko Dreama !!! Jedni ce u Opatiju, drugi ce u
Dalmaciju....vas nekoliko ce u Zornu, a mnogi ce opet  "na
drim" , u Bosnu. Pa se onda i tamo dijele. Jedni ce samo u
Federaciju, a drugi ce opet i u Banjaluku...
I sve tako.

A spocitavas mi da dijelim raju na "pravu" i onu nekakvu
drugu !!!? 
Pa to je Aida sasvim normalno i prirodno, ja sam to uvijek
radio. A radis i ti. Ne druzis se ni ti Aida sa svakim iz
Banjaluke ??? Bilo nas je tamo uvijek svakakvih,.... a ima
nas i danas, na Kajaku. Pa mislim da treba i ovdje da se
zna, ko je ko. A ne, "svi u istu suru" !!!
Ja cu i dalje u zivotu "mjeriti i odvajati" ljude, pa tako i
Banjalucane, ali ne po vjeri i naciji.....vec, prema
kvaliteti i cojstvu, te insistirati na "PRAVOJ RAJI"...
zauvijek !!!

A ja da ja dijelim Amerikance i Evropljena.... nije tacno
!!!
Ja samo dijelim ljude na dobre i lose, pa tako i raju, na
onu "pravu",  i na onu pogresnu. U Americi zivi mnogo moje
"prave raje", pa cak i najbolji mi jaran, moj Djuza. I sve
ih jako volim.
Cesto dolaze u Banjaluku, pa se na ljeto srecemo,
dernechimo... pricamo o svemu. Kazu, u Americi im dobro,
gotive je, ali vole brate svoju Bosnu i Bendzelaj, najvise
na svijetu !!! To je moja raja.... to je moja "prava raja"
!!! A ne nikogovici i pokondirene tikve sto nam ovda po
Kajaku  o USA pricaju hvalospjeve, a na Bosnu pljuju i
hrachu !!! E, pa ne moze ni to, druze.... jebi se, tamo....
Ja te takve ljude i raju (???) ne gotivim nikako i
"organski" ih ne podnosim. Kako u Americi, tako i u Evropi.
Potpuno su isto, ne razlikujem ih nikako,.... i isto ih ne
volim. Jer, to nije "prava raja" !!!

Dakle Aida, sve tvoje insinuacije su netacne i stvarno
nepotrebne... uostalom, kao i cijela ova nasa spika.
I zato te molim da to zavrsimo.
Uzivaj u proljecu, g

p.s. Gogi-Dogy....dobar si, ono skrouz. Opet izvrstan
komentar,.... volim te brate.... 
Svako dobro starac, vidimo se na ljeto u Bendzelaj....
akobogda.

Gorane, slazem se da ne prilici;  ne prilici sto si moj
komentar sa druge teme razvukao ovjde; prozvao me i nacastio
nepotrebnim insinuacijama i atributima. prvo to. reakciju si
trazio i dobio. sada bi da mi uskratis slobodu koju si sebi
uzeo jer, zaboga, komunikacija je negativna. jos sam ljuta
ko puska i TEBI kvarim koncepciju. c, c, c, c… )) i
nastavljas istim tonom, istom energijom.

drugo. srela sam te na Dream-u u Rovinju prvi put u zivotu i
to na vrlo kratko vrijeme. nikad te u BL vidjela nisam.
mladji si i nismo se kretali u istim krugovima, i rano sam
napustila BL, dok si se ti jos klikerima igrao. nesto sam te
“poblize upoznala” putem tvojih tekstova na Kajaku i to je
sve. tako da reci da smo nas dvoje bili kao,, neka raja  je
daleko od istine. o tome ti govorim. i ne daje ti slobodu da
mi se obracas na takav nacin. svi mi imamo svoje standarde
“kvaliteta i cojstva i prave raje” i svako za svoje misli da
su najbolji. ali, to nam ne daje za pravo da druge i
drugacije osudjujemo i nipodistavamo. svi smo mi ovdje
Bosno-hercegovci i Banjalucani. ili si ti ipak veci Bosanac
i Banjalucanin. (?)    

dosta ti od mene. o ostalome ne bih -  patentno je samo od
sebe - osim da ti preporucim da pripazis malo na zdravlje od
tolikih “organskih” osjecaja. znaju skoditi.

hasta la vista, jarane! )))))))

odoh uzivati u proljecu…

Ha,ha,ha Gogi razbu znas da se gotivimo jos iz caprkanja
klikera i nesvjestica iz groblja uz Zdrijebcevu krvnu
grupu.Savez Gorana,poshumljavanje.A Chombe oduvijek bio
gotiva na kvadrat kao ona zbirka poezije Lorce-"Umro od
ljubavi".Bio i ostao,bar za mene a ostali veze nemam,mane
zeve,brez lazni EPP vec kako jeste starac.Ja sam starac imao
mogucnost izbora 3(hm)drzavljanstva na raspadnutim enklavama
najdraze mi Juge:Hrvatsko po nekakvim
prijavnicama,listopadima,kolodvorima,Serbijansko rodjenjem,i
BH cisto srcem i dushom.Ni jednog trenutka nisam ni
razmisljao starac,olovka pishe srcem a pinkhallo
bubregom.BOSANCHEROS jer tako se u svakom pogledu
osjecam,bas kao i ti.BH mi je svim i svacim,sprehom,najvecim
i najljepsim dijelom zivota zaista JEDINA.Kad sam tamo
otisao poslije 17 god.izbjeglistva i egzila(zasto?)umro od
miline i ljepote.Onaj Vlashic boli glava,ali naletim i na
Koricanske Stijene pa knedla stane u grlu.Vozim se busom
BL-NS ,ma milina a od Prnjavora,Dervente do Shamca lijevo i
desno sve razvaljeno,nigdje zive dushe,izreshetano kao
vjecni spomenik ljudskih gluposti i destrukcija u dosluhu sa
djavolom.Hej 8 mjeseci bio u domovini=16 godina godisnjih
odmora regularne diaspore.Osim miline ja nekako ne preskacem
ni te mucne osjecaje,pa i kad zasjednem sa rajom u nekom
restoranu uz sofru punu svakave mesine i roshtilja kroz
prozor ugledam nekakvu bakicu koja vuce ceker i broji par
krompira.E sad po ovoj sprehi pretvori ja sebe u nekakvog
EPP laznog andjela ali kad spreham s tobom na Jakaka nema tu
nekih laznjak napucavanja vec kako osjecaj tjera,razbu.A i
ti si iskren sto nekim ljudima zasmeta kao patetika ili
pretjerano domoljublje.Samo onaj koji te iskreno i duboko
pozna,kao i tvoju casnu familiju moze da shvati tvoje bice i
ne fata se za sitne verbalne cake,uglavnom proizvod emocija
i Schnapss-a(lol).Obozavam tvoju ljubav prema BH ali
sitovremeno moram priznati da sam se dozivotno,bez
pomilovanja zaljubio u US jer srculence je ovamo(hm,jopet
shifre).Stara pizza.......(double topping with
anchovies,lol).

Mojne Tite ti da se ovog ljeta vidimo u BL.Predizborna
kampanja a ja septijanera lagano istovaram sa onim svabskim
sljemom na pritki.Nebi bilo zgodno da sjedimo pred
Arijom,snajke shpanciraju u Dior(made in Pazar)a oko nas
kordon murije sa mitraljezima.Zuje ko muhe govnare a nista
uciniti ne mogu.Dosadne su to sheme i provaljivanja u ovim
godinama pa me bukiraj dogodine ako bog da srece.Litevo
forever.G!

Vozdre Dogy,
cijenim izuzetno tvoja pisanija i tekstove, drzim te za
iskrenog i nadasve interesantnog covjeka, i za "pravu
banjalucku raju". Ti to uostalom sve znas, nasa je relacija
uvijek bila OK, uvijek smo se kontali. A to nije ni cudno,
jer smo mladost u Bendzelaj dozivljavali na priblizno isti
nacin, vrteci se uglavnom "po istim krugovima" (ono, okolo
Dvorane.... prvo malo kod Stanimira na kont s rajom , pa
lijevo na klupama uz targiju, Stulica iliti
sieronitosokoseka, pa onda u onu mrakachu, iza na
stepenicama ili do groblja, na motalu.... ili na sufla....
pa na kraju, u podrum najboljeg diska na svijetu, cooliranje
u cosku kod radijatora...) i sve tako, vrtili se godinama u
krug. 
Ti Gorane spadas u onu meni slicnu raju, koja me potpuno
konta. A naravno da na Jakaka ima puno dobre i "prave
banjalucke raje" koja nije kruzila oko dvorane, a s kojom se
danas odlicno razumijemo, i ti i ja. To se odmah osjeti, po
pristupu, nacinu pisanja i izrazavanja, po obracanju,
toleranciji, sirokogrudnosti, neuvredljivom casnom i
postenom pisanju itd.itd.
Prava raja se uvijek razumije, pa makar se i ne poznavala
odranije, to nema veze. 
Eto, ti si kao sto kazes zaljubljen u USA, a ja u Bosnu...
to su dvije potpuno razlicite zemlje, da ne kazem dvije
totalne krajnosti, ali sta !!? Sve je u dure, kontam te
potpuno, kao i ti mene. Ti imas svoje razloge, a ja opet
svoje. Ti si otisao iz Juge krajem osamdesetih samovoljno,
trazeci ( i nasavsi... u India, pa USA...) negdje drugdje
srecu. A ja sam pocetkom devedesetih silom otjeran iz Juge,
koju inace ne bih nikad napustio. Nadalje, ja ne znam koga
ti jos imas dolje u Bosni, a moja majka kao sto znas zivi u
Mostaru, brat je u Drvaru, a imam jos puno drage mi rodbine
dole, pa imam dakle jako puno razloga i da tamo odlazim. A
trece, (ili prvo !?) su djeca. Ti ih kao sto znam nemas
(barem ne uza se...), ja imam cerku i sina koje je rat
otrgao od Domovine. Danas su to vec velika djeca (21 i 16
g.), koja znaju sve !!! Znaju i sta je i kako je bilo
devedeset druge, znaju vrlo dobro ko su i odakle su. Bosnu
vole jako, osjecaju je kao Domovinu ( Austriju vole isto
tako, i osjecaju je kao " kod kuce "), odlaze tamo rado,
potpuno tecno i gramaticki ispravno govore srpsko-hrvatski
jezik... i to je to.
To je vec od samog pocetka bio nekakav edukativni plan i
zamisao moje supruge i mene, i mi smo ga Bogu hvala
ostvarili. 
I ovo sve gore navedeno, to je vec u startu bila
predispozicija za razlicito opredjeljenje dva prilicno
slicna covjeka.
Moji su zivotni planovi (igrom sudbine, odnosno bozjom
voljom...)uvijek bili i ostali vezani za Bosnu i
Hercegovinu, tvoji ipak nisu. (sto je meni potpuno
shvatljivo i normalno... jer da sam ja na tvom
mjestu,...dakle, da nemam djecu, da nisam u Austriji, da
majka, brat i svi drugi rodjaci ne zive vise dolje.... i ja
bih se vjerovatno ponasao isto kao i ti ). 
Nisam htio opet da razvlacim i pisem ovako opsirno (a jebga
otelo se, k`o i obicno...), vec htjedoh samo kratko reci da
je najvaznije to sto se mi kao banjalucka raja medjusobno
postujemo, respektujemo i uvazavamo, bez obzira sto su nam
zivotni putevi i osjecanja (u ovom slucaju prema nekoj
zemlji....), pa cak i misljenja cesto razlicita. 
A svi vrlo dobro znamo do cega su upravo te razlicitosti
medju nama, pa potenciranje i uvazavanje samo onog svoga (
misljenja, stava, zivotne filozofije...ili vjere...), a
nepostivanje svega drugoga, (pocevsi od razlicitog i tudjeg
misljenja, stava...pa do vjere...), svi znamo do cega je to
dovelo. Pa mi se ponekad cini, da nije Sehe i njegove murije
( a vjerujem mnogima ovdje, nepravedne i prestroge...), da
bi i ovdje na Jakaka cesto doslo do sveopste tuce,.... da ne
kazem krvoprolica.

Dogy, haveru moj, izuzetno mi je drago da si napisao ove
ovakve rijeci (o Bosni, o Jugi, o svojim osjecanjima...i
sl.), negdje u sredini ovog svog zadnjeg komentara. Tako
pise jedan, iako u USA zaljubljeni,.... ali jedan realni,
casni i posteni, jedan razumni, trezveni i nadasve
inteligentni BOSANCEROS !!!
Starac, svaka cast !!!
Srdacan pozdrav,g
p.s. Bio sam opet malo dole,.... pa sa burazom prvi put
poslije dva`est godinica gledao tekmu Velez-Borac..... bruka
prava !!! Pisem, nekad... oko trice :)))

Gogi starac svakako da je ogromna razlika komunicirati sa
osobom koju poznas iz istih krugova,posebno ako nikada u ona
vremena nije bilo nikakvih nesporzauma ili frka,zajeba i
slicnih stvari.Na drugoj strani pocinju poteskoce kada se
pokusa razgovarati sa nepoznatom osobom na Kajaku.Tu zbog
bilo kakve sitne rijeci,shege,bezazlenog komentara plane
sujeta i odmah se zakuha.Ti si razlicitosti najushio a i ja
te apsolutno razumijem.Za razliku od tebe ja nemam zive
majke u BH(niti oca) samo nesto malo daljnje rodbine koji su
se strahovito napatili,hej samo zato sto su u mijesanom
braku i jos se pate.Hej imati MAJKU u BH to i jeste BH iznad
svega.Isto tako starac ti si geografski jako blizu,upali
Forda,isfoliraj Slovenske vinjete zaobilaznim putovima i eto
te u najdrazoj.Ti mozes tamo zacas,a za nas sirok je okean
buraz.Sve dok covjek drzi kljuceve svog zivota u rukama
slobodno je bice.Onog trenutka kada neko drugi
odlucuje,drzave ili politike,a posebno balkanske koje
kontrolisu sve aspekte bivstvovanja(ili im se tako
cini)covjek je u lancima i ja sam to izbjegao bjezeci od
nevolja po svaku cijenu,a nije lako bilo.Tebe su nasilno
otjerali,otrgli ali im to nije uspjelo.Razumijem tvoj
dignitet,ponos i ljubav prema BH jer si zrtva medju mnogima
ali nikada bacen na koljena ili
porazen,naprotiv/dapache.Love!G!

kad mi je dokurcilo hambirati po raznoraznim supackim
temama,narocito onim dje se minhauzen pocesto eksponiro i
jos uvijek...a,a ti si se nekako u to vrijeme pocinjo baviti
vinjetom,reko sam samom sebi,dok sef ne utjera u sturc...ja
cu ovdje.momak jeste mladji,no gotivan,lijepo pise,plus sa
srcem...pa sam te cak malo i branio,sirevi,piva i to...i
mislio sve do veceras, tako.citam i ne vjerujem.i ti
poceo..."svadjas" se gdicnom aidom(niti tebe,niti nju znam,a
slutim...)za koju se cudim da joj je puko film,uvijek je
bila,recimo sentis,ali kad sam malo stivo...vidim...tema ti
je sad postala prepucavanje,tapsanje i uvlacenje u
guzicu...razmisli.fali mi boca da i ja,ko onaj u onoj anamo
temi kazem,recimo... i ima jos onih koji mogu zapitati,dje
bolan,s kim si,kad,i...iplus,mojne vise tisra,ocat...neda mi
se daljse,razocarat sam,pravo.g,a,o,me,ve...itde stavi dje
hoces,jebe mi se.inace,svako dobro.
p.s.
budel se kakva,nova "ona" iliti "on" javio da mi skrene
paznju,a podrzi...moze mi odmah produvati,da
neceka.jesam,brezobrezan sam!

Dragi Gorane,
Zelim izraziti moju punu podrsku tebi i tvom nastojanju da
odrzis nasu autohtonu banjalucku i bosansku kulturu, kako
ovdje na Kajaku, sa tvojim prelijepim tekstovima, tako i u
stvarnom zivotu tvoje nove domovine/prebivalista, kao i za
tvojih posjeta rodnom kraju.
Nazalost, kao sto to obicno biva svugdje, pa tako i medju
Bosancima, jedan takav humanista umjesto da bude slavljen,
biva zestoko kritikovan i usudio bih se reci ispljuvan od
strane onih koji nisu dovoljno siroki i duboki da gledaju na
zivot cisto i da u potpunosti razumiju zakonitosti njegova
neprestana kretanja. Sta vise, ovo nije prvi put da je
Goranov patriotizam negiran i ignorisan, cak okvalifikovan
kao gradjanin drugog reda (...nismo ista raja...), a zasto?
Jel' zato sto je svjestan ko je, sta je i odakle je i ne
stidi se toga? Izvinite, molim Vas, ako je limuzina i privid
dobrog zivota na Zapadu ulaznica u raju, sto je na nasim
prostorima znacilo postovanje, porodicni stit, noble ako
hocete, to onda ozbiljno potresa moju vjeru i predstavu o
Banjalucanima.
Plahost se ne bi mogla nazvati pozitivnom osobinom, ali se
jasno razlikuje od nekulture, koja je gora. Zivot nije
crno-bijeli svijet i to treba tako shvatiti, kako u
obracanju medju ucesnicima foruma, tako i u redakciji, jer
polemike nabijene emocijama samo rujniraju ovu nasu jedinu
'oazu mira.' Nadam se da ubuduce polemiziranje ovakvog tipa
medju ucesnicima foruma vise nece biti slucaj, pogotovu ne
na forumima kao sto je 'bosanska vinjeta', sadrvan gdje
ljudi dolaze da se okrijepe vodom banjaluckom.
Za kraj, predlozio bih svima onima koji se jos uvijek pitaju
ko su i odakle su da procitaju Voltaire-ovu "Candide". Ne
samo da Voltaire-a smatram najvecim uciteljem zivota, nego
mi je Candide pomogao da prezivim okrutni rat i jos gore
njegove posljedice. 
Lijep pozdrav,

Severin

p.s. Ne boj te se knjiga ima samo 150 strana i lako se cita.

Otkoch` razbu rucnu :)))

Jos od ranog djetinjstva smo stariji mi brat i ja odlazili
na fudbalske utakmice. Najprije, kao djeca sa nasim Starim
na Gradski stadion u Banjaluci, a poslije posvuda, sa
banjaluckom rajom. I jos iz djetinjstva pamtim da je uvijek
poseban sportski dogadjaj za nas bio onaj takozvani
bosanskohercegovacki derbi  „Borac - Velez“. 
Gradski stadion je na tim utakmicama bio uvijek pun, igrao
se odlican fudbal, a brat i ja smo kao rodjeni Banjalucani,
a porijeklom Hercegovci uvijek navijali i za jedne, i za
druge. 
I nikad nismo znali, koji su nasi. 
Imali smo kao djeca na tim utakmicama uza se, uvijek onu
jednu konzervu napunjenu kamenjem i jednu crvenu zastavu. Pa
bi se mijenjeli, te cijelo vrijeme konzervom cegrtali, a
zastavom  mahali….. i za Velez, i za Borac. A crvena je boja
bila tada klupska boja i jednih i drugih, i Veleza, a i
Borca (tek poslije su se pojavile Borceve crveno-plave
zastave i dresovi….), pa nije bilo razlike, a niti greske.
Zvuci neobicno, ali to je kod nas dvojice uvijek bilo tako,
prirodno i sasvim normalno.
“Borac-Velez” je ustvari bila oduvijek jedna neraskidiva i
ona najljepsa sinteza u nasim zivotima, kao i u mozgovima
nasim. Tako je bilo tada, pa je bez obzira sta se dole u
medjuvremenu izdesavalo,…. tako ostalo i dan-danas.


Poslije prijatnog popodneva provedenog s rodbinom u
Pocitelju, te odlicnog rucka i rostilja na vikendici kraj
Neretve, buraz i ja se onako kako smo i planirali odvezemo
na stadion  u Vrapcice kod Mostara, gdje se te veceri 
trebao odigrati  derbi kola, “Borac-Velez”. 
I tamo dozivimo onda, pravo razocarenje.
Fudbalski klub “Velez” se kao i sam grad Mostar, poslije
rata podijelio na dvoje. Pa, od 1994. godine na stadionu
“Pod Bijelim brijegom”  igra NK “Zrinjski”, klub iz tzv.
Zapadnog Mostara, a na stadionu u prigradskom naselju
Vrapcici, na drugojoj strani Mostara, igra  FK “Velez”…..
ili bolje receno, ono sto je od  njega ostalo.

Izlazimo iz Mostara, ulazimo u Vrapcice, te dolazimo do
omanjeg parkinga ispred stadiona. I tu vec osjecam i vidim
da od one fudbalske atmosfere i punog stadiona na
bosanskohercegovackom derbiju, nece biti nista. Jedan za
drugim se dalje redjaju otuzni prizori i detalji koji s tim
nemaju vise nikakve veze. Najprije vidimo pred ulazom gdje
niko i ne ulazi, desetak policijskih auta, a okolo pedesetak
pripadnika specijalne policije. Ulazimo na stadion, a na
tribinama, tuga. Utakmici je prisustvovalo na jednoj strani
svega par stotina onih “obicnih navijaca” Veleza, na drugoj
tridesetak iz Banjaluke pristiglih “Vultures”-a, tj.
navijaca Borca,....  oko njih jos tridesetak policajaca u
“punoj ratnoj spremi” !!? A tribina iza gola, gdje bi
trebali biti  “Red Army”, tj. navijaci Veleza, avetinjski i
potpuno prazna. Ispred nje, duzinom cijele ograde izvjeseno
veliko platno na kojem pise: “Kad se vrati fudbal, vratit`
cemo se i mi”.
Ispred one grupice navijaca iz Banjaluke, na ogradu 
objesena jedna crveno-plava zastava sa mrtvackom glavom u
sredini,… i nijedne druge zastave na cijelom stadionu,
nijednoga sala. Htjedoh bas kupiti sinu zastavu ili dres
Velez-a (Borcev, vec ima…), ali niko nista ne prodaje. Nema
cak ni onog prodavaca spica,....  nema nista.
I u toj takvoj atmosferi, otpoche derbi kola.
Kisa koja je svu noc prije padala je natopila zemlju, pa se
teren, odnosno bolje receno livada na tom seoskom stadionu, 
vec nakon dvadesetak minuta igre pretvorila u pravu njivu
oranicu. Lopta je svako malo zastajala u lokvama, a igraci
oba tima su valjajuci se u blatu pokusavali napraviti barem
jednu lijepu akciju, ali uzalud. To sto smo taj dan tamo
gledali, bilo je sve drugo , samo ne i dobar fudbal.   
Gledajuci tu neinteresantnu utakmicu, pricali smo onda malo
sa dvojicom postarijih ljudi sto su do nas stajali, te culi
onda i zalosnu istinu o Velezu, koju dotad nismo znali. U
Mostaru se naime, vec godinama igra ocajno los fudbal. Sve
sto valja od igraca, prodaje se ili samovoljno odlazi u vece
klubove i jace lige, treneri se stalno smijenjuju, nema ni
sponzora, jer Velez nikoga vise i ne interesuje, pa su cak i
isplate igracima neredovne i enormno male. A pored svega
toga neki su clanovi uprave pronevjerili neku lovu, pa
lazirali i prodavali utakmice. I navijacima “Rodjenih” to
jednom konacno dokundisalo, pa odlucili da bojkotuju
utakmice.
I sjetim se onda onog  “Velez”-a odnekad, sjetim se tog
kluba koji nije bio, samo neki tamo fudbalski klub iz
Mostara. Velez je bio institucija, bio zastitni znak cijele
istocne i zapadne Hercegovine….. Velez je bio zakletva i
ponos mnogih generacija !!! Velez je bio casno ime !!! 
A danas je Velez samo jedna krhotina toga svega. Pokraden,
iznevjeren, od pohlepe rastrgan i unisten, od nekad vjernih
navijaca potpuno napusten.  
Ostalo je samo ime…. i nista vise.  

Najljepse od svega na toj utakmici, odnosno jedino lijepo
tamo bio je ustvari onaj predivan pogled sa tribine
stadiona, na planinu Velez. Gore visoko se vidjeo i onaj
klanac kroz koji vodi put za izletiste Ruiste o kojem sam
dosad samo slusao, a nikada bio. Pa, predlozih bratu da se
sutra odvezemo tamo. On odmah pristade, pa mi onda rece kako
ozbiljno razmislja da skonta vikendicu uz Satorsko jezero,
te da moram jednom otici tamo s njim, da mi pokaze kako rece
“bosansku bajku”. I onda smo posmatrajuci pred sobom ljepotu
Velez-planine, neko vrijeme pricali o tome svemu, a utakmicu
nismo ni gledali.
Navijaci Borca, onih tridesetak momaka su otamo sa druge
strane stalno nesto nerazumljivo pjevali, a svako malo bi
uglas zavikali “Borac-Vojvo-diiii-na !!!” Ovi Mostarci oko
nas se sprdaju i smiju toj gluposti, a jedan "pajdo" sto je
stajao odmah iznad nas, glasno izvali kako nije dosad znao
da je Borac iz Vojvodine ??! Ispricah onda burazu i pajdi tu
novu foru, koju otprije nije znao. 
Naime, navijaci Borca su se nedavno “zbratimili” sa
navijacima novosadske Vojvodine, pa sad idu tamo u Novi Sad
na tekme i navijaju za Vojvodinu, a oni otamo iz Vojvodine
dolaze u Banjaluku da zajedno sa “Vulturesima” navijaju za
Borac !!! Sjetih se kako su nekad davno ti isti “Lesinari”
kad sam i ja s njima zdusno za Borac navijao, bili
zbratimljeni sa navijacima “Celik”-a iz Zenice….pa oni otamo
maksuz dolazili na Gradski stadion  da pomognu Borcu u borbi
za opstanak u Prvoj ligi. A danas eto, Banjalucani su
pobratimi, … sa Novosadjanima.
“A, cudna jada”… rece mi na to sve buraz, a ja dodadoh,
onako spontano “…od Mostara grada…”. A on onda zavapi
glasno: “Eeeee, moj buraz na sta spadose nas Borac i Velez
!!? Ma, hajmo mi bolan dole, na cugu !!!”  Onaj pajdo iznad
nas sto je sve vrijeme na tribini vikao i pravio jebu,
zezajuci se rece da nam je najbolje bilo da i ne ulazimo na
stadion. Veli nam : “ Ma djaba vrijeme, djaba lova….”. 
I odosmo na cugu,… a podje i pajdo s nama.

Tu odmah, uz sami stadion i uz glavnu magistralu sto od
Mostara vodi put Jablanice je i ona tipicna usputna kafana, 
udjosmo tamo i jedva nadjosmo dva slobodna mjesta ?!  Kafana
puna, ukljucena dva velika TV-aparata, prenosi se neka
utakmica engleskog prvenstva, a svako malo se na ekranu
pojavljuju rezultati svakakvih drugih utakmica i parova sa
kladionice. Gotovo za svakim stolom puno papira, ispunjenih
listica, raja prati rezultate i nada se nekom eventualnom i
velikom dobitku. U Be-Ha je to danas glavni hobi, ali  i
belaj…. i porok veliki.
Narucismo tri piva, donese nam ih neka mrsava konobarica sa
piercingom u nosu, obucena u  farmerke i siroku majicu sto
je neugledno visila na njoj. Konstatovali smo onda i slozili
se buraz i ja ( a pajdo potvrdi…), da ni konobarice tamo
nisu sto su nekad bile. Pa se u prici podsjetismo onih nekih
dobrih vremena kad su konobarice u Vrapcicima,…. pivu,
zubima otvarale !!! 
A stvarno je istina.
Prije nekih dvadesetak godina, kao inzinjer na hidrocentrali
Salakovac bio zaposlen nas daljnji rodjak, Ado. Pa buraza,
mene i jos jednog nam rodjaka poveo u pogon da vidimo kako
izgleda to njegovo radno mjesto, u unutrasnjosti brane pod
Neretvom. I bilo interesantno, nezaboravno. A na povratku
otamo za Mostar, svratimo u jednu usputnu kafanu, bas u te
Vrapcice gdje smo i sada sjedili. Narucimo po pivu, a donese
nam ih jedna krsna Hercegovka u minicu i zategnutoj majici
na sebi, koja je od siline pritiska onih joj prirodno
nabujalih i cvrstih grudi, prijetila svakog casa da ....
jednostavno prsne !!!  I poreda  onda “ vila hercegovka”
pred nas one cetri teretne flase “Sarajevskog piva”, pa ih
jednu po jednu otvori,…  ali, zubima !!! Nas cetvorica,
potpuno sokirani i od te scene blokirani, ne progovorismo ni
jedne. Samo sutimo i gledamo, … cudo !!!

Buraz, pajdo i ja dogledasmo do kraja onu utakmicu engleske
lige, uz to popismo po tri pive, posto se tamo u kafanu 
nikad ne ide “na po jednu”, kao sto se cesto kaze…. pa
odosmo opet na stadion. Taman stigli na pola drugog
poluvremena derbija…. a tamo, nista novo. Sve isto, i jos
gore. Nebo se narogusilo, nevrijeme se sprema. Raja na
tribini to osjeca, pa vice sudiji petnaest minuta prije
kraja utakmice, da odsvira kraj. Oni tamo “Lesinari” na
drugoj strani se isto tako usutili, valjda mrtvi-umorni od
cjelodnevnog cuganja po Mostaru, od navijanja, a i od
fudbala u Vrapcicima. Pa i oni sami, jedva cekaju kraj. 
Uskoro podje jaka kisa, nevrijeme… pa sudija nekoliko minuta
prije kraja, stvarno odsvira zalosni kraj, te jos zalosnije
predstave u blatu. 
Da je slucajno onaj nazalost pokojni, a legendarni
komentator Mladen Delic jos uvijek ziv, vjerovatno bi u
izvjestaju o toj utakmici na “Sportskom pregledu”  rekao da
je  “ I nebo proplakalo nad Mostarom ”… Ivo Tomic bi u onom
svom stilu konstatovao kako sudionici derbija nikako nisu
ispunili ocekivanja malobrojnih, ozaloscenih i pomalo
ocajnih gledatelja…. a onaj glupson Vladanko Stojakovic bi
onim svojim vjecno umornim i dosadnim glasom mudro rekao
kako je danas u Mostaru,…. sahranjen fudbal !!!

Zurimo prema parkingu, a vec smo pokisli i vako,…. a i
`nako. Okrecem se usput, ali ne da jos jedanput vidim taj
nesretni stadion u Vrapcicima, vec da osmotrim ono Ruiste na
Velez-planini, gdje cemo sutra ici. Sjedamo u Sharana, pa
buraz uz tihu psovku opali po gasu. Zurimo da ne
zakasnimo,….. u osam sati je na TV dobra tekma. 
U finalu kupa, igra slavni „Bayern“.

pozdrav, g

a onaj glupson Vladanko Stojakovic.........

e bas ti ovo nije trebalo, sta ti je covjek kriv...

Dragi G..... tvoj komentar br. 231 me istinski rasplaka. Sta
dozivjesmo. Zar i nas Velez potonu tako duboko? O Borcu
nemam snage ni govoriti. Hvala prijatelju, sto me tako
vjerno podsjeti na one stare dane opisavsi vjerno bas onaj
stimung koji smo nekada imali iduci na utakmice naseg Borca.
Eto, erozija je unistila i te lijepe uspomene, a "valja nama
preko rijeke", zivot neumitno tece dalje... Vrbas i Neretva
nemaju vremena cekati...

Haaaaaa,haaaaa Gogi buraz,nego ko pobijedi,Rodjeni ili
Leshinari u toj kishurini i blatu,sto nas drzis u
neizvjesnosti???Rezultat na sunce!(lol.)Eh ko im dade ime
Leshinari nije pogrijesio ni boce ni bojica.Onako ogrezli u
prokletinju,otimanja i zajeb samo cuce i cekaju da neko malo
posusta ili zadrijema.Nesta polovan otoman,magnetofon i
kasetofon pa i predsoblje,lafo papijeri se ne poklapaju na
frizideru,ja shege.Ja u BL prebrojo sve zivo,probudim se
ujutro fali mi cak 4 brabonjka oko
cvajtare,ha,ha,ha,ha.....(otom potom kad jazo na sudu
zaharlauche,zuji mi u ushima).Nego starac sutra pocinju
prave Mundial tekme!Navijam za Srbiju protiv Gane.Pojacali
odbranu,lol!Ja konto otkad ih Montenegro nogira da ce igrati
brze,ali slaba fajda.Eto zadovoljan sam i sa nerijesenim
protiv Gana.Za Sloveniju navijam samo pod jednim uslovom ako
skenjaju Alzir,sto je tezi slucaj ali Prohor Pchinjski
obecava chudo,uh jodlanja!Moj ocka ima konjcka dva.....Sto
se tice tima US,jebaiga trecerazredna vaznost jer evo
Chicago Black Hawks skenjase Philadelphia Flyers u Stanley
Cup a LA Lakers i Boston Celtics se tek
razigravaju,nerijesheno.Slab sam ja knjizevni kriticar
starac,a jos slabiji Cuja sportski prorok ali ipak u tvom
stivu preovladava ljubav i odusevljenost prema ljepotama
nase domovine a istovremeno gadjenje prema nakaradnostima
sto je sasvim normalno.Covjek je negdje u sredini kao
posmatrac i svjedok vremena!G!

Hola:P Cuvaj reputaciju! Hajd raspust je!

Neki dan prodjoh opet pored Kozarca,.... pa svratih na
kafu.
I sjetih se da sam jednom napisao i ovdje na forumu objavio
jedan tekst koji je poslije potonuo, negdje u arhivi
Kajaka.
Pronadjoh ga,... i evo ga opet. 
Rekoh, neka ga na Bosanskoj vinjeti,.... tu bas i pripada.

                


                       Sjecanje na Hanau


Prije nekih desetak i vise godina sam sa familijom cesto
odlazio u, za mene najljepsi njemacki grad Tübingen,
posjecujuci tamo iz Bosne izbjegle prijatelje i rodbinu moje
supruge.
Na samom pocetku izbjeglistva, prve godine su svi oni
boravili u jednom Heimu (stara francuska kasarna,
preuredjena za prihvat i smjestaj izbjeglica i azilanata)
zajedno sa drugim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. 
I tu, sjedeci navecer na klupama pored fudbalskog igralista
poslije tekme i uz pivu, upoznah mnoge ljude i saslusah
svakojake tuzne ispovijesti i sudbine. A upoznah tu, izmedju
ostalih i dvojicu predivnih momaka, Jasku i Djanu o kojim su
mi drugi poslije ispricali svu golgotu koju ta dva momka
dozivjese u ono „krvavo kozaracko ljeto ", devedeset druge.
Izgubili su tada njih dva i oca i mater, te zajedno sa
mnogim drugim Kozarcanima proveli punih devet mjeseci u
zloglasnom konc-logoru „Omarska“. 
Nisam dalje previse ispitivao,.... a nisu mi puno ni rekli.
Ali sasvim dovoljno, da tu pricu ne zaboravim nikad u
zivotu.

A sjecam se dobro i jednog interesantnog detalja iz svih tih
prica o svemu, sa klupe u Tübingenu. Sjecam se da ta dva
osamnaestogodisnja momka, Jasko i Djano nikad nisu niti
jednom jedinom rijecju prokleli svoj Kozarac !!??! I sjecam
se da pored svega uzasnoga sto dozivjese tamo u ratu, ne
rekose o svom Kozarcu niti jednu jedinu ruznu rijec !!!?

Slijedece godine me ta ista raja u Tübingenu pozove da
podjem s njima u Hanau, gdje se organizovao „Susret
izbjeglih Kozarcana“, a ujedno i fudbalski turnir na kome ce
nastupiti i njihova ekipa iz Tübingena. 
Sjedio sam poslije turnira i osvojenog prvog mjesta, u to
suncano popodne na nekoj improvizovanoj terasi kraj stadiona
u malom njemackom gradicu Hanau…..i slusao neko vrijeme
govornika sa bine ( bio je to ustvari Predsjednik „Udruzenja
izbjeglih Kozarcana“ u Njemackoj ) koji je raji okolo
svecanim glasom govorio svasta-nesto, a izmedju ostalog
spominjao i nekakav povratak u Kozarac ???!!
Sjedio sam tu sa rajom zamascen janjetinom, glodjuci rebarca
i zalijevajuci izvrsnim njemackim Beck`s Bier, te znajuci
sta se sve izdesavalo u ratu tamo u Kozarcu, slusao u
nevjerici sta to taj govornik sa bine uzvisenim glasom
porucuje raji. Smjeskao sam se samo, klimajuci glavom u znak
„odobravanja“, razmisljao sam i kontao u sebi o toj
utopiji……. ali naravno, nista nisam rekao.


Te iste godine, vozeci se iz Sanskog Mosta prema Banjaluci,
svratim na benzinsku pumpu, u blizini samog ulaza u Kozarac.
Neposredno prije toga prodjoh „zlocinackim Prijedorom“, a
nedugo poslije i pokraj zloglasne Omarske, izmedju kojih se
u predivnoj dolini podno legendarne Kozare, smjestilo nekad
malo i pitomo, a tad potpuno razruseno, opustoseno,
devastirano i sablasno pusto mjestasce, Kozarac. Odmah uz
benzinsku pumpu ugledam i neki neukusno napravljen motel na
kojem ogromnim slovima pise „Peti neplan“, u prizemlju mali
Snack-bar.... i odem tu na kafu. 
Ispijajuci za sankom prazne kafane produzenu sa slagom i
praveci se “pomalo lud”, priupitam konobara (mladjeg momka,
tupog pogleda i telece face….), sta je s Kozarcem, vraca li
se narod tamo….. i nesto tome slicno. Rece mi da pojma nema,
pa se nasmija i vrteci glavom dodade:
“ Ma koja bi se samo budala tu vratila !??! Prpa burazeru… i
usrane gace !!!“ 
I nastavi se krelac smijati, a ja se prisjetih svega onoga
sto sam slusao o zlocinima na podrucju Kozarca prije par
godina, pa se gotovo i slozih sa njim. Kontam, ma ko bi se
bolan tu vratio ???!!! Da mi ga je samo vidjeti ?!!
I sjetih se tada onog govornika sa bine na Susretu izbjeglih
Kozarcana, u malom njemackom gradicu Hanau.


Prodjose otada mnoge i duge izbjeglicke godine. Mi vec
odavno ne odlazimo vise u Tübingen, posto su svi vec nekud
otisli i po bijelom svijetu se rasuli. A ne vidjam vise
godinama ni Jasku, ni Djanu, a ni one druge Kozarcane.

Prosle godine u ljeto, najbolji jaran Djuza i moja stara
banjalucka raja s kojom sam nekoliko dana boravio u
Banjaluci mi rekose da idu sa djecom na bazen u Kozarac. Te
mi predlozise da podjem i ja s njima. Imao sam taj dan neke
druge sheme po Banjaluci, pa se tek negdje predvece povezem
onom Prijedorskom cestom, put Kozarca.
I cim se priblizih samome mjestu, vidim jedan za drugim,
pomalo cudne i neocekivane prizore. Izbrojao sam najprije
cetiri minareta sto uzdizu se i paraju nebo nad Kozarcem i
sto se vide, vec izdaleka. Na ulazu u sami Kozarac, parkiram
ispred modernog i novog objekta, ulazim na bazen, napravljen
rekao bih po nekim evropskim normama i standardima i
pronalazim raju kako uziva na ugodnoj i  prelijepoj terasi,
kraj bazena. Taman narucili kvrgusu.
Navece se vozimo sa bazena, u nepreglednoj koloni vozila (sa
stranim tablicama, uglavnom njemackim…), u sam centar
mjesta. A tamo, k`o u Bombaju ili Kalkuti !!! 
Novoizgradjeni trotoari su preuski za svu onu raju i
uzavrelu masu sto korzira Kozarcem i "valja se" glavnom i
obnovljenom dzadom, gurajuci se izmedju auta. Na hiljade
ljudi !!! Posvuda se osjeca miris janjetine, cevapa i
meraka…..kafana do kafane, terasa do terase….sevdah i muzike
svakojake sto sustizu jedna drugu, pa se u momentu sve
zajedno mijesaju u jedan neopisiv splet ... i u onu neku
najljepsu  Balkansku rapsodiju. A vidim usput i nove ogromne
kucerine, predivne objekte, banke, prodavnice, poslovne
zgrade i kafice. 
Gledam sve to i pomalo se pitam ... gdje sam ja ovo, ustvari
!???!

Sjedim opet sa svojom rajom na prekrasnoj terasi nekog
restorana u Kozarcu, i u srcu moje Bosne. Sjedim i gledam
sretni narod, gledam opet ljude nasmijanog lica, gledam
svoje sretne Bosanke i Bosance ... vidim, srecom ozarene
momke i djevojke iz cijeloga svijeta. Sjedim sretan i naglas
se smijem, kao pijan. Ali ne od rujna vina, vec od srece i
radosti sto obuzima me cijelog.
I sjetim se tada opet, onog susreta tamo neke godine u malom
njemackom gradicu, Hanau.

Nisam naravno mogao, u svoj toj masi ljudi i u toj silnoj
svjetini vidjeti ni Jasku, ni Djanu, a ni sve one druge
Kozarcane iz Njemacke. Ali sam znao i osjecao, da su tu
negdje... znao sam to tada, sigurno vec. A oni su znali, jos
davno prije. Znali su vec  prije desetak i vise godina.
Znali su jos onda... onog davnog suncanog popodneva, u malom
njemackom gradicu Hanau.


pozdrav,g

   Svratis li, nasom ulicom ?
   pod mirisom lipa...
   ...Da li zadrhtis?
   ...Pa osjetis
    da blizu tebe ko da hodim
    i da jos te isto volim
    i da te......
    i ne mogu
    i necu da prebolim
  
  U srcumom, u zavezljaju snova
  skrila se.......
  prezivljava sve zaborave
  prosto:nedam te....nicemu i nikom
 
   I spremam se:
   Da opet te zavedem:
   

   Pogledom,kroz krosnje kestena
   Pogledom,ispod mog kisobrana
   Pogledom,mog srca
   kradem te

   Svratis li,da promiriseis mladost?
   Na,cosku kraj muzicke skole
   carape Vesna pukle
   a,obrazi crveni
   i stid me bilo i onog kipa,kao
     da ce da me pita
   "Sta se radi za ziva hadzije?"

   Svratis li,nekad i ti
   po ono sve,sto bilo je tvoje
   da osjetis,pod mirisom lipa
   kako se tesko covjek odrice
   svega sto odredilo ga je

   Svratis li?
   Vjeruj bilo bi bolje
   ...mozda opet sretnes moje oci bademove boje
    ...mozda opet sretnes snove svoje
     il da me upitas :"Kako je?"

  Svratis li,alejom uzdisaja,
  gdje kraj tebe sam uzdisala
  i na lipe kad sam ti
  mirisala
  
  

Eh, divno si to napisala.... 
I sve me nesto probada, sve me podsjeca na tu aleju. Sjecam
se, svega..... i jako rado.
Jedan u masi, iz aleje.

jedan, jedan je'n dva...

Konacno ....  LJETO  !!!!!!
Poslije ocajno kisovitog maja i nesto boljeg mjeseca juna, u
Austriji napokon ljetnje temperature i onaj prelijepi
osjecaj (kad nosis „japanke“ :))) .....  da doslo je ljeto.
Pa, evo za vikend sav narod izasao napolje, pa pohrlio na
bazene, u parkove i na plaze kraj lijepog plavog Dunava, na
jezera i rijeke.... a  navece na festove i koncerte razne
kojih je u ovo doba godine u Austriji posvuda, i najvise. Pa
i mi isto tako, kao i svake godine i ovaj put u ljeto
uletismo festajuci i uzivajuci, puna dva dana i dvije noci.
Preko dana na plazi, grilajuci s rajom u hladovini i
kupajuci se u osvjezavajucem OttensteinerSee….a navece
festajuci, do sitnih sati !!!
U petak na subotu, odlican Party, odnosno Wiesen-fest u
gartenu kod najboljih mi prijatelja Markusa i Petera…. uz
logorsku vatru, puno poznate raje, rostilj, tam-tam bubnjeve
i neke africke instrumente, nalik na „vuvuzele”…:))), ma,
bilo odlicno i nezaboravno !!!  
A u subotu na nedjelju, klasika... i dernek na gradskom
festu kraj Dunava kojim se svake godine obiljezava pocetak
ljeta. 
U masi naroda, sa Herbertom, Helgom, Martinom, Hermanom…….
uz  Käsekreiner i nebrojene krügel Kaiser-Bier, uz
live-musik sa bine, gdje su neki bendovi svirali sve i sva …
a na kraju zabave, u masi te svjetine, u spaliru od par
hiljada ljudi poredano za stotine spojenih stolova, onako
zagrljeni s komsijama,,.  „ lilamo se “  lijevo-desno i
pjevamo svi uglas,  onu Fendrichovu baladu …  „ I am from
Austria !!!“
Pjevusim, sretan i beskaharan kao i svake godine na tom
festu, naravno i ja.  A misli mi, kao i uvijek, opet
vrludaju.  Kontam, nesto…. kako li cu tek da se lilam i
arlauchem uskoro,  s rajom mojom banjaluckom, na nekoj
terasi, kraj Vrbasa  !!?!!!!?
 Elem, polako se obavljaju i zadnje pripeme za godisnji
odmor. Servis na autu, izmjena ulja i tehnicki pregled, vec
obavljeni. Kupljene su i nove suncanice, bermude i sandale
za more… a na ofingeru objesena, ispeglana i za put spremna
majica sa velikim natpisom  “Bosanac forever”.
Lova se sa stedne prebacila na tekuci racun, a svi pokloni
vec pokupovani i poredani u spajzu, na stalazi. Kutija sa
petnaestak kila Alvorade, pored nje lijekovi i razne “maze”
za majku i tetku Sadiku….. pa onda benkice i gegice za malu
Sandru, tene za Dragu, trenerka za Josipa....nadalje,
srebrna tabakera za Omera, zupcasti remen za Golfa “dvojku”
cika Refika... nova Nokia za  braticnu Goranu, suknja “na
volane” za snahu Miru, kravata za burazera... te Milka
cokolade i one Mocartove kugle, za koje jos ne znamo kome ce
:))). 
Sve je vec kupljeno, sve vec obavljeno. Samo da jos
dogledamo ovo Svjetsko prvenstvo u fudbalu i prevrnemo ovih
pet-sest dana preko glave ..... pa startamo Forda, i put
putuje Latifaga !!!
Na sajbi Forda, vec odavno priljepljena austrijska Vinjeta,
a u grudima stoji, jos od rodjenja i zauvijek..... ona,
Bosanska !!!

Dragi moji Banjalucani, gdje god da ste….. zelim vam svima
ugodan godisnji odmor i jos jedno nezaboravno ljeto !!!!!
A onima koji ce ga kao i ja,  i ove godine provesti u nasoj
Bosni i Hercegovini, porucio bih samo jedno.
Uzivajte u  DOMOVINI ..... i cuvajte  VINJETU U GRUDIMA !!!
Ona je samo jedna, jedinstvena..... i vjecna.
Sretno Raja.
Sve vas volim, g

Kakvi su ljudi Bosanci?

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život
od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih
da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći ce što je odredeno,
a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato
i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a
najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake,
a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni
na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda
odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na
glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju
ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često
donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i
dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a
mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge
pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.
Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni,
skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega
moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što
govorim kao o sebi da govorim.

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji
miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se
tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo,
zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da
idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad
smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na
svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a
tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani
svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne
primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda,
svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome
talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od
nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na
svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s
nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo.
Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta,
zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo
prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke
rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da bude
jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim
osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva,
nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo
unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog
rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo
ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se
izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo
zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća,
pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani
i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni,
spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se
slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj
neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi
preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego
Đemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato
što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo
pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!

Meša Selimović

Neizmjerno lijepo.... svima nam poznato, a nikad dovoljno
izreceno. 
Hvala ti, Edina.

Upravo, fantasticno receno...

" Kakvi su ljudi Bosanci !!!?

Do jucer smo bili ono sto zelimo danas da zaboravimo. Ali,
nismo postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta,
zabezeknuti. Ne mozemo vise nikud. Otrgnuti smo, a nismo
prihvaceni. Kao rukavac sto ga je bujica odvojila od majke
rijeke, pa nema vise ni toka, ni usca. Suvise malen, da bude
jezero. suvise velik, da ga zemlja zauvijek upije..... "

Fantasticno !!!

Svaka cast Edina za ovaj Mesin tekst. Ja bih tome dodao i
jednu recenicu o sreci: "I kada dozivimo nesto lijepo, ne
usudjujemo se da budemo potpuno sretni, vec samo napola
sretni, bojeci se da ce nam tu srecu ponovo neko oduzeti."
Ja se uvijek pitam zasto nemogu biti potpuno sretan ni u
prilikama kada imam sve preduslove da budem sretan. Nikako
nemogu da pronadjem dobar odgovor na tu zagonetku.

" Ja ne biram ono sto imam. Ne biram u stvari nista,ni
rodjenje ni porodicu,ni ime ni grad,ni kraj ni narod,sve mi
je nametnuto.Jos cudnije je sto to moranje pretvaram u
ljubav.Jer,nesto mora biti moje,zato sto je sve tudje, i
prisvajam ulicu,grad,kraj,nebo koje gledam nad sobom od
djetinjstva.Zbog straha od praznine,od svijeta bez mene.Ja
ga otimam,ja mu se namecem, a mojoj ulici je svejedno, ali
necu da znam za to svejedno,dajem im svoje
osjecaje,nadahnjujem im svoju ljubav.....da mi je vrate"!


M.Selimovic - Dervis i smrt

Udjosmo u kafanu, te onako s vrata pogledom trazeci tri
slobodna mjesta, ugledah na bini covjeka koji je svirao,
pjevao, raju zabavljao... prizor isti, kao prije tri godine
kad sam posljednji put bio tamo. A covjek na bini kad me
ugleda, podize visoko obrve, klimnu mi glavom u znak
pozdrava, te se nasmija i razvuce onaj najljepsi osmijeh....
 „od uha, do uha“ !!!
Taj je pozdrav bio ljepsi od bilo kakvog selama, pozdrava
ili rijeci dobrodoslice... i mislim da mi odavno niti jedan
iznenadni susret i pozdrav nije „sjeo“ tako,  kao ovaj
Atifov, u Ilidzi.
Kad zavrsi sa zadnjom  pjesmom koja je slavila Vrbas i
Banjaluku, te napravi za tu vece fajront, Atif nam pridje,
izgrlismo se, te sjede za nas sto. Pred nama bokalic rakije
viljemovke, oval sa domacom mezom,... u vec polupraznoj
kafani, ugodna atmosfera. Atif nam naruci izvrsne bumbare,
da probamo. Naruci "jos po jednu, od njega" i krenu onda
prica natenane, besjeda ugodna i lagana ...ona, prava
banjalucka.  I bosanska.

Sjedio sam opet sa Atifom, ljudinom onom bosanskom i
covjekom sto bi da je ikako mog`o ,  tu noc pred nas iznio i
poklonio nam i dio duse svoje, bosanske. Tako mi se bar tu
noc ucinilo. 
A sjediti u kafani sa Atifom Turcinhodzicem, nije samo
divaniti uz cugu i mezu. Covjek, kad sjedi s njim tamo u
Ilidzi osjeti opet onaj neki damar, onaj drhtaj i dah zivota
koji smo ziveci dugo u tudjini s tudjim ljudima, skoro vec i
zaboravili. Sjedeci sa Atifom u kafani, preneses se opet
negdje daleko, u neko stanje nodredjeno, a opet, tako ti
poznato....  tako ugodno i lijepo. 

Ugodno je i prelijepo sjediti s nekim na mjestima koja imaju
dusu.  Na mjestima  gdje i vrijeme, kao da je stalo….ili,
malo duze zastalo. Na mjestima, gdje i sutnja i tisina imaju
jacinu, i gdje govore jako puno. Lijepo je sjediti s nekim
na mjestu, gdje se srodne duse prepoznaju, pa onda uzivaju
jedna u drugoj. 
Divno je bilo opet sjediti sa Atifom, u Ilidzi.

Valjda zato, ja ime Atif Turcinhodzic ne izgovaram nikad,
tek onako. Izgovaram ga doduse uvijek sa nekom sjetom…..ali,
uvijek rado, uvijek cestito i ponosno. I sa osmijehom na
licu. Osmijehom istim  ili bar slicnim onome, sto ga vidjeh
kod Atifa,….. neki dan u Ilidzi.

Pozdrav,g 

Sjedio sam ljetos, u ona predivna banjalucka jutra opet na
mnogim dragim mi mjestima Banjaluke i ispijao tamo  jutarnju
kafu. Sjedio sam i u Djuzela-basci, i pred hotel Bosnom i
Palasom, i po avlijama i po predivnim  terasama uz Vrbas, ….
posvuda sam s rajom sjedio i jutarnje kafe tamo ispijao.
Ali, nekako posebno i cudnovato lijepo mi bijase jednom u
jedno jutro sa jaranom  Djuzom na jutarnjoj kafi u kaficu,
preko puta.
Ime tog kafica nisam ni zapamtio, a nije ni bitno. Vazno je
gdje se on nalazi. A nalazi se odmah preko puta sportske
dvorane Borik, mjesta gdje smo Djuza i ja dozivjeli i
prozivjeli, cini mi se najljepse veceri i momente nase
mladosti.
Kafic nije ni po cemu poseban, sasvim je obican i onaj
tipicni banjalucki kafic, sa obicnim sankom, par onih
“visecih” stolova i nekoliko barskih stolica okolo, ali sto
je najvaznije i sa onim nazovi-sankom uz veliku sajbu koja
gleda vani, na ulicu.  Nesto slicno kao kod Kusme, Bisica
ili u Ariji sto je nekad  bilo.
I nas dva naravno zauzmemo odmah poziciju za tim sankom uz
sajbu, s pogledom na Dvoranu.
Narucimo, jos po jednu produzenu sa slagom, ali i po jedno
„pice nase mladosti“, Rubinov vinjak, pa da dozivljaj bude,
eto potpuniji. A ne znam kako, valjda nekom slucajnoscu ili
Bozjom voljom kad udjosmo u kafanu konobar pusti lagani
Rock, sve poznate nam i drage stvarke iz
sedamdesetih-osamdesetih, upravo one iz nase mladosti. Kao
po narudzbi, a nismo ga ni pitali, niti mu ista rekli.

Sjedimo onda nas dva za sankom, k`o nekad. Ispred nas
jutrosnje izdanje „Glas“-a, pa citamo k`o fol izvjestaj sa
jucerasnje utakmice Borca u Kupu, a vise gledamo ispred sebe
i pricamo o svemu. Gledamo dvoranu Borik, taj nash nekad
hram culnoga i svakog drugog zadovoljstva, gdje smo nekad u
mladosti dozivjeli i prozivjeli, sve i sva. Spominjemo u
sekvencama izmedju kratkih pauza one nezaboravne veceri i
noci u disku ili iza Dvorane na klupama uz gitaru, pa u
kafani kod Stanimira,... spominjemo sve koncerte i
Pop-parade, te mnoge sportske i kulturne dogadjaje u kojim
smo tu u toj dvorani nekad uzivali. Spominjemo dogadjaje, a
spominjemo naravno i ljude.... Raju iz nase mladosti.
Prolazili su tog jutra ulicom ispred kafica preko puta
rijetki i nepoznati nam ljudi, koje ustvari nismo ni
vidjeli. Ali, tog je jutra ispred Dvorane i kraj nas dvojice
prosla i sva ona poznata nam banjalucka raja, ona nasa raja
od nekada.
Prosli su ispred nas tog jutra i Daca, i Alma, i Azra, i
Jungy, i Seno, i Dzevdo, i Jaco, i Musa, i Darko, … stajali
pred Dvorikom i Aida, i Dzubo, i Natasa, i Sumi, i Ladi, i
Savija, i Edin, i  Feri, i Beko….. setali se alejom ispred 
i Nada, i Zoca, i Koky, i Tepa, i Cobra , i Mladen, i Edina,
i Ceca, i Sekana, i Luki, i Vasko, i Neso, i  Lemac, i Dado,
i Bane, i prelijepa moja Dragana !!!!! Svi su oni prosli tog
jutra ispred nas,  bili s nama,  setali alejom JNA, stajali
u disku ili ispred njega i prolazili tu pred nama. 
Odmah tu, preko puta.

Postoje mjesta, dogadjanja i ljudi iz nase proslosti koji
nikada ne mogu nestati ili izblijediti u nasem pamcenju.
Postoje mjesta na kojima smo nekad dozivjeli srecu
neponovljivu i neuporedivu sa bilo kojom drugom.  Postoje
mjesta gdje ce ljudi koje otamo pamtis stajati na njima ili
prolaziti tuda, vjecno.  
A ti ces opet biti tu sa svima njima sto vjecno mladi i
lijepi setaju pred tobom u neko banjalucko jutro. Bices opet
tu,... odmah preko puta.

pozdrav raji,g

Ti si bolestan, ha ha ziv bio.Ovaj covjek je neunistiv,citam
te sa 
zadovoljstvom i svaki komentar je suvisan,pisi samo pisi...

Gogi,dje je ba zapelo,javi nam se loma.

Znam da te bole neke stvari koje se desavaju oko
nas,to su samo iluzije i otrovne strijele upucene
u srce pravih Banjalucana.Ti si ovdje vec dugo
institucija.Javi se prijatelju,pokazi i njima,i
sebi da ne pises njima,vec nama.Da nije bilo onog
sljivika,iskopali bi oni nesto drugo....
Pobijedi sopstvenu sujetu.

Da,sve fol gradska raja al kad je medja u pitanju sjekire se
vade.Gorane smetas mahali i zato molim te pisi...

ja ne volim ovo sto pise Campara (ha-ha).Poslije citanja
njegovih eseja, jer to nije obican tekst, kad me prevari
radoznalost pa ipak isscitam... sledeca dva-tri dana sam
melanholican, zamisljen, sutljiv i otsutan... dakle, moji
ukucani ne znaju zasto, ali ja znam... zato, zaista, ne
volim te njegove "Iluminacije", a opet, kao sto to u zivotu
cesto biva... nekako ne mogu bez njih, ne bih rekao da sam
se bas "navukao na vinjetu"... ali da me premami i odvede u
neke jako poznate ali sve vise maglene predjele, istina je.
Ziv mi bio Gorane i ne obaziri se na te prerijeske dzukce...
dokoni i prazni pa im dosadilo glodanje suhih kostiju pa bi
malo i krtine. E ne moze, mrs!

Moram priznati da i meni nedostaje. Normalno da se nisam
slagao 100% sa onim što je pisao ali se mora priznati da je
čovjek talentiran.

 gdjes ovo,najbolji,sve te trazim,nikave inspiracije,bez
tebe mi nema,ko da ono,ne svracam u kafic gdje nema tebe,i
one nase raje,dodje mi da kakvu potjernicu za tobom
ispisem,pa da okacim na drvece:
Trazis se g
nalik Meshi
fale mi tvoji divni eseji
vrati se brzo,gdje si to trzno?
ovdje te ceka nas nesto vjerno
zbaci za ledja sve bezvrijedno

Tvoja Azra

Otvorim kajak i oduševljena vidim vinjeta se kupila, ide se
na put.....
Nažalost nigdje Gorana, samo neki kojima nedostaje kao
meni.
Gorane nedostaješ....

Bilo je to davno, vec odavno. U ono jedno ljeto,  devedeset
i neke. 
Bilo onda, kad sam se po prvi put poslije rata i nakon svih
onih dugih i nesretnih izbjeglickih godina, opet sreo u
Banjaluci sa najboljim mi haverom Djuzom, sto dosao je
konacno jednom, umjesto na godisnji na Kubu, Haiti iliti na
Floridu... doputovao kod staraca, u  rodni mu Bendzelaj !!!
 I proveli smo nas dva tog ljeta nekoliko nezaboravnih dana,
tamo. Protefericili , kraj Vrbasa s rajom poznatom i nama
slicnim izbjeglicama, dernechili… posvuda opet prosli,  i
sve vidjeli. I ono sto smo htjeli i zeljeli, ali i ono sto
nismo...iako smo znali, i slutili.  Sjedili smo posvuda ,
hodali rodnom Banjalukom....u mislima i u prici dugoj
neprestanoj.... cesto lutali, trazili se, i pronalazili opet
tamo, u rodnome gradu. A i janje smo, opet k`o nekad  u
avliji njegovih staraca “povratnika” okrenuli. I nocima
nismo spavali, vec budni sanjali... danonocno obilazili
staze i bogaze, svakojake. One stare i vjecne, one
najljepse, …. i one, najdraze.

I  naravno, vec prve  veceri tog naseg zajednickog boravka
ponovno u rodnome gradu odlucimo moj Djuki  i ja, da malo
odemo do centra grada, u Solajinu. Eto,  cisto `nako, da nas
zelja mine.  I  k`o fol da vidimo sta ima novo, tamo u gradu
!!? 
Spustili smo se do grada alejom Branka Radicevica,  pjeske
k`o nekad.  I uzivali beskrajno u toj setnji, i u aleji
kojom smo isli i prosli pocevsi od onog ranog djetinjstva,
pa dalje u mladosti, te sve do konacnog odlaska iz
Banjaluke,  na hiljade puta. Ta je ulica ustvari bila jedan 
bitan segment u cijelom naseme zivotu. I to je ostala,
zauvijek. Pricali smo usput polagano, o svemu. O raji, o
nama, o sebi, pricali o svemu sto nam se nekad desilo u onom
proslome zivotu, a i poslije, u ovom drugome zivotu, u
tudjini. Pa i na onom zidicu kraj naselja Ante Jakica kao
nekad u mladosti chik ispusili, sjedili ispod one vjecne
japanske jabuke, desetak minuta… pa, nastavljali dalje prema
gradu.
A kad prodjosmo pored Muzicke, pa onda pokraj nase osnovne
skole Braca Pavlic, te se priblizismo staroj autobusnoj,
cujemo neku neobicno glasnu, upadljivu i zestoku muziku i
svirku na elektricnoj gitari iz pravca Umjetnicke galerije,
koja se tu prije rata nikad nije mogla cuti !???  Neka dobra
rokacha, a obojici nam neobicno poznata stvarka. Pogledamo
se  kratko, pa krenusmo mahinalno u tom pravcu odakle muzika
dopire. Djuza i ja i inace ne govorimo naglas sve sto
mislimo i osjecamo, mi se kontamo i bez rijeci,  jer smo
isti.  Isti smo tridesetak godina, vec. Pa podjosmo,  da
vidimo sta se to pred Galerijom desava.  Ko to tamo pjeva….
I ko to tamo rokachu, na sav glas pusta !!? 
Ali,  kad dodjosmo do coska zgrade Umjetnicke galerije
skontasmo da to ne pusta niko mjuzu u galeriji, niti ispred
nje...., vec spoznasmo da na nekoj maloj improvizovanoj bini
i nevelikoj terasi nekog neuglednog kafica koji tu nikad
prije nije ni bio,  neko zestoko svira uzivo, ali jednu jako
tesku i zajebanu, a milion puta saslusanu…. onu  Tockovu
solazu, one legendarne  Smak-ove pjesme….”Ulazak u harem”
!!! 

