O.S."Georgi Stojkov Rakovski" i Nova Varos


   


Od : Sasha Panich (sashapanich@hotmail.com)
Datum : 14.04.2009.
Cao svima,
Mislim da i nasa Bugarska skola zasluzuje jednu temu na ovoj
Banjaluckoj stranici nostalgicnih grafita.
Ja prvenstveno trazim Vladimira i Vesnu Kremenovic i Logo
Seada, ali sam jako zainteresovan da saznam bilo sta o mojim
drugovima i drugaricama iz Banja Luke.
Dobro, ovako da pocnem pa cemo vidjeti kako ce se
nastaviti.
Ja sam u Bugarskoj skoli stupio u prvi osnovne 1979.
godine.
Nadovezite se raja...
Pozdrav,
Sasha



Komentar Nr. #1
Od : lora
Datum : 25.01.2007.
Cao Sasa! Prva cetiri osnovne,zavrsila sam u Brace Pavlic,a
stanovala sam pored SUP-a,zatim smo se preselili u N.Varos u
ulicu Masarikova 4,pa sam tako i pocela peti razred u
bugarskoj skoli. Ma bilo je fantasticno,drustvo
maksimalno,kao i svima i meni je to bilo naj vaznije.Ti
si,vidim mnogo mladi od mene,ali to zaista nije vazno,bitno
je da se mi jedneko sjecamo i volimo taj period naseg
zivota. Zaista,bilo je ludo i nezaboravno! U osmom
razredu,preselila sam se u Borik,tako da sam upoznala mnogo
raje iz naseg svakog kraja naseg grada,a udala sam se za
momka iz Mejdana. Sta jos da ti kazem? Mogu da ti kazem samo
jedno,prosla sam mnogo u zivotu,vidjela mnoga mjesta na ovom
ludom svijetu,ali nigdje nema ono sto smo mi imali i ono sto
smo MI bili!!! Vjeruj mi! Mnogo pozdrava svim mojim 
banjalucanima,bez obzira u kuju ste skolu isli!



Komentar Nr. #2
Od : Azra Grahovic (Nova Varos)
Datum : 25.01.2007.
Samo da  pozdravim svu raju iz  N.V
Svaki odmor(godisnji) idem u BL i u svoju Novu Varos,
zivim kod Dijamanta restorana,nazalost u mom stanu  zivi
familija bez zakonito pa tako nemogu ni posjetiti
svoj stan
ali bar dodjem tu pred zgradu i prodje me zelja,,
ove godine smo se oduzeli ja i moja raja u Dijamantu...
pozdrav od Azre i Indire , Tamare itd:



Komentar Nr. #3
Od : Djina- za Sasu Panica (djina@arcor.de)
Datum : 25.01.2007.
Kao prvo ne mogu da vjerujem da si to ti,a drugo voljela bi
se cuti sa tvojom sestrom Ivanom inace mojom nekada davno,
davno dobrom prijateljicom.Godinama nisam cula nista o
vama,bas sam se prijatno iznenadila...Da li ste jos uvijek u
New Mexicu ili ste negdje u Evropi.
Ja sam takodjer isla u G.S.R. skolu od `82-`90....javi mi se
ako zelis na e-mail voljela bi se cuti sa vama ja  zivim u
Njemackoj(Hannover)Cao i veliki pozdrav ,nadam se da ces mi
se javiti..pozzz



Komentar Nr. #4
Od : Trombyl
Datum : 26.01.2007.
Ja sam zivio u Novoj Varosi,ali sam isao u OS Braca
Pavlic.Poznata su mi imena osoba koja su gore nabrojana.Neke
sam poznavao,i druzio se njima a neki su mi bili komsije.To
su bile najljepse godine:u skolu,a poslije igra se fodbala
na male,ili kosarke igralistu gradjevinske skole.



Komentar Nr. #5
Od : Sasha
Datum : 26.01.2007.
Hvala svima za kontakt i pozdrave.
Sa poznanicima se vec dopisujem,
a ostale od sveg srca pozdravljam.

Moja seka je nekada pjevala sa horom
Djeca Pjevaju Banjaluci divnu pjesmu
cijih rijeci cu pokusati da se sjetim:

Najljepsi dragulj zelene doline
Na njemu Kastel spava
U noci sapucu duge aleje
I Vrbas zelen ko' trava
U noci sapucu duge aleje
I Vrbas zelen ko' trava

A kada odem negdje daleko
Ceznje me kuci vuku
Jer jedva cekam da opet vidim
Najljepsu Banja Luku
Jer jedva cekam da opet vidim
Najljepsu Banja Luku...

Ako netko zna ostatak teksta,
budite ljubazni i upisite ga.

I jos mnogo pozdrava svima...



Komentar Nr. #6
Od : stari djaci
Datum : 28.01.2007.
A ko se sjeca: Sljivotresa (muzicko), Cese (biologija),
Seljaka (istorija), podvornika Pere, Jokana (hemija), Marka
Pavlovica i
Makivije-Kive (fizika), Franjo Zoric i liga mladih
lingvista, Nada Sarac u narandzastom mini morisu (njemacki),
Delfina zvana Patkica (ruski), Hamid (OTO), Fajko
(izvidjaci, a sve curice u njega zaljubljene), a od
uciteljica i ucitelja: Jelenka Tavzes, Janja i Ana Condric,
Ivka Mihaljisin, Ksenija, Zdenka, a tek Jusuf.
Ovih imena se moraju sjecati oni koji su isli u OS Mladen
Stojanovic, pa su presli u Bugarsku (potresne generacije).
Javite se vi-mi malo stariji.

Sjecate se Pipe Varge kad prozove ulicom "Seljak", a doticni
nastavnik istorije se okrene, a Pipe naravno nigdje (Pipe
Varga je u medjuvremenu postao djed). Seljak je uvijek nosio
zelena odijela i odgovarajuci zeleni sesiric (sumarski!)
Znacajna imena (face) su jos bili: Zlatko Beharic, Hidajet
Maslic-Hidja, Milan Vuckovic-Hrga, Sici, Macor, pa raja iz
doma "Rada Vranjesevic".....



Komentar Nr. #7
Od : stari djaci
Datum : 28.01.2007.
Zaboravismo ga spomenuti, a to bi bila nepravda. 
Ko se sjeca legendarnog Stamenic Nenada zvanog Buce,
takodjer ucenika ove skole?!



Komentar Nr. #8
Od : Edin
Datum : 28.01.2007.
Zna li iko gdje su sad i kako su Enes i Denis Ramic iz Nove
Varosi,ja mislim da je Denis bio 1972-o godiste,a Enes
1976-o godiste.Zna li iko ista o njima??????



Komentar Nr. #9
Od : Sasha
Datum : 28.01.2007.
Daaaa, sjecam se Kive, Pere iz Likovnog (nisam mu se svidjao
nikako)... Franjo Zoric nam je bio direktor neko vrijeme,
zar ne?
Jokan, naravno, Sljivotres, Patkica... Ali njemacki je meni
predavala...hm ne mogu se sjetiti... Radojka/Radojcic???
Bila mi razredna.
Njena cerka je bila mladja i isla isto u Bugarsku skolu.
A Zivko stari sto je pljuvao u maramicu (Srpsko-Hrvatski
iliti Es Ha)? Mihajlo je predavao OTO ako se ne varam.
Biologiju je predavala divna zena (mislim da se zvala
Branka/Zdenka, plave kose).
Zaboravio si navesti naseg dragog Ifeta (fizicko)!!!
Naravno, meni je bila ipak najdraza (koliko god da je bila
stroga i nekad nezgodna za nas djake) Hatidza - muzicko,
zato sto mi je njen sin Laris bio jedan od tri najbolja
druga, a ona kao druga majka.

Naravno da se sjecam predivne uciteljice Zdenke Boban, bila
mi je razredna od 1. do 4. i volio bih saznati nesto o
njoj.
I Ksenija je bila super. Janja je bila starija.

Toliko za sada, pozdrav Sasha



Komentar Nr. #10
Od : Za stari djaci
Datum : 29.01.2007.
Da sjecam se svih imena koje si nabrojao,a cak sam sa nekim
od njih isla u razred. Sto se tice nastavnika sjecam se svih
i cesto sr sjetim Franje Zorica i kese za secer,Marka
Pavlovica sa njegovim STO BROJIS GACE NA BALKONU, naravno i
svih ostalih ali ocito da smo tu negdje generacija.



Komentar Nr. #11
Od : stari djaci
Datum : 29.01.2007.
Naviru sjecanja!
Pero Nikolic (sin slikara Boze Nikolica)- likovno- kad
lupanjem dnevnika po katedri opominje razred, a inace stalno
vrti cuperak kose na celu. Lavirani tus, sahat kule,
minareti, cardaci, pa farbanje saksija i radovi sa glinom.
Ko se sjeca?
Pa Kemo Hadzidedic (fiskultura). Nekadssnji direktor Josip
Stemberger. Bozana Djurasovic (OTO), inace u kombinaciji sa
Hamidom.
Ko se sjeca Behidze Purivatre i paljenja dnevnika.
Miro Maric-Celo i petricevacka raja....
Ciric Nenad koji je vec u 1. ili 2. razredu (1966/67. god.)
citao dnevnu stampu i jedini u razredu znao da je taj dan
umro Naser u Egiptu;
Ante Sikic, S-H
Anto.... muzicko
Ljerka...... geografija

Fale mi prezimena, ko se sjeca neka doda.



Komentar Nr. #12
Od : Za stari djaci
Datum : 29.01.2007.
Moja kuma je isla sa Purivatrom u razred i Behidza je dosla
kos nje traziti kesu za dnevnik,ali ova nije dala kesu Da
nisi isao sa njima u razred



Komentar Nr. #13
Od : maksida (maxi_silva@msn.com)
Datum : 29.01.2007.
pa da se nadovezemo ne znam koji sam bila razred a.b c ili
ali Kiva Pavlovic razredna Zdenka biologija Sikic sh Brana
engleski Olga muzicko a evo nekih imena iz razreda Zeljko
Garaca, Damir Udovcic ,Viktorija  Zizak,Lidija Barisic
,Sonja Subotic ,Dusko ,Mira Milunovic i mnogi drugi to je
sto se mogu sjetiti pa ako se neko sjeti mene neka se javi
Maksida



Komentar Nr. #14
Od : dodobird
Datum : 30.01.2007.
ako si isla sa Dadom i Garacom, onda si bila "D". A Anto je
Shashic, a Olga je Kreco... Pa Zarko Knezevic i Zdenka
Otasevic, pa ima jos Radovan Jokanovic i Mirko Spasenic. A
ja sam bio "A" i eno nas tamo na albulu 33, slika 24. Ako se
neko prepoznaje? Ja sam se jedva?!?!



Komentar Nr. #15
Od : stari djak
Datum : 30.01.2007.
Mirko Spasenic - FIFKO (nemoj da te upisujem u tefter!!)



Komentar Nr. #16
Od : Za stari djak
Datum : 30.01.2007.
Koja si bio generacija i koje odjeljenje?????
Marko Pavlovic zakljucuje ocjene jednom uceniku i kaze 1.1.1
zaklucno 3 uceniku iza tog u dnevniku kaze 1.1.1 pa ti nista
neznas zakljucno 1 a ovaj ce maloprije ste zabpravili
podjeliti



Komentar Nr. #17
Od : Jasmin
Datum : 01.02.2007.
Ispravka starom djaku...

Bozana Djurasinovic je predavala matematiku...Uvjek
prapoznatljiva po svojim strikanim ili heklanim
kompleticima, podignutih grudi i vrckave guzice...:)...a
matematika??? - nije bitna!

Svaka vam cast svima koji se sjecate svih ovih imena..Od
svih pobrojanih, jedino imam u glavi obrise Zdenke -
biologicarke, mislim da se prezivala Otasevic (njen muz mi
je predavao na faxu)-otmena, dama, guja..
Ludmila Celin-nekadasnja razrednica, predana nastavnica,
zasluzuje sve pohvale (iako je bila malo prestroga za moj
ukus)
Hamid - totalno nezainteresovan, sa vjecitom pljuvackom u
uglovima usta.
Jaran mu Mihajlo, opaljen i na svoju ruku.
Mislim da niko nije spomenuo dusu od zene (po cemu je
vjerovatno i dobila ime) Dusanku Mraz.
Zatim Branku, nastavnicu engleskog...itd,itd..

Inace u moj razred (generaciju) spadaju imena kao sto su:
Tamara Malesevic
Ljiljana Stojakovic
Branislav Kondic
Haris Cukur
Arsovic Zoran
Dizdar Advan
Purisic Ranko
Prodanovic Zoran
Tepic Mladen
Medic Ranko
Jovic Vladimir
Jurisic Darko
Majdandzic Damir
Sukalo Drasko
Sladoljev Oleg

i jos mnogi iz te generacije..

Molio bih svakog koji nesto zna o tim ljudima da mi se javi
ili da im proslijedi moj e-mail: jasmin@novavaros.se

pozdrav banjalucanima



Komentar Nr. #18
Od : stari djaci
Datum : 02.02.2007.
Bozana se prezivala Djurasovic (muz pok. Vlado Djurasovic je
ubijen!)
Naravno, nezaboravna Duska Mraz sa lijepom plavom
kosom.OMiljena kombinacija u odijevanju sivo sa svjetlo
plavom bojom! A zasto ne bi bila dusa od zene, nije imala
nikakve komplekse i nije ih lijecila na ucinicima kao neki.
Pripada staroj BL-obitelji kao i njen muz Ivica Mraz.
Tanja Popovic-njemacki jezik - koja se jako trudila da ima
njemacki izgovor pa je sve zvucalo jako izvjestaceno.
Matematika- uvijek namrgodjena Mira Kovacevic,
Nadjeljko..... isto matematika
Kravarusic..... (dobro prezime!!)matematika
Kako se zvao onaj visoki, mrsavi sto je predavao SH?



Komentar Nr. #19
Od : dodobird
Datum : 02.02.2007.
ubij me, ali kada iz dubine sjećanja izvučem njegov
(svjetli) lik i onu neponovljivu mandibulu... znam samo da
je bio Živko i da su ga generacije đaka od milja zvali
Drakula. Kako dražesno?! A sjeća li so ko čika Ante,
podvornika?_



Komentar Nr. #20
Od : OS GSR
Datum : 02.02.2007.
Da zvao se Zivko i jos je uvijek mrsav,danas sam ga vidjela
u gradu. Kad se sjetim Cese odmah se sjetim kostura i srca
koje ti uvali u ruku kad odgovaras. Ali Marko je najveca
legenda sto se tice provala.
Kaze jednoj ucenici koja je imala starijeg bratai koji je
bio los djak.....ovako doslovice tece razgovor
MARKO  Ti si imala jednog brata,jel tako
ONA    Jesam,imam ga i sada
MARKO  Sjedi jedan
STARI DJAK koja si bio generacija????????



Komentar Nr. #21
Od : lora
Datum : 02.02.2007.
Citam,polako,kao da je sve to bilo juce,kao da sam sve te
ljude,samo juce vidjela,pamtim im lica,cini mi se,cak svaku
boru na licu.Ali bas svakog od njih pojedinacno,bili su
dragi,simpaticni,ma sta bih dala za samo jedan sastanak sa
njima i sa vama,dragi moji iz bugarske skole!!??!!Kakvo je
to bilo ludo doba!Sada znam koliko smo bili maksimalni i
nezamjenjivi,mislim da se nikad i nikome nece ponoviti ono
sto smo bili i ono sto smo imali!Ona nasa omiljena
klupa,pored kioska,na samom skretistu iz Masarikove ulice u
aleju,svaki dan smo bili
tamo,Stella,Goga,Jelica,Zoka,Silverio/moj veliki
drugar-poginuo je,nikad ga necu zaboraviti/,Vanja i jos
mnogi drugi,koji su dolazili ili prolazili,ali su uvijek
bili tu negdje,oko nas.A da ne pricam o nasim prvim
simpatijama i ljubavima,Stela i Zoka,Lora i Oli i
ostali.Kakvo je to bilo doba!Ma nemate pojma sta bih sad
dala,za samo jedan sastanak na toj klupi,za samo jedan
njegov dodir,poljubac,da samo jos jednom ostanem sama s njim
u njegovoj sobi/nemojte ovo pogresno
protumaciti,vjerujte,ostala bih ista ona dobra
djevojcica,nista se nebi dogodilo,kao ni onda kad smo danima
bili sami u njegovoj sobi/,samo bih da osjetim ono sto sam
tada osjecala,a vrijedilo je na milione dolara.Sta bih dala
za jednu ludu voznju na motoru!Sastanemo se svi onako,koliko
nas je,pa na motorima,ludiramo se po gradu,pa na
Sehitluke,pa gdje nas nije bilo,eh te lude godine.Zasto sve
tako brzo prolazi,a vrijedilo bi ponovo!



Komentar Nr. #22
Od : Ime nepoznato
Datum : 02.02.2007.
Mira Anarhija, N.Varos najurbanije naselje u B.L!



Komentar Nr. #23
Od : Jasmin (jasmin@novavaros.se)
Datum : 03.02.2007.
Mira Anarhija???

Jesi li to ti??




Komentar Nr. #24
Od : nena1966. (walid@net.hr)
Datum : 03.02.2007.
Bilo bi mi drago da čujem o raji moje
generacije,rođ.1966.nema veze koje odjeljenje.Azra,
Danijela, Adamović, Vladimira, Selma Muhsinović, Slaven
Narandžić, Nataša Niketić...gdje žive,šta rade. Svi smo
stanovali uglavnom u okolnim zgradama i družili se i izvan
škole.
Vozdrica svima



Komentar Nr. #25
Od : Za Jasmina
Datum : 03.02.2007.
Da nemislis na Mirjanu Savatic



Komentar Nr. #26
Od : Fata /Aida (aida95al@hotmail.com)
Datum : 04.02.2007.
Panic Mi!!
 je poznato prezime ,ali nemam pojma I ja Sam iz Nove
Vasosi ..Mene su zvali Fata mada ni dan dana nemam pojma sto
??I Ksenija mi je bila razrednica prije nego sto je nagulila
u Hr. Pero - likovmo  i Tanja nas jezik zivljela je tu u
neboderu pored skole.Brankica Engleski i Ifeta u kuhinji..
Pozdrav svima Aida iz Zije Dizdarevica /Fata iz Danske



Komentar Nr. #27
Od : Zlaja
Datum : 05.02.2007.
http://www.enovine.net/skole/gsr/index.htm



Komentar Nr. #28
Od : Jasmin (jasmin@novavaros.se)
Datum : 05.02.2007.
Da, mislim na Miru Savatic, poznatiju kao Mira Anarhija iz
nasih pankerskih dana. 

ZA nenu1966....TA raja sto si ih navela (Slaven Narancic i
ostali) spadaju u generaciju `65.

pozdrav publikumu



Komentar Nr. #29
Od : Za Jasmina
Datum : 05.02.2007.
Koliko znam o Miri tesko da ti je ona na internetu u kakvom
se stanju nalazi.



Komentar Nr. #30
Od : Za Aidu -Fata (djina@arcor.de)
Datum : 05.02.2007.
Cao Aida nadam se da si ti zivjela u Z.Dizdarevica  br.9 ja
sam tvoja komsinica iz Z.D. br.15  Djurdjica-Djina javi mi
se na e-mail nekad smo se druzile kao male djevojcice.A
Panic Sasa je u stvari brat od Ivane Panic bila je ja mislim
tvoje godiste ili si ti mladja godinu dana oni su `85 godine
otisli za Mexico,cao i javi se ako hoces.....



Komentar Nr. #31
Od : Ivana
Datum : 06.02.2007.
I ja sam isla u OS GSR i nakon Sashinog posta, ponovo
stupila u kontakt s njim. :) Gledala sam maloprije onaj
skolski sajt, cini mi se da bismo mi iz starijih generacija
puno bolje predstavili svoju osnovnu skolu. A sjecate li se
vi popularnog "Frizidera", to je onaj dio sale za fizicko na
kojem su sjedili ucenici visih razreda i pusili ili se isli
ljubiti kad se "srede"? A teta Nele, sto je radila u kafe
kuhinji i dezurstava kod nje, kad smo kuhali kafe za
nastavnike i pripremali uzinu za djake? A onog studija sa
razglasom u svakoj ucionici? Sjecam se da smo jedno vrijeme
imali emisije za vrijeme malog odmora, pa smo pustali muziku
na razglas i citali neke viceve. Iako je razglas sluzio da
nam se citaju vazne obavijesti i kad je Dan mladosti da
slusamo price o Titu, ili da nam jave ko je pobjedio u
Titovim stazama revolucije. Znam da u mom razredu niko nije
htio da se u tome takmici, pa svi lupali istorijske datume i
provaljivali neke odgovore. Meni je razrednica pravo bila
Nada Sarach u petom, pa je otisla u penziju jer je imala
problema sa glasnim zicama, a onda je bio Ruzdija Turkanovic
sto je predavao RTV. A jesmo se napilali kod njega onih
dascica i gluposti. Meni je najlegendarniji nastavnik bio
Suljo sto je predavao fiziku i drzao izbornu nastavu
"elektrotehnika", sa svojim cudnim naglaskom i nacinom
izgovora. Ja bila jedina cura iz tzv. "plave" smjene koja se
prijavila na elektro, a on me otjerao na istoriju, kao nije
to za tebe. Kako sam ga poslije mrzila. Valjda poslije zbog
njega i nisam upisala srednju Elektro, nego otisla u
Gimnaziju. hahahaha
Kasnije kad sam studirala, isla sam na praksu u svoju OS i
bas mi je bilo lijepo, pogotovo sto sam se sretala sa nekim
od svojih nastavnika. A sjecate li se Motikasa sto su nam
dolazili u petom razredu? A zubarice Bojane? I nikad necu
zaboraviti kad moja uciteljica Ajsa Hadzidedic kaze "hajmo
sad svi, dvoje po dvoje, u najvecem miru i tisinu, u vidu
lasting repa, sidjite u dvoriste". Taj lastin rep mi je
uvijek bio smijesan. 




Komentar Nr. #32
Od : marsuppilamy
Datum : 06.02.2007.
Izvini Aida&Fato, ali gdje je to u NV bio neboder?



Komentar Nr. #33
Od : Jasmin
Datum : 06.02.2007.
Znaci, kratko al` zestoko!

Zao mi je.



Komentar Nr. #34
Od : Ja(ena.74@hotmail.com)
Datum : 06.02.2007.
Cao 
Ima li neko ko je 74 god.i isao u Bugarsku
Denisa i Enes su stanovali u Franje Kluza ali bas dugo ih
nisam vidjela.
Mi smo Zivka(visok,mrsav) koji je predavao SH zvali
Sljivotres, a zar se niko ne sjeca Celinke (matematika)
Pozdrav svima


Komentar Nr. #35
Od : Djordja (dordanarancic@yahoo.ca)
Datum : 06.02.2007.
Slaven zivi sa suprugom Vanjom u Munchenu, Selma Muhsinovic
je u Londonu. Sasa Adamovic je bio u BL, a Ranko Purisic u
Jacksonvillu (Florida), ne znam da li je jos tamo.
Ove godine smo posjetili BL , skola izgleda jako veselo,
okrecena u zuto.
Posjetila sam i svoju tetku, Tanju Popovic, poslije 14
godina, zatekla sam sve isto kao i kada sam ju ostavila
1992.
Da li je Jasmin - Alagic iz T.Sevcenka?

Da li neko zna nesto o gen. 68/69 - Aida Terzic, Lejla
Saracevic, Indira Smailagic, Goran Vukadinovic, Davor
Zivkovic, Branislav Lazic....



Komentar Nr. #36
Od : Jasmin (jasmin@novavaros.se)
Datum : 07.02.2007.
Jeste Djordja, ja sam Jasmin Alagic iz T. Sevcenka, na
"privremenom radu" u zemlji Svedskoj. Vidim spomenula si
Karana i Slavena?! Da nemas slucajno njihove e-mail adrese?
Bio sam u kontaktu sa Batom i Karanom, medjutim jedan kraš
Windows-a izbrisao je sve sto sam imao u kompjuteru,
uključujući i njihove adrese.
Gdje si ti "završila" ?? :)

Puno pozdrava


Komentar Nr. #37
Od : za Marsup...od aide
Datum : 07.02.2007.
Odmah uz OS GSR se nalaze dvije visoke zgrade s ulaza gdje
su parkiralista



Komentar Nr. #38
Od : Za Djurdjicu od Aide
Datum : 07.02.2007.
Pa sta ima !!Ja sam iz 9-ke.Sad znam ko je Sasa on i dalje
zivi u naselju.Srela sam mu sestru prije nekoliko godina.
Kao i uvijek nasmijana ..Sta ima kod tebe srela sam te
jednom u BL.Sta radis cime se bavis.Jesi li jos uvijek u
15-ciu BL ?? Pozdrav Aida A.



Komentar Nr. #39
Od : Za Aidu (djina@arcor.de)
Datum : 07.02.2007.
Cao pisi mi na e-mail da ne remetimo ovu temu jer ovo je za
raju iz Bugarske skole a ja hocu malo da se dopisujem s
tobom.....A ovaj Sasa ne zivi vise u naselju vec sam ti
napisala da je otisao za Mexico `85 godine a sad zivi u USA
,cao  pisi mi na e-mail....gdje si ,kako si,znam da si imala
jedno bebce kad smo se zadnji put vidjele..pisi... ja sam u
Njemackoj,

pozdrav Djurdjica



Komentar Nr. #40
Od : marsuppilamy za Aidu
Datum : 08.02.2007.
"Odmah uz OS GSR se nalaze dvije visoke zgrade s ulaza gdje
su parkiralista"... ubij me Aido, ne kontam koje visoke
(mozda mislis dugacke?) zgrade. Ja sam zivio u NV od 1970 pa
do 1983... ali nikakvog nebodera nisam nikada primijetio.
Sve zgrade su bile sa 4 sprata, posto su bila tzv. visoka
prizemlja, dakle, neboder??? Mozda je sada dozidan kakav
hyperrealisticni dozidak novih zitelja, ali ja nisam posebno
zainteresovan za takvu vrstu ekskurzije. I, gdje je to ulaz
gdje su parkiralista??? Zbunjen sam...



Komentar Nr. #41
Od : Djordja (dordanarancic@yahoo.ca)
Datum : 08.02.2007.
Te visoke zgrade pored skole su "kule" , A.G.Matosa
2,4...sada je to Ravnogorska ulica....
Za Jasmina- ja sam sa muzem (Braco Kulenovic )i djecom (Tea
11g. i Adi 8 godina)u Kanadi, mjesto pored Ottawe,ali
francusko govorno podrucje. Ovdje smo vise od osam god. a
prije smo bili 6 god. u Frankfurtu (Ako se Québec odvoji,
mozda odemo kao izbjeglice u Evropu).
Slaven nema e-mail, mogu ti poslati broj telefona....



Komentar Nr. #42
Od : a++++
Datum : 08.02.2007.
Jedno pitanje,poznaje li neko Adnana Santu iz Franje Kluza?



Komentar Nr. #43
Od : stari djak
Datum : 09.02.2007.
Pa gdje smo mi malo stariji da spomenemo i one lijepe cure
(trebe) iz naselja i skole: Silva i Renata Hazarjan, Selma
Muhsinovic, Fea Winkler, Silva i Natasa Niketic, Zlata
Hercigonja, Zivana (imala je brata Ljubisu), naravno Jasna
Sehina (znao je Seha gdje treba traziti), Irena Cerepic
itd., itd. Nastavite ostali moga godista ca. 59-61



Komentar Nr. #44
Od : insider
Datum : 10.02.2007.
komentar za a+++.znam adnana santu,komsija mi bio u franje
kluza.
negdje je u njemackoj.oca sam mu vidjeo kad je bio ovdje
kaze da radi i dalje na zeljeznici.sve u svemu fina porodica
i ljudi i ako kojim slucajem ovo cita pozdravljam
njega,brata mu mirzu i roditelje.
komsija sa broja deset.



Komentar Nr. #45
Od : CAKI (SAFET@CAKI.NET)
Datum : 10.02.2007.
KARAN ZIVI U REZERVATU CHEROKEE CATANOGA GDJE DAJE ZAVRSNE
ISPITE ZA SAMANA



Komentar Nr. #46
Od : osnovna skola
Datum : 10.02.2007.
Nastavak na post stari djak,Slavica Ljevar,Silva
Kahle,Renata Suler,Dusanka (Beba) Balcin



Komentar Nr. #47
Od : banjaluka
Datum : 10.02.2007.
Daj neka neko predlozi neki forum gsje bi mogli razgovarati
o skoli,praviti spisak ucenika ubaciti slike itd



Komentar Nr. #48
Od : stari za prastarog
Datum : 10.02.2007.
A ko ti je bio ucitelj-ica/razrednik u M. Stojnovic! A u
GSR?
Sjecas li se one Radojke ili Radmile (stanovala je kao
podstanar u NV), kako se vec zvala, predavala je SH, a dosla
nam je iz Bjeljine, pa Nedje matematicara, pa onda one
Radinke... skolski psiholog. Te nabrajam jer spadaju u
kategoriju onih koje ti sa pravom svrstavas bas tu. Ipak je
najbolji bio Seljo, i sad se smijem kad se sjetim.



Komentar Nr. #49
Od : zlaja (zlajatrebovac@ba.net)
Datum : 10.02.2007.
Dragi Jasko o nekim ljudima znam ponesto tako da Bato sa
dvoje djece zivi u Bruklinu i jos uvjek voli IgiPop,Zoka
Capljo zivi u B.Palanci i ljubomoran je do samoubistva sto
nije nagulio van,Karan snima novi ples s vukovima negdje u
planinama Tenesija sa Ciroki indijancima gdje doktorira za
medisin-mena,Arsa predaje na filozofiji u B.luci,Hari je
krenuo u Vijenu ali Austrija zemlja teska,Buco se vrti oko
radnje na Paprikovcu,Jugo iBeba imaju dvije curice,Pico se
sa Arkanom krije negdje u Servudskoj sumi    a ja se jos
zovem Budimir Trajkovic i cesto zapjevam onu od Animatora
sto pocinje iz D dok isli smo u skolu voljeli smo se



Komentar Nr. #50
Od : dodobird (dodobird.dodobird@ntlworld.com)
Datum : 11.02.2007.
Izvini prastari dzadche... ali nece bas biti tako?! I ja sam
bio prvi (medju prvima) ucenik te "solidarno Bugarske"
skole, a prije sam isao u Kasim Hadzic, pa onda u Mladen
Stojanovic, pa cak jedno vrijeme nam je (bili smo 3-4
razred) Stara Uciteljska skola ustupala prostor, tacnije
ucionicu... a ja nekako, kada danas "prosetam" tim likovima,
nikako ne mogu da sastavim da je ruralan bio jedan, Franjo
Zoric, ili Sikic Anto, ili Branka Trninic - Pasic... Hm, pa
onda Stamberger, pa Dusanka Mras, pa Otasevic Zdenka, pa
Jokanovic Radovan, Bozana, Kiva, Anto Sasic i Kreco Olga,
Pero Nikolic... pa onda Kemo, cak ni Fifko..., Ljerka
geograf?? pa kako reci to za Gospodjicu Patkicu
knjiznicarku, Dafinu, koja je i pored progenog nanizma bila
gospodja! A Jusuf, ucitelj, pa Ksenija, Ljubica??? Ne znam,
mozda mislis na gospodina Zarka Knezevica i na Selju,
Drakulu, ali to su produkti one SFJ (ili jos bolje FNRJ),
nisu bili bas ono..."plaho urbani" ali nisu bili ni ratari
ako cemo pravo... Mozda jedino onaj pedagog-psi`olog
Ljubinka, ali sta ces, morala je i ona negdje da zasjedne.
Uostalom, bila je to fina skola i kvalitetna i fina i ja
imam uglavnom lijepa sjecanja... a i ostale banjalucke
skoole su bile iste... 

Istina je da je poslije zemljotresa nivo pridoslih masa bio
kvalitativno sve nizi i nizi, ali takva je bila ta zemlja...
da se ne lazemo, i mi smo zivjeli u njoj i bilo je kako je
bilo, ni bolje ni losije... A da su u nasoj osnovnoj skoli u
NV radili ljaksani... nece biti, ja sam ionako poznat kao
konstantnio oponent i dzangrizavi kriticar ali ovdje moram
da izjavim da nemas pravo...



Komentar Nr. #51
Od : mito (mitaprepeka.grom.net)
Datum : 10.02.2007.
Dragi Jasmine nista bolje od Mitine rakije u 9 45 izjutra pa
tako do 12 a poslije hemiski procesi izdvajanje
diphenhydramina iz sirupa za kasalj ili hcl iz benil kapi pa
suha destilacija na sadrini ili opa-ti-ja{da smo znali to
ranije iskoristiti sad bih bili miljunasi}crna cigareta onda
smo dovodili na peron Cvrgu,Brensa,Micu,Smailagu,Monstruma
sto su u transu napustali zgradu i obrusavali se na tlo
cesto nakon pedesetak metara ili apenac sa ugradjenim
15-v8[kamikaza] motorom sto nije stajala na znak stop[prosli
smo niko nas ne udari]povlacenje konopa na cesti kod jna pa
sofer uhvati Felsu na Paskulinoj, izvini sad moram da
probudim moram na posao.



Komentar Nr. #52
Od : Za komentar 48
Datum : 11.02.2007.
Stranica: www.novavaros.se je namjenjena bas za te
svrhe.Predvidjena je za okupljnje stare raje, prvenstveno iz
nove varosi. 
Mozete poslati slike, kako one stare, tako i ove "novije"
koje ce biti publicirane 
Postoji forum u "reala time" gdje mozete potraziti ljude
koji su vam dragi

pozdrav



Komentar Nr. #53
Od : stari djaci
Datum : 11.02.2007.
Pa Branka Vujic, Goran Saula, Ratko Klaric, Zarko Pavic,
Jovo Ceranic, Stela Stojni, Nada Knezeveic, Dijana Hobot,
Fea Winkler, Ciric Nenad, Slavica Ljevar, Silva Kahle, a
njeno prezime svi izgovaraju sa "H", Tonka Kasipovic, Marela
Mirkovic, Buce Stamenic, Pero Kezic, Miro Maric, Zlaja
Beharic, Neumaska generacija i Jelenka.........Pero
podvornik....
Tacno uciteljska nam je neko vrijeme ustupila prostorije, pa
je slijedio koji mjesec u barakama pored uciteljske, a onda
seljenje u "Bugarsku".
Ko se sjeca domaca: Bogic Ivo, Asim, Alic Jasminka zvana
Akica, Grbic Gragica-Grbara, Zora Stojanovic......