Priblizismo se bini, stadosmo uz  onaj okrugli stolic oko
kojeg se samo stoji, te osmotrismo, “dje smo to sad mi , 
buraz !!!”  Ori se u ljetnoj banjaluckoj noci sve naokolo,
na onom trgu izmedju Kras-a, Varteks-a  i restorana Lovac
….. od Smakovog “Ulaska u harem” !!! Neko pichi tamo onog
vec gotovo zaboravljenog,  Radomir Mihajlovic Tocka, ali u
ORIGINALU ! A na bini vidimo samo dva covjeka !??  Jedan, 
na elektricnoj gitari, iskrivio se sav u transu…. obucen u
tamne stofane hlace, na nogama mu bijele lakovane
cipele-spicoke, a gore na njemu bijela kosulja, sa do pola
zavrnutim rukavima. A drugi lik u pozadini, sjedi totalno
cool, uz nekakve sintisajzere i uredjaje….. i lagano prati,
pichi bas. 
I prepoznah onda ta dva, iz onog prosloga zivota dobro mi
poznata banjalucka lika i sviraca.  Jedan od njih je bio
legendarni Stajcic Vojo. 
A drugi je bio, Midza.

Na improvizovanoj bini tog nekog “lijevog”, novokomponovanog
i nepoznatog mi BL-kafica, legendarni Midza i cuveni
banjalucki gitarist Vojo S.,  uz matricu i pred dvadesetak
nekih nepoznatih mi balavaca,  sviraju i skidaju “Ulazak u
harem”, ali stvarno, u orginalu !!! I stvarno, savrseno.
Zavrsise sa stvarkom, uz aplauz svih prisutnih. A pljescemo
naravno, nemalo i iskreno odusevljeni, i Djuza i ja. Djuza
jos i zvizdi, stavio dva prsta u usta... pa ono onako, k`o
nekad. 
Midza nas je vec po dolasku primjetio, pa nam dobaci
razdragano….”Eeeeeej, raja…dje ste raja !!!”  Odzdravismo
mu, veselo i nasmijano. Pokazujemo dva prsta...i ko neki
Peace. I onda, sta cemo drugo, narucismo tu na tom visecem
stolu, prvu cugu.  Midza i Vojo su onda jos sprzzili “Zuti
kisobran” od Atomskog, stvarku koju nisam cuo isto tako 
unazad dvadeset i vise godina, uzivo… pa, napravise pauzu.
Pridjose nam, izgrlismo se i upitasmo,  sa ono klasicno, a
meni tako drago…. “ Djes`buraz sta ima !!?” ( eto, bas  k`o
da smo juce zajedno sjedili i drmali…..a proslo otad,  jedno
million godina ….), pa nas pozvase  da sjednemo za njihov
sto. Onaj cuveni sto do bine,  takozvani “ sto od muzicara
“. I jebajiga, nisu nam to trebali ponovit, niti nam dvaput
reci . Privukosmo dvije stolice, sjedosmo za sto od
muzicara, narucismo prvu litru bijelog i flasu kisele…… i
ostadosmo tu uz  Galeriju, uz dobru zabavu, uz raju, ali onu
 pravu,….  uz Voju i uz Midzu, a u pauzama, uz pricu
svakojaku i onu pravu banjalucku, lijepu i
iskrenu….ostadosmo Djuki i ja tu, sve do kraja.  A mjuza
kakva je te veceri bila....ah, mjuza !!? Ma, tu vece bila,
samo po nasem izboru !!!  Jer, svirali su njih dva,  inace
dva fantasticna muzicara (Stajcic Vojo, nekad svirao po
Chikagu….upravo, strasan na gitari  !!! Ma, za mene licno,
daleko najbolji gitarist u Banjaluci, ikada…..a Midza,
legenda banjalucka… jezim se sav, dok ovo pisem. Ustvari, ne
znam sta bih za tu dvojicu uopste  i napisao, a da iskazem
rijecima onu njihovu velicinu, od  nekada….),…svirali su tu
na toj terasi cuveni Midza i Vojo citavo to ljeto uz, za
njihov imidz i potencijal, rekao bih jeftinu i mizernu lovu
(pedeset konvertibilnih, za noc), koju smo Djuki i ja, to
vece poduplali ( zadijevajuci u jebi, one fiseke od smotanih
pet maraka, na vrat Vojine gitare…), ….ma, svirali su tu noc
Midza i Vojo, samo za nas. 
I za sve one godine. 
Ostadosmo Djuza i ja tu na tom mjestu i za tim stolom od
muzicara, ali zaista sa zadovoljstvom, sve do fajronta.
Nikud otamo nismo tu vece ni krenuli, nikud otamo posli….ni
u Solajinu otisli, ni u Parkic, ni u Borik….ama-bas, nigdje
!!! Cijelu smo vece, tamo negdje do dvice, samo tu ostali.
Jer, tu smo valjda  nasli sve sto ono smo kontajuci o
Banjaluci nekad davno zamisli, a odmah odlicno prepoznali.
Tu smo nasli ono sto bilo nam je za tu prvu vece u Bendzelaj
poslije toliko godina "jebe bez Bendzelaja", sasvim
dovoljno. Ustvari, bilo i iznad ocekivanog. I bilo cak, puno
bolje i od toga.

Sutradan sam se opet nasao sa Midzom, na kafi pred Palasom.
Sjedili smo nas dva poslije toliko dugo godina, opet
zajedno. Sjedili i pricali dugo o svemu, polako i natenane. 
I naravno, svako neku svoju otuznu poslijeratnu storiju
ispricao. 
I ispricao mi je Midza tada dosta o sebi i o svim
desavanjima u njegovom burnome zivotu, poslije rata. 
Ispricao,  kako je bio u Cehi gdje je proveo one duge
izbjeglicke godine pune ocaja i beznadja...pa  nije izdrzao
vise, te se vratio u Banjaluku. Ostavio i  Cehu, i  neki
lafo-spokojan, napredan i  kulturan zivot tamo,  ostavio tu
prividnu sigurnost, nazovi-prijatelje neke i raju koju je
tamo stekao. Ostavio tamo cak i brak i suprugu, koja nije
htjela, otamo. Ostavio je sve to i vratio se nazad,  u 
svoju Banjaluku. Vratio se izmedju ostalog i zbog napustenog
i ostarjelog mu oca Reufa, vratio se i zbog raje i
Banjaluke, …ali naravno najvise, radi samoga sebe. 
I ostao tu, eto do kraja zivota.
Midza je jedan od rijetkih Banjalucana koji je takvo nesto
uradio. Midza je zato za  mene licno,  bio izuzetan i jedan
rijetko hrabar covjek. Midza je zato i kao jedan  takav, bio
za mene rijetko vidjen covjek u Banjaluci.  Midza je bio
onaj koji sam mozda nekaa trebao i morao biti i ja, a nikad
nisam odlucio i smogao snage, da to budem !!! 

Postojao je uvijek, a postoji i danas medju istinskom i
pravom banjaluckom rajom neki slif,  neki onaj fluid i neka
slicnost koju mogu prepoznati samo Banjalucani. Postoji taj
neki momenat koji ih veze  i spaja, pa nije uopste potrebno
puno da se prepoznaju i opet zblize. Pogotovo danas, jer je
tih banjaluckih frikova i slifovanih gradskih faca na
ulicama i po kaficima Bendzelaja, danas jako malo.  
Pa je tako nekako bilo i kod  Midze i mene tada, te
devedeset i neke. Skontali smo se opet, za sekundu !!! I
skontali opet, ama-bas sve.
A nekad, prije rata i u onom proslome zivotu su Vojo i Midza
bili, ona neka „velika raja“, a Djuza i ja bili , hajmo reci
ona  “ mala raja“. Razlika u godinama je bila tad u toj dobi
znacajna, velika…pa su Midza i Vojo koje smo Djuza i ja samo
gledali odozdo gore na bini, bili tad vec neke face u gradu
i poznati muzicari. A nas dva bili tada,  samo „neki novi
klinci“. Ali se ta razlika danas u ovom drugome zivotu,
poslije zivota izgubila i gotovo  potpuno nestala. Djuza i
ja smo u medjuvremenu odrasli, sazreli i postala velika
raja. I to je bilo te veceri cool. I bilo jako dobro.  
Velika i mala raja od nekada, bili zajedno. I bili, isto. 
Te veceri smo ustvari Djuki i ja, konacno postali „velika
raja“.

U sustini, gotovo sve sto pise u ovome tekstu cita se i
razumije, izmedju redova. Jer, to je ono bitno, i ono
najbitnije. Citati samo ono sto je napisano, a ne kontati
ono izmedju redova….nije ustvari nista. Jer se onda i ne
razumije nista. Ovaj tekst mogu razumijeti samo oni koji su
zivjeli nekad  u Banjaluci, i zivjeli sa banjaluckom rajom.
Mogu ga skontati samo pravi Banjalucani i banjalucka gradska
raja. Samo ce oni shvatiti ovo o cemu se ovdje pise. A oni
neki drugi, iako im na tome nimalo ne zamjeram... nece
nazalost, shvatiti nista.

Midza je, kako se vratio iz Cehe stanovao kod oca Reufa u
stanu koji je svega pedestetak metara udaljen od kafica
Monett.  Za mene licno, taj Mone je danas jedini kafic u
Banjaluci koji je zadrzao onaj stari imidz, onu neku patinu
proslih vremena….i onaj neki stari banjalucki fol. Kafic
gdje se uvijek okupljala, a i danas gdje se skuplja
iskljucivo banjalucka gradska raja. I jedno od rijetkih
mjesta u danasanjem Bendzelaju,  gdje uvijek mozes dobro da
se osjecas, gdje mozes da sretenes nekog poznatog ti, nekoga
od stare raje. Mjesto gdje mozes jos uvijek cuti neki dobar
fazon i fol, kafic gdje mozes  da cujes neku dobru svirku i
rokachu. Ili gdje mozes s nekim od poznate ti raje, bez
srkleta i glavobolje, makar samo smirom kafu popiti. Pa zato
ja, svih ovih godina, pa makar i samo prolazio kroz
Banjaluku, navratim uvijek rado tamo.
A kako se vratio u Banjaluku sastavni dio, odnosno kao neki 
„inventar“ tog kafica postao je i Midza. Pazio je i brinuo
se za oca Reufa, koji nije mogao nikako ostati u stanu dugo
sam, pa bi Midza svako malo odlazio kod njega u stan, da mu
skonta sve sta mu treba. Od dorucka, kafe, presvlacenja,
rucka, pranja vesa, nabavke, kontanja lijekova, terapije za
oboljelog osamdesetgodisnjeg oca….pa sve do vecere… i
spavanja. Citavo je vrijeme, svaki dan, i citav dan Midza
bdjeo nad ocem mu Reufom. A u medjuvremenu, zivio svoj
zivot,  onoliko koliko je mogao. Odnosno, koliko su mu te
nimalo lake prilike dozvoljavale. 
Sretao sam Midzu poslije godinama po Banjaluci i dosta smo
ugodnih trenutaka proveli zajedno. A kod njega me je posebno
odusevljavao onaj njegov vedar duh i ona nekakva vedrina i
jeba, uvijek prisutna u njegovoj prici. Nije me davio sa
apticnim, depresivnim jadikovkama, vec je i pored sve te
nimalo vesele situacije u svom povratnickom zivotu, djelovao
uvijek pozitivno. Odusevljavao me je taj njegov vedar duh i
smisao za humor, pa mi je svakih pola sata sa njim ostalo u
lijepom i vedrom sjecanju.
A najvise se sjecam tih nasih susreta, upravo tamo u Moneu.
Ujutro na kafi, popodne na cugi, ili navece na svirci. Midza
je bio uvijek tamo. Najvise zbog dobre raje, kojoj je i on
sam pripadao, ali naravno i zato sto je stanovao sa ocem
odmah u komsiluku. I uvijek bi se obradovao nasem susretu.
Popricali bi malo o necemu, popili cugu ili kafu. Kratko,
ali sasvim dovoljno da mi svaki taj susret bude mio i drag.
Midza je bio ona prava gradska raja, pa je susret s njim
uvijek bio interesantan. Od njega sam mogao “iz prve ruke”
cuti sve i sva, sta ima novo u gradu,  sta se desava. Nije
me nikad gnjavio, ali sam ga uvijek pitao i interesovao se,
kako mu je otac, kako devera. …trebal`sta pomoc. I nikad mi
nije direktno rekao, da treba. Iako sam znao da su u gabuli,
pa mu uvijek nekako gurno nesto love u dzep, sto je i njemu,
a i meni samom bilo tesko. Jako tesko, neizrecivo.  I
strasno, jebajiga. Grozni su ti trenuci, naprosto bole. Evo,
i sad opet bole.

Midza je ustvari kad se iz Cehe vratio, najprije poceo da
svira i tezgari svukuda po Bendzelaju. Svirao je svugdje i
svirao svasta. Morao je, kako mi jednom rece samo da on i
Reuf nekako prezive. A onda je kako ga je otac sve vise i
sve intenzivnije trebao, poceo svirati sa bandom “Hantrage”,
vikendom u Moneu, gdje je ubrzo postao i do smrti ostao,
glavni i vodeci. Midza je dosavsi medju te Hantrage unio
tamo neku novu i bitnu notu, s kojom je taj band  godinama,
a evo i dan-danas vrlo rado slusan u Banjaluci. Stari roker,
odlican muzicar, stara raja i stari vuk u svemu, postao je
tamo alfa i omega !!! I uvijek kad sam se zatekao u Moneu, 
na njihovoj svirci, svih ovih proteklih godina sam iskreno
uzivao.  

A u Moneu,  tih veceri petkom i subotom meni su svih ovih
godina ustvari najbolje bile one pauze. Ili, sami fajronat
!!!  Tad bi se naime oko onog sanka gore, skupila raja.
Prava raja u Moneu i danas , kao  i uvijek sto je bilo,
stoji uvijek tamo ispred i okolo toga sanka. I onda bi
pocinjala uvijek neka jeba.  Ali, ona inteligentna i ona
prava banjalucka. Neko bi obicno zapoceo, prozvao nekoga,
nesto mu bezveze dobacio. Pa bi se javio neko drugi, pa
treci…. pa opet prvi. I sve tako. 
I niko se nije ljutio, niti uvrijedjen nasao, ako je “upao u
masinu”.  To je bio takav fol, … bilo tako, od kad znam za
sebe. A i danas je tako.
Eh, a Midza se cesto salio i na svoj racun.  Pa nam jednom
na fajrontu za sankom isprica da mu otac Reuf sve cesce
govori kako je vec star, i da nece jos dugo…..pa mu neku
vece savjetuje da nadje i dovede sebi neku zenu. A Midza mu
rece: “ Ma daj stari, nemoj me sad i ti handrit. Nisam lud,
da dovedem neku…. pa da moram opet jebavat !!!

A takvu, slicnu i ugodnu atmosferu dozivjeh i zadnjeg dana
prosle godine, u Moneu. 
Svratio sam samo na jutarnju kafu, i ostao tamo cijelo to
prijepodne. Midza, Djula i Hantrage su uvjezbavale nastup za
novogodisnju noc. A u pauzama opet, svi……sva raja ispred i
oko onog sanka gore, u prici i zajebanciji o svemu i
svacemu. Uz smijeh neprestani i osmijeh na licu, uz muziku
vedru, u novogodisnjem stimungu….bas onom onakvom, k`o nekad
sto je u Banjaluci nekad bio. A tu istu vece sam zagrljen sa
Midzom, Almom, Zlatkom, Dubom, Ostojom i mojim Djulom…. na
bini Monea sav razdragan, sretan i s pjesmom na usnama,
docekao i sretnu Novu godinu.  Bilo dobro, kao cini mi se
sto nije bilo, nikad poslije rata.

I bijase tako, u Banjaluci svih ovih godina…… ugodno i
veselo sa rajom i mojim Midzom, sve do proljetos.
Tad mi se naime Midza prvi put pozali na neku boljku. Sjecam
se dobro, rece mi…..da ga jebe prostata. Usutio sam, kratko
se zagledao u njega. Te onda htjedoh da ga upitam nesto, ali
me prekinu, ne dade mi reci. I opali nesto veselo, zacas
promijeni temu. 
Midza je znao sve i konto je sve. Znao je vrlo dobro svoju
situaciju, ali time nije htio da opterecava raju i ljude oko
sebe. Tek poslije njegove iznenadne smrti, shvatio sam neke
stvari. Midza nikad nije bio samo „jedan u masi“. Midza je
bio covjek o kojem  puno vise razmisljam sad kad ga nema,
nego sto sam razmisljao nekad, kad je bio ziv. Midza je bio
i ostao kao onaj neki dobar i odlican film, o kome poslije
dugo razmisljamo i kontamo. I koji nikad zaboraviti necemo.
Masa onih nekih bezveznih filmova, kao i ljudi je jako brzo
otisla u zaborav. I nestala zauvijek. A Midza je ostao u
mislima i u lijepom sjecanju, vjecno.  Mi se ustvari ne
mozemo s njime nikad oprostiti, jer je on dio nas. Midza je
bio i ostace zauvijek, ona  banjalucka raja o kojoj cemo
pricati uvijek, sjecati ga se zauvijek. 
I nece nestati nikad.

Posljednji put sam uzivo i na bini slusao i gledao Midzu
kako svira, one ljetnje veceri na terasi “Starog mlina”. A
posljednji put ga vidio jesenas, ispred Monea.

Naletio sam kao i cesto ovih godina u Mone, samo na kafu. I
zatekao tamo Predu, Dubu i Midzu kako u ono neko “mrtvo
banjalucko popodne”, za onim stolom ispred kafica
uvjezbavaju neku numeru Dade Topica, za vecernji nastup sa
Hantragama.  Midza, kao i uvijek nasmijan i lijep, u
farmerkama i nekoj prugastoj svilenoj kosulji na sebi, sa
zelenim prslukom preko... ma, k`o kakav mladic. 
Kad me ugleda, presta svirati i odlozi gitaru. Izgrlismo se
i pozdravismo medjusobno svi, i narucismo produzenu sa
slagom. Popricasmo pomalo kratko o svacemu, a ponajvise o
onom susretu raje banjalucke, ljetos na terasi Staroga
mlina. Midza mi onda jos jednom rece kako se odusevio te
veceri, gdje je po prvi put kako se vratio u Bendzelaj
sjedio za istim stolom sa toliko poznate mu gradske raje. Od
nas nekih sezdesetak tamo te veceri, poznavao je dobro ili
prepoznao, cak vise od pola. Pa mi rece da cemo to iduce
ljeto ponoviti, ali jos bolje. Ponijece on  i pojacala iz
Monea, i povesti nekog svog “ucenika”, sto rastura na
gitari. Pa cemo na ljeto sa Djulom, utroje… tamo, napraviti
lom !!! 
Duba i Preda odose onda unutra u kafic, da ukljuce pojacala
i pripreme se za “probu”, a Midza i ja ostasmo sami, 
popricasmo jos malo. Te ga upitah, kao i uvijek za oca mu
Reufa. Midza se uozbilji, pa mi rece da Reuf nije nikako
dobro. Kaze, na jedno oko potpuno slijep, a na drugo pedeset
posto vidi. I isprica mi onda, jednu pricu kratku.
I posljednju.

Neki dan oko podne ulazi u stan, a Reuf sjedi u polumraku. 
Sjedi i place.

 „Sta je stari bilo….sto bolan places !!?“
„Sine,… pomozi mi.“
„Kako da ti pomognem, stari !!? Sta ti je, bolan!?“
„Sine, ne vidim vise gotovo nikako. Ne mogu da se krecem, ne
mogu da izlazim. Ne mogu ni televizor da gledam, ne mogu ni
novine da procitam. Ne smijem ni da se ko covjek najedem, a
kamoli sta drugo. Molim te, ……Midza, sine……pomozi mi da
umrem. „

Tad i tog popodneva pred Moneom sam posljednji put vidio
Midzu.

Eh, da mi je neka moc,….. i da mi je moci, samo jednom. 
Volio bih, jako i iskreno.
Volio bih da mogu. I da me cuti moze. 
Pa da zasviram na gitari i odsviram, samo njemu i samo
jednom…... onaj Smakov „Ulazak u harem“. U orginalu.  
Samo jednom,..... i za sve ove godine.

Svaka prica zivotna, kao i uopste svaka ona bezazlena ,
prosta i obicna prica imaju neki svoj pocetak. I neki svoj
kraj.  A ovoj prici ipak jos uvijek nije kraj, pa je necemo
ni zavrsiti.
Jer, ovo nije prica obicna, prosta i neka tamo, bezazlena.
Ovo je prica o mojoj raji banjaluckoj, u Banjaluci. 
Ovo je prica o mojoj Banjaluci.
Doduse, odlaskom Midze kao “glavnoga junaka” ove price, i
covjeka zbog kojeg sam se izmedju jos nekih njemu slicnih i
dragih mi likova u Banjaluci svih ovih poslijeratnih godina
tamo u rodnome gradu osjecao ugodno i lijepo…. i ova se
prica blizi lagano svom kraju. Jer, likova slicnih Midzi i
moje raje tamo u Banjaluci,  Bogu hvala  jos uvijek ima….
ali, sve ih je manje. Mnogi su se vec odavno povukli, u
kuce, ili u sebe, pa ih na ulici vise ne mozes ni sresti.
Neke, cak i ako ih vidis, ne prepoznajes  vise. A svako
malo, neki polagano zauvijek  odlaze, negdje…. evo,  kao i
nas Midza, nedavno.
Pa se bojim da ce jednom, ako docekamo….za deset,  dvadeset
ili tridest…  da ce  nazalost, ipak doci vrijeme kada cemo i
ovu pricu morati zavrsiti. 
Jednom, nekad,.....a znam dobro da ce sigurno biti. 
Jednom, kad ispred i okolo onog sanka u Moneu  ne bude vise
moje raje. Jednom, kad tamo u Bendzelaj necu imati vise koga
poznatog na ulici da sretnem, niti kome ruku da stisnem i da
ga rado saslusam. Jednom, kad ne bude vise moje raje tamo na
Vrbasu, a ni susreta na nekoj terasi, nekog Staroga Husinoga
mlina kad vise ne bude... 
Jednom tad, ova prica ce i zavrsiti.
Pocece mozda i sa:  “Bio jednom, jedan Midza….” , a 
zavrsiti vjerovatno sa:  “Bila jednom, jedna raja......
moja, banjalucka....” 

Zato i pisem,..... da budu vjecno. 
I da bude zavijek.

Zato pisi...da budu vjecni i zauvijek! Hvala na
ljubavi...prema nekom ili necem...hvala i na onom izmedju
redova,na svakoj recenici,rijeci i slovu, nesebicno dajuci
smisao ljudskosti koju bi valjda svaki covjek trebao da ima
bez poruke,u redu i izmedju redova.Raja,tvoja
raja....banjalucka....Midza,raja banjalucka....samo "tvoj" i
onda....izmedju redova.Sreca pa ima ko da napise "bio jednom
jedan Midza...raja banjalucka"

Obicno, kad kasno navece doputujemo iz Austrije u Bosanski
Novi, izadjem sljedece jutro sa puncem mi Alijom u
avliju…..pa, konacno izvadim sve torbe i preostale sitnice
iz auta, te sredjujem i usisavam Forda,...i  dovedem ga opet
u neko normalno stanje. 
Usput pricam sa Alijom o svemu, a pozdravljam se i sa
komsijama koje me prolazeci ulicom ugledaju, pa u avliju
kratko navracaju,….  srdacno se pozdravljamo i pitamo jedni
druge za zdravlje i sve ostalo, sto uz to ide. 
A cesto u tim prilikama ulicom naidju i neki nepoznati mi
ljudi, prilaze ogradi i stidljivo pitaju, za neku marku.  Te
uz to dodaju, da im treba za dijete, zafalilo za mlijeko, za
lijek… i tome slicno. To je tamo u Bosni tako, vec godinama
i nije nista novo. Ali, cini mi se da je takvih nazalost,
sve vise i vise....

Ljetos, dok sam u toj istoj avliji  rostiljao, iz Banjaluke
tek donesene Sakibove sudzukice i cevape, pridje mi jedan
nepoznat srednjovjecan covjek. A pored njega momak od nekih
petnaestak godina, otprilike malo mladji od sina mi, Daria.
I upita me stidljivo, za neku marku....kaze, zafalilo mu da
kupi mlijeka.
Izgledali su obojica pristojno. Uredni i cisti. A primjetih
odmah da je garderoba na njima bila za njih nekako
neadekvatna, i prevelika. Pa zakljucih, da su je vjerovatno
od nekoga na poklon dobili. To mi poslije potvrdi i Alija,
te mi na moje pitanje, ko su... rece da se covjek zove
Ekrem. I isprica mi onda kratku storiju o njemu.
Bio je to, nekad prije rata trgovac u robnoj kuci u
Bosanskom Novom. Jedan posten, posve normalan i obican, ali
i izuzetno lijep i zgodan covjek. Ne zna se gdje je bio u
ratu i poslije, niko nikad nije saznao. Krajem devedesetih
se vratio u Bosanski Novi, a prije pet-sest godina ga je
napustila zena. Otisla s drugim i ostavila ga sa dvoje male
djece. To je sve sto se o njemu u carsiji zna, pa toliko
znam i ja.
I otad Ekrem prezivljava, snalazi se sa djecom kako zna i
umije. Zive u nekoj staroj udjerici, ustvari u napustenoj
baraci gdje je nekad bio biro neke firme sto se uz rat
raspala i ugasila. Robne kuce, kao ni posla za Ekrema u
“Novom gradu”, vec odavno vise nema. Ponekad nekome iscjepa
drva, pomogne nesto oko kuce, ali i toga je nedovoljno. S
proljeca i u jesen ide u sumu, trazi i bere gljive, pa ih
poslije na pijaci prodaje. A nerijetko, kad nema ama-bas
nista, obilazi kuce i avlije povratnika, gdje dobije koju
paru da prezivi. I uvijek ide sa sinom.

Prvog dana ove godine stojim tamo u avliji, sam. Naslonjen
na ogradu, nesto se zamislio. Gledam okolna brda, bosanska.

A onda ugledah Ekrema kako sokakom ide prema meni. Uz njega
kao i uvijek i sin mu, ali uz njih, jos neko. Kad mi
pridjose, vidim njih dvojica zabundani u neke opet prevelike
im kapute, na glavama im kapa vunena... a uz njih curetak,
od nekih dvanaest-trinaest godina.
Uredna, obucena u neku crvenu jaknu, niz ramena pustila
lijepo pocesljanu dugu kosu plavu. 
Pruzih ruku prvo Ekremu, cestitah mu Novu godinu i gurnuh mu
neku vec pripremljenu paru, u ruku. Isto tako se pozdravih i
sa sinom mu, a na kraju i sa djevojcicom.
Gledam je, stoji preda mnom zmirkajuci krupnim zelenim
ocima, nasmijana i vedra...i lijepa, k`o andjeo !!! Gledam
samo, a rijeci mi u grlu zastale, pa me guse. Nekoliko
sekundi ne mogu nista da izustim. 
Onda nekako progovorih, upitah Ekrema je li mu to kci. Rece
mi da jeste, nasta samo klimnuh glavom. I ne rekoh opet
nista. 

Pozdravise me. I odose, niz sokak. Cuo sam jos samo, kad su
se par koraka udaljili od mene, kako Ekrem djeci govori: “
E…...idemo sad kupit` kruha. “

Rijeci i slika, koje se pamte dugo. Urezu se duboko u
pamcenje. 
I vrte se onda, stalno.
Ne prestaju.

Neki dan, bas na pravoslavni Bozic odem u vec odavno
planiranu posjetu daljnjem mi rodjaku, sto zivi u
Banjaluci.
Obradovao se jako, primio me i docekao jako srdacno i sa
neskrivenom radoscu. Te provedosmo u prici laganoj, uz mezu
i sve ostalo sto uz Bozic ide, par ugodnih sati.
I isprica mi onda rodjo to popodne i jednu  pricu... rekao
bih, jako interesantnu.

Taj se moj rodjak inace, poslije zavrsenog studija u
Beogradu krajem devedesetih vratio u Banjaluku. Ali, posto
nije ucestvovao u ratu, pa tako nije imao nikakve zasluge u
istom, a nije bio nikad ni onaj “prljavi igrac”, neka vidra
ili faca u gradu, ... a i zato sto nije rodom iz Glamoca ili
sa Kupresa, vec je rodjeni Banjalucanin... rodjo nikako nije
mogao naci svom obrazovanju adekvatan posao. 
Te je onda po dolasku iz Beograda, radio svasta.
Jedno je vrijeme prodavao nekakvu garderobu za nekog gazdu,
na Zelenoj pijaci.  Pa poslije, za nekog drugog gazdu na
onoj tzv. Stocnoj pijaci, prodavao amove i konjsku opremu.
Pa, probao  i pokusao onda i na nekoj Televiziji,
banjaluckoj, … ma, probao je rodjo svasta. 
Ali, sve je to bilo slabo i kratkoga daha.. Neadekvatno, 
neizvjesno i neredovno placeno, te se prije nekih sedam -
osam godina rodjo zaposli u jednom motelu, na periferiji
Banjaluke. Plata, nevelika.  U pocetku petsto
konvertibilnih, par godina poslije sesto, pa onda i
sedamsto, cak ….. ali je bila svakog mjeseca redovna i
postojana, sto je rodju i zadrzalo tako dugo tamo.
Eh, u medjuvremenu se rodjak onda i sretno ozenio.  Sa
jednom divnom i nadasve kulturnom djevojkom, studenticom. Pa
je i on onda upisao, opet neki drugi  fakultet u Banjaluci.
A prije par godina su dobili i jednu predivnu curicu, kojoj
su htjlei da podare sve. I kojoj su onoliko koliko su mogli,
 pruzili svu ljubav ovoga svijeta. Supruga stalno uz nju,
odgaja je, a usput studira…evo sad je  na zadnjoj godini
Filozofskog fakulteta u Banjaluci, ima jos samo dva ispita.
Rodjo ista tako, uspjesno studira…neki drugi fakultet. Na
trecoj je godini, ali i radi. Za sve troje,  zaradjuje. 
I sve bijase, nekako dobro. Nesto kao, balkanska idila. 
Doduse, bilo finansijski uvijek  “malo guravo”… ali, dobro. 
Nisu imali puno, ali su bili strpljivi, nadali se boljem. I
bili sretni.
Sve do prosle godine.

Tamo negdje, u proslu zimu poce da kasni prva plata.
Plata nevelika, ali plata koja je bila jedini izvor rodjinih
prihoda, i prehranjivala njegovu troclanu familiju. Pocela
je da stize umjesto kao i uvijek na pocetku , jedva na kraju
mjeseca. Pa se onda rodjo snalazio, kako je morao i znao.
Morao se zaduzivati, pa  uz kamatu vracati, kad plata
„legne“. Tako bijase, sve do avgusta. A tad plata i na kraju
mjeseca na konto 
„ne leze“. 
I isto tako se nastavi i narednih mjeseci, sve do decembra.
Puna cetri mjeseca, bez plate !???
A onda, u jedno jutro upravnik zakaza sastanak. I rece, doci
ce i sam gazda. Pa ce im sve reci.
Osamdesetak radnika zaposlenih u dva motela i u restoranu,
cekalo je puna dva sata da se gazda pojavi. I pojavio se, na
kraju…ali, vrlo kratko. Usao je u salu, pozdravio sve
prisutne i onako u hodu napravio gest, bas kao sudija na
fudbalskoj utakmici, kad rukama razmahne i oznaci kraj
tekme. Zatim je otisao sa upravnikom nakratko u kancelariju,
 ubrzo se opet pojavio ... i napustio salu ne rekavsi
radnicima, niti jednu jedinu rijec. Radnici su onda od
upravnika obavjesteni da se ta dva motela i restoran
zatvaraju, a oni da su otpusteni, kao tehnoloski visak.
Dakle, gazda ne samo tih objekata, vec vlasnik dvije
benzinske pumpe u Banjaluci , vlasnik nekakvih silnih
vocnjaka u Slatini, pa plantaza mandarina u Grckoj, i ko zna
kakvih jos materijalnih dobara i objekata, gdje se (in)
oficijelno godinama prala lova sumnjivig porijekla, otpustio
je osamdeset radnika (citaj, unesrecio 80 familija…),  ne
obrazlovzivsi im, ama-bas nista, ne isplativsi im cetiri
zadnje plate, a do dan-danas cak ni otpremninu koja ih
zakonski sleduje, mjesec dana poslije otkaza !!! 
Rodjo mi rece, da zaista niko tada nije znao, a niti danas
zna…  zasto su se jedan elitni banjalucki restoran koji je
godinama odlicno radio, kao i dva motela koji su uvijek bili
puni, zatvorili ??! 
Ispricao mi je jos, kako je prosle godine nacuo da je gazda
sa nekim inostranim partnerima, namjeravao otvoriti moderan
auto-salon BMW-a, u Banjaluci. Ali su ovi partneri, valjda
vidjevsi da tu nisu „cista posla“, odustali. I otisli.
Rodjo i svi ostali su predmet na kraju predali na Sud, posto
ne vide drugog nacina da dobiju pare koje im pripadaju. I
kako mi rodjo rece, dobice ih sigurno, samo je pitanje… kad
??! Takvi se slucajevi po sudu vuku,…. godinama.
A najcrnje u svemu, i slag na sve je da niko od njih sad ne
moze od Zavoda za zaposljavanje (koji je usput receno,
potpuno  „prazan“  i u totalnom kolapsu…), dobijati nekih
tristo KM mjesecno, sto ih inace zakonski sleduje. Naime,
zadnje tri godine gazda nije uplacivao obaveze inemaju prava
da od Zavoda potrazuju….bilo, sta !!! 
A kad ce moci, ne zna se !!? Ostaje neizvjesno, do
daljnjeg.

I… gotova prica.


Zadnje jutro mog nedavnog boravka u Bosni. 
Ispijam kafu pred sam put nazad, a usput listam neke sasvim
ozbiljne banjalucke novine. 
I citam, u jednom clanku na trecoj strani,….. kako neki
glavonja iz Vlade rs (kojem nisam zaista zapamtio, ni
ime….), izmedju jos nekih nebuloza  i tricarija, izjavljuje
kako su Banjaluka i srpska (malim slovom….namjerno), potpuno
spremne da udju u EU !!! 
“ Samo ih,  eto ... malo koci Federacija !!?”
Nasmijem se gorko, zaklapam novine.... i ispijam u miru
kafu, do kraja. 
Startam Forda... i via, meine liebe Österreich !!!

Otkud mu lova??? Otkud mu lova??? Zazvuci mi u glavi dok sam
razmisljao o onom gazdi. Ali to tamo nikoga ne zanima. Cuj:
"Otkud mu lova?" Zbavio u periodu od 1991. do 1995. pocetni
kapital, a onda ga umnozio uz pomoc vlasti u krvlju
natopljenoj republici.
Zao mi je sto u "Bosanskoj vinjeti" pisem o ruznim stvarima,
ali nemogoh odoljeti impulsu otjerane duse.

Jedan dio puta od Banjaluke do Mostara kojim putujem cesto,
onaj od Prozora do Jablanice vodi uskom starom cestom sto
vijuga kroz kanjon rijeke Rame, pa poslije uz Ramsko jezero.
Prilicno pasivan i rijetko naseljen kraj, svega je par
zaseoka usput na cijeloj toj dionici. A ta cesta vec od
planine Makljen, pa dalje prema Mostaru i inace nije puno
prometna niti frekventna, pa kad putujes tuda zimi vozis se
dugo ne srecuci nikoga iz suprotnog smjera. Tek urijetko,
pokojeg starog Jugu ili Golfa.
Ustvari, sve to tamo usput, izgleda i djeluje nekako
zaboravljeno, zabaceno,... rekao bih cak misticno, pomalo i
zastrasujuce.
A negdje na pola te dionice, gdje se cesta potpuno suzava i
probija izmedju visokih litica s jedne i ambisa prema Rami s
druge strane nalazi se i onaj jedan, valjda najstrasniji
tunel kroz koji sam ikada u zivotu putovao i prolazio !!!
Dugacak je svega stotinjak metara, ali sasvim dovoljno da
svakome ko kroz njega makar samo jednom prodje, ostaje
zauvijek u dugom sjecanju.  
Tunel je probijen, ko zna kad i u  takvom je pocetnom
primitivnom stanju cini mi se ostao zauvijek, pa i
dan-danas. A u tunelu je uvijek, cak i ljeti odozgo nesto
curilo i kapalo, neka silna voda sa stropa tunela se tamo
vazda po cesti slijevala. Vjerovatno neke podzemne vode u
brdu iznad njega, sto nekako probijaju stjenovito tlo, pa
odozgo u tunel doticu, te preko ceste koja je tu uvijek
mokra i puna lokvi, iz tunela polagano oticu. I na kraju se
ulijevaju dolje, u korito rijeke Rame. Tunel naravno nije
osvijetljen, mracan je, hladan i crn, bas  k`o ona najcrnja
pecina. A nalazi se jos u tom surovom okruzenju, pa se
covjek usavsi u njega u momentu smrzne, te odmah dobije
strahovitu zelju i poriv da ga sto prije napusti. 
I spasi se neceg neprijatnog, sto bi mozda tu moglo da mu se
desi.

Prije nekih dvadesetak dana putujem iz Banjaluke za Mostar,
i vozim opet tom istom cestom. A okrenulo neko “jugo” i 
naglo zatopljenje, pa po okolnim planinama  i brdima
snijegovi se tope, a cestom potoci teku. Posvuda, puno lokvi
i nekakve vodurine. A u usjecima i kanjonima na sve strane
po cesti lezi odronjeno kamenje, pa se nerijetko po opasnim
nepreglednim okukama vozi pravi slalom. Uslovi za voznju,
izuzetno teski. Ili jednostavno i prosto receno,….. jako
zajebani !!!
Umoran vec od neprestanog motanja lijevo-desno po Makljenu i
bosanskim gudurama, te po onim neprekidnim krivinama sto
samo se nastavljaju jedna na drugu, udjoh u onu neprijatnu
Ramsku klisuru. Te ugledah pod brdom iznad kanjona opet onaj
mracni i dobro mi poznati ulaz, u valjda najstrasniji tunel
na cijelome svijetu !!! 
Prilazim mu, palim duga svjetla, i ulazim polagano. Cim
udjoh, odozgo krenu kao i uvijek odmah nesto kapati i
curiti, te ukljucih i brisace, na keca. A cim se udje u
tunel cesta zavija u ostru okuku udesno, pa ne vidis svjetlo
i izlaz na drugoj strani, vec samo vlazne pocrnjele zidove i
par metara izlokanog rupavog asvalta, pred sobom. I ne znas
nikad koja te i kakva rupa iza okuke ceka. 
Ali me ovaj put nije docekala nikakva rupa, vec nesto jos
gore. 
Iznenada se naime, bas u pola okuke preda mnom stvori kao
neka vodena zavjesa u koju uletih, zapljusnu me kao nekakav
mali vodopad usred tunela, a na auto se uz tutanj i neugodno
“bubanje po krovu” odjednom sruci velika kolicina vode.
Trajalo je kratko, svega sekundu-dvije dok brisaci ne
rastjerase vodu sa sofersajbe, ali savim dovoljno da me
izbezumi, i da vec budem na onoj drugoj, pogresnoj strani
ceste. 
Ali srecom, niko mi nije naisao iz suprotnog pravca, u
susret.  Ispravih se i vratih na desnu stranu ceste…..a vec
vidim i dnevno svjetlo, vec sam svakako bio na izlazu iz
tunela. 
Nastavljam dalje, i pitam se otkud sad ta tolika vodurina,
usred tunela !???!  Tamo je doduse, pa cak i ljeti uvijek
nesto curilo i kapalo. Ali, ovih ovakvih vodopada, nije
nikad bilo.

Ubrzo prestadoh misliti na to. Vec kod Jablanice ugledah
Neretvu, obasja me i zaslijepi onda i sunce hercegovacko, 
pa putujuci dalje i zapjevah uz neku sevdalinku sa
jablanickog jutarnjeg radio-programa. Za pola sata sam u
Mostaru, ….za po` sata  pijem opet sa majkom  kafu.

Druzeci se sa rodbinom, provedoh tamo u Mostaru  tri-cetri
predivna dana. Pa se  vozim opet istom cestom, ali sad u
suprotnom smjeru, prema Banjaluci. 
Na magistrali za Sarajevo, prilicno gust saobracaj, kao i
uvijek. Ali, kad se u Jablanici odvojih prema Prozoru, na
onoj cesti uz Ramu, nigdje nikoga. Na tunel sam vec bio i
zaboravio, ali kad u brdu nad kanjonom ugledah onu dobro
poznatu mi crnu rupu, sjetih se opet….i tunela, a i onog
vodopada od neki dan u njemu. 
Priblizih se ulazu i vidim s ove strane, vec postavljen
improvizovani znak upozorenja i ogranicenje brzine, na deset
kilometara !!? I odmah sam znao da me tamo iza okuke na pola
tunela,  ceka  i vreba onaj vodopad. Palim opet duga
svjetla, a vec prije tunela ukljucujem i brisace, sad vec na
“tricu”. Presaltam u drugu, ulazim oprezno i polako, spreman
na sve zamke i sva moguca iznenadjenja. 
Cim udjoh, primjecujem da je tunel  nekako “bolje
osvijetljen”  i da nije tako mracan, kao neki dan. I odmah
ukopcam da mi to ustvari neko auto dolazi u susret, te
smanjim jos malo brzinu, kontajuci da mi ispod onog vodopada
na moju traku ne izleti neko, kao ja sto sam neki dan. Ubrzo
zatim ugledah farove auta , ali vidim da ima upaljena i sva
cetiri zmigavca. I shvatim da se auto ne krece, vec da
stoji. Pomislim odmah, gdje bas tu usred tunela da mu stane,
 te se u slijedecem momentu sjetim onog teskog udesa neke
godine u austrijskom Tauern-tunelu…. kad je neko stao, a ovi
neki iza to kasno primjetili, pa bio lancani sudar. Bilo
puno povrijedjenih, a nekoliko ljudi je tada izgubilo
zivot.
Primicem se polako, a onda primijetih da auto ustvari stoji
upravo ispod onog vodopada sto sa stropa tunela i dalje
pljusti i razlijeva se po njemu. Vidim mu samo farove, drugo
ne vidim nista.  I mislim se u trenu, sta je sa vozacem, je
li mu dobro !??? Je li u panici, u smrtnome strahu…. ili vec
u nesvijesti. Mozda cak i srcani, mozdani…ili tako nesto !!?
 Sve mi to kroz glavu u nekoliko sekundi prolijece, pa
pomisljam na svasta. Usporim skroz, palim i ja sva cetri
zmigavca, otkopcavam pojas spremajuci se da iskocim i
pomognem covjeku u nevolji. 
Kad se priblizih na svega par metara, stadoh. 
Vozaca i sofersajbu auta od silne vode ne vidim, ali vidim
Golf dvojka, bosanske tablice.
A onda vidim i u cudu skontam da auto ne stoji, vec da se
ipak krece. I to u rikverc !!?
Gledam kako polako nestaje iza one vodene zavjese i
vodopada, pa vidim samo jos farove kako otamo bljeste. A
onda se pojavi opet, polagano prolazeci ispod vodopada, sad
vozeci prema naprijed. A kad iz vode izroni i sajba, vidim i
covjeka za volanom.. .. ziv i zdrav !!! Nagnuo se skroz
naprijed,  pa zabacio glavu unazad i kroz sajbu auta gleda
visoko gore, u strop tunela. 
Sjedim u autu k`o skamenjen,  i u cudu gledam scenu, dotad
nevidjenu !!!
I naravno da onda skontam da nije bio u pitanju nikakav kvar
na autu, vec da je neko u tunel dosao, samo da pod onim
vodopadom ... malo sapere Golfa !!!
Auto onda izroni potpuno, i stade kraj mene. Covjek u njemu
spusti pogled i primjeti me kako kraj njega stojim. Pa me
onda onako iznenadjen nekoliko sekundi samo upitno gleda,
kao da se cudi i pita otkud sad odjednom ja tu stojim !!?  I
sto sam uopste stao.  
Neobican susret, u tunelu usred mraka. Sjedimo nekoliko
sekundi obojica u autima jedan kraj drugoga, i gledamo se
samo.  Motori rade na leru, osam zmigavaca bljesti k`o Light
show, nekad u Music Hall-u,……. a onaj vodopad kraj nas
pljusti !!!  
Scena jedinstvena, i nezaboravna.
A onda zemljak razvuce lice u osmijeh, klimnu mi glavom i
podize ruku u znak pozdrava. Pa i ja, sta cu drugo,...
dignuh isto tako ruku, te mu otpozdravih klimanjem glave i
osmijehom. Htjedoh ga jos  reda radi, upitati je li sve u
redu… ali nisam. Vozeci dalje, kontam da je  i bolje da
nisam. Ispao bih samo glup. A mislim se usput, ocito je da
zivim vec predugo u inostranstvu. 
Pa sam, valjda….. malo ispao iz fola.
Ustvari, zemljak dok smo neko vrijeme stajali jedan kraj
drugog nije ni otvorio prozor,  i nismo prozborili niti
jednu jedinu rijec. Vidjeh na kraju samo  kako opet ubaci u
rikverc, te gledajuci kroz sajbu nagore, krenu polako
unazad.  Valjda da jos jednom udje pod vodopad. 
I finira pranje auta.


Bosna i Hercegovina nije nikad bila zemlja nekakvih silnih
svjetskih cuda, a ni znacajnih istorijskih znamenitosti.
(osim piramida u Visokom, naravno…). Bosna i Hercegovina je
zemlja cudesno lijepih pejzaza, prelijepih jezera i planina,
klisura i rijeka, te mnogih drugih prekrasnih prirodnih
ljepota. 
I volim je, jako.
Ali,  to je i zemlja isto tako  interesantnih, a pomalo
cudnovatih prizora i slika koje otkrivaju i pokazuju svu
mastovitost i kreativnost njenih stanovnika.
Ma, ko bi se samo toga dosjetio... da iza ostre okuke ispod
vodopada, u tunelu usred mraka,.... pere Golfa !!!????

Samo dosjetljivi Ero ... ili mastoviti Bosanceros !!!

Jedno vece nedavno u Mostaru, u nekakvom „poluvremenu“
svakodnevnih posjeta, ruckova i sastanaka sa rodbinom,
sjedimo u dnevnoj sobi samo nas troje, majka, brat mi i ja.
I predlozi brat da svi zajedno pogledamo na TV,  reprizu
emisije „Sezdeset minuta“. Specijalno uradjena reportaza,
inace te u BiH vrlo popularne i rado gledane emisije zvala
se „Zaboravljeni gradovi“. 
Sezdeset minuta gorka istine i jedan nemalo sokantan prikaz
necega sto se stvarno desava u nasoj domovini, Bosni i
Hercegovini. Dovoljno je samo reci da u tih sezdeset minuta
nas troje medjusobno nismo progovorili, niti jednu jedinu
cijelu recenicu.

Sutimo samo i gledamo jednu za drugom, same tragedije i
golgotu, bosansku. U emisiji prikazuju desetak
bosanskohercegovackih gradica, gdje u blagom ocaju tamosnjih
stanovnika jos jedva bitisu, a polagano umiru naselja i
mjesta koja su nekad bili gradovi. I u kojima se nekad u
Titovoj Jugi zivjelo normalno i dobro. Danas se tamo ustvari
vise i ne zivi, vec samo prezivljava. I ceka da jednom sve
potone,…  i  da jednom valjda, sve ode dodjavola !!!
Mijenjaju se pred nama otuzne slike u napola unistenim
gradovima gdje se u skoro dvije protekle decenije od rata
nista nije promijenilo nabolje, vec samo nagore. Pa, u
momentima imam dojam i cini mi se da gledam reportazu koja,
kao da je snimana negdje u onim dalekim, od svijeta
odsjecenim i siromasnim oblastima bivseg Sovjetskog Saveza
ili Kine, a ne emisiju o mojoj Bosni.
Gledamo najprije na sta danas lici Buzim, gradic koga sam
uvijek zamisljao kao lijepu i pitomu bosansku carsiju, pa
cak namjeravao jednom tamo i otici. A taj gradic koji je u
bosanskoj istoriji bio uvijek bitan, posto se nalazi na
zapadnom bedemu Bosne... a u zadnjem ratu herojski Buzim,
... danas tone u blatu, u neimastini, beznadju, bijedi i
potpunome mraku. Odsjecen od svih zbivanja i od svega,
potpuno zaboravljen. I jadan, da jadniji ne moze biti.
Prikazuju prvo, u ratu devastiranu i unistenu radio-stanicu
koja je sad prava rusevina. A nema se para da ponovo
proradi. A tamo u Buzimu nema vise nijedne firme, nema
posla, a ni izgleda da ce ga uskoro biti. Mnogi nekadasnji
borci cuvene „Buzimske brigade“, nekadasnji Dudakovicevi
ratnici i heroji Bosne, irgete i cijepaju drva za bijednu
nadnicu, nemajuci nista drugo, a ni bolje. Gledamo anemicne
ljude kamenog lica u starim odorama kako besciljno ulicama
hodaju. Idu negdje, a valjda ni sami ne znajuci, gdje. 
Slusamo ojadjene starce, cemerne i vec umorne  od bijede i
pasjega zivota, kako nam nesto govore. A ne trebaju nam
nista ni reci,…… jer slike nam vec govore vise od rijeci.
Gledamo dalje sablasno pustu Zepu.
Prikazuju nejaku djecicu sto iz okolnih sela kroz sumu po
kisi i hladnoci, po dva-tri sata pjesace do stare oronule
skole u Zepi. Pa tako umorna i pokisla, u nedovoljno
zagrijanoj ucionici, sjede i uce. A poslije nastave, opet
tri sata pjeske do kuce. Pricaju nesto stidljivo u kameru, i
smiju se. Izgledaju ipak sretna, valjda ne znajuci za nesto
drugo i nesto bolje.
Onda gledamo i slusamo jednog Mustafu, jednog medju hiljadu.
Ima sedmoro djece, a nijedno ne ide u skolu, niti je ikada
islo. Kuca mu u nekom zaseoku osam kilometara udaljenom od
prvog veceg sela i skole. Prevoza nikakvog tamo nema, a
pjeske po zimi i kisi, pogotovo kroz sume gdje ima kako kaze
svakakvih zvijeri i podivljalih pasa,  ne smije da ih pusti.
Pa eto, sjede kuci.
Slusamo dalje jednu prosvjetnu radnicu otamo, koja nam sa
ekrana govori ono sto ustvari svi znamo. Skolstvo ne
funkcionira kako treba, a i kako ce kad tamo u Zepi ne
funkcionira drustvo, niti u jednom segmentu zivota. Fond za
obrazovanje je tamo u Zepi potpuno prazan, pa kao da ga
ustvari i nema. Nema prevoza, pa s tim ni mogucnosti da
djeca iz okolnih sela u skolu dolaze, nema sredstava da se
gotovo rusevna stara zgrada skole obnovi, da se kupe drva i
ucionice dovoljno zagriju, nema sredstava da se kupi
neophodan nastavni materijal, a nema cak ni kadra, odnosno
ljudi koji ce u tim zabitima da zive i rade za bijedne
plate. Svi hoce negdje drugo.
Gledamo dalje, tragediju na tragediju, bosansku.
U Derventi dzamija zjapi prazna, namaze klanjaju samo hodza
i jedan stari muftija. Tek se na Bajram iskupi malo vise
svijeta. A u katolickoj crkvi u Varesu isto tako, na misi
svega par ljudi.  
Vares je nekad bio prava varos i grad, a danas je to samo
neugledna kasaba. Rudnik i zeljezara koji su nekad
zaposljavali oko tri hiljade radnika, te hranili na hiljade
ljudi odavno nisu vise u pogonu. Pa se svijet kojekuda
razisao, a ostali uglavnom stari dzuturumi i onaj ko nije
imao ili nije mogao, nigdje drugo. Svecenik tamosnje crkve
pokazuje knjige u kojima stoji da se u Varesu tridesetih
godina prosljoga stoljeca, u crkvi godisnje krstilo preko
stotinu djece. A u prosloj godini, samo petoro. Poslije, taj
isti svecenik na jednom kiosku kao i svaki dan sto radi,
kupuje jutrosnje novine. Te nam pokazuje i objasnjava da to
ustvari nisu danasnje, vec jucerasnje novine. A da danasnje
mozes kupiti,…. tek sutra. 
Tako je u Varesu, godinama vec.
Gledamo dalje kako neki prijasnji radnici zeljezare i rudari
sa konjima izvlace balvane iz sume. Rezu ih i cjepaju, pa
poslije na pijaci prodaju, kome treba. I ako nekome uopste 
treba. Griju se kraj vatre u sumi i pricaju nam otuznu pricu
o Varesu na koga je valjda, vec svako ziv zaboravio. I kazu,
uglavnom su skoro svaki dan tu u sumi. Ako ne izvlace drva,
onda traze i skupljaju gljive, pa ih kuci suse i kisele.
Dobro im dodju da nekako zimu prezime. I da prezive.

Gledamo, valjda zajedno sa stotine hiljada drugih gledalaca
iz Bosne i Hercegovine,  „Sezdeset minuta“. Gledamo, i dalje
samo sutimo.

Slusamo onda  jednog jos dobrostojeceg osamdesetgodisnjaka,
bivseg politicara i Titovog komunistu,  koji bez straha i
dlake na jeziku govori da sve tamo i ne moze biti drugacije,
jer je BiH drzava koju ne vode nikakvi politicari, vec
kriminalci i hostapleri !!! Te dalje u svom kratkom, a
vjerovatno i posljednjem javnom nastupu i izlaganju navodi
da u BiH ne funkcionira pravna drzava, te da zakon stiti
uglavnom i najvise kriminalce, a najmanje narod. Glavne
odredbe u nepisanom pravilniku zakona su mito, korupcija,
poznanstvo i rodbinske veze, a svi drugi faktori ili clanovi
Ustava su manje vazni, odnosno nebitni. I na kraju jos
slikoviti dodade…. „ da je borba protiv toga svega, samo
Sizifov posao… u moru prepunom ajkula sto sigurno vladaju
osvojenom teritorijom.“  Mislim da je rekao, oprilike tako
nekako. 
A mislim da je i dobro rekao.
Gledamo onda simbolicnu scenu,  konjsku zapregu kako vozi
pokraj neuglednog hotela u centru Mrkonjic-grada.  A zatim
gledamo i posljednju scenu.
Jedan starac, mislim da se zvao Ostoja…  pokazuje omanju
kucu, u kojoj je u Drugom svjetskom ratu bilo ono zasjedanje
Zavobih-a. Izvana je kuca oronula i neizgledna, a unutra
prava razvalina, u kojoj stoji samo jedna drvena klupa u
cosku. I starina sjede onda na tu klupu, pa nam nekoliko
minuta prica i sjeca se. Pricao je najvise o Titu,  pricao o
vremenu kad se posteno radilo i zivjelo. Pricao o onom
vremenu kad je bila Socijalisticka federativna republika
Jugoslavija,…. i kad je bio drug Tito.
A o ovom danas, ne rece nista. Kaze, nema se sta ni reci. 
I na kraju nakon kratke sutnje, sa suzama u ocima i
gledajuci po onoj razvalini oko sebe,  prozbori jos :  „
Evo, ovdje je sve pocelo... i evo, sta od svega osta !!?
Samo jad i cemer. „

I tako zavrsi "Sezdeset minuta". 
Sjedimo sve troje nepomicno, i dalje suteci gledamo odjavnu
spicu. 

A onda odjednom sa ekrana grunu nekakva reklama,.... pa onda
uslijedi najava  omiljene i u Be-ha rado gledane serije, 
turske sapunice za zaludjivanje narodnih masa,.. „
Seherzade“.
Pa, ugasismo televizor.

Ono sto se sa Bosnom i Hercegovinom desilo u ratu, posto
znamo i svjesni smo svi da svaki rat i upotreba oruzje sobom
donosi razaranja, ostavlja iza sebe pustos, razrusene kuce i
raskomadane gradove, te prouzrokuje poslije neimastinu,
bijedu i glad….. sve nam je to jasno i svakome od nas
razumljivo. 
Ali nije nam, i nece nam nikome biti nikad jasna i
razumljiva ova, vec sedamnaest godina duga poslijeratna
tragedija Bosne i Hercegovine koja za mnoge sto tamo i danas
zive nije nista manja i blaza, nego ona sto je bila u samome
ratu.  Cak je i gora, jer traje puno duze. 
Pa samim tim, i vise boli.
A za tu bosanskohercegovacku poslijeratnu Tragediju nece
odgovarati naravno , nikad niko. 
Jer, tom zemljom ustvari i ne upravlja NIKO….pa onda Niko
nije ni kriv.


Te noci u Mostaru nisam dugo mogao da zaspim.
Pa, u neko doba (valjda, oko trice…) ustanem iz kreveta, i
pokusavajuci odagnati te otuzne misli sto mi san remete 
izvucem iz regala onu staru pozutjelu kartonsku kutiju u
kojoj majka i sad drzi pohranjene fotografije iz naseg
„prosloga zivota“. 
A govorio sam joj vec vise puta da kupimo albume, pa to sve
lijepo poslozimo u njih, ali nece. Kaze, ovako je bolje.
A na fotografijama smo uglavnom mi, nasa uza familija. 
Svi zajedno, najprije u stanu na Hanistu, pa poslije u
porodicnoj kuci na Paprikovcu. Te dalje, na godisnjim
odmorima, na putovanjima sirom Evrope, na Jadranskome moru,
pa na tefericima kraj Vrbasa i Neretve, na izletima po
Tresnjiku, Trapistima i Sibovima, na proslavama Prvih
majeva, Novih godina, rodjendana, Bozica i Bajrama,….. pa
pri posjetama rodbini u Mostaru i svukuda po Bosni i
Hercegovini……  i sve tako, redom.
Vadio sam iz kutije jednu po jednu, pa zagledao i po rukama
prevrtao dugo te stare crno-bijele fotografije sto bude 
predivna sjecanja i evociraju uspomene na nesto jako mi
drago, i tako lijepo. Fotografije koje zauvijek svjedoce o
onim nekim, puno ljepsim i neponovljivim vremenima nasega
zivota.
Neodoljivo podsjecaju na vrijeme, kad je onaj rudar sa
„hiljadarke“ Alija Sirotanovic bio priznati simbol drustva u
kojem smo zivjeli... i drustva, gdje je svako posten mogao
da nadje neku svoju srecu.... vrijeme, kad se nismo trebali
stidjeti tamo nicega, vec samo se ponositi sobom.
....vrijeme, kad se u Bosni i Hercegovini posteno radilo i
dobro zivjelo..... vrijeme kad se znalo ko nasom zemljom
upravlja i ko je vodi....vrijeme, kad disali smo punim
plucima,…… plucima ispunjenim zadovoljstvom i srecom.
Vrijeme kad bila je Juga.
I kad je bio drug Tito. 

......................................................................................................................................................................................................

Zao mi je da su utisci sa mog zadnjeg putovanja u domovinu
ovako hladni, ruzni i otuzni, pa cak i tragicni. To inace
prilikom odlazaka dolje pokusavam uvijek da izbjegnem, ali
ovaj put me stiglo i slomilo, pa izbacih te slike iz sebe,
na Vinjetu.
Valjda sam time htio “ispljunuti” iz sebe barem dio te
gorcine i cemera sto ga se dole ovaj put nagledah. Pa da mi
tako bude bar malo lakse.
Naravno da sam opet, kao i uvijek u domovini dozivjeo mnogo
lijepih i ugodnih trenutaka radosti, druzeci se s rajom,
susrecuci se sa rodbinom, vidjevsi opet i ljepotu Bosne i
Hercegovine, vidjevsi i posjetivsi opet rodni grad, vidjevsi
ponovo majku koja mi se uvijek jako obraduje i koja me vazda
nestrpljivo ceka. Ali, ti momenti ovaj put po povratku u
Austriju me ne drze i ne ispunjavaju srecom, kao sto to
inace mjesecima poslije povratka odozdo, biva. Prevladala su
ovaj put neka druga osjecanja i ruzne slike.
Zao mi je, ako sam time nekome pokvario neko lijepo suncano
jutro.
Bilo je jace od mene.

Do nekog ljepseg i vedrijeg jutra na Vinjeti, srdacan
pozdrav svima, g

Dusa place Gorane. Hvala ti...

Moja dunjo sa ormara.....Jugo...Jugiceeeee....

www.genspot.com/Blogs/ShowBlog.aspx?blog_id=264

Kad me jutrom opet bude lastavice sto u dzamijskom dvoristu
pod prozorom majcinoga stana u Franjevackoj, prva gnijezda
svijaju, i kajsija kad u cosku probehara i okiti se onim
najljepsim roza cvjetovima.... ili kad sa Velez-planine
prestane da puse ona hladna i neugodna bura, pa opet kad
sjednem pred Gradsku kavanu na Rondou, gdje uzivam predajuci
se suncu hercegovackom sto me ugodno miluje i grije... ili
kad oko Staroga mosta sve ascinice, ducani i radnje opet
otvore zimi zamandaljene cepenake, a Kujundzilukom navecer
kad seta se ponovo mnostvo domaceg i stranoga svijeta…....
ja tad znam da u Mostar, stiglo je Proljece.
Proljece stigne uvijek prvo tamo,.... pa poslije putuje
dalje, na sjever.

Vozeci se od Mostara prema Banjaluci, kad vidim najprije 
kako se pred kafanama oko Jablanice opet masovno okrecu
janjci, i kad presahne onaj vodopad u tunelu kod Ustirame, i
kad mi put presjece stado ovaca sto se polagano odnekuda
vraca na pasnjake Vlasica, i kad se konacno iskapaju i ugase
one ogromne sige i ledenice sto zimi vise po stijenama nad
cestom u Tijesnom, kad se Vrbas spusti u korito i zazeleni
onom najljepsom nijansom….. ja znam da i tamo stize uskoro
Proljece.
Eh, a kad po prvi put ove godine popijem kafu na terasi
Staroga mlina, ili kad jeduci cevape na osuncanom zidicu
kraj Kastela ugledam Aliju, ne vise zabundanog u zimsku
jaknu, vec u onom smedjem mantilu koji pamtim na njemu jos
iz djetinjstva, ili kad ispred Monea proradi opet onaj
jedini sto kraj ulaza, za kojim se opet skupi stara
banjalucka raja, ili kad na Zelenoj pijaci  uz neizbjezni
kajmak i travnicki sir iz kace, kupim majci i strucak prvih
visibaba ili ciklama, na Starcevici ubranih... tad vidim i
radujem se, evo ga i u mojoj Banjaluci, osvanulo Proljece. 

Kad u grudima osjetim opet onaj cudni damar zivota, a u
glavi kad pticice mi procvrkucu… Pa, kad skontam da zivot
je, ipak lijep.
Tad i kod mene, stiglo je Proljece.

Raja, ugodno Proljece.

...sta ima !!!??

Nedavno sam sjedio dugo sa haverom iz mladosti, u njegovoj
avliji na Cairama.
Murat je onaj, takozvani povratnik. Prosle godine odlucio da
se vrati iz Svedske u svoju roditeljsku kucu, i u svoju
rodnu Banjaluku. Dokundisala mu tudjina i hladni Stokholm,
kako mi rece.... i odlucio da se vrati "na svoje", i u svoju
Banjaluku.
A odrastao je  Muri  u centru grada, i sa njim sam u
mladosti proveo mnoge ugodne trenutke u Parkicu,  u
Solajinoj ulici, ispred Arije ili Mostara….te u Zanatskom
centru i u kaficu kod Caneta ili Bis-a. A u ratnom vihoru
kad se svi rasturismo po raznim stranama svijeta, ja na
Murata potpuno zaboravih.

I poslije dvije decenije nevidjanja,  vozeci se u jedno
banjalucko popodne njegovom ulicom, sasvim slucajno ga
ugledah,i nekako prepoznah. 
Obradovali smo se susretu obojica jako. 
I onda naravno, zasjednemo u njegovu avliju, otvorimo flasu
crnog Royal-a,  pustimo Azru, ko nekad….. i ispricamo se to
popodne Muri i ja posteno, o svemu i svacemu.
A izmedju sveg ostalog, Murat mi tada rece da navece u grad
vise i ne ide, sto me je poznajuci ga od ranije  nemalo
iznenadilo i jako zacudilo. Rekoh mu to, a on mi odgovori,….
otprilike ovako.
“ Jesam Chombe, u pocetku sam odlazio, rado…zeljan Banjaluke
i raje, …zeljan svega.
 Ali mi vremenom, jednostavno dosadilo da gledam one
coskaste face i nepoznate mi strane ljude, po Banjaluci. Na
volim ih nikako !!! A tamo u gradu haveru  nigdje nikog
poznatog vise ne mozes sresti. Ja ne  znam tamo vise nikoga,
pa zato tamo i ne idem. Ponekad prosetam do Alibabe, malo po
mahali….ili se s nekim ko mi u goste dodje odvezem na neku
terasu, prema Seheru… i to je sve. ”

Nisam mogao ostati navece, pa se oprostih to popodne sa
Muratom, uz obecenje da cu navratiti na ljeto....kad  u
Banjaluku ponovo dodjem.

Danas se pokazala ociglednom velika greska ogromne vecine
ljudi iz takozvane banjalucke dijaspore, koji su dolazeci u
Banjaluku, a izlazeci iskljucivo na samo odredjena ( i
periferna ) mjesta u gradu, svjesno prihvatili podjelu i to
nesto sto su im ustvari neki drugi odredili i nametnuli.
Distancirali su se od centra grada i tako sami sebe
izolovali i “ smjestili ” u mahale, odnosno, u “banjalucki
geto”. 
Zvuci mahale su nazalost nadjacali tihi sapat otetoga grada,
pa se tako cak i ona mnoga, nekad gradska raja  u vecernjim
izlascima preselila tamo, u mahalu. 
Gradske su mahale postale vaznije od samoga centra grada, a
Banjaluka je mnogima  postala samo seher, carsija.... i 
mahala.

A odlazio sam i ja u ovih proteklih desetak godina, nalazio
se i posjecivao s rajom te kafane banjalucke, po nasim
gradskim mahalama. I bilo mi je tamo, uvijek dobro,  
A moram usput reci, da me je  posebno dojmila tamo u mahali
jedna kafana, u kojoj se osjecam uvijek jako dobro. I gdje
svake godine, uvijek ponovo navratim. 
U “Ilidzu” kod Atifa, odem uvijek rado. I tamo mi je uvijek
posebno, i neobicno lijepo.
 
Ali sam ipak, najvise lijepih momenata u svim ovim godinama
po Banjaluci dozivjeo sa svojom banjaluckom rajom na mnogim
prelijepim mjestima….ali ne u mahali, vec u samome gradu, 
gdje sam uostalom i odrastao. 
I to mi je nekako , i normalno.
A kafane i mjesta gdje smo moja raja i ja sjedali, druzili
se, i na koja smo izlazili nismo birali na osnovu imena
vlasnika ili tog nekog  naseg domacina,…. vec na osnovu
nekih drugih kriterija.
Sjedili smo i druzili se posvuda, sastajali se cesto i u
Moneu kod Gorana, i u Quinnu kod Bozanic Mile, i u Barceloni
ili u San Remu…. dernechili do zore u kaficu kod Tanje,
pokraj hotel Bosne…..te na terasi pored Galerije, kod
Voje…Nove godine docekivali u Monettu ili restoranu
“Studenac”(gazdu ne znam, ne znam mu cak ni ime…a odlicno
bilo)….vozili smo jedne godine  i Rafting niz Vrbas (nas
dvadeesetak “kajakasa”) sto nam ga je tada, licno
organizovao vlasnik raft-kluba Kanjon (a poslije,
organizator i glavni covjek za organizaciju Svjetskog
prvenstva u Raftingu,,,,,) Aca Pastir…a festali smo i
sastajali se ovih godina nekoliko puta na terasi restorana
“Stari mlin”, kod Vidosava… bio sam svih ovih godina svuda
po gradu,  i u “Ognjistu”, i u “Monaku”, i u Mig-u, i u
Lav-u, i kod Meme, i kod Rade-Motorke, i u Snacku, jednom i
drugom, i  pred Palasom, i pred Bosnom…..i pred dvoranom
Borik, i jako cesto u onom  kaficu, “preko puta”…….bio sam
ovih godina u gradu, svugdje.…. i bilo mi svugdje, odlicno
!!!
Bilo uvijek srdacno, uvijek korektno, uvijek bez ijedne
zamjerke, bez ijednog ruznog pogleda ili pogresne rijeci,
…bilo bez ijedne, i najmanje greske ili packe.
Ehhh,da …jedina “greska” tih postenih, korektnih i
banjaluckoj raji lojalnih ljudi sto su nas srdacno svugdje
docekali i ugostili…..je valjda ta sto se ne  zovu Besko,
Emko iliti Mitko… vec su Tanja, Aleksandar, Dragan ili Goran
!???  
To naravno ne bi trebala biti nikakva greska…….ali za mnoge
danas, nazalost jos uvijek jeste.

Time se nazalost  dokazalo ono staro pravilo i ljudska
slabost….da jedan nacionalizam, povlaci uvijek neki drugi. A
isto tako se (opet, na veliku nazalost…. ),ostvarila  zelja
i zamisao onih nekih bolesnih mozgova,…. iz devedeset i
neke.
Ogromna vecina izbjeglica, protjeranih i prognanih
Banjalucana, povratnika i dijaspore se uglavnom povukla u
sopstvene avlije ili u gradske mahale,  mireci se s tim da
ostanu zauvijek,  samo banjalucke izbjeglice. (sto je
naravno nekad neko i htio….i ostvario)
A i sam grad Banjaluka je time postala potpuno drugacija. 
Postala je grad bez duse , postala grad bez banjalucke
raje……..i grad, “gdje nigdje nikog poznatog, vise ne mozes
sresti”.

Pisem nocas, misleci na Murata.
Pa se sjetih rijeci iz knjige neke, tamo davno
procitane,.... neke misli,..... tada nevazne.

« Povratak u zavicaj bio je nekad, vise od zelje.
Bio je san.
A danas !??
Ovaj povratak, samo je bol. 
Ovdje ne raspoznajem srecu, oko sebe vidim samo tamu.
Sve je opet,.... samo lijepo sjecanje, “ 



Pozdrav,g

ha,ha,haaaaa dragi Gogi popravi mi ionako lijepu
Nedelju.Citajuci pricu o Mukiju shvatih da se poklapa i sa
mojim boravkom u BL.U pocetku zujanje po kaficima,charshiji
i procesiji,rostiljanja,bilo i jaretine u lovackoj kuci
Ponir,shpartanje uzduz i poprijeko,a onda sve lagano dosadi
kao ponavljanje iste sapunice iz dana u dan,a posebno ljeti
kad dodje "dijaspora".Vise u grad izlazio nisam,jer je
kafana bila pred haustorom,a pored
piljarnice,prodavnice,mesnica,rostiljnica,frzer i kafic
rezerve,restoran.Sve preko puta kapije glavnog MUP-a.Ako i
naleti neko poznat zujimo jedan u drugog kao bica sa drugih
planeta.17 god. odsustva i zbivanja nas je totalno
razdvojilo i promijenilo.I u sveopstem sivilu nepoznatog mi
svijeta,svjetlost se uvijek pojavi.Jedan covjek me poucio da
BL ima svoje skrivene dragulje.Vojislav
Shukalo-Shuki.Potrudio se da mi pokaze BL kakva jeste kroz
igru tenisa sa kojim smo odrasli u istom klubu.Licno me
odveo u lozu njegove utal kafane Wimbledone i predstavio
familiji Dodig dok je Ivan igrao na terenu.Poslije 4o god.
tenisa a u 5o-toj zivota ostavlja reket i prvi put se
zaposljava kao pravnik za sto je skolovan.Uvijek isti
osmijeh i hipnoticki pogled u plavim ocima.
Promjena naziva ulica pa jedno pitanjce.
Kako se danas u BL zove Fahrin sokak?
Odgovor:Trikina avenija....lol.......

Starac izmedju ostalog u izvrsnom tekstu na nasem
dijalektu,svidja mi se sto ne preskoci vec spomenu kafanu i
gazdaricu,Rada Motorka!Ona je bila i ostala gotivna stara BL
raja.Kao jedina cerka Voje preuzela je kafanu i posao sa
dosta uspjeha.Kod Prede u Monettu smo se zacugali jedne
prilike uz Hantrage&guests.Odusevilo me da strogo ganja
mlade momke,studente-kokuzijanere na obostrano
zadovoljstvo.
Rada mi je popravila boravak u BL.........g

pozdravo za pigija ;-)),
ja sam rođak od Fikreta Koljića tvog školskog druga pa se
malo zezamo 
po Sarajevu. Između ostalog on je pokušava da pronađe tebe i
da sa 
tobom stupi u kontakt, pa smo te "teško" našli na ovom
forumu. S tim u 
vezi zamolio bi te da se javiš na moj mail:
hariskoljic@hotmail.com da 
ti dam kontakt informacije od tvog "starog" druga Fikreta
Koljića-Fike 
koji je izrazio jaku želju da stupi sa tobom u kontakt.

Fiko ti poručuje: "da je ostao onaj starinski, neobožava
ovozemaljska 
dostignuća: mobitele Facebook-e ...i.t.d. Samo da te
podsjetim na 
nešto što nas stalno prati: "šta će biti, nemoj time mučit
sebe, nemoj 
srce dušu morit bez potrebe, raduj se, život veselo sprovodi
jer 
poredak svijeta pravljen je bez tebe"
(Omer Hajam)."

PJESMA PRONAĐENA KRAJEM PROŠLOG VIJEKA U NAPUŠTENOJ CRKVI,
AUTOR 
NEPOZNAT


Tezi da budes srecan!

Idi smireno kroz buku i užurbanost i seti se mira koji
možeš naći u tišini.
Koliko je moguće, budi
u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govori svoju istinu smireno i jasno i slušaj druge,
čak i glupe i neuke;
i oni imaju svoju priču.
Izbegavaj bučne i nasilne osobe,
one su teret duhu.
Ako uporediš sebe s drugima, možeš postati
ogorčen ili ponosan; jer će uvek biti većih i manjih od
tebe.
Raduj se svojim dostignućima i planovima.
Održi zanos za svoj lični poziv, ma koliko on skroman bio;
to je prvo blago u promenljivim vremenima
Budi oprezan u svojim poslovima; jer svet je pun prevara,
ali neka te to ne ometa da vidiš vrline koliko je ima.
Mnogi ljudi teže za visokim idealima i svuda je život pun
heroizma.
Budi ono što jesi. Budi svoj!
Pogotovu nemoj glumiti ljubav.
A nemoj biti podrugljiv prema ljubavi,
jer uprkos ogorčenosti i razočarenjima, ona je večna kao
trava.
Spokojno primi iskustvo godina, skladno napustajući stvari
iz 
mladosti.
Ali nemoj sam sebe žalostiti izmišljotinama. Mnoga
strahovanja nastaju 
od umora i usamljenosti.
Osim održavanja zdrave stege, budi blag prema sebi.
Ti si dete svemira, ništa manje nego sto je drveće i
zvezde.
Imaš pravo biti ovde.
I bilo ti to jasno ili ne, nema sumnje da se svemir razvija
kako 
treba.
Dakle budi u miru s Bogom, ma kako ga zamisljaš, i bez
obzira kakav ti 
je posao i čemu težiš u bučnom komešanju života, zadrži mir
u svojoj 
duši.
Pored sve prljavštine i jadikovanja i porušenih snova, ovo
je ipak 
divan svet.
Budi pažljiv! 

Teži da budeš srećan!

Cuda se rijetko desavaju ali su potvrda da spiritualna braca
onda i sada nepogreshivo furaju istu vibru do
vjecnosti.Harise starac,haber stize iz
Harrisburga,ha,ha,ha.Samo da se prijavim,slucajno svratio u
rubriku upecan na frishak datum.Luda vremena gdje svakom
covjeku natrpaju gomilu nebuloznih obaveza da nema mira ni u
snovima.Tvoja poruka je smirujuca uz divnu naslijedjenu
poetsku poruku kojoj niko odoljeti nemoze.Kontakt nikada
nije izgubljen kao sto se vidi iz prilozenog.Trenutno sam
prenatrpaniji od Sinan Sakic i Sheks kombinovano,lol!Ako
Darko dovuce razglas na traktoru i MMF ce odahnuti,lol!Tvoj
komentar i divne rijeci su radost u meni!Prozove me profa
Engleskog u medicinskoj a ja dibidus,baba za repu,koza za
babu!Kaze Ivanish pa ti neznas ni sopstvene inicijale
spellovati,PG.
Ja gruhnem pigi,ha,haaaaa,a uconica delirijum,posebno
Noni&Muppets.
Srecom u novonastalim revolucijama se imena lahko
mijenjaju,pa sam umjesto PG preshaltan na pashcetinu
GD,lol!Privatni haber stize na Branilaca BH,Rejzovici
Kljuc,to se nemoze profulat'!Slabo i ja havizam face
book,knjige na licu ali se uspjeshno koprcam,najgori je 
mobilni kroz cvike i dioptriju,sve me strah da nesto
pogreshno ne ukucam,uh pa bruka ali se drzim racunaljke i
stapica iz prvog osnovne,K.Hadjic!Fikret
Koljic,Fikus,Fiko,oh iznenadjenjima nikad kraja.Dobre
vijesti su kao mehlem napacenim dushama,pa se cujemo do neba
i prostodushno nadamo da vasha mudrost nece biti
izostavljena u okeanu mrznje i silom nam nametnutih
dubioza.Nadam se,nadam se a i srce vjeruje da nam Gogi
Champ-ion nece zahatoriti na prostoru.g

Gogi,cao........nadam se da ste dobro. Planiras li sta za
ovo ljeto u BL ? POZZZZZZZZZZZZ

Uh mister JA,veoma tezak pseudonim za desifrovati a pitanje
jednostavno?Svakog Gorana su istovremeno zvali i Gogi,a ima
nas kijamet puno,pa ajde znaj na koga se odnosi?Savez Gorana
planetarno,ha,ha,haaaaaaa.Gogi
Champ,Bregovic,Banjac,Trkulja&mrkulja,Petrovic,Placho,Ristic,Ivanishevic,Prpic,Preda,Singh,Adjic,lol...i
moja malenkost,hm,pecanac po cipsu,ha,ha,ha ipak Gogijevi
tekstovi mi uljepsaju ionako lijepu nedelju.g

P.S, umalo zaboravih/brado vutra...
The Dog who loved trains.
Film:Goran Paskaljevic....davnih osamdesetih u YU
g

Odnosi se na CHOMBE..........on je taj koji uvijek pokusa
organizovati susrete u BL.

JA,morel kakav sokic?
od tvog zadnjeg koma pujdo bi se mogel podpisivati i sa
HITRI:)
sirimavotamoikegujle-hitri,lijepo zvuci.

p.s.
samo da se hari jopet ne javi,moglo bi bidnit,ne let pred
rudu,rudonja!

hajmo raja, malo smanj`te cugu kad na jakaja pisete. 
stan ba, prespavaj...pa ujutro serpa rasola il casa ladne
boze, pomaze gurnosi. 
pa onda sjed, i napis nesto....nako, fino mahmuran:))))).

Jako je nezahvalno u Banjaluci danas, organizovati neki
susret Banjalucana.
I svi mi znamo da je prilicno tesko danas tamo okupiti i na
jednom mjestu vidjeti vecu grupu, od prije poznate ti
banjalucke raje i Banjalucana. A bilo nas je ono julsko
vece, na posljednjem susretu....za istim stolom, preko
sezdeset.

Ja licno, necu  nikad vise organizovati bilo kakav susret
Banjalucana u Banjaluci. Ali to i nije toliko bitno,
organizovace ga.... valjda, neko drugi.
A svi ti banjalucki susreti s rajom su meni licno jako puno
znacili, i nije mi nikako svejedno.
Pa cu zato ovu svoju odluku, malo i obrazloziti.

Svaki skup, svaki susret, dernek ili izlet Banjalucana sto
sam ga u ovih proteklih desetak godina u Banjaluci
organizovao, za mene je bio predivan i nezaboravan. Ali
nazalost, gotovo nijedan od njih nije se desio i prosao, bez
neke mrlje iliti packe. Pa je cesto poslije svega
lijepog....ostajala uvijek neka gorcina u meni. 
A najinteresantnije i najzalosnije u tome svemu je to da te
mrlje i packe na nasim susretima nije pravio niko sa strane,
nije ih radio niko stran i nepozvan, nije ih pravio niko
drugi, vec mi banjalalucka raja…..sami sebi  !!!!!???

Elem, prvo sto sam u Banjaluci sa rajom skonto, bio je tamo
neke godine ... onaj Rafting na Vrbasu.
Otvorio sam temu na istom ovom forumu, gdje sam objavio i
svoju mail-adresu na kojoj mi se u mjesec dana prijavilo oko
pedesetak  “kajakasa”, odnosno Banjalucana. Pa sam sa
vlasnikom raft-kluba “Kanjon” ugovorio sve. I datum, i
vrijeme, i broj prijavljenih osoba, a na osnovu toga i broj
camaca. I u taj dan, u dogovoreno vrijeme su oni u
raft-klubu natovarili sedam camaca na dva dzipa i jedan bus,
cekalo nas je sedam skipera, i sve ostalo sto za rafting
treba. Ali se, u mjesec dana unaprijed  zakazano vrijeme na
startu pojavilo svega dvadesetak “kajakasa” ???! 
Troje-cetvero njih mi se izvinulo, te mi rekli da imaju neke
neodlozne obaveze po gradu…pa je dakle Rafting vozilo nas
svega sedamnaest, ….od pedeset prijavljenih !??  Ovi drugi
se nisu taj dan ni pojavili, a niti ikad poslije javili
!!!??? 
Ali, hajd` dobro..... bilo je fantasticno, bio je to prvi
susret sa rajom banjaluckom poslije rata, pa sam se izvinuo
nasem domacinu zbog te "male packe"....i progutao tu prvu
gorku banjalucku pilulu.

Prvi poslijeratni susret banjalucke raje i "kajakasa" u
Banjaluci smo namjeravali organizovati u nadaleko cuvenoj
"Alibabi". 
Mjesecima unaprijed smo to, opet ovdje na ovom istom forumu
objavili, a imali smo cak i logisticku podrsku "nase raje" u
Banjaluci. Cuveni tandem Kirba-Minja, koji je obecavao jako
puno,  trebao je samo skontati pedesetak mjesta za RAJU. I
sve je bilo dogovoreno mjesec dana prije, sve do u tancine
isplanirano....banjalucka raja iz cijeloga svijeta, dolazi u
Alibabu !!! 
I sve je trebalo biti, bas k`o u nekom lijepom bosanskome
filmu. 
Ali avaj... ispalo je sve drugacije !!! Ispalo i zavrsilo
sve, ko u nekoj jeftinoj holivudskoj komediji. 
Na zakazano vece 25.jula, sastavio u Banjaluci strasan
pljusak... pa sva raja koja je pridolazila, nahrupila
unutra. A tamo u kafani, svega desetak slobodnih mjesta,
ostala su zauzeli neki koji nisu imali nikakve veze sa tim
dogovorom. Nasa banjalucka logistika, odnosno tandem
"Minja-Kirba" je totalno podbacio, (pa smo ih poslije
diskvalifikovali sa nasih daljnjih susreta), su se u tim
odsutnim momentima ponijeli indolentno, pa cak i
indiferentno...u stilu : "Jebga raja, sta cemo....visa sila
???!"
I tako je mjesecima dugo najavljivani Susret Banjalucana
pristiglih iz cijeloga svijeta dozivio potpuni fijasko,
ispao prava katastrofa i zalosni poraz banjalucke raje, koja
se tu nesretnu vece rasprsila na sve strane. Neki su ostali
u Alibabi, neki otisli negdje drugdje,…. a nas dvadesetak tu
vece zavrsilo u kaficu, kod Saime.

Prije cetiri godine sam sasvim slucajno otkrio lijepo mjesto
na Vrbasu, i skontao da bi ono moglo biti bas zgodno za
susret "kajakasa", odnosno banjalucke raje. Ukusno osmisljen
restoran u  nekom etno-stilu, zgodno sredjen interijer koji
moze primiti, nas preko stotinu.... a vani nad Vrbasom
prostrana terasa na tri nivoa na kojoj je i jedan dio
natkriven, pa i u slucaju kise, nema problema, a niti 
promasaja. Nisam se oslanjao vise ni na kakvu logistiku i na
raju koja zivi u Banjaluci, vec jedan vikend na proljece se
odvezao dolje, sa gazdom Mlina ugovorio i utanacio sve, te
na ovom istom forumu objavio temu o Susretu Banjalucana.
I vec je na prvom susretu, bilo sve odlicno. Bilo nas je
dvadesetak, a na stolu samo za nas peceno janje na
raznju,....predivna raja,  odlicna svirka, dobra i
kvalitetna usluga, divna atmosfera. Sve je bilo
besprijekorno i sve OK. 
Iduce godine, na tom istom mjestu nas je bilo jos vise, i
bilo jos bolje. Pa se pokazalo da je to mjesto zaista zgodno
i optimalno za nase susrete.
A na zadnjem, onom proslogodisnjem susretu gdje nas je za
istim stolom bilo preko sezdeset, bilo je zaista sve
perfektno. I mjesto, i vrijeme, i raja, i svirka, i stimung,
i usluga, i klopa, i cuga….svi bili sretni i zadovoljni, i
sve,… ama-bas sve, bilo odlicno !!! 
Ali, avaj….. djavo opet ne dade mira. 
I pokvari opet, sve.

Naime, vec u proljece se na tu vedru temu "Susret u Mlinu",
pod raznim pseudinimima i kao neki zli duhovi proslosti,
pocela javljati neka "dobronamjerna", nasa banjalucka raja .

Pa su sa nekim,  za nas susret potpuno neprikladnim
komentarima, raznim  insinuacijama i neosnovanim sumnjama,
uporno navodeci neke neprovjerene cinjenice pokusali iz
nekih, meni i dan-danas zaista nejasnih pobuda opstruirati i
ukaljati susret Banjalucana u Mlinu. 
I uspjeli su, nazalost.
Uspjeli su, najprije uznemiriti raju (da nije bilo tih
djavola,.... bilo bi nas na susretu u Mlinu, puno vise), a
na kraju uspjeli i ukaljati susret i priljepiti mu mrlju,
dok se jos nije ni desio !!!
Pa cak i kad je taj predivni skup, zaista prave raje i
rasutih Banjalucana iz cijeloga svijeta, bio i prosao...ti
isti Banjalucani nasi su i dalje nastavili skrnaviti i
omalovazavati, i sam susret....ali sad i sve te predivne
ljude koji su na njemu prisustvovali.
I to mi je bilo previse.

Jako je nezahvalno... i jako zajebano, danas u Banjaluci
skontati neki susret Banjalucana.
Prilicno je tesko danas u Banjaluci okupiti na jednom mjestu
i za istim stolom, i desetak poznatih ti Banjalucana.
A bilo nas je, Banjalucana iz cijeloga svijeta, i raje
prave....tu noc u Mlinu.....za istim stolom, preko sezdeset.

I bilo nas tamo , iz godine u godinu,....sve vise i vise.

Jebga raja.

respekt/ba-sarajlija(?)prihvacam tvoju primjedbu(valjda si
tvoj,vrlo saljivi kom,meni uputio?)od sad cugam ujutro!
nije ladno,jebo te patak(pa nisi ti papak:))vec HLADNO-i to
tvrdo H!
respekt je ba(cuj ba,od blucanina???)prema temi i autoru, pa
ti necu vise ovdje odgovarati!cenifa,ba!

Mnoge sam teske odluke u zivotu donio.
A ova je bila, ako ne najteza, onda sigurno jedna od
dvije-tri jako teske, i ona za koju nikada necu moci naci
odgovor da li je bila ispravna……ili ipak, pogresna.
A svjestan sam  da u svakoj toj nekoj zivotnoj i vaznoj
odluci u zivotu, ustvari necu nikad saznati da li je bilo
ispravno ili ne, jer se dalje uvijek odvijalo onako kako sam
odlucio, pa ono drugo nisam nikad ni saznao. 
I poslije toga, razmisljajuci cesto kako bi bilo da sam
odlucio drugacije, pitam se vjecno da li sam pogrijesio…..i
zderem se onda, cijeloga zivota.


Prije tri mjeseca, poslije jednog nesretnog i fatalnoga pada
s kreveta nasa majka je povrijedila kicmu i zavrsila u
bolnici. 
I onda je krenulo, sve nizbrdo.
Osamdesetgodisnje tijelo je popustilo, poremetilo se u
organizmu i metabolizmu svasta-nesto…nastupile su velike
promjene i drasticno pogorsanje sveopsteg zdravstvenog
stanja. 
Nakon sto se stanje malo stabilizovalo, po izlasku iz
bolnice smo pokusali iznaci najbolje rjesenje, i
zahvaljujuci nekoj privatnoj klinici u Mostaru smo
organizovali danonocnu kucnu njegu.
I sve je funkcionisalo nekako, do jednom. Ali, stanje se
nazalost opet pogorsalo, organizam je popustio, napala ga
ona najgora i neizljeciva bolest, starost.
I onda, poslije dugih razgovora sa ljekarima, sa sestrom i
bratom koji zive daleko, sa prijateljima, komsijama,
poznanicima i svim ostalim razumnim ljudima oko sebe,.....
poslije dugih besanih noci i razgovora sa samim sobom...
smjestio sam majku u staracki dom.
Sad majka lezi u krevetu iz kojeg ne moze ustati, medicinski
potpuno zbrinuta, ne znajuci jos ni gdje je, ... ravnodusna,
polusvjesna svega...zivi zivot, koji vise nije zivot.
A moje noci sad nisu vise samo besane i tuzne.
Osjecaj je sada, upravo neopisiv.



Svaki ovozemaljski zivot sastoji iz iz dva dijela, i dva
momenta. 
Onog sretnog, i onog nesretnog. Svaki ovozemaljski zivot
pocinje sretno , i traje tako do nekada….. a onda zavrsava,
najcesce nesretno. Obicni smo i prosti ljudi, pa razmisljamo
da tako mora biti.
Ali mene sad ne tjesi uopste taj neki osjecaj i mirna
savjest da je moja odluka bila dobra i ispravna, kako mi svi
kazu i govore. 
Tjesi me nesto drugo.

Tjese me rijeci koje mi je neki dan pri mojoj sestoj posjeti
ove godine, dok sam sa njom dugo uz postelju sjedio, majka
rece :
” Sreco moja,….. da li se iko na svijetu voli ovako… kao nas
dvoje !!!?” 
Tjese me sve ove stare zajednicke fotografije koje i nocas
po rukama prevrcem i gledam, sve te predivne uspomene iz
onog prosloga zivota. Tjese me lijepa sjecanja i uspomene na
onaj zivot, kad bilo je sve puno drugacije. I sve puno
ljepse. 

Tjesi me ozareno lice i osmijeh moje majke, na fotografiji
koja sad na mom nocnom ormaricu stoji.....a na fotki, tamo
neke nedavne godine,….. u tamo nekom hotelu na Jadranu, na
doceku one neke Nove godine,…. moja majka u predivnoj dugoj
haljini i ja, plesemo valcer.

Bio je to vjerovatno, nas posljednji i nas najljepse
otplesani  valcer... u ovom ovozemaljskome zivotu.



p.s.   Najteze je, oko trice. I najteze su one besane noci,
kad vise ni svitanje nije svitanje. I kad ni jutro vise, ne
budi nadu.
Zahvalan sam dragom Bogu, da bilo je onako kako je bilo.
A dok je bilo…..bilo je predivno.

Dragi(e) moji Kajakasi(ce) i moji Banjalucani!

Poslije naseg "Dreama" u Rapcu, vozimo za Banjaluku. U
aprilu sam se dogovorio s Minjom da rezervise par stolova u
svojoj kafani/restoranu za nas i raju, pa bujrum. Ko god da
se nadje u nasem gradu i pozeli da prozivi jednu finu noc uz
Vrbas neka dodje. Bice svega: i smijeha, i sale, i dobre
muzike. Dakle: subota 23.07.2011, "Alibaba".Svi ste pozvani
i dobrodosli.

Voli vas vas

Djula

Postovani i voljeni Banjalucani!

Moj prijatelj Champa ne moze iz porodicnih razloga da bude u
nasem gradu 23.07.Razmislio smo o svemu i odlucio da nas
susret u "Alibabi" napravimo za petak, 29.07. 

Dragi Minja! Ako citas, molim te da me razumijes, i nas
dogovor samo za par dana pomjeris. Ja cu ti svakako poslati
jednog prijatelja da ti to javi.

Voli vas sve vas

Djula

Dragi Harise i Fikrete,evo vec par hefti uzaludno pokusavam
da vam se javim,jagodice na prstima podero,ali kako god
okrenem iskoci nekakav pendjercic i pishe da je tvoja e-mail
adresa invalid/nevazeca pa nemam prolaza.Jedino preostaje da
ti meni posaljes pismo,sta bilo,tralala na moju adresu pa da
ja onda nalijepim odgovor na to.Pozdravi Fiku i reci mu kad
je u nocnoj smjeni u bolnici neka dvaput okrene kljuc,hm,na
ormaricu sa heptom.Svakakve se protuhe motaju po
mrakachi,LOL!LOVE,G!

ja bih u bluku preko italije,autom ,tema vinjeta,ne gumo
naci,jel bolje 
preko slovenije ili hrvacke?

Preko Hrvatske (Trst-Skofije-Pasjak-Rijeka-Zagreb-Banjaluka)
5 sati ugodne voznje cak i sa obilatim odmorima. Put
idealan, 3x bolji nego kroz Sloveniju. Za vinjetu se moze
lijepo rucati u najskupljem restoranu u Fuzinama, a
Slovencima neka mater placa vinjetu. Kad bi se moglo jos
preskociti onih 10-tak kilometara kroz Sloveniju, bilo bi
krasno. Ionako nisu zasluzili da imaju makar i taj komadic
jadranske obale. To im je onaj udbas Dzilas dao.
Ugodnu voznju i pazi na brzinu (uvijek ispod ogranicenja);
tu fataju drotovi u civilnom autu.

Najbolje je voziti autoputom i ne skrtari na sebi!
Zasluzio si da sebi kupis vinjetu!

Uzivao sam neki dan opet u onom prekrasnom dekoru Banjaluke,
u ljeto.
Uzivao sjedeci s rajom na onoj meni danas najljepsoj
banjaluckoj, a ljeti uvijek prepunoj i hladovitoj terasi,
ispred hotela „Bosna“. Tamo se ovih dana prepoznaje i uziva
Banjaluka.
Tamo sada, u ovim ljetnjim jutrima i danima mozes uvijek
nekog poznatog ti sresti, mozes vidjeti i prepoznati draga
ti lica banjalucke raje iz onoga prosloga zivota. 
Banjalucka raja i nasmijani ljudi koji dodju odsvakuda u
rodni im grad,te ispune tu terasu gdje se onda susrecu,
prepoznaju i neskriveno raduju nekome,....upravo oni tu
terasu ucine najljepsom. A samim svojim dolaskom i
prisustvom u gradu na Vrbasu, Banjaluku ucine najljepsim
gradom na svijetu.
I svu tu ljepotu i raskos „ljepotice na Vrbasu“ ne mozes
osjetiti uvijek, vec samo ljeti..... kad Banjaluku preplave
istinski  Banjalucani.

Sjetih se evo sada, kako sam lani u jedno prohladno i ocajno
ruzno banjalucko novembarsko jutro, upravo ispred hotela
“Bosna” slucajno sreo dobru mi poznanicu iz onog prosloga
zivota, tada studenticu…… a danas jednu sofisticiranu,
dobrostojecu i dobrodrzecu banjalucku damu, koju ne vidjeh
vec punih dvadesetak godina.
Pa mi, poslije obostrane radosti zbog tog iznenadnog
susreta, u restoranu hotela prepunom nepoznatih mi coskastih
faca, uz nesicu i u kratkoj prici o sebi rece i nesto sto mi
se tad dobro urezalo u pamcenje. 
A zvucalo je, otprilike ovako…..

“ Ah, kako zelim da se setam nekim drugim trotoarima i
ulicama, nekog prelijepog renesansnog evropskoga grada…. to
bi mi sigurno mnogo bolje pasalo od setnje ovom nasom
ruralnom Banjalukom, ali eto….tako se nasi “zivotici”
poigravaju  i zabavljaju sa nama. Mogla bih u miru da setam,
jer me tu niko ne bi ni primijetio. A ovako, kad prodjem
pored svih ovih pridoslica koji « sljegose » sa svih mogucih
brda i planina siroke nam Bosne i Hercegovine, gledaju me
sirom otvorenih ociju kao da sam pala sa neke druge planete
ili kao da sam neka poznata medijska
licnost…..ha,ha,ha….ali, moram priznati da se vec polako
navikavam na te tupe i bezlicne poglede ljudi iz ovog mog
okruzenja koji nikako da skontaju kako se teba ponasati i
kako izgledati, shodno zivotu i radu, u jednome gradu.
Trebalo bi se desiti neko veliko cudo, pa da to napokon
shvate i prihvate, kao nesto sasvim normalno. « 



Raja, ugodno vam ljeto, banjalucko. 

Mostar je, znamo to svi jedan od najljepsih gradova u Bosni
i Hercegovini. Ali je to sa sigurnoscu i
bosanskohercegovacki grad koji godisnje posjeti najvise
stranih turista.  
Naravno, rijeke „nasih ljudi“ iz Bosne i Hercegovine, onih
sto dugo vec zive u tzv. dijaspori slijevaju se ljeti i po
Sarajevu, i po Banjaluci, i u Zenicu, i u Bihac, pa i u sam
Mostar... ali najvise Japanaca i Spanaca, Talijana i
Germana,  te Ceha, Poljaka, Slovaka, kao i Madjara, Sveda,
Amera, Engleza i Kineza...i svih drugih strendzera, u
najvecem broju posjecuje  jedinstveni grad na Neretvi, 
prelijepi Mostar.
Dozivio sam i uvjerio se u to ovoga ljeta, kao  nikad
prije.

Franjevacka ulica sto se spusta od nasega stana dolje prema
Starome gradu, prolazi i pokraj glavne mostarske crkve uz
koju je i ogroman parking za sve one silne autobuse sto sa
Medjugorja,  iz Dubrovnika, te odsvakuda tamo dolaze i
parkiraju. A stotinjak metara dalje je i semafor na kojemu
sam u julu, u  pet-sest dana boravka u Mostaru prosao
najmanje tridesetak puta. I tu sam sam skrecuci ulijevo
vazda dugo stajao da propustim citave kolone turista sto su
sa parkinga silazile u Stari grad, a tu na tom mjestu  gdje
se Franjevacka kriza sa cuvenim Bulevarom je i nekad, u onom
besmislenom ratu sto se nekada vodio u Mostaru bila kao
nekakva  „glavna linija fronta“ ... pa turisti fotografisu
sve to i slikaju se kraj nekih jos uvijek devastiranih i od
gelera izbusenih zgrada, tamo. Pa se onda spustaju nize
prema Starome mostu, i u carsiju.

Svega stotinjak metara od tog semafora i tog  nekadasnjeg
tzv. „razgranicenja“ se vec kroci na kaldrmu i ulazi u staru
mostarsku carsiju. I ulazi, kao u neki drugi svijet.
Svako naravno setnju tom fascinantnom carsijom dozivljava na
svoj nacin, ja sam je isto tako, a vec mnogo puta dozivio na
neki svoj. O toj carsiji su napisane mnoge knjige, ispjevane
mnoge pjesme,  Mostar je vijekovima za mnoge bio inspiracija
i nadahnuce, i ta se carsija ne moze potpuno opisati i
prikazati, nikada. I vazda se o njoj moze ponesto novo reci,
o Mostaru se vazda moze  iznova pricati, vazda
razmisljati,...taj grad se osjeca i voli, zauvijek.

Kao prvi interesantan momenat, a bitan za ugodnu setnju
mostarskom carsijom naveo bih  omanju za Stari grad tipicnu,
ali renoviranu zgradu , gdje je danas smjesten hotel “Emen“.
Okolo, po starome gradu Mostara postoji danas mnostvo
pansiona, konaka i prenocista koji se nude mnogobrojnim
turistima. Kako onih boljih, kvalitetnijih, ukusno
opremljenih, ali i skupljih, tako i onih jeftinijih, sa
zajednickim kupatilom za nekoliko soba. A provjereno
najkvalitetniji, najbolji, najugodniji, najsavremeniji, ali
i najskuplji je taj hotel “Emen”. Klimatizirane prostrane
sobe i apartmani, svaki sa sopstvenom terasom  i jedinstveno
lijepim pogledom na carsiju, odlicna usluga, savrsen
ugodjaj, komfor i potpuna gotiva. Hotel “Emen” sam u ove
posljednje tri-cetri godine preporucio nekim prijateljima i
poznanicima iz Austrije sto putovali su dolje za Medjugorje
ili Dubrovnik, pa u Mostar.... i svi su bili prezadovoljni.

Iduci kaldrmom dalje prema Starome mostu, svega pedesetak
metara od hotela “Emen” na desnu stranu se vidi rijecica
Radobolja sto se razlijeva interesantnim kanalima okolo
cijele desne carsije Mostara, a odlicno se tu vidi i mali
most preko Radobolje, imenom Kriva cuprija. Ta je cuprija
mnogima nepoznata, a ustvari je jako znacajna, jer je
izgradjena prije cuvenog Starog mosta na Neretvi,. I upravo
po uzoru na tu Krivu cupriju je tek poslije izgradjen i
onaj, valjda najcuveniji Old Bridge u Evropi.

A dalje, opet nekih pedesetak metara niz kaldrmu dolazi se
na meni licno najdraze mjesto u carsiji, i uopste u cijelome
Mostaru. Tu se od te glavne pjesacke dzade ulijevo odvaja
jedan « rukavac », kojim se dalje dolazi do « Tabhane « , a
na samom tom racvanju je i najcuveniji kult-kafic Mostara,
imenom « Tin « . 
Ustvari, u mom citavom proslome zivotu taj se kafic zvao «
Tin » (po Tinu Ujevicu), a danas se zove « Marshall ». Tako
je naime odlucio novi poslijeratni gazda istoga, a ujedno i
moj poznanik, stari roker mostarski zvani Tiiiito (dugo
mostarsko « i »), koji je kako mi rece iz nekog inata
promijenio ime kafane, iako ga svi Mostarci, kao i ja sam
(pa cak i sam Tiiiito…), i dalje zovemo kao i dosada, Tin. 
To je valjda nesto, kao kad bi Kajak ili Monett u Bendzelaj
promijenili ime u nekakav Grand ili recimo Best... a svi
cemo opet govoriti, Kajak i Mone.
Tabhana koju spomenuh, je kao nekakva velika avlija opasana
spojenim starim kucama, gdje je nekad, birvaktile bilo nesto
puno ljepse. Danas je tu ukrug smjesteno pet-sest kafica, a
ispred njih isto toliko izmijesanih i spojenih terasa. A iz
svakog kafica grmi druga muzika, a svaka glasno i preglasno,
pa se u tom “krugu neukusa” mijesaju... s lijeva Halid, s
desna pichi ZZ-Top ili Purple, a sprijeda ruka i jechi
Mostar Sevdah Reunion !!! Dakle, sve zajedno, a nista ni s
cim. Pa kroz tu Tabhanu treba samo sto brze proci, te
izletiti na obalu Neretve gdje je ona potpuna i gluha
tisina, i gdje je smjesteno  nekoliko terasa na vise nivoa
sa pogledom na citav Kujundziluk, kao i na velicanstvenu
planinu Velez. 
Nezaboravan je uzitak sjediti na terasi restorana “Babilon”,
te tamo uzivati u odlicnoj hrani, rashladjenoj “Zilavki”,
ali i u najljepsem i najatraktivnijem pogledu na Stari most
i fascinantnu carsiju Mostara. 
Na toj  terasi i u tom jedinstvenom ambijentu se samo cuti,
... samo uzdise i u onoj iskonskoj neprolaznoj ljepoti,
satima samo uziva. Ja sam tamo sjedio dosad jako cesto, a
nikad nisam sjeo, a da nisam ostao najmanje sat ili dva. 
Preko cijelog dana tamo je hladovito i ugodno, ujutro je
upravo fantasticno, a navece kad upale se svi kandilji po
carsiji i svjetla oko Staroga mosta, ... tad nastaje bajka.


Vracam se u prici ovoj, na ono najdraze mi mjesto u Mostaru,
vracam se “ispred Tin-a”. 
Taj je Tin ustvari jos jedini onaj klasicni mostarski kafic
sto zadrzao je onu patinu i stari dobri imidz, i upravo zato
ga i danas volim. Naravno, ljeti se tamo ne sjedi unutra,
vec napolju gdje je svega nekoliko stolova na samoj kaldrmi
kojom vazda prolazi silni svijet. Ispred Tina sjedi uglavnom
i uvijek mostarska raja, a sa zvucnika iz kafica dopire
vazda i uvijek, samo rock-muzika. Jazz, hard, rege,
psihodelic ili blues…svejedno, ali tamo u tom kaficu se
nikad nije cuo niti jedan rif folka ili narodne muzike. Tako
bilo vazda i prije rata, tako ostalo i dan-danas. 
Sa terase ispred Tin-a se pruza predivan pogled niz carsiju,
na sve one radnjice, ascinice i ducane, te na rijeku turista
sto neprestano mili i provlaci se sredinom dzade izmedju
stolova i silnih standova…..a sjedeci tamo, sve vrijeme u
nozdrvama osjecas miris rostilja i cevapa, jer odmah uz Tin
se nastavlja terasa cevapcinice, gdje se  provjereno peku
najbolji cevapi u Mostaru. 
Sa terase “ispred Tin-a” vidis, osjecas i dozivljavas sve
sto treba u carsiji mostarskoj da dozivis. Ispred Tin-a ces
siguran sam, najbolje osjetiti i dozivjeti,….. hercegovacki
blues.

Dalje, svega stotinjak metara od Tin-a je i Stari most.
Kao i uvijek, atrakcija velika...meni  vec “prevelika”. Oko
mosta je naime vazda jako puno ljudi, svrtoga nemoguca.
Svako malo, momci za svega pedeset maraka skacu u ledenu
Neretvu, turisti i svjetina silna se na mostu okuplja,
uzbudjeno se stiscu, njisu i fotografisu...
i to mi je na cetrdeset i pet u hladu, nekako postalo “malo
previse”, te radje ostajem u hladovini, ispred Tin-a.  
Ovoga sam ljeta samo jednom Stari most presao da odem do
pijace na onoj drugoj strani, gdje travar Avdo Ekanovic
prodaje odlicne cajeve, za sve i sva. Matije Paunovski u
Mostaru vise nema, pa je sad Avdo najbolji. Kupio sam veliku
kesu punu caja, mjesavina kadulje, metvice i jos desetak
nekakvih trava hercegovackih, i pet kila livadskoga meda sa
obronaka Veleza ….pa cu, eto cijelu zimu da srcem caj od
travara Avde. A svaki put cu, znam to dobro vec, sigurno
rec`... » ehhh, ovaj je najbolji....ovaj lijeci i sprijecava
sve !!! »


Mozda Mostar i nije najljepsi grad u Be-Ha, mozda nije ni
najposjeceniji, a moze bit` da to sve tamo nije nista,
naj-naj. Ali, meni jeste. 
Banjaluka mi je najdrazi, a Mostar najljepsa grad u Bosni i
Hercegovini.


Pa prijatelju, otidji tamo jednom, maksuz….ili makar usput. 

Poslije Hrvatske i Jadranskoga mora, navrati da vidis i
osjetis ljepotu neopisivu,...putujuci s Jadrana, poslije sve
one svrtoge tamo, poslije danonocnog przenja po uvijek istim
monotonim plazama, poslije onog presinga od jutra do
sutra,.. poslije svega toga otidji u fascinantni Mostar. 
I covjece, odmori se malo.

Poslije svega toga otidji u Hercegovinu, zamijeni facu
Dalmatinca koji te sigurno ne gotivi, sa bezazlenim i vedrim
osmijehom Amile, Seje, Brace, Dzene…. ili onog rokera,
Tiiiite.
A mnogi ljudi silno grijese, pa planiraju « more » do
zadnjega dana, te svrate u Mostar, tek u prolazu. Po onoj
mostarskoj zegi i zvizdanu, to je samo patnja, i ne osjetis
onda tamo od svega, ama-bas nista.
Nego, odvoji koji dan “od mora”, odsjedni par dana u
ugodnome “Emen”-u, i odmori se najprije od svrtoge malo.
Pa onda lagano i smirom podji u dozivljaj, kreni rahat niz
kaldrmu, u mostarsku carsiju....kreni u neki sasvim drugi, a
ustvari jako ti poznat svijet.

Predji najprije preko Krive cuprije, taj osjecaj vjeruj mi
vrijedi jako puno. Pa, nastavi dalje kroz Tabhanu, te
zasjedni onda ko hadjija na onu neku fascinantnu terasu uz
Neretvu. I uzivaj satima na mjestu sa kojeg vidis i osjecas
sve ono sto ti dusa treba, a inace u zivotu nema.
Poslije tog nevjerovatnog uzitka popni se na Stari most ,
porazgovaraj sa samim sobom…..i otkrij ponovo ono sto cuti
duboko skriveno u tebi,  godinama vec.  Otkrij ponovo ono
sto najvise osjecas….skontaj opet, ko si…..skontaj sta
volis, jos uvijek najvise.

A na kraju te nezaboravne setnje protkane tim savrseno
lijepim uzicima, sjedni ispred Tin-a.
Ispred Tin-a je najbolje.
Popij koju ledenu, tochenu…upoznaj pravoga Mostarca i
istinskog Hercegovca , upoznaj tamo pravu mostarsku raju,
pojedi najbolje cevape u Mostaru……pogledaj otamo i osjeti
carsiju, osjeti miris Neretve, osjeti tamo opet
Domovinu...osjeti sve te uzitke na jednome mjestu. 
I osjeti jednom.... hercegovacki blues !!! 


Raja, ugodna setnja.

Pozdrav svima,g

Gogi,boga ti,kakvi su ti mostarski cevapi,jesu li blizi
nasim il' sarajevskim,il' je neka treca fora.Ako ti nije
zahmet,napisi,bas bi me interesovalo,a nadam se i ostale.
Hvala buraz,unaprijed.

Hvala Gorane! U Mostaru sam radio i proveo posljednju godinu
slobode, pred rat, pa potpuno razumijem "sta je pisac htio
da kaze" u tvome izvanrednom opisu ljepote i atmosfere
bosanskohercegovackog najljepseg grada.

Mostarski su cevapi jako slicni Sarajevskim. 
Dakle, nisu sastavljeni u plocama kao banjalucki, vec
odvojeni. Luk je sitno isjeckan, kao u Sarajevu i ostatku
Bosne sto rade, a lepinja naravno nije kao ona
neprevazidjena banjalucka, ali je mekana, dobra i jako
ukusna. Sami cevapi, odnosno meso je isto tako ukusno i ima
neki poseban smek. Ovo sve govorim o onoj cevabdzinici «
ispod Tin-a », ....ali i drugdje po Mostaru je uglavnom
slicno tome.
I to je to, o mostarskim cevapima.

Ali, dodao bih jos nesto, kratko.
Probao sam u ovo, maltene pola vijeka zivota cevape koje
inace jako volim, posvuda. Ali su mi banjalucki cevapi
zauvijek bili i ostali, najbolji. I zato nikad, pa makar se
i samo kratko u prolazu tamo zadrzao, ne prodjem kroz
Banjaluku, a da ne svratim na cevape.
Probao sam cevape poslije rata i u Bendzelaj na raznim
mjestima, ali su mi bili i ostali najbolji i neprikosnoveni,
oni Mujini na kojima sam uostalom i “odrastao”. Samo, danas
ne idem vise kao proteklih godina u onu cevabdzinicu kod
kina Kozara, gdje je uvijek guzva i svrtoga, pa se puno
ceka.... vec odlazim u onu cevapcinicu sto ju je prije par
godina otvorio unuk rahmetli Muje, na Hanistu. 
I tamo mi cevapi u Bendzelaj, smekaju najbolje.
Kao prvo, tamo su cevapi odlicni i original Mujini, kao
drugo tamo nikad nije guzva….ali, odlazim rado tamo i zato
sto sam tu, u zgradi pored same cevapcinice i pored  onog
Zanatskog centra na Hanistu, i rodjen.  Pa tamo, u toj
“avliji” ispod “nasega stana” , u dvoristu gdje sam nekad
davno igrao sa rajom klikera, zmire i tapke.....sjecajuci se
rado svega toga, tamo uvijek pojedem slatko one "najbolje
cevape na svijetu".

Samo mjesto gdje jedes cevape, vjerujem da utice cak i na
sam ukus istih, pa  procjena i ocjena da li su ti cevapi
stvarno dobri (ili cak, “najbolji na svijetu”),  cesto je
jako subjektivna. Nikad i nigje ne mozes  uzivati u
banjaluckim cevapima (a isto tako, ni u banjaluckoj RAJI),
kao tamo u “svojoj avliji”, odnosno u Banjaluci. 
Jer, da se ti “najbolji cevapi na svijetu” (hajmo reci,
Mujini), peku recimo negdje tamo na Palama ili u tzv.
Istocnom Sarajevu, pa da su ne znam ti kako dobri sigurno mi
ne bi smekali, ama-bas nikako !!! I u grlu bi mi sigurno,
svako malo zastajali...

E, pa tako je otprilike i sa ovim mostarskim cevapima. 
Recimo, moja majka koja isto citav zivot voli cevape, dok je
jos zdrava i pokretna bila setajuci sa mnom Kujundzilukom
uvijek je zeljela da pojedemo cevape, ne “ispred Tin-a” gdje
je vazda od silnih turista nekakva svrtoga,  guzva i
krkljanac…. vec smo sjedali uvijek na mirnu i spokojnu
terasu restorana “Babilon” sa koje se pruza  velicanstven 
pogled …….na Stari most, na Neretvu i carsiju, te na planinu
Velez sto se nad Mostarom ponosno propinje.... dakle jeli
smo cevape i sjedili na jednom fascinantnom mjestu.
Pa su nam  i cevapi tamo uvijek jako prijali, jako dobro
smekali....a mojoj majci, tamo bili najbolji.

Sad, kako je majka bolesna i nepokretna……obicno prosetam
Kujundzilukom, sam.
Pa, uzmem srednju porciju cevapa u papir zamotanu, te
sjednem na zidic uz neki ducan sa suvenirima…..te uzivam u
slasti cevapa, i svoj onoj ljepoti oko sebe. A to me sjeti
jako na ona vremena kad smo cevape zamotane u papir kupovali
kod Muje, iza Zenita….. pa ih onda “hamunjali”,  sjedeci na
zidicu Parkica……
E, to su zasigurno bili najsladji cevapi u mom zivotu   !!!

Mjesto, ambijent, a i samo vrijeme kad uzivas u nekim
ukusnim cevapima, jako su bitni. 
Pa su valjda zato oni cevapi u carsiji mostarskoj…ili oni na
fascinantnoj terasi Babilona, oni nekad….bili uvijek ukusni,
I bili upravo, fenomenalni.


Eto....htjedoh samo nesto kratko reci, oko pola dvice…..
nesto o Mo-cevapima.....pa se upletoh opet, u citavu pricu.
Ko o cemu, baba o ustipcima,.... a Banjalucani o cevapima.
Pa, tako i ja. 
A sto jes`, jes` vala, to je i moja omiljena tema. 
A oni neprevazidjeni Mujini cevapi, valjda su najdrazi i
najsladji mi zalogaji,..... u mom cijelome zivotu.


Pozdrav,g

Gogi hvala

Postoje samo ćevapi, u svim kuharima u svim gradovima natpis
banjalučki ćevapi to je jedino sve ostalo je MESNI VALJUŠAK
kojeg jedeš u Mostaru;Sarajevu;Beogradu;Zagrebu,Beču,Pešti
itd pa ga zovu Sarajevski,Travnički,Zanički,Prijedorski itd
(sastav mesa nije isti svaki ima različit mix)
zagrebački,beogradski,sarejevski,samo je jedan po priznatom
receptu isti.
TO JE TO ; Sve bidne i projde tako i Mujin ćevap

uh,uh mirso..... sta to bolan reche ???

Imao sam Bogu hvala priliku, da u svoju Banjaluku ovih
proteklih poslijeratnih godina povedem i svoje prijatelje,
ljude rodjene Austrijance koji su mi jako bliski i koji me
kontaju potpuno. Ti ljudi su me kroz ove dvije decenije
intenzivnog druzenja i zivota s njima dobro upoznali, pa mi
vjeruju, znaju vec i sta mislim i kad ne kazem.... a
pogotovo znaju sta osjecam.
A ja njima u mojoj Banjaluci nisam ustvari imao pokazati
nista posebno, nista za njih posebno lijepo, nista
grandiozno.....a niti spektakularno. Jer lijepih aleja,
rijeka kao sto je Vrbas, te raznih utvrdjenja i "kastela", i
te takve ljepote u Austriji ima na sve strane. A lijepe
terase i banjalucki kafici, svjestan sam toga da  za jednog
Evropejca iliti Austrijanca,  nisu ustvari nista.

ALI SAM PRONASAO ONDA, NESTO POSEBNO I NESTO JAKO
VRIJEDNO.....NESTO STO "ONI" NEMAJU.....A STO JAKO VOLE 
!!!

Naime, potpuno se integrirajuci u austrijsko drustvo,
prihvatio sam jako puno onog "njihovog", ali sam uvijek
nastojao, a i uspio da im pokazem i prikazem, i "nesto
svoje". (jebga, nisam ni ja tikva bez korijena....a ni
jado,ispod satora...).
Pa su moji prijatelji austrijski kroz sve ove godine
upoznali i moju licnost, ali i kulturu. Odlazeci sa mnom u
nasu kucu u Biograd na moru, upoznali su i "moje" Jadransko
more.....upoznali su i moj juznjacki mentalitet, na festama
i Party-ima upoznali i "moje" pjesme (upoznali i Bijelo
Dugme:)))...upoznali i "moje" pisce, prevedeno na njemacki
upoznali Mesu i Andrica....ali su upoznali i "moju"
kuhinju.
Nikad mi niko od njih nije na rucak ili veceru dosao, a da
nije probao i upoznao neko "nase" jelo. 
Sa mnom su naucili i sta je sarma, i sta je japrak, i sta je
kvrgusa, a sta bosanski lonac,....i sta je bumbar, sta je
dzebalija, sta jahnija, a sta hercegovacki podvarak. Sa mnom
su naucili i kako se vrti citavo janje na raznju (oni to ne
rade, pojma nemaju...), a sa mnom su upoznali i sta su
cevapi na rostilju...ali, oni najbolji cevapi na svijetu
!!!
Godinama sam donosio iz Banjaluke friske cevape od Sakiba
Tesnjaka, i rostiljao ih sa njima. I svi su bili odusevljeni
njima. A znali su oni naravno i prije sta su
"cevapcici"....ima ih i u Vienni, ima ih svuda po
Austriji....a  probali su ih i jeli i na moru,po Istri i
Dalmaciji,... i u Zagrebu, i u Leibachu....
Ali su sa mnom probali, one "najbolje na svijetu".
One, banjalucke.....i one Mujine !!!!

Nekome se za tim ruckom kod nas svidjela sarma, nekome
japrak bio izvrstan....pa i kvrgusa, jako dobra.....bosanski
lonac, hercegovacki podvarak, predivan....a cevapi od
Sakiba, prva liga !!!
Ali, svi su samo "ocima kolutali" i samo ponavljali ono dugo
"mmmmmmmmmmmmm.....", kad su kod Muje cevape "halisali".
Ti su ljudi prosli "jako puno svijeta", a  svi i dan-danas
spominju Mujine cevape,kao nesto ekstra i svi se s njima u
Austriji, drugima hvale. I kazu....." Ja,ja.,das
beste...beste in ganzen welt ....in Banjaluka !!!!"
I to mi je drago...iako znam da nisu "oni" mjerodavni i
kompetentni da ocijene, onako kao ja.... ili, kao mi mnogi
Banjalucani sto znamo sta su dobri, a sta losi cevapi.
Ja, evo priznajem.....ja znam sta su dobri cevapi, odrastao
sam na njima i jedem ih posvuda, i citav zivot stalno....pa
zato priznam da sam mozda i subjektivan. Meni su Mujini
cevapi, vrhunac slasti i gurmanskog uzitka. I to je moje
"ende"....valjda, zauvijek.

Ali evo, sad upravo kontam i nesto drugo.

Pula ima Arenu, na koju se ponosi, i po kojoj je u Evropi
cuvena. Dubrovnik opet ima Stradun, Lovrijenac i prelijepi
Stari grad, za koji zna cijeli Svijet... Split se ponosi
Dioklecijanom i prelijepom Splitskom
rivom......dvijetisucljetnji Zadar, ima
Donata.......Sarajevo ima Bascarsiju...Mostar se dici
novim-Starim mostom....a nasa Banjaluka !!!!????????
Sta to ima moja Banjaluka....i cime ona moze da se ponosi
!!!!?

Banjaluka je u Austriji poznata po dvije stvari, po genocidu
(centar i sjediste RS)....i po cevapima.

Pa ne znam stvarno, na koju stranu da je hvalim !!!????
Da je kudim, necu. Kakva je, takva je....zauvijek je moja.
Dakle, moj jedini adut su jos.... Mujini cevapi.


Srdacan pozdrav,g

Slazem se Gorane da su Mujini cevapi banjalucki jedini adut
sada. Bila bi steta da Mujini nasljednici ne sacuvaju recept
za sva vremena. Slazem se s tobom da bi onda Banjaluka u
razvijenom svijetu ostala poznata samo po genocidu. Tuzno,
ali istinito.

Konacno mi postade jasno gosp.Gorane zasto vas u poslednje
vrijeme vasi 
sugradjani ignorisu.....nadjete uvijek nesto lijepo da
kazete za 
B.luku.Hvala vam za ....kakva je takva je,moja je....

Drago mi je sto ponovo pisete Gosp.Gorane,pisite,pisite s
ljubavlju o svojoj Banja Luci, da.....vasa je,kakva je takva
je.Trebalo mi je vremena da shvatim zasto vas vasi bivsi
sugradjani ignorisu na ovim stranicama,vasi banjalucani u
koje se zaklinjete.Neka,vidim da vasa ljubav to
prevazilazi,nastavite siriti ljepotu svojom rijecju, a ja cu
pronalaziti dobro i nadu u bolje u tekstovima Dog
gorana,Ahmeta,XXXl,Severina,naravno vasim,  bilo ih je jos
nekolicina....malo!

Hvala sto me spomenuste, ne slazem se sa vasom konstatacijom
da Banjalucani ignorisu Gorana. Goran je veoma cijenjen u
nasim krugovima i mi sa uzivanjem pratimo njegove tekstove o
Banjaluci, Mostaru i nasoj cijeloj domovini. Gorane, nadam
se da te inspiracija nece napustiti i da ces nastaviti u
svom stilu jos bar sto godina, a onda neka zivi ko hoce...

Gosp.Ahmete voljela bih da ste u pravu, ali.....

gosp.Gorane...vrijeme je da krenete na put....u alejama vec
susti lisce pod nogama!

Raja, mislim da bi ovdje ipak trebali odrzati neki nivo
pristojnosti i diskrecije, te postovati odredjena granice u
sferi privatnosti.
Da ne bi ko sta pogresno protumacio...ili Boze sacuvaj,
nesto bezze pomislio.

Teme je "Bosanska vinjeta".... ovdje pisemo o nasoj
Domovini, o Bosni, o Hercegovini...o Banjaluci, Mostaru...o
cevapima...i tako to.

Dakle, nista licno...nista hotline.

Hvala na razumijevanju, 
pozdrav svima, g

Moj, uopste prvi susret sa nekim poznatim mi od banjalucke
raje u Banjaluci desio se tamo negdje polovinom
devedesetih…..a desio se sa Ljubom, koga sam inace odlicno
poznavao u onom proslome zivotu.
Naime, pri mojoj prvoj poslijeratnoj posjeti Banjaluci sam u
jedno banjalucko jutro odlucio da se odvezem baska u Mejdan,
i da popijem kafu na onoj nekad cuvenoj terasi preko puta
Kastela,… „  kod Hilmije „. A kad poslije dugo vremena
dodjoh opet na tu zauvijek dragu mi terasu, za jednim stolom
ugledam Ljubu, kako ispija prvu jutarnju kafu.
Bilo nam je obojici zbog tog iznenadnog susreta neobicno
drago, pa ostadosmo tu posmatrajuci onu smaragdno-zelenu
vodu pred nama i usput razgovarajuci o svemu, citav sat
vremena.
Ljubo, koga su mnogi prije rata, a ne znam zasto nadimkom
zvali "Stakor" ( mislim da je to smislio i skont`o neki tada
banjalucki dzilkos praznoglavac), je onda nekad pripadao
onoj tzv. “veliko”, a ja “maloj” raji,.... ali smo se jako
dobro poznavali posto je sa mojom sestrom isao u Gimnaziju,
pa je ponekad dolazio i nama kuci. Bio je uvijek drag,
zapamtio sam ga kao interesantnu, jako inteligentnu i
izuzetno kulturnu osobu…. a sjecam se dobro,  imao je uvijek
neku interesantnu spiku.  Pa tako i to jutro sve bijase, 
ugodno, interesantno. I nadasve kulturno.
Ispricao mi je Ljubo tog jutra  ponesto o sebi, kako jos od
rata ne radi nigdje i prezivljava svakako,  uglavnom se tu i
tamo snalazi... i tako, godinama vec.  
A popricali smo naravno, malo i o ratu. Pa mi Ljubo tad rece
nesto, sto sam dobro upamtio i nikad zaboravio nisam. Naime,
kad ga upitah da li je u ratu ucestvovao, da li se
borio,...odgovori mi otprilike ovako:
„ Campara,  ne trebas ubuduce nikad nikoga ko je u Banjaluci
ostao i sve vrijeme bio, pitati da li je u ratu ucestvovao.
Jer svi koji su u gradu ostali morali su se odazvati
mobilizaciji, kad-tad. I morali u ratu ucestvovati na bilo
koji nacin. Morali su ili tako, ili bjezati iz grada. Niko
se nije mogao izvlaciti, eskivirati i sve folirati ,
godinama. Mogao si mjesec, dva ili tri….ali onda si morao da
se prijavis. Ili da te ubiju. Svi koji su htjeli ostati u
Banjaluci i htjeli ostati zivi, morali su se odazvati, i
boriti. A ja sam…..ha,ha,ha….jedan od rijetkih, koji nisam.
„
I povjerovao sam Ljubi tada sve.
I ono prvo, a i ovo na kraju.  Naime, Ljubo je uvijek i kako
ga znam  bio strasno mrsav, neuhranjen i bolezljiv…a rece mi
kroz smijeh i u sali, da mu se u ratu tjelesna tezina
poklapala otprilike sa starosnim godinama…..te dodade kako
njega kao takvog nijedna vojska na svijetu ne bi  u svoje
redove primila  i regrutovala. Tada i tog jutra “kod
Hilmije” Ljubo Stakor je izgledao, kao smrt.  I povjerovao
sam mu zato sve.
Od tog jutra, pa ubuduce nikad nikoga koga sam u Banjaluci
sreo nisam upitao da li je ucestvovao u ratu, i da li se
tamo negdje na frontu borio….. a Ljubu Stakora, nisam vise
nikad sreo.