Komentar Nr. #54
Od : Jasmin (jasmin@novavaros.se)
Datum : 11.02.2007.
Eeeee, kako se meni dan popravi.....Gdje si Zlaja legendo,
kako me obradova ovim javljanjem!  Ko kaze da nas nema?! Ma
ima nas, mi smo neunistivi he he...
Za te ljude sto si ih nabrojao sam otprilike cuo gdje su ali
nemam e-mail-a adrese ili telefona. Sa BAtom sam se cuo
jedno vrijeme i znam da je u Chikagu, za Karana znam da lovi
aligatore i krokodile po Floridi. KAze on meni
svojevremeno:"Poslije posla, pokupim klince, ponesem koju
pivu i direkt na plazu. Kako prilazim plazi tako cujem kako
Azra lomi iz kasetofona nekog naseg..." ( atmosfera derneka
sa skolskog, se prenjela i na Floridu - nevjerovatno)
Arsu sam vidio jednom u BL u nekom kaficu (zaboravio sam
kako se zove -  blizu "malog Borca") Susret je bio kratak i
"nedovrsen". Rekao mi je da predaje na filozofiji- istrajao
je u svojoj namjeri!
Sa Harijem sam u kontaktu, (napokon poslije 12 god.) ali se
nismo nikad sreli.
Jednom sam sreo i Medica ali nesto bi nabrzinu...

Inace sam u BL svake godine. Ne zadrzavam se puno jer nemam
gdje ali obavezno barem prodjem kroz nju. Jednom prilikom
sam se vracao sa odmora i krenuo "kuci" za Svedsku iz
Splita, preko jajca, Banja Luke, Bos. Gradiske pa dalje za
Zagreb i "Europu". Krenuli samo dosta kasno, tako da nas je
noc zatekla negdje prije Jajca. Moji su vec bili svi
pozaspali u kolima kada smo se problizavali BL. Stao sam
negdje kod Krupe na Vrbasu da pisam..Kad sam izisao,
zapljusnu me onaj topli vjetar koji je u sebi nosio mirise
milion raznoraznih trava sto rastu na tim nasim prostorima.
Ispod mene Vrbas sumi, iznad mene se prostro zvjezdani
tepih...Sjedam u kola i nastavljam dalje prema Bos. Gradisci
gdje trebam prespavati prije dalekog puta. Prolazim Seher i
dolazim na  raskrsnicu za tranzit ili za centar. Tranzit ce
me mnogo prije izvesti iz grada, zaobilazeci sve one
nepotrebne semafore.. Biram put prema centru.Nema sanse da
ja zaobidjem BL. Sati je oko ponoci i tu pocinje moja voznja
gradom. Idem pravo prema svom naselju. Lagano se sunjam
kolima pored svoje zgrade, posmatrajuci svaki detalj,
poredeci ga sa prijasnjim stanjem. Dalje se vozim po Novoj
varosi, tu je Karanova zgrada, pa supremarket (alkoholna
pica, smrznuti proizvodi, med , caj , kafa, puding i zacini
-sjecali se ko himne??)pa, Bucina zgrada, pa Batin kafic, pa
zgrada Tamare Malesevic, pa Ljilje S., pa Harijeva, pa
skola, pa Djuric pekara...borik, Mombasa, Tilt, Kajak,
elektro, metalska...negdje oko pola dva, budi se moja ljepsa
polovina, gleda kroz prozor, vidi nije Livno (otprilike je
tu zaspala). Pita, gdje smo mi to, sta to radis? Rekoh,
vozam se po Banja Luci.Samo me je blijedo pogledala i rekla,
ti nisi normalan. Pa i nisam! Niko normalan se ne voza u dva
ujutro po Banja Luci  (mada se nekad i to radilo, jel tako
Medic??)

Sta je s tobom Zlaja, gdje se ti nalazis? Dolazi li Zoka u
Banja Luku ili je "za stalno" u Vojvodini. Valjalo bi da se
skupimo u nasem gradu i da zadernecimo kao nekad uz zvuke
gitare. Jedno vrijeme nisam svirao! Nisam se snalazio u
"novonastaloj situaciji" i izgubio sam interes. Medjutim u
poslednje vrijeme stajem opet na svoje noge, malo zreliji i
malo iskusniji...:)
Pjesmu koju si spomenuo, cesto sviram, onako, vise za sebe.
Nju je prvi Karan ubacio u raju..posebno mu se nesto
svidjela i stalno me tjerao, hajmo onu "dok isli smo u
skolu":



  
  Dok isli smo u skolu, voljeli smo se
  Gledali smo zivot, imali ideje
  Htjeli smo jednom promijeniti svijet
  Oprali smo ruke sve naucili za pet.

 

  Bili smo ko jedan, prenosili smo znanje
  Krcma ''Kod Oroza'', jedino saznanje
  Pozvali smo more da nam otvori oci
  More nam je dalo sedam pijanih noci

                
ref. Jer kasno je za prosinac i kasno je za srpanj
     Kasno je za dane sto zivjeli smo sretno
     Isti su mi sada svih dvanaest mjeseci
     Skoro cemo mladost pricat svojoj djeci

  Nije tako davno bilo to o cemu prican
  Al mnogi od nas nije vise onom duhu slican
  Jer mjenjaju se ljudi, drukciji smo svi
  Od starih ideja i tocka na i.


  Ne bi bilo dobro da pokusamo opet
  Gimnazijske stvari iznova zapocet
  Jer drugi su ljudi, interesi drugi
  svako trazi svoje, svatko svoje nudi.

  Mozemo se napit opet ispocetka
  I praviti tulume i ljubit se ko djeca
  Izmedju nas stalno gradi se zid
  Izgubit cemo sluh, izgubit cemo vid

Eto!

Za komentar br 52.
He he ,znam te lave. Samo dva covjeka su dolazila kod mene
prije podne da ucimo fiziku. Jedan lovi aligatore po Floridi
a drugi si ti!
Sastajemo se u 9.15 kod mene. Vadi se fizka, kuha se kafa.
Uci se do 10.00. Zatvara se fizika, vadi se Mitina rakija iz
spajza, uzima se gitara. Sve se snima na kasetofonu. Pocinje
normalno, fina prica, fina svirka, medjutim u jednom momentu
nas preuzima "mitina rakija" Samo se cuje krik:"Dobar Mito,
jos bolja rakija"
U pola jedan idemo u skolu. Kako smo to uspjeli, ni dan
danas mi nije jasno...





Komentar Nr. #55
Od : Za komentar 53
Datum : 11.02.2007.
Oprosti ali ja tu stranicu www.novavaros.se nisam nasla ne
postoji samo postoji neka srbijanska www.novavaros.com gdje
si ti nasao tu stranicu na google je nema....javi mi tacan
redoslijed kako si dosao do te stranice....hvala unaprijed



Komentar Nr. #56
Od : nastavak na stari djaci
Datum : 12.02.2007.
Zoran Vucic, Jasminka Mujkanovic, Durbici,Dujici,Ankica
Orlovac,Zdravko Krpan, domac Nedjo itd.
Sjecate li se krosa u parku Mladen Stojanovic?
Stari djaci-ko li si ti



Komentar Nr. #57
Od : stari djaci
Datum : 12.02.2007.
Naravno Zeljko Vucic zvani Guz (gostiona Romanija) uvijek
jako crvenih obraza, Ankica Orlovac je u Australiji, Jurica
Durbic i setra mu frckave kose, Vikica, Bozo Butkovic koji
nije znao lijepo pisati 
slovo B, pa je na sveskama uvijek pisalo Rozo Rutkovic, a
tetke su mu bile Jela i Dragica cistacice.....



Komentar Nr. #58
Od : Za komentar 56
Datum : 12.02.2007.
Evo ti tacan redoslijed:

1.Upalim kompjuter
2.Sacekam da se starta Windows
3.Dva puta pritisnem na ikonu "e" (explorer) ili u mom
slucaju "Firefox"
4.Ne idem na Google, jer tamo ne mogu naci, vec u polje za
adrese
  upisem www.novavaros.se pa onda pritisnem "enter"
5.Sacekas sekundu i na ekranu ti se pojavi "Banja Luka"
ispisana zlatnim slovima.

Nadam se sam bio od pomoci



Komentar Nr. #59
Od : za stari djaci (parkic5@hotmail.com)
Datum : 13.02.2007.
javi mi se na e-mail adresu 
a spomenu li ko Miru Kovacevic,Peru Pucara (geografija)



Komentar Nr. #60
Od : stari dajaci
Datum : 13.02.2007.
Da se jos spomenu neki iz skole:
Martinovic Drago, Majdandzic Mato, Ilija Ljevar, Miroslav
Josipovic, Petar Pletikosa zvani Iki, Suada Secerbegovic
zvana Pipce, Blazan Franka,  Stoja Gataric i Marinko
Gataric, Gvozdenovic Zoran, Krakic Ivica, sada poznati
madjionicar (otac  mu je imao sustersku radnju u jednom
dvoristu preko puta "Arije" nekada davno), Gajic Zdravko
koji je Cesi na satu biologije zavrnuo ruku.    .....



Komentar Nr. #61
Od : mito (jasmin@novavaros.com)
Datum : 13.02.2007.
Sto je Mito peko dobru rakiju a onda na apenac sa 15 v8
motorom



Komentar Nr. #62
Od : za stari djaci
Datum : 13.02.2007.
javi se i meni na email adresu coffe_you_me@yahoo.de
zanima me ko si?



Komentar Nr. #63
Od : Za kom 59
Datum : 13.02.2007.
TNX,hvala ti uspjela sam,ja koristim inace google ali imam
isto firefox ....pozdravcic



Komentar Nr. #64
Od : Nervus
Datum : 13.02.2007.


(taj komentar vise ne postoji, zaboravimo ga..)

Pamtim vecinu nastavnika kao licnosti i pedagoge. 
U ovoj skoli je,sticajem okolnosti, stigao i nastavnicki kvalitet kada je napravljena. Imao sam priliku obrazovati 
se do nivoa poslijediplomskih studija i boraviti u raznim sredinama (Evropa i USA). Kasnije sam bio s druge strane katedre u raznim varijantama. 
Moja tvrdnje je: NIKADA NIKO OD MOJIH PREDAVACA NIJE 
OSTAVIO VECI UTISAK (I UTICAJ) NA MENE OD VECINE NASTAVNIKA 
IZ GSR!
Dakle, ovo govorim iz neposrednog iskustva...



Komentar Nr. #65
Od : stari djaci za br. 60
Datum : 13.02.2007.
Mira Kovacevic je vec spomenuta i to od mene, na nju imam
grozno sjecanje i ni dan danas ju ne volim.
Ko je tebi bio razrednik ili ucitelj i koga poznas od
navedenih imena?
Ko se sjeca Isek Marija, isao je u nasu skolu, a stanovao
preko puta skole Mladen Stojanovic. POdebeo sa naocalima.
Gagula Zeljana, Edita i Jasna Pervic, ove tri su mladje od
mene,
Ja sam od onih koji se jako dobro sjecaju krosa u parku M.
Stojanovic. Kemo i pistaljka!
Nikako se ne mogu sjetiti kako se prezivala nastavnica
Ljerka, predavala je geografiju i bila razrednica Brani
Krnetic-crvena kosa.
Sjecate se Zage koja je predavala domacinstvo, morali smo
imati bijele kecelje i bijele marame/kape.
Kafe-kuharica je bila Meleca ciji je sin Henri nazalost
poginuo u saobr. nesreci. Sina njezinog smo zvali "Calton".

Pitanje za prastare: sjecate li se vi u staroj skoli M.S. 
smo u ucionicama imali one duge klupe jer su nam cesto
dolazili iz uciteljske na hospitaciju. Cipele smo skidali i
"kese" i jakne ostavljali na kukama u hodniku.

Mozda mi neko od vas moze pomoci:
Moj brat (godiste 1966.) vec godinama trazi prijatelja iz
ranog djetinjstva, dakle 1-3 razred. On trazi Sasu
Novakovica, stanovao je preko puta skole u zgradi koja je
imala dvije trgovine, na istom ulazu sa Silvom i Natasom
Niketic i Branom Krnetic, na zadnjem spratu. Sasa je imao 
stariju sestru Milicu, mama im je bila pokrupna, a otac se
zvao Vaso i bio je vojno lice. Cijela obitelj se iz BL
preselila u Beograd. Ako neko nesto zna o tom Sasi neka mi
molim javi. 



Komentar Nr. #66
Od : Za stari djaci
Datum : 13.02.2007.
Sto se tice Mire Kovacevic i dan danas me stegne u zeludcu
kad je se sjetim. Cak  mi je i seljo bio bolji od nje. 
Sto se tice imena koja si naveo znam: Josipa  Pipe
Varga-Zeleni vrt., Zlatko Beharic, Hidajet Maslic-Hidja,
Stamenic Nenada Buce,Behidza Purivatra, Ciric Nenad, Fea
Winkler, Silva i Natasa Niketic, Zivana Visekruna I brat joj
je Ljubisa, Branka Vujic, Goran Saula, Ratko Klaric, Zarko
Pavic,Jovo Ceranic, Stela Stojni, Slavica Ljevar, Silva
Kahle, Tonka Kasipovic, Marela Mirkovic, Bogic Ivo, Asim,
Alic Jasminka zvana Akica, Zora Stojanovic
Mnoga su mi kos imena poynata ali se nemogu sjetiti likova
Sto se tice Isek Marija sjecam ga se,imao je starijeg brata
I stanovao je u kuci koja je nekada davno davno bila moga
djeda
SADA STVARNO MISLIM DA BI MI SE TREBAO JAVITI NA E-MAIL
ADRESU parkic5@hotmail.com



Komentar Nr. #67
Od : za stari djaci
Datum : 13.02.2007.
U imeniku Srbije za Beograd nema niti jednog Novakovic Vase
ali ima
NOVAKOVIĆ VASIL     +381 11 219 0720 i
NOVAKOVIĆ VASILIJE  +381 11 316 2245
NOVAKOVIĆ SAŠA      +38111 250 8956
ako mu je pravo ime Sasa posto Aleksandara ima jako puno




Komentar Nr. #68
Od : irena (irena@bellsouth.net)
Datum : 14.02.2007.
Geberacija '71 razrednik Sabit. Sva dobra stara raja
(razlicite generacije,ali svi meni dragi ljudi) Stela
Fulanovic,Andrea Crnic,Danka Karlica,Smulja,Puda,Ramiz,Saska
Zalad Sabina Terzis,Tea,Zlatan Jusufovic,Proca,Saska
Marjanovic,Gabi,Mrva,Majer pa onda Gagi,Mladen
Stojakovic,Darko Vojnovic,Zgera>>>Sanela i Sasa(iz
kule)Lilja Delic,Zeljka,Santa Adnan,Bato,Tepa,Arsa>>>isvi
oni drgi kojih nemogu momentalno da se sjetim...Prijatelji
stari gdje ste????



Komentar Nr. #69
Od : za koment. 66
Datum : 14.02.2007.
Angazirala sam mog starog poznavaoca Bl, narocito naseg
naselja. Mislim da smo te "raskrinkali". Znam sada ko je
nekada bio vlasnik kuce Isek Marija. Da li je po zanimanju
bio obucar/opancar? Ako je odgovor da, jako mi je drago jer
sad znam ko si i pred ocima mi je vasa kuca u Mazuranicevoj.
 Javit cu ti se osobno da i ja sebe objelodanim.



Komentar Nr. #70
Od : za 67
Datum : 14.02.2007.
Zahvaljujem na brizi i usluzi. Nazalost nisu osobe koje
trazim. Hvala ti bez obzira na to.



Komentar Nr. #71
Od : zdravko (zkrnetic@yahoo.com)
Datum : 14.02.2007.
Neko spomenu Renatu Suler,volio bi ako neko zna bilo 
sta o njenom burazu Ronaldu ili njoj da mi javi,bio bi 
jako zahvalan.



Komentar Nr. #72
Od : zlatan (zlatan@trebovac.net)
Datum : 10.02.2007.
Jasko,imas li onog smedjeg fendera?



Komentar Nr. #73
Od : Za Irenu i Zdravka
Datum : 15.02.2007.
Irena, Gagi Plesa (Zdravko) je u Karlovcu, a brat Josip
(Djudjo) je nazalost prije 2 godine u BL umro.

Zdravko, Renata Suler je u Zagrebu, udata, ima sina i
kcerku.
Brat Ronaldo zivi u Francuskoj, ozenjen i ima dvoje djece.
Roditelju su u BL i stanuju na starom mjestu.

Pozdravi Branu od jedne stare prijateljice!



Komentar Nr. #74
Od : za 73
Datum : 15.02.2007.
Hvala za informaciju,Branu smo pozdravili i posto ona ne
moze da "dobaci" o kome se radi,pozdravlja sve svoje "stare
prijateljice".



Komentar Nr. #75
Od : za Zdravka
Datum : 15.02.2007.
Zagonetka za Branu:

Brana otprilike u 6. razredu. Kod nje u stanu. Zvoni na
vratima, a mi se posakrivamo. Brana otvara. Pred vratima
Natasa Niketic. Brana se pravi kao da nikoga nema kod nje.
Natasa: Vi mislite da ste me presle, ali izdaju vas ove
.............. cipele. Cipele su imale boje i obiljezja USA
zastave.

Zdravko ako zelis mogu Renati prenijeti da pitas za Ronalda
i za nju i prenijeti joj tvoju mail adresu.



Komentar Nr. #76
Od : Jasmin (Za Zlaju )
Datum : 15.02.2007.
Nije Fender, bio je Gibson..

Imam ga jos. To sam uspio nekako "izvuci" iz BLuke. Madjutim
od prosle godine tamburam na gitari iz moji djecackih snova,
"Ovation"



Komentar Nr. #77
Od : za kom 73
Datum : 15.02.2007.
Velika hvala na informacijama ali nisam sigurna da znas o
kome se radi! Ja jesam supruga Zdravka Krnetica i Brana mi je
sister in law ( izvini ne znam na nasem ni sta mi dodje...)ali
sam sigurno mnogo mladja o tebe, od Zdravka 15 godina, pa
eto... no hard feelings



Komentar Nr. #78
Od : za kom.75
Datum : 17.02.2007.
Molim te,javi se na moj e-mail da se ne dopisujemo preko
foruma(i Brana ce se ukljuciti).Hvala.




Komentar Nr. #79
Od : Marinko (marinko.majdandzic@get2net.dk)
Datum : 18.02.2007.
U osnovnu skolu "Mladen Stojanovic" sam krenuo u skolskoj
godini 1971/72. u cetvrti A razred kod uciteljice Slavice
Vogrin , posto sam prethodna tri zavrsio u OS "Kasim
Hadzic". Ova nova uciteljica me odmah u cetvrtom razredu
oborila na popravni iz matematike. Pamtim to i danas
(trauma iz djetinjstva valjda, sto bi rekao Zeljko Malnar).
U sledecoj skolskoj godini smo krenuli u novu skolu tzv.
bugarsku ili OS "Georgi Stojkov Rakovski". Razrednica mi je
bila nastavnica njemackog jezika Nada Sarac. Kad se nje
sjetim odmah mi na pamet padnu casovi razredne zajednice
koje je ona redovno pretvarala u casove predavanja o
privatnim putovanjima po Svicarskoj i Njemackoj kod sina i
snahe koji su tamo zivjeli. Ona prica o Svici i blagodetima
zivota u njoj, a ja zijam kroz prozor i gledam jesu li se na
skolskom igralistu skupili Zlaja Ramic, Vlado Ljevar, Jasko
i ostala ekipa pa da razbacimo razred protiv razreda. Ali
jebi ga , moralo se slusati i o stvarima koje te ne
tangiraju ni dva posto.
Od ostalih nastavnika skole svakako su sasluzili da se
pomenu Franjo Zoric, Marko Pavlovic, Seljo, Cesa, Hamid,
Sasic (bio pritvoren zbog kocke pred kraj jedne skolske
godine), likovi cije pedagoske metode odgoja i obrazovanja
pamte generacije i generacije ucenika ove skole. Danas kad
gledam sa ove distance njihov "Lik i djelo" siguran sam da
danas ne bi mogli zadovoljiti kriterijume za radno mjesto
cobana, a kmo li za pedagoga. 
Od poznatih domaca koji su isliu OS "Mladen
Stojanovic"svakako je najpoznatiji Paro Becir. Naravno, pod
ovim imenom ga ce se sjetiti samo oni koji ga dobro znaju, a
inace se radi o Keliju.
A sad da se pokusam i prisjetiti osmog A razreda. Dakle
ovako
Aleksic Gordana, Babic Mirjana, Barusic Stipo, Bijelic
Dragana, Buha Oleg, Covickovic Dijana, Ceranic Biljana,
Delic Miro, Dujic Drazen, Domazet Tomislav, Djukic Milan,
Grujic Mirko, Hadzidedic Armin, Kahle Irma, Kulcinski
Renata, Ljevar Lilja, Majdandzic Antonija, Majdandzic
Marinko, Maric Zdenko, Medic Jasna, Niketic Silva, Pasalic
Aida, Pejic Darinka, Rajic Jasminka, Radic Olga, Rudej
Ljubomir,Simonovic Goran, Shejbal Darko, Visekruna Zivana i
Vulin Sasa.
Ako je tko izostavljen, nije namjerno, jebi ga , stari se.


Komentar Nr. #80
Od : Za stari djaci
Datum : 19.02.2007.
Da li si dobila moje poruke



Komentar Nr. #81
Od : za koment br. 80
Datum : 19.02.2007.
Tek sutra mogu provjeriti, pa cu ti naravno odgovoriti. Jako
sam znatizeljna!



Komentar Nr. #82
Od : zoka (zokacapljo@mag.net)
Datum : 19.02.2007.
Gde ste dziberi ja sam u B.Palanci gde spremam oceplenje od
Srbiju i jako se secam vas iz N.Varosi mesta gde sam proveo
svoje ugodne trenutke.Secam se Jasmina,Karana
Arse,Jovica=glavica,Pice,Juge,Buce,Bate.Znam da je pravo
mesto S.market za uzivanje alkohola i skolsko za lake
droge,kocku,kenjanje u zbunju.Karan je sigurno otisao da
vrati onu vijetnamku pa ce da se vrati sa prelepim buketom
poljskog cveca da nas daruje na skolskom dvoristu na
oprostajnoj utakmici koja je zakazanaza 5 jul 2007 izmedju
Termita i Cakani.Jasmine, cuo sam da posedujes Novosadsko
drzavljanstvo pa navrati kod mene na splav da kresnemo nekog
soma,sarana a mozda i kecigu.Puno pozdrava



Komentar Nr. #83
Od : Jasmin (jasmin@novavaros.se)
Datum : 20.02.2007.
"Alkoholna pica
smrznuti proizvodi
med, caj, kafa..
puding i zacini"

Sjecas li se himne??? 
Bas mi je drago da si se javio. Pa vrijeme je da se poslije
14-15 godina nenormalnog vremena, opet uspostave kontakti.
Procitao sam negdje "gore" da si otisao u Bac. Palanku.
Pametno, to ti je bila druga (odnosno prva) kuca. Nadam se
da si ti i tvoji dobro. Malo se pokusavamo organizirati i
pronaci raseljenu raju.
Zborno mjesto nam je na forumu www.novavaros.se pa navrati.
Ako imas kakve podatke od starih znanaca, javi!

Po pitanju Novog Sada, nemam njihovo drzavljanstvo al` vam
zelim sretno otcjepljenje (nije valjda dotle doslo) :)

Ja sam svjetski putnik pa sam tako cesto i u Novom Sadu.
Planiram i ove godine malo navratiti i pojesti tanjur riblje
corbe, napravljene od svjeze ribe sto su ih alasi sa Dunava
u zoru uhvatili, tamo negdje  na ribarcu u Sremskim
Karlovcima,pod debelom hladovinom starog hrasta.

Pozdrav



Komentar Nr. #84
Od : adnan santa (Adnan.Santa@gmx.net)
Datum : 25.02.2007.
Vozdra Sasa,
Lijepo je da se neko sjetio i "bugarske" skole i Nove
Varosi.Iako sam ja malo stariji od tebe mislim da se znamo.
U skolu sam Krenuo 1976 (generacija rodjenja 69/70)ali s
obzirom da sam se druzio i sa rajom koja je s tobom isla u
skolu vjerovatno ces me se sjetiti...( Od raje cu spomeniti
Edi, Esko, Orhan, Damir i snjima imam i danas kontakt)Ovom
prilikom volio bi da se neko od moje generacije javi...
Toliko za sada ...



Komentar Nr. #85
Od : Habul Sabit (n.amela@bih.net.ba)
Datum : 26.02.2007.
Lutko - Esapović Irena vaš razrednik je živ i zdrav, živi u
Visokom.Ako želite komunikaciju moj telefon je
0038732737348.Drago mi je da ste se sjetili naše škole i
najbolje generacije u mom pedagoškom radu.Javi te se!



Komentar Nr. #86
Od : Za Habul Sabita....
Datum : 27.02.2007.
Pozdrav najboljem nastavniku i razrednom starjesini(nadam se
da ce ovo procitati),bili ste nam razredni samo do kraja 7
razreda(gen.'82-'90)...a kasnije nam je u osmom bio
Sulejman-Suljo Rizvanbegovic(cudo od covjeka).... vi ste mi
ostali u sjecanju,bili ste vise nego razredni
starjesina...bili ste nam kao drugi otac....za svakog od nas
ste znali naci vremena ,saslusati nas ipomoci da se rijesi
problem,stvarno ste bili najbolji,mozda ce te me se sjetiti
jer ja sam bas bila nestasna ucenica....inace odjeljenje B
....veliki pozdrav i sve najbolje najvise zdravlja i jos
dugo da nam pozivite....dal cemo se ikada ponovo sresti na
20 godina mature...mislim da bi bilo lijepo ozivjeti
uspomene i sjetiti se onih lijepih djackih dana...dal bi
mogli nekako da se organizujemo svi mi bivsi djaci i vi
nastavnici....Svako dobro zeli vam Djurdjica



Komentar Nr. #87
Od : Džanita Gušić (dzanitagusic@hotmail.com)
Datum : 02.03.2007.
Za Habul Sabita
Poštovanje profesore, i puno pozdrava iz Rijeke.
I ja sam jedna od vaših učenica, mislim čak vaša zadnja
generacija u školi G.S.Rakovski. Vi ste otišli negdje 92,93
a onda i svi mi ostali krajem 94.Jako mi je drago da je neko
otvorio ovu temu i da ste se i vi javili.
Puno pozdrava iz Rijeke
Džanita Gušić



Komentar Nr. #88
Od : Habul Sabit (n.amela@bih.net.ba)
Datum : 05.03.2007.
Dragoj Đurđici i Džaniti: Drago mi je da ste bile veoma
brze.Hvala lijepa na lijepim riječima i sjećanjima na
najljepše dane iz naše škole. Džanita čuo sam da si i
zvanično najljepša djevojka u Rijeci. Bila si lijepa i u
petom razredu. Sjećaš li se Dubrovnika sa tatom i mamom kada
smo moja Baisa i ja bili sa vama na seminaru direktora
škola. Puno pozdravi mamu i gosp."Cincara"(prikladnije ime
za tvog tatu). Nekoliko informacija: Celinka je u Rijeci,
Zorić Franjo u Osijeku, Ifet je na žalost umro, Suljo("Čudo
od čovjeka")je u Zadru, Želimir(fizičko)je sretno
penzionisan u B.Luci, Kiva je u Orebiću, Musić(matematika)je
u Belgiji,....Puno pozdrava svima iz naše škole i javite se.



Komentar Nr. #89
Od : Za gosp. Habul Sabita
Datum : 06.03.2007.
Ja nisam bila Vasa ucenica, ali Vas molim da napisete da li
je ziv Marko Pavlovic, Kivin muz? Mnogima iz moje generacije
je predavao fiziku. Spomenite jos koga od onih starijih
nastavnika. Hvala Vam.



Komentar Nr. #90
Od : Habul Sabit
Datum : 06.03.2007.
za komentar 89
Marko -Kivin suprug je ziv i zdrav,zivi u Orebicu.



Komentar Nr. #91
Od : Robert Popovic (robertpop@brikks.com)
Datum : 11.03.2007.
Pozdrav svim generacijama Bugarske skole a poseban pozdrav
generaciji 69/70 odnosno oni koji su krenuli u prvi razred
1976. Koliko vidim ovdje je jedino Santa Adnan i Orhan
Karahodzic iz te generacije, sa Adnanom sam isao u treci
razred posto se nasa generacija poslije drugog razreda sa 5
smanjila na 4 odjeljenja da bi opet u 4. bili pet.
Razrednica mi je bila Tanja Popovic (nastavnica
srpskohrvatskog) a inace sam zivio u Tarasa Sevcenka tako da
se sjecam i Jasmina Alagica sa broja 2 stan broj 6 ako se ne
varam, ista zgrada gdje su zivjeli Nine, Zvjezdan (s kojim
sa isao u razred) i Goran Komljenovic godinu dana stariji od
mene. Tu su i imena iz TS iz mog razreda. Vjekoslav, Zeljko,
Damir, Natasa, Branka, Zvjezdan kao i ista generacija ali
druga odjeljenja Ljubisa, Darko, Sasa, Srdjan, Lejla,
Lidija, Darko, Aleksandar, sjecam se da nas je bilo 17 iz TS
koji smo bili isto godiste (znam svima i prezimena ali ih
izostavljam da ne bude nesporazuma. Svima veliki pozdrav ma
gdje bili u svijetu. 

Pozdrav

Robert Popovic



Komentar Nr. #92
Od : Jasmin (jasmin@novavaros.se)
Datum : 12.03.2007.
Izvrsno pamcenje Roberte...

Bio si nesto mladja generacije ali te se dobro sjecam! Nadam
se da si dobro i da si se snasao u zivotu. Zvjezdan je ovdje
samnom u Svedskoj, Nine u Irskoj a za Gorana ne znam
(pretpostavljam da je u BL)

Primi puno pozdrava



Komentar Nr. #93
Od : Robert
Datum : 12.03.2007.
Evo mene opet,

Jasmine znam da je Zvjezdan u Svedskoj vidio sam ga na
svedskoj tv prije jedno 14 godina mislim. I ja sam ovdje u
Svedskoj evo 16 godina. Da samo dopunim moj prethodni
komentar gdje sam napisao da nas je bilo 17 iz generacije,
zaboravio sam na Draska sa broja 6 kao i Darko P. sa broja 5
koji je bio nasa generacija ali je iz nekog razloga isao u
drugu skolu a ne u Bugarsku kao svi mi ostali. Jos jednom
pozdrav svima, moracu se javiti i kod tebe na stranici,
moram otici do mame jer mislim da kod nje ima fotografija
sto bi mozda bile dobre za foto album kod tebe.

Robert



Komentar Nr. #94
Od : adnan santa (adnan.santa@gmx.net)
Datum : 15.03.2007.
Pa ljudi ovo je fantasticno
saznati o ljudima s kojima si se druzio prije skoro 20
godina je haos...
Cini mi se neko je pitao za Aidu Terzic ona je mislim u
Zenici...
Roberte drago mi je da si se javio i da si dobro ja vec 17
godina zivin u Njemackoj ali svako ljeto sam dole...
Ispravka Zivko Jakovljevic zvani sljivotres je predavao
srpsko-hrvatski i bio je moj razrednik, Kiva Matematiku,
Z.Otasevic biologiju Ifet fizicko ... lijepo je se sjetiti
tih divnih ljudi...
Ljudi pisiti javljaj te se ovo je haos...
Jeste ja sam iz Franje Kluza, otac mi i dalje radi na
zeljeznici u Sarajevu...Buraz mi je u svedskoj ,ozenjen ima
sina.



Komentar Nr. #95
Od : Dado
Datum : 18.03.2007.
Cao svima.

Kako vidim da postoji veliko interesovanje za teme o
osnovnim skolama u BL zapoceo sam mini Wiki projekat za tu
svrhu. U projektu mogu i trebaju svi koji su pohadjali
Banjalucke osnovne skole bilo koje generacije.  Svrha je da
stvorimo jednu skolsku knjigu ucenika na internetu po
generacijama.  

Dakle posjetite 

http://editthis.info/banja_luka/Main_Page

za vise informacija

Naravno ne zelim vas odvajati od cafe Kajaka ali mislim da
bi bilo korisno da imamo jedno mjesto gdje eto bi mogli
napraviti jednu korisnu stvar za sviju nas.  Wiki omogucava
da se postavljaju i slike a potrebno je samo vase sjecanje.

Nastavicu uredjivati taj website dok god ima interesovanja i
javite mi ako vam treba bilo kakva pomoc ili dodatno
objasnjenje u vezi ovoga.

Pozdrav

Dado



Komentar Nr. #96
Od : A.O.
Datum : 22.03.2007.
Pozdrav za Adnana Santu,prijatelja iz ekonomske skole.



Komentar Nr. #97
Od : Za nastavnika Habula
Datum : 23.03.2007.
Zelim da Vas pozdravim ovom prilikom,a pogotovo moju dragu
nastavnicu Baisu i drago mi je da sam vas obadvoje vidjela
prije par godina u Visokom,kad sam bila u posjeti kod Seke
Smajic,rodice moje mame.Bas mi je drago da sam prvi put cula
nesto za Celinku,divna zena i super nastavnica,voljela bih
vidjeti i Miljevica,bio je legenda,za Hatidzu sam cula da je
u Svedskoj...
Puno pozdrava od Sanje



Komentar Nr. #98
Od : ARMAA (BIGRADIO@SPRAY.SE)
Datum : 26.03.2007.
VOZDRA!!
CITAJUCI OVE PRELIJEPE PRICE I SJECANJE NA NASU SKOLU I NASU
RAJU IZ NASELJA  ULICA GASIJE LORCE I ZIJE DIZDAREVICA.
ZABORAVILI STE PITATI DAL SE IKO SJECA DUSANKE NEZNAM JOJ
PREZIME STO JE PREDAVALA SRPSKI?
KAKO JE TO ZENA BILA DOSADNA NA CASU STALNO JE PRICALA O
SVOJOJ KCERKI.
POZDRAV SVIMA I NOVOJ VAROSI...



Komentar Nr. #99
Od : dodobird
Datum : 31.03.2007.
kada sam ja isao utu Bogarofilsku Skolu... jezik se zvao
SH...srpskorvacki i rvackosrpski... a kada cujem to samo -
srski, bez obzira sto je mikroklima u BL takva kava je...
ipak me predje neki nelagodan oblak... Meni je SH predavao
Anto Sikic... divan covjek i pedagog..., nadam se da je
dobro i zdravo, a tosigurno zele svi njegovi djaci... bio je
dobar nastavnik. Dakle, SH momak, ako pricamo o nasoj skoli,
u njoj nij bilo lijevo, desno, gore dole... sta se kasnije
desvalo..,, znamo, ali nekako mi ne ide, i odmah mi upadne u
oko (a onda po svom starom i ne previse pristojnom obicaju
obrusim se...) takva anhrona rijec...! ES HA!!!



Komentar Nr. #100
Od : Aleksandar A
Datum : 31.03.2007.
Procitao sam imena i pisma i placem.........Aleksandar
Budimpesta
Razredna-Latific Hatidza 8c- Imena iz razreda-Juric
Alen,Beharic Edita,Ilisic Vladimira,Smulja Zeljko,Prohaszka
Daniel,Vlajnic Boris



Komentar Nr. #101
Od : za DODOBIRD-a br. 98
Datum : 03.04.2007.
E dragi moj Dodobird! 
Vremena naseg Ante Sikica i Franje Zorica su davno prosla
vremena- davno je bilo kada je nasa skola osvajala prva
mjesta iz pravopisa. Nosimo ih u sjecanju i ucimo nasu djecu
nasem jeziku i pravopisu onako kako su nas oni ucili.
Ovo sada to su NEKI NOVI KLINCI!



Komentar Nr. #102
Od : Azra Saric za Zlaju Trebo
Datum : 04.04.2007.
Gdje si careeee trazila sam te nekoliko puta kad sam bila u
BL .Sale Raca mi je malo prico o tebi i zbivanjima u
BL.Drago mi je da si jos uvjek isti i jos uvjek sviras one
stare Balkan i ostale,svake godine sretnem Saleta i R.S ti
znas moju skolsku i uvjek pitam za tebe.Sjecas li se voznje
sa ZELENIM golfom kod dvorane borik.POZDRAV velikom jaranu
od Azre



Komentar Nr. #103
Od : samir (westpoint12@hotmail.com)
Datum : 06.04.2007.
DOmazet Branko je bio i ostao legenda



Komentar Nr. #104
Od : Selma (r_selma@yahoo.com)
Datum : 07.04.2007.
ne mogu da vjerujem!!!! ja sam selma, pozdravljam Vas iz
Sarajeva, generacija GSR '82 - '90... E odjeljenje,
razrednica Stana - istorija, nisam vidjela da je neko
spominje! Od ostalih, Kiva, Zdenka, Zivko, Radojka, Baisa,
Zaga, Ifet... i moj favorit nastavnica Hatidza... Molim da
je neko puno pozdravi. A ako ima neko iz moje generacije
neka se javi... Super ste bili....



Komentar Nr. #105
Od : Za Aleksandar A
Datum : 12.04.2007.
Aco Arsenicu care jesi li to ti...!!!
Vec duze vremena te trazim. Cuo sam da si u Budimpesti.
Sjecas se 'No Comenta': Ja, ti, Alen Juric...
Ehhhhh...koliko smo vremena proveli zajedno na Trli.

JAVI SE!!!!

Veliki Pozdrav 

Ciro



Komentar Nr. #106
Od : Dado Nozinic (eko-daca@inecco.net)
Datum : 14.04.2007.
Molimo sve ucenike VIII D razreda OS "Georgi Stojkov
Rakovski" iz Banjaluke koji su zavrsili OS 1977.godine (mala
matura) da se jave na:
tel: +387 65 240 240 ili E-mail: eko-daca@inecco.net.
Davor Dado Nozinoc.
Okupljanje 02.juna 2007. godine u OS Georgi rakovski u BL
Pripremljene pozivnice!!! Javite se i dostavicemo vam.
Hvala



Komentar Nr. #107
Od : NoVa
Datum : 14.04.2007.
Ej Selma, Stana je bila moja razrednica ali od '82 - '86
Razred C!
Tvoja je postala nakon sto je se nas rijesila. Ja sam Edi iz
kule (nekada AG Matosa) 6. 




Komentar Nr. #108
Od : Djina
Datum : 14.04.2007.
Pozdrav svim bivsim djacima nase generacije nadam se da ce
se naci bar nekoliko ljudi koji su pohadjali od '82 do
'90god.Vec postoji ovakva slicna tema ,ali meni bi bila
zelja da ovu temu prvenstveno posjecuju ljudi iz gore
navedene generacije jer bas zato je i postavljena ...nas
nema nigdje mi smo bas ona nesretna generacija....nismo
imali priliku ni na oprostajnu ekskurziju...cini mi se da je
bio u pitanju Lipik....matursko vece je bilo dobro....ali
ima puno drugih trenutaka i dozivljaja koja zive u nasim
srcima i sjecanjima....jer najljepsi period naseg zivota je
djetinjstvo,jer nije neko uzalud rekao: "Od kolijevke pa do
groba, najljepse je djacko doba"
Javi se generacijo......pozdrav svima ma gdje bili!!!!!!



Komentar Nr. #109
Od : eko-milos (eko-daca@inecco.net)
Datum : 15.04.2007.
Molimo Vas da pronadjemo nekadasnje ucenike VIII D razreda
OS "Georgi Stojkov Rakovski" iz Banjaluke koji su imali
"malu maturu" 1977.godine. Dakle, prije 30 godina!!!

Uspjeli smo obavijestititi cca 90% ekipe, a nismo pronasli:

* Hotic Amir (Australija)
* Ibrisagic (djevojacki) Elma (najvjerovatnije Austrija
Bec)
* Soldat Goran (Peru-J.Amerika)
* Sedic Miroslav (Australija, muzicar).

 

Unaprijed hvala!

Okupljanje je 02.06.2007. u 11:00 casova u OS Georgi Stojkov
Rakovski.



Komentar Nr. #110
Od : Amir (tahirovic_amir@spray.se)
Datum : 24.04.2007.
E,zdravo Sale!
Vesna i Vlado su u BL, dok je Sejo Logo u Londonu. 
Puno pozdrava svima iz Nove Varosi, Starog i Novog Naselja,
Zije Dizdarevica i Lorkinog, Paprikovac, Petricevac, ...
Amir



Komentar Nr. #111
Od : Zoki
Datum : 16.05.2007.
Da li neko poznaje Dragana Šipku. Generacija 68-69 god.
Živio u Novoj Varoši. Navodno u Kanadi. Završio Elektro
školu. Traže ga kolege iz srednje škole povodom 20 god.
mature. Hvala



Komentar Nr. #112
Od : sara (ps. georgi stojkov rakovski)
Datum : 17.05.2007.
da li neko od vas poznaje Arnautovic Vladimira i gdje se
nalazi ?
Hvala



Komentar Nr. #113
Od : Amela 66
Datum : 18.05.2007.
 Eh ta nostalgija..ubi me.Hvala vam,svima naravno,sto se sad
uvjeri da i vas ubija isto i da nisam luda jer kad dodem u
B.L.odem u svoju "varos" sjednem na klupe
iza(ciganske)zgrade i cekam..Cekam Vesnu(Mico Japundza njena
vel.ljubav),Arno uvjek sriktan sad ce proci,Sanja Aleksic
mase mami ode u prodavnicu,Ljilja(popina kci)krijuci se od
drugih prode zagrljena sa Macom,Zeljko Idzan opet neko auto 
novo,Tepu cu sresti sigurno..muzika iz Kalvana bas je
pojacano a Mira i Nono opet zajedno..i tako dok me neki
zvukovi ne vrate u stvarnost zamagljenog pogleda i teskog
koraka krenem...drugoj kuci.Tako mi je drago da sam
procitala ime Zlatka Trebovca,davno je to bilo.I na kraju
divno sjecanje na skolu i recitatorsku sekciju,Anto Sikic
sh,Makivija razrednica,Ana Condric uciteljica a raja iz
razreda Adnan Bubalo,RenataZaharjan(nisam sigurna u
prezime),Mira Dukic,Renato,Drazen Veric...Ko me se sjeti
iznenadice me. Veliki pozdrav najboljoj raji iz najboljeg
naselja.



Komentar Nr. #114
Od : Aida / Fata
Datum : 23.05.2007.
Pozdrav svima !!

Zelim pozdraviti sve koji su pohadjali skolu god.83 do 91
god.I sviju iz mog bivseg razreda b.Razrednica nam je
predavala geografiju nesto malo pa je otisla ...iz BL ???
Ali ja se ne sjecam bas sviju iz razreda tako ako mi mozete
pomoci bilo bi super:=)
Bojan Novkovic,Sanela Dizdar,Slavica .....,
2*Mirjana ...,Indira Fazlijevic
Djana ...,Dalibor Kristo,
Dejan ....,Grga i Leptir/Lepir???
Nina...,Ana Friganovic,
Zlatan Kapidzic,Zeljko ...i Bojan... 
I Ja..
Cao!! Javite se !!



Komentar Nr. #115
Od : Za Amela 66 (revia784@gmail.com)
Datum : 24.05.2007.
Po tvom pisanju najvise mi lici da si ti Amela H.iz "b"
razreda.Na stranici http://www.novavaros.se/ je postavljen
album sa slikama "nase" generacije.Ja sam Verica a tu je i
E-mail pa se javi.
Pozdrav svima i NV i OS GSR



Komentar Nr. #116
Od : Azur (azembo@blic.net)
Datum : 24.05.2007.
Pozdrav svima iz ja mislim zadnje prije ratne generacije
"Bugarske" skole godiste '77 razrednika Miljevica sto je
predavao biologiju u skoli.Mnogi iz mog razreda su sad
vani,a oni sto su ostali u BL tesko da se mogu i naci u ovom
gradu.
Uskoro saljem spisak svih koji su isli sa mnom u razred pa
ako se ko prepozna na spisku nek mi se slobodno javi.
Pozdrav svim kajakasima Azur Zembo.



Komentar Nr. #117
Od : Branka Pasic Trninic
Datum : 25.05.2007.
Dragi moji bivsi djaci!
Puno Vas voli i pozdravlja Vasa bivsa nastavnica engleskog
jezika.U junu idem u penziju, a cesto se s radoscu sviju Vas
sjecam!



Komentar Nr. #118
Od : sanja-za branku pasic (vanjur@sbcglobal.net)
Datum : 25.05.2007.
e draga moja nastavnice bas mi je drago da ste se javili jer
vas se uvijek rado sjetim i vasih diktata...sad mi sve to
zlata vrijedi...voljela bih da ste ostavili email adresu jer
bih vam rado pisala...mama mi je vas cesto spomenula,javi te
se
mladi ste za penzije !!!
sanja... nekada...brankovic



Komentar Nr. #119
Od : Drazen Ilovaca (ilovaca@hotmail.de)
Datum : 25.05.2007.
Ja sam generacija ´77 i razrednica mi je bila Tatjana
Popovic!
Neki od skolskih kolega:Kern,Cima,Blazevic Mario,Kostic
Dragan,Laketic,Pupac,Anica Zrilic,Denis Mandic,Kizo
Zoran,Tanja Maric,Sanja Zubovic i drugi!Pozdrav svima i
profesorici Branki Pasic!

Drazen



Komentar Nr. #120
Od : Jasmin (jasmin@novavaros.se)
Datum : 27.05.2007.
Za nastavnicu Branku Pasic

Ne mogu se pohvaliti da mi je engleski isao bas najbolje ali
srecom, sjedio sam izmedju dva genijelca Tamare i Ljiljane,
koje su mi nesebicno davale da "virim" u njihove diktate...
Puno vas pozdravljam i rado sjecam.
Vas bivsi ucenik i komsija
Jasmin



Komentar Nr. #121
Od : Branka
Datum : 29.05.2007.
Dragi Jasmin, jesi li to ti- Alagic  sa lijepim plavim ocima
. . . I moj sin se zove Jasmin! Gdje zivis,cime se bavis?
Pozz! Branka



Komentar Nr. #122
Od : dodobird (dodo.bird@btinternet.com)
Datum : 29.05.2007.
Dakle tako... pa da se javimo i mi, osmi a, kojega možete
vidjeti na albumu broj 33, slika 24, gdje je isto tako i
naša draga nastavnica Branka, koja specialno za tu prigodu
ispred one male kao fontane u atrijumu (pričali smo po gradu
da smo jedina škola u BL sa bazenom?!!?) na oproštajnoj
fotografiji našeg razreda pravi tada veoma popularne
"rogove" našem drugu Janjiću Karapačku, koji će par dana
potom isto tako "oproštajno" spaliti naš razredni dnevnik. 
Možete pogledati.

Isto tako, ovom prilikom pozdravljam moju nastavnicu Branku,
a ostalim poklanjam jednu lijepu priču iz Pemanture. Negdje
kasnije, u trećem ili četvrtom razredu srednje škole,
zadesim se na ljetnom raspustu u nekakvom komunskom kampu u
borovoj šumi u jenom selu pored Pule... Poslije neodređenog
landranja po Istri sa smotanom vrećom za spavanje ispod ruke
kao jedinom prtljagom...zadesio sam se tog dugog toplog
Avgusta u Kampu Runke u Premanturi... I idem tako nekakvom
cestom što vodi ka selu, razmišljam o Bog te pita čemu...
kad, prema meni ide neko jako poznat. Trebalo mi je par
trenutaka da odgonetnem tu jako poznatu fizionomiju... i
kada mi se to poznato lice nasmijalo, dileme nije bilo...
moja nastavnica Engleskog jezika iz Bugarske škole... Bez
obzira na čudno mjesto, na moju još čudniju odjeću (neka
kvazihippy košulja sa poderanim farmerkama i one sive cipele
koje smo zvali "Sajmonice" (jer ih na nogama ima Paul Simon
na zadnjoj strani omota albuma "The Gratest Hits"). 
Da skratim... najdraža nastavnica cijele ganeracije (a
sigurno i svih drugih generacija) poslije pozdrava i svih
onih pitanja gdje sam, šta radim itd, je insistirala da je
posjetim u kući u kojoj je ljetovala u tom mjestu, uz
obaveznu primjedbu da svakako svratim... jer je vidjela da
se u toj mojoj ranoj fazi otkrivanja socialnih struktura
daleko od rodnog grada može biti više nego gladan... što je
nastavnica Branka više nego odlično primijetila. Naravno,
bila su to neka druga vremena, i mi, moja generacija smo
bili neke drugačije prirode... pa uz prirođenu sramežljivost
i nelagodu u društvu nisam odgovorio na tu veliku i
gostoljubivu nezaboravnu gestu, koje se sjećam, evo i u
mojoj 45-oj godini... 

Naravno, iz škole se sjećam masu stvari, detalja i svega
drugoga... pa sa, malo po sjećanju, a malo po rekonstrukciji
napravio okvirni spisak našeg razreda... I ja sam tu na
spisku, samo, kao što rekoh, prirođena sramežljivost i
nelagoda u društvu nekako mi je nezgodno da se javim...
Nadam se da nečete zamjeriti. I naravno, veliki pozdrav iz
Engleske.

Zahvalan Vaš bivši učenik...

a osmi A je bio ovakav:

1.	Bačić Boris
2.	Bajić Slavica
3.	Bajić Željko
4.	Bojić Jasmina
5.	Branković Džemila
6.	Branković Džurađ
7.	Cepić Advan
8.	Crkvenčić Mario
9.	Domić Marica
10.	Gagula Greta
11.	Galić Mladen
12.	Hankić Nedžad
13.	Janjić Dragan
14.	Kantar Stevo
15.	Kasipović Ivanka
16.	Kaurin Bernard
17.	Knežević Marina
18.	Josipović Melita
19.	Majdanđić Zdenka
20.	Majstorović Biljana
21.	Matošević Tomislav
22.	Malkić Edita
23.	Račić Vesna
24.	Radulović Snežana
25.	Rađenović Sanja
26.	Rađen Jela
27.	Štula Branka
28.	Toman Hana
29.	Tamburić Svetislava
30.	Vulin Nada



Komentar Nr. #123
Od : Jasmin (jasmin@novavaros.se)
Datum : 29.05.2007.
Taj sam! :)

Vec sam i zaboravio da se i vas sin zove Jasmin...puno je
vremena proslo, pamcenje me izdaje! Sigurno je vec veliki
momak?! Pozdravite ga od mene.

Moje putešestvije su pocele `92, izlaskom iz Banja Luke i
nakon kraceg lutanja, obreo sam se u kraljevini Svedskoj.
Zivim uredjeni porodicni zivot ali misli vűku "dole".
Mozda jednog lijepog dana opet postanem stanovnik Banja
Luke, ko zna?! :)
Ne bavim se zanimanjem za koje sam se skolovao vec sam
zalutao u cudesni svijet kompjutere i tu se vrtim, trudeci
se da sustignem sve ovo sto se oko nas desava.

Procitao sam da u junu idete u penziju?. Zar je vec toliko
vremena proslo? Pitam se kako su prosle one ratne godine u
skoli, jesu li i dolezece generacije imale onaj isti osjecaj
sigurnosti i bezbriznosti kao i mi?

Primite puno lijepih pozdrava od
Jasmina 




Komentar Nr. #124
Od : passmaslom
Datum : 29.05.2007.
dodotico, Melita je Kuljic, a Renata Josipovic, plus
zaboravio si Duska Milosevica... a gdje usput nestadose
Brane Knezevic, Dojcin Milosevic i Anto Pletikosa, Ismet
Pehlic...oni su bili otpali negdje u  6-om. recimo?!?! Pa
zar nije bio i neki..hmmm, Milomir Malbasic, pa Bijeljac
Radovan... necemo tako Dino! Pozdrav svima od passmaslom a
posebno nastavnici Branki koja se javila... a vidim, svima
pravo drago... da nas se sjetila i da se javila



Komentar Nr. #125
Od : Robert Popovic
Datum : 29.05.2007.
Jedan veliki pozdrav nastavici engleskog od Roberta iz
T.Sevcenka. Ako se sjecam dobro, Vi ste zivjeli u crnoj
ulici kako smo je mi zvali, vise se ne sjecam kako se zvala
tacno ali to je ona ulica izmedju tranzita i T. Sevcenka.
Bio sam vas ucenik izmedju 80-84 i mi smo bili jedini
engleski razred od nase generacije `69 i bilo nas je "samo"
39 u razredu. Isto tako sam "obozavao" diktate i nepravilne
glagole. Da ste nas bar jos vise tjerali uciti strane
jezike, sada bi nam jos bolje bilo ali koga je tada bilo
previse briga kad nije bilo ni kompjutera ni interneta ni
izbjeglica. Puno pozdrava svima iz suncane i tople Svedske.
Robert



Komentar Nr. #126
Od : maxi (maxi_silva@msn.com)
Datum : 31.05.2007.
ovo je poruka za moju nastavnicu engleskog Branu molila bih
je da mi posalje njenu e-mail adresu ja sam Maksida i isla
sam sa Mirom  Milunovic njenom rodakom u razred a Brana zna
i moju mamu Rasemu-Rasku koja je radila u Kosmosu pa ako ovo
procitas javi se, Maxi



Komentar Nr. #127
Od : Branka (Ya Maxidu)
Datum : 01.06.2007.
Draga Maxida,drago mi je da smo uspostavili vezu.Zao mi je
sto ne moy
zes doci sutra na 30 god. male mature,ali bice dana kada
cemo se vidjeti.Zar nisi vidjela obavijest u vezi mature, na
vrijeme je napisana. Pozz tvojoj mami.Uskoro slijedi
e-mail.Voli te  nast. Brana!



Komentar Nr. #128
Od : AMELA 66 (Za Branku)
Datum : 01.06.2007.
 Veliki pozdrav za nastavnicu Branku i velika
nevjerica-Branka u penziju..mora da je sala. U moje vrijeme
Branka je bila jedna od najmladih nastavnica i tako mlada
ostala mi je u sjecanju sve ove godine pa kad procitah da je
skoro zavrsila radni vijek, nevjerica.Pamtim Branku kao
malenu,okretnu,cvrstu i britku zenu i iako nisam bas
briljirala u engleskom,zahvaljujuci njoj tj.podlozi koju sam
dobila kod nje mogu u bilo kojem hotelu u bilo kom dijelu
svijeta dobiti sobu sa doruckom..eto ostalo nesto, Branka,i
u ovoj glavi.Hvala Vam na svemu... Ime; Amela H. Razred;B
Ostali u raz.Bubalo,Veric
Drazen,Renata,Verica,Irena...Razrednica;Makivija Pavlovic
Veliki pozdrav.



Komentar Nr. #129
Od : Za Amelu
Datum : 03.06.2007.
 Draga Amela ,hvala na lijepim rijecima! Godine 1972,pocela
sam raditi u G.S.Rakovski i 10 godina u jednoj privatnoj
skoli.Imam uslove za penziju.Vrijeme je da se odmaram,je li
tako? Imam ukupno staya 35 godina.Kako si,napisi mi nesto o
sebi.Pozz , Branka.



Komentar Nr. #130
Od : Za Branku (revia784@gmail.com)
Datum : 04.06.2007.
Izuzetno mi je drago da Ste se javili i sjetili nas,svojih
djaka.Vecina nas je rasuta po svijetu ali ocito da svoju
Banjaluku i lijepe uspomene svi nosimo u srcima.
Sjecam se da Ste nas forsirali da rijeci izgovaramo sto
pravilnije i iste pisemo sto tacnije(vec pomenuti diktati).
Tad smo svi morali imati jednu”zelenu” knjizicu Engl.
gramatika Grgic-Brihta,e tu knjizicu sam ponijela sa sobom
kad sam odlazila iz Banjaluke.
Sad zivim u Danskoj(sa porodicom) i na zalost sluzim se
danskim jezikom koji je aktuelan samo u DK granicama :-(.
Ja sam Verica iz ”B” razreda,istog iz kojeg i Amela a
kasnije sedmi i osmi ”F”.
Proslo zaista mnogo godina,necemo racunati koliko…..sjecam
se kad ste rodili Jasmina nas nekoliko je bilo u posjeti da
vidimo Vas i bebu.
Bilo bi mi drago da ova prepiska potakne neki susret
nastavnika i ucenika ”nase skole”.
Zelim Vam sve najbolje u zivotu i predstojecoj penziji. Svim
nastavnicima i ucenicima OS GSR ma gdje bili saljem veliki
pozdrav.
Verica



Komentar Nr. #131
Od : AMELA 66 (Za Vericu)
Datum : 05.06.2007.
 Draga moja skolska,iznenadila si me prijatno i hvala ti na
onim slikama,plakali smo od smijeha.Znam ja da si ti
osjetila svu nostalgiju koju nosim u sebi jer po tvom
pisanju i tebe boli isto...Super ideja s tvoje strane da se
sastanemo ponovo samo da se nade neko ko ce to realizovati,
ja sam za.I gle cuda Branka u penziju a ti i ja ostale one
djevojcice u plavim keceljama,dvoje po dvoje u redu cekajuci
uzinu..Moja porodica i ja dolazimo u B.L.u julu pa hajde da
se sretnemo.Veliki pozdrav tebi i tvojoj porodici.



Komentar Nr. #132
Od : Za Vericu
Datum : 05.06.2007.
Draga Verice,
Hvala za sve ove lijepe rijeci,osjecanja naviru ,divno je da
se mozemo sjecati lijepih trenutaka i da ih ne
zaboravljamo.I ja sam morala da savladam rad na kompjuteru i
to me raduje.Zelim ti mnogo srece u zivotu,da savladas sve
prepreke i ostanes bistrog duha!
                                                   Pozz
BRANA!



Komentar Nr. #133
Od : Za Amelu66
Datum : 05.06.2007.
Amela, dolazim i ja sa porodicom u julu.Javi se na mail pa
cemo se dogovoriti oko detalja.Bas bih voljela da se
vidimo.Pozdrav Verica



Komentar Nr. #134
Od : Za Branu
Datum : 06.06.2007.
Draga nastavnice,hvala na lijepim zeljama.Odlicno Ste
savladali kompjuter cista petica.A sto se tice ucenja,
savladala sam danski mada i nije neki jezik(ruku na
srce).Imam posao koji volim ,a vezan je za rad na
kompjuteru.
Zaista bih voljela da zazivi ideja og susretu "Osmoskolaca"
(tako se zvao nas skolski list)i nastavnika,da provedemo
par sati zajedno i popricamo o svemu i svacemu.
Pozdrav Verica



Komentar Nr. #135
Od : Stojadin za Sasu (neco@kljajic)
Datum : 06.06.2007.
Pozdrav za cjelu NOVU VAROS...



Komentar Nr. #136
Od : Za Branu (zgrgic@rogers.com)
Datum : 07.06.2007.
Draga nastavnice Brano, 

Bas me je obradovalo kad sam vidio da ste se javili, ovdje
na Kajaku.
Vjerovatno se sjecate svoje PRVE generacije ucenika iz GSR,
rijec je o V-D. Tu su bili Kotiv Vlado, Zeljko Grgic, Vicko
Lepir, Ramic Zlatko, Silverio Glavas...i ja Zdenko Grgic.
Neki,nazalost, nisu vise medju nama... Sjecam se kako smo,
sa mukom izgovarali, za nas nove rijeci i kako je bilo tesko
namjestiti jezik za "The". Prosto ne mogu da vjerujem da je
vrijeme za penziju, jer sve, kao da je juce bilo.
Sticajem okolnosti, meni je engleski jezik postao
svakodnevnica, jer zivim u Torontu. Nikad nece biti kao
maternji, ali moja djeca ga govore bez greske...i ja se
uvijek sjetim dana provedenih u GSR, prvih recenica i ucenja
preko slika...

Zdenko (zgrgic@rogers.com)



Komentar Nr. #137
Od : Shommy (eko-daca@inecco.net)
Datum : 09.06.2007.
Te, 1972. godine gospodnje, sagrađena je zgrada osnovne
škole u naselju Nova Varoš, Banja Luka, SFRJ. Nicalo je novo
naselje u gradu kojeg je pogodio snažan zemljotres 3 godine
ranije (1969.). Nove zgrade, nove kuće, novi ljudi i nova
djeca. Sve je bilo novo, a škola dobi ime po  bugarskom
književniku jer smo tada smatrali da je to i red, s obzirom
da je podignuta sredstvima bugarskog naroda. Osnovna škola
”Georgi Stojkov Rakovski”. Dobar i dokazan nastavni kadar,
uglavnom iz trajno devastirane škole ”Mladen Stojanović”,
dobi uposlenje u ovoj novoj – ”bugarskoj” školi. Prozvaše je
”bugarska”, a taj naziv ostade joj i dan danas, 35 godina
poslije. S novim kadrom, stigoše i nova djeca čiji su
roditelji dobijali stanove u Novoj Varoši ili su se tu
prethodno zatekli. Dio đaka stiže iz OŠ ”Braća Pavlić”, po
principu ”teritorijalne pripadnosti” kvartu. Ispuniše se svi
uslovi da postane najbolja u gradu, a, kako kažu, tih godina
je i bila.

 

U IV d razredu se formirala neobična ekipa djevojčica i
dječaka nasmijanih lica i bistra pogleda. Njih tridesetak.
Povjeriše ih iskusnom uči Radovanu Stankovu. Učino prezime
je asociralo na Bugarsku ali se vjeruje da je u pitanju puka
slučajnost. Bio je to čovjek zrele dobi, a s njim je
učiteljevala i njegova supruga. Teško je sada procijeniti
koliko godina je tada imao jer se nama, desetogodišnjacima
iz IV d,  činilo da je svako ko ima više od 30, zagazio u
duboku starost. Ipak, bješe to simpatičan i nasmijan čovjek
koji nije skidao osmijeh s lica ni kada je momčiće vukao za
zolufe zbog kakve dječije  nepodopštine ili nenapisane
zadaće. Dok vuče za kratke dlačice kraj uha ( a tamo je
najviše nervnih završetaka pa najviše i boli), mi, dječaci,
samo krivimo lice, a glasa ne puštamo.”Ustaj, magarče!”,
komanduje uča Radovan, a dječačko tijelo se ispravlja ka
nebu, pa još i mrvicu više. Grimasa na licu je dozvoljena,
a, nedajbože, da krene kakva suza pa da te djevojčice vide.
To nikako!

Eto, tako je naš uča provodio u praksi vaspitne metode koje
su već bile prevaziđene, a nama ni na kraj pameti nije bilo
da o istome pišemo Drugu Titu. Naprotiv, svako čupkanje kose
bilo je nekako roditeljski. Naš uča Radovan već dugo ”ore
nebeske njive”, a otišao je iz Banjaluke, kao penzioner,
1992. godine. Pomogao sam mu da popakuje nešto pokućstva, da
nađe prevoz i kartonsku ambalažu, sve to natovari i ode u
Vojvodinu. Te 1992. godine u Banjaluci nije bilo ničega, pa
je sve pobrojano, za našeg uču  bilo veliko djelo svoga
bivšeg učenika. Na rastanku, kada je probijen famozni
”koridor”, uča je krenuo ka rodnoj Vojvodini i rekao: ”Znaš,
žena mi je veoma bolesna, a sa ovom penzijom ne mogu ni
lijekove za nedelju dana da joj kupim. Idem svojima u
Vojvodinu jer tamo barem neću hranu plaćati”. Mahnuo sam uči
Radovanu na rastanku, a da je ostao još koji mjesec u gradu
u kojem je radni vijek proveo, penzija mu nebi bila dostatna
ni za ”jedan dan života” jer smo tih dana ”obarali svjetske
rekorde u inflaciji”. Toliko o našem uči i četvrtom razredu
koji je zabilježen u školskoj 1972/73. godini.

 

Stiže jesen u septembru 1973. Velika prekretnica za ekipu iz
Vd razreda. Prošle godine smo samo uči dokazivali svoje
”petice” i ”četvrtice”, a sada ih je trebalo ”odbraniti”
pred širim nastavničkim auditorijumom.

 

Rekoše nam da smo pod Kivinom komandom, a stariji učenici iz
viših razreda sve okreću glavama i odmahuju rukama kao da
kažu ”Sad ste ga naj...., em Kiva, em matematika!” Mi
razgoračili oči, pogledavamo se među sobom pa sve mislimo da
nam je učo još koju godinu ostao... Ipak, pravila su
pravila. Prvi čas petog razreda – svako kod svoga razrednog
staješine. Jedva da smo znali gdje je kabinet matematike, a
kamoli šta drugo. Uđosmo u razred pa se malo osokolismo i
zagrajašmo. Stiglo dvoje-troje novih pa nam se i sa njima
milo upoznati. Došao i ”povratnik” iz ”Braće Pavlić”, Dado
Udovčić, a djevojčice sve pogledavaju ispod oka, kao da je
stigao kakav glumac. No, ima vremena za poznanstva. Upravo
zazvoni za početak časa, a, čini se iste sekunde, u razred
uđe vitka žena ozbiljna lica, odjevena kao Margaret Tačer.
Naravno, Tačerovku tada nismo ni znali jer je tek počinjala
svoju karijeru ali mi se danas čini da je Makivija Pavlović
imala sličan «stajling». Nastade tajac dok u sekundi
skočismo ka plafonu i tamo ostadosmo, a odlučan sopran ga
presiječe samo jednim: ”Dobar dan, sjednite!”. Meni se tada
činilo da bih više volio ostati u uspravnom položaju jer je
tako lakše naguliti ka vratima. Kako je bilo drugima, ne
znam. Ipak, ”mala vojska” komandu izvrši i ne trepćući,
gledaše ka katedri.

”Ja sam vaša razrednica i predavaću vam matematiku......”,
počela je svoj uvodni govor ”čelična lejdi”, a meni je srce
već bilo u petama, pretočeno u olovne odlivke. Šta mi se to
tako dojmilo, ni danas ne znam. Svaki sljedeći dan, a bilo
ih je više od 1200 (4 X 365 - 90) u naredne četiri godine,
davao je nove dokaze o divnom biću, našoj razrednici Kivi.
Ipak, sjećam se prvog dana i prvog utiska, a možda je i to
važno.

O Kivi ćemo još pisati, a sada nas čekaju drugi nastavnici.

 

Sljedeći čas – strani jezik. Pored ruskog i francuskog,
engleski je u to vrijeme lagano preuzimao primat u školama.
Mi smo imali sreće. Stigla nam je (ili mi njoj) Branka
Trninić. Prelijepa djevojka, sa nekoliko mjeseci iskustva iz
prošle školske godine, uđe u kabinet engleskog jezika.
Razoružani njenom ljepotom i mladošću, mi, dječaci, počesmo
se meškoljiti ne bi li privukli pažnju na sebe. Snažan
udarac dnevnikom o katedru i ugodan, a odlučan glas
podviknu: ”Silence, please!”. Krv nam se zaledi u žilama.
”Ni ovdje neće biti lako”, prostruja identična misao malim
glavicama. Samo je jedna osoba ostala ”cool” - Mira
Milunović. I ja bih bio ”cool” da sam tako lijep. No, u ovom
slučaju, ljepota nije bila uzrok Mirinoj hladnokrvnosti, no
rodbinske veze. Kako je Brana bila rođena Mirina tetka,
činilo nam se da će ova druga imati jedan problem manje od
ostalih – engleski jezik. Ipak, ne bješe tako. Naprotiv!
Čini se da je naša ljepotica Mira morala duplo više truda da
uloži za istu ocjenu. Ni po babu, ni po stričevima, već po
pravdi...