Moj skolski drug i nekad dobar mi jaran Sucur N., opet je
prica za sebe.
Tamo neke godine i one hladne banjalucke zime, dok sam s
rajom stajao u prepunom Moneu, upadose negdje oko ponoci
unutra  njih trojica, Sucur i jos dva geliptera iz Male
carsije koje iz vidjenja znam otprije, ali imena im ne
pamtim. 
I Sucur me nekako odmah s vrata ugleda, prepozna, pa razvuce
usta od dragosti i pridje mi. Izgrlismo se, obojica radosni
zbog tog iznenedog susreta…i Sucur me onda nije pustao iz
klincha, sve do fajronta. Bio je vec cuga, a dalje nastavio
sa duplim Stokovima….i isprica mi tako u zagrljaju, u
sekvencama i smijuci se stalno, svoju zivotnu  pricu.
Sucur je jos od djetinjstva invalid i mnogi ga Banjalucani
bas po tome znaju, naime nema jednu ruku. Pa o samom ratu i
nekom ucestvovanju u njemu, nismo naravno progovorili niti
jednu  rijec. A poslije rata se moj Sucur  kako mi rece,
snalazio svakako. Svercao je i krijumcario, najprije
cigarete, pa auta, pasose, pa cak i ljude, a naposlijetku i
kokain. Pa se i sam navukao na isto, te u tom samrtnom ropcu
onda tavorio godinama. A poslije se lijecio u onom centru za
odvikavanje ovisnika u Aleksandrovcu, gdje se ljudi “skidaju
na suho”, bez prave i adekvatne terapije, pa se i Sucur kao
i mnogi drugi “skinuo s dopa”, a navukao na cugu.
Rece mi i to da se triput zenio, ali da je sada opet sam. I
da ne radi nista, vec cuga i snalazi se svakako. Pa mu sve
to  pomalo dosadilo, te ozbiljno konta da naguli negdje
vani. 
Poslije te veceri u Moneu, nikad ga vise u Banjaluci nisam
sreo.


Velju Krtolicu sam sretao po Banjaluci svih ovih godina vise
puta, posto se cesto navracao u Mone. Njegovo sveopste
zdravstveno stanje i izgled su naprosto neopisivi, pa isto
tako o ratu nismo nikad nista progovorili, vec onako sve uz
jebu tek pokoju recenicu razmijenili, ni o cemu. Sa Veljom
se uostalom ni prije rata nije moglo nesto suvislo
progovoriti, a ni nesto pametno popricati.  A proljetos kad
ga sretoh, opet ispred Monea, isprica mi kako je upravo
dosao iz Sarajeva. Bio na nekakvim pretragama u bolnici na
Kosevu,  i tamo  mu kako mi rece, « neke budale, htjele ruku
amputirati «  ….. pa je jedva zivu glavu izvukao !!!
Na kraju mi jos rece da mu ostavim cenera…ili bar petaka….i
dodade, kako definitivno odlazi iz Banjaluke. Kaze, ide u
Holandiju da « ozeni frajera » ??!
Nisam ga upitao da li je to vec neka duza veza  « sa tim
frajerom »…..ili je brak preko agencije…..ali  ljetos sam ga
opet vidio kako voda cuku ispred Monea (gdje je usput
receno,dobio tarabu), galami nesto sam na sebe…. i nestaje u
mraku.


U rano banjalucko proljece, u onim kasnim popodnevnim satima
udjem u neku trgovinu na Cairama, da kupim cigarete….. i na
kasi mi pridje nepoznat postariji covjek, pomalo neobicnog i
´cudnovatog izgleda. Doduse pristojno obucen, ali upadno
iscrpljenog i izmucenog izraza lica. Pridje, obrati mi se
uljudno i rece. «  Starac, ti si iz Banjaluke……mislim da se
znamo ??! »
U prvom momentu se zacudih sto me covjek pita da li sam iz
Banjaluke, ali vec u slijedecem skontam i zasto. Naime u
danasnjoj Banjaluci, Banjalucanin od prije poznatog mu
Banjalucanina, ne srece svaki dan. 
Rekoh mu da je i on meni nekako poznat, ali ne mogu da se
sjetim imena. 
I onda mi rece : « Chombe…..ja sam Kec. »
Kec je lik i faca kojega se mnogi Banjalucani sigurno jako
dobro sjecaju. Stari frik, a za mene tada bio ona  “velika
raja”, kao i Ljubo Stakor, kao i  moja sestra Alma sto su
nekad bili….. Kec je bio lik iz moje rane mladosti koji je
sa mnogim drugima tada obiljezio onu zasigurno najsvjetliju
epohu sretnoga zivota banjalucke raje….. vrijeme kad bili su
Parkic i Zenit,  kad bio je disko Cajavec, vrijeme kad su
banjalucka proljeca bila najljepsa…i onda nekad,  kad sve 
bilo je Blues.
I naravno, svratimo Kec i ja onda u obliznju kafanu, i
ispricamo se dobro o svemu. 
Najprije smo spikali o raji, o Banjaluci, i o tim vec davno
proslim vremenima…… a onda  ga upitam i za onu pucnjavu i
obracun u Solajinoj, tamo negdje pocetkom devedesetih. Tad
sam ga naime i posljednji put vidjeo.
A sjecam se dobro…… sjedio sam s rajom pred “Arijom” u to
predivno ljetnje vece.  A Solajina ulica prepuna setaca i
raje sto po terasama okolnim uziva i sjedi. I odjednom se
glasno zacuse pucnji. Jedan, dva, tri….sve u razmaku od
nekoliko sekundi. Raja se na ulici razbjezala i u kraj
pobjegla, a mi na terasama ne znajuci sta se desava, svi sa
stolica poskakali i gledamo unezvijereno oko sebe. 
I onda ugledam Keca !!! 
Koraca  Solajinom, sad potpuno sam…..i "u dimu baruta".
Ispruzio ruku pred sebe, a u ruci mu onaj pravi kolt, kao iz
onih kaubojskih filmova sa Dzon Vejnom ili Gari Kuperom.
Scena nezaboravna…. u Banjaluci dotad, jos nedozivljena.
Opali jos jednom, pa se okrenu i zurno nestade u onoj
mrakachi iza Zenita.
Pucao je na Ziku i Zoku s kojima je imao neke nerasciscene
racune oko dopa….plivali mu predugo neku lovu. Pa na drugoj
strani, pedesetak metara od Keca ispred kafane "Mostar",
vidjesmo svi na ulici Solajinoj i njih dvojicu, kako
zagrljeni i onako hramajuci bjeze ( Ziku je pogodio u obje
noge), i zamicu iza coska,  u pravcu kina “Kozara”.
Sta je bilo poslije, nisam tada saznao, ali se o tom
nesvakidasnjem dogadjaju u Banjaluci jos dugo pricalo. A
nastavak price sam cuo od Keca proljetos, dvadesetak godina
poslije. 
Ispricao mi je kako se poslije autom odvezao na Paprikovac,
i tamo proveo svu noc. Ispricao mi je jos neke detalje o
svemu tome, ali to sad vise nije ni bitno. I na kraju mi
samo jos rece: “Nisam htio da ih ubijem, jebga haveru…. ipak
smo bili raja.  Pucao sam im namjerno, samo u noge. ”

Pred kraj nase spike i tog neobicnog susreta upitah naravno
Keca i kako zivi danas, sta radi, cime se bavi !!???
Odgovori mi nekako sturo, i sasvim kratko.  Rece mi da ne
radi nigdje i u sustini nista konkretno. I da se snalazi,
svakako. Ali mi rece i da je sad, kao neki slobodni
umjetnik… i da pomalo slika. Samo mu u Banjaluci s tim bas
ne ide sjajno, ne shvacaju ga,  narod tamo nema love za
umjetnost….pa ozbiljno konta da naguli negdje na zapad gdje
ce njegova umjetnost vjerovatno biti bolje shvacena, i
priznata. Namjerava da ode u Viennu, gdje ce sigurno biti
bolje….samo da ode tamo.
Pitam ga, pa sto ne ide !!!? Sta ceka ???
Ehhh, rece mi da ceka na « sharu »,  nije gotova. A i da
mora nekako skupiti lovu za put do tamo….. a sad nema ni za
pljugu.
Uletim mu na rastanku neku lovu, ostavim na sanku kutiju
Marlbora i na cedulji broj svog mobitela,….. i kazem mu da
mi se kad sretno stigne u Viennu, obavezno javi.
Jos se nije javio.


Ljudi koje sam ovdje spomenuo su dio moje proslosti i samo
neki od svih onih pripadnika banjalucke stare raje koje sam
u svojim poslijeratnim odlascima u Banjaluku, tamo sretao.
Ljudi koji su nekom igrom sudbine ostali na onoj « drugoj
strani », iako to nikako nisu htjeli, a ni zeljeli. Nekad
smo oni i ja bili  « velika », ili « mala »…ali ista raja,
banjalucka….a sada smo nazalost, kao  nekakva dva razlicita
svijeta.  
Ali, bez obzira na sve to sto nam se desilo,….. bez obzira
ko smo i gdje smo danas, uvijek mi je drago sresti i ponovo
vidjeti nekoga od te banjalucke stare raje, iako su mnogi od
njih sada vec kao nekakve hodajuce ruine sto samo bitisu,
kroz zivot tumaraju, snalaze se svakako i egzistiraju bez
pravoga orjentira i cilja. 
Ali su ipak i jos uvijek tamo,  kao posljednji svjedoci i
zivuci spomenici onog nekog « mojega » , i onog puno ljepseg
« banjaluckog vremena ». 
Ti ljudi me uvijek ponovo podsjete na to nesto jako lijepo i
nezaboravno, na nesto o cemu cemo zauvijek rado da pricamo. 
I na ono nesto cega cemo se zasigurno sjecati,….. do kraja
zivota.

Gorane, ti si melem za starobanjalucku dusu. Hvala ti i
molim te, nastavi u tvom starobanjaluckom stilu.
Pozdrav iz Svedske.

i od mene hvala...

Moj prvi odlazak u neki banjalucki, ili uopste izlazak u
neki disko, ...bio je odlazak na igranku, u banjalucku
Gimnaziju. Te su igranke subotama u Gimnaziji doduse trajale
u mom zivotu svega godinu dana, ali ih se sjecam uvijek
rado. I jako dobro.

Bili smo tek postali momci, krenuli u srednju skolu,
suocavali se sa mnogo dotad nepoznatih nam stvari u
zivotu...poceli smo da furamo svingerice i levisice,
kanadjanke, vijetnamke i dzude,... poceli smo da pustamo
kosu  i slusamo teski rock, kachimo na usi nausnice, ... i 
upoznajemo djevojke, sa neke druge strane. Tamo na igranci u
Gimnaziji sam i po prvi put zagrlio djevojku, i drhteci kao
prut uz Bob Dilanovu  „Saru“ otplesao i svoj prvi ples...a
poslije, pred liftom u onom plavom neboderu, na Bulevaru....
i prvi put poljubio. 
Na tim gimnazijskim igrankama se od mjuze pustalo svasta, od
sentisa, predivnih balada, ali i rokache, domace i strane. A
najdraze nam je bilo uvijek, onih zadnjih pola sata
dzuskanja uz  Doorse, Zepeline, Purple, ACDC... i onu
neizbjeznu Black Betti, od RAM-JAM.
Sa igranke koja je trajala do pola deset (danas moja djeca u
to doba, tek izlaze u grad…) smo gotovo uvijek odlazili do
Sukrije ili Enesa, na bozu i grcku baklavu.....pa onda, dugo
stajali kraj zidica, udisuci sve one najljepse i nezaboravne
 mirise, banjalucke noci.

Eh,.... a onda se pojavio disko „Borik“.
Prva, ali i zauvijek najbolja diskoteka u nasim zivotima.
Barem meni licno je bila , a i zauvijek ostala
neprevazidjena. I najbolja.
Poslije se po Bendzelaj otvorilo mnostvo drugih klubova i
diskoteka….najprije YU-art, pa  poslije Music Hall, pa Basta
Sljezove boje, Sebastijan,...a dalje u zivotu sam vise puta
posjetio i zagrebacki Kulusic, Podrum, i SC u Savskoj… pa
sarajevski Kaktus, dubrovacki Bakus i mnostvo drugih
diskoteka po Jadranu….a poslije rata, puno slicnih mjesta po
Svabiji i Austriji....ali, disko « Borik » je za mene ostao
jedinstven. I ostao najbolji.




Danas u Banjaluci, nazalost ne postoji vise ni jedan
normalni i klasicni disko.
Mjesta za zabavu i vecernji izlazak u gradu, jako je puno…i
puno vise, nego prije rata.
Otvoreno je u Banjaluci poslije rata na stotine novih
lokala, kafica, restorana, hotela, motela, kockarnica,
salona i drugih mjesta za zabavu...ali nije nijedan klasicni
disko.
Doduse, postoje tamo mjesta koja po unutrasnjosti i
interijeru jako podsjecaju na takvo nesto…. ali, nisu
disko.
U svim diskotekama na svijetu se naime pusta i slusa disko,
zabavna i rock muzika. A u danasnjoj Banjaluci  su strogo i
samo, narodnjaci.
Rock je tamo jednostavno nestao….i umro.
Zasao sam par puta iz neke radoznalosti na neka takva mjesta
tamo, ali sam uvjerivsi se u ovo gore napisano, vrlo brzo
izasao. Posvuda je uglavnom ista parada primitivizma,
amoralno razgolicenih djevojcica, pijanstva, seljakluka,
sunda i kicha….a od diska i rocka, ni traga, ni glasa.
Jednom sam cak, na nagovor raje s kojom sam tu vece u gradu
bio, upao kratko u neki novootvoreni klub u dvorani Borik, 
na istom onom mjestu gdje je nekad bio onaj “moj hram”…....i
razocarao se, jako. Pozalio sam sto sam tamo, uopste i tih
pet minuta usao. Oskrnavio sam samo ona moja prelijepa
sjecanja, iz disko “Borik”-a.

Od svega onoga u mojoj prekrasnoj mladosti...i onog sto sam
gore opisao...danas u Banjaluci nazalost nije ostalo, vise
nista.

Pa onda, na kraju ne mogu, a da ne pomislim kako smo mi
jedna stvarno sretna generacija Banjalucana. Jer pitam se,
kakva bi nam to mladost i pamet bila da smo kojim nesretnim
slucajem odrastali slusajuci u disku Saku Polumentu,
Jandrino jato,.... nekakvoga Baju.....iliti stanovitog DJ
Krmka  !!!???


Pozdrav Planeti....Sehoni, zivio ti meni !!!

Svaka Ti cast Grofe!Citajuci Tvoje rijeci,osjetio sam da sam
putovao kroz vrijeme natrag u nase djetinjstvo.Tvoje su
rijeci melem za dusu.

Chombe,hvala za par prelijepih tekstova unazad,volim da te
citam,isto onoliko,koliko voim da te slusam,sam su te
prilike rjedje
Srdacno te pozdravljam.
 
 Uz,mali dodatak,mozda,te obradujem,malo s ovom
pricom,sjecanjem,il zapazanjem,ko ce znati sta je to,al je
moje i od mene.


 Kazu da godine uz sve ostalo sto ih prati,malo losiji víd
ili sluh,donose mudrost.Al,ja cu ipak,reci,da mi se cini,da
sve vise i vise vrijeme koje prolazi,te godine,donose sve
jece i jace cula za pamcenje,i sjecanje mi je bolje.Cudno.
Pamtim skoro svaki svoj korak,kroz Aleju JNA.Lisce koje
susti,suho,i pravi neki zvuk ljepote kad ides prema
dvorani.Na klupi je uvijek neko svirao gitaru.Ostacu
ubjedjena da su tu cesto sjedili
Francuz,Natasha,Tiho,Kesa,Zeljko,Dado.......vraga su svi
dobro pjevi,al su se trudili.I bili,zajedo,najvaznije tad.
Kad smo prolazili onim puteljkom,izmedju picerije,tenis
igralista,i groblja,nekad me znalo biti strah,uskoce puta,il
mozda i same pomisli,koliko ja to imam do kuce,pa sam cesto
izbjegavala,put tuda,premda je bio kraci.
Vracala sam se uvijek opet,alejom.
 
Jedne veceri sretnem Balasevica.
Gitara mu,ispod ruke,on u cran kraca jakna,ruke u
djepovima.
Isla sam iza njega.
Pomislim,cóvjek,ide sam.
Bas je to ruzno,pa,se odlucim,da mu pridjem,pozurim za
njim.
Dobro vece,kazem mu.
Dobro vece.odgovori on meni.
Kako znam,Vi ste Balasecic.
Pa jesam,a ti?
Azra
Neobicno,za pjevaca da ide alejom,obicno,odu iz dvorane
autom.
Ma,nisam,ja bas neki pjevac,rece mi.
Vi idete sigurno do hotela Bosne,tamo obicno prespavaju
posjetioci.
Da.
Ja prolazim isto tuda.
Mozes sa mnom,rece mi Balasevic.
Poznajem Banjaluku,rece on meni,volim tako da se
prosetam,njom,sjetim se nekih dana provedenih tu,zato ne
idem autom.
Ja kazem,njemu,ja nemam auto,a nikad i necu
imati,najvjerovatnije,pa,setam,otkako zanm,za sebe,al fino
je,ponekad mozda je dugo.

A,gdje si ti bila,upita me Balasecic.
Pa na reviji Standard konfekcije u dvorani borik,gdje ste i
vi nastupili,u pauzi.
Aha,znaci gledala si to.

Jesam,dobila sam karte od sestre po tetki,Sabine,muz njezin
Adem radi u robnoj kuci Srandard.
I kakva je bila revija?
Pa dobra,lijepe manekenke,lijepa i garderoba,sam to,je malo
poskupo,za svaciji djep,a i proce puno vremena dok se to
prebaci iz Zagreba do Banjaluke,taj trend.
I kako sam ja pjevao.?
Ah,svi volimo zapjevat U razdjeljak te ljubim,saljivo,i
neobicno,simpaticno,al mimo toga bicete vi jedan dan veoma
popularni rekoh Balasevicu.
Mladi Balasevic,i ja rastali smo se ispred natpisa Hotel
Bosna.
On mi se zahvalio,za prijatnu pratnju,a ja njemu,isto tako,s
naznakom,da i kad bih trazila,i kad bi mi dao autogram,niko
mi ni nebi vjerovao,da je autentican.
Nasmijasmo se,i svako svojim putem.
Kako je bilo i kasno,i kako je ostatak puta bio
podugacak,pozelih da sretnem bilo koga poznatog,iz mog
kraja.
Bas negdje tu sretnem Mishu,koji se obradovao,vise nego ja.
Pricalo se,a i sam znala,da je zaljubljen u mene.
Upitam Misu,da li hoce da me isprati kuci.
Rekao mi je ,da svakako,da hocu,bice mi cast,et,vidis,da ti
treba momak,ja sam pravi,uzvijek pri ruci,sta ce ti onaj iz
Beograda,tako Misho,sve pricao uz put,a meni,nekako
tesko,slusat,radje bi da nije u mene zaljubjen,bas se ja
mogu zaljubljivat tako,a zao mi ga nekako,mislih kako je
ruzno,bit zaljubljen u nekoga,ko te nece,nedaj boze to
dozivjet.
I tako pricoa Misho,a ja pored njega gazila,vojnicki brzim
korakom,kraj hotela Palas,a odozdo...............ide kamion
sa smrkavcima,pere se ulica.
Onaj smrk,baca,jaku vodu,sve po nama,mi skoro polumokri
,a Misho,ne haje,za vodu,vec samo prica,i nekako ondje
odvali u neki znak,na kojem je bila korpa narandjasta za
smece.
Pade ona korpa,ja poceh Mishi pricat,kako ne gleda,kud
ide,srusio kantu,a on meni,kako se udario u glavu,da idem do
vraga i ja,i moja frizura,i moje oci,one sto ne gledaju,vec
prodiru,i svasta tako nekih komplimenata,mi nabaci....a ja
kazem,jest,.i ova moja polo maica zakopcana,do grla,e jesam
izazovna,hajmo Miso kuci,ksno je.
Niz ulicu,sirio se miris necega,vise neznam cega dragi
boze.
Dal je to bila lipa,u cvatu,dal je to bio mokri asfalt od
pranja,al se sirio miris fantastican lijep.
I neka ko jugovina,da je puhala,ili kako sam ja zuríla,da
sam pravila vjetar u brzom hodu.
Ne sjecam,se da li sam zurila,kuci,sto je  bilo
tako,kasno,ili da vise skratim Mishi te muke,sto je jadan
naletio na mene.
Pored Elekrocnog fakulteta,jos jedan znak,pa rekoh Mishi
unaprijed.........eno,vidis kantu,nemoj ovu da srusis,kao
onu..........ah,draga Azra,pa necu valjda sve redom,srusit
do tvoje kuce.
Pa,nemoj,nisam toliko lijepa,samo mislis,da jesam,a sto se
tice frizure,to je,Mado,znas,on je bio  Paziru na
specijalizaciji,eh
Preko gradskog mosta............i malo podalje,miris
bureka,neke dezuzne burekdjinice,cini mi se kod tadasnje
prijedorske mesnice.
Tu,udje moj komsija Rudo,kupi i meni burek,i nastavismo mi
kuci se troje....ja onako pogledam u Rudu,i zafrljacim,onaj
burek,u zivicu,a Misho se prepade..Utom i Rudo zafrljaci
burek-
Sutra ce ga price nac,a mi kad zagrizemo zalogaj,nama
dosta,svaki drugi zalogaj bio je opasan,pun luka,i davao bi
zgaravicu,toliko smo iskustva imali,al cejf je cejf,zalogaj
pa zalogaj.
Gore uz ulicu..............svi sjede ispred
kuca,zrikavci,svjetlaci,i neki razgovoti,a sijalica ulicne
lampe treperi,i ceka,da se neko iz Elektricnog smiluje,i
zamjeni sijalicu.
Rudo,skrenu u svoje dvoriste,a mene Misho,isprati skroz do
kapije.
Pozdravih se s njim,i obecah da cu sutra bit kod Fisera,a
usput svratiti po Lazara,njegovog i mog druga.
Majci pokucah na prozor,ispod kojeg je bio neki lim,u
trakama,skinuh sandalu,i zakucah s njim,ja malena,pa mi to
pomoglo,da dohvatim prozor.
Iza kuce pozurih,kad vidjeh svjetlo,majak je znaci cula.
Na vratima nase kuce iznenadi me otac,otvarajuci vrata.
ja sma pokucala mami,na prozor,rekoh mu.
E,tata je bio u dnevnom boravku,ulazi u kucu na spavanje.!
Rekoh tati onako,kao izvinjenje:Srela sam Balasevica.
KO je to??????tata ce meni.
Ma,niko tata,odoh ja leci.
Sutra ujutru u 6 probudio me otac.
Obuci nesto staro,i hajd samnom u vocnjak.
Ja se obucem,i tata me odvede do prozora..uzmi taj lim,sa
sobom,da se ne posjeces kad skidas sandalu,da kucnes mami na
prozor.
Ja poslusah tatu.
Idem ja za tatom u vocnjak,i nosim 6 limova velicine oko
metar,debljine,po milimetar
Tata udari cetiri kolca,i dade mi eksere i cekic.
Sta cu s ovim tata,upitah.
Pa pravices kokosinjac.
Gledah pospano,al i ozbiljno,u oca,al me opet uhvatio neki
smijeh.....
Tata mi nemamo kokosi!!!!!
Ma,ti pravi kokosinjac,a ja cu kupiti kokosi sta te briga za
kokoskama,rekoh ti,da se neb slucajno posjekla,kad mami
kucas na prozor.
Ode tata,a ja....................onako,vec iz tehnicke
skole,zakucah te limove cas posla,vratih se kuci........a na
terasi,majka voljena,pije kafu
Majko,ako neko bude zvao telefonom,da izadjem,reci da me
nema,necu nikuda danas,umorna sam.
Dobro sine,rece mi majka.
Dole ispod stepeinica,tata je nesto radio,pa sam i znala da
me je cuo.
On rece majci............da ide s nekim poslom,gore kod
amidje,i da nece doc do oko 7 uvece,da ga ne ceka za rucak.
Ja odspavah malo,navijajuci sat.
I rekoh majci,da zaista moram do Fishera,da se nadjem,sa
drustvom.
Svratih po Lazara,i sjedosmo tako,kod
Fisera............skoro kao prvi gosti.
Uz kafu,sam nekako obratia paznju Mishi,da nisam za njega,da
sam zauzeta,i da bi stvarno trebao,gledat da seb nadje neku
curu,ozbiljniju od mene.
lazaro,ga je vec nekako dobro razumio,znajuci sebe iz
istih,takvih dana,al je on to podnijeo sasvim drugacije.
Zauvjek me je razumio,i zauvjek mi ostao drug.
Negdje na face,vidim,sto tad nisam znala,da smo ja i Lazaro
rodjeni u isti dan.nismo se mi sretali samo za rodjendane,ko
ovdje,mi smo tako cesto bili zajednoda nam je to jednostavno
promaklo.

Koke za kokosinjac,nisu nikad kupljene.
Balasevic je zaista postao popularan.Misho je nasao uskoro
prelijepu Magalenu,koja ga je voljela,i on nju,Lazaro je
izbjegao u Peruu,gdje je i rodjen,u stvari, ja sam se
smjetila u siroke,plodne,i prostrane ravnice Danske.
I ma koliko god ona bila ravna,i ma koliko god volim da
zivim ovdje,osjecam se jos uvijek,nekako okruzena,onim
brdima,i osjecam jos uvijek,onaj isti miris,koji se sirio
Banjalukom,premda ni onda nisam znala,cega je to miris bio.
Mozda je moja Banjaluka,imala neki miris,,koji je ostao
zauvjek,na meni,u meni,s kojim se prosto nashpricam svako
vece pred spavanje.
I zaspem,nekako s njom.

Uh sto volim ovu temu.

Sjecam se i sad, kako smo onda nekad kao tinejdzeri u
knjigama citali, pa izgovarali medju sobom neke misli
suvisle kojima ustvari tada nismo ni mogli bas u potpunosti
shvatiti pravo znacenje i smisao. Barem ne, onako kao danas.
A kako smo sve zreliji, kako vrijeme prolazi i neumitno
tece, shvatamo to nesto,sve bolje i sve potpunije. A
sjecanja su nam sve jasnija, i sve ljepsa.

Jedna od tih misli sto smo je negdje u nekoj knjizi pokupili
tada, je i da...

“Sjecanje je puno vaznije od zbivanja.  
Jer, sta je zbivanje...ako ga sjecanje ne zabiljezi. « 

Upravo ta misao mi se provlaci kroz glavu jako cesto, i
godinama vec.
I sad, dok mi se evo prikazuju, preda mnom promicu i bude se
jasno te neke prelijepe slike iz proslosti,….. ja tu misao
ustvari tek sad shvatam najbolje. 



Draga Azra, ti i ja smo odrasli u istoj raji, odrastali smo
u istome gradu, i u istom vremenu. Dakle zivjeli smo isti
zivot i dozivjeli onaj neki isti svijet. Dozivljavali smo
slicne stvari, pa zato mozemo i danas poslije toliko
vremena, ipak  odlicno da se razumijemo.  Nas dvoje Azra,
nikada ne mozemo zaboraviti one mirise mladosti i odbaciti
sva ta prelijepa sjecanja iz onog, prosloga zivota !!! Jer
to sto nam se desavalo tada bilo je toliko lijepo da
jednostavo moramo uvijek ponovo da se toga prisjetimo, da
pisemo o tome, …..ili makar u nekom sjecanju sve to da
obnavljamo i stalno ponavljamo. 
Zato ti i ja necemo nikada moci da se poistovjetimo sa
emotivnim invalidima, odnosno ljudima koji sjecanja na sve
to odbacuju, zatomljuju u sebi, ili cak ponekad naglas i sa
nekom ironijom govore o tome,…..nazivajuci sva ta predivna
sjecanja pateticnim…i u zivotu ovom danasnjem, kao
nepotrebnim.

A, kako zaboraviti !!!??
Kako, ne sjecati se brizne majke na dovratku, ...kako se ne
sjecati oca, i njegovih mudrih rijeci i postupaka !!!? Kako
se zauvijek ne sjecati raje, rodnoga grada, mirisnih
aleja.... pa prvog poljupca, prve simpatije,
ljubavi....dragane tvoje...ili onog prvog odlaska u disko,
pa zidica i parkica, Enesa i kolaca, namochenih lepinja kod
Limanija, maslenice kod Insanica i bureka kod
Hazbija…...gitara i skvadre iza Dvorane, kiselog Royal-vina,
 pa onog dole coska uz radijator, najboljeg diska na
cijelome svijetu !!!? Kako se ne sjetiti mirisa mora, i svih
onih putovanja dolje za Mostar, ili u Sarajevo kod
rodbine…ili odlaska sa rajom u Trst, po farmerke, u Istambul
po svasta-nesto. Kako se ne sjetiti mirisa lipa… i smrada
Incela….. bazena incelovog i partija rauba za onim dugim
stolom,…. pa Vrbasa nasega….svih onih derneka i teferica po
obalama njegovim, i onih na Vrbanji, i na Suturliji gdje smo
se kao djeca « na Secijama « kupali…. ili poslije, svih onih
sochnih rostilja i pustih levata sto ih zavrtismo po obalama
Zelene rijeke, ahhhhhh….ili onog aksamluka u Novoseliji,
preko puta  Mlinova…kad  ko nekakve hadjije, u jedno ljetno
jutro posjedasmo ukrug po cilimu pravom, vezenom….a sluzise
nam vascijeli dan mezetluke Fajina hanuma i cerka mu,
prelijepa Edina…. kako zaboravit sve one  partije i tulume,
po « praznim gajbama » banjaluckim,  sve noci besane, sve
djevojke banjalucke, sav onaj merak i rahatluk, tada. Kako
zaboravit « aleju uzdisaja »,  ili Branaka Radicevica ulicu,
u maju…..kako zaboravit  i ne sjetit se svih tih mirisa
mladosti i zivota…kako ne misliti zauvijek na cosak « moje
ulice », gdje smo se pod onom lampom sto nikad gorjela nije,
vazda satima rastajali….kako smetnuti sa zdravoga uma da na
svijetu postoje svjetlaci, kojih ovdje u Austriji uopste i
nikad nema !!!??
Draga Azra, kako ne sjetit` se zauvijek onog pleha na
prozoru, na koji si sandalom briznoj majci kucala, da ti
otvori  kucna vrata !!!???

Kako   ???!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Sladunjavi miris opojne banjalucke noci i tvoju setnju
Alejom JNA Azra, zacinjenu slucajnim susretom sa
Balasevicem..…te dalje, susret sa rajom, sa gradom i
ponocnim peracima banjaluckih ulica…..a na kraju, susret sa
« tvojom ulicom », sa komsilukom, te sa briznom majkom i
ocem ….sve sam ja to jako dobro osjetio, generacijo moja. 
I sve odlicno shvatio. 
Jer sam to isto ili nesto slicno, i sam dozivjeo
nekad…….nebrojeno puta.

Draga Azra, ne dozvoli nikad da ta prekrasna sjecanja u tebi
utihnu,  da se te prekrasne slike sto ih opisujes, zauvijek
ugase. To su dragulji u nama, sto vrijede puno vise nego
mnogosta danas, u ovom nasem drugome zivotu.

Pa, ako mozes....tamo negdje, u nekoj studenoj noci ovog
nastupajuceg, i sigurno opet depresivnog novembra....izvuci
Azra opet taj neki dragulj, i pokloni nam ga svima.
Pa da svi zajedno ovdje uzivamo u njemu.
Da uzivamo u prelijepom sjecanju, na  Zivot,...prije ovog
drugoga zivota.


Srdacan pozdrav, tvoj Chombe.
 

Kako sam se nasla u tvojoj prici. Pozdrav Maca

Eto,uskoro cemo za Banjaluku od Bosanske Gradiske putovati ,
novim autoputem !!! 
Jos nije u potpunosti gotov, ali ce do ljeta sigurno biti.
Pa ce nam to donekle skratiti muke i putovanje u zavicaj,
posto cemo moci izbjeci onu groznu i zajebanu staru cestu
kroz Topolu i Laktase, kojom se od Gradiske do Banjaluke
vazda putovalo vise od sat vremena. A to ce od sada da
postane samo neka, hajmo reci ipak lijepa proslost. I
neugodno sjecanje.
Ali, ostaje na tom “zavicajnom putu “, i dalje jedan veliki
i ustvari najveci problem,  odnosno najstrasniji momenat na
svakom mom putovanju, dolje. 
A to je granicni prelaz, u Bosanskoj Gradisci !!!!

To sto se tamo desava, ustvari je neopisivo. Ne moze se
vjerodostojno ni opisati, a moze se istinski osjetiti samo
kad se dozivi, jer djeluje zapravo, nekako nestvarno. A
nazalost, stvarno je i istinito. I desava se vec desetak i
vise godina. 
Pa tako nekako bijase i neki dan.

Na uskoj gradskoj ulici kojom se pored autobusne stanice na
granicu dolazi iz pravca Banjaluke, najprije naletis na
dugacku kolonu ispred sebe.  Ali, ok.  To je i normalno,
granica je frekventna, a jako nas je puno koji odlazimo
ponekad dolje u zavicaj, i vracamo se “kucama”...pa, idemo
polako…strpljivo, u koloni.
A onda, polagano se pomicuci naprijed dolazis do jednoga
trga, pred samom granicom. I tu vidis uvijek ponovo, ono sto
ni na jednom granicnom prelazu u zivotu  nikad vidio nisi
!!!!!
Scena je neopisiva, ali stvarna.
Tu na tom trgu pred samom granicom je opsta guzva i
krkljanac, gdje iz oba pravca dolaze i kuljaju vozila razna,
i u kojem se mijesaju,  svi zajedno!!! I kamioni, i
autobusi, pa i pokoji traktor, ali uglavnom i najvise je
putnickih automobila, stranih registracija. I tu se onda
desava, svasta. 
Svi se nekako do tamo dovuku u redu i koloni, a onda nastaje
haos !!! 
Vozila se tu na trgu ukrstaju i mimoilaze svakako, kako ko
hoce, a vozi se cak i po trotoaru !!!? Gungula i haos
sveopsti, na sred kojeg stoji jedan policajac sto pokusava
da rijesi naizgled nemoguce  i nerijesive situacije. Upucuje
vozila i vozace na sve strane, galami i vice na nas
beznadeznike koji se nastojimo samo nekako probiti prema
granici ili prema Banjaluci, pa se spasiti tog belaja.
Zaustavlja jedne, a propusta druge tamo gdje mu se ucini da
je najbolje. I sve tako. 
A pojedini vozaci, kontajuci da ce tako nesto olaksati ili
pomoci sami sebi da se probiju nedje, izlaze iz auta....pa i
sami regulisu saobracaj. Dogovaraju se, diskutuju, a
nerijetko se  i svadjaju s drugima, galame i psuju. A onaj
policajac, jadan...  « leti » od jednog do drugoga, smiruje
ih i vraca u vozila. « Pa ljudi, sta je s vama….pa, ipak je
granica ))) » ....ne cujem sta govori,ali gledajuci
izdaleka,...  kontam tako nekako.
A sav taj cirkus tamo na tom trgu  pred granicom upotpunjuju
citave grupice malih Roma, sto od auta do auta trckaraju i
kamche neku marku…. pa, oni asocijalni tipovi sto na rukama
nosaju i nude   CD-ove  i « najnovije filmske hitove, za pet
marona »…...te i mnogobrojne zene, sto prodaju vezene
stoljnjake, marame, i druge dzidza-midze.  
Svi se oni probijaju i muvaju izmedju auta, i nude sve i sva
!!!!  Pa time nesvjesno,  jos vise pojacavaju nervozu vozaca
koji putuju cijeli dan ili noc da bi se domogli zavicaja, i
Banjaluke. A zastali su eto, na samome kraju i pred samim
ciljem, u blatu do koljena.
Atmosfera, kao u “Cigani lete u nebo”....ili kao na nekoj
buvljoj pijaci, tamo negdje, na istoku. A desava se, na
drzavnoj granici Bosne i Hercegovine.

Pa me ne bi zacudilo da se pred Bozic kad budem opet putovao
dolje, tamo na tom trgu pred granicom  pojave i zene koje
nude one domace,  kukuruzom hranjene i svjeze tuke !!!?
Odnosno, curke.
Svakako sam namjeravao jednu kupiti na banjaluckoj pijaci,
te ponijeti kod brata u Drvar...pa bi bilo bas zgodno da to
obavim vec tu,  na samoj granici.

Elem, dok sam u koloni polako napredovao, imao sam i
dovoljno vremena za razmisljanje o svemu i svacemu. Pa, onda
i skontam nesto.
Naime, na tom trgu pred samom granicom se spajaju, odnosno
rachvaju dvije ulice, koje su dalje paralelne i obje vode
prema Banjaluci. Jedna prolazi pored autobusne stanice,
iliti kolodvora u Gradisci, a druga pokraj Gradskog 
stadiona. Pa se onda tamo na samom izlazu iz Gradiske prema
Banjaluci opet spajaju u jednu ulicu, tj. onu tzv. Gradisku
cestu prema Topoli i Banjaluci. Tim dvjema ulicama prolaze
svi, u oba smjera. I oni koji dolaze iz Hrvatske, a i oni iz
Banjaluke. Kako ko hoce, I kako ko, svojevoljno odluci. I
svi onda na onome trgu pred granicom, stvaraju jedno
sveopste ludilo !!!

Eh, a kad bi se odredilo da su te dvije ulice JEDNOSMJERNE
(pa makar i samo, u dane vikenda i velikih ljetnjih guzvi),
rijesio bi se problem i sav taj haos, na trgu pred granicom
!!!? 
Cekanje i kolone pred granicom bi bilo i nadalje. Ali, Boze
moj, tako je i na Slo, i na Cro….i na svim frekventnim
granicama u cijeloj Evropi. Ali, uspostavio bi se neki red.
I sve bi izgledalo puno drugacije.

Razmisljajuci dalje, skontao sam da sigurno nisam prvi i
jedini kome je to na pamet palo, vec da je tako nesto
sigurno zakljucio jos neko prije mene. Recimo, ministar
saobracaja u Vladi RS, ili neki kompetentan i za to placen
sluzbenik ... ili mozda neki pametan policajac u Bosanskoj
Gradisci !!!?
A onda sam se nadalje pitao,…pa sta je onda razlog da to
nisu uradili jos davno prije !!!??? 
I da, kako izgleda to nece uraditi, nikad.
Na to pitanje, cekajuci neki dan satima da se domognem  te
jebene granice, nisam nasao pametan odgovor. A ne nalazim ga
evo ni sada.

Ali, pade mi na pamet, evo upravo sad.... jedan stupidan i
glup…... pomalo zalostan, a ujedno i smijesan odgovor.
Nazalost, svojstven razmisljanju mnogih tamo u Republici
Srpskoj.
Naime, da ljudi koji su kompetentni da regulisu saobracaj u
RS i da tamo prave neki red, nece to namjerno i svjesno, tu
na granici da urade !!!!!!!!!!!!!!!? 
K`o  vele:  ”Ma,hajde bolan...ko ste !!!? Sve nam je ovdje
tako naopako, sve je u kolapsu i raskolu,  nesredjeno i u
neredu....pa sto bi onda na granici, tamo nekim Svabama,
Irvasima (op. General Magla)))  i onim drugim „ko
fol, evropljanima“, pravili nekakav njihov red !!!??? 
Ma, nek` vide i osjete vec na grani, kud su to posli....i
`dje su dosli !!!! 
E pa,nece da bidne tako kako zelite...nego ce da budne
ovako, kako mi mislimo....da treba da bidne.”

Dragi zemljaci, dobrodosli, u zonu sumraka.
Welcome to Republika Srpska !!!

Svim Kajakasima,..... svim postenim Banjalucanima,lojalnim i
iskrenim Bosancima i Hercegovcima.....svim ljudima dobre
volje, i nosiocima Bosanske vinjete..... SRETNA NOVA GODINA
!!!

Tebi Gorane,i Jungiju,zelim od srca sve najbolje za Novu
godinu.
Istovremeno,hvala za cestitku.
Sretno!!!!

Eh, vrli pisac neki pise ovako….
„ Da hladovina banjaluckih drvoreda nije privlacna samo
danju, nego i nocu , ponajbolji je dokaz ulica koja se
proteze od Gimnazije do „Cajevca“, a danas nosi ime Jovana
Ducica.
Naime, ova je ulica uvijek bila okupljaliste zaljubljenih
parova koji su duge tople veceri provodili na tamosnjim
klupama. Bjezeci od svjetla, oni su trazili skrovista ispod
gustih krosnji lipa i kestenja, pa nije ni cudo sto je
cijela ulica dobila ime „ Aleja uzdisaja“. 
Pa zato i danas, pocetkom dvadeset prvoga vijeka ova aleja
izaziva uzdahe vremesnih Banjalucana, koje muci nostalgija.
„

Kao rodjeni Banjalucanin koji je gotovo pune tri decenije
zivio tamo u Banjaluci, ne mogu skontat na koju ulicu autor
ovog teksta misli (inace, gospodin autor je danas direktor
banjalucke Gimnazije) , ali nekako je logicno, i
pretpostavljam da je to aleja Brace Pavlic.


 Ja licno nisam nikad dozivio te romanticne trenutke sjedeci
sa trebom na klupi, bas u toj aleji ( jer,tamo i nema
klupa)....ali danas kada prosetam ili autom se provezem
ulicom Brace Pavlica, uvijek duboko uzdahnem !!! 
Pa odobravam potpuno, i slazem se da odsad ta prelijepa
ulica dobije ime „Aleja uzdisaja“, jer upravo ta me aleja
veze za puno lijepih sjecanja na predivno djetinjstvo, i
nezaboravnu moju mladost. Ona je u mom cijelom zivotu tamo u
Banjaluci bila stalno prisutna, kao nezaobilazan segment i
bitan kamicak u cjelokupnom mozaiku moje proslosti. I zato
mi je ta aleja tako vazna, tako draga. 
I zauvijek, prelijepa.


Toga se naravno ne sjecam, ali znam sigurno da rodjen sam u
sporednoj ulici Zdrave Korde na broju jedan, u porodilistu
koje je svega pedesetak metara udaljeno od aleje Brace
Pavlic. Znam dobro, a i sjecam se vec toga, da sam sedam
godina poslije posao u osnovnu skolu “Braca Pavlic”, koja je
isto tako uz samu tu aleju…..pa sam dalje kroz zivot, dugo i
gotovo svakodnevno koracao, prolazio i vozio se njome. Kud
god da sam posao i u tih tridesetak godina od kuce isao,
prolazio bih uvijek preko raskrsnice ulice Branka Radicevica
i aleje Brace Pavlic, kod Muzicke skole.  
Dok sam isao u srednju skolu ili na fakultet, put me uvijek
vodio tuda. Na toj bih raskrsnici prolazio ponekad pravo,
prema staroj Autobusnoj stanici i Parkicu…...a kad bih kao
klinac s rajom posred ulice trcao sutajuci loptu po cesti i
jureci na  “Mali borcev”-stadion, skretali bi ulijevo, prema
Strosmajerovoj. 
Moj je otac u to doba radio u Privrednoj komori Banjaluka
koja je dugo poslije zemljotresa bila smjestene u baraci na
Paskolinoj ciglani, odmah uz aleju Brace Pavlic. Pa bi brat
i ja cesto odlazili alejom, ulijevo. Svratili bi kod Starog
u kancelariju, da ko fol popijemo onaj Vitaminkin
nara-sokic... a ustvari, da iskamcimo koji dinar za cugu u
Parkicu, ili pred Arijom. A ulijevo bi na toj raskrsnici
pred Muzickom u Aleju skretali i subotom kad je Stari igrao
prefarans u onom Udruzenju penzionera,... naravno, opet na
sokic:))). I nikad nismo pogrijesili sto smo svratili tamo,
jer je nas Stari pred rajom bio uvijek galantan, pa bi nas
obradovao najcesce "petakom"... ili cak "cenerom".
Udesno smo u Aleju skretali kad smo subotama odlazili na
igranke u Gimnaziju, ili igrali lopte na igralistu
“Partizana”. A poslije, prema “Lady Bukovskom” gdje sam u
onim godinama prije rata svaki dan prije posla, jutarnje
kafe pio. Ili, sjetih se i toga….. kad smo brat i ja sa
mamom isli u polikliniku, kod doktora ili zubara,,,,ali, o
tome ne bih dugo. Za tim ne uzdisem.
Ali, uzdisem za svim onim mirisima lipa u Aleji Brace
Pavlic,.... za  svim onim zimskim nocima kad smo se iz
Borika, Parkica ili Kajaka tuda kuci vracali. Uzdisem za
svom onom rajom koju sam tamo sretao, a ne vidim ih nikad
vise. Uzdisem za jednom jedinom noci, kad sam tu sa rajom
ili trebom,sretan bio…...i za svakim mojim korakom, dok sam
tuda sretan krocio.
Uzdisem za svim onim sto tamo vise nikad biti nece.
Jer,svjestan sam.....da zauvijek je proslo. 

Aleja uzdisaja,gosn. autora i direktora Pejcinovica,...ja
stvarno  ne znam koja je to ulica !!!????
 (cuuuuj, Jovana Ducica !!!?)

Ali, nije ni bitno. 
Ima ih mnogo, jer nas je jako mnogo. Nas, vremesnih
Banjalucana.
A Banjaluka puna i prepuna, aleja uzdisaja.
Svak` ce svoju prepoznati.

Pozdrav, g

valjda Pejasinovic

ps
Svojevremeno ste tvrdili da Pejasinovic, u istoj knjizi,
navodi da su banjalucki trapisti lijecili od alkoholizma
pivom. Molim Vas provjerite tu tvrdnju.

Eh Gorane, nemogu a da ne komentarisem. Diras me u najdublje
damare moga bica. Aleja uzdisaja u proljece, miris lipa,
guste krosnje procvjetalih lipa, a u jesen probijanje kroz
ogromne gomile opalog lisca koje je isto kao i lipe u
proljece mirisalo na rodnu zemlju i suhe listove koje smo
sutali pred sobom dok smo prolazili tom dragom alejom. A u
nocima kada smo bili razigrani, gadjali smo se onim
prelijepim glatkim kestenima koji su lezali duz cijele
aleje.
A onda jos ako je pokraj bila najdraza osoba, eh... "zasto,
sve sto je lijepo kratko traje"?

Aleja JNA je Aleja uzdisaja i tamo su bile klupe. 
Gledajuci od Pozorista prema Kasarni, davnih godina bilo je
tamo: Arhiv Bosanske krajine (lijevo), Stanica bivse hitne
pomoci, Socijalno (danasnji Opstinski sud), pravoslavna
crkva, cinovnicke zgrade desno (i danas su tamo), zloglasni
Mali logor (nema visse), pravoslavno i staro grcko-katolicko
groblje na desno, pa vojni poligon, i dole na kraju kasarna
(danasnji fakultet), sa podzemnim hodnikom za vojni poligon.


Obicno se setalo Titovom (Korzo) ulicom, a poslije
Gospodskom (opet Korzo) do Pozorista, pa su onda parovi
nestajali u Aleji uzdisaja, gdje je bilo malo mracnije.

U jedno ljeto banjalucko, i u jedno vece tamo negdje krajem
devedesetih  u basti Rock-cafea slucajno sretoh Zoku, jarana
mi dobrog... iz onog prosloga zivota.  Nismo se vidjeli jos
od prije rata, pa popismo zajedno cugu i popricasmo onda
pomalo, o svemu.
 Te me jaran izmedju sveg ostalog upita i kako mi se
Bendzelaj danas cini, da li se puno promijenio ili je ostao
isti !!!?
A ja mu, onako ne razmisljajuci puno odgovorih kako je
uglavnom sve kao i prije...samo mi se grad cini nekako
prljavim, neurednim i  zapustenim, sto je valjda i normalno,
poslije rata. Pa dodadoh kako izgled mnogih zgrada i ulica
nije vise kao prije, a posebno „bodu oci“ silne gomile smeca
oko prepunih kontejnera, sto svud po gradu leze.
I to je otprilike bilo sve sto mu rekoh.

Ali jaran Zoka se na to primjetno ljutnu, pa me onda, cak i
posteno izruzi !??  Kao da je jedva cekao da nekome nesto
sruci i saspe u facu....a eto, nadjoh se nazalost ja, taj
neko.
Rece mi kako im je vec “preko glave”( rekao je, preko k….),
nas Banjalucana sto dodjemo s vana, pa im uvijek nesto
mudrujemo i sve nam, kao nesto smeta. Eto, kao da to sve
nije tako bilo i prije rata !!? Bilo je isto, samo smo se mi
promijenili, i ziveci tamo na zapadu smo se pokondirili. Pa
nam u Banjaluci sad nista vise ne valja !!! I ne valja nam
Banjaluka.
Pa mi na kraju rece onu, svima vec znanu...a jadnu :  » Pa
Chombe, kad je tako……. sto onda koji « klinac » uopste i
dolazite ovamo !!!!???? » 
(rekao je , opet  « koji k.... »)
Progutao sam naravno knedlu, jednu veliku u nizu te prve
godine…..te shvatio vec tada i  odmah u pocetku da pored
mnogocega drugog u mojoj Banjaluci, ni ljudi tamo nisu vise
isti. 
Shvatio sam da tamo nema vise jarana. 
Samo, onih bivsih.
Ostao sam jos kratko sa Zokom, ispio do kraja onaj  k`o
cemer gorki « Nektar »….pa prosetao, do Muje na cevape.
Svasta se nesto u ove dvije decenije  u nasoj Banjaluci
promijenilo, ali su mujini cevapi garantujem to i dan-danas,
ostali uvijek isti.



Te iste godine negdje u zimu, zadnjeg dana svog boravka tamo
u Banjaluci sam posjetio  majcinu prijateljicu, gospodju
Olgu. I tog jutra vidio jednu scenu dotad u Banjaluci, a i
uopste u zivotu jos nevidjenu.

Poslije posjete izlazim iz zgrade i prilazim autu, a usput
gledam oronulu, od dima i cadji pocrnjelu fasadu te nekad
lijepe zgrade na Starcevici. A onda ugledam na balkonu, 
negdje na treceme spratu zenu kako se nad balkonsku ogradu
nadvila, i kako nekakvom kesom u ruci  mase lijevo-desno. U
prvi momenat nisam skonto o cemu se radi. Ali, ubrzo
skontah.
To mahanje lijevo-desno trajalo je jos  par sekundi, a zatim
zena kesu svom snagom zafrljaci daleko od sebe !?? I onda
smo zajedno, dama sa balkona i ja gledali kako ta ista,
jadna kesa u dugoj paraboli leti najprije gore, a zatim
dolje prema zemlji…..gdje ugledah u sekundi onda i onaj
veliki otvoreni kontejner. I skontam onda sve.  
Zena sa balkona gadjala je kesom kontejner za smece sto
stajao je ispred zgrade, uz sami parking...i za divno cudo
(valjda, vec ispraksana…), pogodila ga je !!! 
Ali avaj, ovaj je vec bio prepun smeca, pa se ona kesa odbi
od gomilu i odskoci ko lopta…. te onda puche i sva se rasu,
po silnim kesama i smecu sto lezalo je vec,  posvuda oko
kontejnera !!!
Dama sa balkona pogleda me jos jednom, pa nestade iza
balkonskih vrata. A ja ostah jos neko vrijeme k`o
paralizovan, gledajuci zbunjen najprije na balkon, pa opet u
onaj kontejner.  
Sjedoh onda u Forda, opalih po gasu...i via, lijepa Austria.

A usput, ne prestajuci o toj sceni razmisljati sve do do
Laktasa sjetih se opet onog mog Zoke, onog mi jarana iz
prosloga zivota...ali i  one dobre stare, Halidove : 
»Sve isto je, ko nekada ... sve isto je, ali nista isto
nije..... ».


Od tog vremena, pa do danas se u nasem Bendzelaju podosta
toga promijenilo, nabolje.
Sam grad izgleda puno ljepse i urednije, i nema vise rasutih
kesa i smeca oko kontejnera. Domicilna raja je postala
nekako „meksa“, pa se polako prilagodjava evropskim i
svjetskim standardima, u restoranima i svudje me vise ne
oslovljavaju sa „sta ces“ ili „izvoli“, nego me cak i
persiraju !!!? U granapu mi sve pakuju u kese, sa osmijehom
me svi pozdravljaju i ispracaju, sto prije nije bio slucaj. 
Uglavnom, svi se ubise od kulture, usluznosti i bontona. Pa
mi ponekad od toga, cak i neugodno bude.
Promijenilo se dosta toga nabolje, ali ima sada tamo
nazalost nesto drugo. Nesto puno gore, nesto crnje i
strasnije od nepoznate dame sa balkona, onih bezazlenih i
prepunih kontejnera za smece i onih jadnih kesa, okolo
njih.

Nasa je Banjaluka naime, u medjuvremenu postala najjace
Be-Ha trziste ukradenim automobilima iz cijele Evrope,...
Banjaluka je postala i jako dobro trziste za dilere, na
divlje proizvedenih kemijskih supstanci i droga od kojih
godisnje smrtno strada na desetine mladih i bezorjentisanih
osoba, tamo…..Banjaluka je postala dobra za pranje novca,
dobra za ratne profitere, dobra za svercanje i prodaju
oruzja, dobra za skrivanje okorjelih  ratnih zlocinaca,
dobra za ugnjetavanje zalosnih djevojcica iz bivsih Ruskih
pokrajina….. Banjaluka je postala „Meka kriminala i
nemorala“. Banjaluka je postala iznutra, jedna jako prljava
carsija !!!!!!
U danasnjoj Banjaluci ukratko receno su kriminal, korupcija
u svakom segmentu zivota, blud i poroci razni,
malogradjanstina, bezakonje  i beznadje, prazni fondovi na
sve strane i ekonomski kolaps, stravicni procenat
nezaposlenih, strah, neimastina i opste nezadovoljstvo
gradjana, koji i dalje sute…... osnovne su odlike drustva
koje cvrsto u svojim kandzama i strahovladi tamo drze
ajkule...odnosno celnici i mocnici tzv. Republike Srpske,
potpomognuti nekad masovnim ubicama i ratnim profiterima, a
danas teskim kriminalcima, upravo stravicnih profila   !!!

Al`jebga, kontam nesto……evo i sad. Takva su drustva
postojala uvijek, i vazda ce da postoje.  Odlican su i
najsvjeziji  primjer za to Gadafi i Libija…..iliti jos neke
slicne diktature kakvih nikad nece nestati. 
Ali meni licno, to vise zaista nije bitno.

Ja znam jako dobro da i moj jaran iz onog mog prosloga
zivota Zoka, kao i mnogi drugi njemu slicni tamo, sve ovo
odlicno znaju i sve vide…..sve to oni  jako dobro znaju i
osjete. 

A hoce li i da priznaju, da vide..… ili iz nekog laznog
ponosa, iz straha, iz nekog falsheg patriotizma, ili
jednostavno iz nekog prkosa i inata, nekome….. ipak, nece da
priznaju ….  ma, bas me briga !!! Iliti, bas me za tim boli
klinac  !!! 
Ja ne pricam o tome tamo dugo vec ni sa kim, mrznja i
gorcina mi nikad nisu bile vodilje kroz zivot i jos davno
sam se oprostio sa  tim avetima proslosti. I ne nalazim se
vise tamo, u tom uzasnom i  ruznom filmu.

Bivseg mi jarana iz prosloga zivota, onog….  sto bi nas
dragi Ibro rek`o , onog poprdana Zoku…. nisam odonda  nikad
vise sreo. A kad bih ga sreo,  imao bih mu naravno puno vise
toga reci nego onu vece u Rock-cafeu, prije desetak godina.

Ali mislim da mu ne bih rekao, ama-bas nista. 
Rekao bih mu samo onako nonsalantno, ali i iskreno da mi je
Banjaluka predivna, krasna i carobna. I da se pri svojim
kratkotrajnim posjetama tu, osjecam jako ugodno. 
Kao sto uostalom, i jeste tako. 

Ne govorim tamo vise nikome nista o tome sta mislim, kao da
uopste mozgom  i ne mislim. 
I tako je najbolje.
Nabijem na nos rejbanke, a na usi Walkman,……. pustim neku
staru dobru Stulicevu, pa setkaram Alejom uzdisaja.
I pravim se lud.

Pozdrav planeti.

Nasa su sjecanja nicije vlasnistvo, nicije bogatstvo, vec
samo nase.
I ne moze nam ih niko nikad oduzeti, niti uzurpirati.
Zato su ona danas najvrijedniji dio nase prirode. 
Sjecanja nam ostaju zauvijek, kao nase najvece bogatstvo.

Procitam, pred spavanje....nesto dobro....pa,eto zapisem.
Za raju, koja voli.

Uletih veceras malo na ovaj facebook,koji inace ne gotivim,
i ugledah da bi mi „prijatelj mogao biti“ moj drug Armin
Brkic, koga smo svi mi u mojoj raji od milja zvali „Memo“.
I obradovah se jako. Jer Memo je bio upravo ona raja
banjalucka koju zauvijek volim,  izuzetno inteligentan,
kulturan, sarmantan i jedan  nadasve duhovit lik, koga se
uvijek sjecam jako rado.
Pa,kad ga ugledah na slici na FB, sjetih se opet  svega
....a pogotovo  onog  nezaboravnog  putovanja za Krakow i
Poljsku.

Bilo je to vrijeme „vladavine Ante Markovica“, i ono „ nase
zlatno  doba“ kad se iz Juge po Evropi putovalo, svuda i
jako. A i jako lako. Dinar je tada na neku „Antinu  foru“
bio konvertibilna valuta, i bio po vrijednosti izjednacen
recimo sa Silingom,  pa smo pucali autom  do Trsta, po samo
jedne farmerke, jaknu i cipele….u Austriju, po pojacalo,
kasetas  ili auto-radio…. a u Madju, po dvije tuke, desetak
vajkremova i par kila sira. Putovanja autobusom za Istambul
su bila tada „ dzabaleba“, pa smo se i njega divnog
nagledali, a nije nam bilo tesko zapucati  i na sjever,  cak
i u daleku Poljsku. 
A to putovanje za Krakow,  sa svracanjem u Budimpestu i
Viennu  bilo je zaista nezaboravno, pa cesto vrtim taj film
u glavi. Jedan jako dobar, lijep i ustvari neopisiv film, u
kojem je glavnu ulogu igrao moj drug Armin, zvani Memo.
Putovali smo preko turisticke agencije  „Putnik“, a
turisticki vodic, tj. vodja puta nam je bio Eki sa Hiseta.
Poznavao sam ga odranije iz vidjenja, i iz grada, bio je
dobar jaran sa Sejfom, a nisam ga vidjeo niti sreo, vec
dvadeset i vise godina.
Eh, a putovanje.....putovanje je bilo veselo, i saroliko.
Bas kao i putnici, u busu. Bilo je tu nas, one raje mladje
banjalucke  sto smo posli malo da se zabavimo, nesto malo da
vidimo, obidjemo i cisto da „guzica vidi puta“... bilo je u
busu isto tako i starijih gospodja i  kulturne gospode, koji
su isto  zeljeli  nesto da vide i dozive , ali je bilo i
onih svercera svega i svacega, odnosno „redovnih putnika“ na
toj liniji.
Moj drug Memo je bio,  `ajmo reci nesto izmedju svega toga.
A ujedno, i sve to zajedno.

Detalja na tom putesestviju bilo je mnogo, danas  pamtim
samo neke. 
Recimo, kad smo u grupi setali po staroj Pesti, pa uzbrdo
prema „Ribarskim kulama“ i gradskim zidinama. To vece puhao
neki  jak vjetar, Eki se popeo na zidine, ja ga cuvam za
nogu da ga ne odnese u ambis prema Dunavu .... a on sav
odusevljen i zanesen prica nam i govori o jako interesantnoj
istoriji Budimpeste. Slusali smo ga pazljivo svi, a onda
jedna zena u grupi, iz zadnjih redova na to sve dobaci: “
Ma, de ti nama momak  objasni gdje ovdje ima za kupit
vajkrema i putra, a lako cemo za tu Pestu !!!!“
Vozimo se dalje za Poljsku, a Memo stao na sred busa, pa se
raspric`o o svemu. Pa i o tome kako su Poljski carinici jako
zajebani. A jedna fina i kulturna gospodja  koja je sjedila
ispred mene onako  sasvim ozbiljno, a  naivno rece kako je
kupila dva kila kolaca..., pa da li i to carine !!???  A
Memo ce na to, k`o iz topa....a gospodjo, da li su kolaci sa
putrom ili sa margarinom !!?? 
 I naravno, pomogli smo svojski svi isprepadanoj gospodji da
se do granice  rijesi te „opasne robe“)).

U Krakovu smo se iz hotela gdje smo odsjeli,onda razbjezali
svako na svoju stranu,  po licnom nahodjenju i planu.  
Ja sam sa dva jarana obilazio predivni stari grad, uglavnom
smo razgledali sve po Krakowu, cugali po zgodnim terasama i
lijepim gradskim trgovima, a Memu nismo vidjeli  ta dva dana
nikako. Vidjeh ga tek u busu, ujutro kad smo polazili iz
Krakowa prema Ceskoj granici. Smirio se bio nekako i sav
nesto usplahirio, nije vise pravio show i stvarao jebu sa
putnicima. Tek poslije sam shvatio, u cemu je fol.

Na izlasku iz Poljske smo na granici kao osmi bus u redu,
cekali punih jedanaest sati !!!!!
Pa sjedeci par sati beznadezno, skuzimo iz busa koji se
pomjerio svega desetak metara neku kafanu, odmah tu uz samu
granicu. Pa nas desetak izadjemo, da popijemo kafu.  I tu
Bosancerosi naprave nezapamcen i nezaboravan dernek !!!
Zateche se u kafani i neki veseli Poljak sa harmonikom,
pojavise se tu i neke Poljakinje, neki nasi iznesose iz busa
dva-tri u Krakowu kupljena defa....a vodka Stolichnaja,
haman dzaba !!! Pa,udri Mujo u tamburu, jedno sedam sati !!!
Bio je to najljepsi i najludji prelaz preko granice, ikada u
mom zivotu.

A na granici nas sve izveli, pa jedno po jedno pregledaju,
ko sta ima. Ispred mene dvije srednjovjecne zene, sa cetiri
torbe iz kojih vade, sve i sva. Pa jednu natjerase da skine
i bundu sa sebe. A ona ne skinu samo jednu, nego tri !!? I
onda je carinica odvede u susjednu prostoriju,na malo
detaljnije pregledanje. 
Kad dodjoh na red, na sto  povadih iz omanje torbe sve licne
stvari, i tri long play ploce !!? Malo su me carinici cudno
pogledali, ali me nisu nista pitali, ni puno zadrzavali.
Nisu me vodili ni u susjednu prostoriju, valjda im se nisam
dojmio kao krijumcar i svercer.
Posjeta Vienni  je bila kratka, uspjeli smo samo da obidjemo
cuveni Stephansdom, te po prvi put u votazi uletimo na
hamburger u McDonalds na Svedskome trgu, na koji i danas
uvijek rado sjednem, pa se prisjetim opet putovanja u
Poljsku,  veseloga busa…..i mog druga Meme.