Brana je bila fenomen. Uskoro shvatismo da njenu ljepotu i
prekrasno tijelo, prevazilazi želja i potreba da nas
engleskom jeziku nauči. Pamtimo je po tome što je, u jednom
tromjesečju, svaki učenik u svojoj rubrici imao po 15, 20
ocjena! Pa ti sad ne uči, ako smiješ! Ostaje činjenica da
smo se, uz Branin engleski, mnogi od nas provukli kroz
srednje i visoke škole, bez naročitog dodatnog truda. Dobro,
bilo je i muzike i filmova sa Ostrva i Amerike ali Brana je
stvorila bazu.

Lijepa, slatka, opasna i odlučna. To je Branka Trninić,
neprevaziđena nastavnica engleskog jezika.

 

Sljedeći čas, srpsko-hrvatski jezik. Nestade i ovog jezika
zvanično, a većina ga jednako govori. Stvoriše se dva-tri
nova pa, preko noći, postadosmo svi poliglote.

Naslonjen na zid kraj prozora ispred svoga kabineta, stajaše
zgodan i krupan čovjek, pozdravljajući ugodnim muškim
baritonom nas ”petake” koji smo u kabinet ulazili.
Posjedasmo i ovdje u klupe, a ona ljudina od malo prije ne
ulazi ni nakon zvona što početak časa označava. Prođe minut,
dva, pet, a jedan od nas se osmjeli da proviri na vrata
učionice. Ups, naleti na ovog atletu na samim vratima i
zanijemi kad ovaj upita: ”Dokle, mladiću?”. Naš jadničak se
ukipio pa ni da se pomjeri. Nastavnik ga blago potapša po
ramenu i reče: ”Hajde, hajde, sjedni na svoje mjesto.” Tada
smo shvatili da ovaj ne jede žive ljude. Kasnije, kad ti
kaže: ”Sjedi drvo na drvo!”, znaš da si totalno profulao
odgovor ili izvalio ”nonsens bez presedana”, pa se i ne
ljutiš. Naravno, osim na čitav razred koji tada umire od
smijeha.

Ante Šikić  bješe čovjek koji nam je pokazao pravila i
čarolije maternjeg jezika.

Kasnije, godinama poslije, kada su političari ukinuli
srpsko-hrvatski službeno, mi i dalje pamtimo i koristimo
saznanja dobijena od našeg Šikare.

 

Sljedeći čas, pisalo je u rasporedu, likovno vaspitanje. Ovi
baš odlučili da nas vaspitaju. Ako, ako, valjda znamo
crtati, ako ništa drugo. Taman kad smo to pomislili, naš
Pero nam pojasni da ptica nije ”trica” koja leti po nebu,
nego da ima krila, glavu, trup i noge. Pojasni nam razliku
među kičem i dobrim ukusom. Nauči nas da i saksija može biti
”umjetničko djelo”. Pero Nikolić – Likovnjak, tako smo ga
zvali. Bio je Likovnjak i pravi umjetnik, jer je prava
umjetnost naučiti nas, gradske zevzeke, da je velika čast
kada ti crtež bude izložen u hodnicima škole. Umjetnost je
bila i dokazati nama, nadobudnoj klinčadiji, kako se ne
možemo provući kiteći se tuđim perjem (čitaj-crtežima). Eto,
to je Pero.

Ako nismo sigurni šta je ukusno i ”umjetnički”, zato i
dan-danas, svako od nas prepozna kičeraj, prema Perinom
”algoritmu”.

 

Sala za fizičko vaspitanje!!! Takvo nešto smo, do tada,
mogli vidjeti samo na televizijskim ekranima. Novi, moderni
parket, koševi, švedske klupe (pravljene u Sloveniji),
svlačionice, lopte,...Fifko!

”U dvije vrste zbor!”, komanduje Mirko Spasenić.  Ta
”komanda” znači da se moramo poredati po visini – od
najvišeg ka najnižem. Posebno dječaci, posebno djevojčice.
Svakome se čini da je viši nego što jeste pa se ”probija” ka
naprijed. Ipak, odredi Fifko svakome svoje mjesto po visini,
a tako ostade sve do 8. razreda, uz svega nekoliko
”supstitucija”.

Kod djevojčica, na čelu vrste, stajale su Jadranka
Božunović, Žižak Viktorija, Elma Ibrišagić,..., a na začelju
se smijulje Gojić Milena i Cipar Snježana.

Kod dječaka su najviši Gajić Milenko i Nožinić Davor (sve
dok u 6-tom nije stigao Garača Željko), a začelje
”obezbjeđuju” Hotić Amir i naš pokojni drug, Antonić Ranko.
Kasnije, pred kraj gimnazije, Hota je iždžikljao do 190 i
nekoliko i vjerovatno bi danas bio najviši da je iz
Australije stigao na 30 godina ”male mature”. Ovako, u
sjećanjima, ostaje na začelju. Do daljnjeg!

Bilo, kako bilo, Fifko je, bez obzira na nevolje sa
suglasnicima (znao je reći ”fifina” umjesto tišina, pa otuda
ostade i nadimak), unio u nas sporski duh. Činjenica je da
je otkrio značajne predispozicije u nama, a to se pokazalo u
apsolutnoj superiornosti školskih timova na nivou Banjaluke
u skoro svim sportovima ( ko ne vjeruje, neka potraži
anale). Milenko je sa 17 zaigrao u prvom timu ”Borca”,
tadašnjem prvoligašu, one Jugoslavije; Udovčić je imao
performanse za bilo koji sport da postane reprezentativac
ali mu je nedostajao ”pobjednički mentalitet” (možda je to i
sreća, ko bi ga znao); Miloš Stojaković je bio šampion u
streljaštvu, a košarku je igrao kao da se priprema za NBA
(brzo mu je sport dosadio jer je prešao na djevojke); Amir
je profesor fizičkog; Dado Nožinić je bio vanserijski
talenat i golgeter u fudbalu pa mu se i kafić zove ”Ajax”;
Viktorija je zaigrala košarku u prvom timu ”Mladog
krajišnika” ali je mama prekinula karijeru jer nije
dopuštala da se kući vraća kasno sa treninga; Gari je mogao
igrati bilo koji sport i bio je građen kao atleta. Sve u
svemu, sport je bio važna stavka u našim odrastanjima.

Sigurni smo da je naš Mirko Spasenić - Fifko bio ”najvažnija
karika” u ovom lancu.

 

Na prizemlju škole, u jednom zabačenom ćošku, bila su dva
kabinete za tehničko obrazovanje. Odvajala ih je mala
prostorija u kojoj su, često, dvoje nastavnika nešto
ćućorili. Jedan je bio Hamid, a druga je bila nastavnica.
Nastavnica nam nije predavala ali je svi pamtimo po pletenim
suknjicama koje, potpomognute visokim potpeticama, izazivaše
značajnu čežnju u nas dječaka. Hamidov etimološki i
semantički korijen prezimena ukazivaše na to da će se u
životu baviti tehnikom. Naime, prezivao se Gvožđar. Zli
jezici kažu da su ovo dvoje pomenutih, u maloj prostoriji,
konkretizovanim radnjama dokazivali romansu jedno drugome.
Mi, još uvijek naivni, i dalje mislimo da su razmjenjivali
samo pedagoška iskustva i metode za ”transfer znanja”.

Šta god da je sa koleginicom radio, nama je davao puno kroz
edukaciju. Dodatno, vodio je i nekoliko vannastavnih sekcija
(aero, brodarska, modelarska i druge), a sigurno možemo reći
da nas je naučio pedantnosti i vještinama sa alatom.

Hamid Gvožđar, bio on vješt u romansama ili ne, ostaće neko
ko je ispunio sva ”projektna očekivanja” u tehničkom
obrazovanju generacija učenika.

 

(Sjećam se direktora škole (u to vrijeme), Josipa
Štambergera, koji je tražio od Gvožđara da mu nađe jednog
odlikaša za neku manifestaciju vezanu za saobraćaj. Hamid je
prišao meni i pokojnom Željku Stajčiću i pitao ko je bolji
učenik. Rekli smo da obojica imamo sve petice. Nastavnik se
okrenu direktoru pa reče: ”Dobro, donesite uniformu da vidim
kome bolje stoji.” Naime, radilo se o uniformi saobraćajnog
milicionera, a išlo se na neko takmičenje u Skender-Vakuf.
Željku je kapa bila mala, a ja sam možda zbog toga otišao u
oficire, ko bi ga znao.)

 

Zaga nas je učila da ušijemo dugme, pravimo punjene paprike,
vezemo goblene,...tada je postojao predmet koji se zvao –
domaćinstvo. Čini mi se da nije bilo ocjena, a nastava se
odvijala u blok-časovima, svake druge sedmice. Kad sam se
prvi put razveo, poslužila su mi znanja iz Zagina
”domaćinstva”.

 

Zdenka je znala sve o životinjskom i biljnom svijetu. Možda
zato što je bila sva ”mačkasta”. Nekada sam imao utisak da
je ”mačkasta” nastavnica biologije bila potpuno svjesna
koliko njena ”mačkastost” budi pubertesku ”maštavost”.

Danas nisam siguran u isto, a Zdenka Otašević je dugo ostala
sexi-mačkica.

 

Kad lijevom rukom, preko glave, počeše desnu hemisferu iste,
onda će biti ”ispitivanje”. Ako se ne češe, onda učimo novo
na času geografije kod Boška Kneževića, zvanog Škobalj.
Pamtim kako sam, potpuno siguran u sebe, javio se da
odgovaram kako bih što duže pričao i ”spasio” ostale.
Govorilo se o Africi, a ja sam na karti pronašao jezero
Tanganjika. Kako me nastavnik nije prekidao, odlučio sam da
zasmijavam ostatak ekipe u razredu. Počeo sam neku nebuloznu
priču tipa: ”Jezero Tanganjika je poribljeno prije nekoliko
godina prvoklasnim škobaljima. Ima tu i druge ribe ali tamo
svi vole škobalje. Škobalj je veoma ukusna riba. Na čitavom
afričkom kontinentu svi vole škobalje....”. Upotrijebio sam
riječ ’škobalj’ barem 50 puta. Svi se već tresu od smijeha,
a Boško (zvani Škobalj), samo se češka lijevom rukom po
desnoj hemisferi svoje glave i ćuti. Traje to, traje, a utom
i zvoni. Boško Knežević zatvori dnevnik i reče: ”Nastavićemo
o škobaljima sljedeći čas.” Izgovorivši to, ustade i ode u
zbornicu. Izgleda da sam ”ispao frajer” u društvu ali sam
se, duboko u sebi, postidio.

Znao sam i tada da je Boško Knežević ispao pedagoški
pobjednik.

 

Muzičko obrazovanje je predmet na kojem smo sebi mogli dati
oduška. Na ovim časovima kod Kreco Olge, svako je mogao biti
mangup. Nije galamila, nije izbacivala s časa, nije
prijetila jedinicama. Nekad smo nešto pjevali, odgovarali,
jedno drugom šaptali i na kontrolnim prepisivali. Prosjek za
razred je bio 5,00. U školi je nastavnik muzike bio i čuveni
Ante Šašić, a njega pamte kao autora najljepše pjesme o
Banjoj Luci. ”Nosim te u srcu, čuvam te u ruci, pjevam samo
tebi, svojoj Banjaluci...”. Imali smo hor i prvi pjevali ovu
divnu pjesmu na nekom festivalu horova. Upisao sam se i
pjevao ”prvi glas”(visok dječiji glas blizak sopranu), a
tamo sam išao zbog dvije zrelije mačke (iz 6. razreda) –
Silve i Brankice. Zbog njih dvije nisam stigao ni upamtiti
sve riječi pjesme, nego sam otvarao usta, a na
samoglasnicima ”pojačavao”. Uočio je to Ante Šašić, pa me
zamolio da izaberem neku drugu ”umjetnost”.

Eto, Olga nam je predavala, a Šašić ostavio bolji utisak i
otišao u legendu.

 

U našem razredu niko nije volio jedan predmet – istoriju.
Suvoparni udžbenici, ideološki modifikovani sadržaji i
monotoni neprekidni glas predmetnog nastavnika, stvarali su
od ovog predmeta ”zonu sumraka”. Pitao sam neke kolege da mi
kažu ime nastavnika koje sam zaboravio i niko nije znao.
Ostao je u sjećanju kao – Seljo. Mi smo nadimak
”naslijedili” od starijih generacija, pa smo ga koristili
kada o nastavniku istorije govorimo. Na časovima razredne
zajednice, kada se analiziraju ocjene, dešavale su se čudne
i smiješne situacije. Pamtim jednu sa Radom Popovićem,
sadašnjim doktorom veterine. Na Kivino pitanje iz čega ima
slabe ocjene, Rade je odgovorio: ”Sve sam ispravio, a ostala
mi jedinica samo kod Selje.” Svi smo umirali od smijeha, a
smijala se i razrednica. Samo je Rade gledao oko sebe ne
shvaćajući o čemu se radi.

Vjerujem da mu ni danas nije jasno, a nije ni ostalima jer
se svi sjećaju samo – Selje.

 

Ne smijemo zaboraviti jednu univerzalnu osobu koja je bila
bibliotekar u školi. Univerzalnost je bila u sposobnosti da
zamijeni bilo kojeg kolegu iz bilo kojeg predmeta, ako to
zatreba. Žena visine 1m i nekoliko cm, odazivala se na ime –
Dafina. Dafina je sve znala i jedva čekala da nekog mijenja
na nastavi. Mi smo jedva čekali da Dafina nekog mijenja jer
kad Dafina mijenja, onda možemo odgovarati tako da se lažno
predstavimo i dobijemo bolje ocjene. Na primjer, Dafina
upita: ”Ko je Jakovljević Predrag?”. Digne se Marić Mario,
odgovara i dobije ”peticu” – prvu u Jakovljevićevom životu.
Jednom nije prošlo! Dafina je prozvala Lakić Željku, a ustao
je Petković Igor. Odgovarao je nekoliko minuta, a onda je
Dafina ”stvar provalila”.

Mala, a pronicljiva, zar ne ?

 

Najbolja stvar u petom razredu bila je – doček Nove 1974.
Godine. Organizovan  je 30.12. 1973. (dva dana prije!) u
vremenu od 10:00 do 12 :00 č, prijepodne! Tu smo svi čekali
da plešemo sa Sonjom Subotić. Djevojčice su plesale jedna sa
drugom, a mi, dječaci, formirali smo red čekanja i plesali
sa Sonjom. Svako po jedan ples. Taman sam bio «prvi na listi
čekanja», kad – 12 sati. Sa Sonjom Subotić sam, kasnije,
plesao 1000 puta, bili smo i ostali najbolji prijatelji i
vjenčani kumovi, dočekali mnogo Novih Godina zajedno, a ja i
danas patim što mi je taj dan «vrijeme isteklo».

Sonja je profesor matematike, rukovodilac u jednoj školi u
Srbiji i ima kćerku genijalnog IQ. Tijana je - na mamu.

 

U petom, jedna djevojčica nije uspjela da završi razred. Bio
je to njen šesti pokušaj, a zvala se Vukadin Slavica. Kažu
da se, nedugo potom, udala. Eto.

 

U šestom, d-odjeljenje je dobilo pojačanja. Stigla je jedna
lijepa djevojčica, a prvi dan škole je i kasnila!  To nije
sve! Zbog ”nesuglasica u vezi odluke” ko će sjediti u klupi
sa novom učenicom, dvije ”stare”, Cipar Snježana i
Draganović Maksida, su imale žestok okršaj. Ne sjećamo se
koja je pobijedila ali bi mogli pitati Božunović Jadranku.
Jaca danas živi u SAD, majka je dva predivna sina i pravnik
je po struci. U zajednici u kojoj živi, mnogo je «naših».
Svi zovu Jacu kada im treba stručno prevođenje, mišljenje i
ostale vrste pomoći.

Sa Jacom se dopisujem elektronskom poštom i ima rijetku
privilegiju da ovaj tekst čita prva. Svaka čast!

 

Stigao je i Gari! Bio je sličan Gari Kuperu, samo ljepši od
njega. Garača Željko je bio prava faca, a pošto smo ga već
pominjali, moramo one koje nismo.

Gari sada živi u Švedskoj.

 

Vukolić Gordana i Mijić Snježana su se preko ljeta
proljepšale i postale djevojke. Metamorfozu je doživjela i
Elma Ibrišagić, te postala glavna konkurencija Sonji, Miri
Milunović i Lidiji Barišić u srcima dječaka. Elma i Maja
Gorić su vodile ozbiljne razgovore na velikim odmorima,
odvojene od ”ostatka svijeta”. Željko Slijepčević i imenjak
mu Stajčić, počeli su da se briju. Izvjesnu zrelost je
pokazivao i Dervišević Damir, a za njegovo ime nije vezan
nijedan nestašluk. Ostali su još bili ”bebe”.

 

U ovom razredu smo išli na jednodnevni izlet u Jasenovac, a
ja sam izabrao da u autobusu sjedim sa Davorom Dadom
Nožinićem, jer je njegov otac bio šef ”Gavrilovića”, a majka
pravila najbolje sendviče od suhomesnatih delikatesa. Dadi
je bilo muka u vožnji pa mi je prepustio svu putnu, jestivu
zalihu.

Priznajem, izbor saputnika je bio – namjeran.

Pred kraj razreda, išli smo na izlet na Šehitluke. Proljeće,
priroda, sloboda,...nikla je među nama i poneka ljubavna
zgoda.

Djeca, šta ćeš!

 

Jedna visoka djevojčica je stasavala u prelijepu djevojku.
Bila je skromna, stajala po strani, a bljesnula pred kraj
školske godine, ”ugrozivši”, prethodno pomenute, razredne
ljepotice.

Vitka šarmerka je Žižak Viktorija, a danas živi u Zagrebu i
ima 3 sjajna sina.

 

Sonja je odsustvovala dugo vremena  u VI zbog zdravstvenih
tegoba, a kada se izliječila i došla u VII d, unijela je
sreću i radost u naše živote.

 

Šesti razred je završavao, a mi smo otišli na raspust,
čekajući novu 74/75 školsku godinu i još dva nova
nastavnička lika. Direktor je bio Momčilo Marić, zvani Mačak
Momčilo, a Igor Petković je privremeno premješten u drugo
odjeljenje ”kako bi se malo smirio”. Mislim da Igora nisu
dobro ”skontali” jer je njegov nestašluk bio ”imanentno
svostvo”, a ne posljedica želje da prkosi. Nekuda je otišao
i Maksim Petković – Maksa.

Taj 6. razred je, očito, po Petkoviće bio nepovoljan (Pigi i
Maksa).

 

U to vrijeme,  učenici su u sedmom razredu dobijali dva nova
predmeta – hemiju i fiziku. Prosto ne znam koga prvo da
pomenem od dvojice fascinantnih likova, nastavnika ovih
predmeta. Neka bude po redoslijedu iz pretposljednje
rečenice – hemija.

 

Siguran sam da  pokojni Jokanović Radovan, nastavnik hemije,
zaslužuje jače pero nego što je moje. Ipak, bili smo i
prijatelji pa ću pokušati dočarati ovu ličnost.

Naš nastavnik hemije je umro početkom 2007.godine. Imao sam
priliku sretati ga i svaki put bi čuo neki koristan komentar
o mome javnom radu (o Eko-pokretu i TV emisijama). Taj tihi,
smireni čovjek, imao je neku vrstu harizme koja se oko njega
širila kao oreol. Gotovo da ste je mogli osjetiti i dotaći.
Niko se ne sjeća kada je povisio ton svoga glasa, niti kada
je neko pravio nered na njegovom času. Sve mirno,
racionalno, suvislo i uspješno, karakteriše njegov pedagoški
rad. Jednom su se Amir Hotić i Miloš Stojaković pripremali
za neko takmičenje iz hemije. Naravno, nisu imali značajne
takmičarske ambicije ali je ovo bila prilika za “dvojac bez
kormilara” da eskivira neku dosadnu nastavu, vršeći
”pripreme” u kabinetu hemije. Radovan je dao instrukcije šta
trebaju vježbati, zamolivši ih da ne ulaze u prostoriju sa
hemikalijama i izašao u  namjeri da ih ne ometa. Kao po
komandi, ova dvojica se privukoše vratima, osluškujući
nastavnikove korake dok se ovaj udaljavao hodnikom. Odmah
uđoše u prostoriju sa hemikalijama, želeći da provjere kako
”natrijum gori u vodi”. Ni to nije bilo dovoljno, nego se
došepaše koncentrovane, 90-postotne, HCl. Hota je, za svaki
slučaj, uzeo i posudu sa H2SO4. Željeli su napraviti ”carsku
vodicu”! Baš u tom trenutku, poput sjene, u prostoriji se
”stvorio” Jokanović i zatekao ih ”in flagranti”. Pogledao je
nekuda ustranu, kao da se radi o nebitnoj stvari, i tiho
rekao: ”Momci, ostavite posude na njihova mjesta, pa ćemo
nastaviti sa radom.” Crveni kao bulke, oborenih pogleda,
ušuljaše se dva ”hemičara” u kabinet. Mogla se čuti muva
koja zijeva u vremenskom vakumu koji je tog trenutka nastao.
Pogled ne miče od poda. Stid obliva rumenom tijelo, od vrha
ušiju do stopala. Radovan ćuti zagledan kroz prozor, kao da
računa prosječnu brzinu oblaka iznad obližnjih zgrada. Tajac
dobija dubinu, pored težine koju je već imao. ”Nobelovcima”
tutnji u ušima pa imaju osjećaj da se tutanj ne stišava no
raste. Opet mirno, kako su navikli, Jokan posprema spise sa
katedre, pogleda ka ovoj dvojici ”izgnanika iz raja” i
blago, sasvim blago, reče: ”Dobro, momci, dosta ste radili
danas. Vidimo se sutra u isto vrijeme.”

Možda bi neke druge riječi bolje pristajale našem
nastavniku, možda bi ga bolje dočarale. Ipak, nama iz VIII
d, ova će sličica biti lijepo podsjećanje na Radovana
Velikog Jokanovića.

 

Neobično velika i široka katedra u kabinetu fizike. Ima to
svoje zato. Valja smjestiti sve one uređaje kojima se vrši
demonstriracija eksperimenata svjetskih genija. Tu je
”faradejev kavez”, ”teslino jaje”, ”lajdenska boca”,
”visokofrekventni induktor”, ..., a kraj katedre,
nesvakidašnji lik nastavnika koji najviše podsjeća na
mlađahnog Ajnštajna. On ima neobične pokrete, njegove ruke
se pokreću kao mađioničareve, pogled njegovih olovnoplavih
očiju, kao da može pokrenuti kakvu napravu. I riječi
izgovara drugačije. Za njega olovo nije ”olovo”, nego –
plumbum, a ono ”bum”, kao da puca, grmi, uslovljava da
pamtiš, da se streseš. I zbilja, kada čuješ ”plumbum”, znaš
da je oznaka Pb i da se radi o olovu, iako Marko predaje
fiziku. Nije Kraljević, no Pavlović. Kivin muž.

”Šta brojiš gaće po balkonu, Nožiniću!?”, prolomi se poput
Tesline munje Markov glas kroz razred, a pogodi prozvanog
”k’o grom iz vedra neba”. ”Možeš li iz gaća na balkonu šta
saznati, junače!?”, grmi Marko, a ajnštajnovska kosa na
glavi mu se naelektrisala. Prođe mi misao kroz glavu: ”Može
se dosta saznati – ko je vlasnik, muško ili žensko, kakvih
su materijalnih prilika vlasnici gaća, prate li modu i još
mnogo toga, nastavniče.” Kažem, misao samo prođe al’ nisam
ja Musa Kesedžija da Marku na megdan izađem. Zna se kako je
Musa prošao. Svi odrvenili, ćute, a Pavlović nastavlja kao
da ništa nije bilo: ”Antena je, rekosmo, otvoreno
oscilatorno kolo....”, nastavlja naš nastavnik i tako čitav
sedmi razred. U osmom je došao Mačak Momčilo Marić, pa smo,
zbog njegovog monotonog glasa, fiziku prespavali. Otom,
potom.

Naš Marko je u Orebiću, ima 75 godina i vitalniji je nego
ikada, kažu oni koji su ga vidjeli. Mi smo ga samo čuli
telefonski. Uklapa se u tvrdnju.

 

Do kraja godine, svi smo se razrasli, uozbiljili i spremili,
da poslije ljetnjeg raspusta, preuzmemo vodeće uloge u
Školi. Neki su već primljeni u članstvo Saveza
socijalističke omladine Jugoslavije, a drugi su ih
ljubomorno gledali. Trećima je bilo i ostalo – svejedno. Ta,
1976., došla je do pola, a nama je ostala još čitava godina
do – MALE MATURE.

 

Za ljetnjega raspusta, već su se formirale uže drugarske
grupe. Bile su to ”ekipe” iz Pave Radana; iz Tarasa
Ševčenka; iz ”kula”; sa Petrićevca; iz Aleje,...Nisu se
grupisanja negativno odrazila na ukupno drugarstvo.
Naprotiv, postali smo još bliži i, čini se, djelovali kao
neka porodica. Neki od nas, oni koji su imali ”naprednije”
roditelje, to ljeto su mogli ići na more ”sa rajom”. Drugi
su išli sa tatama i mamama, a treći nisu ni išli. Banjaluka
je bila zanosan grad tih godina, a «ljetnje šeme» pod
krošnjama u alejama, bile su najljepše moguće što vam se
moglo dogoditi u životu. Prve prave «šeme» među nama u
d-razredu, dogodile su se to ljeto. Udovčiću je d-baza bila
mala, pa je «šarao» po «a», «b», i «c» razredima. «Dizao je
cijenu» svim ostalim momčićima iz «d». Bože, pa nismo mu ni
zahvalili !

 

Elem, počele su prave ljubavi. Tada se sve odvijalo po
jedinstvenom receptu: čuješ da se nekom sviđaš, ocijeniš da
li je to to, odlučiš se, priđeš dami i kažeš: ”Hoćemo se
skontati?”. Ona te, kao, začuđeno gleda, pa, najčešće, kaže:
”Razmisliću!”. Sutra sve bude OK, a, ponekad, ”razmišljanje”
traje samo nekoliko minuta.  

Eto, to je bila receptura.

 

 

 

Protiče tako i ljeto ’76. Stižemo lagano do – VIII d!

Ipak, dok ne prođe ljeto, da se sjetimo još nekoliko ljudi
bez koji škola ne bi bila Škola. Možda nisu uzimali učešće u
nastavi, neposredno, ali su svojim radom itekako
doprinosili.

 

Teta-Nela je uvijek imala sendvič više ako zatreba za kakvu
gladnicu. Ta lijepa gospođa, donijela je sa sobom u školu
veselost, optimizam i osmijehe, koje nam je svima dijelila
uz sendviče i krofne. Odaću vam jednu tajnu! Kao što su
lijepe oči koje gledaju i pogled nečiji, a ne objekt
posmatranja, tako je i krofna slađa i užina ukusnija ako je
od Teta-Nele dobiješ.

Hvala Vam, Nela!

 

U “bugarskoj” su bila dva podvornika, kako smo tada zvali
kućne majstore. Jedan je Pero i uz njega ide sjećanje na
“pravilo službe”. Nikad ga niko nije učio da se osmjehne, pa
tu vrstu ”saznanja” nije ni koristio. Sumoran, besmisleno
revnosan, shvatao je službu jednako kao kolege iz Alkatraza
ili Sing-Singa. Američke kolege su imale opravdane razloge
jer su ”brinuli” o prevejanim kriminalcima, a Pero je valjda
mislio da djeca u školu idu samo zbog toga da im on, u
sekundi, pred nosom zaključa ulazna vrata. Mislio je, jadan,
da škola služi tome da podvornik djetetu zalupi vrata pred
nosom ako ono kasni minut, dva. Kažu da je bio policajac pa
ostao bez službe iz nekih razloga. Mora da je ovu,
podvorničku, shvatao kao popravni ispit.

 

Da nije lošeg, nebi smo znali šta je dobro. Tako je bilo i
sa kućnim majstorima u GSR. Šteta što su naši podvornici
bili na suprotnim stranama ”brojne ose”. Za Peru znamo, a na
Antonija Antu Predragovića ćemo se podsjetiti.

Ovih dana je 14 godina od kada je naš Anto otišao da bude
kućni majstor kod Boga u Raju. Ne znam kud bi takvi dobri
ljudi išli i šta bi radili ako ne ovo što izrekoh. Naš Anto
je bio veći pedagog od mnogih pedagoga. Naš Anto je znao
pomjeriti školski sat unazad ako vidi da neka djeca kasne i
da neće stići prije zvona. Kod Ante školska vrata nikada
nisu bila zaključana jer je bdio pored njih da neko dijete,
nedajbože, nebi pokislo i pred školom se smrzavalo. Naš Anto
je pred djecu izlazio i u školu ih uvodio ako bi i pomislio
da će kiša. Legenda kaže da je Anto jedne noći usnio
poplavu. Probudio se u svome krevetu oko 2 po ponoći, obukao
i odjurio u školu. Stigavši, shvatio je da je pukla
vodovodna cijev. Uspio je zavrnuti ventile i spriječiti
velike nevolje i značajnu štetu.

”Pa gdje bi djeca sutra bila da je škola poplavila!?”, pitao
se Antonije.

Ako nas gledaš odnekud odozgo, dragi naš Čika –Anto, sjeti
se djevojčica i dječaka iz VIIId, što završismo 1977. malu
maturu. Ako ti nismo stigli reći tada, evo da znaš, Ante, –
najljepše je u školi bilo i lakše se i slaba ocjena
podnosila ako si ti bio u našoj smjeni!

 

Škola, ako se napiše sa velikim Š, znači više od zgrade,
djece, nastavnika i procesa učenja u njoj. U Školi, sa
velikim Š, postoji jedno vezivno tkivo, a po njemu plašt od
finog tkanja. To je bliskost, humanost, prijateljstvo i
kolektivna sreća. Ova kolektivna sreća, zbir je malih,
pojediničnih sreća. Pojedinačne zavise od naših sjećanja i
snage emocija koje se u nama probude kada se svojih
prijatelja iz škole sjetimo. Ako su prava, ona ne blijede,
no jačaju i rastu kako vrijeme odmiče.

 

Nismo to znali tada, mi osmaci, mali maturanti ’77. Izvjesno
je – nismo znali! Jer, da smo znali, svaki dan bi se grlili
i šetali ruku pod ruku. Nebi dali ni minut da prođe bez
nježnosti i pažnje prema školskim drugovima. Trčali bi pred
vrata djevojčicama da im torbu ponesemo do škole. Stražarili
bi pred njihovim zgradama i kućama da ih neko ružno ne
pogleda. Istukli bi mračne tipove ako ne priznaju da su naše
drugarice najljepše. Sav džeparac bi trošili na sladolede i
čokolade za naše djevojčice-drugarice. Niko ne bi kupio novu
loptu, no bi se igrao starom, da cvijeće kupi njima, našim
školskim drugaricama.

Kažem, nismo znali ili barem ne dovoljno. Sreća naša pa
djevojčice pamte samo lijepe stvari. Nekada prođu godine,
decenije, pa nam se neki dubok uzdah otme iz grudi, a
okolina nas ”blijedo” gleda. Ko bi tada dokazao nekome
nepoznatom i dalekom šta izazva ovaj uzdah? Niko, osim nas
drugara, kad pogledi nam se sretnu i sjetimo se neke
nepodopštine i naivnog nestašluka kojeg smo mogli izbjeći,
da smo znali ovo što sad znamo.

Eh, znate na šta mislim.

 

Moramo se malo vratiti jer ostade nam da u osmi razred
krenemo i uspješno ga završimo.

 

U septembru smo 1976. Šepurimo se oko škole, s visine
posmatramo mlađe, poneki par i zagrljen šetka dvorištem. ”To
je VIII d”, čuje se povjerljiv šapat onih iz nižih razreda.
Ne prođe ni dan - dva, a mi već o ekskurziji pričamo. Dolaze
nam kolege osmaci iz neke škole u Zrenjaninu, pa ćemo ih
primiti po našim domovima, a na kraju, dogodine, ići ćemo mi
kod njih. Vrše se pripreme, organizuju sastanci razrednih
zajednica. Ko će koga u goste primiti. Dado Udovčić odmah
izražava želju da ugosti neku koleginicu, a svi se smiju.
Smije se i Dado. Smije se ostalima jer je sasvim ozbiljan
bio. Igor pita mogu li nam poslati fotografije pa da
odlučimo. Sada se svi tresemo od smijeha, a Igor odustade od
”kastinga”, sjetivši se nevolja iz šestog razreda. Naravno,
Kiva je iskoristila priliku da ga podsjeti, a time da
sastanku vrati ozbiljan ton. Gaja bi da primi samo nekog ko
zna igrati fudbal. Lidija ”pojašnjava” da ovi iz Zrenjanina
dolaze na ekskurziju, a ne na utakmicu. Miloš bi da
privremeno preseli kod Elme, kako bi gostu ustupio svoj
krevet. Rade Popović veli da će gosta voditi svaki dan kod
mame na ćevape. Sonja ništa ne govori jer ”umire” od
smijeha. Jadranka ćuti i razmišlja kako nije loša ideja da i
sama ugosti nekog kolegu. Maksida bi da ode u Zrenjanin dok
gošća bude kod nje. Već je urnebes, a i Kiva polako odustaje
od smirivanja situacije, sjetivši se matematičkog rješenja –
odrediće sama ko će kome u goste. Pitamo je hoće li ona
primiti nekog kolegu nastavnika, a u glavi nam slika Marka
nakostriješene kose kako kopljem probija neznanca kao Sveti
Georgije aždaju.

U razred uđe Brana, ”engleskinja”, da vidi čudo neviđeno -
kod Kive takav urnebes!? Pomislila, jadna, da nema kolegice
u razredu pa došla da nas smiri. Istorijski moment: ovo ne
pamti niko kod Makivije Pavlović. Shvativši situaciju, Brana
i sama poče ozbiljno  razmišljati o nekom mlađem kolegi iz
Zrenjanina.