A tek poslije, po povratku u Banjaluku mi je u njegovom
stanu na kafi  Memo pokazao u cemu je bio fol.  Pet sest
tuba od kaladonta, a u svakoj po pet-sest lancica i mindzusa
srebrnih !!?  Ahhhhh, kakav je to bolan business, pitam ga.
 „Dobar Gogi,…jako dobar.“

Kasnije, kad  bi sjedili s rajom na terasi pred Arijom ili
Kulturom, Memo bi cesto spominjao scenu sa granice, a tu
istu pricu je ponovio kad ga slucajno neke godine sretoh
ispred Galerije. Sjede za stolom zena mu Jasna, on i tri
poznata mi Banjalucana sto danas zive u
Americi...pozdravismo se srdacno, pa Memo  opet isprica 
scenu, kako Campara carinicima iz torbe na sto izvadi tri
longplayke nekakvog poljskog jazza ….. i nista vise!!!? 

Otada ga nisam vise sreo, ali evo….. javicu mu se na face.
I prihvatiti ga kao prijatelja:))).

Ehhhh, moj drug Memo !!! 
Kakvo divno sjecanje, na predivne ljude.

Bio sam neki dan opet u Banjaluci, i dozivio pravo proljece
!!!!

Pomalo cudesno zvuci, nakon svih onih nedavnih vremenskih 
nepogoda i sibirske zime u Bosni,silnoga snijega sto je
danima padao, te zavejao sve puteve i gradove po Domovini,
kao i jako niskih temperatura sto nanijele su puno nedaca
stanovnicima tamo.
Ali, na neku cudnu foru zima se iz Bosna naglo povukla
ponovo u Sibir, a u Bendzelaj iznenada granulo, ono
najljepse banjalucko proljece !!!  Snijeg se zadrzao jos
samo na nekim zelenim povrsinama u gradu, i po Starcevici
koju sam dugo gledao sjedeci uz starce, gore na Gradskome
groblju. 
A taj dan, u subotu nekih osamnaest celzijusa i sunce su
izmamili silnu raju napolje na ulice Banjaluke, proradile su
i prve terase po gradu, vidim vozeci se pored Ninona neke
ljude na terasi ispred,  kako sjede cak u majicama kratkih
rukava !!!?
Predivno.
A ja, u kosulji i proljetnim cipelama, pa Fordom lagani dzir
po Bendzelaju....malo tamo, malo amo. Smazao sam taj dan cak
u dva navrata neizbjezne BL-cevape, ali ne kod Muje, vec
malo za promjenu kod “Mrvice” i u nekoj dosad nepoznatoj mi
cevabdzinici u Novoj Varosi, kod Bugarske skole. I bili
odlicni i tamo, a i vamo.
A onda sam u prijatnom drustvu sjedio na ugodnim i suncem
okupanim terasama banjaluckim. Potpuno opusten, smiren, u
dusi zadovoljan i sretan, sav zanesen , i od tog iznenadnog
nagovjestaja Proljeca, sav razdragan. Bio je to zasigurno,
dan koji se pamti….. i jedan od ljepsih dana,  ”mojih
banjaluckih”  u zadnjih nekoliko godina.

Ja volim Banjaluku, jako. Pa i ovu ovakvu kakva je danas. I
ja nastojim uvijek dozivjeti tamo opet ljepotu, pa pisati
ovako sladunjavo o mojoj Banjaluci. I uvijek bih tako, eh
kad bih mogao.
Ali nazalost,uvijek se upetlja neki ruzan detalj, tj. neki
djavo, pa me uvijek ponovo opomene da nije tamo sve tako
ruzicasto,divno i krasno kako je i na taj prekrasan suncan
dan u Banjaluci izgledalo.


Pricu mi je ispricao jedan prijatelj ne trecoj terasi toga
dana. Osoba koju izuzetno cijenim i volim, jedan covjek
kojemu potpuno vjerujem.
Ne znam ni sam kako, ali u dugoj laganoj besjedi na ugodnoj
terasi, natrapasmo i na temu  izbora u BiH.  Pa se onda
sjetih i ispricah mu kako sam prije nekih desetak godina 
izasavsi zadnji put na izbore, kao i uvijek glasao za
stranku SDP, gradjansku stranku u koju sam tada vjerovao i
potajno se nadao, necemu. A ta je stranka nazalost i na tim
izborima osvojila svega cetri posto glasova, pa sam se i te
godine opet pitao kako narod u Bosni i Hercegovini ne dodje
jednom svijesti, pa vazda ponovo glasa za onu neku  ”svoju”
nacionalnu stranku, i time produzava agoniju zemlje u kojoj
zivi, ali i svjesno radi na unistenju samoga sebe !!!!?
A onda sam u prici sa nekim pametnim ljudima, te citajuci i
neke analize o laziranju izbora,manipulaciji ljudi i
njihovih glasova konacno shvatio da ti izbori u BiH nisu
regularni.
I da ja, svaki put glasajuci za SDP, ustvari i sam glasam ze
nekoga drugoga, tj. za neku nacionalnu stranku. Ovisno o
podrucju na kojemu glasam.
I cvrsto ubijedjen u to, odlucio sam da nikad vise ne
izadjem na Be-Ha izbore.

A da sam s tom odlukom bio potpuno u pravu, potvrdio mi je
neki dan u subotu ovaj moj prika,  na jednoj suncanoj
banjaluckoj terasi. 
Naime, na posljednjim izborima se i on ukljucio u rad oko
istih, tako sto je bio clan komisije na glasackom mjestu u
jednoj banjaluckoj MZ, kao predstavnik SDA. 
I na dan izbora, kao i uvijek u nedelju, dolazio od sedam
ujutro do sedam navece silni narod. 
I glasao.
A zatim njih petoro od sedam navece, do tri sata ujutro
prebrojavali glasove. Te je na kraju moj prjatelj,i sam
iznenadjen zakljucio da je najvise glasova u tom dijelu
Banjaluke dobila stranka SDP !!!!!!!!!!!!!!!!
A sve ostale,pa i ona inace najjaca stranka SNSD…....puno
manje.

Pohranili su onda sve listice u vrece i zapechatili ih, pa
su iste u nekakvoj pratnji odvezene, u centralu. Negdje…..na
“dobrojavanje” !!???
I sutradan objavise rezultate glasanja i konacan ishod
izbora. 
Ubjedljivo su opet pobijedili stranka SNSD i Milorad Dodik,
a u onoj MZ gdje je moj jaran bio u komisiji, ta je ista
dobila ni manje- ni vise …...... nego cak 98 posto glasova
!!!!!!!!????

Kad mi isprica to sve, poslije kratke sutnje ga upitah, a
kako je onda on na to reagovao !!!?
Pogleda me prvo zamisljeno, odcuta neko vrijeme…..i sleze
nemocno ramenima. Rece mi onda kako je naravno dugo
razmisljao o tome,ali uradio nista nije. Pa saleci se,
dodade i to kako se popodne sa suprugom odvezao do
“Mercatora” ….i za sto dvadeset marona, kupio sedmicnu
nafaku.

I tako to biva,godinama vec.
Mile Dodik iz godine u godinu na “demokratskim izborima” u
tzv. RS  dobija veliku vecinu glasova, osvaja pobjede, pa i
dalje gradi oko sebe, i za sebe kule i gradove…….
prestraseni clanovi komisija i dalje samo slijezu ramenima,
i sute……. a ova raja sto i dalje uporno glasa za SDP se bas
kao i ja nekada sto sam,  cudi i pita kako to da narod u
Bosni, vazda ponovo glasajuci za neku “svoju” nacionalnu
stranku nikako da dodje do pameti !!!!???? 
Pitaju se,  i ne sluteci da ih je za SDP isto kao i oni sto
su, glasalo jos na hiljade drugih….. a da su svi oni u svom
neznanju ustvari glasali, ne za SDP, vec za SNSD…..i za
Dodika Milu !!!


Uvijek se obradujem svakom novom proljecu u mojoj Banjaluci.
I svako mi je prelijepo. Predivno je bilo u subotu opet
prosetati Alejom uzdisaja, i udahnuti novo banjalucko
proljece. Ja naprosto obozavam banjalucka proljeca. 
Volim zauvijek to Proljece, …...pa, cak i u februaru.
Trinaestog....ili, bilo kog drugog....

Fina oda proljecu Gorane, steta sto je uneredi Milin nacin
pobjeda na izborima. "Dokle li ce to biti kako Mile
odredi?", upita jez i ustade sa cetke.

Godinama vec, negdje polovinom jula mjeseca se sastajem sa
„mojom rajom“, u Banjaluci. Sastanem se i neko vrijeme
provedem sa onom rajom s kojom sam odrastao, mladost
prozivio i nekad , neki drugi zivot u Banjaluci zivio.
I svaki put tamo, u ono banjalucko vrelo ljeto  sa njima
„dozivim“ onaj svoj,nekad dugogodisnji san !!!! 
Za mene je naime tada, nekad .....jedini Dream uvijek bila,
samo Banjaluka.

A tako ce akobogda biti i ove godine.  
Dolazi u Bendzelaj opet, sa sve cetiri strane svijeta raja s
kojom sam dvadesetak najljepsih godina zivota, nerazdvojan
bio. Dolazi opet i najbolji mi haver, moj “Amerikanac”
Djuza...dolazi iz Drvara i  moj “veliki” brat, Dragan...
dolazi i onaj “Bugarin”, Seno moj najljepsi...dolaze, kao i
svake godine moji dragi “Svedjani”,  Feri i Jaco..., a mozda
ove godine dodje i moj Musa !!! 
Sve raja, moja. 
Ona najdraza, ....i ona prava, banjalucka.

A sve je vec dogovoreno i isplanirano.
Pa, bice opet.... i janje na raznju, u Djuzela-basci…..bice
ove godine i rafting na Vrbasu, a uvece dernek na terasi
restorana “Kanjon”, u Karanovcu. Bice jedan dan, i
pjesacenje sa ruksakom  k`o nekad, od Alibabe do
Tresnjika.... bice i cjelodnevni obilazak dragih nam mjesta
u gradu gdje smo nekad bili, rado sjedili, mladost
provodili,.... a bice naravno i “lagani” vecernji izlazak u
carsiju.... naravno, do  zore !!!!

Bice na ljeto svega u nasem Bendzelaju. I opet ce akobogda
biti, bas kao u onom mom,... dugo sanjanom Dreamu !!!!!

A moj drug, ovdje svima nam znani Djulic Senad-Djula svako
ljeto na terasi nekoj, uz Zelenu rijeku okupi banjalucku
raju, staru.
Pa nam tu odsvira i otpjeva  kolaz, od jedno tristo pjesama
svakojakih…... cime oda pocast po svijetu rasutoj raji, i
nasem rodnome gradu.
Gradu Banjaluci o kome ce raja banjalucka pjevat i slaviti
ga, valjda zauvijek !!!!!

Prosle godine u “Alibabi”, doduse nije nas bilo puno, ali je
bilo odlicno !!!!
Bilo je veselo i razdragano, i upravo onako, banjalucki.
Gorjela je cijelo vrijeme vatra u grudima, pjevali smo
slozno i uglas svi, veselo i razdragano....uz dvije izvrsno
svirane targije, bez pauze, punih cetri-pet sati. Klopa bila
raznovrsna i jako ukusna, usluga perfektna, a gazda Minja
pravi domacin !!!

Ja vjerujem u svog jarana, naseg vjecitog banjaluckog
sanjara, i mog zauvijek druga, Djulu. 
Pa se iskreno nadam da cemo i ovoga ljeta jednu vece,...
opet tako.


Pozdrav svim sanjarima, banjaluckim....... g

Hvala Gorane po ko zna koji put! Mesa kaze:" san je ono sto
zelis a 
zivot je budjenje",ti svoj san, sanjas budan....i nadam se
jos dugo u 
nasem Bendzelaju!

....samo rijeci neke, opjevane,govore dovoljno,,,,,, "Kad
sretnes Hanku, sijedu baku....u mahali, u sokaku..."...ili
"Godine burne,odnesu mladost.....sjecanja draga, a pusta
mladost, ne vraca se...nikada"....ili  " Od njene pjesme, i
slavuj umukne...a od zelje moje, srce da prepukne...".
Ne kontaju mnogi.
Ali, ima nas jos...

Ona moja ljepotica na Vrbasu mi je vazda najljepsa i nekako
najraskosnija bila, upravo sad u maju !!!
Pa tako, i ove godine.
Olistale su sve krosnje drveca, zazelenile se predivne
banjalucke aleje, a lipe...... doduse jos ne mirisu, ali su
u Kozarskoj, Radicevicevoj, Presernovoj i u "Aleji uzdisaja"
kuda neki dan opet prodjoh,vec procvale. 
Po okolnim brdima sto su zagrlila Banjaluku, prosuo se
predivan kolorit svih zelenih nijansi,...a Vrbas, koji
poslije obilnih kisa zadnjih dana bijase mutan i velik, se
povratio u korito, zazelenio i razbistrio,.... te "ponovo
postao" Zelena rijeka.
Uredjene su vec i sve gradske terase, sva setalista, svi
cvijetnjaci,travnjaci i parkovi po centru, te trotoari i
parkinzi u samome gradu...sve je spremno, sve je raskosno,
divno i neopisivo lijepo. 
Nasa je ljepotica dakle potpuno spremna, da u ovo skoro
ljeto ponovo prihvati i prigrli na hiljade Banjalucana sto
joj opet dolaze sa svih strana, i iz cijeloga Svijeta !!!
Da prihvati i zagrli opet one,sto ju zauvijek vole. I sto ce
joj se uvijek ponovo vracati.

A kod mesara Tesnjak Sakiba, pun friz mlade
teletine....kotleti i bubreznjaci sto se na rostilju,
naprosto u med pretvaraju:))))....ahhhh, osjetih neki dan
opet,taj bozanstveni uzitak i slast neopisivu.
Cevapi su standardno dobri, tj. i dalje neprevazidjeni i
daleko  najbolji u Bendzelaj, a probao sam i novi
fol....ljute shisheve koje dosad nisu imali. Ljutnu dobro,
ali uz ledeni Nektar u zelenim euro-flasama, koji se kako ga
kupise novi vlasnici jako popravio.....ti shishevi ljuti,
smekaju stvarno izvrsno !!!!


Srdacan pozdrav,g

Osjecam se danas,kao Ikarus !!!!!

Osjecam se, kao onaj sto je iz pepela i iz jedne vjekovne, a
ratom gotovo unistene zemlje i ljudskom gluposcu skrhane
civilizacije, a  moje bogomdane Domovine Bosne, prije
dvadesetak godina samo sa ruksakom na ledjima pred kamom
cetnickom pobjegao, poletio.....i posao u neku
nedodjiju,dotad neznanu !!! 

A evo, osjecam se danas, nekim JAKO SRETNIM IKARUSOM!!! 
I letim......visoko, letimmmmmm !!!!!!!!!!

Kao, nekad protjerani i odbaceni Banjalucanin, koji je danas
tamo u Bendzelaj , medju banjaluckom onom rajom opet jako
rado  vidjen, osjecam se danas sretnim i ponosnim.
Ali,ne radi toga....vec radi neceg drugog. Jbo tu banjalucku
raju,tamo. 

Nisam znao tad nekad, ni u koju zemlju idem, nisam znao u
koji grad cu na tom putesestviju doci, a ni gdje cu se
spustiti.
Bio sam izbjeglica, i muhadzer sto nije znao ni cilj
putovanja, niti odrediste...... a nisam imao tada ni neku
"cvrstu ruku" koja ce me negdje tamo,prihvatiti. Izgubio sam
i ostavio sam sve,i kucu, i sopstvenu firmu, i pare, i
zamlju u kojoj sam rodjen, i grad rodjeni, i majku,i
brata...... a nisam pred sobom imao, nista !!!!

I zato sam danas,jako sretan !!! 
I zato moram da napisem, da jesam. Ikarus,banjalucki:))))

Osjecam se danas ponosnim,kao jedan potpuno integriran i
prihvacen gradjanin jedne prelijepe zemlje i
uspjesne,napredne civilizacije u koju sam nesebicno ulozio i
samoga sebe, i u kojoj vec dvadeset godina zivim. Moji
prijatelji, moji dragi Austrijanci su mi to bezbroj puta
rekli i ponovili.

Ali, osjecam se danas, gordo i ponosno................
BOSANCEM I HERCEGOVCEM......cini mi se, vise nego ikad 
!!!!!!!!!!
 
Sretan sam  i zadovoljan......i ne treba mi nista vise
!!!!!

MOJA CERKA UNA JE DANAS POLOZILA POSLJEDNJI ISPIT NA PRAVNOM
FAKULTETU  U BECU....TE PREDAJE MAGISTARSKI RAD !!!!!

 A MOJ SIN DARIO JE UPRAVO DANAS, NA SVOJ OSAMNAESTI
RODJENDAN .... POLOZIO MATURU, U CUVENOJ BUNDESREALGIMNASIUM
 !!!!!!!!!

I zato,... JA SAM DANAS, IKARUS  !!!!!!!!!!!!!!!!!!! 

Ja sam, upravo ONAJ STO JE PRIJE DVADESET, IZ PEPELA
POLETIO....ja sam onaj sto je otamo, sa jednim ruksakom,
Nigdje posao !!!!

Ja sam danas, cini mi se najsretniji bosanski izbjeglica, na
cijelome svijetu   !!!!!!!!!!!!

Osjecaj je naravno, dosad nedozivljen. 
Jedinstven je.... i neuporediv sa bilo cim, do sada. 
Naprosto, nevjerovatan !!!! 
Satisfaction,pur.....ama,nesto strasno !!!!!!!!

Sve vas volim,g

BRAVO GORANE!ZAISTA IMAS RAZLOGA DA BUDES SRETAN I PONOSAN
BOSANAC.NE 
SUMNJAM DA JE I TVOJ ULOG U USPJESIMA TVOJIH NAJDRAZIH
POZAMASAN.JOS 
JEDNOM CESTITKE I UGODNO LJETO.

Iskrene cestitke Uni i Dariu,a i vama ponosnim roditeljima
tako divne djece. Ne samo kroz diplome,nego drage i lijepo
vaspitane,a to je uspjeh Dajanin i tvoj. Puno pozdrava

Dragi Gorane, cestitam na tvojoj velikoj sreci sto
dozivljavas sa svojom porodicom, svojom djecom, a svakako i
tvojim vlastitim angazmanom u tvojoj zemlji nedodziji,
tvojoj Austriji. Mislim da bi ovo tvoje svjedocanstvo moglo
biti inicijativa za forum pod nazivom "Ikarusi nase Bosne i
Hercegovine". Ima mnogo ljudi iz domovine koji su, kao i ti,
otisli u nepoznato, a onda stali na vlastite noge i
vlastitim snagama ispravili svu onu nepravdu koju su nam
dusmani namijenili. Velika je stvar poceti ni iz cega, a
zavrsiti u duhovnom i materijalnom izobilju, koje je sam
covjek, svojim angazmanom, postigao.
Sretno prijatelju.

Cestitamo Gorane nema vece srece za nas roditelje od uspjeha
nase djece.

Sretno im bilo haveru a bogami i starcima!!!!!!!!!

Dragi Chombe,cestitam tvojoj kcerki Uni i sinu Dariju na
diplomama,kao i tebi mojoj dragoj Dajani.
Mislim mda sam se osjecala posve isto u novembru prosle
godine kad je Dina diplomirala engleski,a ova manja zavrsila
prvi razred plesne skole :)
Sjecam se kao danas kad je Una dobila ime,bila sma
zadivljena,inace tom rjekom,i danas sam.Mi djeci dadnemo
imena nekako po sebi.Kad god sma svracala u Bihac,kad kazu
Una,meni naumadne tvoja kci,ti i Dajana,i sve ono,nase,sto
smo prosi prije,i sto smo prolazili,i poslije.manje vise
skoro svi isto,sam na drugacije nacine.
Inace nasa djeca,nas iznenade,mene je moja jest,sa najboljom
u klasi..........znas da sam ja za jezike,bila uvije
taraba,pa cak i za ruski!!!!1
Al,sam nekom silom prilika,progovorila tamo
talijanski,parlale nazor,morala sam,il progovori,il ode ti,i
sve s tobom,nazad.
Sjecam se Dine ,kad je bil mala,kad smo iz zajednickog
smjestaja od tri godine,preselili u kucu,pod kirijom,danima
nije izlazila,iz kuce da se igra,da je kao ne bi
izgubila,opet!!!!!!!!!!!!!
Dario,maturirao,ti se sjecas kako je to izgledalo,kod
nas,mene si malo vratio,najbolje se sjecam,da smo ja i
Dzuza,usli zadnji zajedno u dom kupture,i da smo dobili
prelijep aplauz za stajling,onda.
On je bio u odijelu,svijetlom,prelijp,a ja u neupadljivo
elegantnom kompletu,sa sirokim bermudama,koje su tek pocele
da se nose.
Starijaa sestra,je bogam,ispunila tri ceka,za to.
I hvala joj!
Sjecam se  da sam izula stikle,odlazeci kuci,ujutru.
Nisam navikla,na stikle,pa bosa,u cik zore,nije bas bilo
primjetno,tad.
Kuci me je otpratio moj drug Zeljko.
Od slika,sacuvana je samo jedna.
Edvin,je jednostavo,sve izderao,u nekom naletu ljubomore.
Onako,gledajuc,tebe,pa Dajanu,normalno,je da vam djeca budu
fakultetski obrazovana,i majka,ti je bila,pokoj njenoj
dusi,i otac ti je bio.I brat,i sestra,sve to ima svoje.
Nek njih zdravlje posluzi,i sreca,neko normalno vrijeme,i
buducnost,koju iz zaista zelim krasnu od srca.
Obradovalo me je ovo tvoje javljanje,do daske,neobicno,za
tebe,al,nisi mogao,da se ne predas ovdje.
Moras ti nas obradovati.
Neka si bas.
Ak,ja ikad budem se docepala,neceg grofovskog,u
Austriji,nadam se da cu imat protekcije :)
Ko ce znat:)
Puno te volim i pozdravljam,poljubi djecu od mene,sa
cestitkama,a moju Dajanu,isto poljubi.
Volim vas sve.
Tvoja Azra

Svaka cast Gorane,
Pridruzujem se cestitkama. Na mladima svijet ostaje. Oni ce
nastavati ono sto su roditelji zapoceli. Samo tako, naprijed
Bosno.
Mnogo srece i uspjeha u buducnosti.

Severin

Mislio sam do rata, da o svojoj Domovini jako puno znam, i
da sam je na svojim dotadasnjim putesestvijama dobro
upoznao.  Te sam je, kao takvu  zapamtio i uvijek voljeo.
Ali, uvidio sam evo, da sam je tek prije nekih petnaestak
godina, ustvari poceo  dobro upoznavati. 
Pa je sad volim, jos vise.
Nekome je Bosna poslije rata mozda  postala “ crni vilajet”,
i kao neka kazna.  A meni  licno je Domovina, tek sad
postala najljepsi dar.  Postala mi najljepsa i najdraza
zemlja, na cijelome svijetu.

Zasigurno najljepsi dan ovogodisnjeg  odmora i putesestvija
po Domovini, desio mi se polovinom jula, u srcu moje Bosne. 
Bilo je to sasvim slucajno, i neplanirano.  A ostace evo,
zauvijek nezaboravno.
Bio sam naime, vec otprije pozvan na jednu svadbu u Donji
Vakuf,odnosno Bugojno. Pa na toj svadbi, u jednoj tipicnoj
bosanskoj avliji tamo kod mlade, cekajuci mladozenju i prije
polaska svatova za Bugojno u neki Svadbeni salon, upoznam tu
jednog  izuzetno srdacnog i posebnoga covjeka, Hasana.  
Tamo svima znani Hasan, nekad srcan borac i zasluzni
gradjanin Bosne i Hercegovine je danas u Vakufskoj  Policiji
jedan od glavnih specijalaca, sto je u ovoj prici, manje
vazno. Ali je Hasan i jedan iskren i posten covjek, veliki
patriota, i onaj "Bosanceros" velikoga srca,...sto je meni
jako bitno !!! 
Upoznali smo se Hasan i ja vrlo brzo, i kroz nepun sat
razgovora svidjeli se jedan drugome.  Te me u prici
svakojakoj,i izmedju sveg ostalog Hasan upita i kako mi se
svidja u Donjem Vakufu, kako mi se dopada njegova carsija
!!?  Rekoh mu iskreno i kratko, da sam u onom "proslome
zivotu" kroz Vakuf prosao najmanje stotinu puta, posto me
tuda vazda vodio put prema Mostaru i Hercegovini odakle i
poticem, i korijene vucem. Ali, rekoh mu da je to za mene
uvijek bila samo jedna prolazna bosanska carsija, gdje sam
se svega par puta zaustavio, pojeo dobar hemendeks na terasi
hotela “Vrbas“, i popio dobru kafu. 
I to je sve.

A onda, negdje pred kraj svatovskog veselja u toj
"veseloj,bosanskoj avliji" mi Hasan  iskreno predlozi, i
zamoli me da ostanem i sutradan u Vakufu. Pa da odemo na
jedno lijepo mjesto pored, a usput da mi pokaze malo i svoju
 carsiju, koja kako mi rece nije nikako zavrijedila da bude,
samo prolazna !!!  
I rece mi cak,da ce sutra uzeti slobodan dan, maksuz radi
toga !!!  Naravno, nisam ga mogao odbiti, a nisam se
pokajao, ni sekunde.


Hasanova je zamisao bila da se nas nekoliko odvezemo na 
jedno izletiste kraj rijecice Semesnice, udaljeno desetak
kilometara od  Vakufa.  Prihvatio sam naravno, ne sumnjajuci
da je to nesto vanredno dobro, a i da ce mi sigurno u
njegovome drustvu biti izuzetno lijepo. Ali sutradan, dok
smo jaran mi Budo, Hasan i ja ispijali jutarnju kafu na
nekoj terasi u carsiji, naidje tuda,eto kao slucajno i sjede
za nas sto, Hasanov otac Sacir.  
I plan se onda prosiri na jos nesto. A ustvari nesto, sto me
upravo i ponukalo da o svemu tome nesto i napisem.

Vakufski efendija, a Hasanov otac Sacir koji je nekoc
obnasao sluzbu hodze tamo, nacuo je vec bio za nas plan, te
je tuda tog jutra maksuz naisao, i s nama sjeo. Pa mi je uz
kahvu ispricao, jednu fascinantnu pricu. I zakleo me, da ne
smijem otici iz Vakufa, a da ne posjetim  Ajvatovicu !!!

O tom, "nekakvom kamenu, i legendi  Ajvatovice” , ja sam
dosad bio samo nesto nacuo, ali nikad pravu i pametnu pricu,
cuo.  
A ispricao mi ju je toga jutra,  uz “malo poduzu kafu”,
efendija Sacir.
Eh.....nekoliko kilometara od Vakufa, na padini jednoga brda
od vajkada je lezao mali, a vjekovni grad Prusac. Bila je to
nekoc  carsija prava, i puno veca od Vakufa, Bugojna,  i
svih drugih, danas puno vecih mjesta i gradova u toj
okolini. Ali, kroz ratove i bune svakojake, grad je, tamo
neke godine porusen i gotovo potpuno spaljen. Pa je od svega
ostalo kao i danas sto je, samo jedno ovece selo, sa
vjekovnom rimskom tvrdjavom na vrh brda, i jos nekim doduse 
minornim ostacima te bastine, ali ipak pokazateljima o
njegovom nekadasnjem znacaju i  velicini, jos tad prije
nekih hiljadu petsto godina.
Ali, Prusac je tad imao jedan veliki problem.  
Naime, iako je oko njega po okolnim brdima  bilo puno izvora
i potoka, Prusac nije imao pitku vodu, jer je sva ta silna
voda iz okoline oticala u pravcu Vrbasa. A voda iz najblizeg
izvora, udaljenog svega par kilometara od Prusca je potokom
oticala isto tamo, u drugu stranu. Nije nikako mogla prema
Pruscu, zbog jedne litice, odnosno ogromne stijene uz ciji
je rub skretala, i oticala opet,tamo dolje prema Vrbasu.

Eh, a onda..... 502.godine.... jedan uceni efendija, a jako
pametan i pobozan covjek,  imenom dedo Ajvaz, posmatrajuci
problem taj i  razmisljajuci o njemu ...odluci jedan dan, da
se ispne na tu trideset metara visoku stijenu, sto je Pruscu
onemogucavala dotok vode, te da se moli dragom  Allahu dz.s.
da mu pomogne.  I u njegov  Prusac, pitku vodu da dovede.
I isao je dedo Ajvaz, pentrao se svakoga jutra gore, punih 
cetrdeset dana, ucio dovu i Allahu se dugo molio.  
I.......cetrdeseto jutro, dedo Ajvaz gore poslije molitve
zaspi, i usnije dva bijela ovna, kako se sudaraju,.... a kad
se probudio, imao je sta i da vidi !!!!
Desilo se cudo !!!
Naime, stijena na kojoj je dedo Ajvaz klanjao i Bogu se
molio, se raspukla i razdvojila na dva dijela, te je
stvorila kao jedan koridor, odnosno  klanac, izmedju. Pozvao
je potom ljude da vide sta se desilo, pa su tim procijepom
izmedju, sada dvije stijene izradili  i postavili drvene
zlijebove, kojima je pitka voda  sa izvora, konacno potekla
u Prusac !!!!

Prica je naprosto nevjerovatna, ali sam ja sad duboko
uvjeren da nije nikakva legenda, vec da je istina !!!!! 
A, uvjerice se u to svako onaj ko tamo ode,.... svako ko
vjeruje u nevidljivi svijet, pa vidi i osjeti ono sto sam
tamo i ja sam, te veceri u julu osjetio.

Odvezli smo se tog jutra iz Vakufa, poslije te price
efendije Sacira, nas sedmoro Hasanovim dzipom po nekom
kamenitom putu kroz sumu, do tog izletista na Semesnici.  A
vozeci kroz tu predivnu netaknutu prirodu, usput nam je
Hasan docarao i ljepotu be-ha  Rellyja...ali,uhhh.... sretno
stigosmo do tog, zaista prelijepoga mjesta.  
Neke godine je jedan poduzetnik vakufski zakupio tu livadu,
te je tu na njoj,  osmislio svasta-nesto.  Odozgo, iz sume
se ta Semesnica spusta, odnekud brzo dotice, pa se  preko
stijenja obrusava i prelijeva u nekoliko kanala i rukavaca,
do te livade. A tamo ju je ovaj gazda malo "ukrotio", pa
skontao tu i mali ribnjak, te okolo sadrvane, drvene klupe i
stolove, zgodne mostice preko i vodenice, uz brzake. A na
livadi pasu i dva konja, setkaraju patke i guske, bleji par
ovaca, onih bosanskih ….. a na sred svega, pravi okrugli
sank, sa nadstresnicom. Na stalazi iznad, Telefunkenov
pedesetak godina stari radio, sa kojeg tiho pjevusi Zera i
"Crvena Jabuka". Priroda,nicim narusena, samo covjeku
dostupna.....sve se desava iskonski polako, sve mirise na
Bosnu kakvu znam, sve stvoreno samo za uzivanciju, i onaj
ceif,..... najdrazi nas bosanski  !!!
I Bogu hvala, cijeli smo haman dan tamo proveli sladeci se
ukusnim pastrmkama, izvrsnim rostiljem i tocenim pivom.....
slusajuci neprestano onaj “zubor moje  Bosne”,.... hladeci
noge, a bogami i glavu u brzaku, odmah pored nas.  Pa, u
neko doba i zapjevasmo istiha, sevdalinku neku. U ljepoti,
bosanskoj… beskrajnoj. I onoj, najljepsoj.  
Pa me podsjeti sve to na onu mladost moju i rahatluk.....na
ona neka stara, a puno bolja i vedrija vremena.... mene
samoga, a i moje Bosne.  
Sve je tog popodneva tamo licilo na onu Bosnu kakvu pamtim,
i onu koju volim. Sve je tamo tog dana izgledalo, pomalo
nestvarno. 
A bilo je, stvarno.

A negdje uz aksam, odvezosmo se kroz gustu sumu, do
Ajvatovice. 
Do mjesta, na kakvome ja do sad u ovom svom zivotu, zaista
nikad nisam bio.

Ajvatovica je danas najvece doviste, ne samo u Bosni, vec u
cijeloj Evropi !!!!
I tamo se svake godine, vec osamnaest  ljeta  obiljezava ta
najveca tradicija muslimanska, u Bosni i Hercegovini !!!!
Svake godine 25. juna se tamo okupi  na desetine hiljada
vjernika odsvakuda, koji  zahvaljuju Bogu Allahu dz.s. na
dobroti, milosti i velicini njegovoj.  
A ja za to sve dosad, jedva da sam ista i znao !!!?
Za Medjugorje i ukazanje Gospe tamo, znamo svi.  I za to
zna, haman cijeli Svijet. 
A za Ajvatovicu je znalo i zna, i dan-danas,  nas puno
manje.  Valjda zato sto to svetiste nije tako “provaljeno” i
komercijalizovano, kao Medjugorje.  Neka mi Bog dragi
oprosti na ovim rijecima...u Medjugorju se vjerovatno nekad
nesto desilo, pojavilo, ukazalo,ali se to danas ne vidi. 
Samo se vjeruje, i naslucuje.  
A tamo, na Ajvatovici se TO, nesto...i vidi.
I osjeti,jako.

Vjerska okupljanja na Ajvatovici su u vrijeme komunizma 
bila zabranjena.  Punih pedeset godina.  Ali, livada na
cijem je vrhu to vrelo koje vijekovima Prusac pitkom vodom
napaja, i na kojoj vjernici danas zahvaljuju Allahu dz.s. na
njegovoj dobroti,  po kazivanju bozjeg poslanika efendije
Sacira koji ju je krisom i tada u komunizmu posjecivao,
nikad nije bila kosena, niti odrzavana.  Bilo je zabranjeno,
i kaznjivo.  Ali, ta livada nikad nije u korov i siblje
zarasla, nikad se u sumu pretvorila, vec ostala uvijek
livada, usred sume !!!
Voda sa vrela na vrh livade, otice potokom prema, jedva pet
metara uskom procjepu, odnosno klancu izmedju dvije stijene.
Pa dalje teche, dugo vec kroz plasticne cijevi u zemlji. Ali
su uz jednu, onu lijevu stijenu, poslije ovog posljednjega
rata postavljeni i oni drveni zljebovi, kao prikaz kud je i
kako voda nekad do Prusca tekla. Ali, tek od 502.
godine.....kad se jedna stijena, u dvije razdvojila  !!!
Nadalje,..... stijena lijevo je vidno ispupcena i
zaobljena....a ova desno, udubljena tako da se nazire,
odnosno ocito vidi da je to nekad bila jedna stijena,
odnosno jedna cjelina !!!!
Spustajuci se sa livade, odakle voda prema Pruscu potokom
teche, pricali smo glasno , brbljali svasta. A kad se
spustismo dolje, u procijep medju stijene, nismo vise rekli,
gotovo nista. 
Osjecaj, dok si tu, na tom mjestu je nevjerovatan, i
neopisiv !!!!  
Moze se valjda, samo dozivjeti.  Ja dolje nisam mogao
izustiti, ama niti jednu suvislu i pametnu  rijec. Nisam
mogao nista,….. osim sutjeti u tisini.
I tek gore, kad smo se ispeli do izlaza, pa na cestu,
progovorih nesto, onako nesuvislo.  
Rekoh naime,  da svi znamo za tektonska pomjeranja koja se
stalno desavaju, i kojima su vremenom nastala uostalom i
mnoga Svjetska cuda. Ali,ugrizoh se za jezik…..pa dodadoh da
vjerujem da su i ta pomjeranja Bogom odredjena.  Rekoh samo
toliko, i zasutjeh.  A Hasan na to samo dodade da za njegova
zivota u Vakufu i okolini nikad nije zadrmao nijedan
zemljotres,  a da u zapisima nisu nikad na tom podrucju
pomenuta nikakva tektonska pomjeranja.  
Vozeci se kroz Prusac do Vakufa, ne rekoh dalje nista.

Sutio sam dugo poslije, osjecajuci nesto jako cudno. 
Osjecao nesto uzviseno, i jako cudnovato, kao nikada do sad.

Razmisljam i sad cesto, i uvijek ponovo o onom momentu dok
sam stajao u dnu, izmedju one dvije razdvojene stijene.
Razmisljam, cesto i dugo. I mislim, da znam. Mislim, da
osjetio sam tamo i Duh, i prisustvo prusackoga spasitelja,
dobroga dede Ajvaza.  
Ali, osjetio i prisutnost samoga, dragog nam Boga... vise,no
ikad dosad !!!

Obican sam covjek, obican smrtnik, pa time i gresnik. I nije
mi zato dozvoljeno o tome svemu, puno vise reci.
Neka mi Bog dragi oprosti i sudi.  
Sve je u njegovoj moci.


pozdrav,g

Prvi dan boravka u Sarajevu, bio je ponovni susret sa dobro
poznatom mi carsijom, koja za razliku od Banjaluke odise
onom nekom notom glavnoga grada, ali i prisustvom nekako ti
„prisnijeg“ naroda i svijeta na ulicama, oko tebe.  A tamo
se nekako i gubi, i nije vise toliko prisutan onaj gorki
osjecaj da si nekad odnekuda otjeran, i da tu vise ne
pripadas.
Naravno, susreo sam se tog dana, ujutro i popodne u Sarajevu
opet sa dragom mi rodbinom, a oko podne sam maksuz  prosetao
carsijom, te popio kafu na terasi “Vatra”, gdje je od
nepodnosljive sparine i vrucine  gorilo sve, a gdje usput
receno ne vidjeh nijednu poznatu mi banjalucku facu !??  
Navece, kad je malo „zahladilo“ se susretoh sa
Iggyjem,Baccom i jos desetak poznatih mi Banjalucana, na
terasi onog lokala uz Miljacku, gdje smo prije pet-sest, nas
pedesetak „kajakasa“ zajedno docekali  Sretnu Novu ...
2005.godinu. Prijatna BL-atmosfera  u sarajevskoj ljetnoj
veceri, malo ugodne spike, koja tochena pivica, ukusna
„sarajevska,nacionalna“ pizza-capricossa, sa suhim mesom ...
i to je to.
A sutradan,opet isto ili nesto slicno.  Opet, malo u carsiju
na kafu, pa dzir pokraj Begove dzamije, tamo-amo .... pa
standardno, “Kod Zelje”, na cevape,... pa pred “ Slatko 
cose”, na bozu i zito...pa, na kraju sjedoh s rajom
banjaluckom, na terasi ispred  Katedrale...gdje bijase, opet
Banjaluka.

E, a u pet popodne se odvezosmo na zakazani susret i objed,
na Sedreniku.
Nesto izuzetno dobro i posebno, da iskreno kazem nisam
ocekivao ni tamo. Ocekivao nisam,... ali dozivjeo, zaista
jesam !!!

Gotovo na samome vrhu opjevane mahale, u strmom brdu
Sedrenika, mala ukusno skontana basca u omanjem vocnjaku,
odakle puca pogled na cijeli grad. Opet smo se, poslije dugo
vremena tamo susreli nas deset-petnaest Banjalucanki i
Banjalucana, uglavnom nekad izbjeglica, a danas dugo vec 
gradjana Svedske, Turske, Canade, Zagreba, Sarajeva i
Austrije, u jednom ugodnom ambijentu, na izuzetno lijepome
mjestu. 
Ali, sve na jednu stranu, a poseban osvrt na sve ono sto nam
je, i kako nam je tog aksama na Sedreniku, za stolom bilo
servirano.  Jer, to ti se danas u votazi, ziveci u nekim
drugim sredinama i podnebljima, desava i servira, jako
rijetko.  Ili, nikako.
Naime, bez pretjerivanja  i  kurtoazije neke, mislim da
bolja sofra nije bila ni na onim iftarima, na samome 
sultanovom dvoru, u Stambolu na Bosforu !!!!
Ili, ta sofra za stolom tog aksama na Sedreniku, bila je
otprilike, bas takva !!!!
A licilo je pomalo i na one bakanalije kod starih
Rimljana,nekad.  Samo sto je to te veceri kod nas, sve  bilo
sa puno vise smisla, i na jednom  puno ljepsem  i 
pristojnijem nivou.  Sve tamo u toj sarajevskoj basci,
odisalo je na Bosnu, i na srecu. A sve je bilo autohtono,
domace i originalno bosansko, pa tako i sva hrana,  te i
samo posudje na kojemu se jedno po jedno jelo, na sto
iznosilo.

Elem, nakon aperitiva, rakije kruske u cokanima ili
visnjevace, za dame, ... krenulo se najprije  sa izvrsnom
trahanom i bogatom begovom corbom.  Nakon toga nam iznesose
u velikoj interesantnoj tepsiji, vreo  motani buter, bez
kojega se te takve seanse i rituali, zamisliti ne mogu. 
A onda se pocese na sto servirati predjela,razna. Sve redom,
a sve u isti mah...upravo onako,kako i treba. A sve u
glinenim i metalnim sahanima, zdjelicama i posudama, baska
kao nekad.  I sve, pocevsi od muckalice, odnosno jahnije, pa
preko japraka, sogan dolme, klepi, izvrsne bamije sa
teletinom, neobicnoga pilava, savrsenih ustipaka s kajmakom,
i salata svakojakih, a socnih... sve je bilo tako neobicno
izgledno, i jako ukusno !!! Nisam sigurno zapamtio sve sto
se te veceri na mom tanjiru naslo, ali sam istinski uzivao u
predivnim okusima, ali one  prave kuhinje, nase bosanske. 

“E,care moj…. al` to je bilo “samo” predjelo !!!!”
Naime, kad sklonise ispred nas one sahane i zdjelice
(prazne,naravno…), i kad se nakon krace pauze  pred nama
”stvorise”  dva velika ovala rostilja, na kojima svega i
svacega,....pa to sve zamirisa bascom,... ja se naprosto
zanebesah :))))).  Bio sam vec sit, i nemalo iznenadjen, ali
mi se tako  „za oci zalijepio“,  i zamirisao mi onaj jedan
teleci kotlet, na ovalu preda mnom,  da nisam mogao da
odolim, a da ga ne probam, odnosno socno smazem !!!!

Od svega toga sto nam tog aksama za trpezu iznesose, covjek
kulturno i ne odbijajuci domacina pokusa da proba i uzme, od
svega pomalo. Ali, malo-pomalo .... na kraju sam mislio, da
cu puci, k`o lubenica !!!!  Sramota me, samoga sebe kakav
sam poguzija i zderonja te veceri bio. Ali, zaista nisam
mogao da se suzdrzim i odolim, jer je bilo sve tamo, tako
istinski dobro i naprosto, jedinstveno.

 A poslije svega, sjecam se sa osmijehom,evo sad, a i uvijek
cu rado....kako, kad se posluzila kahva, baklava i
hurmasice, svi nesto jecimo i jaucemo...a kraj mene,
zavaljen u nekakvu seciju iliti minder, bolan Bacca lezi
:))). Samo uzdise, kao da izdise,....otpujuje  i govori nam
:“ E, ljudi moji...ko ce sad vako „istavljen“ , veceras u
kino ??! „.  Naime, u Sarajevu bio onaj Filmski festival, pa
Bacca obecao supruzi da ce je vodit, na neku premijeru !!!“ 
Na kraju, ipak nije ipak otisao tamo, vec na koncer Tonija
Cetinskog.

Jedna zaista predivna i nezaboravna vecer, u Sarajevu !!!


E,.. a za sam kraj price o izvrsnom i nezaboravnom treffu  u
Sarajevu,.... jedna friska anegdota iz glavnoga grada.

Naime, Iggy otisao vec ranije gore da to sve skonta, a nas
nekoliko se naslo  u gradu, tamo na Ciglanama, pa cemo sa
dva taksija do gore, posto nam Iggy reche da je uzbrdica
velika, pa bolje tako.
 I krenusmo sa bismiletom uz Sedrenik, ali avaj...samo je
jedan taksi uspio da se uspentra do gore, a ovaj u kojem sam
nazalost bio i ja, nije uspio. Stara Skoda, vozi je neki
stariji oznojeni Sarajlija, klime u autu nema, pa otvaramo
sirom prozore,te koristimo “onu klimu, koja siba”, a od koje
nam je ustvari jos vise vruce, posto je taj dan u Sarajevu
izmjereno  trideset sedam, u hladu. Dovezosmo se nekako,
negdje pri  vrh Sedrenika, i  onda taksi stade. 
Ja sjedio naprijed, pa se taksista obrati meni, te rece kako
treba tu da izadjemo.  Gledam oko sebe, pa ga upitah:
"Oprostite, a gdje je ta kafana !!?  A on mi pokaza jednu
dzadu lijevo, i rece kako je tu malo dalje, gore  uzbrdo.
Samo nas on ne moze dovesti do tamo ??!
Ne kontajuci sta mu to znaci, upitah ga: ”A, zasto ???!! “ 
A on onda, brisuci znoj sa cela nekakvim peskirom, izdrelji 
sirom oci,  pokaza prstom na tablu ispred sebe, i reche mi:
“ E jarane, ... vidis li ovu kazaljku, ovdje na dnu !?????”.
 Rekoh, vidim.  
“ E,jarane... to znaci da ja nemam vise goriva, pa mogu samo
nizbrdo, do prve pumpe.  A vi, hajte polako, uzbrdo. “

I,sta cu !!!?  
Platim mu  sest marona za polovnu uslugu,  izlazeci iz Skode
htjedoh mu svasta reci, ali nisam...nego,samo nako usput
dobacim  “ E, svaka cast, jarane”. 
 Pa polako, s bismiletom,... uza stranu, do na vrh Sedrenika
!!!! 

Iskreno bih se jos jednom zahvalio drugu mom, Igoru Kurjaku,
na casti, na izvrsno organizovanom susretu, druzenju i
posijelu sedrenickom....a bogami, i nezaboravnom objedu
!!!!
Bilo je,zaista odlicno,... prekrasno. Vrhunski uzitak,za sva
cula. 

Svaka cast, jarane !!!

Pozdrav,g

Zavidim, a zazubice mi rastu. E to bi zaista volio
dozivjeti.
Pozdrav i jos mnogo takvih dozivljaja.

Najljepsi su naravno oni „izvjestaji“ iz Banjaluke, u kojima
se pise o ljetu i susretu, o druzenju sa rajom ili rodbinom,
o Sreci, o Zelenoj rijeci, o tefericu, derneku,... o
cevapima i rostilju., ...ali, nazalost ne mogu biti svi
takvi. 
Pa, i ovo nije bas takav izvjestaj, nego ipak,..... malo
drugaciji.

Culi smo dosad svi o protestima gradjana Banjaluke, koji su
uslijedili nakon odluke da se na onoj zelenoj povrsini,
odnosno u vocnjaku preko puta Doma JNA izgradi citavo jedno
stambeno naselje, cime od svega toga zelenoga tamo, naravno
ne bi ostalo vise nista.
Za tu zelenu povrsinu, odnosno sljivik pokraj Doma JNA mene
licno vezu neke uspomene iz mladosti, kad sam tamo s rajom
imao neke seanse „prizivanja duhova“, i gdje smo uz svijecu,
u nocnoj tisini grada, vrtili dugo onu flasu u sredini, te
prizivali duhove, a time i uznemiravali neke pokojnike,...
Bog neka nam oprosti !!!  
Ali, to danas nije vise bitno, jer ja vec odavno ne zivim
tamo, nisam vise mlad, a i ne prizivam vise duhove. Pa me i
ne interesuje toliko ta gradnja nekakvih stambenih  naselja,
koja ce opet unistiti jos jednu zelenu povrsinu grada, u
nizu mnogih drugih,dosada.

Ali, iznenadila me je i neprijatno pogodila cinjenica i
saznanje da nema vise one stare zgrade Zeljeznicke stanice,
koju smo svi popularno zvali “ Zelja “ !!!?
Cuvsi to, odvezao sam se maksuz tamo i uvjerio da je na
mjestu gdje je bila Zelja, sve sravnjeno sa zemljom, kao da
nikada tamo nisto nije ni bilo !!! 
Naravno da i mene, kao i mnoge druge Banjalucane za “Zelju” 
vezu svakojake uspomene.  
Pocevsi od onih odlazaka sa starcima, na put kod rodbine,
ili  na more, .... a poslije u mladosti, odlazaka s rajom u
Zagreb, Beograd ili Sarajevo na rock-koncerte ili
pop-parade, ili nezaboravnih ispracaja u JNA, kad smo se po
prvi put  u votazi, na duzi period rastajali s rajom,
starcima i rodnim gradom....pa,sve do onih ponocnih
odlazaka, kad se u gradu sve zatvori, a mi cisto fore radi
zapucamo na grah s kobasicama ili solo-hagra i teretnu
Nektarushu, u restoran na “Zelju”  !!!  
Sve su to predivne uspomene, na Zelju.
Ali, ta Zelja nije bila samo restoran i stanicna zgrada
nasih lijepih uspomena, bila je nesto puno vise.
Za grad Banjaluku bila je to vrijedna  ostavstina i kulturno
nasljedje Bosne i  Hercegovine iz vremena vladavine
Austro-Ugarske monarhije, koja je izgradila i prvu
zeljeznicku prugu u tadasnjoj Bosni, upravo  na relaciji
Banjaluka - Doboj. 
A time i uopste prvu stanicnu zgradu u Bosni i Hercegovini,
eto bas tu Zelju u Banjaluci  !!!

Opravdanje rusenja stare Zelje, je gradnja jedne obicne
“betonjare”,  kao nove i savremene stanicne zgrade.
 Ali, avaj,... vec pune dvije decenije ona stoji tamo kao
ukleta, kao  katastrofa i simbol gluposti, jer nicemu ne
sluzi. Jedna neugledna, nekad zapoceta, a nikad dovrsena
zgrada kakva ce jos zadugo takva i ostati, jer je
"Zeljeznica" poslije rata potpuno obezvrijedjena  i 
pokradena, i u totalnome je kolapsu. 
Ona „Mala stanica“, pokraj velelepne zgrade Vlade tzv. RS je
necijom zaslugom i licnim interesom  necijim, potpuno
renovirana, restaurirana, i pretvorena u nobles-restoran.  A
najstarija stanicna zgrada u Bosni i Hercegovini,  i jedan
stotinu godina star Spomenik proslosti, je sravnjen sa
zemljom  i zauvijek nestao, kao da ga nikad nije ni bilo
!!!!!


Sa ovim neugodnim zapazanjima iz, meni najdrazeg grada,
zavrsicu sa sa informacijom , a nadam se samo glasinom da su
se neki  tamo “poduzetnici”  drznuli i predali Urbanistickom
zavodu zahtjev da na lokaciji gradske plaze “Abacija” ,
izgrade stambenu zgradu !!!
Informacija je svjeza, jos neprovjerena i nije oficijelno
potvrdjena, ali o tome se vec uveliko prica po gradu.  Ja
bih naravno volio da je sve samo obicna “patka” i
izmisljotina,....  daj Boze da jeste.
Ali, znajuci za sva dosadasnja urbanisticka divljanja po
gradu i upravo „suicidne“ odluke, za sam grad Banjaluku, ne
bih se zacudio da se i to  „civilizacijsko cudo“,  stvarno i
desi. Jer, isto kao sto su bili u stanju unistiti sljivik
kraj Doma JNA, ili sa zemljom sravniti stogodisnju
„Zelju“.... sigurno su u stanju da uniste i razvale najvecu
i najcuveniju plazu na Vrbasu, i da na njoj izgrade jednu
obicnu stambenu zgradu !!!



Uvijek se  pri mojim odlascima u najdrazi mi grad zapazi
nesto negativno, lose i nakaradno. Pa nazalost, tako i ovaj
zadnji put. 
A ja opet, i  uvijek ponovo pokusavam da zapazim i one
lijepe momente, i da uzivam u njima.
I, uspijevam u tome. 

Pa bih i svim Banjalucanima koji ovo citaju preporucio da
kad odu dolje, pokusaju da samo uzivaju u nasoj Banjaluci, i
zapazaju samo ljepotu.  Neka oni ruse,grade, pregradjuju ...
a, mi cemo u nasoj Banjaluci uvijek pronaci neku ljepotu
koju prepoznajemo  Pronaci ono nesto lijepo, nesto iskonsko,
nesto toplo, drago.....i nesto zauvijek nase.  
Toga tamo nikad ne moze nestati.
 
Iduci put,.... samo o ljepoti. Onoj nasoj, banjaluckoj.


Pozdrav,g

Saznao sam u medjuvremenu da informacija o izgradnji necega
na Abaciji nije samo glasina, vec da je tacna i nazalost,
sad vec i oficijelna. 
Samo sto se nece graditi stambena zgrada, vec poslovni
objekti,  sportska dvorana i teniski tereni.
U svakom slucaju, ona onakva plaza Abacija kakvu poznamo
otkad znamo za sebe, ce zauvijek nestati.

Ugodan vikend,g

Za riblji restoran „Alas“ me jos iz mladosti vezu lijepe
uspomene i sjecanja na vremena kad smo se, na kraju vecernje
balade vracali iz Ringa, Kajaka ili disko Borika, te
odlazili tamo na onu izvrsnu paprenu riblju corbu.  
Pa odem i danas tamo uvijek jako rado, samo sto to nije vise
ona konoba sa drvenim stolovima i klupama, vec je Alas
odavno vec renoviran i preuredjen, pa sad izgleda potpuno
drugacije.  
Prelijep, ukusno dekoriran interijer jedne otmjeno
namjestene sale, tom lokalu adekvatna i prigodna
nenametljiva muzika,i odlicna usluga,rekao bih na evropskom
nivou. Tamo u Alasu, danas  nude sirok izbor kvalitetnih
vina, kao i svakojakih probranih jela, ali ja bih opet
izdvojio i svakome preporucio izvrsnu riblju corbu koja se
sad sprema od cetri vrste ribe. Sluzi se sa raznovrsnim
ukusnim pecivom, a poseban je fazon da ti serviraju na sto i
mali, ali orginalni bakarni kotlic sto visi na verigama, pa
mozes sipati i repete,ako hoces.  Nesto veoma kreativno,
lijepo za vidjet i jako zgodno. U tom restoranu se osjecam
uvijek prijatno i dobro, a ovo naravno nije nikakva reklama
za isti, vec  samo iskrena preporuka Banjalucanima za jedno
kvalitetno i otmjeno mjesto u Banjaluci, na kojemu se zaista
uziva u svakom smislu rijeci.


Isto tako, jako ugodna i smirujuca atmosfera je i na terasi
raft-kluba  “Kanjon” u Karanovcu.  Pravo mjesto za odmor i
potpuni uzitak, gdje nema vriske i gungule, a tamo Vrbas
tece polagano, pa je i mjuza  s tim uskladjena, povazdan
svirucka neka ugodna i tiha instrumentala.  Klopa je
odlicna, imaju izvrstan rostilj, a poseban akcenat stavio
bih na jako ukusne  ustipke s kajmakom i  sirom.  Ja obicno
odem tamo ljeti u ono vrelo popodne, a pored terase na kojoj
nikad nije prevruce su skontali i plazu sa ligenstulima na
raspolaganje gostima, te skakaonicu, kao i zgodne stepenice
kojim se lako moze izaci  iz vode.  Na terasi se moze
iznajmiti i camac-kajak, pa voziti tamo-amo po mirnjaku
ispred,....  ali naravno i dozivjeti nesto nesvakidasnje i
uzbudljivo, vozeci  u grupi od 7-8 velikim gumenim camcima
sa iskusnim skiperom,  Rafting kroz Tijesno,  sto je tamo
ustvari i glavna atrakcija. 
Pa je time ljeti  tamo ugodjaj potpun i kompletan.  
Jednostavno, ljepota na Vrbasu. 
I relaks, total.

A stara dobra “Orhideja” je uvijek bila, a i ostala mjesto
gdje se covjek moze odmorit`, ugodno osjecat`, a bogami i
dobro omrsit !!!
Jedan jako ugodan interijer i prijatna atmosfera, jednog 
tipicnog banjaluckog restorana u kojem sve mirom mirise, na
jagnjetinu s raznja !!! Sve  je tamo pristojno, cisto i na
nivuo koji dolikuje jednom renomiranom restoranu sa dugom
tradicijom, odlicna je i usluga starog iskusnog konobara, a
janjetina je,... boli glava !!!  Probao sam u Banjaluci
proslih godina na jos par mjesta, ali je tamo,zaista
najbolja u gradu.  
A u Orhideju smo i u mladosti odlazili, na janjetinu. Obicno
nedeljom, poslije utakmica “Borca” bi se sa gradskog
stadiona  odvezli, ili kod Mujcina na przene girice sa
pomfritom ili u Orhideju, na janjetinu.  A najvise mi je
ostalo u sjecanju, kad smo nas desetak tamo u Orhideji
proslavili  „opstanak FK Borca u Prvoj ligi“ poslije one
nezaboravne tekme sa Proleterom iz Zrenjanina, a  na koju su
prepunim vozom  dosli i navijaci Celika iz Zenice, pa cak i
iz Sarajeva, da pomognu Banjalucanima  “u borbi za
opstanak”. I zdusno navijali za Borac, zajedno sa svima nama
!!!!!!? 
Te nezaboravne  veceri  poslije pobjede Borca, Banjaluka  je
gorila k`o  Verona....a u Orhideji, samo za tu prigodu,tu
noc pjevala je cak i neka pjevaljka. Ali toga danas tamo,
Bogu hvala vise nema.  
Kao sto, ali nazalost nema vise u Banjaluci ni dobrodoslih
navijaca iz Zenice i Sarajeva.  
Pa tako ni zajednickog navijanja, za opstanak.


A postoji u Banjaluci danas i jedno meni posebno drago
mjesto, gdje odlazim uvijek rado, i na koje se uvijek ponovo
vracam.
Ali, to cemo ostaviti za jednu drugu priliku. I jednu drugu
pricu, banjalucku.

Pozdrav svima, g

O cemu ti, razbu !!!?? O Zelji....
Srusili su oni, puno vise. Uh.
pozzzz,Zeljko.

Hvala ti Chombe na svim ovim lijepim
izvjestajima iz BL tvojim nepristrasnim
komentarima,sa istancanim osjecajima za 
lijepo.Nastavi samo tako, tvoja prisutnost
na Kajaku je zaista jako vazna,a pakosnika
i pasjanluka ce biti uvjek i svugdje.

Na banjalucko Gradsko groblje u posjetu starcima se do gore
uvijek odvezem autom, ali sam ovaj zadnji put odlucio da se
ispenjem do tamo, pjeske.  Samo nisam isao onom dosad
uobicajenom cestom sto se prema gore uspinje od Arnaudije i
Alasa, vec  onom strmom dzadom sto od „Drvene dzamije“ i
ulice Duska Koscice, preko Tranzita vijuga i uzbrdo vodi,sve
do Partizanskog groblja.

Bijase prekrasno banjalucko ljetnje predvecerje. Penjem se
polako udisuci opojne mirise ljeta, pracen oglasavanjem
zrikavaca, a ulica, zacudo potpuno mi nepoznata, iako
sigurno znam da sam nekad  kao djecak sa skolom na
Partizansko groblje dolazio. A lijepa gradska mahala. Vidim
sa obje strane ulice mnoge renovirane, a i nove lijepe kuce,
prolazim usput kraj basci i vocnjaka, gdje su vec skoro
dozrile sljive mirisavke i bjelice, koje mi uvijek nekako
mirisu na djetinjstvo,i na Bosnu.  Pa ugledah i jednu
dzanariku kakvu odavno ne vidjeh, te u momentu pozeljeh da,
kao sto sam u djetinjstvu ponekad radio, preskocim ogradu i
naberem koju. Ali naravno, nisam.
A kad dodjoh do vrha ulice i malog parkinga ispred
Partizanskog, desilo mi se nesto nesvakidasnje i cudno.
Naime, bljesnu mi i upali se u glavi kao neka lampica, sto
se kroz godine prosle i demenciju laganu, valjda vec  polako
gasi.  I shvatih tada da ja tu „nepoznatu“ mi ulicu kojom
sam upravo prosao, ustvari vec odavno poznajem !!!!?

Probudise se onda sjecanja na one zime kad u Banjaluci
zapada veliki snijeg,  i sve strme ulice u gradu kad uklizu
se i polede,  pa  se pretvore u idealne staze za sanjkanje.
Ili, kako je nasa komsinica Suada govorila, u “lomivrate”. 
I shvatih onda, da mi se upravo tamo u toj strmoj ulici sto
vodi prema Partizanskom groblju, desilo valjda prvo
sanjkanje u zivotu. 
 Dok sam stajao ljetos na tom parkingu, sjetih se jedne
crno-bijele fotografije,  a na njoj i rumenog  petogodisnjeg
djecaka u crnom kaputicu, sa plavim salom oko vrata, a na
glavi onom vunenom rucno strikanom kapom,sa kuglom na vrhu.
Na toj fotki koju sam bio i zaboravio vec,  a lani poslije
majcine smrti naslijedio i zajedno sa svim ostalim
porodicnim fotografijama poslozio u jedan album,... smo moja
sestra, moj brat, dugacke  drvene sanke sa sarenom dekom
preko sjedala,....i ja, onaj klinac sa plavim salom..
Pa, povezah to sve sa majcinom pricom kako nas je sestra
“kao male” sa Hanista vodila na sanjkanje,negdje na Pobrdje,
gdje brat i ja dozivjesmo nase prve snijezne radosti.  I one
prve sretne banjalucke zime.

Nisam prosao tom ulicom i tamo bio, evo vec pune cetiri
decenije, tek nedavno u to predivno banjalucko predvecerje. 
Ali sam siguran da cu opet otici tamo.
Otici cu tamo na Pobrdje vec u zimu,  kad u Banjaluci opet
zapada onaj veliki snijeg, pa prosetati ponovo tom vec
dragom mi strmom ulicom kojoj evo, ne znam cak ni ime. Otici
cu da se sjetim, da osjetim, da obnovim ta ponovo 
probudjena sjecanja u meni.
Ali i otici tamo, maksuz da vidim je li u bezimenoj ulici
podno Partizanskog, opet uklizana i poledjena snijezna staza
neka, za neke nove klince banjalucke.  Ko zna, mozda je cak
i ista kao ona iz nasega djetinjstva,.... ili ovog mog, vec
maglovitog sjecanja ?!  Mozda je ista onakva kakva bijase
tamo, davno nekad.   
Volio bih da jeste.

Znam Chombe da nisi volio zalaziti u Malu carsiju
tj Mejdan ali tamo su ti bile po meni najbolje
staze za sankanje. Tu bih prije svega izdvojio
Orlovacki put(Potok) staza za profesionalce, 
Begovo brdo, Antonica put - Cetmetana-kasnije
Starcevica, Sehitluci -Seher.....
Znam, neki ce reci sta je sa Sibovima, ali priznacete 
da je "preko Vrbasa" bilo zimi ipak interesantnije....

Nedavno je neko na stranicama cafekajak-a, svima nama
protjeranim Banjalucanima postavio jedno interesantno
pitanje:   
„Da li mi protjerani Banjalucani trebamo uopste vise
dolaziti u Banjaluku kakva je danas, i s obzirom na sve sto
nam se nekad tamo dogodilo, trebamo li tamo ponovo svirati
gitare, po terasama kraj Vrbasa   !!!???
Pa su se javili mnogi Banjalucani  odsvakuda, te iznijeli
svoj stav i misljenje o tome, a osoba koja je postavila to
pitanje je odmah dala i„decidan“ odgovor,  upucujuci usput
kritike i zamjerke, valjda  svima nama koji u Banjaluku
dolazimo, i gitare kraj Vrbasa sviramo.
Pa evo, imam i ja jednu svoju pricu. I jednu svoju istinu,
koju ne namecem nikome.
Samo je kazem. 