Eto kako je počela posljednja školska godina, završnog
razreda, VIII d, Osnovne škole ”Georgi Stojkov Rakovski”.
Veselo i srećno.

Iako smo ”bugari” nismo bugarili!

 

Osmi razred je ostao upamćen po vanserijskim rezultatima u
sportu i takmičenjima po predmetima. Sonja Subotić je
pravila rezultate na takmičenjima iz matematike. Već tada
smo znali kojim će putem. Gimnazija - matematičko
odjeljenje, a potom – PMF, Beograd.

 

Pokojni Stajčić Željko, vjerovatno najčestitije stvorenje
među nama, izvršavao se sve što se od njega očekivalo i sve
na vrijeme. Prvo sve petice, kasnije pobjede na mnogim
takmičenjim znanja, gimnazija, pravni fakultet,
zaposlenje... Staja je bio stub pouzdanosti i drugarstva.
Staja nikome nije rekao ružnu riječ. Staju smo ”isturali”
kada smo nekome ”važnom gostu” u školi trebali posvetiti
naročitu pažnju. Sve tačno, pedantno i na vrijeme. Samo
jedna stvar u Željinom životu nije bila na vrijeme. Došla je
prerano! Otišao je Staja, po navici pouzdan, da ispuni
zadatak. Pozvali su ga u rezervni sastav JNA. Kamo sreće da
je naš Staja bio prvi put neposlušan. Dočekao ga je njegov
”metak lutalica” (kao kod Bećkovića) u blatu slavonske
ravnice i vremenu društvene kaljuge.

Kamo sreće da je Željko Stajčić odlučivao o ratu i miru.
Tada bi većina iz VIII d bila u Banjaluci, a ne na četiri
kontinenta, kao što su danas.

 

Veliku bistrinu posjedovaše Goran Arežina. Njegov britki um
je rješavao matematičke probleme kompjuterskom brzinom i
tačnošću. Fizika i tehnika su za Gocu bile mačiji kašalj.

Mogao je sve, osim da probudi sopstvenu ambiciju!

 

U GSR je bio čitav odred djevojaka koje su, iz godine u
godinu, pobjeđivale na takmičenju zvanom ”Liga mladih
lingvista”. Nebi bilo fer ne pomenuti legendarnog nastavnika
Franju Zorića koji je stvarao šampionke. Na republičkim
takmičenjima Lige, godinama zaredom, sve škole su se borile
za – drugo mjesto. Prvo je bilo rezervisano za GSR. Zorić je
radio u jednoj smjeni, a Šikić Anto u drugoj. Obojica su
radili sa talentovanim djevojkama i dječacima, a kada dođu
takmičenja, ove naše odu i ”prošetaju” kao Brazil na
svjetskim prvenstvima u fudbalu.

U ovom ”dream team”-u  bila je i Jadranka Božunović.

 

Fudbalske performanse Gajić Milenka smo već pomenuli.
Vjerovali ili ne, Gaja je sa 15 godina mogao igrati za
repezentaciju one Jugoslavije! Gaja je imao šut, brzinu,
oštar dribling. Mogao je dodati loptu saigraču preko čitavog
terena «na trepavicu». Gaja je mislio da je škola «vrijeme
između dva treninga». Otišao je u Njemačku i zaigrao u svim
bundes-ligama, osim u onoj najjačoj. Možda je to i dobro,
jer danas je vlasnik restorana  i izgleda kao da mu je
30-tak, a ne 45, koliko svi imamo.

Gaja još dugo, hvala Bogu, neće odigrati ”oproštajnu
utakmicu”.

 

U VIII d je bila jedna utrenirana ekipa čuvenog odjeljenja
”resavske škole” prepisivanja. Apsolutni šampion je bio
Davor Dado Nožinić. Dado u školi nije prepisivao samo na
časovima fizičkog vaspitanja. Dado je ”puškice” nosio u
pernicama, ostavljao u klupama, u rukavima,
cipelama,...Činilo se da Dado ima ”puškice” i u vazduhu. Od
Dadinih ”šalabahtera”, danas bi mogli biti objavljeni tomovi
knjiga. Dado bi danas bio redovni profesor univerziteta kada
bi postojao predmet – prepisivanje. Od sve raspoložive
literature, Dado je koristio samo jedan izvor - Gorana
Arežinu!

Ovo pretjerivanje će, nadam se, biti svima simpatično, a
najviše Dadi samom. On pamti sva imena, brojeve u dnevniku
svojih koleginica i kolega, sve bitno i nebitno o svakome od
nas. Dado voli ljude i ljudi vole njega. Dado bi se odrekao
svega (skoro svega) da se još jednom vidi i nađe sa ekipom
iz VIII d.

Dadi su u životu najvažniji: Stefan, Darija i VIII d!

 

Dado ima i ”nadimenjaka”! Ako dvojica imaju isto ime, onda
su ”imenjaci”. Ako imaju isti nadimak, onda su, valjda,
”nadimenjaci”. Semantički posmatrano, možda bi se moglo reći
da je Nožinićev kolega po nadimku, Dado Udovčić, ponekad
nadmen. Takva tvrdnja bi bila krupna greška! Ovaj drugi,
Dado o kojem sada govorimo, bio je prvi Don Huan na
teritoriji Nove varoši, a mnogi stručnjaci iz oblasti
zavođenja ženskih srdašaca tvrde, da mu nije bilo ravna u
širem rejonu Grada Banjaluke. Odrediće to, vremenom, stručne
rasprave i analize, a o Dadi bi se moglo reći dosta toga i
van predmeta – donžuanizam. Jedinstvena bistrina, fizička
ljepota i sportske performanse, učinile su Dadu znatno manje
ambicioznim ( u klasičnom značenju riječi – ambicija), nego
što mu je to bilo suđeno. Zbog ljubavi prema životu, zabavi,
razonodama, ženama  i sportu, Dado je i školu shvatao kao
sportsku disciplinu. Naime, u školi je vječno vozio –
veleslalom. Dado Udovčić je toliko volio ljude, posebno
žene, da nije imao srca ni jednoj reći – ne! Zbog te
osobine, često pogrešno shvaćene, znalo se desiti da se, u
isto vrijeme, zabavlja sa nekoliko djevojaka. Bilo je tu
scena, čupanja, plača,...Jedino je Dado iz bitke izašao –
neozlijeđen. Hvala Bogu! Kad god Dado nekuda ode pa se
vrati, mi se u uho pretvorimo i slušamo ”nove priloge za
biografiju Damira Dade Udovčića”. Dado je po zanimanju –
hedonista. Uživa život i diše ga punim plućima. Ipak, Dado
ima jednu racionalnu poslovnu crtu u svojoj ličnosti. On je
biznismen. Na Kipru, Kajmanskim Ostrvima, na
Bahamima,...Dadu danas dočekuju direktori banaka, kao da im
je rod rođeni došao. Priča se da je Dado vlasnik grčkog
dijela Kipra, a o kupovini turske polovine  još razmišlja.

Mnoge lijepe žene po svijetu, elegantne i šarmantne, šetaju
sa svojim muževima, prave prijeme i koktel-partije,
džogiraju, friziraju, sauniraju, koketiraju,..., a misle na
– Dadu!

 

 

O jednom čovjeku vam neću puno pisati. O njemu možete
saznati iz ovih redova, a još više – između redova. On je i
autor ovog štiva pa mu ime pronađite na koricama. Po
uvjerenju je – ekolog. Misli da su najljepše i najvažnije u
životnoj sredini – žene! Nekada je znao pričati, izmišljati
i pisati interesantne priče pa kada Šikić planira čas za
slobodne teme, onda su svi čekali da čuju njegov rad. Danas
piše «ozbiljnije» stvari, a ovo štivo što čitate, služi mu
da svima iz VIII d kaže koliko ih voli i koliko su mu
nedostajali u posljednje tri decenije. Nekada je sanjao da
postane «veliki čovjek» ali je vremenom saznao da je još
zahtijevnije biti samo – čovjek!

Imao je priliku sretati se i družiti sa značajnim
profesorima, sarađivati sa «uvaženim pedagoškim veličinama»
i sam se baviti andragoškim pitanjima.

Trvdio je više puta, javno i nedvosmisleno, da su nastavnici
iz GSR na njega ostavili najveći utisak i ostvarili najveći
uticaj. Odlučio je da im to kaže još jedanput 2. juna 2007.,
a u pismu-pozivnici nastavnicima, on i Davor su napisali
sljedeće : 

 

Draga(i) nastavnice(če),

 

Prošlo je 30 godina od jednog značajnog događaja u životima
nekadašnjih učenika VIII D razreda OŠ Georgi Stojkov
Rakovski iz Banjaluke. Ovih dana se navršavaju  pune tri
decenije od naše “male mature”.  Te, 1977. godine, dovršili
smo najljepši period našeg odrastanja i druženja pa krenuli,
svako svojim putem, dalje. Nekad smo se sretali, često
družili, a nerijetko i voljeli. Neki se  od tada nisu ni 
vidjeli!

Najvažnije iz toga perioda, predstavlja ono što ste nam Vi i
Vaše kolege dali, učeći nas kako da nastavimo i postanemo
ljudi. Vjerujemo da ste, u najvećoj mjeri, u tome i
uspjeli.

 

Mnogi od nas su, kasnije, nastavljali školovanje i
završavali visoke oblike usavršavanja.

 

Stoji tvrdnja da smo svi jedinstveni u jednom stavu:
najvažniji pedagoški dio smo dobili od Vas!

 

Imali smo jednog druga, a izgubismo ga početkom 2007.
godine. Izgubismo, velim, u fizičkom smislu, a još uvijek je
među nama, nasmijan i dobre naravi. I Duško Stanković je
intrigirao mnoga djevojačka srca, a značajno zanimanje za
njihova, stizalo je i od Dule samog. Duško je bio esteta.
Volio je modernu odjeću, lijepe djevojke u svojoj blizini i
sportove bez grubosti. Nije mu bilo premca u popularnoj igri
s loptom ”između dvije vatre”. Dule je jedini mogao uhvatiti
svaku loptu i pogoditi njome koga god hoće, snažno i
precizno. Nije nikada zlouporijebio ovu vještinu, a
djevojčicama je popuštao. Nas dječake je neštedimice
izbacivao iz igre dok ”u polju” ne ostane sam. Ta igra,
”između dvije vatre”, imala je poseban značaj u dječijim
odrastanjima. Kroz nju se moglo uočiti dosta osobina. U
igri, Duška nikada nije mogla ”vatra opržiti”. Opržila ga je
ona životna i odnijela od nas, privremeno.

Ako se u Raju igra ova lijepa igra, sigurni smo da je Duško
Stanković – instruktor.

 

Rekosmo da je na začelju, po visini, u sali za fizičko,
stajao Ranko Antonić. Na začelju je bio dok čas ne počne, a
potom, među prvima. Tome čovjeku niko nije vidio na licu
ništa drugo sem osmijeha. Kada je Ranko otišao, 1992.
godine, ni na jednom licu nije osmjeha bilo, plakali smo.
Njegov osmijeh je grijao dok je Ranko trajao. Kada je
otišao, sve nas je rastužio. Traje Rankić i danas! Traje
kroz svoju ćerkicu i svoga sina, prelijepe mlade ljude. Vele
da čovjek traje onoliko koliko su snažna sjećanja onih
kojima je značio.

Što se nas iz VIII d tiče, ti si sa nama, dragi Ranko!

 

Tih, miran, nenametljiv. Vjerujem da bi ove asocijacije
svima pale na pamet, ako vam neko kaže riječ – pristojan.
Pristojnost podrazumijeva još štošta drugo, a to, ostalo,
sve je sadržano u liku jednog lijepog mladića iz VIII d.
Mislili su tako i svi oni koji su se od Željka Kuruzovića
opraštali 1995. godine. Mislili su to i oni koji na
oproštaju nisu bili ali su Željka poznavali. Kada Englezi
kažu –džentlmen, onda to mnogo znači. Kada mi kažemo da je
VIIId izgubio džentlmena, onda to znači još mnogo više. Može
li neko reći da je čuo da se Željko s nekim svađa?  Može li
reći da je Željko nekog ružno pogledao? Može li reći da je
Kuruz nekog ili nešto mrzio? Naravno, sve su ovo retorička
pitanja, ona koja ne traže odgovora. Željko Kuruzović -
Kuruz je bio džentlmen.

Ako u Raju ima kakva čista rijeka, ako u njoj ima neka riba,
ako je sunčano, onda smo sigurni da Željko stoji kraj rijeke
i peca. Kraj njega je samo flaša piva i paklo cigareta.

Džentlmenima ne treba mnogo. Oni su skromni!

 

Pomenusmo sve drugare koji danas, nakon 30 godina od «male
mature», nisu sa nama. Sreća je da su bili kada smo jedni
druge trebali. Kako stvari stoje, trebaćemo mi iz VIII d,
jedni druge još dugo!

 

Nazvasmo ovo štivo ”HOMMAGE ZA OSMI DE” (omaž za osmi de), a
ideja se rodila onda kada smo se, trideset godina ranije,
rastali. Svako je otišao svojim putem dalje. Tri decenije su
velike, pola života, hej! Pisanije su zavodljiva stvar,
začas odvuku misli, a imamo još dosta reći i mnoge pomenuti.
Pomenuti onakve kakvi su bili ili kako se nama čini da su
bili. Kakvi god da su bili, važno je da smo zajedno, u
odrastanju - bili.

 

Ako se ne varam, još smo u osmom i čekamo društvo iz
Zrenjanina. Tako je!

Stigla ekipa, pomalo umorna od puta. Daleko je Zrenjanin,
valja stići do Banjaluke. Oktobar, po običaju, sumoran,
laste se opraštaju, prohladno je. Čekamo da nas neko
prozove, da izađemo iz reda, izdvojimo se tako da gosti vide
kod koga će na konak i ostalo. Dodijeliše i Lidiji Barišić
drugaricu. Mala lijepa, skoro kao i Lidija. Mi, dječaci, svi
bi da se upoznamo, a Lidija neda, nego vuče novu drugaricu
svojoj kući. Vidi Predrag Jakovljević da je ”mala” umorna
ali ne pretjerano. Crne, banatske okice po nama šaraju, a
Peđi se učini da na njemu najviše zastaju. Prilazi, ruke
pruža, upoznaje se i nudi Peđa, da stvari joj do Lidijine
kuće ponese. Banaćanki nešto mili ovi gestovi al’ ”šefica”
Lidija neda, pa neda. Veli:”Neka, hvala, moj brat će joj
ponijeti stvari!”.

Peđa je uvijek ”na prvu loptu išao” ali nije svaki put
golove davao!

 

Prespavaše naši gosti dan, dva u Banjaluci, posjetiše
nekoliko destinacija u neposrednoj blizini, pa ih ispratismo
kući. Vidimo se u maju sljedeće godine! Malo smo više
očekivali ali takva je mladost. Stvori u glavi iluzije pa
kada se sa realnošću sretne, onda se osjećaju prevareno. Ni
gosti ne vidješe Banjaluke, onakve kakva ona jeste.

 

Školska godina teče, a nekoliko novih kandidata se dodatno
trudi da uđe u krug odlikaša VIII d. Stvaraju se bolje
startne osnove za upis u srednju školu. Već je to znak za
ulazak u prvu orbitu zrelosti. Novu ’77. dočekaše zajedno,
kod Sonje Subotić: Mira Milunović, Lidija Barišić, Amir
Hotić, Mišo Stojaković, Dado Udovčić i još nekolicina njih,
a ovdje mi sjećanje pomalo blijedi. Rupe u ozonskom omotaču
me, inače, podsjećaju na rupe u pamćenju. Valjda neće
zamjeriti oni nepomenuti. Bio je to prvi nukleus za
stvaranje onih pravih, vječnih prijateljstava. Do kraja
godine, ovaj krug se širio i zaokružio na čitav VIII d.

Svi smo bili, da kažem po Jokanu, polivalentni. Koliko god
se ovaj isječak nekome učinio beznačajan, imamo naročite
razloge da ga aposrofiramo kao jedan od najznačajnijih.
Licentia poetica, sloboda pjesničkog izražavanja, što bi
rekao Šikić. Skup A(prijatelji) identičan skupu B(svi iz
VIIId), što bi rekla Kiva. Možda posljednja tvrdnja nije
matematički najkorektnija ali vrijeme je pokazalo da u njoj
nema značajnije greške. Dolazi finale.

 

U proljeće je Banjaluka, neizmjerno zavodljiva. Kad ozeleni
i probehara, s obe strane Vrbasa, zahvati te čudan nemir pa
ne znaš gdje bi prije niti kuda bi sa sobom. Svaki pogled
djevojački, čak slučajan, tumačiš kao zov i čežnju. Svaka
odlutala lopta s igrališta, zaustavi se kraj nogu neke
krasotice. Za toplih noći, sijaju nečije oči u mraku, nevino
neodoljive. Trčiš za nečim ili nekim, bez plana, ne znaš šta
bi prije. Ako zaspiš, kao da nešto oko sebe propuštaš, pa ne
spavaš. Sutra, opet, sanjaš hodajući. Čudna alhemija. Spoj
mladosti, proljeća, voljenog grada, prijatelja, prvih
poljubaca.

Proljeća u Banjaluci - zbunjuju!

 

Dvoje iz VIIId šeta i drži se za ruku u jednom od proljetnih
sumraka. Srca im kucaju kao u lastavica kad prelete
Sredozemlje i vrate se s juga kući. ”Skontali se” odnedavno
pa istražuju šta skontavanje donosi i daje. Vode veoma
ozbiljnu diskusiju o tome da li se može od poljubaca
zatrudniti! Kao da su jednom nogom zakoračili preko
zamišljene crte koja označava odrastanje, a drugom još
čvrsto stoje u djetinjstvu. Imena namjerno izostavljamo.

 

U psihologiji postoji izraz ”konflikt istovremenog
privlačenja”. Privlači te da u proljeće, još mjesec, dva do
kraja škole, napraviš bolji rezultat i bolje ocjene, a, s
druge strane, magnetično vuče sve ono iz prethodnog pasusa.
Koliko je ovaj konflikt izazvao nevolja i frustracija u
svima nama, sjetite se samo. Valja nam ići dalje! Počinje
završni račun. Nastavnici sabiraju ”umjetnički dojam” u
završne ocjene, a to nam svima u VIII d, ide naruku. Ko o
čemu, osmaci o bodu za vrlodobar, dva boda za odličan,....i
tako cure posljednja zrnca iz pješčanog časovnika na kojem
piše : ”MALA MATURA”. Ostalo nam još da skoknemo do
Zrenjanina, vratimo se i – gotovo. Svako svojim putem, kako
zna i umije. Prije nego se rastanemo na 30 godina, da se
zadržimo još koji dan na ekskurziji.

 

Umalo zaboravismo nešto važno. Te, 1977. godine, sportski
timovi iz OŠ GSR su pobijedili u svim takmičenjima na nivou
grada, a u košarci smo, prvi put, postali prvaci Republike.
U svim sporskim timovima, izuzev nekoliko dječaka iz ostalih
razreda, većina su bili iz VIII d!

Fudbaleri su postali pobjednici gradskog prvenstva osnovaca
na velikom Gradskom stadionu, neposredno pred prvoligašku
utakmicu Borac – Crvena Zvezda. Kompletan tim je bio
sačinjen od mladića iz VIII d.

Eto, za istoriju.

 

Dođosmo u Zrenjanin, grad iz čijih česmi curi žuta voda.
Nisu oni krivi ali Banjaluku počinješ voljeti još više.
Ravan i dosadan banatski gradić, mirnih i vrijednih ljudi,
ne stvara potrebu da u njemu dugo ostaješ. Tek tada shvatiš
da nije bitno gdje na ekskurziju ideš. Bitno je da ideš i to
sa svojima. Da ideš, putuješ, pjevaš i voliš. Tek tada se
mala enklava, VIIId, ”otvorila” prema susjedima.
Multirateralne odnose sa drugim odjeljenjima, tačnije
djevojčicama iz drugi odjeljenja, otvorio je, a ko bi drugi,
nego Dado Udovčić. Ostali su slijedili njegov primjer u
smislu odvojenih, bilateralnih i usamljenih razgovora sa
kolegicama iz a, b i c odjeljenja. I ne samo razgovora, nego
i neposredne razmjene iskustvenih dostignuća.

Dakle, tek u Zrenjaninu smo ”otkrivali” naše.

 

Postoji još kod nekoga nekoliko požutjelih fotografija sa
ovog putešestvija, a u mojoj arhivi, samo sjećanje na
prekrasno izvajane duge noge koleginice iz ”a” odjeljenja.
Zaboravih joj ime, Bog da mi dušu prosti.

 

Neki su se slikali u ZOO vrtu u Beogradu, a neki su toliko
majmunisali da smo se radije sa njima slikali. Sa nama je
išla naša Branka, zamjenjujući Kivu. Branka je tada stasom
podsjećala na neku našu kolegicu, a danas djeluje mlađe od
mnogih.

Brano, ako u sljedećem životu budemo morali ponovo ići u
osnovnu školu, Vi ćete nam biti razrednica. Definitivno.

 

U povratku smo bili mirni kao jagnjad. Niko se više nije ni
šalio ni pjevao. Izbjegavali smo priče o rastanku. Takve
priče rađaju suze. Ko voli suze !?

Stigosmo kući, a sutra po svjedočanstva i – gotovo. Nismo
baš tako zamišljali. Nekako je došlo prebrzo. Kao da se za
ovo nismo dobro pripremili. Ne stigosmo jedni drugima reći
ono najvažnije, ono što smo možda prećutali. Ostadoše samo
imena u dnevnicima, podaci u matičnim knjigama i, to je to.
Gotovo

Prvi dan aprila, 21. vijek, III milenijum, godina gospodnja
2007., Kafe bar ”Ajax”. Našli se dva drugara i Nožinić
predloži da se sastanemo. ”Ko da se sastane?”, upita
Stojaković. ”Pa, mi.”, ”Koji – mi?”, ne konta ovaj drugi.
Misli ovaj prvi da svako iz VIIId zna brojeve u dnevniku
svakog od nas. Misli da svako od nas samo o sastanku sanja.
Misli da svi znaju da je ovih dana 30 godina ”male mature”.
Misli da niko drugi ništa ne misli nego samo o sastajanju.
Misli Dado da se Miloš sjeća kako mu je nedavno, na Duškovoj
sahrani, ovo pomenuo. Da ne postane dosadno pričati o tome
šta je ko mislio da misli i koliko ko, uopšte, misli,
skraćujemo priču. Dogovoriše se da okupe VIII d 2. juna
tekuće godine. Na sve poznate adrese, a takvih je na početku
bilo najmanje, uputiše sljedeći tekst:

 

Draga(i) .......(pa ime),

 

Prošlo je, vjerovala (vjerovao) ili ne, 30 godina od jednog
značajnog događaja u našim životima. Ovih dana je pune tri
decenije od “male mature” VIII D razreda OŠ Georgi Stojkov
Rakovski iz Banjaluke.

 

Te, 1977. godine, dovršili smo najljepši period našeg
odrastanja i druženja pa krenuli, svako svojim putem, dalje.
Nekad smo se sretali, često družili, a nerijetko i voljeli.
Neki se  od tada nisu ni  vidjeli!

 

Nekolicina iz  VIII D, ostala  je da živi i radi u našem
Gradu, Banjaluci. U jednom od susreta, razvila se ideja da
se sastanemo u povodu ovog lijepog, 30-ogodišnjeg jubileja.
Formirali su mali Odbor za organizaciju i dogovorili da,

 

u subotu 02. juna 2007, okupljanje bude u café “Ajax” u
blizini naše Škole (vidi mapu) u 11:00 č.

 

Planirali smo orijentacioni program, a on izgleda ovako:

·        11:00 –okupljanje u “Ajax”-u. (kafa, druženje,
pozdravljanje, prisjećanje, uspomene,…),

·        13:00 do 14:00 školski čas(kontrolni iz matematike)
i prozivka u OŠ Georgi Rakovski,

·        14:00 do 16:00 odlazak na groblje i odavanje pošte
našim drugarima koji nisu među nama,

·        20:00 večera, ples i uživanje u susretu VIII D.

 

Nadamo se da će na ovom skupu biti prisustni neki od naših
nastavnika i da ćemo se sa njim podsjetiti se na najljepše
dane djetinjstva.

Skupljali su ova dvojica adrese, brojeve telefona, podatke
od radbine. Saznali su da nam VIII d živi na 4 kontinenta.
Sjetili se da nam četvorica nisu u životu. Bojažljivo se
raspitivali o zdravlju nastavnika da se negdje ”ne izlete”.
Ostavljali poruke na stotine sajtova na kojima se dijaspora
”okuplja”, ”srfali” po telefonskim imenicima i, zajedno,
ispili stotinu kafa.

 

Trajaše to, bezmalo, puna 2 mjeseca. Ne stigoše naći:

 

1.     Soldat Gorana. Kažu da je u Peruu, Južna Amerika,

2.     Sedić Miroslava. Vele da negdje po Australiji
muzicira,

3.     Garaču Željka. Zna se da je u Švedskoj.

4.     Mandić Josipa – nepoznato mjesto boravka.

5.     Hotić Amira – Australija.

 

Ostalima su, na ovaj ili onaj način, ”aber odaslali”. Zna se
da su ovi čuli i saznali za naum okupljanja i obilježavanja.
Na dan ”de”, osmog ”de”, stigli su i bili prisutni 2. juna
2007.:

 

1.     Nožinić Davor,

2.     Udovčić Damir,

3.     Barišić Lidija

4.     Gajić Milenko,

5.     Popović Rade,

6.     Jakovljević Predrag,

7.     Gojić Milena,

8.     Vukolić Gordana,

9.     Mijić Snježana,

10. Petković Igor,

11. Marković Vesna,

12. Stojaković Miloš,

13. Milunović Mira,

14. Lakić Željka,

15. Žižak Viktorija i

16. Vranješ Ljubinka.

 

 

 

 

Od nastavnika su došli Branka Pašić i Pero Nikolić.

 

Javili su nemogućnost dolaska: Sonja Subotić, Jadranka
Božunović, Maja Gorić, Elma Ibrišagić i Cipar Snježana.
Maksida Draganović je poruku dobila na 2 dana prije skupa, a
živi u SAD (Utah). Objektivno, nije mogla doći.

 

Od nastavnika, zbog zdravstvenih problema, nisu mogli
prisustvovati skupu: Makivija i Marko Pavlović i Ante
Šikić.

 

Na sastanku u ”Ajax”-u bili su i: otac, supruga i djeca (kći
i sin) Ranka Antonića; majka i tetka Željka Kuruzovića i
supruga Duška Stankovića.

 

Ostali: samo oni znaju razloge svog izostanka, a nama ih
nisu saopštili.

 

Posjetili smo grobove naših drugara koji nisu među živima.
Odnijeli smo cvijeće i zapalili svijeće.

Sve zajedničko vrijeme smo proveli onako kako smo i
planirali. Bilo je nezaboravno.

* * *

 

Nakon prethodne faktografije, koju smo dužni istoriji,
iznijećemo ono najbitnije. Ono zbog čega smo morali, htjeli
i željeli da budemo taj dan zajedno.

 

Neke stvari o kojima slušaš, čitaš, čuješ, a događaju se
drugima, djeluju nevažno. Ako se dogode tebi, onda im vidiš
stvarne ”dimenzije”. Tako to biva kada dopustimo sebi
površnost, kada smo uskogrudi i kada zaboravimo ”tablice
vrijednost”.

 

Tijelo čovjekovo je ”izdajnik”, a sjećanje još veći. Jedino
emocija, ona prava, nepatvorena, ne vara. Osjećanje ne slabi
nego, čini se, jača. Ono je katkad u hibernaciji, dok
jurimo, trčimo, lažemo i borimo se za, najčešće, bezvrijedne
stvari, u sopstvenom neznanju. Emocija se probudi, taknuta
zalutalom misli, slučajnom situacijom, neplaniranim
susretom. Nešto u nama bukne, ponese nas u visine, napravi
zbrku, traži reviziju ”pravila” koja prethodno usvojismo.

Svakako, nije u svakog isto. Po tome smo i različiti.

 

Vrijedi nekada napraviti pospremanje samoga sebe. Napraviti
”generalku”. Zna biti korisno izdvojiti se kratko iz
svakodnevnog toka, zastati, promisliti. Počastiti sebe nečim
za čim čezneš, a zaboravio si. Vjerujte, vrijedi!

Naš dragi školski drugar Davor, dao je sebi za pravo da se
počasti. Počastio se idejom da skupi drugare nakon 30
godina. Od kada je sina upisao u osnovnu školu, onu istu u
koju je sam išao, kao da je, uz svoje dijete, proživljavao
”već viđeno”. Deža vi, što bi rekli Aboridžani (šalim se,
Dado, to kažu Francuzi). Dok obavlja roditeljsku dužnost,
odlazi u školu, prati dijete, ide na roditeljske sastanke i
sluša dječiju graju po hodnicima, Dado čuje još jednu
”muziku”. Čuje zvuke jedne mladosti koja žamor stvaraše na
istome mjestu prije trideset i više godina. U licima
djetetovih drugara traži sličnost i crte svojih kolega i
koleginica, današnjih 45-ogodišnjaka. Zastane u dvorištu
škole pa u kakvom vragolanu prepozna Pigija. Uoči neku malu
ljepoticu-pametnicu i pita se jel’ ima neke veze sa Sonjom.
U krupnom, sigurnom dječaku «prepozna» Garija. Osvrne se i
čuje nekog klinca kako «pametuje» ostalima. «Liči li ovaj
mali na Šomija?», zapita se. «Je li ona crnpurasta slatkica
naša Mira?».  Pogleda  Dado naviše,  ka prvom spratu i vidi
malog šminkera kako nekoj djevočici nešto šapuće na prozoru.
«Da li je to neki novi Udovčić?” Prođe kraj njega vaspitana,
uredna  i lijepa djevojčica i poželi mu dobar dan. ”Lidija,
jesi li ti to?”, misli u sebi Dado.

 

Uspio je Dado! Uspio je okupiti 2/3 VIII d i provesti sa
njima dvadesetak sati. Pojurila većina da stigne na
sastanak, da budu zajedno, da se druže i sebi želju
davnašnju ispune. Nekolicina nije mogla zbog obaveza, a
željeli su snažno. Naša Cipar Snježana se spremala mjesec
dana za ovo, a desilo se da je neki novokomponovani
biznismen, Snježin poslodavac, prvo joj odsustvo obećao, a
potom obećanje prekršio. Tako to rade skorojevići!

Snježana radi u ugostiteljstvu i mi joj obećavamo da ćemo se
češće sastajati.

 

Tek nekoliko njih nisu spoznali čaroliju okupljanja drugara
pa im ovo nije ni značilo.

Po tome se i razlikujemo (ponovo).

 

Svi smo željeli imati ogromne ruke, od po 5 metara, da
njima, odjednom, sve zagrlimo. Poslužiše i ove što imamo pa
grlismo sukcesivno, jedno po jedno.

 

Nađosmo se tog 2. juna rano, u cik crnogorske zore, u 11
sati. Neki se od 1977. do tada nisu ni vidjeli. Dođoše nam i
dvoje nastavnika – isti kakve smo ih prije 30 godina i
ostavili. Održasmo čas engleskog umjesto matematike. Brana
nam Kivu zamijenila kao što je to uradila prije 30 godina na
ekskurziji. Razrednici našoj, doktori preporučili da ne
putuje. Neka je ona nama živa i zdrava, a mi ćemo otići do
nje i ponijeti sa sobom sve slike i priče, nek’ ne brine.
Naš Pero godinama nije ni ušao u školu u kojoj je najveći
dio radnog vijeka proveo, a sa nama ulazio i dan proveo. To
su naši nastavnici iz onog vremena ”dok je Bog hodao po
Zemlji”.

Trudili smo se da se oni ne postide svojih radnih rezultata
– nas iz VIII d. Kažu da smo uspjeli.

 

Svi zajedno obiđosmo ”vječne kuće” četvorice školskih
drugova. Svakome smo nešto rekli o tome koliko nam nedostaju
pa ako čuju, biće im sve jasno. Ostavismo ”In memorijam” u
novinama da svako zna, ko pročita, koliko smo svoje drugove
voljeli i koliko smo bez njih usamljeni. Poručili smo im na
grobovima da nas i oni drže danas zajedno i na tome im
zahvalili.

U VIII d svako svoje mjesto ima i imaće ga dok makar jedno
na sastanke buduće bude dolazilo!

 

Rastali smo se nakratko u kasno popodne samo da kućama
stignemo i večernje odore za izlazak obučemo. Bili smo u
restoranu ”Jadranka”, pa je to bio jedan od razloga da iz
Amerike zovne naša Jadranka i sa svakim od nas telefonski
popriča. Precizni Dado Nožinić koji brine za sve statistike
VIII d, izmjerio je da je Jadranka sa nama pričala 1 sat i
20 minuta. Sposobna je naša Jaca, snaćiće se ona za
telefonski račun kad joj stigne. Jadranka nam je poslala i
jednu lijepu priču o prijateljstvu pa smo je svima
ispričali.

To je bio Jacin poklon svojim drugarima.

 

Pred nama bogata trpeza, a niko je i ne probava. Samo piće
traže i u kolo se hvataju. Samo jedno drugo na ples zovu i
fotografišu se zagrljeni da sjećanje, nedajbože, opet ne
izda.

Trajaše sve do iza ponoći u veselom raspoloženju, a tada
ispratismo, izgrlismo i izljubismo Branku i Peru, koji
kućama odoše. Zahvalismo im na svemu retrokativno, a posebno
na tome što dan sa nama provedoše. Sigurni smo da je i našim
nastavnicima bilo lijepo sa njihovim đacima.

Eh, da nam je sreće i snage da nastavnike svoje u ljudskosti
i poštenju dostignemo!

 

Prošla ponoć, fajront najavljuju, a VIII d se tek ugrijao za
utakmicu. Nema nam druge nego kod Dade u ”Ajax”. Čitav kafić
samo za nas. E, to što je poslije bilo, niko od nas dugo ne
imaše. Provedosmo svu noć u pjesmi i igri, sve grleći se,
kako to drugari rade.