Moj najbolji  haver Djuza zivi vec dugo u USA, drugi  moj
jaran Senad je isto toliko u Bugarskoj,  Jaco je u Svedskoj,
a ja sam vec pune dvije decenije gradjanin  Austrije. 
Nas cetvorica smo rodjeni i odrasli u Banjaluci, a od treceg
razreda osnovne skole smo bili i komsije, i drugari, i jedna
raja nerazdvojna. Svaki dan, punih dvadeset godina smo nas
cetiri bili zajedno , i u skoli, i na igralistu, i u
dvoristu, i na Vrbasu, i na bazenu, pa poslije u kaficu, u
Parkicu, u kafani, u diskacu, na moru, na Prvome maju,  na
Tresnjiku, na Novoj godini, tulumu,derneku, 
utakmici,koncertu,putovanju,….. i svemu sto je cinilo zivot.
 Sve do dana kad nas je rat razdvojio i poslao u cetiri
drzave, na cetiri razlicite strane svijeta. 
Ali smo se nakon te golgote i nekoliko groznih godina
izbjeglistva i razdvojenosti, opet pronasli. I otada, evo
vec dugi niz godina se sastajemo svakoga ljeta, ali uvijek i
samo, u Banjaluci !!! Svako ljeto  nekoliko dana provedemo
zajedno u Bendzelaj, i svako ljeto dozivimo tamo  onaj nas
dugo sanjani  i zajednicki Dream.  Pa u radosti sto smo opet
skupa i sto smo opet u nasem gradu,  zajedno sa nama slicnom
banjaluckom rajom tamo pjevamo i sviramo gitare na terasama
kraj Vrbasa, i po bascama banjaluckim.  I osjecamo se tamo
sretnim, osjecamo se kao svoji na svome, i kao pobjednici. 
Ali ne oni sa oruzjem u rukama i mrznjom u sebi. Nase oruzje
je uvijek bila samo lijepa rijec, ljubav, pjesma i gitara. 
A svako ljeto u avliji Djuzinih staraca, u ulici Nikole
Bokana imamo i festu, na kojoj po tradiciji nasoj staroj
zavrtimo janje na raznju. Pa provedemo citav jedan dan u
predivnoj basci, pod jabukom gdje smo u mladosti nas
cetvorica stotine puta sjedili, pod jabukom gdje smo
odrastali  i vazda sretni bili.  A pridruzio nam se ove
godine, po prvi put na tom ” Dreamu” i nas carobnjak Djula
sa gitarom, pa svirajuci od srca i sa dusom, uvelicao taj
predivan susret i ponovni skup “moje raje”.  Bilo je
velicanstveno, i bilo bas kao u onom nekakvome snu sto sam
ga prije deset-petnaest godina sanjao. Na trenutke mi cak
izgledalo, nevjerovatno. A bilo je stvarno.

Svi ti trenuci, sati i dani provedeni svake godine s rajom
mojom u Bendzelaj su predivni  i naprosto neopisivi. Ali je
poseban i nevjerovatano lijep bio ove godine, jos jedan
momenat. Naime, Djuzin sin Samir i moj Dario su vec dva
dobra jarana, sto jako dobro osjecaju jedan drugoga.  Druze
se godinama, po moru Jadranskome i u Bendzelaj, ali ove ih
godine  po prvi put Djuza i ja pogledima ispratismo, dok su
se spustali ulicom Branka Radicevica pored OS Brace Pavlic,
prema staroj autobusnoj i dalje prema gradu.  Odose  sinovi
nasi zajedno u carsiju banjalucku, isto onako kako smo moj
haver  Djuza i ja isli nekad davno..... tamo nekad, prije
trideset  i nesto !!!! Ja nikome ne bih ni pokusao docarati
taj osjecaj i taj momenat srece u meni dok sam to posmatrao,
jer znam da ne mogu to ni izbliza opisati. To se jednostavno
ne moze opisati. To se moze samo dozivjeti.
 Postoje  dakle u  nasim zivotima, pa tako i u kontekstu
nasih  odlazaka u Bendzelaj i druge vrijednosti, i neki puno
vazniji momenti. Oni zivotni, i oni vjecni. I nije sve u
sviranju gitara po terasama kraj Vrbasa, i u tome hoce li
neko od “domacih” tamo doci, i pruziti nam ruku. Ili, nece.

A da nije bilo tog nasega Dreama-a  i nasega upornog
dolazenja u Bendzelaj, pa i tog sviranja gitara kraj Vrbasa
i po bascama banjaluckim.....sve bi bilo, potpuno
drugacije.
Da smo recimo Djuza i ja tamo nekad, devedeset i neke
“okacili gitare o kiln”, te napravili zauvijek  fajront u
Banjaluci kojoj bi "ponosno" rekli baj-baj-bendzelaj
:))),nasa bi muzika i pjesma  tamo zauvijek zanijemila.
Izgubili bi identitet, dobrovoljno ga promijenili, odrekli
bi se grada u kojem smo rodjeni, pa bi tako i mi, kao i sva
nasa buduca pokoljenja jednom zauvijek otamo nestali.
Nasa djeca se tako mozda ne bi nikad ni upoznala, a sigurno
nikad tako sjaranila. Odrastala bi u sasvim drugim i novim
sredinama, gdje nikad ne bi ni jezik maternji da govore
tecno naucili, a grad i zemlju odakle poticu, a koje uopste
i  ne osjecaju kao neke svoje  bi prepoznavali samo na
globusu ili geografskoj karti. Svojoj djeci bi ta nasa djeca
vjerovatno nekad ispricala kako svi mi poticemo,  from neke
tamo Bosnien in Yurop, a ime grada Banjaluke ne bi ni
spominjali, jer je to vec prilicno teska rijec za izgovorit,
na nekom “novom maternjem jeziku” nasih potomaka. 
A djeca nase djece, svojoj djeci o tom svemu ne bi
ispricala, vise nista.
Moj najbolji prijatelj Djuza i ja bi se ziveci daleko jedan
od drugoga jos neko vrijeme koprcali u sjecanjima, i
pokusavali oteti od zaborava sve ono sto bijase nekad.
Pisali bi jedan drugome duga pisma iz tudjine u kojima bi 
spominjali raju i aleje banjalucke, u besanim nocima bi
budni sanjali, ponekad ponesto i na cafekajak zapisali, a
onda zastali. I jednom, potpuno stali. Godinama i vremenom
sto neumitno  otice, te kroz demenciju i odumiranje celija u
nasim starackim i vec ishlapjelim mozgovima bi se ta
sjecanja polako gasila, i na kraju potpuno nestala.
Napustila nas, prestala,  ugasila se zauvijek i potonula u
oceanske dubine potpunoga mraka i neznanja, gdje bi ih
jednom konacno i zauvijek, prekrila plava trava zaborava.
Ona “nasa Banjaluka” bi potonula  i nestala kao Atlantida,
da se ne zna ni gdje, a ni kako. A u ovoj danasnjoj bi dalje
sve  bilo, kao da nas tamo nikada nije ni bilo.
I bio bi to nazalost, tuzan kraj price.

A bilo bi to i na neciju radost. I ispalo bi upravo onako,
kao po onom nekom i necijem scenariju, i paklenome
genocidnom planu. 

Eh da..., bilo bi sve tako, ali da sam ja covjek od kamena
!!!  
Bilo bi, da sam nomad, muhadzer ili nekakav pustinjak jos od
rodjenja, pa da ne znam ni koji mi je rodni grad, a niti
gdje mi je rodna gruda. Mozda bih tad dozvolio i pustio da
se sve tako, kao rollingstones kotrlja nizbrdo...... i sve
polako,ide dodjavola !!!  Ali, nisam taj. I zato nikad nisam
pristao na to, i zato ne dam da bude tako. Zato sto, Bogu
hvala nisam  covjek bez korijena, i bez Domovine. I zato
nece biti sve bas tako, kao po monstruoznom planu nekih
bezboznika. 
Vec, ipak malo drugacije.

A to.... “ Da li mi protjerani Banjalucani trebamo i dalje
dolaziti u Banjaluku kakva je danas, te s obzirom na sve sto
se desilo tamo, ponovo svirati gitare po terasama kraj
Vrbasa !!!??..... to je individualna stvar i licno
opredjeljenje svakoga od nas. Pa svako treba da odluci sam
za sebe.  
I za svoja pokoljenja.  
A ja sam evo rekao, samo u ime “moje raje”. I u svoje licno
ime.
Mi smo jos davno odlucili da trebamo. 
I siguran sam da nismo pogrijesili.


Srdacan pozdrav,g

Pricu mi je neki dan, na poluvremenu Bayernove tekme u
obliznjem Irish-pubu, neposredno po povratku iz Bosne
ispricao komsija Samko.
Moj dobri komsija i drug Samir je inace iz Bosanske Dubice,
gdje je prije nekoliko dovrsio i kucu, pa ode cesto dolje. A
voli jako prirodu, voli i Bosnu u koju ce se kako planira
jednom i vratiti, pa je nedavno skonto da se uclani u
Lovacko drustvo i lovi po Kozari, za sta je osim psa i puske
potrebna i lovacka dozvola, za koju se naravno  polaze i
lovacki ispit.  
I otisao Samko, sad za vikend u Prijedor da izmedju
pedesetak drugih lovackih prinova iz Unsko-Sanskog kantona i
samozvane Republike Srpske polaze taj ispit.  I prica mi,
skupili se oni skoro svi, citav sat prije zakazanog termina
pred Medicinskom skolom u Prijedoru gdje se polagao "lovacki
ispit", a preko puta koje je i zgodna kafana. Pa naravno,
lovci malo tamo sjeli i uz hladno “Jelen”- pivo, malo se i
upoznali. A tu se i Samko slucajno upozna sa covjekom koji
je sjedio za njegovim stolom, nekakav Radovan Masiraca iz
okoline Banjaluke. 
U zakazano vrijeme, pozovu ih sve da udju u ucionicu i
podijele im testove,na kojima je trebalo kod svakog pitanja
zaokruziti A, B ili C, a predsjednik komisije im prije toga
rece da imaju po izboru testove na latinici, i na cirilici.
Pa da uzme kako ko hoce, ili kako ko zeli.  Eh, Samko uzme
test na latinici, a pajdo Masiraca koji sjede u klupu do
njega, naravno na cirilici. I tako uradise i svi drugi, kako
ko voli, i kako ko zeli. Ovi iz komisije im usput jos rekose
da ne zure sa odgovorima, da imaju punih devedeset minuta,
da razmisle i da pomognu jedan drugome, ako nesto  ne znaju.
 
I tako onda, pomagali se lovci, studirali pitanja,....
kontali, pa zaokruzivali odgovore..... i nije isteklo ni sat
vremena, a svi predali testove !!?  
Rekose im da ce za otprilike dva sata biti gotovi rezultati,
pa lovci zauzese busiju, naravno opet u onoj kafani, preko
puta.

E, pozvase ih onda opet u ucionicu, te im saopstise upravo
katastrofalne rezultate, po kojima je otprilike pedeset
posto polozilo ispit, a pedeset posto na ispitu palo
!!!!!???????? 

A onda ustade drug Masiraca,pa ljutito rece kako to nista
nije tacno i regularno !!!  Jer, kako to da je Samir H.
polozio, a on pao,...iako je sve doslovice prepisao od
Samke, pa su im i odgovori  potpuno identicni ???!  Isto
tako se onda javi jos jedan koji rece i priznade,da je
prepisivao :)))), .... pa,jos jedan, ...pa jos jedan...pa,
nastade frka cijela i pometnja, u ucionici !!!!
Nekako se onda smirise i sjedose,... te ustade drug
predsjednik komisije. 
I saopsti im sasvim mirno i stalozeno, da testovi nisu bili
isti !!!!?
Naime, da su u njima bila doduse ista pitanja,....  ali  SA
RAZLICITIM REDOSLJEDOM....  u cemu je i bila zvrchka !!!!


Ugodan vikend, g

Samo pozdrav...iskren, srdacan.

Nasmijah se od srca ovoj prici naseg Huse Arizone, sa
nedavnog putesestvija po Bosni, pa se sjetih i nekih svojih
dozivljaja iz bosanske stvarnosti, danas. 
Ima toga ustvari,dosta. Ali, ova je aktuelna, jos malo pa ce
Nova godina....pa,zato:)))).

Putujem sa familijom nekoliko dana pred Novu godinu, za
Bosnu.
Dolazimo na granicu, u Jasenovcu. Guzva i krkljanac, cekamo
na prelaz puna dva sata, a vidim naprijed svako auto
pregledaju, strpljivo i polako. Al` dodjosmo i mi nekako na
red. Na salteru nam pregledase pasose, a onda nas granicni
policajac svrati u stranu, kako rece "da pogleda malo,sta
ima odozada":)))).
Otvorim mu gepek, a on onda krenu da pipa i zagleda jednu po
jednu,one kese slozene odozgo po koferima, i da me za svaku
zapitkuje. Ja mu strpljivo odgovaram....eh, to je za moju
majku, a to su pokloni za brata i njegove, u toj kesi su
lijekovi za komsiju i kila kafe, u ovoj su pakne za Golfa
cika Jusufa, u ovoj slatkisi za Goranu, u ovoj za Marinu, u
ovoj su cokoladni djeda-mrazovi za malu Sabinu, a u ovoj
majica i trenerka za Samira i Samiru. I sve tako redom mu
izbiflam. 
Kaze mi,onda.....eh Gorane, vidim ima svega...nosi se svasta
i svakome.
Da,rekoh spontano. Nova godina je. 
Potrajalo je to pregledanje citavih sedam-osam minuta, a
onda mi drug policajac lupkajuci onim nasim pasosima po
ruci,i valjda ne znajuci vise sta da pita, seretski se
smijuci k`o kakav dziber, rece: 
" Pa dobro Gorane,majka mu stara.......pa dobro, a imal sta
za granicnu policiju !!!???? Pa, majka mu stara
Gorane......i nama je Nova god`na !!!! "

Nisam mu naravno dao nista.....a otada, svaki put kad
putujemo svi za Bosnu, pa i ljeti.....vec kad se priblizimo
granici, djeca krenu odozada "zapomagati": 
" Pa,dobro Gorane, majka mu stara....pa Gorane, i nama je
Nova god`na.... "


pozdrav,g

Pri svojim odlascima u Banjaluku, svaki put nastojim da
dozivim tamo nesto prijatno i lijepo.
I uspijevam u tome.  
A naravno, zahvaljujuci prvenstveno susretima i druzenju sa
dragim mi ljudima tamo, ali i otkrivajuci uvijek ponovo neka
nova i interesantna mjesta u nasem gradu, zgodna  za
druzenje i ugodnu besjedu. Povezem nekako to dvoje, i bude
mi onda potaman.
Pa tako bijase i ovoga puta, sa cika Jusufom u „Krcmi kod
Alekse”. 

Kada cujemo taj naziv krcma, obicno pomislimo na neku prostu
kafanu ili birtiju u kojoj vazdan po coskovima ili za sankom
sjede dva-tri supijana lika, a u koju  zalazi uglavnom onaj
obican i priprost svijet, pretezno muskoga roda. Ali, u
Krcmi kod Alekse to nije tako, vec sasvim drugacije. Ta je
krcma ustvari jedan pristojan  restoran u etno-stilu, sa
specificnim namjestajem i interijerom koji oku jako godi,
ali je to i mjesto koje vraca vrijeme unazad i vodi te u
neki drugi i ljepsi svijet, sto sam poslije sjedeci tamo, i
iskusio.
Krcmu kod Alekse sam otkrio sasvim slucajno, a nalazi se u
onoj kratkoj ulici sto dijagonalno spaja Tranzit i Rudarsku
ulicu. U neposrednoj je blizini jednog auto-servisa, gdje
ponekad odem da sredim nesto na Fordu, pa ljetos cekajuci da
zavrse i setkarajuci malo okolo, sjednem na zgodnu terasu
ispred krcme, da se okrijepim necim. A neki dan se dogovorim
sa cika Jusufom da se oko podne nadjemo, maksuz tamo.
Posto je vec hladno, pa terasa vise ne radi,udjoh unutra i
prijatno se iznenadih. Krcma nema  kako sam ocekivao samo
jednu, vec cetiri ukusno namjestene prostorije, dvije dole,
a dvije gore na spratu. I svaka od njih je uredjena na drugi
nacin. U prvoj prostoriji je tog podneva za jednim stolom
sjedilo i upravo rucalo drustvo od 5-6 zena i muskaraca, a
tamo u cosku  jedan mladji par. Prodjoh pokraj sanka dalje,
te dodjoh u drugu prostoriju koja je bila potpuno prazna. 
Atmosfera u toj, kao nekakvoj poovecoj sobi  koja ustvari
vise dolikuje kakvoj biblioteci, a ne krcmi mi se odmah
ucinila jako prijatnom. Pa izmedju tri-cetri druga, izaberem
i sjednem za sto odmah uz dva mala prozora koje su sa strane
ukrasavale one zavjesice sa crveno-bijelim kockicama. 
Gotovo iste onakve store kakve je nekad davno na kuhinjskom
prozoru kraj kojeg sam nebrojeno puta sjedio, imala i moja
pokojna baka.
Konobar mi donese pice i ostavi me samog, a sa zvucnika u
cosku, kao po narudbi upravo krenu istiha ona Balaseva  “Ne
lomite mi bagrenje”.  Cekajuci Jusufa i sjedeci petnaestak
minuta u ugodnoj tisini protkanoj Djokinim baladama, gledao
sam kroz prozor u sivo novembarsko nebo, ali i u lijepo
uredjeno dvoriste i bastu susjedne kuce. I ugledah onda
nemalo iznenadjen tamo i par kadifica sto su se zacudo
odrzale, evo sve do pocetka novembra.  Pa se prisjetih nekih
slika dragih, vjecnih, neprolaznih. Kadifice su naime, mojoj
majci bile uvijek najdraze cvijece, i vazda su od aprila do
oktobra cvjetale u njenoj basti, prepunoj cvijeca i ljubavi.
Pa sam ih zato i zasadio proljetos, u jednu ovecu saksiju na
njenom grobu. Ali, nisu se dugo odrzale,jer bilo je u
Banjaluci jako sparno ljeto,... a ja daleko. A ove kadifice
sto ih kroz prozor  krcme  u prvo novembarsko podne gledah,
njegovala je i sigurno svakodnevno zalijevala neka vrijedna
domacica, i vjerovatno neka brizna majka, kakva je uvijek
bila i moja. Pa se odrzase eto, sve do kasne jeseni.

U tom nekom  razmisljanju i kratkom vremeplovu me prekide
dolazak naseg dugogodisnjeg konsije, dragog mi cika Jusufa.
Izgrlismo se, sjede za sto, pa mi rece kako je upravo bio
ispred Ferhadije da vidi tek dovrseni i postavljeni  Alem na
njoj, te pocesmo nas razgovor pricom o tome. A ja dok sam ga
slusao pomislih na trenutak,mozda  glupost. Naime, kako ce
nasa Ferhadija ponovo biti kao i prije, i uzdici se ponosno
opet tamo nad Hanistem gdje je stoljecima vazda i bila, i
gdje sam ja nekad rodjen.  A kadifice u basti moje majke
nece cvjetati, vise nikad.
I, sjedili smo onda Jusuf i ja preko sat vremena za stolom
do prozora. Divanili o svemu i svacemu uz izvrsnu i bogatu
telecu corbu imenom “Krcmarica”, uz domaci kiseli kupus i
ukusnu pogacu iz krusne peci. Ugodna tiha atmosfera krcme,
prigodna i nenametljiva muzika sa razglasa, odlicna usluga
“neprimjetnog”, a okretnog konobara, neobicno prijatno
drustvo Jusufovo i lijepa besjeda sa covjekom koga izuzetno
cijenim i postujem, iskreno osjecam i volim, a poznajem evo
vec pune cetri decenije, kao i onaj sjetni pogled kroz
prozor ukrasen “bakinim” zavjesama ... momenti su koji se
danas, ne dozivljavaju cesto u zivotu.  Pa, zato i napisah
nesto o tome.

Pri svojim odlascima u rodni grad, nastojim uvijek da
dozivim tamo  nesto lijepo i ugodno. 
I uspijevam u tome, Bogu dragom hvala.
A “Krcma kod Alekse” i onaj sto do prozora je mjesto koje
toplo preporucam svakome. Mjesto koje vraca vrijeme unazad,
mjesto koje ima onu iskonsku neprolaznu ljepotu, koju moja
dusa uvijek rado prepoznaje. Nikad ne zaboravlja. I
pamti,zauvijek.

Pozdrav,g

Gogi de bolan nesto... cekamo

Mjesta u Banjaluci, kao sto su Mone ili Alibaba vecini
Banjalucana su manje-vise poznata, a vise puta dozivljene
feste i druzenja tamo, vec su na Vinjeti, kao i na ovom
forumu vise puta opisana. Pa cu samo ukratko o tome, jer
bili smo naravno opet tamo, na tim kultnim mjestima  naseg
Bendzelaja....ama,ko bi ih zaobisao ???!

Po starom dobrom prijeratnom obicaju, 31.-og decembra smo
oko podne izasli malo do grada, te se oko dvice uputismo i
do Monea, gdje zatekosmo oko sanka Predu, Dubu, Ladija,
Rileta,i jos neke... sve poznata nam stara raja. A uz njih
naravno,kao i uvijek gitara,dobra vibra,pjesma...te tamo
ispred sanka gdje smo i prije rata uvijek s rajom stajali,
dozivjesmo onu pravu “popodnevnu novogodisnju festu” !!!  
Déjŕ vu.
Popodne smo malo odmorili, odspavali, pa otisli u Alibabu. 
Pa tamo uz narodno veselje, dobru mezu,  janje s raznja, i
kao i uvijek odlicnu Djulinu svirku, docekasmo Novu 2013.
Godinu  !!!!!
Bila je to dobra klasicna festa, jedna od mnogih koje sam
dozivio u poslijeratnoj Banjaluci,otprilike kao ona ljetos
na terasi.I bilo dobro, bilo odlicno. Ali sam se, iako smo
bili svi radosni cekajuci Novu godinu, u momentima tamo
osjetio, nekako nesretno. 
Naime,u prepunoj kafani, ali uglavnom otprije nepoznatih mi
Banjalucana sto velikom vecinom kao i ja zive vec dugo u
dijaspori…osjetio sam se tamo u momentima star i umoran,
nekako odbacen, izvjestacen i malodusan, ishlapio,na momente
kao pokisao, siromasan vedrim duhom, a bogat gorcinom,
sjetom,ceznjom i tugom. Osjetio sam se tamo i tada, ali
potpuno...kao prognanik i izbjeglica !!!.. sto znam, nije
nikako dobro. Ali je tamo, tako u meni tada bilo. Osjetio
sam se kao turista i stranac, u rodnome gradu. Osjecao sam
vise onu nasu nesrecu, nego srecu. I zato mi tu noc tamo
nije bilo nikako dobro.
Ali nisam to nicim pokazao, nije nadam se niko ni
primijetio. Ostao sam tamo, cak do ranih jutarnjih sati. I
do, rekao bih otuznoga fajronta i pocetka  Nove godine, kad
smo se svi rastali i rasuli se opet kao oni, zauvijek
muhadzeri,.... na sve strane svijeta  !!!!!

Eh,...ali nekoliko dana poslije, dozivjeh Bogu hvala,...
"Banjalucko Proljece" !!!!! 
Dozivjeh opet nesto novo i nesto lijepo, u mojoj Banjaluci
!!!! A sve se zbilo na jednom izuzetno lijepom i posebnome
mjestu.

Stotinjak godina stara bosanska kuca, na lokaciji ispod
“Kosmos”-a, neposredno uz ulicu Ejuba Kobaslica. Nije toliko
bitno, ali zakupio ju je prosle godine moj jaran iz mladosti
Bozanic Mile, zvani Lemac, mnogim Banjalucanima poznat kao
prijeratni vlasnik kafica “Mombasa”, ili kao covjek koji je
skonto i u Bendzelaj osamdesetih godina  plasirao onaj
cudnovati zeleni napitak, imenom  “Kenijada”.
E, a skontao je Lemac, opet nesto !!! 
Naime, zakupio je, adaptirao i sredio prizemlje te kuce
bosanske, za raju koja gotivi privatne sjedeljke i Party. 
O tome mi je par dana prije NG ispricao moj prijatelj Darko
Djudurovic s kojim sam odrastao ( a ciji su roditelji usput
receno, a ustvari jako bitno…., kao i on sam, bili uvijek, a
i u ratu OSTALI prijatelji sa mojom majkom….), te mi
predlozio da odemo tamo i vidim kako je, jer kako rece....
pretpostavlja da ce mi se sigurno dopasti.  
I bio je u pravu,..... mjesto me je odmah odusevilo.
 
Otisli smo jednu vece nas cetvoro tamo na cugu i mezu, pa
sam se odmah uvjerio da bi nesto posebno bilo, tamo s rajom
napraviti jedan dobar dernek !!!!! 
Ima tu u toj kuci vise prostorija, naravno i kuhinja, ljeti
i zgodna  terasa, te renoviran,sredjen i uredan toalet. Ali
je zimi naravno najbitnija tamo dnevna soba, odnosno
prostorija gdje se sjedi. Sva je namjestena u rustikalnom
stilu, sa starim udobnim foteljama i secijama, starim
drvenim stolovima,a okolo uz zidove interesantnim komodama
po kojima su svijecnjaci, fenjeri, ukrasi bosanski
tradicionalni, knjige, stare LP-ploce, pa cak i kolekcija
Alan Fordovih romana :))))... sve u svemu, jedan jako ukusno
i lijepo osmisljen interijer. 
I ukratko, prava atmosfera i pravo mjesto za dernek, s rajom
!!!
Drugi dan Nove godine nazvao sam Lemca, i ugovorio tamo
Party, za petak. 
 Rekao mu da skonta neku mezu, cevape i sudjukice od Sakiba
Tesnjaka, te pozovem Darka i jos neke drage mi i bliske
osobe sto su tih dana kao i ja boravili u Bendzelaj, ali i
raju koja kao i Darko zivi cijelo ovo poratno vrijeme, u
Banjaluci. 

I skupilo se tu vece tamo, nas dvadesetak Banjalucana. Sve
gradska raja,otprilike iste godisnje dobi, sve prijatelji,
ljudi i raja sto su sa mnom u mladosti bili, i sto su se po
istim mjestima u gradu kao i ja vrtili.  I sve je bilo kako
sam prizeljkivao i zamislio…..i jos bolje !!! Sve je bilo
maltene,... kao juce !!!!

Po dolasku, na samome pocetku kratki pozdravi, cestitanje
Nove, srdacna spika I ono neizbjezno  “ E, djes``….sta ima
!!!?”  A onda, na tri gitare krenu svirka i pjesma. Najprije
lagana,neka ona sjetna….  pa sve brza, srcanija, glasnija,
zesca i jasnija….. i ne stade vise ta pjesma, sve do
fajronta !!!!  Pjesma, pjesma…..satima, samo pjesma. I sve,
ali bas sve .....pocevsi od Ljiljana i sevdaha, pa preko
dalmatinskih, makedonskih, bosanskih.... te Azre, Dugmeta,
Bajage i Corbe... Halida, Harisa, Cole, Brene,Vesne i
Dine...pa sve do Djoke, i one nase “slavne”... U ime svih
nas, iz sezdeset i neke …..racunajte na nas !!!
:)))))))))))). 
Pjevali smo svi, apsolutno sve, i bez pauze... I nismo
stali, sve do trice !!!
Povremeno bi nazdravljali jedni drugima, za srecu,zdravlje,
za ponovno vidjenje, ... pa ustajali, te skupljajuci case “
u ruzu” kucali se, nazdravljali... te bi onda  opet,
nasmijani i razdragani, svi kao jedan, jedan kao svi ... svi
zajedno, zdusno i slozno pjevali, kao nekad  
!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Da...... bila je to zasigurno jedna od ljepsih banjaluckih
mojih poslijeratnih noci. Pa je moram i spomenuti, ovdje na
Vinjeti…...a necu je zaboraviti, sigurno nikad. Bila je to
noc u kojoj sam se osjetio izuzetno sretnim. Naravno, zbog
prisustva Djuze, Djude, raje s kojom sam odrastao,...osjecao
sam se tad, dvadeset-trideset godina mladjim…..osjecao se,
maltene ko nekad. I osjecao se opet,  k`o  Chombe !!!
Jer, lebdio je tu noc kroz tu cudnovato ugodnu sobu
ispunjenu dragim mi licima iz onog “prosloga zivota”  cijelo
vrijeme onaj duh mladosti, pa me podsjecao stalno da jos
nije umro taj Chombe….taj lik koji sam bio ja, tako zvan od
djetinjstva i u Banjaluci citavih tridesetak  godina,sve do
rata, a koji se poslije izgubio,…. i gotovo nestao !!!  Pa
je ostao samo lik, kao sjecanje iz tog prosloga zivota.... a
zvao se ja, i postojao tako,.... tamo nekad.  Pa sam i ja
tako to dvije decenije evo prihvatio, kao
stvarnost,realnost, kao moranje.  I dvadesetak godina je
tako bilo, sve do ove noci neki dan.  A te noci, svi tamo
prisutni su me znali i poznavali, citav zivot maltene.  I
svi su me tamo  te noci zvali i oslovljavali, sa Chombe !!! 
Te su se noci opet vratila predivna sjecanja na nesto
prelijepo i nikad prolazno,  ta je noc za mene imala
savrsenu ljepotu i vrijednost neprocjenjivu, jer sam bio sa
ljudima s kojima sam zivio "ZIVOT" !!!  
A te noci eto, opet se pojavio jako drag mi lik. 
Bio sam tu noc, nekih tridesetak godina mladji. 
Tu noc bio sam opet, Chombe.

Svaka noc, kao sto je bila ta u toj kuci bosanskoj, i u toj
sobi ljubavi i srece, za mene je biser pravi.
Rijetki su trenuci srece, u Bendzelaj danas. 
Bogu hvala, na svakoj takvoj.

Raja… Sretna Nova godina   !!!

I tebi andjele...

Hvala takodje prijatelju!

Prica je prepisana iz necije glave.  
A pocinje, i tece dalje…. otprilike ovako.

Bio jednom jedan rokenrol, i ja u njemu. Mlad i sretan, a
nesvjestan svega onog sto me u zivotu daljnjem ceka. Zivio
sam zivot, i onu mladost najljepsu, .... plovio k` o list na
brzoj matici,..... furao kroz zivot svemirskom
brzinom....uvijek uz Rock and Roll, dobru raju i koncerte
razne. Uzivao istinski u rokenrolu, zivio zivot u ritmu
muzike za ples.

A onda, dodje rat.
Pa s njim, dodje i izbjeglistvo. Nova domovina, novi jezik,
novi folovi....i zapoche tada neki sasvim drugi rokenrol.
A, Bogu hvala ubrzo zatim zasnovah i familiju, ozenih se,
izrodise se djeca. Tri komada, sve jedan za drugim. Pa, s
tim dodje i  odgovornost velika, ozbiljusha stroga i dumanje
strashno. Pa sta cu drugo, nego se presamitim i podbochim, i
ufuram se sav u taj neki  votazi, novi. Prihvatim ga kao
stvarnost, realnost, Bozju volju, sudbinu i nafaku. Ili neko
moranje.  Pa,tako dalje zivim.
Ponekad mi se ukaze onaj drugi, onaj prosli rokenrol…..ali
ga brzo i mudro opichim po labrnji, pa se opet prepustim
gotivi novoga, zrelog i stvarnoga zivota. 
Zajebem naravno i koncerte rokenrola, zajebem i derneke ,
tulume dobre, zajebem i staru dobru raju iz  bivse mi ulice
i kvarta, sto se tamo u nekoj novoj domovini i u nekom novom
rokenrolu pronasla. Smetnem sav taj prosli zivot, k` o da je
bio samo koncert neki. 
I uzivim se potpuno u taj neki novi stil, i novi imidz.
Punih deset godina nisam otisao ni na jedan koncert Rock and
rolla, vec isao samo na volks-festove razne, kao i na
rodjendane djecije, otprilike desetak svake godine. Odem
tako pokadkad vikendom nekom na kucno sijelo,...ili  meni
dodju Besko, Esko, Kico ili Mico s familijom. Pa uz kilo
Stocka, oval sudzuka i travnickog sira i neizbjeznog
Halida.....popricamo pametno, o svemu. A, kad neke godine
spomenuh da sam sa nekim austrijancima opet bio na
rock-koncertu, Jon-Bon-Jovija u Becu...pa da bih rado opet
na neki, jer je fenomenalno bilo... gledaju me gosti prvo
nijemo, pa mi onda rece Mico ili Kico…Besko ili Esko….
onako,drugarski.
” Ma, jbote to buraz….zar je tebi jos do toga !!??? Mi, ove
godine bili  na moru, u Turskoj. All inclusive,…. jedes,
pijes kolko hoces, a sve za tri-cetri stoje !!!  Ahhhhh….
jbote koncert. “  
Da, mislim se….. stvarno je tako.  To je zivot,do jaja...a
odmor, boli glava !!!?  Mislim se, mudro razmisljam,  al` ne
kazem nista. 

I tako....djeca rastu, skoluju se, poslao ih u desetak
zemalja preko skole,na skijanja i ljetovanja razna,  bili
cak i kod dajdze, mjesec dana u Americi !!! A ja, vazda i
samo po Bosni i Saraj`vu bio.  Al` dobro, ja to volim. A i
morao sam, radi rahmetli majke i babe mi, sevap je bio. 

I,eto. 
Lijepo bijase, sve sam u te dvije decenije dozivio i fino
prozivio. Pa,odrastose i djeca, postadose skolovana i bogu
hvala velika, samostalna. Pa hajd` rekoh, da sad i tata malo
uziva opet u rokenrolu !!! Ukljucio se na internet, pa
gledam pomalo kad ce doci neko od meni poznatih i dragih
bandova u Viennu, kad je neki  dobar koncert, i neka teska
rokacha za dusu moju rokersku, gotovo izumrlu.
E.....al` ne`sh majci, jarane !!!
Pa sta ti je Dzevdo,...jesi normalan !!!? Pa, dje ces ti to
bolan,  pedeset ti je i neka, matori…... unuk ti na
putu....a ti bi, po koncertima svrljo !!?  A treba stan
otplatit, pa djecu malo pomoc, a dje je auto, dva,...pa
krediti...pa kuca babina,sto ti je ostavio…...pa,ko ce to
sve !!!?
E dobro,rekoh. Eto, nece niko, ja cu. Ko sto sam i sve
dosad. A ima Dzevdo, mislim se.... jos zivota i fore za svoj
ceif. Nekad, poslije.

Pricu sam ovu cuo slucajno, neki dan. Bio kod jarana mi
Samke, pa se uz Dunav otsetamo u posjetu, kod njegovog
radnog kolege. Bivseg. A taj nam onda uz kilo Stocka,
crno-bijelu mezu i paprichice uzasno ljute opricha ukratko,
citav svoj zivot. Ili, kako on kaze, svoj jebeni rokenrol. 
A, prica je puna istine,  neke. Zato je i pisem.

Dzevad A. je prosle godine dozivio mozdani udar, jedva
prezivio....pa je sad sav rashodovan, sjeban i nikakav !!!!!
 
Otad ne radi vise,na bolovanju je. Psiho-fizicki slab,
nemocan, bolestan, pa je uglavnom cijelo vrijeme u kuci,
pomalo cita novine,gleda TV, ponekad mu neko navrati, i to
je to. A dodju mu i djeca, dodje i unuk, obidju ga, kao i on
njih kad se osjeca dobro. Auto je davno prodao, ne smije
vise vozit, pa ga voza zena, ako gdje ustreba. A ne ide mu
se ustvari,vise nidje !!!

I, eto.
Gotova prica.

A nesto mi se te veceri u pamcenje dobro urezala recenica
Dzevdina, jedna. 
Jebi je, mozda je i nebitna u svemu....ali je i bitna.  
Naime, rece nam izmedju sveg ostalog Dzevdo da mu je jako
zao da nije ispunio jednu davnu i veliku zelju iz mladosti.
Zelio je to i tad,kad sve bio je Rock and roll, zelio i
poslije, zelio vazda jako. Ali, jbga....nije nikad uspio. 
Nije mu se dalo.......eto, samo da ode jednom nedje,... bilo
dje..... na koncert ZZ-Top-a  !!!!!

Raja,svako dobro.
Zivite zivot,... samo je jedan rokenrol.

Bila je Banjaluka u februaru uvijek takva,  od kisa i mokrih
snijegova bljuzgava, prljava  i ne onako lijepa, kao inace.
Pa, i ove zadnje subote februara, bila je takva. Ili, jos
gora. Grad bez ljubavi, sumrak ideje…..lose vibracije, u
tvojoj glavi.  Otprilike, neki takav ugodjaj.
Ali, ako uspijes da savladas i smetnes sve te vibracije,
ruzno vrijeme i predrasude proklete, pa bez obzira sto je
februar trinaesti, ili bilo koji drugi odlucis i skontas da
taj dan tvog boravka u Banjaluci moze ipak biti lijep,
dozivjeces u Bendzelaj, i u februaru  proljece. 
Samo,ako hoces.
Recimo, ako zanemaris cinjenicu da je vlasnik tog lokala vec
decenijama, i jos od prije rata onaj svima nam poznati
hostapler Momo Djukic, pa se ipak odlucis da sjednes u
staklenu bastu kafica “Ex” na Hanistu, imaces zasigurno
najbolji pogled na najcuveniju, a meni licno zauvijek
najljepsu gradjevinu Banjaluke,  dzamiju Ferhadiju. Ja sam
te momente, ko je vlasnik kojega lokala u Bendzelaj u glavi
odavno rascistio i prebrodio, pa se u proslu subotu
prolazeci sa bratom kraj Ferhadije svratim u taj kafic preko
puta, na cugu i uzivanciju od sat-dva. O lokalu se nema sta
posebno reci, sasvim je obican, klasicni banjalucki. Na
ulazu je jos uvijek onaj sank od svedskog mramora za kojim
sam s rajom prije rata par puta stajao, a u produzetku je
nadogradjena zimska basta, sva u staklu, pa sjedis maltene
kao na trotoaru. Cijelo vrijeme svirucka nasa mjuza
osamdesetih, sve neke balade i laganica neobojena,  nema
guzve, sve je na ugodnom prihvatljivom nivou. A najvazniji,
odnosno jedino vazan momenat u tom lokalu je da u udobnim
foteljama sjedis uz samo staklo i imas izvrstan pogled na
banjalucku Ljepoticu, i sve oko nje. I uzivao sam u tome tog
podneva, zaista.
Ferhadija je jos uvijek opasana onim skelama sa kojih je
uredjuju s vana, a kad se to zavrsi, pa skela skloni,
uzivancija sjediti tamo bice mi jos veca i ljepsa.  Zimus
sam od rodjaka koji se dobro poznaje sa banjaluckim muftijom
cuo da izgradnja Ferhadije teche sporije, jer se sve radi na
stari i poseban nacin, hvata se kisnica, pa s njom mijesa
malter, a donosi se i sistematski ugradjuje pronadjeno
kamenje porusene Ferhadije. Nesto slicno kao pri izgradnji
Starog mosta u Mostaru. Tako mi slicno rekose u novembru i
dva irgeta iz Sarajeva sto sam ih slucajno upoznao sjedeci
za istim stolom u cevapcinici „Kod Muje“, tu na Hanistu.
Rekose mi da ce vanjski dio biti ove godine zavrsen, ali da
unutra ima jos dosta toga da se uradi. Pa, rekoh
…..cekacemo. I Bogu hvala, bice.
Ja volim to mjesto i taj dio carsije banjalucke, jer sam
odmah iza tog zanatskog centra, u onoj danas neuglednoj
cetverospratnici i rodjen, pa  sam tu na Hanistu i oko
Ferhadije i djetinjstvo  proveo. Naravno, promijenilo se
tamo puno toga. Nema vise na uglu one male prodavnice
“Duvan” gdje smo kupovali slicice Zivotinjskog, Auto-moto,
ili WM Minchen 74, nema ni nase slasticarne kojoj sam
zaboravio ime, nema ni stare pekare gdje su se cesto po
narudzbi pekli janjci, pa nam dijelili u mochu namochene
snite kruha, a odavno nema vise ni onih malih zanatskih
radnjica sto su se uvece zatvarale cepenacima i velikim
katancem zakljucavale. Umjesto svega toga sad su tamo neke
druge trgovine, moderne pekare i butici, a podno Sahat-kule
sjedeci u “Ex”-u primijetim i nekakvu prodavnicu kompjutora
“Media-market”!??
Ali, naravno da nije otamo sve nestalo, to mjesto i danas
ima dusu, iskrenom Banjalucaninu uvijek dragu i
prepoznatljivu. Ni ja, ni Banjaluka nismo ono sto smo bili,
svjestan sam toga. Ali, meni neki ruzan natpis na fasadi,
hrpa nepoznatih faca na ulicama danasnjeg Bendzelaja ili
nekakav Media-market ne mogu ubiti i uzeti dusu Banjaluke.
Ja sam tako odlucio i skonto, odavno vec. I tako ce biti,
dok me ima.
A jos jedan momenat tamo je danas posebno dobar.  Naime, kad
iz lokala izadjes napolje, doceka te onaj prepoznatljivi i
jako drag mi miris rostilja i cevapa, iz pedesetak metara
udaljene cevabdzinice “Kod Muje”. I vec malo poslije,
smjeskajuci se gledam brata sto jeduci slatko i motajuci
slijedecu plocu socnih cevapa u komad vrele lepinje, onako
seretski rece da bi se on u Banjaluku vratio da zivi, … eto,
samo radi Mujinih cevapa !!?  Kisa je bila vec prestala,
sunce se pomolilo cak, pa se prosetasmo kraj Tuzilastva gdje
je brat prije rata radio kao Pomocnik javnog tuzioca, te 
sjedosmo u Ninon, na kafu. I Ninon danas ima tu zimsku
bastu, kao sto je u “Ex”-u, pa sjedosmo za sto do sajbe
odakle smo imali odlican pogled na onu najznacajniju
raskrsnicu na Cairama. A na toj raskrsnici meni je ustvari
bila najznacajnija prehrambena prodavnica “Bor”, gdje nam je
majka uvijek kupovala sladoled kad bi u vrelo ljetnje
predvecerje isli u posjetu kod teta Nure, na Hisete. Prije
rata se u Ninon islo na gusti sa slagom, zito sa slagom ili
snite, opet sa slagom. Slag je tada, jedno vrijeme bio pravi
hit, pa su tamo dolazile djevojke kojima je to bilo nesto, a
mi momci dolazili u Ninon, radi njih.  Ja licno nisam nikad
popio taj gusti sa slagom, a to zito mi nikako nije smekalo.
Uvijek sam bio nekako vise za tulumbu ili grcku baklava, kod
Enesa.
Bilo je vec kasno popodne pa pored Filipa Macure i Drvene
dzamije, te uzbrdo pokraj Partizanskog, dosetasmo polako
brat i ja do Gradskoga groblja.  Da obidjemo nase starce i
sutke jos malo popricamo s njima. Bili smo i ujutro, ali nam
jak pljusak ne dade dugo, a tad u taj rani sumrak, potpuno
se razvedrilo. Pa sjedimo na klupici uz grob odakle se vidi
cijeli nas rodni grad i kao na dlanu cijela  Starcevica,
gdje sam u onim setnjama od Seizmoloske srtanice, pa preko
Rajnera do Tresnjika, s majkom puno lijepih momenata
dozivio. 
Ja sam groblja nekad, kao i vecina ljudi smatrao turobnim,
mracnim i sablasnim mjestima. A danas je Gradsko groblje u
Banjaluci mjesto koje me uvijek ponovo ispuni nekim cudnim i
neopisivim osjecanjima. Ne mogu ih definisati, ali odlazim
gore cesto, i uvijek  rado. Ali, to je vec za drugu pricu,
banjalucku.
Uvece smo otisli u “Orhideju”, gdje u prijatnom drustvu
nekih dragih nam Banjalucana, u toj oduvijek bitnoj kafani
grada zavrsi ta banjalucka februarska subota.

Ja volim jako te subote u mojoj Banjaluci.
Pa makar i bile bljuzgave i kisne, kao ova zadnja. Volim te
setnje stazama djetinjstva i mladosti, pri kojima se ponekad
doduse uplicu i neka druga nezeljena osjecanja, ali se opet
intenzivno bude i one prelijepe uspomene i sjecanja, na
prosli zivot. A ja ne mogu da varam samoga sebe i da
ogranicavam svoja sjecanja, niti to hocu. Pustam im na
volju, neka me preplave. I bude mi lijepo dok ponovo
ozivljava stara sreca, i ispunjava mi dusu necim cudnovatim.
Volim taj osjecaj koji se pri setnjama Banjalukom u meni
uvijek ponovo budi, da i pored dvadeset godina izbivanja, i
pored svega sto se desilo, ja uvijek pripadam tamo. 
Ja ustvari otamo nisam nikad ni otisao,  tamo mi je zauvijek
ostala dusa. A kad bi je se odrekao, postao bih niko i
nista.

Srdacan pozdrav, g

Dobar dan:))))

Sve mislim da sam se potpuno integrisao u svedsko drustvo, a
onda procitam tvoja sjecanja i sve se vrati na staro. Hvala
prijatelju.
Tvoju knjigu, ako je ikada napises, cu staviti na pocasno
mjesto uspomena iz rodnog kraja. AFERIM!!!

Danas popodne kupovao nesto, pa u dvije trgovine na kasi
dobijem na poklon, kuhano obojeno jaje. Jedno lila, a drugo
zeleno. Smazao sam  odmah na parkingu, oba....i sjetio se,
eto tu kraj auta, i na parkingu..... svacega.

Iako je moja pokojna majka bila rimokatolicke
vjeroispovjesti, a brat i ja godinama ljetnje ferije u
Mostaru kod bake i dede provodili, , pa je tako i pola mene
zivjelo citav zivot u tome necemu, ja nikad nisam saznao, a
ne znam ni dan-danas.... zasto su ofarbana  kuhana jaja,
jedno od obiljezja Uskrsa !!!?
Sramota,mislim da nije, jer sam odgojen od roditelja
razlicitih vjeroipovjesti i komunista, koji kao profesori u
bivsoj Jugi nisu ni smjeli, a valjda niti htjeli da me upute
u to sve. Pa sam postao, a i ostao, u tome neuk… i eto, ne
znam zasto su jaja sarena i obojena, bas na Uskrs ??! 
Mogu lako da saznam, pitam, negdje procitam, ali necu. Nije
ni bitno. Kad nisam dosad znao, ne moram znati nikada.
A nije sramota, kao sto nije sramota mnogih Austrijanaca,
koji ne znaju zasto je i sta je Uskrs, i sto se slavi,
tj.obiljezava. Danas opet slusam na radio-Wien anketu
provedenu na hiljadu ljudi….. pa,smijesno cuti sta recimo
studenti u Vienni bubaju i lupetaju.!!! Svi ovdje znaju da
je Uskrs, barem po slobodnim danima,:)))), ali pola ih ne
zna i zasto je ???!
Ustvari, ...evo, ja sam siguran da mnogi koji ovo citaju i
ne znaju da je Uskrs najveci i najvazniji svetac, praznik u
kriscana.....a ne Bozic, kako mnogi misle !!!? Al`, nije
bitno.

E,.. a moj pokojni dedo koji je bio veliki vjernik, pa
putovao i do Rima, ali i do Stambola….je sjecam se, vazda
govorio da je samo jedan Bog....nema ih dva,tri, ili
nekoliko...vec je, jedan za sve. Pa nam je sjecam se, svoje
propovjedi obicno pocinjao sa:  “E, djeco...recite mi, sta
je starije !!? Koka ili jaje.”  Toga se sjecam,dobro. Dalje
se price, ne sjecam. Vjerovatno je majka ulijetala...., pa
prekidala seansu….:)))). Pa, zato ni sad ne znam, sta je
starije. Koka ili jaje.

Ustvari, ja nisam htio pisati o Uskrsu i religiji, vec vise
o jajima. Iako je to dvoje u nekakvoj vezi, a ni sam jos
uvijek ne znam, zasto !!!? 

Moj je otac Sadik, rahmet mu dusi,...nekad davno studirao na
Filozofskom faksu u Beogradu,  i tamo naravno, svasta-nesto
naucio.  A studirajuci u Begisu je izmedju svega ostalog
skonto i da su kuhana jaja, jako bitna u votazi. Sjecam se,
da ih je naprosto obozavao.  A cuo sam par puta, dok sam
sjedio u cosku dnevne sobe i igrao se auticima, kako je otac
na subotnjim vecerama i sjedeljkama pricao raji kako su se
tada po Skadarliji i bircuzima beogradskim mezila uglavnom,
kuhana jaja. Nije se moglo, nije se imalo, i rijetkost je
bila da neko za mezu naruci suho meso, ovciji sir ili
sudzuk, koji se tad ustvari, nije ni sluzio.  Kao glavnu, i
jedinu mezu su imali tad, kuhano jaje.  I govorio je Stari
poslije, kako te dva kuhana jaja mogu zasititi, za citav dan
!!?  Toliko su naime hranjiva, i organizmu potrebna....pa je
on znao studirajuci, tako pocesto. Dva kuhana jaja, dnevno.
I sasvim dovoljno, da ne budes gladan. 
Haman.:)))).

Poslije su tu mezu moj Stari, i ekipa sa rahmetli Vehidom
C., pa profesorom  Kustric Ismetom, Hamdijom Pasic,  te
Grbic Dragom,,,,, i mnogim drugim banjaluckim facama i
boemima, upraznjavali  u kafani “Beograd”, kod “Dole” ili
kod “Mujcina”. A danas, mislim da toga u Bendzelaj vise
nema. Ili da je takva meza, sa samo kuhanim jajima, tamo
izumrla. A meni licno meza, nasa bosanska...iako sad  ima i
svega ostalog,  je i danas nezamisliva bez kuhanih jaja.
Tako vazda bilo, i zauvijek tako ostaje.

E…..a moj stariji brat i ja smo, cini mi se odrasli na
banjaluckim cevapima....i na jajima !!! Zahvaljujuci nasoj
majci i dragoj baki Anici.
Nasa je pokojna baba u Mostaru gdje smo raspuste provodili, 
drzala kokosi. Pa je bilo, za dorucak....svako jutro jedno
jaje,organizmu snagu daje…ija,ija,oooo:))))…I bilo tako u
djetinjstvu, godinama.  Ali, i poslije u mladosti smo buraz
i ja,...jaja marisali, nemilice !!! Nezaboravne su one
kajgane ili hemendeksi,  uz paradajz na maslinovom
ulju....poslije iscrpljujucih veceri u disko Boriku, Ringu
ili Kajaku.... ahhhh ,kako su samo smekala jaja, tada
!!!!!!!!!!!? Cini mi se, nikad kao tad. A poslije toga, kao
desert, schateau. Umutis mikserom dvoje jaja sa secerom, i
eto ti poslastice.....ma,jbo ove Milka-praline i Mozart
kugle danas, sta je to tada bilo !!!!?

Eh naravno, danas nemamo ta i takva jaja, sto mirisu...ona
domaca, sa pijace. Eh da,...ona “usrana” jaja :)))). Izraz
je ruzan, ali tako se tada govorilo. A tako je i bilo.  Ona
jaja koja su bila usrana, ona su i najbolja bila!!!!
Naime, ja sam kao djecak cesto isao s majkom na pijacu, da
joj pomognem da nosi sve one kese do auta. I uzivao sam u
tome i tad, kao i sad sto uzivam kad odem dolje, u
Banjaluku. Uzivao sam hodajuci s majkom od standa do standa,
probavajuci sir i kajmak, pa govorio majci, kao neki
odlucujuci faktor:)))...koji cemo da kupimo !!! Usput
receno, taj sam odlucujuci “faktor" svojoj majci bio tad, a
i ostao zauvijek,....do kraja njenog zivota.  Nebitno je u
ovoj prici...ali spomenuti,  moram. 
Elem, jaja na pijaci probavati naravno nisam mogao, ali me
je majka poducila, tad, i to mi ostalo u pamcenju, evo
vjecno. Naime, da gledam i razlikujem ona domaca jaja, od
“galofaka”.  Te da kupujem  jaja “od praave seljanke”,
….koja ima jaja na hrpi, pred sobom.  I jaja, koja su onako
malo prljava, neusminkana....a nasim jezikom prosto receno,
malo “usrana”. Ta su najbolja.

Moj je sin, sad osamnaest. Velik i zreo momak,... mashalna.
Pametan  je, inteligentan…..ali godinama nije volio jaja !??
Kaze, ne smekaju mu....ne moze ih, nikako. Doruckovali
najcesce zajedno, pa mu nudim kajganu na putru, hemendeks sa
svim i svachim...ali, nece. Pa mu  usput pric`o i price o
jajima...o znacaju, hranjivosti,..pa o sebi zdravom Bogu
hvala, o babi mojoj  pokojnoj, o svemu mu pricao,..ali,dzaba
!!! Nije htio, ni da proba.
E..a prije godinu dana, kreno chova u fitness :)))...pa tamo
se zdruzio s nekim momcima i trenerima koji nesto znaju,
isto kao i ja...ali koje je poslusao.  Pa, da skratim....sad
momchina marishe po pet-sest jaja, dnevno !!!!  I, obozava 
jaja. Kuhana, pecena, obojena,neobojena...svejedno. Moze, i
prijesna cak. Pa ih sad kupujemo, stalno, i u velikim
kolicinama.  Kupujemo ovdje,  ali i u Bosni.  Kad god odem
tamo, povuchem, ponesem  ona jaja nasa bosanska, ona sa
pijace…...ali,samo i uvijek, ona ”usrana” !!! Jer, znam
decenijama vec,da ta usrana,.....e, ta su najbolja 
!!!!!!!!!!!!

Pa tako i neki dan sa sinom, na povratku sa tekme u
Zenici....kupim na pijaci trideset komada, upravo takvih
jaja, “od praave seljanke”,….i sa hrpe.  Eh, al` problem je
na hrvatskoj granici...jer tamo gledaju, traze, meso,sir, pa
tako i svjeza jaja oduzimaju...i u kontejner, nemilosrdno
bacaju !!!! Znam to, jos otprije. Boje se valjda da cu im
salmonelu kroz „lijepu nasu“ pronijet,… putujuci do Austrije
!!!?? Al`, imam i ja taktiku….imam stil.:))).
Idem dolje cesto, al ne svercam nikad nista. Ne dilam drogu,
neam suhog mesa i sudzuka dvajes`` kila, nemam nista sto ne
smijem prenijeti, i ne bojim se nicega. Imam samo za sina
trideset, malo usranih jaja sa pijace)))). A znam, kad bi ih
bezboznici nasli,  nemilice bi ih pobacali u
kontejner…..iako znaju da je za par dana, mozda i meni
samom, Uskrs !!!
Dolazimo na granicu, ja u plavo-zutom dresu  be-ha, ne
skidam ga…. Boli me briga, pobijedili smo. !!! Sta imate za
prijavit... rekoh, nemamo nista. Kao sto i nemamo.  Eh, al``
izlazi iz kucice gospon carinik, a smrknuti nakurcheni
policajac, do njega….pa vele, ajmo malo ustranu, na pretres.
Pa me prvo kulturno  zamolise da otvorim gepek. Pa onda,
poslije gepeka da otvorim torbe, jednu po jednu. Pa, kese…
sve polako pipaju , gledaju, vade hlace, gledaju u
dzepove))….pa, otvorise cak i neseser Dariov i moj,
pa pitaju kakve su ovo tablete !!???..rekoh, Enac..za
pritisak. Pa ih ja upitah, traze li mozda drogu
!???..nasmijase se, odmahuju rukom, i traze uporno dalje.
Pogledase i naprijed, unutra po vratima, traje to vec pola
sata, haman…..pa na kraju, dadose nam pasose i uz smijesak, 
rekose da mozemo ici.  
Odzdravih srdacno,….i lagano, prema Vienni. Dario se poslije
smije, ne konta me. Smijesno mu bilo da mi je godra da sam
mu prenio, ili eto, prosvercovo jbote….trideset jaja !!? Ko
da je to sad,nesto !!!?

A meni, bilo stvarno nesto drago, ali mi i smijesno bijase
da levati nisu skontali da je ispod sesira i mog crnog
kaputa,krojenog beze veze…..na zadnjem sjedistu moga
auta....trideset jaja !!! Doduse malo usranih,….ali
garantovano najboljih jaja, na cijelome svijetu !!!!!! 


Raja, sretan Uskrs !!!

Koncert,.... u Austriji !!!

Ha,haaaaa,ha Champ tvoj text o nashim jajima je zaista top
satira izgnanicke stvarnosti.Zamisli da si pao na
austrougarskoj grani a sledeceg dana u Die Zeitng osvane
vijest u schwartze kronika:
-uhapshen zbog shverca usranih BH jaja.
Djaba objashnjavati da je to natural i organic,globa do
jaja!

Evo jedna zivotna prica o jajima iz 1990.Zimu 89-90 sam
proveo na plazama juzne India,Goa.Komshija u susjednoj
kolibi/bungalovu je bio veoma zanimljiv Italijan,novinar
koji je bolovao od leukemije i prakticno mu je ostalo par
mjeseci zivota.Dosao je u Indiju,kako rece da se ubije
jeftinim heroinom,jer su sve terapije propale i ne
pomazu.Desilo se da su nam uskoro isticale vize pa smo
morali ili napustiti zemlju ili otici u Auslanderamt u
Bombay da ih nam produze josh koji mjesec.Svi su u selu
znali njegov problem jer je bilo veoma ocito,a dekao se
desetak puta dnevno.Baulja po plafonu.Stefano,moja malenkost
i jedan japanac,Toshi smo bili 3 najvece zuje i zent na Goa
te sezone.Goa-Bombay 580 km ili 14 sati voznje busom kroz
vukojebine i djungle.Stefanova ovisnost je bila tolika da je
samo za puta u jednom pravcu trebao skoro gram graska,toliko
i u povratku,plus 2-3 dana u Bombaju dok ne dobijemo
muhure=tablica mnozenja.On uopste nije vodio racuna o
ikakvoj sigurnosti jer mu je prakticno bilo svedno.Autobus
polazi predvece iz centra sela a mi se ukrcavamo zemlja
vazduh.Radio mileva proshljakala pa nas na kontrolnom punktu
na prelazu u Maharstra doceka kordon murije.Stefano tipovan
za sachekushe,ouch!
Murija:ajmo sve stvari iz gepeka napolje,vadi ruke iz
djepova i nijedne da cujem!
Jedva sam uspjeo razbuditi zabara,klipici shibica u ocne
kapke da ne padaju od stondare.Trkelja murija stvari,nista
ali se zlobno smjeshkaju.Mene ignorishu ali navalili na
Stefana.Trkeljaju djepove,tijelo kad ga drot opipa ispod
jaja,nesto ne shtima ima vishka,ha,haaa,haaaa.
Sta je ovo:dreknu drot!
Nista,jaja:promrmlja Stef!
Koga ti folirash,otkud ti troje jaja:dreknu drot i naredi da
podju u obliznji via promaja SUP.
Urodjena deformacija:pojasni dotuceni Stef i podje u stanicu
milicije.Pred ulazom lezi krava i bori se da sazvace papirnu
vrecu od cementa a na krovu copor majmuna deka grupnjak.Ode
Stefan sa murijom a mi u busu cekamo gotovo 2 sata rasplet
drame.Vratishe se nasmijani i put se nastavi.Stefan je za
puta natrpao desetak gr horsa u gumenu rukavicu pa pd
jaja,lafo rijamu nece tamo trkeljati,eh.Rezultat
pregovora:$200 baksheesh globe i josh su mu dali 1 gr da ne
rikne od zikre do Bombaya.Josh mi se pozali da mu je mladji
pozornik sa bambus palijom mazno jeftin plasticni walkman i
prijetio batinama i zatvorom ako ne plati.
NARAVOUCHENIJE:
sve shto covjek zashteka ispod jaja nije bash sigurna
investicija!
And btw sretan/srecan ovaj prosli i onaj nadolazeci USKRS
jer zivot je ionako bozanska parodija!
g

PS. naravno i mene su drotovi detaljno prepipali,ispod jaja
poduze i svaki djelic tijela,odjece,torbe,nista a javljeno
im da sam "zozon"!
Q:Kako?
A:poslovne tajne pankashu cargo earlines,lol,uticaj goljaka
i titoizma na mladalacku psihu!
g

U proslu nedelju opet bijase sve sivo i nekako nenormalno,
prava agonija od vremena za ovo doba godine. Setam u to
cudnovato jutro kraj Dunava, cujem cvrkut ptica iz obliznjeg
sumarka... a polako paducka, onaj najljepsi snijeg !!??
Boze, nikad to dozivio nisam.  Pa,cudeci se tom fenomenu
usput sretnem i pozdravim jednog komsiju, starijeg gospodina
koji zivi sam u nasoj zgradi.  Zastanemo obojica malo, pa
popricamo onako neobavezno,  a uglavnom o vremenu kakvo kako
rece ni on dugo ne pamti, u aprilu.  
I podsjeti me taj susret jako, na rahmetli Vehida.

Moj daljnji rodjak  Vehid,  bio je jedan od onih pomenutih
boema i banjaluckih  “pjesnika zivota” koji su se sastajali
na onim nekad  kultnim mjestima grada,  “Kod Dole”, “Kod
Mujcina”, ili u kafani “Beograd” , i tamo cesto mezili, samo
kuhana jaja.  Bila je to generacija ljudi koji su zajedno sa
mojim Starim bili i moji ideolozi i uzori na zivotnome putu,
a koja je sa banjaluckih ulica, iz kafana i zivota tamo
uopste,  vec odavno i potpuno nestala. Od meni poznatih iz
te, rekao bih slobodno najbolje i zlatne  generacije
Banjalucana, otisao je najprije moj rahmetli otac Sadik, pa
za njim polako, sve jedan po jedan i svi ostali.
Ali, ja ne zalim vise sto je tako, i sto su otisli. Pomirio
sam se s tim odavno vec, kao sa necim prirodnim i normalnim.
 Nisu otisli mladi,  umrli su u starosti,  i Bogu hvala neka
samo ide redom.  Naravno da mi nedostaju zauvijek,  ali
kontam nesto,  bolje je za njih same da je tako. I da su
otisli. Jer smatram da tim takvim divnom i plemenitim
ljudima zivjeti u Banjaluci kakva je danas, prezivljavati i
ponizavati se tamo,  nikako ne dolikuje.  Nije ih dostojno,
a dostojanstveno, nije pogotovo.  
Pa je bolje da su otisli i radi samih sebe, a tako i ostali
u mojim prelijepim sjecanjima kao VELIKI LJUDI, .... kao
intelektualne velicine,  kao titani onog Titovog doba i
vremena, kad se uvijek znalo ko je ko, kad se zivjelo
dostojanstveno, i puno bolje i ljepse nego danas.  Ovaj
pogani svijet  danas, nikako nije vise za njih.

Posljednji zivuci titan iz te plejade i generacije meni
poznatih i dragih ljudi u Banjaluci,  ostao je Vehid. Ostao
je za rata, cijelo vrijeme u Banjaluci odakle nije pristao
da ide i bjezi, a gdje je onda desetak godina nazalost
prozivljavao pravu golgotu i sramotu.  Prica je ruzna i
preduga, bio je maltretiran, ponizavan,  a poslije „Oluje“ 
kada su se u Banjaluci cinila strasna zlodjela u ime odmazde
neke,  bio je i pretucen u svome stanu u Kidricevoj, od
nepoznatih uniformisanih egzekutora. Pokusali su ga tako
pretucenog i na ulicu izbaciti, ili ubiti, ali ga je srecom
spasio njegov dugogodisnji komsija, tada oficir u samozvanoj
JNA. 
Ehhh, srecom,...ili nesrecom.
Posjecivao sam Vehida redovno, pri svakom svom poslijeratnom
odlasku u Banjaluku.  Pomagao mu koliko sam mogao, pa
razgovarao s njim dugo o svemu,  zvao ga sebi, predlagao mu
da se izvuce i dodje kod mene u Austriju, ali nije htio. A
negdje krajem oktobra, godine dvije hiljade neke, bili smo
nas dva i posljednji put zajedno.
Bio je tad vec dobro bolestan i rovit,  kasljao je puno, a
sve manje izlazio napolje.  Vrijeme je uglavnom provodio u
hladnom stanu,  zamotan dekom sjedeci u svojoj fotelji, u
cosku…. citajuci nesto, ili gledajuci TV.  A zivot mu je
spasavao i pazio ga jos samo unuk, sin mladje mu cerke udane
za jednog okorjelog Seseljevog radikala, pa je i ona vrlo
rijetko dolazila da obidje oca, valjda nije smjela. Druga,
starija mu kci se uz rat skrasila u Finskoj,  i nikad nije
ni dolazila.
I predlozi mi Vehid to jutro, dok smo u hladnom stanu
sjedili i kafu pili, da malo prosetamo do pijace....kako
rece, da malo prodrma stare kosti, i da se vidi sa nekom
svojom rajom ??! Pa,obuce polako od nekada poznato mi tamno
odijelo na kojemu je sjetih se i prije, uvijek i vjecno bila
prikacena znacka druga Tita.  A vidim, stavi u dzep kaputa i
omanju, a praznu plasticnu flasu ??!  Te se polako nas dva,
setnjom spustismo pored Metalske do prvih pijacnih tezgi
kraj Crkvene, a kraj jedne gdje su neke zene prodavale
rakiju i med, stoje dva postarija gospodina u kaputima,
nesto pricaju i cupkaju u mjestu. Vehid mi rece da im
pridjemo, te me kulturno predstavi,  kao dragog mu rodjaka. 
Jedan od te dvojice je bio penzionisani profesor, a predavao
nekad na Metalskoj skoli zajedno sa mojom majkom, pa mu
drago bijase kad mu Vehid rece ko sam.  Drugi je bio visok i
mrsav covjek, hrapava glasa i sa velikim kesama ispod ociju.
Nekad bio inzinjer u pogonu Profesionale, u Rudi Cajevcu. I,
nakon kratkog medjusobnog upoznavanja, Vehid srdacno
pozdravi i stariju zenu za tezgom imenom Grozda, kojoj pruzi
onu praznu plasticnu flasu.  Ova samo klimnu glavom, ne rece
nista. Pa sam tek tad shvatio da je to bila, Vehidova dnevna
doza. A Grozda vec pripremila jos dvije prazne casice, pa
drzeci ih onako spremne u rukama upita mene, da li bih mozda
probao rakiju  !???  Gledam je par sekundi, onako zatecen
pitanjem….pa se snadjoh, i rekoh:  “ Da naravno…dajte nam
svima, da probamo !!!“
Smijemo se na moju opasku svi, a Vehid dodade jos, da je
rakija od Grozde, prava domaca,….a prepecenica !!!! I da je,
ko lijek. Lijeci dusu,... ranjenu.
 I tako, krenu onda ona prica srdacna, pametna, ona 
banjalucka.  Kako je majka, pitaju me, gdje je….te kako je u
Austriji, imal` tamo krize…i tako to.  A onda predjosmo
naravno, na  „stara dobra vremena“….pa ostadosmo citav sat
vremena tu kraj tezge kud naidjose jos neki poznati 
Banjalucani,.... zastadose, upitase se srdacno s nama… i bas
fino bijase.  Susret na pijaci banjaluckoj, koji se ne
zaboravlja, nikad u zivotu. 
A, kad smo se rastali s rajom i krenuli nazad prema stanu,
predlozi mi Vehid da odemo jos do neke njegove kafane,  gdje
on ponekad na cugu i casicu ugodnog razgovora svrati.  Ajmo,
rekoh …drago mi bijase, jer kontam mozda je to neko novo
okupljaliste boema, akademika i banjaluckih onih „pjesnika
zivota“, koje u Bendzelaj jos nisam otkrio.  Ali, nije bilo
to. Vec nesto, sasvim drugo.
Taj se bircuz nalazi u Zanatskom, iza Gospodske, a negdje u
blizini kafica „Lovcen“. Otprije mi potpuno nepoznat, a zove
se jednostavno  „Ugo-grill“. Udjosmo u omanju prostoriju
gdje su samo dva stola za sjedenje i neki mini-sank u cosku,
za kojim stajase dva neugledna lika i konobarica. 
Pozdravismo ih,  sjedosmo za sto do prozora i narucismo
naravno opet, domacu rakiju. Kad nam je donese, Vehid se
srdacno upita sa konobaricom, te joj rece da nam skonta i
dvije one njegove, kako ih zove “djulbastije”, za mezu.  To
je nesto izgledom nalik na sis-cevap, ali puno drugacijeg i
nepoznatog mi okusa. Ali, dobro.  I onda, sjedimo nas dva,
pijuckamo, mezimo, kroz prozor napolje gledamo  i pokusavamo
nesto suvislo i polako da pricamo, dok nam iz pozadine sa
neke lokalne radio-stanice, cini mi se da se zvase
radio-dzungla….svirucka veselo, cirilica ?!! A onda u
birtiju upadose tri nekakva dzibera, pa se ocigledno vec pod
gasom, razgalamise, zovnuse svima rakiju,….. i nasa lagana
prica, potpuno stade.  A krenu prica i zajebancija, kroz
cijelu kafana.  Po akcentu, nisam skonto odakle su ova
trojica uz rat dosla, a za konobaricu sam pretpostavio da je
iz Slavonije, jer su je svi zvali i tepali joj,  Slavonka. A
onda se naravno u prici i uz sljivku-rakiju dohvatise i
neizbjezne politike, situacije u RS, u BiH, ...pa ovaj jedan
koji je Vehida poznavao dobro, “baci kost” koju Vehid
poslije trece domace,  i zagrize.  Pa odgovara braneci svoje
ideale, velicajuci i braneci Jugu, Tita i solijalizam. A ovi
i dalje podjebavaju, sve kroz smijeh, sve kroz jebu, i u
stilu….”E...da je valjala, ne bi se ni raspala !!!”. Ja,
samo sutim.  Gledam kroz sajbu, kulturno se smjeskam, a
primijetio sam kako mi Vehid svako malo namiguje…...i pravi
facu u kojoj sam procitao da treba da sutim. I kao, da ne
bendam budale. Pa sam, iako nerado, uglavnom  sutio. A
skontao sam da je i bolje, jer ja sutra odoh za Austriju, a
moj Vehid medju tim nikogovicima, osta. Pa je bolje da ga ne
kompromitujem kod tih gadova, te mu tako samo pogorsam i
otezam, ionako bijedan zivot.
E, poslije sat vremena, rece mi Vehid da platim sta smo
imali, jer ce prekosutra penzija, pa nije pri lovi ??!
Mislio sam to ionako da platim,...pa ga samo potapsah po
plecima, sutke zagrlih,..te ustadoh, i podjoh kratko, prema
toaletu. A usput cujem kako Slavonki govori da je prekosutra
penzija,... pa ce izravnat ONO ??! U povratku zastanem kraj
sanka da platim, pa upitam sta to ima Vehid, jos da namiri 
!? Slavonka izvuce iz ladice nekakvu teku, pa procita da je
kod Vehida otvoreno, jos  16 km !!! Platim ceh za taj dan,
ostavim Slavonki dobar baksis, te ostavim jos nesto maraka
da upise na Vehidov konto, a kaze mu tek sutra. Djelovala mi
je nekako posteno ta Slavonka, a na kraju mi se zahvali, i
rece : „Dobar je nas Vehid….sta ce, jadan !!? „.

Bio je to moj posljednji susret,  i moja zadnja setnja sa
Vehidom.
Sutradan sam otputovao za Austriju, a Vehid je mjesec dana
poslije, umro.  Te zime u Banjaluci, grijanja iz Toplane
skoro nikako nije bilo, ljudi su se smrzavali po stanovima, 
pa tako i Vehid.  Umro je u onoj svojoj fotelji u cosku,
gdje je povazdan umotan dekom sjedio, citao nesto, gledao
TV...a usput se grijao Grozdinom prepecenicom, mezeci
najcesce i citav dan samo jedno kuhano jaje.
Rekose mi poslije, samo je zaspao.
I tako se spasio.

Tako je otisao i moj „posljednji mohikanac „. Posljednji
titan, iz te intelektualne klike i plejade poznatih mi,  a
VELIKIH  LJUDI u Banjaluci. Posljednji, iz redova onih
nekad Titovih prvoboraca i heroja. I posljednji od mojih
zivotnih uzora.
A mislim da je i htio da ode. Nije mi nikad naglas rekao,
ali sam osjecao tako. Zelio je da ode, i da se jednom
konacno i on smiri. Svi su njegovi, vec davno otisli, pa sto
da se pati i gura, da zivi sam tu u tom kosmaru danasnje
Banjaluke i zivota tamo, gdje mu nikako nije mjesto. I gdje
se covjek njegova kova i velicine, ne osjeca vise nikako
lijepo.

Rahmetli Vehida se sjetim jako cesto. I uvijek, jako rado.
Kao evo i ovoga nedeljnoga jutra, na Dunavu. Ali, ne sjetim
ga se rado.... onako umotanog u deku, u onoj fotelji u
cosku, ili na pijaci kraj Grozdine tezge,... ili u onom
odvratnom bircuzu kod Slavonke, iako mi je i to, dobro u
pamcenju urezano ostalo.
Nego, kad odem u Banjaluku, pa sjednem kraj njegova groba da
popricamo malo,..... zaklopim oci.
I ukaze mi se onda slika Vehida, ali onakvoga kakvoga
najradje i zauvijek pamtim.
Ustvari, najprije cujem nekakvu grmljavinu i zvizduk,... kao
neko zujanje motora.  Prvo tiho, pa sve glasnije. 
Grmljavine tenkova, zvizduk  aviona.  Cujem usput, iz
pozadnine i tihe taktove Internacionale........a onda, vidim
Vehida !!!
Mlad i lijep, a visok, zgodan, Hercegovac  krsni, ljudina i
gromada od covjeka kakav je Vehid nekada i bio.
A u plavom odijelu vojnoga pilota, sto je Vehid sve do one
nesretne saobracajke kod Vinca, i bio.
Stoji, ukocen u stavu mirno kao stijena, kao
spomenik….visoko podignutog cela,  suzenih zjenica i kamenog
pogleda stoji na nekakvom vojnom vozilu, u koloni
dugoj.....,i pozdravlja Marsala Tita !!!!
Vojna parada, u Beogradu.
Godina je bila, hiljadu devetsto sedamdeset  i  treca.


Hvala ti Vehide. 
Za sve.

Samo............ehhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh.

uh....

Pocetkom maja, ide se opet,...naravno u Bosnu !!!
  
Prvi maj je oduvijek  bio moj najdrazi praznik, pa idem kod
brata u Drvar da uz mrzli Nektar, i uz bistri Unac podno
Titove pecine, vrtimo prvomajsko janje. A posto putujem do
tamo kroz Bendzelaj,  svakako da cu ostati i jedan citav
dan, tamo. Pa, izmedju sveg ostalog, skontam da bih mogao u
Banjaluci na Fordovom servisu obaviti i mali, redovni servis
na autu, izmjenu ulja, filtera i slicnih sitnica.  Te, juce
nazovem  da ugovorim termin  i da pitam,  da li uopste rade
u petak  3.maja, posto je u nedelju pravoslavni Uskrs.  I
javi mi se ljubazno neki covjek, po akcentu rekao bih da je
odnekud iz Hrvatske, predstavim se i kazem da zovem iz
Austrije,  pa ne znam da li rade tog dana. ??!  A on mi na
to rece da je to Veliki petak, ali ukoliko mi je nesto hitno
i vazno, da ga nazovem i doci ce on u trgovinu posto zivi tu
blizu, pa da kupim sta mi treba !!!? Rekoh mu onda da sam
ocito na informacijama dobio pogresan broj, jer sam htio
nazvati Fordov servis, a ne trgovinu auto-dijelova. Skonto
je,rece da nije problem, pa mi odmah dade i broj servisa.
Zahvalim mu se na ljubaznosti, a i on meni rekavsi jos
jednom, da ako sta treba slobodno nazovem.  I zavrsismo
razgovor.
Ja ne znam da li je taj covjek bio gazda, sef te trgovine,
ili samo zaposleni tamo, ali ostadoh poslije razgovora
nemalo zatecen i zamisljen... i sjetim se onda, necega.

Prije nekih desetak godina, boravio sam u Banjaluci par
dana, pa po zacrtanom planu krenem u kasno zimsko popodne za
Sarajevu, u posjetu tesko oboljelome stricu. I, cim sam sjeo
u auto i krenuo, vidim ne rade mi na autu svjetla !!?  Rekoh
onako za sebe, gdje bas u to nedoba i pred mrak, ali
kontam…. srecom sam Banjalucanin,  u svom gradu, pa to nece
biti nikakav problem. I sjetim se naravno odmah, majstor
Katane i njegove radnje u Gundulicevoj.
Moji starci su skoro dvadeset godina vozili folciku, i vazda
su kad je bio neki kvar odlazili kod Atlagic Brace za
mehanicke stvari, ili kod Katane, za one elektricne. Pa,
tako i ja nastavio tradiciju, kad sam auto svoje prvo
provozao, uvijek isao kod Brace ili kod Katane.  Iz
djetinjstva se sjecam da je Katana imao radionu u onom
prolazu iza Solajine i kafane Mostar, a poslije preselio u
Gundulicevu, gdje sam sa pokojnim mojim Starim, a poslije i
sam sa svojim autom odlazio cesto. I sjecam se dobro
njegovog sina Emira, koji je najprije kao klinac okolo
radnje biciklo vozao, a poslije sa ocem pomagao oko popravki
auta.  Emir je bio nizak  i zdepast momak, onako nabijen i
robustan … prava faca za automehanicara.  Samo sto je za
razliku od oca mu, vazda bio nesto ljut, mrzovoljan  i
oduran ,  ponekad cak i neugodan.  A znali smo se Emir i ja,
poslije  i iz grada,  bili ista ona banjalucka raja, iako
nismo nikad imali neki prisan kontakt.  Bio je uvijek nesto
nabusit  i vazan, kao... a ustvari, bio ogranicen i tup. Pa,
valjda zato.
I vozim se tu vece kroz Borik, vec pada mrak, a kontam da li
je Katana uopste vise u Banjaluci, da li je ziv  !??
Prolazim Gundulicevom ulicom pored  "San Rema",  pa vidim
prvo natpis firme...a kad dodjoh ispred radione, vidim
unutra i upaljena svjetla !!!! E super, rekoh.  Ulazim u
radionu, pomalo sjetan, ali vise sretan sto sam opet tu,
gdje sam prije rata cesto bio.  I, drago mi nekako bijase,
nije samo zbog kvara na autu...nego, nako.  Pa kad ugledah
Emira kako posprema alat i jos jednog momka  koji mete
radionu, bijase mi jos draze….. te ih pozdravih srdacno i
glasno.  Ne znam, mozda i malo preglasno. Pogledase me,
odzdravise nekako mlako,  a Emir kao da me prvi put u zivotu
vidi, rece kratko “Izvoli”.  Rekoh mu da sam posao upravo za
Sarajevo, a ne rade mi svjetla. Pa ga zamolih da kratko
pogleda, sta je.  Nije razmisljao ni sekunde, nego mi u
istoj rece da dodjem sutra... jer on upravo zatvara radnju,
a i umoran je vec  !!!!!??!?
Ponovih mu opet da trebam veceras za Sarajevo, a da ne mogu
vozit ni po gradu, pa negdje drugo to uradit, posto nemam
svjetla....a, mozda je samo neka sitnica, pa da ovaj momak
pogleda, platicu posteno, to nije problem.  On i dalje
posprema alat po banku, suti, i ne gleda me vise.  Sutim i
ja par sekundi, pa ga onda oslovih imenom i upitah da li se
on sjeca mene !!?  Dize  onda pogled, rece prvo onako
mrljavo i mlako da me se sjeca, oslovi me i imenom,
cak…..….a onda povisi faca ton, te drsko rece : “ Rek`o sam
ti covjece, dodji sutra…I ne budi dosadan vise  !!!! “. 
Stojim neko vrijeme, sutim samo.  A osjecam neku mucninu u
stomaku, i gadjenje.

Izadjem  na ulicu, nazovem u Sarajevo da im kazem kakav imam
problem, pa cu poci sutra ujutro. Ostavim auto tu u
Gundulicevoj, i prenocim jos jednu noc u Banjaluci. A ujutro
nazovem Fordov servis, ugovorim termin, i odsetam do auta.
Sjednem,upalim i taman htjedoh da krenem, kad ugledah Emira.
 Gleda me, otvara vrata radione i mase mi rukom,….. valjda
da udjem ??!  Okrenem glavu u lijevo da vidim ide li ko
Gundulicevom iza, ubacim lagano u prvu… i odvezem se do
Forda.  Tamo me odmah prime, a neki brko, majstorina stara
skonta kvar zacas, promijeni jedan steker,... i dodje
svjetlo !!! A sve nije trajalo, ni petnaest minuta.  
A, kod Katane sam bio tad, aferim:))…. nazalost,  posljednji
put.

Ehhh, ja ovakvih i slicnih primjera “banjaluckih” imam jos, 
ali predugo bi bilo da ih sve nabrajam. Pa cu navesti jos
samo jedan “aperkat”,.... onaj u bradu. 
Iliti jedan, skoro klasicni nokaut:))).

Elem, poslije one havarije nas neke raje iz dijaspore, i
pravog  fijaska u pokusaju da se organizuje po prvi put neki
kvalitetan susret Banjalucana u Banjaluci, a koji je
zaslugom “nase raje” i logistike tamo, u helac otisao, i
propao….. odlucim da na svoju ruku pokusam pronaci adekvatno
mjesto za takvo nesto, pa organizujem to sam, iduce ljeto.
Pa razmisljajuci skontam,  te nazovem havera koji je vlasnik
jednog lokala na Vrbasu jos od prije rata, i dogovorim s
njim da u aprilu kad dolazim u Banjaluku na vikend,  o tome
popricamo malo. I rekoh mu tad ukratko o cemu se radi, te da
bi to kod njega bilo lako organizovati, da ima idealnu bastu
za takav susret I slicno, …. a za muziku i sve ostalo ne
treba da brine.  Ja cu sve, …njegovo je samo da nam otvori
vrata, odnosno kapiju.  I kaze, bujrum raja !!!
Ali, odbio me.  Rece mi prvo da je imao ljetos poplavu, bio
strasan kijamet, pa Vrbas mu unistio haman pola ograde….pa,
navede jos neke razloge, nebitne, ….a nije morao.  Vidio sam
odmah na pocetku razgovora,  sve mi je u startu bilo potpuno
 jasno.  
E....a slijedeci dan odem sasvim slucajno na rucak sa
jaranom, na terasu restorana „Stari mlin“.  Prvi put sam
tamo u zivotu otisao, a mjesto me odmah odusevilo...pa mi
naravno na pamet pade da bi se tu mogao organizovati taj
susret raje, iduce ljeto. Odmah potrazim i nadjem gazdu,
covjek rodom iz Han-Kola, dvadeset pet godina bio
gastarbajter u Svicarskoj, pa se vratio. Kupio birvaktile
Husin mlin, te ga renovirao i otvorio restoran sa predivnom
terasom, uz Vrbas.  I, dogovorimo se nas dva uz kafu, sve za
pola sata !!!  A na moje pitanje da li peku janjce na
raznju, rece mi da nisu dosad,  ali da to nije nikakav
problem.  Njegov zaposleni  ce nam ispeci  kraj Vrbasa, i
ceka nas taj dan u ugovoreno vrijeme, s raznja peceno, i na
stolu vrelo. I tako je i bilo.
  I imali smo onda tri godine zaredom divne susrete
banjalucke i odlicne derneke tu na toj terasi. Veselilo se,
druzilo, grmilo se i pjevalo do sitnih sati, sevdah plovio
niz Vrbas i Seherom cijelim,  kroz te predivne tri
banjalucke noci, a sevdalinke su uz sve nas, cak i konobari
sto su svu noc oko nas letali, sa osmijehom  pjevali  !!!!! 
Imam ovdje na ovom forumu, sigurno bar pedeset  svjedoka, da
je sve bilo tako.
A na kraju svake te veceri susreta Banjalucana, gazda
restorana….odnosno taj  “Svicarac sa Manjace „ )), 
me pitao: “ E…jel`sve bilo u redu !!?  Jel`sta falilo !!!?

Ne mozemo, a i ne smijemo naravno nista u zivotu
generalizovati.  Niti se za necim povoditi, pa donositi
zakljucke na osnovu par,  mozda nekih slucajnih primjera
koji su se upravo nama desili. A pogotovo ako smo i sami
Banjalucani, pa time i subjektivni. Ja naravno , i Bogu
hvala imam i danas jako dobre raje u Bendzelaj.  Ali,
vremenom i kroz zivot saznajuci, nazalost sve vise i vise
vjerujem da je ona poznata uzrechica: “”” Znas nas…. jbo ti
nas !!!”””, potekla nekad,  upravo iz Banjaluke.

Pozdrav, svima koji vole...

Eh....Ugodno nedeljno popodne...

Pozdrav Goranu iz Srajeva,
Upravo je to naša sudbina,karizma,evolucija,stanje duha iz
epicentra Banjaluke prema dijasporskoj periferiji, to je naš
mentalitet sa kojim smo odrastali i usvajali/inovirali ga od
'69. Moderan pristup pomozi daljem tuđem ne smiješ ni za
živu glavu ''svom'' po bilo kojem shvatanju šta je to i ko
je to tvoj. Znam plejadu sada već stariji 65-70 g života
koji su bili na raznim pozicijama koji su bježali i
zatvarali vrata ''svom'' rođaku,komšiji,školskom drugu,
jaranu bratovom,sestrinom itd.Ni danas se to pored
kataklizme koju smo doživjeli nije promjenilo, čak je možda
i radikalniji taj materijalistički pristup, emocije su na
braniku nostalgije u korištenju najnovije
tehnologije,automobila,android-a ,kamera markirane odjeće i
fotografija poslanih mailom sa egzotičnih belosvetskih
plaža. Jebo djedovinu i babovinu ja znam jezike? ja bistrim
lokalnu politiku primili me domaćini u njihov parlament koji
je sad, vidi vraga postao moj i za šta se trebam u
filozofiji porasta standarda i kvaliteta življenja
boriti.Kad dođem tamo nataket ću levata uz tihu vatru i
hladnu gajbu u Vrbasu. To nam je plafon i to nam je
karakteristika koju nam spočitavaju i domaći i strani.Ko god
dođe u naš grad ne može shvatiti da smo prepustili takvu
ljepotu bez političke organizacije i borbe za svoje.Kako je
Tito rekao svoje nedamo/prodamo tuđe nećemo/koristimo
(europski).
Vidimo se

Na ovu aktuelnu temu gore na forumu  „Srdjani Aleksici“, a
koja je i inace aktuelna zauvijek u nasim zivotima, napisao
bih kratku pricu,.... neku svoju, licnu. A napisacu je ovdje
na “Vinjeti”, jer je tu ipak zasticena od nepodobnih opaski 
i otrovnih, od nepoznatih autora zlobnih i cinicnih
komentara. 

Naravno da je u ona zla vremena u Banjaluci bilo ljudi koji
su na ovaj ili onaj nacin pomogli prijateljima, komsijama,
radnim kolegama, raji. Bilo ih je, to mi svi znamo, bez
obzira sto neko SADA nece to naglas da prizna. Pomogli su
naravno, onoliko koliko su mogli, koliko su  smjeli ...ili
htjeli. One koji nisu htjeli i smjeli, necemo ovdje nikad ni
spomenuti.  A one koji jesu, moramo.  I jako ruzno bi bilo
da ostanemo poklopljeni  izjavom nekakvom, od nekoga ko
kaze:  “ E...meni nije pomogao, niko  !!! ”.
U tom sveopstem haosu tada, mnogi su bili u nevolji i frci,
pa nisu znali ni kako da pomognu sami sebi, a kamoli meni
ili nekome drugome. I to mi je vec odavno jasno. A kao sto
dobro znam da velika vecina pomoci nije htjela, ili nije
smjela,... znam i to da neki, ipak jesu.  I htjeli i smjeli.
I radi njih ovo i pisem. Radi onih, koji  JESU POMOGLI !!!

Mojoj, sada vec pokojnoj majci koja je poslije mene jos pune
dvije godine ostala i izdrazala sav  taj uzas u Banjaluci,
pomogli su nesebicno neki prijatelji, sugradjani  i komsije
koje cu ovdje spomenuti. Pomogao je majci tada nas oduvijek
i zauvijek prijatelj, doktor Brujic, koji je usput recheno
bio prisutan i pri  komplikovanom porodu moje sada
dvadesetpetogodisnje  kcerke Une !!! Golemo, zar ne !!?  I
zato, veliko mu i zauvijek hvala,…. u oba slucaja.
Nadalje, pomogli su tada  mojoj majci i nase komsije
Svetozar Cvijic i Brane Anic, koji ne zive vise u Banjaluci.
 Ja sam u ta teska vremena bio majci finansijska i
materijalna podrska, a oni kao neka jako bitna logistika. 
Preuzimali su naime pakete, lijekove i koverte sa lovom 
koje sam iz Beca slao busom po jednom Markovicu, tada u
svemu tome  isto jako vaznom i postenom covjeku , pa to
dostavljali majci. A bez tih ljudi ta transakcija ne bi
naravno uspijevala,nikako.  Pa ne znam,  treba li ista vise
reci !!!?  Ja ne znam cak ni kako se zahvaliti  i kako se
oduziti tim divnim hrabrim ljudima !!!!? A najmanje sto mogu
je evo, da ih bar spomenem.  I nikad ne zaboravim.

Majci je uvijek pomagao i posjecivao je tada, pa i po te
pakete na stanicu isao i nas daljnji, a moj ustvari danas
najdrazi rodjak  S.R.  koji jos uvijek zivi tamo u
Banjaluci.  A koji se usput receno i dan-danas bori da ode
negdje, da pobjegne iz Banjaluke u neki bolji, ili koliko
toliko normalan zivot.  I on i supruga mu su fakultetski
obrazovani, intelektualci, dosad se snalazili svakako
nekako, ali nisu uspjeli. Valjda, posto nisu iz Glamoca ili
neke vukojebine, vec posteni neiskvareni Banjalucani……pa 
evo gledamo da uz neku moju malu pomoc,  konacno uspiju i
odu  iz tog uzasa i kolapsa, u “Bolji zivot”.  Ili neki iole
normalan  zivot, dostojan covjeka njihovog kalibra.  Ove
godine ce, ako Bog da, konacno i to biti.

Mojoj majci je puno pomogla naravno i njena, dvadeset 
godina radna kolegica i najbolja prijateljica, a meni jako
draga zena koju redovno posjecujem pri svojim odlascima u
Banjaluku, draga nasa i dobra teta Olga. Za mene je to
ustvari jedna od najdrazih osoba danas tamo, gospodja prof.
Olga Stanojevic-Surlan....zena sa karizmom, i za mene
najveca gospodja grada Banjaluke, danas. A sve rijeci sto
bih za tu zenu napisao, malo su da kazu i iskazu nesto. 
Jednostavno je neizrecivo.

Pomagali su nadalje majci u te dvije godine i njeni
dozivotni prijatelji Dragica i Ljubo Tesanovic,  pa gospodja
Tatjana Medic, g. Branko Popovic, kao i  Andjelka Savic kod
koje je majka iz grada pjesacila do Debeljaka, po brasno.!!?
 Danas zvuci nevjerovatno, mozda i suludo, ali je istina. 
Sve ovo  sto pisem mi je pricala nekad, moja pokojna majka. 
Nestalo bilo brasna u Banjaluci po prodavnicama….pa majka ,
koja je vazda setala i planinarila, isla deset kilometara
pjeske iz grada tamo i nazad,  kod Andjelke ciji je suprug u
Debeljacima imao neki mlin, pa mljeo kukuruze,,,,,,, a majka
isla kod njih na kafu.  I po dva-tri kila, kukuruznog 
brasna !!!

A najvise je pomogao majci, pa tako i meni samome covjek
koga sam namjerno ostavio za kraj. 
Covjek se zvao Vukasin Tesanovic. Nas prijatelj, od kad znam
za sebe....a danas nazalost, pokojni. 
Jeste...bio je Vukasin oficir prije rata u Titovoj armiji, a
poslije u zloglasnoj bivsoj JNA !!! I imao cin kapetana.
Ali, njegova dobra djela inace, a i u vezi sa mnom, sa mojom
majkom mogao bih da opisujem i nabrajam, dugo,
predugo....jer, jako ih je puno. Spasio je Vukasin tih
godina, na stotine ljudi...muslimana i katolika,naravno.
Mogao bih dugo i o tome svemu, ali i ne moram. Jer, opet  ne
bi ovdje svi razumijeli, ili ne bi htjeli da razumiju. I
opet ne bih mogao izreci; niti tako iskazati sva DOBRA DJELA
TOG IZUZETNOG COVJEKA, I PLEMENITOG NASEG VUKASINA  !!!  
Samo cu reci, kratko .... vjecna ti hvala, ti dobri covjece
!!!!

Da... sto b` reko nas Ibro Cenanovic, iritira me ova
cinicno-podjebljiva recenica,...”Meni nije pomogao NIKO !!!
“. 
Da, mozda nije licno tebi ili meni jarane, ali bilo ih je i
koji su ostali u Banjaluci. A svi znamo dobro da niko nije
mogao ostati u Bendzelaj od devedest druge do cetvrte, bez
necije pomoci i podrske. Nije niko pomogao tebi ili meni da
nagulimo, i tako zivu glavu izvucemo. Ali jeste nekome, ko
je ostao.  Kao evo mojoj majci, recimo. I tema ova gore je
postavljena da se ti neki dobri ljudi spomenu.  Ti posteni,
iskreni, plemeniti Banjalucani …….i ONI KOJI SU POMOGLI
!!!!!  Jako bi zalosno i porazno bilo, da ih nije bilo. A
Bogu dragom hvala...BILO IH JE !!! Pa bi bilo jako neposteno
zaboraviti ih, precutati, i nikad ne spomenuti.




A ni meni licno, da izadjem iz Banjaluke i te devedest druge
izvucem zivu glavu otamo, istina nije pomogao niko. Niti sam
to od koga ocekivao i trazio.  Ali ustvari, jeste.  Pomogao
mi je jedan covjek kojem valjda nikad necu saznati,  eto cak
ni ime.

U proljece devedeset druge sam zatvorio firmu i sklonio se
od mobilizacije  na mjecec dana u Mostar,  kao da
sacekam,“dok to malo prodje”.  A po povratku u Banjaluku,
bilo  opet isto i jos gore, pa sam se skrivao onda desetak
dana u kuci.  Hapsilo se vec, odvodilo po logorima oko
Banjaluke, dolazila na vrata majci dva puta vojna murija da
me traze. Majka bila vec na ivici nervnoga sloma. ….a kad je
najveci pljackas, profiter i “cetnik” u nasoj ulici,
zloglasni bradati Milorad presreo majku na ulici i pitao je,
gdje skriva sina !!!?..... onda nisam mogao vise izdrzati,
pa da ne izludjujem vise sve ukucane oko sebe odlucim da
odem u Beograd kod sestre.  I da idem negdje dalje, u
Evropu.
Navece se pozdravim s rajom, pa sa bratom i suprugom  koja
ce ostati da cuva posao. Nju niko ne dira...pa smo skontali
eto, da moze ostati. Da cuva posao...kao:)))). Probdijem
sjedeci uz dvije kutije Ronhila tu nezaboravnu noc u
majcinoj kuci (nisam tad konto,da je zadnja…..tek poslije
skonto…), pa se u ranu banjalucku  zoru,  “lezeci” na
zadnjem sicu nase folcike  sa majkom koja je vozila i
cetverogodisnjom cerkom Unom, odvezem  na aerodrom u
Mahovljane.  A tamo na zicanoj ogradi ispred piste, ceka vec
na stotine ljudi.  Cekaju neki avion da njime polete, samo
da pobjegnu negdje...i da se spasu.
I zacudo,  oko devet sati kad je sletio iz Beograda neki
vojni avion me propuste na pistu, jer sam bio sa djetetom u
narucju. Te nas postroje tamo, pa uvedu po onoj odozada
spustenoj rampi, u avion.
I kontam, super !!! Eto,spasio se ja,... zacas.  Ali, jesam
djavla !!! 
Napunio se avion, posjedalo unutra nas dvadesetak, a tri
zene ostase na pisti pored aviona, jer ne mogu stati. Pa se
onda rasplakase, zakukase,  raskrivise,  te kad se ona rampa
dizala  uhvatise se u ocajanju i za nju...pa mole, kume, ne
ispustaju rampu sto se dize,.... vise na njoj u zraku
!!!!!???  Pa od tog svega, ova dva vojnika u avionu poludise
, te opet spustise rampu, pa od nas muskih u avionu redom
zatrazise  potvrdu o oslobadjanju od opste mobilizacije !!! 
Ja je naravno nisam imao,  pa me zajedno sa cerkom skinuse i
prijeteci mi vojnom murijom sprovedose  opet nazad, do zice.
I izbacise me van piste.
I proveo sam onda tu kraj te ograde sa majkom i Unom, citav
taj dan. Avioni su iz Beograda dolazili natovareni robom, i
opet sa putnicima odlazili,  ali ja nisam uspio uci ni u
jedan. 
A oko devet sati navece sleti kako rekose i zadnji avion tog
dana. Bio je to onaj famozni “Kikash” otet u Zagrebu, samo
sad prepravljen od putnickog, u transportni avion.  Sjedista
su bila povadjena, a u utrobi aviona ostala kao neka velika
prazna sala u kojoj su trpali otamo svakojaku robu, a nazad
prevozili ljude. I pridje onda zici jedan oficir koji se
citav dan tu muvao i uredovao, pa rece kako avion moze
primiti oko tristo ljudi.....a iza zice nas je bilo, cini mi
se par hiljada. I propustali su onda na pistu, zene i djecu,
ljude kojima su provjeravali dokumente, a ja stojim sa Unom
u narucju koja je izmorena od svega vec zaspala, a i ja se
predao vec.  Stojim nekih pet metara  iza gomile u kojoj su
ljudi vristali, vikali….zene ridaju, a neki gastarbajteri
sto rade u Svabiji urlaju kako sutra moraju na posao ???!
Jednostavno jedan nevidjen, i sveopsti haos !!!!
A onda ovaj oficir zaurla, pa rece da se smire,  inace nece
pustiti vise nikoga !!!  Pa nastavi nekim normalnim tonom
govoriti da ne mogu svi uci, da trebaju biti razumni,.....a
onda nam se nekako sretose pogledi.  Ja taj pogled i lice
njegovo  necu zaboraviti naravno, nikad.....trajalo je svega
par sekundi, ali dovoljno da zapamtim, za citav zivot.
Usutio je nakratko, pa se opet obrati masi i rece: 
“ Pa ljudi, evo vidite….ovaj covjek sa djetetom je jutros
cak bio u avionu....a evo ga jos stoji tu, i nije odletio
!!!!” 
Zastade sekundu i pogleda me opet kratko, a ta sekunda
mislim da je bila najduza sekunda u mom zivotu. Znao je da
sam dezerter, i zasigurno znao da  nismo iste
vjeroispovijesti,...i na „istoj strani“.  Ali rece onda
gledajuci me:  
“ Sam si kriv. Ali pusticu te samo radi tog djeteta. „ 
 
Poljubih majku, zgrabih kofer, gomila se mahinalno  razmaknu
i propustise me do malih ulaznih vrata na zici, a ovim
vojnicima sto su gledali dokumente i potvrde o oslobadjanju
od mobilizacije,  oficir  rece da ne trebaju gledati. 
Mislim, a i siguran sam da su to bili trenuci kad sam
shvatio i „odlucio“ da ima Boga !!! I vjerujem to i
dan-danas.
Mahnuo sam jos sa piste uplakanoj majci, usao u avion i
odletio....u Drugi zivot.
A covjeka koji mi je pomogao, pa cak mozda i zivot mi
spasio,  necu vjerovatno nikad vise vidjeti, pa cak mu nikad
saznati ni ime.  Ali, nema veze. Fakat je da mi je
pomogao,.... a Bogu dragom hvala da smo se bar jednom sreli.


Raja, ugodno proljece.

Na ovu aktuelnu temu gore na forumu  „Srdjani Aleksici“, a
koja je i inace aktuelna zauvijek u nasim zivotima, napisao
bih kratku pricu,.... neku svoju, licnu. A napisacu je ovdje
na “Vinjeti”, jer je tu ipak zasticena od nepodobnih opaski 
i otrovnih, od nepoznatih autora zlobnih i cinicnih
komentara. 

Naravno da je u ona zla vremena u Banjaluci bilo ljudi koji
su na ovaj ili onaj nacin pomogli prijateljima, komsijama,
radnim kolegama, raji. Bilo ih je, to mi svi znamo, bez
obzira sto neko SADA nece to naglas da prizna. Pomogli su
naravno, onoliko koliko su mogli, koliko su  smjeli ...ili
htjeli. One koji nisu htjeli i smjeli, necemo ovdje nikad ni
spomenuti.  A one koji jesu, moramo.  I jako ruzno bi bilo
da ostanemo poklopljeni  izjavom nekakvom, od nekoga ko
kaze:  “ E...meni nije pomogao, niko  !!! ”.
U tom sveopstem haosu tada, mnogi su bili u nevolji i frci,
pa nisu znali ni kako da pomognu sami sebi, a kamoli meni
ili nekome drugome. I to mi je vec odavno jasno. A kao sto
dobro znam da velika vecina pomoci nije htjela, ili nije
smjela,... znam i to da neki, ipak jesu.  I htjeli i smjeli.
I radi njih ovo i pisem. Radi onih, koji  JESU POMOGLI !!!

Mojoj, sada vec pokojnoj majci koja je poslije mene jos pune
dvije godine ostala i izdrazala sav  taj uzas u Banjaluci,
pomogli su nesebicno neki prijatelji, sugradjani  i komsije
koje cu ovdje spomenuti. Pomogao je majci tada nas oduvijek
i zauvijek prijatelj, doktor Brujic, koji je usput recheno
bio prisutan i pri  komplikovanom porodu moje sada
dvadesetpetogodisnje  kcerke Une !!! Golemo, zar ne !!?  I
zato, veliko mu i zauvijek hvala,…. u oba slucaja.
Nadalje, pomogli su tada  mojoj majci i nase komsije
Svetozar Cvijic i Brane Anic, koji ne zive vise u Banjaluci.
 Ja sam u ta teska vremena bio majci finansijska i
materijalna podrska, a oni kao neka jako bitna logistika. 
Preuzimali su naime pakete, lijekove i koverte sa lovom 
koje sam iz Beca slao busom po jednom Markovicu, tada u
svemu tome  isto jako vaznom i postenom covjeku , pa to
dostavljali majci. A bez tih ljudi ta transakcija ne bi
naravno uspijevala,nikako.  Pa ne znam,  treba li ista vise
reci !!!?  Ja ne znam cak ni kako se zahvaliti  i kako se
oduziti tim divnim hrabrim ljudima !!!!? A najmanje sto mogu
je evo, da ih bar spomenem.  I nikad ne zaboravim.

Majci je uvijek pomagao i posjecivao je tada, pa i po te
pakete na stanicu isao i nas daljnji, a moj ustvari danas
najdrazi rodjak  S.R.  koji jos uvijek zivi tamo u
Banjaluci.  A koji se usput receno i dan-danas bori da ode
negdje, da pobjegne iz Banjaluke u neki bolji, ili koliko
toliko normalan zivot.  I on i supruga mu su fakultetski
obrazovani, intelektualci, dosad se snalazili svakako
nekako, ali nisu uspjeli. Valjda, posto nisu iz Glamoca ili
neke vukojebine, vec posteni neiskvareni Banjalucani……pa 
evo gledamo da uz neku moju malu pomoc,  konacno uspiju i
odu  iz tog uzasa i kolapsa, u “Bolji zivot”.  Ili neki iole
normalan  zivot, dostojan covjeka njihovog kalibra.  Ove
godine ce, ako Bog da, konacno i to biti.

Mojoj majci je puno pomogla naravno i njena, dvadeset 
godina radna kolegica i najbolja prijateljica, a meni jako
draga zena koju redovno posjecujem pri svojim odlascima u
Banjaluku, draga nasa i dobra teta Olga. Za mene je to
ustvari jedna od najdrazih osoba danas tamo, gospodja prof.
Olga Stanojevic-Surlan....zena sa karizmom, i za mene
najveca gospodja grada Banjaluke, danas. A sve rijeci sto
bih za tu zenu napisao, malo su da kazu i iskazu nesto. 
Jednostavno je neizrecivo.

Pomagali su nadalje majci u te dvije godine i njeni
dozivotni prijatelji Dragica i Ljubo Tesanovic,  pa gospodja
Tatjana Medic, g. Branko Popovic, kao i  Andjelka Savic kod
koje je majka iz grada pjesacila do Debeljaka, po brasno.!!?
 Danas zvuci nevjerovatno, mozda i suludo, ali je istina. 
Sve ovo  sto pisem mi je pricala nekad, moja pokojna majka. 
Nestalo bilo brasna u Banjaluci po prodavnicama….pa majka ,
koja je vazda setala i planinarila, isla deset kilometara
pjeske iz grada tamo i nazad,  kod Andjelke ciji je suprug u
Debeljacima imao neki mlin, pa mljeo kukuruze,,,,,,, a majka
isla kod njih na kafu.  I po dva-tri kila, kukuruznog 
brasna !!!

A najvise je pomogao majci, pa tako i meni samome covjek
koga sam namjerno ostavio za kraj. 
Covjek se zvao Vukasin Tesanovic. Nas prijatelj, od kad znam
za sebe....a danas nazalost, pokojni. 
Jeste...bio je Vukasin oficir prije rata u Titovoj armiji, a
poslije u zloglasnoj bivsoj JNA !!! I imao cin kapetana.
Ali, njegova dobra djela inace, a i u vezi sa mnom, sa mojom
majkom mogao bih da opisujem i nabrajam, dugo,
predugo....jer, jako ih je puno. Spasio je Vukasin tih
godina, na stotine ljudi...muslimana i katolika,naravno.
Mogao bih dugo i o tome svemu, ali i ne moram. Jer, opet  ne
bi ovdje svi razumijeli, ili ne bi htjeli da razumiju. I
opet ne bih mogao izreci; niti tako iskazati sva DOBRA DJELA
TOG IZUZETNOG COVJEKA, I PLEMENITOG NASEG VUKASINA  !!!  
Samo cu reci, kratko .... vjecna ti hvala, ti dobri covjece
!!!!

Da... sto b` reko nas Ibro Cenanovic, iritira me ova
cinicno-podjebljiva recenica,...”Meni nije pomogao NIKO !!!
“. 
Da, mozda nije licno tebi ili meni jarane, ali bilo ih je i
koji su ostali u Banjaluci. A svi znamo dobro da niko nije
mogao ostati u Bendzelaj od devedest druge do cetvrte, bez
necije pomoci i podrske. Nije niko pomogao tebi ili meni da
nagulimo, i tako zivu glavu izvucemo. Ali jeste nekome, ko
je ostao.  Kao evo mojoj majci, recimo. I tema ova gore je
postavljena da se ti neki dobri ljudi spomenu.  Ti posteni,
iskreni, plemeniti Banjalucani …….i ONI KOJI SU POMOGLI
!!!!!  Jako bi zalosno i porazno bilo, da ih nije bilo. A
Bogu dragom hvala...BILO IH JE !!! Pa bi bilo jako neposteno
zaboraviti ih, precutati, i nikad ne spomenuti.




A ni meni licno, da izadjem iz Banjaluke i te devedest druge
izvucem zivu glavu otamo, istina nije pomogao niko. Niti sam
to od koga ocekivao i trazio.  Ali ustvari, jeste.  Pomogao
mi je jedan covjek kojem valjda nikad necu saznati,  eto cak
ni ime.

U proljece devedeset druge sam zatvorio firmu i sklonio se
od mobilizacije  na mjecec dana u Mostar,  kao da
sacekam,“dok to malo prodje”.  A po povratku u Banjaluku,
bilo  opet isto i jos gore, pa sam se skrivao onda desetak
dana u kuci.  Hapsilo se vec, odvodilo po logorima oko
Banjaluke, dolazila na vrata majci dva puta vojna murija da
me traze. Majka bila vec na ivici nervnoga sloma. ….a kad je
najveci pljackas, profiter i “cetnik” u nasoj ulici,
zloglasni bradati Milorad presreo majku na ulici i pitao je,
gdje skriva sina !!!?..... onda nisam mogao vise izdrzati,
pa da ne izludjujem vise sve ukucane oko sebe odlucim da
odem u Beograd kod sestre.  I da idem negdje dalje, u
Evropu.
Navece se pozdravim s rajom, pa sa bratom i suprugom  koja
ce ostati da cuva posao. Nju niko ne dira...pa smo skontali
eto, da moze ostati. Da cuva posao...kao:)))). Probdijem
sjedeci uz dvije kutije Ronhila tu nezaboravnu noc u
majcinoj kuci (nisam tad konto,da je zadnja…..tek poslije
skonto…), pa se u ranu banjalucku  zoru,  “lezeci” na
zadnjem sicu nase folcike  sa majkom koja je vozila i
cetverogodisnjom cerkom Unom, odvezem  na aerodrom u
Mahovljane.  A tamo na zicanoj ogradi ispred piste, ceka vec
na stotine ljudi.  Cekaju neki avion da njime polete, samo
da pobjegnu negdje...i da se spasu.
I zacudo,  oko devet sati kad je sletio iz Beograda neki
vojni avion me propuste na pistu, jer sam bio sa djetetom u
narucju. Te nas postroje tamo, pa uvedu po onoj odozada
spustenoj rampi, u avion.
I kontam, super !!! Eto,spasio se ja,... zacas.  Ali, jesam
djavla !!! 
Napunio se avion, posjedalo unutra nas dvadesetak, a tri
zene ostase na pisti pored aviona, jer ne mogu stati. Pa se
onda rasplakase, zakukase,  raskrivise,  te kad se ona rampa
dizala  uhvatise se u ocajanju i za nju...pa mole, kume, ne
ispustaju rampu sto se dize,.... vise na njoj u zraku
!!!!!???  Pa od tog svega, ova dva vojnika u avionu poludise
, te opet spustise rampu, pa od nas muskih u avionu redom
zatrazise  potvrdu o oslobadjanju od opste mobilizacije !!! 
Ja je naravno nisam imao,  pa me zajedno sa cerkom skinuse i
prijeteci mi vojnom murijom sprovedose  opet nazad, do zice.
I izbacise me van piste.
I proveo sam onda tu kraj te ograde sa majkom i Unom, citav
taj dan. Avioni su iz Beograda dolazili natovareni robom, i
opet sa putnicima odlazili,  ali ja nisam uspio uci ni u
jedan. 
A oko devet sati navece sleti kako rekose i zadnji avion tog
dana. Bio je to onaj famozni “Kikash” otet u Zagrebu, samo
sad prepravljen od putnickog, u transportni avion.  Sjedista
su bila povadjena, a u utrobi aviona ostala kao neka velika
prazna sala u kojoj su trpali otamo svakojaku robu, a nazad
prevozili ljude. I pridje onda zici jedan oficir koji se
citav dan tu muvao i uredovao, pa rece kako avion moze
primiti oko tristo ljudi.....a iza zice nas je bilo, cini mi
se par hiljada. I propustali su onda na pistu, zene i djecu,
ljude kojima su provjeravali dokumente, a ja stojim sa Unom
u narucju koja je izmorena od svega vec zaspala, a i ja se
predao vec.  Stojim nekih pet metara  iza gomile u kojoj su
ljudi vristali, vikali….zene ridaju, a neki gastarbajteri
sto rade u Svabiji urlaju kako sutra moraju na posao ???!
Jednostavno jedan nevidjen, i sveopsti haos !!!!
A onda ovaj oficir zaurla, pa rece da se smire,  inace nece
pustiti vise nikoga !!!  Pa nastavi nekim normalnim tonom
govoriti da ne mogu svi uci, da trebaju biti razumni,.....a
onda nam se nekako sretose pogledi.  Ja taj pogled i lice
njegovo  necu zaboraviti naravno, nikad.....trajalo je svega
par sekundi, ali dovoljno da zapamtim, za citav zivot.
Usutio je nakratko, pa se opet obrati masi i rece: 
“ Pa ljudi, evo vidite….ovaj covjek sa djetetom je jutros
cak bio u avionu....a evo ga jos stoji tu, i nije odletio
!!!!” 
Zastade sekundu i pogleda me opet kratko, a ta sekunda
mislim da je bila najduza sekunda u mom zivotu. Znao je da
sam dezerter, i zasigurno znao da  nismo iste
vjeroispovijesti,...i na „istoj strani“.  Ali rece onda
gledajuci me:  
“ Sam si kriv. Ali pusticu te samo radi tog djeteta. „ 
 
Poljubih majku, zgrabih kofer, gomila se mahinalno  razmaknu
i propustise me do malih ulaznih vrata na zici, a ovim
vojnicima sto su gledali dokumente i potvrde o oslobadjanju
od mobilizacije,  oficir  rece da ne trebaju gledati. 
Mislim, a i siguran sam da su to bili trenuci kad sam
shvatio i „odlucio“ da ima Boga !!! I vjerujem to i
dan-danas.
Mahnuo sam jos sa piste uplakanoj majci, usao u avion i
odletio....u Drugi zivot.
A covjeka koji mi je pomogao, pa cak mozda i zivot mi
spasio,  necu vjerovatno nikad vise vidjeti, pa cak mu nikad
saznati ni ime.  Ali, nema veze. Fakat je da mi je
pomogao,.... a Bogu dragom hvala da smo se bar jednom sreli.


Raja, ugodno proljece.

Vidimo se Mirso,svakako. Bice mi izuzetno drago.

Na ovu aktuelnu temu gore na forumu  „Srdjani Aleksici“, a
koja je i inace aktuelna zauvijek u nasim zivotima, napisao
bih kratku pricu,.... neku svoju, licnu. A napisacu je ovdje
na “Vinjeti”, jer je tu ipak zasticena od nepodobnih opaski 
i otrovnih, od nepoznatih autora zlobnih i cinicnih
komentara. 

Naravno da je u ona zla vremena u Banjaluci bilo ljudi koji
su na ovaj ili onaj nacin pomogli prijateljima, komsijama,
radnim kolegama, raji. Bilo ih je, to mi svi znamo, bez
obzira sto neko SADA nece to naglas da prizna. Pomogli su
naravno, onoliko koliko su mogli, koliko su  smjeli ...ili
htjeli. One koji nisu htjeli i smjeli, necemo ovdje nikad ni
spomenuti.  A one koji jesu, moramo.  I jako ruzno bi bilo
da ostanemo poklopljeni  izjavom nekakvom, od nekoga ko
kaze:  “ E...meni nije pomogao, niko  !!! ”.
U tom sveopstem haosu tada, mnogi su bili u nevolji i frci,
pa nisu znali ni kako da pomognu sami sebi, a kamoli meni
ili nekome drugome. I to mi je vec odavno jasno. A kao sto
dobro znam da velika vecina pomoci nije htjela, ili nije
smjela,... znam i to da neki, ipak jesu.  I htjeli i smjeli.
I radi njih ovo i pisem. Radi onih, koji  JESU POMOGLI !!!

Mojoj, sada vec pokojnoj majci koja je poslije mene jos pune
dvije godine ostala i izdrazala sav  taj uzas u Banjaluci,
pomogli su nesebicno neki prijatelji, sugradjani  i komsije
koje cu ovdje spomenuti. Pomogao je majci tada nas oduvijek
i zauvijek prijatelj, doktor Brujic, koji je usput recheno
bio prisutan i pri  komplikovanom porodu moje sada
dvadesetpetogodisnje  kcerke Une !!! Golemo, zar ne !!?  I
zato, veliko mu i zauvijek hvala,…. u oba slucaja.
Nadalje, pomogli su tada  mojoj majci i nase komsije
Svetozar Cvijic i Brane Anic, koji ne zive vise u Banjaluci.
 Ja sam u ta teska vremena bio majci finansijska i
materijalna podrska, a oni kao neka jako bitna logistika. 
Preuzimali su naime pakete, lijekove i koverte sa lovom 
koje sam iz Beca slao busom po jednom Markovicu, tada u
svemu tome  isto jako vaznom i postenom covjeku , pa to
dostavljali majci. A bez tih ljudi ta transakcija ne bi
naravno uspijevala,nikako.  Pa ne znam,  treba li ista vise
reci !!!?  Ja ne znam cak ni kako se zahvaliti  i kako se
oduziti tim divnim hrabrim ljudima !!!!? A najmanje sto mogu
je evo, da ih bar spomenem.  I nikad ne zaboravim.

Majci je uvijek pomagao i posjecivao je tada, pa i po te
pakete na stanicu isao i nas daljnji, a moj ustvari danas
najdrazi rodjak  S.R.  koji jos uvijek zivi tamo u
Banjaluci.  A koji se usput receno i dan-danas bori da ode
negdje, da pobjegne iz Banjaluke u neki bolji, ili koliko
toliko normalan zivot.  I on i supruga mu su fakultetski
obrazovani, intelektualci, dosad se snalazili svakako
nekako, ali nisu uspjeli. Valjda, posto nisu iz Glamoca ili
neke vukojebine, vec posteni neiskvareni Banjalucani……pa 
evo gledamo da uz neku moju malu pomoc,  konacno uspiju i
odu  iz tog uzasa i kolapsa, u “Bolji zivot”.  Ili neki iole
normalan  zivot, dostojan covjeka njihovog kalibra.  Ove
godine ce, ako Bog da, konacno i to biti.

Mojoj majci je puno pomogla naravno i njena, dvadeset 
godina radna kolegica i najbolja prijateljica, a meni jako
draga zena koju redovno posjecujem pri svojim odlascima u
Banjaluku, draga nasa i dobra teta Olga. Za mene je to
ustvari jedna od najdrazih osoba danas tamo, gospodja prof.
Olga Stanojevic-Surlan....zena sa karizmom, i za mene
najveca gospodja grada Banjaluke, danas. A sve rijeci sto
bih za tu zenu napisao, malo su da kazu i iskazu nesto. 
Jednostavno je neizrecivo.

Pomagali su nadalje majci u te dvije godine i njeni
dozivotni prijatelji Dragica i Ljubo Tesanovic,  pa gospodja
Tatjana Medic, g. Branko Popovic, kao i  Andjelka Savic kod
koje je majka iz grada pjesacila do Debeljaka, po brasno.!!?
 Danas zvuci nevjerovatno, mozda i suludo, ali je istina. 
Sve ovo  sto pisem mi je pricala nekad, moja pokojna majka. 
Nestalo bilo brasna u Banjaluci po prodavnicama….pa majka ,
koja je vazda setala i planinarila, isla deset kilometara
pjeske iz grada tamo i nazad,  kod Andjelke ciji je suprug u
Debeljacima imao neki mlin, pa mljeo kukuruze,,,,,,, a majka
isla kod njih na kafu.  I po dva-tri kila, kukuruznog 
brasna !!!

A najvise je pomogao majci, pa tako i meni samome covjek
koga sam namjerno ostavio za kraj. 
Covjek se zvao Vukasin Tesanovic. Nas prijatelj, od kad znam
za sebe....a danas nazalost, pokojni. 
Jeste...bio je Vukasin oficir prije rata u Titovoj armiji, a
poslije u zloglasnoj bivsoj JNA !!! I imao cin kapetana.
Ali, njegova dobra djela inace, a i u vezi sa mnom, sa mojom
majkom mogao bih da opisujem i nabrajam, dugo,
predugo....jer, jako ih je puno. Spasio je Vukasin tih
godina, na stotine ljudi...muslimana i katolika,naravno.
Mogao bih dugo i o tome svemu, ali i ne moram. Jer, opet  ne
bi ovdje svi razumijeli, ili ne bi htjeli da razumiju. I
opet ne bih mogao izreci; niti tako iskazati sva DOBRA DJELA
TOG IZUZETNOG COVJEKA, I PLEMENITOG NASEG VUKASINA  !!!  
Samo cu reci, kratko .... vjecna ti hvala, ti dobri covjece
!!!!

Da... sto b` reko nas Ibro Cenanovic, iritira me ova
cinicno-podjebljiva recenica,...”Meni nije pomogao NIKO !!!
“. 
Da, mozda nije licno tebi ili meni jarane, ali bilo ih je i
koji su ostali u Banjaluci. A svi znamo dobro da niko nije
mogao ostati u Bendzelaj od devedest druge do cetvrte, bez
necije pomoci i podrske. Nije niko pomogao tebi ili meni da
nagulimo, i tako zivu glavu izvucemo. Ali jeste nekome, ko
je ostao.  Kao evo mojoj majci, recimo. I tema ova gore je
postavljena da se ti neki dobri ljudi spomenu.  Ti posteni,
iskreni, plemeniti Banjalucani …….i ONI KOJI SU POMOGLI
!!!!!  Jako bi zalosno i porazno bilo, da ih nije bilo. A
Bogu dragom hvala...BILO IH JE !!! Pa bi bilo jako neposteno
zaboraviti ih, precutati, i nikad ne spomenuti.




A ni meni licno, da izadjem iz Banjaluke i te devedest druge
izvucem zivu glavu otamo, istina nije pomogao niko. Niti sam
to od koga ocekivao i trazio.  Ali ustvari, jeste.  Pomogao
mi je jedan covjek kojem valjda nikad necu saznati,  eto cak
ni ime.

U proljece devedeset druge sam zatvorio firmu i sklonio se
od mobilizacije  na mjecec dana u Mostar,  kao da
sacekam,“dok to malo prodje”.  A po povratku u Banjaluku,
bilo  opet isto i jos gore, pa sam se skrivao onda desetak
dana u kuci.  Hapsilo se vec, odvodilo po logorima oko
Banjaluke, dolazila na vrata majci dva puta vojna murija da
me traze. Majka bila vec na ivici nervnoga sloma. ….a kad je
najveci pljackas, profiter i “cetnik” u nasoj ulici,
zloglasni bradati Milorad presreo majku na ulici i pitao je,
gdje skriva sina !!!?..... onda nisam mogao vise izdrzati,
pa da ne izludjujem vise sve ukucane oko sebe odlucim da
odem u Beograd kod sestre.  I da idem negdje dalje, u
Evropu.
Navece se pozdravim s rajom, pa sa bratom i suprugom  koja
ce ostati da cuva posao. Nju niko ne dira...pa smo skontali
eto, da moze ostati. Da cuva posao...kao:)))). Probdijem
sjedeci uz dvije kutije Ronhila tu nezaboravnu noc u
majcinoj kuci (nisam tad konto,da je zadnja…..tek poslije
skonto…), pa se u ranu banjalucku  zoru,  “lezeci” na
zadnjem sicu nase folcike  sa majkom koja je vozila i
cetverogodisnjom cerkom Unom, odvezem  na aerodrom u
Mahovljane.  A tamo na zicanoj ogradi ispred piste, ceka vec
na stotine ljudi.  Cekaju neki avion da njime polete, samo
da pobjegnu negdje...i da se spasu.
I zacudo,  oko devet sati kad je sletio iz Beograda neki
vojni avion me propuste na pistu, jer sam bio sa djetetom u
narucju. Te nas postroje tamo, pa uvedu po onoj odozada
spustenoj rampi, u avion.
I kontam, super !!! Eto,spasio se ja,... zacas.  Ali, jesam
djavla !!! 
Napunio se avion, posjedalo unutra nas dvadesetak, a tri
zene ostase na pisti pored aviona, jer ne mogu stati. Pa se
onda rasplakase, zakukase,  raskrivise,  te kad se ona rampa
dizala  uhvatise se u ocajanju i za nju...pa mole, kume, ne
ispustaju rampu sto se dize,.... vise na njoj u zraku
!!!!!???  Pa od tog svega, ova dva vojnika u avionu poludise
, te opet spustise rampu, pa od nas muskih u avionu redom
zatrazise  potvrdu o oslobadjanju od opste mobilizacije !!! 
Ja je naravno nisam imao,  pa me zajedno sa cerkom skinuse i
prijeteci mi vojnom murijom sprovedose  opet nazad, do zice.
I izbacise me van piste.
I proveo sam onda tu kraj te ograde sa majkom i Unom, citav
taj dan. Avioni su iz Beograda dolazili natovareni robom, i
opet sa putnicima odlazili,  ali ja nisam uspio uci ni u
jedan. 
A oko devet sati navece sleti kako rekose i zadnji avion tog
dana. Bio je to onaj famozni “Kikash” otet u Zagrebu, samo
sad prepravljen od putnickog, u transportni avion.  Sjedista
su bila povadjena, a u utrobi aviona ostala kao neka velika
prazna sala u kojoj su trpali otamo svakojaku robu, a nazad
prevozili ljude. I pridje onda zici jedan oficir koji se
citav dan tu muvao i uredovao, pa rece kako avion moze
primiti oko tristo ljudi.....a iza zice nas je bilo, cini mi
se par hiljada. I propustali su onda na pistu, zene i djecu,
ljude kojima su provjeravali dokumente, a ja stojim sa Unom
u narucju koja je izmorena od svega vec zaspala, a i ja se
predao vec.  Stojim nekih pet metara  iza gomile u kojoj su
ljudi vristali, vikali….zene ridaju, a neki gastarbajteri
sto rade u Svabiji urlaju kako sutra moraju na posao ???!
Jednostavno jedan nevidjen, i sveopsti haos !!!!
A onda ovaj oficir zaurla, pa rece da se smire,  inace nece
pustiti vise nikoga !!!  Pa nastavi nekim normalnim tonom
govoriti da ne mogu svi uci, da trebaju biti razumni,.....a
onda nam se nekako sretose pogledi.  Ja taj pogled i lice
njegovo  necu zaboraviti naravno, nikad.....trajalo je svega
par sekundi, ali dovoljno da zapamtim, za citav zivot.
Usutio je nakratko, pa se opet obrati masi i rece: 
“ Pa ljudi, evo vidite….ovaj covjek sa djetetom je jutros
cak bio u avionu....a evo ga jos stoji tu, i nije odletio
!!!!” 
Zastade sekundu i pogleda me opet kratko, a ta sekunda
mislim da je bila najduza sekunda u mom zivotu. Znao je da
sam dezerter, i zasigurno znao da  nismo iste
vjeroispovijesti,...i na „istoj strani“.  Ali rece onda
gledajuci me:  
“ Sam si kriv. Ali pusticu te samo radi tog djeteta. „ 
 
Poljubih majku, zgrabih kofer, gomila se mahinalno  razmaknu
i propustise me do malih ulaznih vrata na zici, a ovim
vojnicima sto su gledali dokumente i potvrde o oslobadjanju
od mobilizacije,  oficir  rece da ne trebaju gledati. 
Mislim, a i siguran sam da su to bili trenuci kad sam
shvatio i „odlucio“ da ima Boga !!! I vjerujem to i
dan-danas.
Mahnuo sam jos sa piste uplakanoj majci, usao u avion i
odletio....u Drugi zivot.
A covjeka koji mi je pomogao, pa cak mozda i zivot mi
spasio,  necu vjerovatno nikad vise vidjeti, pa cak mu nikad
saznati ni ime.  Ali, nema veze. Fakat je da mi je
pomogao,.... a Bogu dragom hvala da smo se bar jednom sreli.