 

Da vas pitam nešto? Sjećate li se sa početka ovog štiva one
”zamišljene crte” što dijeli odrastanje od djetinjstva?
Sjećate li se ono dvoje iz VIII d što za ruke držaše se? A
zašto vas to pitam? Pitam jer sam osjetio, saznao i vidio da
smo danas, 30 godina poslije, čvrsto stali jednom nogom na
onu stranu crte koju zrelost zovu. Kažem, jednom nogom, a
vjerujte, ona druga još dodiruje ono djetinje u svakome od
nas.

To sam u sebi otkrio i u svim drugarima svojim dok smo se na
30-tu godišnjicu ”male mature” družili.

 

Pred kraj, poželih da kažem nešto što sam već govorio, a još
tako mislim i osjećam.

Naime, suviše je kratko naše postojanje na Planeti u odnosu
na vječnost. Mi smo samo tren i djelić vremena i
beskonačnosti. S druge strane, na raspolaganju nam je i
previše vremena da ne učinimo ništa što bi nas učinilo
vrednijima u očima naših potomaka.

Zato smo sve ovo radili, priredili i napisali.

 

Negdje sam koristio ”mi”, a negdje ”ih-formu”, što bi rekao
Šikić Anto. Nije to slučajno, nego su me drugari iz VIII d
ovlastili da sročim nešto što bi svako od njih izrekao i iza
tih riječi stajao.

Mnogi od nas  bi to i bolje uradili ali, računam, dovoljno
je i ono što dodatno osjetite čitajući i znajući ”šta je
pjesnik htio reći”.

Kao i sve priče ovoga svijeta i ova naša je subjektivna. To
je nešto što je uslovljeno i tiče se autora, odnosno njegova
je krivica. Dakle, nemojte mu zamjeriti na određenoj
”diskriminaciju” u broju ”pominjanja” i ”nepominjanja”
nekoga i nečega.

Sve što je, u tom smislu, nekorektno, posljedica je
”nedostatka autorovih kapaciteta”. Bilo onih koji se tiču
pamćenja i sjećanja ili nekih drugih subjektivnih
nedostataka. Oprostite mu u svakom slučaju jer imaše
najljepše namjere. Ova priča će, vremenom, dobiti nove
stranice koje će svi iz VIII d popunjavati u nekim sljedećim
susretima i druženjima. Tek tada će postati – prava. Do
tada, pokažite je vašoj djeci, supružnicima i prijateljima.

Možda će uočiti ono što jeste: čudesnu formulu prijateljstva
nekadašnjih učenika D-odjeljenja Osnovne škole ”Georgi
Stojkov Rakovski” iz Banjaluke.

 

Vidimo se na sljedećim godišnjicama ”male mature”, makar i
ne bile ”okrugle”.

 



Komentar Nr. #138
Od : Dvijeteki (DT)
Datum : 10.06.2007.
ISTORIJA

Odavno ne pročitah nešto ovako lijepo sročeno a iz "pera"
našeg sugrađanina.Uz njegov blagoslov želim da ovo objavim
na Kajaku jer ako iko ima pravo da ovo pročita, onda su to
Kajakaši.

Te, 1972. godine gospodnje, sagrađena je zgrada osnovne
škole u naselju Nova Varoš, Banja Luka, SFRJ. Nicalo je novo
naselje u gradu kojeg je pogodio snažan zemljotres 3 godine
ranije (1969.). Nove zgrade, nove kuće, novi ljudi i nova
djeca. Sve je bilo novo, a škola dobi ime po  bugarskom
književniku jer smo tada smatrali da je to i red, s obzirom
da je podignuta sredstvima bugarskog naroda. Osnovna škola
”Georgi Stojkov Rakovski”. Dobar i dokazan nastavni kadar,
uglavnom iz trajno devastirane škole ”Mladen Stojanović”,
dobi uposlenje u ovoj novoj – ”bugarskoj” školi. Prozvaše je
”bugarska”, a taj naziv ostade joj i dan danas, 35 godina
poslije. S novim kadrom, stigoše i nova djeca čiji su
roditelji dobijali stanove u Novoj Varoši ili su se tu
prethodno zatekli. Dio đaka stiže iz OŠ ”Braća Pavlić”, po
principu ”teritorijalne pripadnosti” kvartu. Ispuniše se svi
uslovi da postane najbolja u gradu, a, kako kažu, tih godina
je i bila. 
 
U IV d razredu se formirala neobična ekipa djevojčica i
dječaka nasmijanih lica i bistra pogleda. Njih tridesetak.
Povjeriše ih iskusnom uči Radovanu Stankovu. Učino prezime
je asociralo na Bugarsku ali se vjeruje da je u pitanju puka
slučajnost. Bio je to čovjek zrele dobi, a s njim je
učiteljevala i njegova supruga. Teško je sada procijeniti
koliko godina je tada imao jer se nama, desetogodišnjacima
iz IV d,  činilo da je svako ko ima više od 30, zagazio u
duboku starost. Ipak, bješe to simpatičan i nasmijan čovjek
koji nije skidao osmijeh s lica ni kada je momčiće vukao za
zolufe zbog kakve dječije  nepodopštine ili nenapisane
zadaće. Dok vuče za kratke dlačice kraj uha ( a tamo je
najviše nervnih završetaka pa najviše i boli), mi, dječaci,
samo krivimo lice, a glasa ne puštamo.”Ustaj, magarče!”,
komanduje uča Radovan, a dječačko tijelo se ispravlja ka
nebu, pa još i mrvicu više. Grimasa na licu je dozvoljena,
a, nedajbože, da krene kakva suza pa da te djevojčice vide.
To nikako! 
Eto, tako je naš uča provodio u praksi vaspitne metode koje
su već bile prevaziđene, a nama ni na kraj pameti nije bilo
da o istome pišemo Drugu Titu. Naprotiv, svako čupkanje kose
bilo je nekako roditeljski. Naš uča Radovan već dugo ”ore
nebeske njive”, a otišao je iz Banjaluke, kao penzioner,
1992. godine. Pomogao sam mu da popakuje nešto pokućstva, da
nađe prevoz i kartonsku ambalažu, sve to natovari i ode u
Vojvodinu. Te 1992. godine u Banjaluci nije bilo ničega, pa
je sve pobrojano, za našeg uču  bilo veliko djelo svoga
bivšeg učenika. Na rastanku, kada je probijen famozni
”koridor”, uča je krenuo ka rodnoj Vojvodini i rekao: ”Znaš,
žena mi je veoma bolesna, a sa ovom penzijom ne mogu ni
lijekove za nedelju dana da joj kupim. Idem svojima u
Vojvodinu jer tamo barem neću hranu plaćati”. Mahnuo sam uči
Radovanu na rastanku, a da je ostao još koji mjesec u gradu
u kojem je radni vijek proveo, penzija mu nebi bila dostatna
ni za ”jedan dan života” jer smo tih dana ”obarali svjetske
rekorde u inflaciji”. Toliko o našem uči i četvrtom razredu
koji je zabilježen u školskoj 1972/73. godini.

Stiže jesen u septembru 1973. Velika prekretnica za ekipu iz
Vd razreda. Prošle godine smo samo uči dokazivali svoje
”petice” i ”četvrtice”, a sada ih je trebalo ”odbraniti”
pred širim nastavničkim auditorijumom. 

Rekoše nam da smo pod Kivinom komandom, a stariji učenici iz
viših razreda sve okreću glavama i odmahuju rukama kao da
kažu ”Sad ste ga naj...., em Kiva, em matematika!” Mi
razgoračili oči, pogledavamo se među sobom pa sve mislimo da
nam je učo još koju godinu ostao... Ipak, pravila su
pravila. Prvi čas petog razreda – svako kod svoga razrednog
staješine. Jedva da smo znali gdje je kabinet matematike, a
kamoli šta drugo. Uđosmo u razred pa se malo osokolismo i
zagrajašmo. Stiglo dvoje-troje novih pa nam se i sa njima
milo upoznati. Došao i ”povratnik” iz ”Braće Pavlić”, Dado
Udovčić, a djevojčice sve pogledavaju ispod oka, kao da je
stigao kakav glumac. No, ima vremena za poznanstva. Upravo
zazvoni za početak časa, a, čini se iste sekunde, u razred
uđe vitka žena ozbiljna lica, odjevena kao Margaret Tačer.
Naravno, Tačerovku tada nismo ni znali jer je tek počinjala
svoju karijeru ali mi se danas čini da je Makivija Pavlović
imala sličan «stajling». Nastade tajac dok u sekundi
skočismo ka plafonu i tamo ostadosmo, a odlučan sopran ga
presiječe samo jednim: ”Dobar dan, sjednite!”. Meni se tada
činilo da bih više volio ostati u uspravnom položaju jer je
tako lakše naguliti ka vratima. Kako je bilo drugima, ne
znam. Ipak, ”mala vojska” komandu izvrši i ne trepćući,
gledaše ka katedri. 
”Ja sam vaša razrednica i predavaću vam matematiku......”,
počela je svoj uvodni govor ”čelična lejdi”, a meni je srce
već bilo u petama, pretočeno u olovne odlivke. Šta mi se to
tako dojmilo, ni danas ne znam. Svaki sljedeći dan, a bilo
ih je više od 1200 (4 X 365 - 90) u naredne četiri godine,
davao je nove dokaze o divnom biću, našoj razrednici Kivi.
Ipak, sjećam se prvog dana i prvog utiska, a možda je i to
važno. 
O Kivi ćemo još pisati, a sada nas čekaju drugi nastavnici.

Sljedeći čas – strani jezik. Pored ruskog i francuskog,
engleski je u to vrijeme lagano preuzimao primat u školama.
Mi smo imali sreće. Stigla nam je (ili mi njoj) Branka
Trninić. Prelijepa djevojka, sa nekoliko mjeseci iskustva iz
prošle školske godine, uđe u kabinet engleskog jezika.
Razoružani njenom ljepotom i mladošću, mi, dječaci, počesmo
se meškoljiti ne bi li privukli pažnju na sebe. Snažan
udarac dnevnikom o katedru i ugodan, a odlučan glas
podviknu: ”Silence, please!”. Krv nam se zaledi u žilama.
”Ni ovdje neće biti lako”, prostruja identična misao malim
glavicama. Samo je jedna osoba ostala ”cool” - Mira
Milunović. I ja bih bio ”cool” da sam tako lijep. No, u ovom
slučaju, ljepota nije bila uzrok Mirinoj hladnokrvnosti, no
rodbinske veze. Kako je Brana bila rođena Mirina tetka,
činilo nam se da će ova druga imati jedan problem manje od
ostalih – engleski jezik. Ipak, ne bješe tako. Naprotiv!
Čini se da je naša ljepotica Mira morala duplo više truda da
uloži za istu ocjenu. Ni po babu, ni po stričevima, već po
pravdi... 
Brana je bila fenomen. Uskoro shvatismo da njenu ljepotu i
prekrasno tijelo, prevazilazi želja i potreba da nas
engleskom jeziku nauči. Pamtimo je po tome što je, u jednom
tromjesečju, svaki učenik u svojoj rubrici imao po 15, 20
ocjena! Pa ti sad ne uči, ako smiješ! Ostaje činjenica da
smo se, uz Branin engleski, mnogi od nas provukli kroz
srednje i visoke škole, bez naročitog dodatnog truda. Dobro,
bilo je i muzike i filmova sa Ostrva i Amerike ali Brana je
stvorila bazu. 
Lijepa, slatka, opasna i odlučna. To je Branka Trninić,
neprevaziđena nastavnica engleskog jezika.

Sljedeći čas, srpsko-hrvatski jezik. Nestade i ovog jezika
zvanično, a većina ga jednako govori. Stvoriše se dva-tri
nova pa, preko noći, postadosmo svi poliglote. 
Naslonjen na zid kraj prozora ispred svoga kabineta, stajaše
zgodan i krupan čovjek, pozdravljajući ugodnim muškim
baritonom nas ”petake” koji smo u kabinet ulazili.
Posjedasmo i ovdje u klupe, a ona ljudina od malo prije ne
ulazi ni nakon zvona što početak časa označava. Prođe minut,
dva, pet, a jedan od nas se osmjeli da proviri na vrata
učionice. Ups, naleti na ovog atletu na samim vratima i
zanijemi kad ovaj upita: ”Dokle, mladiću?”. Naš jadničak se
ukipio pa ni da se pomjeri. Nastavnik ga blago potapša po
ramenu i reče: ”Hajde, hajde, sjedni na svoje mjesto.” Tada
smo shvatili da ovaj ne jede žive ljude. Kasnije, kad ti
kaže: ”Sjedi drvo na drvo!”, znaš da si totalno profulao
odgovor ili izvalio ”nonsens bez presedana”, pa se i ne
ljutiš. Naravno, osim na čitav razred koji tada umire od
smijeha. 
Ante Šikić  bješe čovjek koji nam je pokazao pravila i
čarolije maternjeg jezika. 
Kasnije, godinama poslije, kada su političari ukinuli
srpsko-hrvatski službeno, mi i dalje pamtimo i koristimo
saznanja dobijena od našeg Šikare. 

Sljedeći čas, pisalo je u rasporedu, likovno vaspitanje. Ovi
baš odlučili da nas vaspitaju. Ako, ako, valjda znamo
crtati, ako ništa drugo. Taman kad smo to pomislili, naš
Pero nam pojasni da ptica nije ”trica” koja leti po nebu,
nego da ima krila, glavu, trup i noge. Pojasni nam razliku
među kičem i dobrim ukusom. Nauči nas da i saksija može biti
”umjetničko djelo”. Pero Nikolić – Likovnjak, tako smo ga
zvali. Bio je Likovnjak i pravi umjetnik, jer je prava
umjetnost naučiti nas, gradske zevzeke, da je velika čast
kada ti crtež bude izložen u hodnicima škole. Umjetnost je
bila i dokazati nama, nadobudnoj klinčadiji, kako se ne
možemo provući kiteći se tuđim perjem (čitaj-crtežima). Eto,
to je Pero. 
Ako nismo sigurni šta je ukusno i ”umjetnički”, zato i
dan-danas, svako od nas prepozna kičeraj, prema Perinom
”algoritmu”. 

Sala za fizičko vaspitanje!!! Takvo nešto smo, do tada,
mogli vidjeti samo na televizijskim ekranima. Novi, moderni
parket, koševi, švedske klupe (pravljene u Sloveniji),
svlačionice, lopte,...Fifko!
”U dvije vrste zbor!”, komanduje Mirko Spasenić.  Ta
”komanda” znači da se moramo poredati po visini – od
najvišeg ka najnižem. Posebno dječaci, posebno djevojčice.
Svakome se čini da je viši nego što jeste pa se ”probija” ka
naprijed. Ipak, odredi Fifko svakome svoje mjesto po visini,
a tako ostade sve do 8. razreda, uz svega nekoliko
”supstitucija”. 
Kod djevojčica, na čelu vrste, stajale su Jadranka
Božunović, Žižak Viktorija, Elma Ibrišagić,..., a na začelju
se smijulje Gojić Milena i Cipar Snježana. 
Kod dječaka su najviši Gajić Milenko i Nožinić Davor (sve
dok u 6-tom nije stigao Garača Željko), a začelje
”obezbjeđuju” Hotić Amir i naš pokojni drug, Antonić Ranko.
Kasnije, pred kraj gimnazije, Hota je iždžikljao do 190 i
nekoliko i vjerovatno bi danas bio najviši da je iz
Australije stigao na 30 godina ”male mature”. Ovako, u
sjećanjima, ostaje na začelju. Do daljnjeg!
Bilo, kako bilo, Fifko je, bez obzira na nevolje sa
suglasnicima (znao je reći ”fifina” umjesto tišina, pa otuda
ostade i nadimak), unio u nas sporski duh. Činjenica je da
je otkrio značajne predispozicije u nama, a to se pokazalo u
apsolutnoj superiornosti školskih timova na nivou Banjaluke
u skoro svim sportovima ( ko ne vjeruje, neka potraži
anale). Milenko je sa 17 zaigrao u prvom timu ”Borca”,
tadašnjem prvoligašu, one Jugoslavije; Udovčić je imao
performanse za bilo koji sport da postane reprezentativac
ali mu je nedostajao ”pobjednički mentalitet” (možda je to i
sreća, ko bi ga znao); Miloš Stojaković je bio šampion u
streljaštvu, a košarku je igrao kao da se priprema za NBA
(brzo mu je sport dosadio jer je prešao na djevojke); Amir
je profesor fizičkog; Dado Nožinić je bio vanserijski
talenat i golgeter u fudbalu pa mu se i kafić zove ”Ajax”;
Viktorija je zaigrala košarku u prvom timu ”Mladog
krajišnika” ali je mama prekinula karijeru jer nije
dopuštala da se kući vraća kasno sa treninga; Gari je mogao
igrati bilo koji sport i bio je građen kao atleta. Sve u
svemu, sport je bio važna stavka u našim odrastanjima. 
Sigurni smo da je naš Mirko Spasenić - Fifko bio ”najvažnija
karika” u ovom lancu.

Na prizemlju škole, u jednom zabačenom ćošku, bila su dva
kabinete za tehničko obrazovanje. Odvajala ih je mala
prostorija u kojoj su, često, dvoje nastavnika nešto
ćućorili. Jedan je bio Hamid, a druga je bila nastavnica.
Nastavnica nam nije predavala ali je svi pamtimo po pletenim
suknjicama koje, potpomognute visokim potpeticama, izazivaše
značajnu čežnju u nas dječaka. Hamidov etimološki i
semantički korijen prezimena ukazivaše na to da će se u
životu baviti tehnikom. Naime, prezivao se Gvožđar. Zli
jezici kažu da su ovo dvoje pomenutih, u maloj prostoriji,
konkretizovanim radnjama dokazivali romansu jedno drugome.
Mi, još uvijek naivni, i dalje mislimo da su razmjenjivali
samo pedagoška iskustva i metode za ”transfer znanja”. 
Šta god da je sa koleginicom radio, nama je davao puno kroz
edukaciju. Dodatno, vodio je i nekoliko vannastavnih sekcija
(aero, brodarska, modelarska i druge), a sigurno možemo reći
da nas je naučio pedantnosti i vještinama sa alatom. 
Hamid Gvožđar, bio on vješt u romansama ili ne, ostaće neko
ko je ispunio sva ”projektna očekivanja” u tehničkom
obrazovanju generacija učenika. 

(Sjećam se direktora škole (u to vrijeme), Josipa
Štambergera, koji je tražio od Gvožđara da mu nađe jednog
odlikaša za neku manifestaciju vezanu za saobraćaj. Hamid je
prišao meni i pokojnom Željku Stajčiću i pitao ko je bolji
učenik. Rekli smo da obojica imamo sve petice. Nastavnik se
okrenu direktoru pa reče: ”Dobro, donesite uniformu da vidim
kome bolje stoji.” Naime, radilo se o uniformi saobraćajnog
milicionera, a išlo se na neko takmičenje u Skender-Vakuf.
Željku je kapa bila mala, a ja sam možda zbog toga otišao u
oficire, ko bi ga znao.)

Zaga nas je učila da ušijemo dugme, pravimo punjene paprike,
vezemo goblene,...tada je postojao predmet koji se zvao –
domaćinstvo. Čini mi se da nije bilo ocjena, a nastava se
odvijala u blok-časovima, svake druge sedmice. Kad sam se
prvi put razveo, poslužila su mi znanja iz Zagina
”domaćinstva”.
 
Zdenka je znala sve o životinjskom i biljnom svijetu. Možda
zato što je bila sva ”mačkasta”. Nekada sam imao utisak da
je ”mačkasta” nastavnica biologije bila potpuno svjesna
koliko njena ”mačkastost” budi pubertesku ”maštavost”. 
Danas nisam siguran u isto, a Zdenka Otašević je dugo ostala
sexi-mačkica.

Kad lijevom rukom, preko glave, počeše desnu hemisferu iste,
onda će biti ”ispitivanje”. Ako se ne češe, onda učimo novo
na času geografije kod Boška Kneževića, zvanog Škobalj.
Pamtim kako sam, potpuno siguran u sebe, javio se da
odgovaram kako bih što duže pričao i ”spasio” ostale.
Govorilo se o Africi, a ja sam na karti pronašao jezero
Tanganjika. Kako me nastavnik nije prekidao, odlučio sam da
zasmijavam ostatak ekipe u razredu. Počeo sam neku nebuloznu
priču tipa: ”Jezero Tanganjika je poribljeno prije nekoliko
godina prvoklasnim škobaljima. Ima tu i druge ribe ali tamo
svi vole škobalje. Škobalj je veoma ukusna riba. Na čitavom
afričkom kontinentu svi vole škobalje....”. Upotrijebio sam
riječ ’škobalj’ barem 50 puta. Svi se već tresu od smijeha,
a Boško (zvani Škobalj), samo se češka lijevom rukom po
desnoj hemisferi svoje glave i ćuti. Traje to, traje, a utom
i zvoni. Boško Knežević zatvori dnevnik i reče: ”Nastavićemo
o škobaljima sljedeći čas.” Izgovorivši to, ustade i ode u
zbornicu. Izgleda da sam ”ispao frajer” u društvu ali sam
se, duboko u sebi, postidio. 
Znao sam i tada da je Boško Knežević ispao pedagoški
pobjednik.

Muzičko obrazovanje je predmet na kojem smo sebi mogli dati
oduška. Na ovim časovima kod Kreco Olge, svako je mogao biti
mangup. Nije galamila, nije izbacivala s časa, nije
prijetila jedinicama. Nekad smo nešto pjevali, odgovarali,
jedno drugom šaptali i na kontrolnim prepisivali. Prosjek za
razred je bio 5,00. U školi je nastavnik muzike bio i čuveni
Ante Šašić, a njega pamte kao autora najljepše pjesme o
Banjoj Luci. ”Nosim te u srcu, čuvam te u ruci, pjevam samo
tebi, svojoj Banjaluci...”. Imali smo hor i prvi pjevali ovu
divnu pjesmu na nekom festivalu horova. Upisao sam se i
pjevao ”prvi glas”(visok dječiji glas blizak sopranu), a
tamo sam išao zbog dvije zrelije mačke (iz 6. razreda) –
Silve i Brankice. Zbog njih dvije nisam stigao ni upamtiti
sve riječi pjesme, nego sam otvarao usta, a na
samoglasnicima ”pojačavao”. Uočio je to Ante Šašić, pa me
zamolio da izaberem neku drugu ”umjetnost”. 
Eto, Olga nam je predavala, a Šašić ostavio bolji utisak i
otišao u legendu.

U našem razredu niko nije volio jedan predmet – istoriju.
Suvoparni udžbenici, ideološki modifikovani sadržaji i
monotoni neprekidni glas predmetnog nastavnika, stvarali su
od ovog predmeta ”zonu sumraka”. Pitao sam neke kolege da mi
kažu ime nastavnika koje sam zaboravio i niko nije znao.
Ostao je u sjećanju kao – Seljo. Mi smo nadimak
”naslijedili” od starijih generacija, pa smo ga koristili
kada o nastavniku istorije govorimo. Na časovima razredne
zajednice, kada se analiziraju ocjene, dešavale su se čudne
i smiješne situacije. Pamtim jednu sa Radom Popovićem,
sadašnjim doktorom veterine. Na Kivino pitanje iz čega ima
slabe ocjene, Rade je odgovorio: ”Sve sam ispravio, a ostala
mi jedinica samo kod Selje.” Svi smo umirali od smijeha, a
smijala se i razrednica. Samo je Rade gledao oko sebe ne
shvaćajući o čemu se radi. 
Vjerujem da mu ni danas nije jasno, a nije ni ostalima jer
se svi sjećaju samo – Selje.

Ne smijemo zaboraviti jednu univerzalnu osobu koja je bila
bibliotekar u školi. Univerzalnost je bila u sposobnosti da
zamijeni bilo kojeg kolegu iz bilo kojeg predmeta, ako to
zatreba. Žena visine 1m i nekoliko cm, odazivala se na ime –
Dafina. Dafina je sve znala i jedva čekala da nekog mijenja
na nastavi. Mi smo jedva čekali da Dafina nekog mijenja jer
kad Dafina mijenja, onda možemo odgovarati tako da se lažno
predstavimo i dobijemo bolje ocjene. Na primjer, Dafina
upita: ”Ko je Jakovljević Predrag?”. Digne se Marić Mario,
odgovara i dobije ”peticu” – prvu u Jakovljevićevom životu.
Jednom nije prošlo! Dafina je prozvala Lakić Željku, a ustao
je Petković Igor. Odgovarao je nekoliko minuta, a onda je
Dafina ”stvar provalila”. 
Mala, a pronicljiva, zar ne ?

Najbolja stvar u petom razredu bila je – doček Nove 1974.
Godine. Organizovan  je 30.12. 1973. (dva dana prije!) u
vremenu od 10:00 do 12 :00 č, prijepodne! Tu smo svi čekali
da plešemo sa Sonjom Subotić. Djevojčice su plesale jedna sa
drugom, a mi, dječaci, formirali smo red čekanja i plesali
sa Sonjom. Svako po jedan ples. Taman sam bio «prvi na listi
čekanja», kad – 12 sati. Sa Sonjom Subotić sam, kasnije,
plesao 1000 puta, bili smo i ostali najbolji prijatelji i
vjenčani kumovi, dočekali mnogo Novih Godina zajedno, a ja i
danas patim što mi je taj dan «vrijeme isteklo». 
Sonja je profesor matematike, rukovodilac u jednoj školi u
Srbiji i ima kćerku genijalnog IQ. Tijana je - na mamu.

U petom, jedna djevojčica nije uspjela da završi razred. Bio
je to njen šesti pokušaj, a zvala se Vukadin Slavica. Kažu
da se, nedugo potom, udala. Eto.

U šestom, d-odjeljenje je dobilo pojačanja. Stigla je jedna
lijepa djevojčica, a prvi dan škole je i kasnila!  To nije
sve! Zbog ”nesuglasica u vezi odluke” ko će sjediti u klupi
sa novom učenicom, dvije ”stare”, Cipar Snježana i
Draganović Maksida, su imale žestok okršaj. Ne sjećamo se
koja je pobijedila ali bi mogli pitati Božunović Jadranku.
Jaca danas živi u SAD, majka je dva predivna sina i pravnik
je po struci. U zajednici u kojoj živi, mnogo je «naših».
Svi zovu Jacu kada im treba stručno prevođenje, mišljenje i
ostale vrste pomoći. 
Sa Jacom se dopisujem elektronskom poštom i ima rijetku
privilegiju da ovaj tekst čita prva. Svaka čast!

Stigao je i Gari! Bio je sličan Gari Kuperu, samo ljepši od
njega. Garača Željko je bio prava faca, a pošto smo ga već
pominjali, moramo one koje nismo. 
Gari sada živi u Švedskoj. 

Vukolić Gordana i Mijić Snježana su se preko ljeta
proljepšale i postale djevojke. Metamorfozu je doživjela i
Elma Ibrišagić, te postala glavna konkurencija Sonji, Miri
Milunović i Lidiji Barišić u srcima dječaka. Elma i Maja
Gorić su vodile ozbiljne razgovore na velikim odmorima,
odvojene od ”ostatka svijeta”. Željko Slijepčević i imenjak
mu Stajčić, počeli su da se briju. Izvjesnu zrelost je
pokazivao i Dervišević Damir, a za njegovo ime nije vezan
nijedan nestašluk. Ostali su još bili ”bebe”. 

U ovom razredu smo išli na jednodnevni izlet u Jasenovac, a
ja sam izabrao da u autobusu sjedim sa Davorom Dadom
Nožinićem, jer je njegov otac bio šef ”Gavrilovića”, a majka
pravila najbolje sendviče od suhomesnatih delikatesa. Dadi
je bilo muka u vožnji pa mi je prepustio svu putnu, jestivu
zalihu. 
Priznajem, izbor saputnika je bio – namjeran.
Pred kraj razreda, išli smo na izlet na Šehitluke. Proljeće,
priroda, sloboda,...nikla je među nama i poneka ljubavna
zgoda. 
Djeca, šta ćeš!

Jedna visoka djevojčica je stasavala u prelijepu djevojku.
Bila je skromna, stajala po strani, a bljesnula pred kraj
školske godine, ”ugrozivši”, prethodno pomenute, razredne
ljepotice. 
Vitka šarmerka je Žižak Viktorija, a danas živi u Zagrebu i
ima 3 sjajna sina.

Sonja je odsustvovala dugo vremena  u VI zbog zdravstvenih
tegoba, a kada se izliječila i došla u VII d, unijela je
sreću i radost u naše živote.

Šesti razred je završavao, a mi smo otišli na raspust,
čekajući novu 74/75 školsku godinu i još dva nova
nastavnička lika. Direktor je bio Momčilo Marić, zvani Mačak
Momčilo, a Igor Petković je privremeno premješten u drugo
odjeljenje ”kako bi se malo smirio”. Mislim da Igora nisu
dobro ”skontali” jer je njegov nestašluk bio ”imanentno
svostvo”, a ne posljedica želje da prkosi. Nekuda je otišao
i Maksim Petković – Maksa.
Taj 6. razred je, očito, po Petkoviće bio nepovoljan (Pigi i
Maksa).

U to vrijeme,  učenici su u sedmom razredu dobijali dva nova
predmeta – hemiju i fiziku. Prosto ne znam koga prvo da
pomenem od dvojice fascinantnih likova, nastavnika ovih
predmeta. Neka bude po redoslijedu iz pretposljednje
rečenice – hemija. 

Siguran sam da  pokojni Jokanović Radovan, nastavnik hemije,
zaslužuje jače pero nego što je moje. Ipak, bili smo i
prijatelji pa ću pokušati dočarati ovu ličnost. 
Naš nastavnik hemije je umro početkom 2007.godine. Imao sam
priliku sretati ga i svaki put bi čuo neki koristan komentar
o mome javnom radu (o Eko-pokretu i TV emisijama). Taj tihi,
smireni čovjek, imao je neku vrstu harizme koja se oko njega
širila kao oreol. Gotovo da ste je mogli osjetiti i dotaći.
Niko se ne sjeća kada je povisio ton svoga glasa, niti kada
je neko pravio nered na njegovom času. Sve mirno,
racionalno, suvislo i uspješno, karakteriše njegov pedagoški
rad. Jednom su se Amir Hotić i Miloš Stojaković pripremali
za neko takmičenje iz hemije. Naravno, nisu imali značajne
takmičarske ambicije ali je ovo bila prilika za “dvojac bez
kormilara” da eskivira neku dosadnu nastavu, vršeći
”pripreme” u kabinetu hemije. Radovan je dao instrukcije šta
trebaju vježbati, zamolivši ih da ne ulaze u prostoriju sa
hemikalijama i izašao u  namjeri da ih ne ometa. Kao po
komandi, ova dvojica se privukoše vratima, osluškujući
nastavnikove korake dok se ovaj udaljavao hodnikom. Odmah
uđoše u prostoriju sa hemikalijama, želeći da provjere kako
”natrijum gori u vodi”. Ni to nije bilo dovoljno, nego se
došepaše koncentrovane, 90-postotne, HCl. Hota je, za svaki
slučaj, uzeo i posudu sa H2SO4. Željeli su napraviti ”carsku
vodicu”! Baš u tom trenutku, poput sjene, u prostoriji se
”stvorio” Jokanović i zatekao ih ”in flagranti”. Pogledao je
nekuda ustranu, kao da se radi o nebitnoj stvari, i tiho
rekao: ”Momci, ostavite posude na njihova mjesta, pa ćemo
nastaviti sa radom.” Crveni kao bulke, oborenih pogleda,
ušuljaše se dva ”hemičara” u kabinet. Mogla se čuti muva
koja zijeva u vremenskom vakumu koji je tog trenutka nastao.
Pogled ne miče od poda. Stid obliva rumenom tijelo, od vrha
ušiju do stopala. Radovan ćuti zagledan kroz prozor, kao da
računa prosječnu brzinu oblaka iznad obližnjih zgrada. Tajac
dobija dubinu, pored težine koju je već imao. ”Nobelovcima”
tutnji u ušima pa imaju osjećaj da se tutanj ne stišava no
raste. Opet mirno, kako su navikli, Jokan posprema spise sa
katedre, pogleda ka ovoj dvojici ”izgnanika iz raja” i
blago, sasvim blago, reče: ”Dobro, momci, dosta ste radili
danas. Vidimo se sutra u isto vrijeme.” 
Možda bi neke druge riječi bolje pristajale našem
nastavniku, možda bi ga bolje dočarale. Ipak, nama iz VIII
d, ova će sličica biti lijepo podsjećanje na Radovana
Velikog Jokanovića.

Neobično velika i široka katedra u kabinetu fizike. Ima to
svoje zato. Valja smjestiti sve one uređaje kojima se vrši
demonstriracija eksperimenata svjetskih genija. Tu je
”faradejev kavez”, ”teslino jaje”, ”lajdenska boca”,
”visokofrekventni induktor”, ..., a kraj katedre,
nesvakidašnji lik nastavnika koji najviše podsjeća na
mlađahnog Ajnštajna. On ima neobične pokrete, njegove ruke
se pokreću kao mađioničareve, pogled njegovih olovnoplavih
očiju, kao da može pokrenuti kakvu napravu. I riječi
izgovara drugačije. Za njega olovo nije ”olovo”, nego –
plumbum, a ono ”bum”, kao da puca, grmi, uslovljava da
pamtiš, da se streseš. I zbilja, kada čuješ ”plumbum”, znaš
da je oznaka Pb i da se radi o olovu, iako Marko predaje
fiziku. Nije Kraljević, no Pavlović. Kivin muž. 
”Šta brojiš gaće po balkonu, Nožiniću!?”, prolomi se poput
Tesline munje Markov glas kroz razred, a pogodi prozvanog
”k’o grom iz vedra neba”. ”Možeš li iz gaća na balkonu šta
saznati, junače!?”, grmi Marko, a ajnštajnovska kosa na
glavi mu se naelektrisala. Prođe mi misao kroz glavu: ”Može
se dosta saznati – ko je vlasnik, muško ili žensko, kakvih
su materijalnih prilika vlasnici gaća, prate li modu i još
mnogo toga, nastavniče.” Kažem, misao samo prođe al’ nisam
ja Musa Kesedžija da Marku na megdan izađem. Zna se kako je
Musa prošao. Svi odrvenili, ćute, a Pavlović nastavlja kao
da ništa nije bilo: ”Antena je, rekosmo, otvoreno
oscilatorno kolo....”, nastavlja naš nastavnik i tako čitav
sedmi razred. U osmom je došao Mačak Momčilo Marić, pa smo,
zbog njegovog monotonog glasa, fiziku prespavali. Otom,
potom. 
Naš Marko je u Orebiću, ima 75 godina i vitalniji je nego
ikada, kažu oni koji su ga vidjeli. Mi smo ga samo čuli
telefonski. Uklapa se u tvrdnju.