Raja, ugodno proljece.

Ovo, otkochilo na Kozari.....pa usijedila rafalna paljba, na
Vinjeti:))))))).
Srdacan pozzz,g 

Sve je izmišljeno,nekada davno i to se prenosi
generacijama,ima samo loših i dobrih ljudi,a sve drugo su
izmislili,nekada davno. Po mom mišljenju nacionalnost i
vjeru su izmislili,nekada davno,oni koji su izmislili sami
sebe,nekada davno,da bi mogli biti iznad većine,a to se
proteglo sve do danas i dalje,a izmišljeni,nekada
davno,učvršćuju svoje pozicije i drže ih čvrsto,a sve zbog
toga što je život na račun
raje,u širem smislu riječi, lagodan i ugodan.
Ima samo loših i dobrih ljudi,ostalo sve je izmišljeno radi
imteresa
pojedinaca i grupa,nekada davno,a prenosi se generacijama do
dan danas i dalje.

Uvijek kad sa onog autoputa od Gradiske udjem u grad, pa se
ulijem i zaplovim Tranzitom, osjetim vazda ono isto !!! 
Osjetim opet da sam, zauvijek Banjalucanin. I da cu zauvijek
voljeti taj grad.  Pa se uz Pobrdje odvezem na Groblje,
sjednem uz majcin i ocev grob, i gledam kako dolje u kotlini
lezi Banjaluka. Isto onako,kako je i prije lezala.  Vidim
odozgo dobro i Starcevicu, i sva ostala brda oko grada. I
ona su ista kao prije.  Odozgo je sve isto, kao prije.  
I to je dobro. 
Pa, poslije razgovora sa starcima i odlaska u prosli Zivot i
 prelijepu proslost,….  vratim se u stvarnost, razaberem se
i presaberem malo, pa gledajuci rodni grad klimnem glavom. 
I pozdravim jos jedno banjalucko vrelo ljeto.

Odlazak u Djuzela-avliju, na kafu kod dragih mi Fadile i
Jusufa, obavezni su dio mog programa tamo u Banjaluci.  Kafa
pod jabukom gdje sam odrastao i u onom proslom zivotu
stotine puta sjedio, momenat je neizreciv i uvijek ponovo,
jedinstven. Ta je avlija za mene cudo jedno, koje ozivi jako
puno.  A susreti sa rajom u Banjaluci su nesto sto ce kod
mene trajati dozivotno. Nikad nece prestati, i nestati.

Subota uvece, kafic Barcelona, u prolazu iza mjesta gdje je
nekad bio Mostar :)).
Terasa prepuna doduse nepoznatih nam faca, ali su nam Dudo i
Trki sa svojim bandom koji tamo redovno nastupa priustili
onaj stari ugodjaj i kao neki deja-vu !!! Dva sata izvrsne
svirke domacih i stranih, iz osamdesetih .... I super.
Poslije Barcelone duga besjeda u avliji kod Sencija na
Paprikovcu, uz odlicnu mrzlu bugarsku lozu i izvrstan sudzuk
kupljen kod Tesnjak Sakiba. Prekinuli smo tu seansu i
sjedeljku, oko trice, a nastavili je sutradan u kisno
popodne, u Moneu. Opet, negdje oko trice.:)))). Ja, upravo
obozavam te besjede i seanse sa dragim mi ljudima, u
Bendzelaj. Melem su za dusu. I zauvijek ce biti. Akobogda.

Dobra je i vrela atmosfera na prepunoj terasi kafe Kastra,
kod Vele..... bas kao na Azurnoj obali, kako smo u mladosti
i zvali taj potez od Venecije do Mombase. A, pored Kajaka
smo samo prosli. Djeluje otuzno. Ustvari, strasno. Unutra
desetak bilijar-stolova, za jednim igra neko, a dva lika
sjede zu sajbu i pijuckaju pivo. Strava prava, nad kojom
iznad velikim slovima pise  „Bilijarski klub Republike
Srpske „ !°!!!??? Da nije tuzno, bilo bi smijesno. Ili,
obratno.


A Abacija, u nedelju.  Djelovala mi je, upravo velicanstveno
!!!!

Na kraju one rajom krcate livade , u hladovini teskoj, uz
janje s raznja doneseno iz Orhideje, uz mrzli Nektar,  citav
dan gledajuci pokraj sebe najdrazu rijeku, a u drustvu
tridesetak uglavnom sve poznatih mi Banjalucana, za mene
bilo je nesto zaista velicanstveno, i cudesno lijepo.
Tridesetak godina poslije, oko mene sve raja s kojom sam se
druzio i vidjao na onim stepenicama iza Gimnazije,  ili po
Parkicu, u Dvorani, ili svakodnevno negdje u gradu. Bio je
to dan, kao san.!!!  A zavrsio se u vinoteci, kod Lemca.
Stotinu godina stara, i ukusno namjestena bosanska kuca,
cevapi i sudzukice od Tesnjaka, vino i gitare, i petnaestak
dragih mi Bosanki i Bosanaca oko mene. Sve moja raja
otprije, sve biseri i sanjari moji…. moji dozivotni drugovi
i vjerni saigraci, Sampioni u tekmi koja se jednostavno
zove.... Zivot !!!!

Neizbjezna je u tom programu banjaluckog produzenog vikenda
I jutarnja kafa, pred Palasom. I oni, kratki slucajni
susreti sa dragim mi ljudima, kao sto je recimo Turcinhodzic
Atif. Ti susreti ti u Bendzelaj uljepsaju I jutro, a i
uopste boravak u Bendzelaj.  A najvise ih je naravno, oko
podneva pred Moneom. Onih blic-susreta, gdje dolaze i odlaze
likovi ti poznati, iz proslosti, iz mladosti…pa, onaj kratki
“ djes buraz, sta ima ??!”...jednostavno, vraca u mladost,
osvjezava pamcenje.
 
Tako je eto, zapocelo jos jedno moje banjalucko ljeto. 
Nastavlja se moj dugogodisni Dream. 
Ljeto u jedinom gradu kojega cu za Zivota iskreno i istinski
osjecati. Ljeto jeste lijepo i ovdje u Kremsu, lijepo je
sigurno i u Amsterdamu, a i u Njujorku, valjda....lijepo je
ljeto, u svakom gradu. 
Ali je samo tamo, ..... ljeto, BANJALUCKO !!!!! I ono moje,
ljeto BOSANSKO !!!!
O tome se radi:))))).

U avgustu, akobogda uz Bajram.....  nastavlja se DREAM !!!.

Srdacan pozdrav,g

Bio sam u ovih proteklih petnaesetak godina na nezaboravnim
druzenjima s rajom, u Bendzelaj. Bio na mjestima lijepim,
prelijepim. A ove godine bio triput cak, na jednom mjestu
koje je za druzenje raje banjalucke  i onaj tulum pravi,
intimni,... meni licno, najbolje u gradu.
Negdje uz Bajram, smo se sastali opet na onome splavu pod
Gradskim mostom, nas cetiri becara…. a nas cetvorica sto smo
rasli i odrasli zajedno, pa se u ratnom vihoru rastali , pa
se svake godine sastajemo, druzimo, ljudujemo. Jednostavno,
ne damo da nas vihor odnese i raznese. Borimo se i
uspijevamo, Bogu hvala.
Pa se uz Nektar dogovorimo da ne idemo navece ni na terasu
Kazamata, ni u Malu Skadarliju, ni u Monet, Kastru, ili
Barcelonu, vec da zalomimo opet, kod Lemca.
Mile je nas jaran odvajkada, pa se to zacas skonta. Sto
godina stara kuca bosanska, krasan interijer, da ga ne
opisujem pogledajte na Vinoteka Vinea...sve se vidi. A tamo,
odlicno !!! Meza i cevapi, od Tesnjak
Sakiba…..deset-petnaest osoba, banjalucana... privatni
Parti, i to je to.  Tako funkcionira i sljaka ta vinoteka. 
E,  a Darkec onda jos nazove muzicare,... i slozena prica,
zacas. 
Ali , nije to neka obicna  prica i sjedeljka. Vec je prica
za pamcenje,... do kraja zivota !!! 
A nisu naravno ni muzicari, ono… tamo neki. Dragan, na
gitari je strasan lik koji je sa Cerom svirao decenijama u
bendu, koji je recimo meni licno, priustio uopste najbolji
docek Nove godine u mom votazi !!! Hotel Omar, u Skender
Vakufu, godina bijase devedeset i prva.  A, taj isti Dragan
je sa Ceranicem odsvirao i usrecio docek moje dvije hiljade
i druge, u restoranu Studenac kraj Gradskog mosta, u
Bendzelaj.  Druga dva muzicara to vece kod Lemija su bili ,
na harmonici Miroslav, a na kontrabasu Neso, dva uvazena
profesora u Muzickoj skoli, gdje su inacve jako mizerno
placeni. Pa eto, tezgare ponekad. 
Sve sto dosad rekoh, u ovom opisu  jednog , za mene upravo
savrsenog mjesta za druzenje banjalucana,  jeste bitno i
sasvim dovoljno da ti tu bude lijepo.  Ali, najljepse u svoj
toj prici...u toj ljepoti, i ono najvaznije,najsretnije,
najiskrenije, i najvece u svemu ... da, svi vec znamo. 
Raja        !!!!!
Tvoja Raja .... moja raja, s kojom sam odrastao !!! Zivio,
pa se nazalost rastao...ali,se opet pronasao, pa sastao. Ja
nikad nisam dozvolio da izgubim tu raju, s kojom sam zivot
zivio. S kojom sam se tad nekad srodio, i cija je dusa
srodna mojoj. Raju, cije su misli uvijek isle u istom
ispravnome pravcu, cija odluka nije bila lazna,
pogresna..... ljudi koji i pored svega sto se desilo, raju
nikad zaboravili nisu, …ljudi koji su znali reci NE
!!!...koji su znali i umijeli, pa nisu prihvatili, podrzali,
…. a  mene nisu, nikad zaboravili.  Ja odlicno znam,
prepoznati takve.
I ti takvi sjede sa mnom, u vinoteci Vinea.
Elmir Djuzel, Darko Djudurovic, Senad Kahrimanovic, Mile
Bozanic…… i neki ,jos….to su moji biseri, rasuti po svijetu.
A,  s kojima sam svake godine, opet zajedno. I, s kojima
svake godine  imam, isti dozivljaj. Biseri moji, rasuti po
svijetu….ne samo da me svake godine cine sretnim, i iskreno
raduju.  Vec me upravo oni,  jos uvijek  cine i odrzavaju
Banjalucaninom.  Kao i ja njih. Borili smo se, kontali,
radili na tome. I izborili se da, ako smo vec silom prilika
u tudjini, ako smo prokleti tako do kraja zivota. Pa bar da
budemo zauvijek,  Raja. 
I zauvijek da budemo,….. Banjalucani .

pozdrav,g

p.s. ....veceras, slucajno zastadoh u rolanju Vinjete
nadole, na komentaru broj 96. Pisala ga je,tad nekad...i
odnekuda.... jedna lily.
A nekom bozjom voljom, bas tu zastade roletna...pa
procitah,nabrzinu....tekst koji se nekako uklapa i veze na
ovaj moj zadnji, iz vinoteke Vinea.
Postovana lily, nadam se da ste se uspjeli pronaci u rodnome
gradu.
Ja Bogu hvala,.... evo jesam.
Srdacan pozdrav, g.

Prica je lagana...sasvim lagana. I tiho se ispija. Uz
jutarnju kafu.

Suncano, divno popodne....pa sam prvi put ove jeseni odmah s
posla, odvezao se u Dunkelsteinerwald, odnosno sumu koja mi
je u onim prvim poratnim godinama, znacila jako puno. Nekako
mi je tad suma ta predivna, zamijenila Stracevicu...pa sam
bio gore, nebrojeno puta. A bila i moja Mati, kad nam je za
zivota, dolazila u Austriju.
Te smo zajedno,opet kao nekad davno po Starcevici..... dugo
setali, gljive trazili, i brali. I ti su mi trenuci ostali
neizbrisivi, nezaboravni. I jave se uvijek ponovo, i
intenzivno.... uz ranu jesen.
 
Pa sam danas, u predivno suncano predvecerje, maksuz otisao
gore. Pa s Majkom, u mislima, satima setao. I trazio
gljive.
I, nasao sam. Pronasao desetak suncanica....i radovao im se,
kao malo dijete. A sve poluglasno govoreci, ko nekad..... "
e, Mama....evo je, jos jedna. Ihhhhh....ova je prava !!!!"

Moja je Mati punih trideset godina na Starcevicu redovno
isla da pjesaci, a u jesen odozgor uvijek donosila vrganje i
suncanice, a ponekad i pet-sest vrsta  razlicitih gljiva, od
kojih je onda pravila fantasticna jela !!!! A isto tako
radila, i ovdje u Austriji. Sve....do jednom.

Da...mogao bih sada i ja,mozda. Naci u sumi, ili kupiti sve
te vrste gljiva...pa po nekom receptu, posto sam rodjeni
Karapandza:)))....napraviti ta jela, sto ih je moja Mati
nekad nama pravila. Mogao bih....ali znam da to, nikada ne
moze biti... TO !!!!

Sjetih se veceras....evo,dok kusam ove suncanice.....sjetih
se svega, necega. Pa se sjetih i nedavne veceri kod Jasne i
Sehe, u Torontu. I sjetih se one pjesme Arsenove sto ju je
Sehoni pustio par puta, te veceri. A koja kaze
otprilike....da sve moze super, i savrseno biti...i odlicno
smekati. Ali nikad tako, kao kad spremi ti......tvoja MATI
!!!!!

Dragi Jasna i Sehoni moj, hvala vam jos jednom na druzenju,
sjecanju.... i divnim momentima provedenim s vama, u
Torontu. Bilo mi je veliko zadovoljstvo. 
Malo je reci.....

Srdacan pozdrav,g

Vozdra Seha, zdravo raja !!!
Posto vec godinama posjecujem ovu nasu izvrsnu banjalucku
Internet-stranicu a i dalje cu vrlo rado, odlucih konacno da
i ja uletim sa jednom temom.
Tema je iskljucivo BOSANSKA ,… ali nije iskljuciva. ( ne bih
sad puno objasnjavao sta sam htio reci….shvaticete vec…..).
Tema naravno nije nikakva “bosanska vinjeta”, vec nesto
uopsteno, a ustvari je u prenesenom znacenju, nesto jako
slicno tome.

Ja licno volim lagane teme.  One, hajmo reci sporedne,
nekome mozda pomalo i dosadne ili nebitne teme.  A meni
licno, jako bitne !!!
Ja volim teme bez puno konfrontacija  i bez frke.  Teme, bez
sipanja iz „supljeg u prazno“. Volim teme lagane i volim onu
pricu koja lagano tece , bas kao Vrbas u Karanovcu !!!
Volim teme koje me odmaraju, Volim pricu i besjedu od koje
me ne boli glava… volim teme u kojim nalazim samoga sebe.
Volim ja, a vjerujem da vole i mnogi drugi. Pa zato ovu temu
i otvaram.
Eto, da nas ne boli vise glava.

Moja je prica lagana, sasvim lagana.  I tiho se, uz jutarnju
kafu ispija. 
Pisimo ovdje o nasoj Bosni i Hercegovini. Pisimo s
ljubavlju, o nasoj Domovini !!!
Pisimo pozitivno, odmjereno, kulturno, mudro i lijepo.
Naravno, ako mozemo. 
A ako ipak ne mozemo, ne pisimo onda nista. Nemojmo se ni
javljati, vec samo citajmo. A ako ne mozemo ni to, onda ne
citajmo…. i zbogom. To je Vasa odluka, ne osporavam je ni
malo. To je Vasa stvar. Ali, drzite se onda reda, postujte
temu. 
I postujte neciju zelju.

Ja volim moju Bosnu i Hercegovinu !!!  Volim je jako.  Ja
volim svoju Banjaluku, kao nijedan drugi grad na svijetu !!!
 Volim je, kao sto je vole i mnogi drugi, meni slicni
A oni koji je ne vole, ne treba dakle ni da se javljaju na
ovu temu.
Pa se nadam da ce mi moj Sehoni izaci u susret, te uraditi
nesto sto ce mi puno znaciti. Jer, bez njegove saglasnosti i
makaza, tema ce se jako brzo ugasiti. Mozda vec za par
dana.

Dakle, ovdje ….. nema politike, ….nema mrznje i nema
„sipanja otrova“,….. nema licnih frustracija, te insinuacija
raznih , replika, kontri i rekontri,…… nema vrijedjanja,
…..nema nacionalizma, nema gluposti, …. nema pakosti i
zla….… ovdje nema nista ruzno !!!! Vec samo lijepo i
ugodno.
Seha, ocekujem li mozda previse !??? Haveru, sve je do tebe.

Unaprijed hvala.



Pisimo ovdje o necem lijepom i pozitivnom. Pisimo o necem
sto nam se tamo u Bosni nekad desilo ili se jos uvijek
desava. Pisimo o svemu, ali budimo kulturni i
dostojanstveni. Pisimo nesto bitno ili nebitno, ali
uvazavajmo druge, pa ne namecimo nekome ono sto mislimo.
Samo napisimo, onako lagano.
Pisimo o ljepoti, o ljubavi, o nekoj radosti. Opisimo neko
lijepo jutro u Bosni, pa time popravimo nama mnogima, neko
nase sivo i beznadezno jutro u tudjini….. pisimo pozitivno,
vedro i leprsavo !!! Ne spominjimo u nasim tekstovima vise
leseve, zlocince i negativne momente…. ne prozivajmo vise
djavla i sotonu,…. to vise nikome od nas ne treba !!! Ne
saljite nam Vase frustracije, izljeve mrznje, pakosti ….vec
nam uljepsajte barem jedno jutro u zivotu !!!  

Napisimo ovdje gdje smo bili, sta smo lijepo dozivjeli u
Banjaluci ili negdje u Bosni i Hercegovini. Dozivjeli, nekad
davno…. ili sada, svejedno je... Opisimo jedan lijep dan u
Bosni, jedno lijepo jutro…. opisimo neki izlet, neki dobar
restoran, neku planinu ili vrelo,  neki dobar kafic u
Banjaluci, dobar koncert, neki dogadjaj i dozivljaj….. neki
dobar momenat !!! Bilo sta.
Ali, nesto lijepo i pozitivno. Otkrijmo u sebi, a i u nasoj
Bosni i Hercegovini ono nesto, lijepo i pozitivno. Nesto
lijepo, a ne ruzno. Nasmijmo se necemu uz jutarnju kafu. I
pozelimo i drugima, da se citajuci nas tekst obraduju i
nasmiju. Izazovimo taj osmijeh na licu nekog Banjalucanina
koji to negdje daleko cita. Pozelimo mu time lijepo i ugodno
jutro. Napisimo nesto lijepo i pozitivno. Mislimo pozitivno.
I pisimo pozitivno. Radujmo se zivotu, radujmo se svakom
jutru i svakom dobronamjernom pismu sa “Cafekajak”-a.  Ne
vrijedjajmo, ne “sipajmo otrove”, ne budimo primitivni i
sebicni, ne budimo arogantni, isfrustrirani , ruzni i zli
!!! Budimo Lijepi.
Pisimo s ljubavlju. Pisimo o ljepoti.
Zivot je samo jedan.

Sve vas volim ,g

Gorane,ziv bio,lijepo,preljepo,tuzno.

ne, ne kazem da treba siriti mrznju, daleko od toga. ali
gorane, amira, zaista me mogu zivjeti u sarenim lazima, u
oblacima. pogotovu u ovo danasnje tesko vrijeme, da ne kazem
beznadezno.mislim da je bolje zivjeti,kako jesete, realno...
probudis se , pa kao da te neko osamari. a, sam si kriv, sam
si sebe lagao. kako pisati, razmisljati o lijepom, kad je
tog vrlo malo. lijepe stvari dijele kao lijek, na kascicu.
ruzne ne dijele, one su svakodnevnica. nekad vam zavidim jer
ste sanjari, a nekad ne mogu skontati da ste u 50-im a niste
narasli. ne znam brate, tesko je biti pametan...ali
definitivno ostajem realista, pa kako god bude. i ako pisemo
o losim stvarima ne pozivamo na mrznju, na linc. ali
pozivamo da se probudimo. zajedno.

E babinga, nema bolan veze... samo nek` je ziva glava !!!!
Pa, napisemo opet, svasta nesto....... Pa da. 
Srdacan, iskren pozdrav....u predivni Toronto.

Jos iz ranog djetinjstva, sjecam se Bozica i Bajrama kao
neceg radosnog, svecanog i bitnog u mom zivotu. Dijete sam
mijesanog braka, roditelja koji nisu bili nesto pobozni, pa
se Bajram i Bozic nisu toliko osjecali u nasoj kuci, ali su
bili uvijek prisutni u nasoj familiji. Postovalo se i jedno
i drugo podjednako, voljelo se oboje. A najveci i najvazniji
znacaj tih vjerskih praznika za mene je uvijek bilo to sto
smo se sastajali,okupljali, i sto smo u te dane nekog dragog
nam obradovali. I Bajram, a i Bozic su zato bili lijepi. I
zato bili sretni. Da nekog posjetis, i darivas ga
postovanjem i ljubavlju svojom. To je po meni bilo
najvaznije, u svemu tome.

Sjecam se, uz Bajram smo isli sa starcima kod teta Nure i
cika Hamdije na Hisete, pa kod teta Shide u Mejdan, kod
Camila u Vase Pelagic, ili kod Ragiba i Ragibovice, na
Tranzit. Mi djeca, sjedali bi negdje ukraj dnevne sobe,
nerijetko i na pod. Dobili bi tanjiric sa hurmasicom ili
baklavom, i limunadu, ali  i onaj zagrljaj i topli osmijeh
dragih mi teta Nure ili Side, kojih se evo i sad sjecam kao
neceg neopisivo lijepog, i neobicno dragog. Cini mi se sad,
da nikad niko nije imao taj topli osmijeh i nastup, kao sto
su ga imale teta Nura ili Sida, nekada za Bajram.
A za Bozic se islo u naselje Ante Jakica kod teta Danice i
cika Hrvoja,koji su uvijek imali u to vrijeme ukrasen stan,
i onu plasicnu jelkicu na komodi. A,sjecam se da je cika
Hrvoje, u neko doba uvijek uzimao onu prastaru gitaru sa
regala, pa nam odsvirao pjesmicu koja tad u Jugi nije
bila,bas popularna))), nije se nesto pjevala, pa je
nisam kontao tada. Tek poslije, ovdje u Austriji uz mnoge
bozice, dok nam je isto tako sviruckao moj freund Peter,
skontao sam je. Na njemackom se pjesma zove „ Stille
nacht“….a u Ante jakica, u Banjaluci nekad bila, "Tiha
noc".
Pa se islo za Bozic i kod komsija, teta Ljube i cika Zvonke,
ili kod Anic Brane. Ali najcesce i skoro svake godine se
odlazilo na Bozic kod bake i dede, u Mostar. I tamo bi se
taj dan okupila sva majcina rodbna, i ujaci i tetke, a
naravno i njihova djeca, sve moji najblizi rodjaci. Vazda
nas je bilo,bas puno,i  bilo je predivno. Nezaboravni miris
bozicne sarme ili rastike na suhoj bravetini,te okus onih
bozicnih kolacica, osjecam evo i sad. Dedo Jure bi navece
govorio nesto svecano, a mi svi cutali, pa bi posipao neku
psenicu okolo po sobi, pa stavljao neko drvo u pec…..ne
sjecam se bas svih detalja, ali to nije sad ni bitno. 
Sjecam se i znam da bili smo tad,….. svi jako sretni !!! Sto
je ustvari bilo, i najbitnije u svemu tome.

Izasao sam danas sam, u suncanu subotu prijepodne da
prosetam do starog grada, mog baroknoga Kremsa. I dok setam
glavnom pjesackom ulicom, posmatram nepoznate, a vedre i
radosne ljude kako kraj mene prolaze, pa u prodavnice ulaze,
a s kesama u rukama i osmijesima otamo izlaze, pa na nekom
standu na glavnome trgu ispijaju punch, veselo pricaju,smiju
se, pripremaju i raduju nadolazecim praznicima i Bozicu. A
ja,niti sta kome kupujem, nit se cemu radujem. Nemam kome, a
ni cemu. Nasa su djeca vec velika i odrasla, zreli su ljudi.
Pa su vec odavno svjesni da Djed Mraz ili Bozicnjak ne
postoji, vec da sam to ustvari uvijek bio ja,njihov tata.  I
ne furaju se vise pokloni ispod jelke,koje u stanu vec
godinama,vise i nemamo. Oboje su studenti, pa im je ziva
lova za poklon, nekako najdraza.
Pa, svratim ustranu kraj nekoga standa ispred kog su svirala
tri ona indijanca-peruanca, neku misticnu i prelijepu
melodiju,koja me i privukla da svratim bas tu. I onda
osjetim, opet. Najprije sam osjetio duh pokojne majke i
rahmetli oca,kako lebde,lelujaju tu negdje oko mene. Pa se
onda sjetih i svih onih Bozica i Bajarama, i svih onih
dragih ljudi koje gore spomenuh. Sve ih u sebi,ponovo
nabrojah. Moj je otac Sadik, vec odavno rahmetli, a majka se
na nebo preselila prije tri godine. Rahmetli su i oceve
sestre i braca, kao i teta Nura, i cika Hamdija, i teta
Sida, i Edhem, i Vehid, i Ragibovica, a i Ragib. Svi oni
koji su me nekad za Bajram osmijehom darivali, nisu vise tu
medju nama. A nema u Banjaluci vise ni Danice, ni Hrvoja, ni
Brane, ni Ljube, a ni Zvonke….nema u Mostaru vise ni bake, a
ni dede.  Svi su se oni sakrili pod modrim plastom mojih
predivnih sjecanja i uspomena. I tamo ih cuvam, zauvijek. A
kako su svi oni polako jedan za drugim nestali,  tako
nestadose i moji Bozici i Bajrami. Jer, nisu vise onakvi
kakvi trebaju da budu, pa ih vise u mom zivotu i nema.
Sretni Bozici i Bajrami moji su zauvijek prosli i nestali,
ostaju samo oni tuzni.

A, imam eto uvijek neku potrebu da napisem dvije-tri rijeci
, a i obavezu da uz ovaj vakat, barem spomenem. I te Bozice,
i Bajrame, i sve drage mi ljude koje ne mogu da zaboravim,
nikad. I tako im se zahvalim za sve sretne Bozice i Bajrame
mojega proslog zivota.
Posljednji pravi i onaj odistinski sretan Bozic sam dozivio
prije tri godine. Putovao sam na badnji dan iz Austrije do
Mostara, u cugu punih dvanaest sati. Pa kao i uvijek na tim
putovanjima, svratim do Gojka u Jablanici, kupim plecku s
raznja, i nazovem majku da joj javim da sam za pola sata u
Mostaru. Dolazim, u suncano mostarsko popodne pred zgradu, a
majka na balkonu. Ceka me, mase mi, i smije se…. a,place.
Ona gore na balkonu, a ja dolje kod auta. Plac koji nema
imena, nema pravu definiciju, ….. ah, sakupi se u njemu
svasta.
Taj osjecaj tada , neopisiv je, neponovljiv i jedinstven.
Zauvijek. On nema dalje sublimacije, niti gradacije, samo je
jedan, takav. Da,bio je to mojoj majci, a i meni, uvijek
najveci poklon za Bozic !!!! Samo,…. da joj dodjem.
A bio je to zasigurno i najdrazi, a i najljepsi osmijeh koji
su moje oci ikad u zivotu vidjele !!!
Bio je to moj posljedni, radosni Bozic.

Raja,sretan Bozic.

Raja, sretna Nova godina !!!

Boravio sam opet nekoliko dana u Banjaluci, bio opet u
svijetu prelijepom koji tamo uvijek pronalazim. Bio u
svijetu koji hocu tamo da imam, i onom koji zato cuvam,
zauvijek. To je svijet koji ne mogu naci i nemam ga ni u
Mostaru, ni u Sarajevu, niti bilo gdje drugdje u Bosni i
Hercegovini. Vec, samo u Banjaluci.

Zadnji dan boravka u Banjaluci Djuza,Darko i ja, nas tri jos
iz osnovne skole nerazdojna drugara, u to jutro banjalucko
dogovorismo u hotelu Palas susret sa dragim nam Djuzel
Jusufom, Mustafic Ejubom i Muhdinovic Mahmutom,koga svi
bliski mu ljudi u Banjaluci oslovljavaju kao Maso. Susret
neobican, a posebno interesantan, jer je bio sa ljudima
generacije ispred nas, sa starosjediocima Banjaluke, sa
trojicom dragih ljudi sto nas odavno i odlicno poznaju.  I
iskreno vole.
Pa, poslije toplog zagrljaja i pozdrava srdacnog, raspricase
se njih tri najprije o Darkovom ocu, pokojnom Voji
Djudurovicu s kojim je Mahmut i studirao nekad davno, a
poslije citav zivot u Banjaluci zivio. Sve do cika Vojine
smrti, 2011. Pa onda predjose na sjecanja i pricu o mojemu
ocu, rahmetli Sadiku. Slusao sam cesto, ali nisam dugo
vec..... tako lijepu besjedu o svom pokojnome ocu. Rijeci  i
izraze u kojim nema samo one kurtoazije, jer mi je otac, vec
rijeci, i recenice koje govore uzviseno, o jednom vremenu i
ljudima u njemu. Govore o ljubavi, o postovanju, kulturi,
ljudskosti i cojstvu, o  medjusobnom postivanju i
uvazavanju, ….a receno i sjajno izrazeno,onim izrazima koji
se ne mogu ponavljati,vec samo cuti. To su rijeci koje ti ne
dozvoljavaju da progovoris ni jednu jedinu rijec. Vec samo
slusas, klimas glavom, gutas knedlu,...pa, pokusavas nesto
reci, ali ne ide.  Tisina poslije, govori vise od rijeci.
Kaze ti sve.
A u prici daljnjoj, rece onda Mahmut, nesto interesantno. I
nesto, jako bitno. Rece naime kako on sjedi  u hotel Palasu,
vec cetrdeset godina. Pa se okrenu meni i rece, kako je sa
mojim ocem sjedio tu kad sam i ja kao klinac sa ocem dolazio
nedeljom, prije utakmica Borca. A i da je sa mojim starim
“kod Dole”, uz prefarans bezbroj subota sjedio, i decenijama
se s njim druzio. Te malo zastade, i rece da mu je izuzetno
drago da smo tu. A onda rece slikovito nesto, sto me je
ustvari najvise dojmilo tog jutra. Rece,otprilike ovako:
 “ Djeco draga...nasa se generacija banjalucana  rapidno
osipa. Polako,ali sigurno nestajemo, i nema nas jos puno
medju zivima. A dok god smo zivi,mi preostali “drzacemo
busiju”, i barem ovaj jedan sto u Palasu !!!!! Vi ste vec
odavno otisli, oticemo uskoro i mi, jednom cemo nestati
potpuno.  I sve poslije, bice samo jedna lijepa ili otuzna
banjalucka prica. I vase lijepo sjecanje. Zato,
djeco....dodjite, ...kad god mozete. "

Vise sam puta do sad, a pogotovo tog jutra u Palasu sam 
shvatio da postoji  i u ovoj danasnjoj Banjaluci jos uvijek
jedan svijet, meni jako blizak. Da postoji jedan meni poznat
svijet i zivot tamo, a da ga nema i da ga u Banjaluci ne
pronalazim, ja ne bih tamo vjerovatno nikad vise ni dolazio.
Postoji tamo jos uvijek  jedan svijet, u kojem postoje
prelijepe oaze i neka ” isturena  mjesta “ koja posjecuju
ljudi meni  poznati,dragi i bliski. A nije taj svijet samo u
Palasu, ima ga posvuda, samo ga treba pronaci. Ima ga i u
Moneu,gdje se uzivo  slusa odlicna rock-mjuza i srece jos
uvijek  stara banjalucka raja. Ima ga i u Alasu,kod Steve
koji spasava “onu nasu Banjaluku” od primitivizma i neukusa,
i gdje se u otmjenom ambijentu i predivnoj atmosferi  ukusno
renoviranog  restorana, osjecas uvijek predivno. Postoji taj
neki svijet i kod Minje,u Alibabi gdje uvijek sretnes
poznatu i dragu ti osobu,banjalucane ,raju….. pa uz Zelenu
rijeku, Djulu i gitaru obnovis sjecanja predivna.  A ima
dusu banjalucku, i ima onaj fol “ one nase Banjaluku” i
kafic preko puta Dvorane Borik,  gdje nam gazda, a nas drug
iz mladosti kad nas ugleda odmah pusti Azru i Stulica…pa
pricamo o vremenima kad smo i sami na gitarama, prije
trideset godina po klupama oko te iste dvorane Johnnija
skidali i svirali. A mjesta kao sto je Djuzel-avlija na
Paprikovcu, ili kod Encija na Pobrdju, kako odisu onom nasom
Banjalukom, ne moze se ni izreci. Postoji u Banjaluci jos
uvijek  “ ona nasa Banjaluka” i jedan predivan svijet u
kojem jos uvijek egzistiraju mjesta gdje dolaze i postoje
iskreni  i dragi mi  banjalucani. Treba ga samo pronaci. 
Svijet i ljude koji se razlikuju od onog polusvijeta sto u
maskirnoj uniformi , cudnoga gega  i sa sajkacom kapom na
glavi setaju Gospodskom ili Solajinom ulicom, ili koji
galame i dozivaju se po restoranskim salama.  Ja taj svijet
necu da poznajem, ja takva zla vise i ne gledam tamo, ja
vidim samo one za “nasom busijom”. I za mojim stolom, gdje
ne sjedi svako. Vidim ljude poznate mi,  u markiranim
odijelima,ljude sa osmijehom, ljude sa sesirom ili beretkom
na glavi, vidim samo one banjalucane koji se ponasaju,
pricaju i izgledaju kao ja.  To je taj moj svijet koji sam
pronasao i koji imam tamo.  Svijet koji cuvam, i koji  ne
dam nikome.

A vidi to i osjeti i Mahmut, Maso.  Pa mi na kraju,kad se
zagrlismo pri polasku,rece :“ Gogi, sine.  Jos jednom,
sretna ti Nova,i dodji kad god mozes. Mi smo tu, drzimo
busiju. Pa, dodjite nam,..... dok nas jos ima. “

Hocemo, moj Maso.  Eto nas, vec u proljece !!!

yessssssssssss....

Gogi PUSA!

Bravo majstore nema bez nase banja luke nista. ma
djaba sve ovo ono folovi golovi

Dragi Gogi, opet mi se zamaglise naocale, a knedle tesko
progutati. Opet me vrati u uspomene i dragu peoslost nase
stare Banjaluke. Jos jednom hvala ti prijatelju.

Gogi svaka ti cast,ziv bio.

Odrekli smo se ovog puta, onog lagodnog i finog doceka
hotelskog, odrekli se glamura i noblesa koji ustvari nikad
nismo ni voljeli, odrekli se restoranskih derneka i
kafanskih bakanalija, te odlucili da Novu godinu
docekamo,sasvim jednostavno... na trgu, ispred Boske !!!

Nismo tako nikada poslije rata, a ideja se ta rodila sasvim
spontano, u nekoj magli sjecanja, negdje u novembru. A to
vrlo rado prihvatise meni slicni ljudi, tj. banjalucka moja
raja s kojom sam odrastao, mnoge godine nove s njima
docekao, i ljudi s kojim sam ustvari cijeli zivot svoj
zivjeo.  Kad si sa Rajom, i sa takvim ljudima, sve je
lako.... i sve,predivno. 
A za takav docek ti ne treba ni odijelo, ni kravata, ni
rezervisano mjesto, ni karta za srecu. Treba ti samo malo
ljubavi i radosti u sebi. I iskrena banjalucka raja, oko
tebe. Par ljudi koji te vole, koje volis, ljudi koji te
osjecaju, raja banjalucka koja osjeca isto ili slicno kao
ti...samo par ljudi uz mene koji vole Banjaluku, kao sto je
volim ja....to je sve sto meni u votazi treba, za jedan
idealan docek Nove godine, u Banjaluci !!!
Informisali smo se vec prije, pa saznali da ce na trgu za
docek nastupiti nas roker banjalucanin koga smo slusali
cesto u mladosti, raja nasa banjalucka Momo N. sa svojim
izvrsnim bendom „Balkan ekspres“.  A ove su godine, po uzoru
na evropske gradove na glavnom trgu u Banjaluci skontali,
kao neki „Zimzograd“. Naime, postavili su na trgu dvadesetak
 drvenih kucica, sa raznoraznim sadrzajima, a
najinteresantniji je bio jedan odlicno osmisljen corner, na
samom kraju, a odmah do bine. Tu su bile postavljene jedna
do druge cetri kucice, sa onim zgodnim okruglim stolovima,
ispred.  Najprije,„Bavarska kucica“ gdje se nudilo minhensko
Paulaner-bier, a rostiljale orginalne bavarske Weisswurst.
Pa dalje, kucica „Kod ludog Irca“ , gdje si mogao popiti
whiskey, punch, ili Irsko pivo...a pored nje „Pastir-kucica“
gdje su se pekli odlicni ustipci sa sirom i kajmakom, te
nudili sirevi razni, i suhomesnati proizvodi. Ali ipak,
najbolja pozicija,.. „ona nasa“,….bila je kucica zadnja u
redu, a prva do bine, gdje su se cijelo vrijeme pekli,
pushili, mirisali i sluzili Mujini cevapi,... a tochilo
Nektar pivo !!!
E, tu smo docekali,  Novu 2014. godinu !!!!

Najprije smo, oko pola devet otisli do kafica preko puta
dvorane Borik, poklonili se opet tom “hramu nase mladosti”,
te uz Jukebox, kao nekad  „kod Stanimira“,.... malo se
zagrijali. Pa smo oko cenera, polako setnjom niz aleju JNA
prema gradu, bas onako kako smo  godinama u
mladosti,vracajuci se iz diska tuda setali. Pa je to bila,
ne samo obicna setnja, vec citav jedan vremeplov, jedne
prelijepe mladosti,nase. Usput smo prosli i pokraj
prostorija sahovskoga kluba „Nikica Pavlic“ gdje smo stariji
brat i ja godinama igrali sah....sto sam vec bio zaboravio,
da je ikad bilo,i sto nije toliko bitno. Ali, pored kojeg je
ulaz i haustor jedan, gdje sam se tamo nekad u mladosti
ranoj, dugo oprastao sa jednom malom, frchkavom....sto
naravno, nikad nisam zaboravio....i sto je,ipak bitno:))).
A, morali smo u toj setnji proci i pokraj onog malog parkica
ispred Pozorisne kafane, u kojem su jos uvijek samo tri
klupe. Ne znam zasto, ali zvali smo ga tad u mladosti
„Butterfly“ ,i na klupama tamo u banjaluckim ljetnjim
nocima, cesto smo uz gitaru satima sjedili. A,to vece
novogodisnje, sve su klupe bile zauzete. Oko njih neki novi
klinci i klinceze banjalucke,...zauzeli nase mjesto. 
Prodjosmo onda i pokraj kina Kozara,pa se sjetih one gungule
i guzvare za karte, kad se pojavila po prvi put u Bendzelaj,
„Ajkula“ iliti Shark !!!!:)))). Nastavismo dalje, pored
terase kafane „Mostar“, koje tamo vise nema. Ali, gdje su se
nekad  proslavljale sve pobjede banjaluckog FK„Borca“....pa, pogledah prema caffe Ariji, gdje sam prije
rata godinama oko podneva kafu pio, s rajom sjedio....pa,
prodjosmo i pored Parkica, gdje sam odrastao i s rajom
banjaluckom,srastao. Sve prodjosmo, i sve se opet pojavi ,
ozivi u sjecanjima mojim, i u usputnoj prici nasoj. Deja vu,
bas total.....predivno sjecanje, i nezaboravna novogodisnja
setnja.

Na trg pred Boskom dodjosmo oko pola jedanaest, a poklopilo
se bas da tad na binu izadjose i Balkan ekspres, te zapocese
odlicnu dvosatnu svirku. Bilo je tu, u tom „ Zimzogradu“
prilicno dosta naroda, ali igrom slucaja ispred standa kod
Muje gdje smo i naumili biti, za jednim stolom onim
okruglim,stajase samo dvoje,. Te ih upitasmo mozemo li se
kod njih privaliti.....i onda, zapoche siz !!!!! 
Taj je sto bio bas ispred zvucnika, a svega pedeset metara
od bine, a muzika koju su svirali otamo sa bine, bila bas
onakva kakvu smo pozeljeti mogli. Kao da smo je za tu
vece,bas mi narucili. Pocelo je sa
..“mi,plesemo…lalala-la..“, pa se redali sve hitovi iz
osamdesetih,..Dugme, Azra, Bajaga, Partibrejkersi, Atomci,
Jura Stublic….,bilo  sve,  kao u onoj „Zamisli zivot u ritmu
muzike za ples“ !!!! U meni se s tim, odmotavao i jedan
krasan film, sto me vrati decenijama unazad,a sve  nas oko
tog stola,.... sve nas to curiknu opet u mladost predivnu, i
u vremena, ljepsa neka !!!!  Na sredini tog stola oko kojeg
smo se plesuci razbacili, stoji flasha sampanjca...a okolo
njega, puse se vreli Mujini cevapi,.... a pjeni, tochena
Nektar piva !!!!  Sofra mozda skromna, ali svakom
banjalucaninu, pogotovo onom sto u tudjini zivi, izuzetno
draga. Za mene licno, najdraza,...nema je bolje.

Vec sam ovdje u pisanijama po Vinjeti, cesto spomenuo
cinjenicu koju svi mi ustvari jako dobro znamo, i poznamo. 
Naime, da je u danasnjoj Banjaluci, nazalost jako lako
dozivjeti ili primijetiti ruzne momente. A jako tesko, one
lijepe i ugodne. Ali, ako volis, sve se moze. Pa, i to. 
Treba se samo malo organizovati.  I treba voljeti. Sve je u
ljubavi.
Neko je od raje sutradan u prici primjetio, kako se vecina
svijeta tamo na trgu u novogodisnjaj noci uz Balkan
ekspres,i nije bas zabavljala ??! Mozda zbog muzike koju ne
vole, pa i ne poznaju,bas. Ili,zbog neceg drugog. Ali, meni
je to bilo apsolutno svejedno, ja taj svijet okolo nisam ni
vidjeo. Vec sam se prenio sav u neki svoj film, u kom sam se
osjecao odlicno, a vidjeo i primjecivao samo nas, samo raju
za tim nasim stolom, i za “nasom busijom”.  A vjerujem da ti
mnogi na trgu, isto kao sto ne vole i ne poznaju tu mjuzu te
noci, ne poznaju i ne vole ni Banjaluku. To je neki drugi
svijet koji ja ne poznajem,  i ne vidim tamo u Banjaluci.
Oni su nekad odnekle dosli,i  oni vole svoj zavicaj i svoje
selo, iz kojeg su u ratnom ludilu mozda i silom prilika
izbjegli. Bas, kao sto sam i ja sam bio istjeran iz rodnoga
grada.
Ali, ja sam evo opet tu !!! I volim da sam tu. A oni,ne
vole. 
Ja volim i zauvijek osjecam moju Banjaluku,a oni vole svoje
selo.I tako ce ostati, zauvijek, i kod njih, a i kod mene. 
Svako voli i osjeca najvise, tamo gdje je rodjen.  
Pa,kontam...da ja sam tu na kraju, pobjednik !!! A,oni
gubitnici. Nije mi to u zivotu bas neka satisfakcija, ali
jeste nepobitna cinjenica.
Jer njih se ne tice ni Borik, ni Dvorana, ni aleja nijedna
banjalucka, ni kino Kozara, ni nekakav bl-sahovski klub, ni
Mostar kafana, ni caffe Arija, ni Parkic, ni Butterfly,...
pa, ni Rock and Roll !!!! Oni pojma nemaju, sta je to sve, a
nece nikad ni saznat. Kao sto ne znaju, a nece ni saznat,
nikada….., sta je,i kakva je velicina, i kakva je nepresusna
i opjevana ljepota,,,kakva je to gradina,,, grad nas,
Banjaluka !!!!! I koliko god da su tu, nikad oni nece u njoj
moci uzivati, kao ja. Ili,kao mi banjalucani. Nece je nikad
ni voljeti. Njima su mjesta u Zanatskom centru,....kud smo
mi prosli oko keca, kad je Balkan E. zavrsio svirku...njima
je to neki nepoznat, i potpuno nebitan svijet. A mi
uzbudjeni i sjetni, kad smo tuda setali, pa nabrajamo, kako
smo nekad, kod Bis-a...pa,kod Caneta..pa,spomenuli i
Zamolu...pa,pokraj Enesa kad prolazismo, pozelismo smazat
baklavu grcku, sampitu  ili „indijanca“ nekog, koga sam
vazda obozavao)). Pa, udjosmo onda na kraju.... “Kod
Ake”, gdje smo i planirali da okoncamo to vece.  NO
1...naravno ne drzi ga vise Abaz Arslanagic, ali eto….opet
nam taj kafic, nekako drag,pa odosmo tamo. I bijase
odlicno,za onim dugackim sankom gdje smo stajali i prije
rata, skontasmo se nabrzinu  sa rajom nekom nama slicnom,
Bosancerosima prihajalim iz Slovenije….pa, malo
igranke,pjesme i veselja, uz Tomu,Halida i
Sabana)))…, i ostasmo tamo bogami, sve do trice. 
A, oko trice je bilo, u votazi... uvijek najbolje !!!

Na kraju novogodisnje noci smo prosetali ko nekad, pokraj
stare autobusne, pa dalje onom “stazom slonova” !!!!  Ulicom
Branka Radicevica, najprije pored skole nase, Braca
Pavlic…..pa,pokraj Muzicke….pa pored naselja Ante Jakic….pa
dalje, prema Tranzitu i “Naselju sunca”.  Vracali smo se u
mladosti, tuda kuci, ... pa,jedno...mali milion puta:))))).
 
A, vracacemo se tuda kuci, siguran sam,... zivot cijeli !!!


Srdacan pozdrav , g.


“ Neka mi niko ne zamjeri, govorim kao bratu sto bih
govorio, kome moji savjeti mozda i ne mogu pomoci vise. 
Ali, ovo sto govorim, razumijece neko.
Nadam se, mozda vec i sad. 
Ili kasnije, kad veci dio zivota bude iza njega, kad bude
morao misliti samo na gubitke, i boriti se da sacuva ljubav,
neku. 
A tada te ljubavi, vjerovatno nece vise ni biti.  “







e

Ja sam jedan od onih koji razumiju i zavide ti na ovakvom
velicanstvenom doceku 2014. godine. Dragi Gorane, nadam se
da ces nas nastaviti podsjecati na sve ono lijepo iz nase
Banjaluke bar jos cetrdesetak godina, a onda, kada
"Dozivjeti stotu" prodje, neka zivi svako kako hoce. Prvih
sto godina je najteze, a onda vazi ono "lako cemo". Hvala ti
gdje cuo i gdje ne cuo, prijatelju.

Jarane svaka ti cast volis banja luku od srca
nema veze ko je tamo i sta se radi.ljubav je
bez granica u tvojem pisanju.svaka cast.

Cetrnaest godina je kako radim u istoj firmi, i kako sjedim
u istoj prostoriji gdje se svake godine na zidu iza mojih
ledja pojavi uvijek novi kalendar, sa fotografijama Josip
Broza Tita. 
Pa, od samog pocetka, i godinama poslije  cesto su se tu na
radnom mjestu vodile diskusije sa kolegama, pa i sa samim
sefom,….  zasto ja jos uvijek i zauvijek cijenim, postujem i
volim, druga Tita !!!?
U pocetku su mi govorili radne kolege Otmar i Franz, a i sam
Sef bockajuci me i smijeseci se  govorio kako je Josip Broz 
bio jedan komunisticki diktator !!?  Rekose mi svi oni, da
se tako uci u austrijskim skolama, pa ga gotovo svi
austrijanci drze za takvog.  A treci kolega,  koji je prije
trideset godina pobjegao iz Rumunije, od bijede i
Causeskuove diktature, me jos podbadao cesto kako su ta dva
drzavnika bili veliki prijatelji, pazili se i bili isti.
Dakle, obojica bili diktatori i negativci.
I naravno da sam im onda strpljivo i godinama objasnjavao
neke momente i stvari koje izgleda nisu nikad doprle do njih
i njihovih mozgova. Objasnjavao im polako i strpljivo o
svemu kako se zivjelo, i kako bilo u Jugi.  A s tim
argumentovano pricao o zaslugama Tita, kao drzavnika i
predsjednika jedne ugledne, samostalne i sretne zemlje u
kojoj smo svi mi Jugosloveni  zivjeli zadovoljno,
dostojanstveno i slobodno, punih pedeset godina.  Pokusavao
im objasniti, uvjeriti ih da to nije bila nikakva diktatura,
te im u tim razgovorima posebno  podvukao ustvari najvece
zasluge i velicinu Josipa Broza, koju nisu mogli nikako da
opovrgnu ili da mi kontriraju, uglavnom su na to sutili. 
Kao prvo, na ono istorijsko NE Staljinu, na sta je i ovaj
kolega Rumun  klimao glavom.   Ali naglasih da se najveca
sposobnost tog velikog covjeka,  pokazala  ustvari tek
kasnije.  Ponovio sam im to nekoliko puta, da najveci uspjeh
 Josip Broza Tita je bio u tome sto je uspio jedno jako
kompleksno drustvo mijesano od razlicitih vjeroispovijesti i
nacionalnosti, a usput receno vazda okupirano, vijekovima
jadno i ugnjetavano od nekoga, uspio je da okupi, vodi i
drzi u miru, u sreci… i ZAJEDNO…..punih pet decenija  !!!!!
To prije, a ni poslije njega nije uspjelo nikome. A jeste,
bio je  jednopartijski sistem, jer je u takvom drustvu
jednostavno  morao biti.  Demokratija u vidu visepartijskog
sistema moze da se primijeni i odrzi recimo u Austriji, jer
je uglavnom jednonacionalna i katolicka. Ali, u Jugi to nije
moglo biti i odrzati se, nikad. A nece nikada ni moci. Dokaz
da je tako, znamo svi. Kad je otisao Josip Broz, i kad se u
Jugi uveo visepartijski sistem, desilo se zlo.
 I, amin.

Neki dan u firmi,  na prijepodnevnoj  pauzi uz kafu 
povedemo razgovor o Bosni, te aktuelnim desavanjima tamo.  I
 naravno,  pitaju mene sta je to, sta se desava, i sta
mislim da bi moglo da se desi !!!?  Rekoh prvo ukratko oni
sto su i sami iz medija saznali, napomenuvsi da to nisu
politicki, vec socijalni nemiri,  da je narodu tamo
dokundisalo sve, pa se digli protiv korumpirane  bande koja
vec dvadeset godina vodi zemlju u neimastinu i propast.  I
rekoh da nazalost pretpostavljam da ce se nemiri smiriti,  i
da ce i dalje ostati sve isto. Jer,  ja ne znam da dole
postoje  iole sposobni, pametni , ali i iskreni ljudi u
politici…..ili neki, jedan covjek takav……  koji bi okupio
narod opet pod jednu zastavu, pod parolom SVI ZAJEDNO, za
bolji zivot !!!   Neki politicari ce sad mozda  dati sami
ostavku, neki biti smijenjeni, ali ja ne vidim da je to neko
radikalno pomjeranje nabolje, ili uopste nekakvo rijesenje
za Bosnu i Hercegovinu.  Mozda ce sa scene otici i Dragan, i
Sulejman, i Milorad, i Bakir, i Zlatko… ljudi neodgovorni
pred narodom i pred istorijom, a sve korumpirani i
nesposobni politicari koji  da bi namirili svoje sitne
racune zemlju uporno vode u propast,  jer ne vide,ili bolje
receno nece da gledaju sire od svoje avlije, familije, ili
vile na Jadranu.  Oni ce mozda otici, ali doci ce drugi,
nijma slicni nacionalisti, sovinisti.  I sitne duse. 
Pa ce opet umiriti pomalo uznemirene i rastrkane ovce,
ubijediti ih laznim obecanjima i nacionalistickim
bljuvotinma o srpstvu, hrvatstvu ili nekakvom bosnjackom
preporodu, te ih mudro opet prikupiti u SVOJE torove,  cime
ce se samo dalje nastaviti  golgota i tragedija Bosne i
Hercegovine.  Na moju veliku zalost, i zalost svakoga tamo.

Ne moze mi niko zamjeriti sto govorim ovako….jer, suvise
postujem i volim Bosnu i sebe, da bi cutao a mislio
drugacije, ili govorio drugacije nego sto mislim. 
Na moj pesimizam, skepsu  i tu neku malodusnost, a i upitne
poglede prisutnih koje sam osjetio,  odgovorih upravo
ovako.
A,  podsjetih onda Sefa na jedan nas razgovor, tamo neke
godine. Upitao sam ga naime tada sta misli o Bosni, te da li
bi tamo usao sa nekim projektom postavljanja alarmnih
sistema i sigurnosnih uredjaja  !??  Vrtio je glavom jedno
pola minute, pa mi rekao  odlucno da ne bi….a i da ne
vjeruje da bi iko od njegovih poznanika, poduzetnika i
privrednika u Austriji poduzeo nesto dolje.  Jer jednostavno
nemaju povjerenja, nisu sigurni da bi to sto tamo odrade
mogli i naplatiti, tj.realizovati.  I zavrsena prica.
 Evropa je izgubila svako povjerenje u Bosnu. Pocevsi od
onoga sto se desavalo deset godina posllije rata kada su se
silne pare pomoci BiH iz Evrope slijevale dole, pa
procerdane i rasprckane, a da se nije izgradilo ni uradilo,
gotovo nista…..pa,sve ostalo poslije,… unazadilo je zemlju
jos vise, pa je danas maltene gore nego poslije rata. Nema
vise pomoci, ali ni povjerenja.
Kolega Otmar rece onda da bi neki konglomerat bio mozda
dobro rijesenje,…..  Franz primjeti da bi po mojoj prici
bilo djelotvorno, pa cak i neophodno uspostavljanje
jednopartijskog sistema,  ja dodadoh jos da je po meni ipak
jedini spas za BiH ulazak u EU, sto uvjetuje naravno i
nestanak samozvane RS….a onda na samom kraju razgovora , kad
smo ispili kafu i pripremali se da navalimo na posao,  Sef
rece nesto sto me zacudilo jako, ali i prijatno iznenadilo. 

Rece naime upitno nas gledajuci,…… da on zna sta fali Bosni
!!!!?
Sutimo, cekamo odgovor, a onda on pogleda na zid iza mojih
ledja, pa nam isaretom, onako podizuci obrve uvis i
pokazujuci ocima, rece : 
“ Bosni fali Josip Broz…. Bosni fali jedan, kao Tito. “
Nasmijesih se, misleci da se opet sa mnom malo sali, ali
nije.  Rekao je to sasvim ozbiljno, pa  dodade da je nedavno
na poslovnom rucku u Salzburgu bio sa jednim poduzetnikom iz
Hrvatske, koji mu je tom prilikom ispricao malo duzu pricu o
Titu.  Pricu, istu onakvu kakvu sam ja u firmi godinama
pricao. Shvatio je konacno herr Josef Frühauf, moj
dugogodisnji sef, a sin oca mu Herberta koji se silom
prilika u drugom svjetskom borio za Hitlerovu armadu,
…shvatio i prihvatio istinu da Josio Broz nije bio nikakav
diktator, vec jedan jako inteligentan i veliki drzavnik. I
kako na kraju rece, vjerovatno najveca politicka licnost sa
prostora bivse Jugoslavije,…pa  i cijeloga balkana.
Ja ne znam da li ce Tito ostati najveci svih vremena, volio
bih iskreno da nece.  Pa da se vec za mojega zivota pojavi
jedan takav,... kakav Bosni fali. 
A, sve dotad, ostace kao mit, a nije. 
Neiskrenim ljudima zvuci kao politicka bajka, a meni kao
predivna istinita prica. 
Misao, kao svjetlo,…. pomisao kao zelja i nada.  Za moju
Bosnu.
Pozdrav,g

p.s.   Gledam taj dan navece na vijestima, stranacki lideri
pozivaju narod da se smiri, situacija se vec
stabilizovala.:)))).
 Pobune su trajale kratko,.... toliko kratko da ih nije
vrijedilo ni dizati. 

Agonija se nastavlja.

Opet, ponovo imamo potpuno ista stajalista. Tito, nestanak
r.s., dodao bih jos eliminisanje Dejtonskog sporazuma i
vracanje Ustava Republike Bosne i Hercegovine, a u to
svakako spadaju i zlatni ljiljani, dokaz skoro
hiljadugodisnjeg postojanja Bosne.
Kada bi se te stvari desile, siguran sam da bi svi
nacionalisti nestali iz napacene domovine. Nestali u misije
rupe, ili hinjski zasutili, cekajuci nove prilike za svoje
unistivacke poduhvate.

Oduvijek sam, jos od djetinjstva ranog volio u kuhinji biti,
nesto spremati, kuhati,  pa sam i dan-danas tamo uvijek
rado. Ali, kao i mnogi od nas nisam tamo samo kuhanja radi,
iako je i to bitno, vec radi neceg drugog.  Kuhanje mi jeste
godinama vec kao neki hobi, ali pri tom postoji i nesto
drugo, nesto puno dublje,ljepse, jace i draze, nesto sto se
ne moze izreci, vec jednostavno samo osjetiti.
Nedeljom recimo, dok spremam neko pecenje sjetim se uvijek
onih nedeljnih ruckova, nekad u Banjaluci. Pa se osjetim
nekako,sav napola. Pola tamo u onom proslome zivotu, a pola
vamo, u zbilji.
 
Ne znam zasto,ali smo tada nekada u Banjaluci nedeljom imali
za trpezom najcesce domacu koku sa pecenim krompirima,pa mi
to ostade zauvijek kao neki simbol klasicnog nedeljnoga
rucka. Moja majka nije nikad kupila galofak koku ili pile u
nekom granapu, vec uvijek kod seljanki, na banjaluckoj
pijaci. A pravila je najprije nadjev kojim je uvijek punila
koku, i koji je meni smekao, cak bolje od samoga mesa. 
Nezaboravni su bili ti miomirisi koji su nedeljom oko podne
iz kuhinje dopirali do nase sobe, dok smo slusali Momu i
Uzeira kako kroz humor prognoziraju ishode popodnevnih
fudbalskih tekmi. Iz sestrine sobe su vjecito grmili T.Rexi
ili Doorsi, koje smo brat i ja poslije i sami zavoljeli... a
otac je, nedeljom uvijek u onom smedjem kucnom ogrtacu, u
dnevnoj dugo citao Oslobodjenje, tabirio Privredne  novine i
Glas. A oko jedan sat zazvonio bi dong sa zvona koje je
visilo na zidu u hodniku, i pozivao nas da sjednemo za vec
postavljen sto u trpezariji. 
Taj ukus domace supe, pa domace koke sa nadjevom i
krompirima, uz zelenu salatu, sto nam je mati najcesce
spremala nedeljom, mislim da ostace zauvijek neprevazidjen,i
nikad vise dokuciv. Koliko god da sam se upinjao i trudio,
nikad on nije bio takav, nikad ga nisam uspio poslije
postici, i osjetiti takvog. A kontam,to je vjerovatno zato
sto ovdje nemam priliku kupiti domacu koku na pijaci, vec
kupujemo galofak-pilence u Merkuru, Hoferu ili Sparu.  
Ili je u pitanju... ipak,nesto drugo ???!

Ipak, pravim cesto i rado po kuhinji,opet svasta. Ovaj
klasicni nedeljni rucak, sa pilence i krompirom rijedje,  a
obicno petkom uvece skontam ono nesto nase,….ono neko jelo “
koje treba dugo da sapuce”. I da mi satima price prica o
necemu.

Takva su nasa tradicionalna jela, kao kupus-kalja ili
bosanski lonac, takve su punjene paprike ili rastika, japrak
ili nezaobilazna sarma svima nam draga koju zavijamo uvijek
rado, a tako cemo valjda do kraja zivota. Ali, ne samo zato
sto je ukusna, vec dok nam mirom po kuci mirise,sto nam tiho
sapuce i neodoljivo nas podsjeca na nesto zauvijek drago ti
i milo.  
E, a jedno od tih takvih, a u samom vrhu mojih omiljenih
jela je i PASHTICADA.
Bozanski ukus kraljice Pasticade bio nam je svima pomalo
neobican, ali nevjerovatno dobar, pa bi izazivao za stolom
nase iskrene uzdahe. A majka bi sutila i samo se zadovoljno
smijesila, svojoj sreci.
I upravo ta slika nedeljnoga rucka, uz majcin sretni osmijeh
je slika koja ne blijedi u meni nikada, i sekvenca koja
ostaje u meni zauvijek kao simbol srece svih nas petoro
tada, a i uopste srece jedne familije, ikada. Pa, kad god se
toga sjetim, nasmijesim se i naglas kazem:   “ Eh ... moram
pravit opet Pasticadu !!!”

1 kg juneceg mesa – 100 g suhog mesa – 2 glavice crvenog
luka – 4 mrkve – 1 celer – 4 oljustena paradajza – lovorov
list – 3 lista bosiljka –1 celer -  2 karanfilica – malo
morskog orascica – 2 dcl crnog vina – 1 kasicica secera –
biber  i so, po ukusu – persun I bijeli luk, po zelji

Junece meso ispikujte suhim mesom i prepecite sa svih
strana. Izvadite meso, pa na istom ulju prodinstajte luk, na
kolutove isjecenu mrkvu, celer, persun, paradajz, lovorov
list, morski orascic, crno vino, bosiljak, secer, so i
biber.  Vratite meso,  nastavite da dinstate jos oko tri
sata. Kada je gotovo, izvadite meso, svu zelen propasirajte.
Prelijte meso. Sluzite toplo.  Uz knedle, ili bilo koju
tjesteninu.
  
Evo, upravo mi opet sapuce... i price drage mi prica,
Pasticada.

Raja, ugodna nedelja.

Uz Pasticadu se su pravile i sluzile uvijek Schupfnudle. 
Tijesto je slicno onom za knedle, samo formirano u obliku
prsta. Obicno bi majka napravila onda i slatke sufnudle,
umijesane u prezlo, kao knedle. Mljac.

...sve isto je,ko nekada....ali nista isto nije.

Svaka čast, otvori mi apetit. Čampara mogao si malo pogurati
Minju sa receptima da 
promijeni kartu u Alibabi. Šala mala. Ono šufnudle nisam čuo
ima jednu sto godina, a 
volio sam da ih jedem, umjesto njih giochi (njoki) jbg
zamjenski al nije to to.
Pozdrav iz kulinarske Italije.