Do kraja godine, svi smo se razrasli, uozbiljili i spremili,
da poslije ljetnjeg raspusta, preuzmemo vodeće uloge u
Školi. Neki su već primljeni u članstvo Saveza
socijalističke omladine Jugoslavije, a drugi su ih
ljubomorno gledali. Trećima je bilo i ostalo – svejedno. Ta,
1976., došla je do pola, a nama je ostala još čitava godina
do – MALE MATURE.

Za ljetnjega raspusta, već su se formirale uže drugarske
grupe. Bile su to ”ekipe” iz Pave Radana; iz Tarasa
Ševčenka; iz ”kula”; sa Petrićevca; iz Aleje,...Nisu se
grupisanja negativno odrazila na ukupno drugarstvo.
Naprotiv, postali smo još bliži i, čini se, djelovali kao
neka porodica. Neki od nas, oni koji su imali ”naprednije”
roditelje, to ljeto su mogli ići na more ”sa rajom”. Drugi
su išli sa tatama i mamama, a treći nisu ni išli. Banjaluka
je bila zanosan grad tih godina, a «ljetnje šeme» pod
krošnjama u alejama, bile su najljepše moguće što vam se
moglo dogoditi u životu. Prve prave «šeme» među nama u
d-razredu, dogodile su se to ljeto. Udovčiću je d-baza bila
mala, pa je «šarao» po «a», «b», i «c» razredima. «Dizao je
cijenu» svim ostalim momčićima iz «d». Bože, pa nismo mu ni
zahvalili ! 

Elem, počele su prave ljubavi. Tada se sve odvijalo po
jedinstvenom receptu: čuješ da se nekom sviđaš, ocijeniš da
li je to to, odlučiš se, priđeš dami i kažeš: ”Hoćemo se
skontati?”. Ona te, kao, začuđeno gleda, pa, najčešće, kaže:
”Razmisliću!”. Sutra sve bude OK, a, ponekad, ”razmišljanje”
traje samo nekoliko minuta.  
Eto, to je bila receptura.



Protiče tako i ljeto ’76. Stižemo lagano do – VIII d! 
Ipak, dok ne prođe ljeto, da se sjetimo još nekoliko ljudi
bez koji škola ne bi bila Škola. Možda nisu uzimali učešće u
nastavi, neposredno, ali su svojim radom itekako
doprinosili. 

Teta-Nela je uvijek imala sendvič više ako zatreba za kakvu
gladnicu. Ta lijepa gospođa, donijela je sa sobom u školu
veselost, optimizam i osmijehe, koje nam je svima dijelila
uz sendviče i krofne. Odaću vam jednu tajnu! Kao što su
lijepe oči koje gledaju i pogled nečiji, a ne objekt
posmatranja, tako je i krofna slađa i užina ukusnija ako je
od Teta-Nele dobiješ. 
Hvala Vam, Nela!

U “bugarskoj” su bila dva podvornika, kako smo tada zvali
kućne majstore. Jedan je Pero i uz njega ide sjećanje na
“pravilo službe”. Nikad ga niko nije učio da se osmjehne, pa
tu vrstu ”saznanja” nije ni koristio. Sumoran, besmisleno
revnosan, shvatao je službu jednako kao kolege iz Alkatraza
ili Sing-Singa. Američke kolege su imale opravdane razloge
jer su ”brinuli” o prevejanim kriminalcima, a Pero je valjda
mislio da djeca u školu idu samo zbog toga da im on, u
sekundi, pred nosom zaključa ulazna vrata. Mislio je, jadan,
da škola služi tome da podvornik djetetu zalupi vrata pred
nosom ako ono kasni minut, dva. Kažu da je bio policajac pa
ostao bez službe iz nekih razloga. Mora da je ovu,
podvorničku, shvatao kao popravni ispit.

Da nije lošeg, nebi smo znali šta je dobro. Tako je bilo i
sa kućnim majstorima u GSR. Šteta što su naši podvornici
bili na suprotnim stranama ”brojne ose”. Za Peru znamo, a na
Antonija Antu Predragovića ćemo se podsjetiti. 
Ovih dana je 14 godina od kada je naš Anto otišao da bude
kućni majstor kod Boga u Raju. Ne znam kud bi takvi dobri
ljudi išli i šta bi radili ako ne ovo što izrekoh. Naš Anto
je bio veći pedagog od mnogih pedagoga. Naš Anto je znao
pomjeriti školski sat unazad ako vidi da neka djeca kasne i
da neće stići prije zvona. Kod Ante školska vrata nikada
nisu bila zaključana jer je bdio pored njih da neko dijete,
nedajbože, nebi pokislo i pred školom se smrzavalo. Naš Anto
je pred djecu izlazio i u školu ih uvodio ako bi i pomislio
da će kiša. Legenda kaže da je Anto jedne noći usnio
poplavu. Probudio se u svome krevetu oko 2 po ponoći, obukao
i odjurio u školu. Stigavši, shvatio je da je pukla
vodovodna cijev. Uspio je zavrnuti ventile i spriječiti
velike nevolje i značajnu štetu. 
”Pa gdje bi djeca sutra bila da je škola poplavila!?”, pitao
se Antonije. 
Ako nas gledaš odnekud odozgo, dragi naš Čika –Anto, sjeti
se djevojčica i dječaka iz VIIId, što završismo 1977. malu
maturu. Ako ti nismo stigli reći tada, evo da znaš, Ante, –
najljepše je u školi bilo i lakše se i slaba ocjena
podnosila ako si ti bio u našoj smjeni!

Škola, ako se napiše sa velikim Š, znači više od zgrade,
djece, nastavnika i procesa učenja u njoj. U Školi, sa
velikim Š, postoji jedno vezivno tkivo, a po njemu plašt od
finog tkanja. To je bliskost, humanost, prijateljstvo i
kolektivna sreća. Ova kolektivna sreća, zbir je malih,
pojediničnih sreća. Pojedinačne zavise od naših sjećanja i
snage emocija koje se u nama probude kada se svojih
prijatelja iz škole sjetimo. Ako su prava, ona ne blijede,
no jačaju i rastu kako vrijeme odmiče.
 
Nismo to znali tada, mi osmaci, mali maturanti ’77. Izvjesno
je – nismo znali! Jer, da smo znali, svaki dan bi se grlili
i šetali ruku pod ruku. Nebi dali ni minut da prođe bez
nježnosti i pažnje prema školskim drugovima. Trčali bi pred
vrata djevojčicama da im torbu ponesemo do škole. Stražarili
bi pred njihovim zgradama i kućama da ih neko ružno ne
pogleda. Istukli bi mračne tipove ako ne priznaju da su naše
drugarice najljepše. Sav džeparac bi trošili na sladolede i
čokolade za naše djevojčice-drugarice. Niko ne bi kupio novu
loptu, no bi se igrao starom, da cvijeće kupi njima, našim
školskim drugaricama. 
Kažem, nismo znali ili barem ne dovoljno. Sreća naša pa
djevojčice pamte samo lijepe stvari. Nekada prođu godine,
decenije, pa nam se neki dubok uzdah otme iz grudi, a
okolina nas ”blijedo” gleda. Ko bi tada dokazao nekome
nepoznatom i dalekom šta izazva ovaj uzdah? Niko, osim nas
drugara, kad pogledi nam se sretnu i sjetimo se neke
nepodopštine i naivnog nestašluka kojeg smo mogli izbjeći,
da smo znali ovo što sad znamo. 
Eh, znate na šta mislim.
 
Moramo se malo vratiti jer ostade nam da u osmi razred
krenemo i uspješno ga završimo.

U septembru smo 1976. Šepurimo se oko škole, s visine
posmatramo mlađe, poneki par i zagrljen šetka dvorištem. ”To
je VIII d”, čuje se povjerljiv šapat onih iz nižih razreda.
Ne prođe ni dan - dva, a mi već o ekskurziji pričamo. Dolaze
nam kolege osmaci iz neke škole u Zrenjaninu, pa ćemo ih
primiti po našim domovima, a na kraju, dogodine, ići ćemo mi
kod njih. Vrše se pripreme, organizuju sastanci razrednih
zajednica. Ko će koga u goste primiti. Dado Udovčić odmah
izražava želju da ugosti neku koleginicu, a svi se smiju.
Smije se i Dado. Smije se ostalima jer je sasvim ozbiljan
bio. Igor pita mogu li nam poslati fotografije pa da
odlučimo. Sada se svi tresemo od smijeha, a Igor odustade od
”kastinga”, sjetivši se nevolja iz šestog razreda. Naravno,
Kiva je iskoristila priliku da ga podsjeti, a time da
sastanku vrati ozbiljan ton. Gaja bi da primi samo nekog ko
zna igrati fudbal. Lidija ”pojašnjava” da ovi iz Zrenjanina
dolaze na ekskurziju, a ne na utakmicu. Miloš bi da
privremeno preseli kod Elme, kako bi gostu ustupio svoj
krevet. Rade Popović veli da će gosta voditi svaki dan kod
mame na ćevape. Sonja ništa ne govori jer ”umire” od
smijeha. Jadranka ćuti i razmišlja kako nije loša ideja da i
sama ugosti nekog kolegu. Maksida bi da ode u Zrenjanin dok
gošća bude kod nje. Već je urnebes, a i Kiva polako odustaje
od smirivanja situacije, sjetivši se matematičkog rješenja –
odrediće sama ko će kome u goste. Pitamo je hoće li ona
primiti nekog kolegu nastavnika, a u glavi nam slika Marka
nakostriješene kose kako kopljem probija neznanca kao Sveti
Georgije aždaju. 
U razred uđe Brana, ”engleskinja”, da vidi čudo neviđeno -
kod Kive takav urnebes!? Pomislila, jadna, da nema kolegice
u razredu pa došla da nas smiri. Istorijski moment: ovo ne
pamti niko kod Makivije Pavlović. Shvativši situaciju, Brana
i sama poče ozbiljno  razmišljati o nekom mlađem kolegi iz
Zrenjanina. 
Eto kako je počela posljednja školska godina, završnog
razreda, VIII d, Osnovne škole ”Georgi Stojkov Rakovski”.
Veselo i srećno. 
Iako smo ”bugari” nismo bugarili!

Osmi razred je ostao upamćen po vanserijskim rezultatima u
sportu i takmičenjima po predmetima. Sonja Subotić je
pravila rezultate na takmičenjima iz matematike. Već tada
smo znali kojim će putem. Gimnazija - matematičko
odjeljenje, a potom – PMF, Beograd.

Pokojni Stajčić Željko, vjerovatno najčestitije stvorenje
među nama, izvršavao se sve što se od njega očekivalo i sve
na vrijeme. Prvo sve petice, kasnije pobjede na mnogim
takmičenjim znanja, gimnazija, pravni fakultet,
zaposlenje... Staja je bio stub pouzdanosti i drugarstva.
Staja nikome nije rekao ružnu riječ. Staju smo ”isturali”
kada smo nekome ”važnom gostu” u školi trebali posvetiti
naročitu pažnju. Sve tačno, pedantno i na vrijeme. Samo
jedna stvar u Željinom životu nije bila na vrijeme. Došla je
prerano! Otišao je Staja, po navici pouzdan, da ispuni
zadatak. Pozvali su ga u rezervni sastav JNA. Kamo sreće da
je naš Staja bio prvi put neposlušan. Dočekao ga je njegov
”metak lutalica” (kao kod Bećkovića) u blatu slavonske
ravnice i vremenu društvene kaljuge. 
Kamo sreće da je Željko Stajčić odlučivao o ratu i miru.
Tada bi većina iz VIII d bila u Banjaluci, a ne na četiri
kontinenta, kao što su danas.

Veliku bistrinu posjedovaše Goran Arežina. Njegov britki um
je rješavao matematičke probleme kompjuterskom brzinom i
tačnošću. Fizika i tehnika su za Gocu bile mačiji kašalj. 
Mogao je sve, osim da probudi sopstvenu ambiciju!

U GSR je bio čitav odred djevojaka koje su, iz godine u
godinu, pobjeđivale na takmičenju zvanom ”Liga mladih
lingvista”. Nebi bilo fer ne pomenuti legendarnog nastavnika
Franju Zorića koji je stvarao šampionke. Na republičkim
takmičenjima Lige, godinama zaredom, sve škole su se borile
za – drugo mjesto. Prvo je bilo rezervisano za GSR. Zorić je
radio u jednoj smjeni, a Šikić Anto u drugoj. Obojica su
radili sa talentovanim djevojkama i dječacima, a kada dođu
takmičenja, ove naše odu i ”prošetaju” kao Brazil na
svjetskim prvenstvima u fudbalu. 
U ovom ”dream team”-u  bila je i Jadranka Božunović.

Fudbalske performanse Gajić Milenka smo već pomenuli.
Vjerovali ili ne, Gaja je sa 15 godina mogao igrati za
repezentaciju one Jugoslavije! Gaja je imao šut, brzinu,
oštar dribling. Mogao je dodati loptu saigraču preko čitavog
terena «na trepavicu». Gaja je mislio da je škola «vrijeme
između dva treninga». Otišao je u Njemačku i zaigrao u svim
bundes-ligama, osim u onoj najjačoj. Možda je to i dobro,
jer danas je vlasnik restorana  i izgleda kao da mu je
30-tak, a ne 45, koliko svi imamo. 
Gaja još dugo, hvala Bogu, neće odigrati ”oproštajnu
utakmicu”.

U VIII d je bila jedna utrenirana ekipa čuvenog odjeljenja
”resavske škole” prepisivanja. Apsolutni šampion je bio
Davor Dado Nožinić. Dado u školi nije prepisivao samo na
časovima fizičkog vaspitanja. Dado je ”puškice” nosio u
pernicama, ostavljao u klupama, u rukavima,
cipelama,...Činilo se da Dado ima ”puškice” i u vazduhu. Od
Dadinih ”šalabahtera”, danas bi mogli biti objavljeni tomovi
knjiga. Dado bi danas bio redovni profesor univerziteta kada
bi postojao predmet – prepisivanje. Od sve raspoložive
literature, Dado je koristio samo jedan izvor - Gorana
Arežinu! 
Ovo pretjerivanje će, nadam se, biti svima simpatično, a
najviše Dadi samom. On pamti sva imena, brojeve u dnevniku
svojih koleginica i kolega, sve bitno i nebitno o svakome od
nas. Dado voli ljude i ljudi vole njega. Dado bi se odrekao
svega (skoro svega) da se još jednom vidi i nađe sa ekipom
iz VIII d. 
Dadi su u životu najvažniji: Stefan, Darija i VIII d!

Dado ima i ”nadimenjaka”! Ako dvojica imaju isto ime, onda
su ”imenjaci”. Ako imaju isti nadimak, onda su, valjda,
”nadimenjaci”. Semantički posmatrano, možda bi se moglo reći
da je Nožinićev kolega po nadimku, Dado Udovčić, ponekad
nadmen. Takva tvrdnja bi bila krupna greška! Ovaj drugi,
Dado o kojem sada govorimo, bio je prvi Don Huan na
teritoriji Nove varoši, a mnogi stručnjaci iz oblasti
zavođenja ženskih srdašaca tvrde, da mu nije bilo ravna u
širem rejonu Grada Banjaluke. Odrediće to, vremenom, stručne
rasprave i analize, a o Dadi bi se moglo reći dosta toga i
van predmeta – donžuanizam. Jedinstvena bistrina, fizička
ljepota i sportske performanse, učinile su Dadu znatno manje
ambicioznim ( u klasičnom značenju riječi – ambicija), nego
što mu je to bilo suđeno. Zbog ljubavi prema životu, zabavi,
razonodama, ženama  i sportu, Dado je i školu shvatao kao
sportsku disciplinu. Naime, u školi je vječno vozio –
veleslalom. Dado Udovčić je toliko volio ljude, posebno
žene, da nije imao srca ni jednoj reći – ne! Zbog te
osobine, često pogrešno shvaćene, znalo se desiti da se, u
isto vrijeme, zabavlja sa nekoliko djevojaka. Bilo je tu
scena, čupanja, plača,...Jedino je Dado iz bitke izašao –
neozlijeđen. Hvala Bogu! Kad god Dado nekuda ode pa se
vrati, mi se u uho pretvorimo i slušamo ”nove priloge za
biografiju Damira Dade Udovčića”. Dado je po zanimanju –
hedonista. Uživa život i diše ga punim plućima. Ipak, Dado
ima jednu racionalnu poslovnu crtu u svojoj ličnosti. On je
biznismen. Na Kipru, Kajmanskim Ostrvima, na
Bahamima,...Dadu danas dočekuju direktori banaka, kao da im
je rod rođeni došao. Priča se da je Dado vlasnik grčkog
dijela Kipra, a o kupovini turske polovine  još razmišlja. 
Mnoge lijepe žene po svijetu, elegantne i šarmantne, šetaju
sa svojim muževima, prave prijeme i koktel-partije,
džogiraju, friziraju, sauniraju, koketiraju,..., a misle na
– Dadu!


O jednom čovjeku vam neću puno pisati. O njemu možete
saznati iz ovih redova, a još više – između redova. On je i
autor ovog štiva pa mu ime pronađite na koricama. Po
uvjerenju je – ekolog. Misli da su najljepše i najvažnije u
životnoj sredini – žene! Nekada je znao pričati, izmišljati
i pisati interesantne priče pa kada Šikić planira čas za
slobodne teme, onda su svi čekali da čuju njegov rad. Danas
piše «ozbiljnije» stvari, a ovo štivo što čitate, služi mu
da svima iz VIII d kaže koliko ih voli i koliko su mu
nedostajali u posljednje tri decenije. Nekada je sanjao da
postane «veliki čovjek» ali je vremenom saznao da je još
zahtijevnije biti samo – čovjek!
Imao je priliku sretati se i družiti sa značajnim
profesorima, sarađivati sa «uvaženim pedagoškim veličinama»
i sam se baviti andragoškim pitanjima.
Trvdio je više puta, javno i nedvosmisleno, da su nastavnici
iz GSR na njega ostavili najveći utisak i ostvarili najveći
uticaj. Odlučio je da im to kaže još jedanput 2. juna 2007.,
a u pismu-pozivnici nastavnicima, on i Davor su napisali
sljedeće :  

Draga(i) nastavnice(če),

Prošlo je 30 godina od jednog značajnog događaja u životima
nekadašnjih učenika VIII D razreda OŠ Georgi Stojkov
Rakovski iz Banjaluke. Ovih dana se navršavaju  pune tri
decenije od naše “male mature”.  Te, 1977. godine, dovršili
smo najljepši period našeg odrastanja i druženja pa krenuli,
svako svojim putem, dalje. Nekad smo se sretali, često
družili, a nerijetko i voljeli. Neki se  od tada nisu ni 
vidjeli! 
Najvažnije iz toga perioda, predstavlja ono što ste nam Vi i
Vaše kolege dali, učeći nas kako da nastavimo i postanemo
ljudi. Vjerujemo da ste, u najvećoj mjeri, u tome i
uspjeli.

Mnogi od nas su, kasnije, nastavljali školovanje i
završavali visoke oblike usavršavanja.

Stoji tvrdnja da smo svi jedinstveni u jednom stavu:
najvažniji pedagoški dio smo dobili od Vas!

Imali smo jednog druga, a izgubismo ga početkom 2007.
godine. Izgubismo, velim, u fizičkom smislu, a još uvijek je
među nama, nasmijan i dobre naravi. I Duško Stanković je
intrigirao mnoga djevojačka srca, a značajno zanimanje za
njihova, stizalo je i od Dule samog. Duško je bio esteta.
Volio je modernu odjeću, lijepe djevojke u svojoj blizini i
sportove bez grubosti. Nije mu bilo premca u popularnoj igri
s loptom ”između dvije vatre”. Dule je jedini mogao uhvatiti
svaku loptu i pogoditi njome koga god hoće, snažno i
precizno. Nije nikada zlouporijebio ovu vještinu, a
djevojčicama je popuštao. Nas dječake je neštedimice
izbacivao iz igre dok ”u polju” ne ostane sam. Ta igra,
”između dvije vatre”, imala je poseban značaj u dječijim
odrastanjima. Kroz nju se moglo uočiti dosta osobina. U
igri, Duška nikada nije mogla ”vatra opržiti”. Opržila ga je
ona životna i odnijela od nas, privremeno. 
Ako se u Raju igra ova lijepa igra, sigurni smo da je Duško
Stanković – instruktor.

Rekosmo da je na začelju, po visini, u sali za fizičko,
stajao Ranko Antonić. Na začelju je bio dok čas ne počne, a
potom, među prvima. Tome čovjeku niko nije vidio na licu
ništa drugo sem osmijeha. Kada je Ranko otišao, 1992.
godine, ni na jednom licu nije osmjeha bilo, plakali smo.
Njegov osmijeh je grijao dok je Ranko trajao. Kada je
otišao, sve nas je rastužio. Traje Rankić i danas! Traje
kroz svoju ćerkicu i svoga sina, prelijepe mlade ljude. Vele
da čovjek traje onoliko koliko su snažna sjećanja onih
kojima je značio. 
Što se nas iz VIII d tiče, ti si sa nama, dragi Ranko!

Tih, miran, nenametljiv. Vjerujem da bi ove asocijacije
svima pale na pamet, ako vam neko kaže riječ – pristojan.
Pristojnost podrazumijeva još štošta drugo, a to, ostalo,
sve je sadržano u liku jednog lijepog mladića iz VIII d.
Mislili su tako i svi oni koji su se od Željka Kuruzovića
opraštali 1995. godine. Mislili su to i oni koji na
oproštaju nisu bili ali su Željka poznavali. Kada Englezi
kažu –džentlmen, onda to mnogo znači. Kada mi kažemo da je
VIIId izgubio džentlmena, onda to znači još mnogo više. Može
li neko reći da je čuo da se Željko s nekim svađa?  Može li
reći da je Željko nekog ružno pogledao? Može li reći da je
Kuruz nekog ili nešto mrzio? Naravno, sve su ovo retorička
pitanja, ona koja ne traže odgovora. Željko Kuruzović -
Kuruz je bio džentlmen. 
Ako u Raju ima kakva čista rijeka, ako u njoj ima neka riba,
ako je sunčano, onda smo sigurni da Željko stoji kraj rijeke
i peca. Kraj njega je samo flaša piva i paklo cigareta. 
Džentlmenima ne treba mnogo. Oni su skromni!

Pomenusmo sve drugare koji danas, nakon 30 godina od «male
mature», nisu sa nama. Sreća je da su bili kada smo jedni
druge trebali. Kako stvari stoje, trebaćemo mi iz VIII d,
jedni druge još dugo!

Nazvasmo ovo štivo ”HOMMAGE ZA OSMI DE” (omaž za osmi de), a
ideja se rodila onda kada smo se, trideset godina ranije,
rastali. Svako je otišao svojim putem dalje. Tri decenije su
velike, pola života, hej! Pisanije su zavodljiva stvar,
začas odvuku misli, a imamo još dosta reći i mnoge pomenuti.
Pomenuti onakve kakvi su bili ili kako se nama čini da su
bili. Kakvi god da su bili, važno je da smo zajedno, u
odrastanju - bili.

Ako se ne varam, još smo u osmom i čekamo društvo iz
Zrenjanina. Tako je!
Stigla ekipa, pomalo umorna od puta. Daleko je Zrenjanin,
valja stići do Banjaluke. Oktobar, po običaju, sumoran,
laste se opraštaju, prohladno je. Čekamo da nas neko
prozove, da izađemo iz reda, izdvojimo se tako da gosti vide
kod koga će na konak i ostalo. Dodijeliše i Lidiji Barišić
drugaricu. Mala lijepa, skoro kao i Lidija. Mi, dječaci, svi
bi da se upoznamo, a Lidija neda, nego vuče novu drugaricu
svojoj kući. Vidi Predrag Jakovljević da je ”mala” umorna
ali ne pretjerano. Crne, banatske okice po nama šaraju, a
Peđi se učini da na njemu najviše zastaju. Prilazi, ruke
pruža, upoznaje se i nudi Peđa, da stvari joj do Lidijine
kuće ponese. Banaćanki nešto mili ovi gestovi al’ ”šefica”
Lidija neda, pa neda. Veli:”Neka, hvala, moj brat će joj
ponijeti stvari!”. 
Peđa je uvijek ”na prvu loptu išao” ali nije svaki put
golove davao!

Prespavaše naši gosti dan, dva u Banjaluci, posjetiše
nekoliko destinacija u neposrednoj blizini, pa ih ispratismo
kući. Vidimo se u maju sljedeće godine! Malo smo više
očekivali ali takva je mladost. Stvori u glavi iluzije pa
kada se sa realnošću sretne, onda se osjećaju prevareno. Ni
gosti ne vidješe Banjaluke, onakve kakva ona jeste.

Školska godina teče, a nekoliko novih kandidata se dodatno
trudi da uđe u krug odlikaša VIII d. Stvaraju se bolje
startne osnove za upis u srednju školu. Već je to znak za
ulazak u prvu orbitu zrelosti. Novu ’77. dočekaše zajedno,
kod Sonje Subotić: Mira Milunović, Lidija Barišić, Amir
Hotić, Mišo Stojaković, Dado Udovčić i još nekolicina njih,
a ovdje mi sjećanje pomalo blijedi. Rupe u ozonskom omotaču
me, inače, podsjećaju na rupe u pamćenju. Valjda neće
zamjeriti oni nepomenuti. Bio je to prvi nukleus za
stvaranje onih pravih, vječnih prijateljstava. Do kraja
godine, ovaj krug se širio i zaokružio na čitav VIII d. 
Svi smo bili, da kažem po Jokanu, polivalentni. Koliko god
se ovaj isječak nekome učinio beznačajan, imamo naročite
razloge da ga aposrofiramo kao jedan od najznačajnijih.
Licentia poetica, sloboda pjesničkog izražavanja, što bi
rekao Šikić. Skup A(prijatelji) identičan skupu B(svi iz
VIIId), što bi rekla Kiva. Možda posljednja tvrdnja nije
matematički najkorektnija ali vrijeme je pokazalo da u njoj
nema značajnije greške. Dolazi finale.

U proljeće je Banjaluka, neizmjerno zavodljiva. Kad ozeleni
i probehara, s obe strane Vrbasa, zahvati te čudan nemir pa
ne znaš gdje bi prije niti kuda bi sa sobom. Svaki pogled
djevojački, čak slučajan, tumačiš kao zov i čežnju. Svaka
odlutala lopta s igrališta, zaustavi se kraj nogu neke
krasotice. Za toplih noći, sijaju nečije oči u mraku, nevino
neodoljive. Trčiš za nečim ili nekim, bez plana, ne znaš šta
bi prije. Ako zaspiš, kao da nešto oko sebe propuštaš, pa ne
spavaš. Sutra, opet, sanjaš hodajući. Čudna alhemija. Spoj
mladosti, proljeća, voljenog grada, prijatelja, prvih
poljubaca. 
Proljeća u Banjaluci - zbunjuju!

Dvoje iz VIIId šeta i drži se za ruku u jednom od proljetnih
sumraka. Srca im kucaju kao u lastavica kad prelete
Sredozemlje i vrate se s juga kući. ”Skontali se” odnedavno
pa istražuju šta skontavanje donosi i daje. Vode veoma
ozbiljnu diskusiju o tome da li se može od poljubaca
zatrudniti! Kao da su jednom nogom zakoračili preko
zamišljene crte koja označava odrastanje, a drugom još
čvrsto stoje u djetinjstvu. Imena namjerno izostavljamo.

U psihologiji postoji izraz ”konflikt istovremenog
privlačenja”. Privlači te da u proljeće, još mjesec, dva do
kraja škole, napraviš bolji rezultat i bolje ocjene, a, s
druge strane, magnetično vuče sve ono iz prethodnog pasusa.
Koliko je ovaj konflikt izazvao nevolja i frustracija u
svima nama, sjetite se samo. Valja nam ići dalje! Počinje
završni račun. Nastavnici sabiraju ”umjetnički dojam” u
završne ocjene, a to nam svima u VIII d, ide naruku. Ko o
čemu, osmaci o bodu za vrlodobar, dva boda za odličan,....i
tako cure posljednja zrnca iz pješčanog časovnika na kojem
piše : ”MALA MATURA”. Ostalo nam još da skoknemo do
Zrenjanina, vratimo se i – gotovo. Svako svojim putem, kako
zna i umije. Prije nego se rastanemo na 30 godina, da se
zadržimo još koji dan na ekskurziji.

Umalo zaboravismo nešto važno. Te, 1977. godine, sportski
timovi iz OŠ GSR su pobijedili u svim takmičenjima na nivou
grada, a u košarci smo, prvi put, postali prvaci Republike.
U svim sporskim timovima, izuzev nekoliko dječaka iz ostalih
razreda, većina su bili iz VIII d!
Fudbaleri su postali pobjednici gradskog prvenstva osnovaca
na velikom Gradskom stadionu, neposredno pred prvoligašku
utakmicu Borac – Crvena Zvezda. Kompletan tim je bio
sačinjen od mladića iz VIII d. 
Eto, za istoriju.

Dođosmo u Zrenjanin, grad iz čijih česmi curi žuta voda.
Nisu oni krivi ali Banjaluku počinješ voljeti još više.
Ravan i dosadan banatski gradić, mirnih i vrijednih ljudi,
ne stvara potrebu da u njemu dugo ostaješ. Tek tada shvatiš
da nije bitno gdje na ekskurziju ideš. Bitno je da ideš i to
sa svojima. Da ideš, putuješ, pjevaš i voliš. Tek tada se
mala enklava, VIIId, ”otvorila” prema susjedima.
Multirateralne odnose sa drugim odjeljenjima, tačnije
djevojčicama iz drugi odjeljenja, otvorio je, a ko bi drugi,
nego Dado Udovčić. Ostali su slijedili njegov primjer u
smislu odvojenih, bilateralnih i usamljenih razgovora sa
kolegicama iz a, b i c odjeljenja. I ne samo razgovora, nego
i neposredne razmjene iskustvenih dostignuća. 
Dakle, tek u Zrenjaninu smo ”otkrivali” naše.

Postoji još kod nekoga nekoliko požutjelih fotografija sa
ovog putešestvija, a u mojoj arhivi, samo sjećanje na
prekrasno izvajane duge noge koleginice iz ”a” odjeljenja.
Zaboravih joj ime, Bog da mi dušu prosti. 

Neki su se slikali u ZOO vrtu u Beogradu, a neki su toliko
majmunisali da smo se radije sa njima slikali. Sa nama je
išla naša Branka, zamjenjujući Kivu. Branka je tada stasom
podsjećala na neku našu kolegicu, a danas djeluje mlađe od
mnogih. 
Brano, ako u sljedećem životu budemo morali ponovo ići u
osnovnu školu, Vi ćete nam biti razrednica. Definitivno.

U povratku smo bili mirni kao jagnjad. Niko se više nije ni
šalio ni pjevao. Izbjegavali smo priče o rastanku. Takve
priče rađaju suze. Ko voli suze !? 
Stigosmo kući, a sutra po svjedočanstva i – gotovo. Nismo
baš tako zamišljali. Nekako je došlo prebrzo. Kao da se za
ovo nismo dobro pripremili. Ne stigosmo jedni drugima reći
ono najvažnije, ono što smo možda prećutali. Ostadoše samo
imena u dnevnicima, podaci u matičnim knjigama i, to je to.
Gotovo
Prvi dan aprila, 21. vijek, III milenijum, godina gospodnja
2007., Kafe bar ”Ajax”. Našli se dva drugara i Nožinić
predloži da se sastanemo. ”Ko da se sastane?”, upita
Stojaković. ”Pa, mi.”, ”Koji – mi?”, ne konta ovaj drugi.
Misli ovaj prvi da svako iz VIIId zna brojeve u dnevniku
svakog od nas. Misli da svako od nas samo o sastanku sanja.
Misli da svi znaju da je ovih dana 30 godina ”male mature”.
Misli da niko drugi ništa ne misli nego samo o sastajanju.
Misli Dado da se Miloš sjeća kako mu je nedavno, na Duškovoj
sahrani, ovo pomenuo. Da ne postane dosadno pričati o tome
šta je ko mislio da misli i koliko ko, uopšte, misli,
skraćujemo priču. Dogovoriše se da okupe VIII d 2. juna
tekuće godine. Na sve poznate adrese, a takvih je na početku
bilo najmanje, uputiše sljedeći tekst:

Draga(i) .......(pa ime),

Prošlo je, vjerovala (vjerovao) ili ne, 30 godina od jednog
značajnog događaja u našim životima. Ovih dana je pune tri
decenije od “male mature” VIII D razreda OŠ Georgi Stojkov
Rakovski iz Banjaluke.

Te, 1977. godine, dovršili smo najljepši period našeg
odrastanja i druženja pa krenuli, svako svojim putem, dalje.
Nekad smo se sretali, često družili, a nerijetko i voljeli.
Neki se  od tada nisu ni  vidjeli!
 
Nekolicina iz  VIII D, ostala  je da živi i radi u našem
Gradu, Banjaluci. U jednom od susreta, razvila se ideja da
se sastanemo u povodu ovog lijepog, 30-ogodišnjeg jubileja.
Formirali su mali Odbor za organizaciju i dogovorili da, 

u subotu 02. juna 2007, okupljanje bude u café “Ajax” u
blizini naše Škole (vidi mapu) u 11:00 č.

Planirali smo orijentacioni program, a on izgleda ovako:
•	11:00 –okupljanje u “Ajax”-u. (kafa, druženje,
pozdravljanje, prisjećanje, uspomene,…),
•	13:00 do 14:00 školski čas(kontrolni iz matematike) i
prozivka u OŠ Georgi Rakovski,
•	14:00 do 16:00 odlazak na groblje i odavanje pošte našim
drugarima koji nisu među nama,
•	20:00 večera, ples i uživanje u susretu VIII D.

Nadamo se da će na ovom skupu biti prisustni neki od naših
nastavnika i da ćemo se sa njim podsjetiti se na najljepše
dane djetinjstva.
Skupljali su ova dvojica adrese, brojeve telefona, podatke
od radbine. Saznali su da nam VIII d živi na 4 kontinenta.
Sjetili se da nam četvorica nisu u životu. Bojažljivo se
raspitivali o zdravlju nastavnika da se negdje ”ne izlete”.
Ostavljali poruke na stotine sajtova na kojima se dijaspora
”okuplja”, ”srfali” po telefonskim imenicima i, zajedno,
ispili stotinu kafa.

Trajaše to, bezmalo, puna 2 mjeseca. Ne stigoše naći:

1.	Soldat Gorana. Kažu da je u Peruu, Južna Amerika,
2.	Sedić Miroslava. Vele da negdje po Australiji muzicira,
3.	Garaču Željka. Zna se da je u Švedskoj. 
4.	Mandić Josipa – nepoznato mjesto boravka.
5.	Hotić Amira – Australija.

Ostalima su, na ovaj ili onaj način, ”aber odaslali”. Zna se
da su ovi čuli i saznali za naum okupljanja i obilježavanja.
Na dan ”de”, osmog ”de”, stigli su i bili prisutni 2. juna
2007.:

1.	Nožinić Davor,
2.	Udovčić Damir,
3.	Barišić Lidija
4.	Gajić Milenko,
5.	Popović Rade,
6.	Jakovljević Predrag,
7.	Gojić Milena,
8.	Vukolić Gordana,
9.	Mijić Snježana,
10.	Petković Igor,
11.	Marković Vesna,
12.	Stojaković Miloš,
13.	Milunović Mira,
14.	Lakić Željka,
15.	Žižak Viktorija i
16.	Vranješ Ljubinka.




Od nastavnika su došli Branka Pašić i Pero Nikolić.

Javili su nemogućnost dolaska: Sonja Subotić, Jadranka
Božunović, Maja Gorić, Elma Ibrišagić i Cipar Snježana.
Maksida Draganović je poruku dobila na 2 dana prije skupa, a
živi u SAD (Utah). Objektivno, nije mogla doći.

Od nastavnika, zbog zdravstvenih problema, nisu mogli
prisustvovati skupu: Makivija i Marko Pavlović i Ante
Šikić.

Na sastanku u ”Ajax”-u bili su i: otac, supruga i djeca (kći
i sin) Ranka Antonića; majka i tetka Željka Kuruzovića i
supruga Duška Stankovića.

Ostali: samo oni znaju razloge svog izostanka, a nama ih
nisu saopštili.

Posjetili smo grobove naših drugara koji nisu među živima.
Odnijeli smo cvijeće i zapalili svijeće.
Sve zajedničko vrijeme smo proveli onako kako smo i
planirali. Bilo je nezaboravno.
* * *

Nakon prethodne faktografije, koju smo dužni istoriji,
iznijećemo ono najbitnije. Ono zbog čega smo morali, htjeli
i željeli da budemo taj dan zajedno. 

Neke stvari o kojima slušaš, čitaš, čuješ, a događaju se
drugima, djeluju nevažno. Ako se dogode tebi, onda im vidiš
stvarne ”dimenzije”. Tako to biva kada dopustimo sebi
površnost, kada smo uskogrudi i kada zaboravimo ”tablice
vrijednost”. 

Tijelo čovjekovo je ”izdajnik”, a sjećanje još veći. Jedino
emocija, ona prava, nepatvorena, ne vara. Osjećanje ne slabi
nego, čini se, jača. Ono je katkad u hibernaciji, dok
jurimo, trčimo, lažemo i borimo se za, najčešće, bezvrijedne
stvari, u sopstvenom neznanju. Emocija se probudi, taknuta
zalutalom misli, slučajnom situacijom, neplaniranim
susretom. Nešto u nama bukne, ponese nas u visine, napravi
zbrku, traži reviziju ”pravila” koja prethodno usvojismo. 
Svakako, nije u svakog isto. Po tome smo i različiti. 

Vrijedi nekada napraviti pospremanje samoga sebe. Napraviti
”generalku”. Zna biti korisno izdvojiti se kratko iz
svakodnevnog toka, zastati, promisliti. Počastiti sebe nečim
za čim čezneš, a zaboravio si. Vjerujte, vrijedi!
Naš dragi školski drugar Davor, dao je sebi za pravo da se
počasti. Počastio se idejom da skupi drugare nakon 30
godina. Od kada je sina upisao u osnovnu školu, onu istu u
koju je sam išao, kao da je, uz svoje dijete, proživljavao
”već viđeno”. Deža vi, što bi rekli Aboridžani (šalim se,
Dado, to kažu Francuzi). Dok obavlja roditeljsku dužnost,
odlazi u školu, prati dijete, ide na roditeljske sastanke i
sluša dječiju graju po hodnicima, Dado čuje još jednu
”muziku”. Čuje zvuke jedne mladosti koja žamor stvaraše na
istome mjestu prije trideset i više godina. U licima
djetetovih drugara traži sličnost i crte svojih kolega i
koleginica, današnjih 45-ogodišnjaka. Zastane u dvorištu
škole pa u kakvom vragolanu prepozna Pigija. Uoči neku malu
ljepoticu-pametnicu i pita se jel’ ima neke veze sa Sonjom.
U krupnom, sigurnom dječaku «prepozna» Garija. Osvrne se i
čuje nekog klinca kako «pametuje» ostalima. «Liči li ovaj
mali na Šomija?», zapita se. «Je li ona crnpurasta slatkica
naša Mira?».  Pogleda  Dado naviše,  ka prvom spratu i vidi
malog šminkera kako nekoj djevočici nešto šapuće na prozoru.
«Da li je to neki novi Udovčić?” Prođe kraj njega vaspitana,
uredna  i lijepa djevojčica i poželi mu dobar dan. ”Lidija,
jesi li ti to?”, misli u sebi Dado. 

Uspio je Dado! Uspio je okupiti 2/3 VIII d i provesti sa
njima dvadesetak sati. Pojurila većina da stigne na
sastanak, da budu zajedno, da se druže i sebi želju
davnašnju ispune. Nekolicina nije mogla zbog obaveza, a
željeli su snažno. Naša Cipar Snježana se spremala mjesec
dana za ovo, a desilo se da je neki novokomponovani
biznismen, Snježin poslodavac, prvo joj odsustvo obećao, a
potom obećanje prekršio. Tako to rade skorojevići! 
Snježana radi u ugostiteljstvu i mi joj obećavamo da ćemo se
češće sastajati. 

Tek nekoliko njih nisu spoznali čaroliju okupljanja drugara
pa im ovo nije ni značilo. 
Po tome se i razlikujemo (ponovo).

Svi smo željeli imati ogromne ruke, od po 5 metara, da
njima, odjednom, sve zagrlimo. Poslužiše i ove što imamo pa
grlismo sukcesivno, jedno po jedno. 

Nađosmo se tog 2. juna rano, u cik crnogorske zore, u 11
sati. Neki se od 1977. do tada nisu ni vidjeli. Dođoše nam i
dvoje nastavnika – isti kakve smo ih prije 30 godina i
ostavili. Održasmo čas engleskog umjesto matematike. Brana
nam Kivu zamijenila kao što je to uradila prije 30 godina na
ekskurziji. Razrednici našoj, doktori preporučili da ne
putuje. Neka je ona nama živa i zdrava, a mi ćemo otići do
nje i ponijeti sa sobom sve slike i priče, nek’ ne brine.
Naš Pero godinama nije ni ušao u školu u kojoj je najveći
dio radnog vijeka proveo, a sa nama ulazio i dan proveo. To
su naši nastavnici iz onog vremena ”dok je Bog hodao po
Zemlji”. 
Trudili smo se da se oni ne postide svojih radnih rezultata
– nas iz VIII d. Kažu da smo uspjeli. 

Svi zajedno obiđosmo ”vječne kuće” četvorice školskih
drugova. Svakome smo nešto rekli o tome koliko nam nedostaju
pa ako čuju, biće im sve jasno. Ostavismo ”In memorijam” u
novinama da svako zna, ko pročita, koliko smo svoje drugove
voljeli i koliko smo bez njih usamljeni. Poručili smo im na
grobovima da nas i oni drže danas zajedno i na tome im
zahvalili. 
U VIII d svako svoje mjesto ima i imaće ga dok makar jedno
na sastanke buduće bude dolazilo!

Rastali smo se nakratko u kasno popodne samo da kućama
stignemo i večernje odore za izlazak obučemo. Bili smo u
restoranu ”Jadranka”, pa je to bio jedan od razloga da iz
Amerike zovne naša Jadranka i sa svakim od nas telefonski
popriča. Precizni Dado Nožinić koji brine za sve statistike
VIII d, izmjerio je da je Jadranka sa nama pričala 1 sat i
20 minuta. Sposobna je naša Jaca, snaćiće se ona za
telefonski račun kad joj stigne. Jadranka nam je poslala i
jednu lijepu priču o prijateljstvu pa smo je svima
ispričali. 
To je bio Jacin poklon svojim drugarima. 

Pred nama bogata trpeza, a niko je i ne probava. Samo piće
traže i u kolo se hvataju. Samo jedno drugo na ples zovu i
fotografišu se zagrljeni da sjećanje, nedajbože, opet ne
izda. 
Trajaše sve do iza ponoći u veselom raspoloženju, a tada
ispratismo, izgrlismo i izljubismo Branku i Peru, koji
kućama odoše. Zahvalismo im na svemu retrokativno, a posebno
na tome što dan sa nama provedoše. Sigurni smo da je i našim
nastavnicima bilo lijepo sa njihovim đacima. 
Eh, da nam je sreće i snage da nastavnike svoje u ljudskosti
i poštenju dostignemo!

Prošla ponoć, fajront najavljuju, a VIII d se tek ugrijao za
utakmicu. Nema nam druge nego kod Dade u ”Ajax”. Čitav kafić
samo za nas. E, to što je poslije bilo, niko od nas dugo ne
imaše. Provedosmo svu noć u pjesmi i igri, sve grleći se,
kako to drugari rade.
 
Da vas pitam nešto? Sjećate li se sa početka ovog štiva one
”zamišljene crte” što dijeli odrastanje od djetinjstva?
Sjećate li se ono dvoje iz VIII d što za ruke držaše se? A
zašto vas to pitam? Pitam jer sam osjetio, saznao i vidio da
smo danas, 30 godina poslije, čvrsto stali jednom nogom na
onu stranu crte koju zrelost zovu. Kažem, jednom nogom, a
vjerujte, ona druga još dodiruje ono djetinje u svakome od
nas. 
To sam u sebi otkrio i u svim drugarima svojim dok smo se na
30-tu godišnjicu ”male mature” družili.

Pred kraj, poželih da kažem nešto što sam već govorio, a još
tako mislim i osjećam.
Naime, suviše je kratko naše postojanje na Planeti u odnosu
na vječnost. Mi smo samo tren i djelić vremena i
beskonačnosti. S druge strane, na raspolaganju nam je i
previše vremena da ne učinimo ništa što bi nas učinilo
vrednijima u očima naših potomaka. 
Zato smo sve ovo radili, priredili i napisali.

Negdje sam koristio ”mi”, a negdje ”ih-formu”, što bi rekao
Šikić Anto. Nije to slučajno, nego su me drugari iz VIII d
ovlastili da sročim nešto što bi svako od njih izrekao i iza
tih riječi stajao. 
Mnogi od nas  bi to i bolje uradili ali, računam, dovoljno
je i ono što dodatno osjetite čitajući i znajući ”šta je
pjesnik htio reći”.
Kao i sve priče ovoga svijeta i ova naša je subjektivna. To
je nešto što je uslovljeno i tiče se autora, odnosno njegova
je krivica. Dakle, nemojte mu zamjeriti na određenoj
”diskriminaciju” u broju ”pominjanja” i ”nepominjanja”
nekoga i nečega. 
Sve što je, u tom smislu, nekorektno, posljedica je
”nedostatka autorovih kapaciteta”. Bilo onih koji se tiču
pamćenja i sjećanja ili nekih drugih subjektivnih
nedostataka. Oprostite mu u svakom slučaju jer imaše
najljepše namjere. Ova priča će, vremenom, dobiti nove
stranice koje će svi iz VIII d popunjavati u nekim sljedećim
susretima i druženjima. Tek tada će postati – prava. Do
tada, pokažite je vašoj djeci, supružnicima i prijateljima.

Možda će uočiti ono što jeste: čudesnu formulu prijateljstva
nekadašnjih učenika D-odjeljenja Osnovne škole ”Georgi
Stojkov Rakovski” iz Banjaluke.

Vidimo se na sljedećim godišnjicama ”male mature”, makar i
ne bile ”okrugle”.






Komentar Nr. #139
Od : Za Shommy
Datum : 11.06.2007.
 E..... svaka cast za ovaj esej! Ni neki poznati knjizevnik
ne bi ovako opisao lijepe dane 70.i 80. godina.Hvala na
opisu mene,nast. Branke! Nisam ni bila svjesna da sam tako
izgledala,ali sam bila svjesna kako da vas bar malo naucim
da se sluzite engleskim jezikom. 
 Koliko mnogo emocija u ovom tekstu i koliko ih je bilo na
tridesetogodisnjici male mature..nezaboravno! Kada ce
fotografije biti gotove? HVALA NA SVEMU I NADAM SE DA CE NAS
SLIJEDECI PUT BITI U VECEM BROJU.

Pozz Branka Pasic Trninic.



Komentar Nr. #140
Od : Sommy za Branku
Datum : 12.06.2007.
Draga nasa, neprevazidjena, nastavnice Branka,
iako smo se culi i fotke sam vec pripremio (ima ih nekoliko
stotina), zelim da zahvalim na lijepim rijecima. Desava se
to kad "olovka pise srcem". Moglo se o Vama i pomenutim
kolegama napisati mnogo, mnogo vise i mnogo bolje, a esej je
samo djelic zahvalnosti za sav Vas trud od ekipe iz VIII d.
Vas bih zamolio da potrazite stare fotke, a one bi posluzile
za jos jedan projekt - dokumentarac o nama.

Best regards,
Shommy




Komentar Nr. #141
Od : boba panic (bobapanic@yahoo.com)
Datum : 13.06.2007.
dragi brate i ostali panici u dalekom svijetu.pozdrav iz
banjaluke od panica koji zive ovdje. javi se mail na moju
adresu



Komentar Nr. #142
Od : skvo - za dodobird
Datum : 03.07.2007.
Pozdrav dragoj nastavnici Branki  Ne mogu Vas zamisliti kao
penzionerku. Kad se sjetim Vasih casova..Nas VIII A je bio
nemirno odjeljenje i naljutimo Vas , a Vi  lupite dnevnikom
o katedru da nas utisate, ljutito nas gledate a mi curice
sapucemo jedna drugoj ..."Vidi sto je slatka kad se
naljuti". Bili ste i ostali najomiljenija nastavnica nase
generacije.

 Pozdravljam druga iz  razreda "dodobird"-a, ono sto ja znam
o raji iz naseg  razreda:
1.	Bajić Slavica, masinski inzinjer je i zivi i radi u
Banjaluci,udata, ima djecu i mislim da sa muzem ima privatnu
firmu;
2.Hankić Nedžad, zivio je dugo u Zagrebu, ozenio se i razveo
mislim da iz tog braka ima kcerku
3.Knežević Marina, zivi u Banjaluci udata za Zorana
Konjevica -Konju
4.Cosic Melita, zivi u Banjaluci, udata ima dvije kcerke i
ima unuka starog 7 godina
5. Majstorovic Biljana, zivi u Banjaluci
6.Malkić Edita, zivi u Svicarskoj sa muzem i djecom
7.Račić Vesna, po zavrsetku srednje ekonomske skole otisla u
Njemacku kod tetke i tamo je jos uvijek. Prije par godina
sam je srela,  lijepa je kao i  uvijek sto je bila
8.Radulović Snežana, razvedena, imala u Banjaluci stalno
neke butike, zivi u Srbiji mislim u Pozarevcu odkud joj je
majka
9.Štula Branka, bila udata za pokojnog Zvonimira Fustara -
Fonzu, sada sa kcerkom zivi u Kanadi
10.Toman Hana, udata, ima dve djevojcice, radi u sudu,
mislim da je sudija ili tako nesto
11.Josipovic Renata, sa muzem Misom i dvoje djece zivi u
Australiji
12. Oba Milosevica zive u BAnjaluci. Dule ima tako-takoneki
smijesan brak, a Dojcin ima lijep brak, vrijedno su on i
supruga radili sa veleprodajom voca i lijepo zive, ne znam
koliko djece imaju

Nasa razrednica Bozana Djurasovic mislim da je jos uvijek u
Svici sa drugim muzem. Prije 5-6 godina sam se srela s njom
opbzirom na godine..jos uvijek lijepo izgleda. Znas li ti
"dodobrid" jos  ponesto o nasoj raji iz  razreda? Znas li
ista o Crkvi - M. Crkvencicu?

Veliki pozdrav svima a posebno nasoj najdrazoj nastavnici
Branki




Komentar Nr. #143
Od : dodobird
Datum : 04.07.2007.
Nije bolan Cosic Melita, vec Kuljic... a Marina je u
Australiji koliko znam, udata za legendarnog "komentatora"
na Kajaku - Sileta Vojinovica (ima je i na slikama u nekom
Kajak albumu). Stevo je u BL... sa njim sam se cuo par puta,
Dzamija je u juesej, Bajic, njegov nerazdvojni je po
Stevinim rijecima u BL... Bernard je u Zagrebu... eto toliko
otprilike, a da smo bili nemirni, jesmo i to poprilicno... a
nastavnica Branka je znala udarati po katedri i sa dva ili
cak i tri dnevnika... to je tek bila detonacija... a ko si
ti, ako nije neki problem, jer ja sam Mladen, uostalom sve
to se desavalo u proslom Milenijumu, pa izgleda tako jako
daleko, a kao da je bilo juce...



Komentar Nr. #144
Od : Skvo -za Dodboird
Datum : 05.07.2007.
Da Melita je bila Kuljic, ali je udata za Branu Cosica pa
zato upisah Cosic. Nisam to ni primijetila. 
Sjetih se jedne  price i..Mladenke.  Da na spisku nema G
Mladena. Svaka ti cast kad si se sjetio skoro svih imena. Na
koji e-mail mogu da ti se javim?



Komentar Nr. #145
Od : dodobird (dodo.bird@btinternet.com)
Datum : 05.07.2007.
pa na ovaj gore, recimo, mada me aluzija na pricu o Mladenki
navodi na ... hmmm, sta li je to? Pozdrav za tajnovitu
drugaricu iz razreda.



Komentar Nr. #146
Od : Branka Pasic Trninic
Datum : 07.07.2007.
Dragi moji djaci, bas mi je neprijatno zbog tog dnevnika,ali
sam kasnije presla na lupkanje kljucevima... Puno vas sviju
volim i pozz! Sta mislite da se nekako organizujemo i vidimo
u BL!?
Sviju bih voljela vidjeti! Vasa BRANKA!



Komentar Nr. #147
Od : Borik
Datum : 06.08.2007.
Da li neko poznaje Sasu Ninkovica (`72 ili `73 godiste)? Ako
poznaje, da li zna gdje je on, sta radi i ostale stvari..?
Unaprijed hvala!



Komentar Nr. #148
Od : coriolan
Datum : 28.08.2007.
zanimljivo je da je Derix trebao da ode da bi se omogucilo
picopevcima tipa Udovcic da se raspilave u tom poslijeratnom
BL haosu. Lijepo napisano, ali u cemu je poenta? Nekad bilo,
sad se spominjalo... i jos nesto, ako mu je braco vozio
generala, treba da zna da to i nije tako bezazleno, mada je
i samo spominjanje iskompromitiranog akademika Beckovica
dovoljan razlog da se priupitamo... 
A jos je i tata Zhare bio shevac, ali to jos uvijek nije
znacilo da je playboy... u banjaluckom kontekstu to je jos
uvijek samo - shevac... i nista vise.



Komentar Nr. #149
Od : igor
Datum : 08.09.2007.
Ako je to Alexandar PANIC neka mi se odmah javi sjedili smo
zajedno u skoli i osnovali prvi band u skoli.Mislim da ces
se sjetiti igor



Komentar Nr. #150
Od : maki (nova varos)
Datum : 13.09.2007.
prvo da pozdravim svu raju iz moje drage skole hahahah.A
vidim da niko nije pomenuo nasu teta Melu iz kuhinje a svi
ste se grebali za kiflu kod nje sram vas i std da vas bude.A
ti trebovac reci da nesviras vise i da si kamijondzija sad i
to ekstra.A ti capljo gdje si ti nasa rodo selico
hahah.Vidim da se spominje frizider i pijanke  ja koliko se
secam nije svako mogao da sjeda tamo u moje doba se znalo ko
moze a ko ne.A sad da spomenem malo legende stare ko je bio
kad smo kod frizidera Dzildu zatrpali pokosenom travom i
izdzeparili ga ili cora bake u bazenu malom i zmure na skoli
pa kad nas Ranko policajac ganja.Ili kad murija ganja Dulcu
pokojnog preko skolskog pa se on popne na kucu na cosku
ulice preko puta malog Dragana.Imam ja veliku arhivu u glavi
o staroj raji iz Nove Varosi da nemam vremena da pisem jer
sad sam u Holandiji pa reko da malo se javim.Inace sam kod
smrdljivi Sveda i udaram ih po guzi hihi.Vidim ljudi se
hvale sa svedskom i ponekim zemljama ali sve je to isto
sranje;nema nista bolje od nase B.L sad sam bio tri mjeseca
i bilo je pravo ko kaze da nije taj laze.Zasad toliko pa se
cujemo raja



Komentar Nr. #151
Od : Nerva (nemam)
Datum : 22.09.2007.
Dali se ti mene sjecas Panicu evo ti moj broj telefona u
Melbournu Australija 0061383608568



Komentar Nr. #152
Od : dominovic (d@hotmail.com)
Datum : 27.09.2007.
ljudi javi te se ko je bio kod makivije-kive,ko kod
dominovicke ifeta i ostalih generacija 1972



Komentar Nr. #153
Od : Drasko Suman
Datum : 08.10.2007.
Pozdrav mom velikom drugu Jasminu Alagicu koji me je
zaboravio,vjerovatno slucajno, nabrojati da smo isli zajedno
u razred kod Djurasovicke, a ja sam kasnije presao u
f-odjeljenje kod Celinke, divan pedagog i covjek. Uvijek se
rado sjecam tih skolskih dana, Skende koga i danas srecem,
naravno i Bobe Panic, Buce, Verice, Harisa ,Irene,
Aleksandre, Tanje Zivic koja je u cetvrtom razredu preselila
u Nis, Darka Jurisica mog druga iz Pelagica,kao i svih
ostalih. Posebno se sjecam kad smo isli na babine kod
nastavnice Branke, kako godine prolaze, pa ja imam dvije
skoro odrasle cerke. A kakva slucajnost, danas sretnem u
jednoj trgovini nastavnicu Dominovic nakon toliko godina.
Svima puno pozdrava, naravno i mom skolskom drugu Olegu
Sladoljevu, Oljegu Papcu, Natasi Greb, Tamari i Ljilji.
Sjecam se Olegove i Vjekine UFO sekcije, itd... Veliki
pozdrav svima, izvinjavam se ako sam nekoga izostavio, ali
svi su mi prisutni u sjecanju, na tezgi kod KOKE u
Drzicevoj.



Komentar Nr. #154
Od : Jasmin (jasmin@novavaros.se)
Datum : 10.10.2007.
Skoro sam javno priznao da mi sjecanja blijede ali sad kad
si se javio...pa naravno da se sjecam svog druga. Puno smo
mi toga predeverali zajedno da bi tek-tako iscezlo. 
Divno je uspostaviti ponovni kontakt nakon svih ovih godina.
Vidim, pobrojao si neka imena za koje nisam odavno nista
cuo.
Sjecam se Tatjane Zivic, divna djevojka....medjutim, totalno
sam zaboravio da se odselila za Nis, i to tako davno.
Volio bih znati sta je sa Olegom, Vjekom...gdje su zavrsile
Tamara i Ljilja, kako zive Oljeg, Natasa, Boba...
Ako hoces, mozes mi se javiti na e-mail.
Puno te pozdravlja stari skolski.



Komentar Nr. #155
Od : M@j@
Datum : 11.10.2007.
Ja sam '93 godiste i jos idem u OS:"G.S.Rakovski".U skoli mi
je super zbog razreda i ne bih voljela otici iz skole,ali
sta cu moram u srednju.Uzivacu u osnovnoj jos do maja a onda
baj,baj G.S.R.Vecina nastavnika je odlicna i jako ce mi
nedostajati(kao i drustvo iz skole).



Komentar Nr. #156
Od : Dalibor Kristo (daliborkus@yahoo.com)
Datum : 24.10.2007.
za Aidu/Fatu:
ja sam isao s tobom u razred.  Ja sam ostao u Banjaluci do
kraja osmog razreda (1993.)

S nama su razred isli:

ti: Alibegovic, Aida (Fata)
Bajic, Bojan
Basalo, Zeljko
Delic, Igor
Dizdar, Sanela
Djakic, Jovica
Djuric, Mirjana
Fazlijevic, Indira
Graorac, Slavica (Caca)
Ikan, Nerma
Ilic, Bojan (Celo)
Italo, Zlatko
Jungic, Boris
Kapidzic, Zlatan
Karic, Nemanja (Kara)
Knezevic, Titoslava
Lepir, x.
Lipovac, Renata
Lukic, Milica
Malesevic, Drazen
Mijatovic, Nikola
Miletic, Mile (Mika)
Novkovic, Bojan
Regoda, Sanja
Trebovac, Bojan (Treba)
Vukosavljevic, Dejan (Stari)
X., Darko
X., Davor
X., Nina
X., x. (Vericina kcerka)
X., Zana
Z., Lidija
Zulic, Djana

Neki od ovih ljudi su bili s nama u razredu svega godinu ili
dvije.  Ima to jos par ljudi cijih se imena ne sjecam.  Bio
je djecak iz Motika koji je bio s nama u 5. razredu pa je
onda pao godinu.  I Drazen je pao godinu, ali njga se
sjecam, jer je bio s nama vecinu godina.  Bio je s nama i
neki Dragan. Godinu dana stariji od nas, ali je i on pao
godinu, pa je dosao kod nas u razred.

Od nastavnika se sjecam:
Evica Andrijevic -- razrednica, geografija
Pero -- likovni
Branka -- engleski
Dusanka -- istorija
Zeljo -- fizicko
Chesha -- biologija
Verica -- muzicko

javi se na e-mail...

Pozdrav svoj raji

Dalibor (Krike) Kristo




Komentar Nr. #157
Od : Sanda
Datum : 26.10.2007.
Je li poznaje neko Belmu Unkic, udala se nekad u Novoj
Varosi a zivjela je prije toga u Boriku? Zanima me sta je sa
njom..



Komentar Nr. #158
Od : Nerma Ikan
Datum : 27.10.2007.
Puno pozdrava Daliboru i Fati.



Komentar Nr. #159
Od : Za Draska S. (revia784@hotmail.com)
Datum : 28.10.2007.
Veliki pozdrav mom skolskom drugaru Drasku iz
f-odjelenja.Hvala na sjecanju.Bilo je to jedno sretno i
bezbrizno vrijeme.Pozdrav za sve ucenike i nastavnike nase
skole a posebno za moju generaciju(1966/67).Bilo bi lijepo
da se sretnemo ponovo u svom gradu u svom skolskom dvoristu
sa onim istim osmjesima na licima.
Verica



Komentar Nr. #160
Od : Slobodan (slobodan.dzudzelija@gmail.com)
Datum : 29.10.2007.
VIIIc 
Razrednica Radojka Dominović

Pokušacu da se sjetim nekih imena:

Antonijević Milivoje,Bandov Predrag,Mrzić Nenad,Marčeta
Rade, Vukosavljević Milan,Šimić Marijana,Jusufagić
Zlatan,Praštalo Goran, Komljenović Dako,Marić
Leonila,Šumaher Lidija,Ristić Snježana,Brković Spomenka iz
Motika,Mandić Ivo iz Motika,Šipka Dragan iz Motika i Šipka
Dragan Nova Varoš, Martinović Mario, Stevandić Predrag,
Hrnjaz Siniša,Dojčinović Božana, Dizdar Suzana,pok.Bojanić
Duško,Sladojević Srđan,Pavković Milijana,Klasić
Branka,Vukmir Željko, Marić Nebojša, Kasipović Marko iz
Motika,Vojinović Tanja i Vesna,Crnadak Suzana,Jerković
Darko,Džudželija Slobodan. Ako nisam napisao nekog dopišite,
jer prošlo je dosta vremena.


 



Komentar Nr. #161
Od : Meri (Nino2003@bellsouth.net)
Datum : 30.10.2007.
Cao Sasa,

Isli smo zajedno u razred, ti i Aco SMiljanic ste sjedili
iza mene i Tanje Martinovic. :) U maju sam bila u BL, prvi
put poslije 15 godina i vidjela sam i Bugarsku a i Acu. On
jos uvijek po starom, ganja motore ;)

Pozdrav nastavnici Branki, drago mi je da sam bila vasa
ucenica. Danas mi se to steceno znanje itekako isplati. 

Mersiha Cehic



Komentar Nr. #162
Od : Ima jedna Sanja
Datum : 18.11.2007.
Kod vas je isla u skolu jedna Sanja,mislim da je 68
god...Najljepsa cura.....Joj kako sam bio lud za njom,a jos
uvijek sam malo zainteresovan za nju....hm malo?? Skijali
smo se zajedno nekoliko puta iznad Sehera..Mozda se i
sjeti...A i sreli smo se jednom prije nekih 5 god u
Sjevernoj Europi...Moja tajna ljubav koja se mozda i
javi........Pozdrav svima...



Komentar Nr. #163
Od : Petricevac
Datum : 10.12.2007.
Tko moze reci sta se zaista desilo sa Tijanom Gasic iz Nove
Varosi!
Cuo sam da je ubijena u stanu!Znaju li se motivi i da li su
pocinitelji uhvaceni?



Komentar Nr. #164
Od : jeli ziv i zdrav??
Datum : 10.12.2007.
A nadam se da jeste Admir Dzafic??? zadnja informacija da je
otisao u njemacku....???



Komentar Nr. #165
Od : Goran Pupac (gpupac@yahoo.com)
Datum : 13.12.2007.
Slucajno nabasah na ovaj forum pa ne mogu proci kraj njega a
da se ne okrenem, zastanem i napisem nesto.
Ja sam 1977 godiste, generacija koja zavrsi osmi razred u
ono nezgodno vrijeme 1992. godine.
Kao prvo, veliki pozdrav nasoj nastavnici Branki prije svega
zbog ljudskih osobina a onda i onih vaspitnih jer sto naucih
engleski u osnovnoj i danas znam vrlo dobro. Nastavnice gdje
nam je Dijana sta radi, jel' se udala?
Drazene tebi veliki pozdrav iz BL. Gdje si trenutno, sta
radis, da li ces navracati u BL?
Sto se tice raje iz osnovne moram priznati da ih rijetko
vidjam a sto smo stariji sve rjedje. 
Sa Kizom sam ostao u kontaktu jer zajedno zavrsismo
gimnaziju a skoro smo postali i kumovi. Kecmana cesto vidim
jer drzi neku kafanu blizu mog posla tako da sam mu cest
gost. Ponekad sretnem Marija a i njega sve rjedje jer je
rukometas-golman vrlo uspjesan, trenutno, mislim u
Portugalu. Tu i tamo (jednom u dvije-tri godine) vidim
Cejica, Drazanu Jungic, Biljanu Stankovic, Anicu, Jelenu
Djukic.
Znam da je vecina iz naseg VIII C razreda van BL, pa evo
prilike da, barem na ovom sajtu, utvrdimo gdje su pa ako
bude prilike da se sretnemo pa porazgovaramo o dobrim starim
vremenima.

Veliki pozdrav za sve ucenike i nastavnike OS GSR!



Komentar Nr. #166
Od : Drazen Ilovaca (ilovaca@hotmail.de)
Datum : 13.12.2007.
Bas mi je drago da se netko javio iz mog razreda!Pozdrav
tebi Gorane!
Ja zivim od 2003 u Njemackoj,okolica Stuttgarta!U B.Luci sam
bio par puta od 92!Bio sam bas prosli mjesec za Dan mrtvih u
B.Luci!
Bas bih volio da se sretnemo!Mislim da cu opet u martu pa se
mozemo vidjeti!Sa Marijom sam se nasao jedne prilike u Novoj
Varosi!Koleta isto tako sam par puta posjetio!Puno pozdravi
Kizu(najboljeg ucenika) a i sve druge koje sretnes!Javim ti
se na mail ako dolazim!



Komentar Nr. #167
Od : Indira Fazlijevic Jusic (Karapacko@yahoo.com)
Datum : 30.12.2007.
Ponekad svratim na ovaj forum, sretna sam sto ovako nesto
postoji pa imam priliku da pozdravim sve stare skolske
prijatelje, posebno AIDU(FATU), NERMU I KRISTU.
 
NASTAVNICE BRANKA drago mi je da ste se javili na ovaj forum
jer zelim da vam se posebno zahvalim za sav vas trud. Cesto
sam se kod drustva raspitivala za vas i evo nadjoh vas na
Kajaku. 
Bila sam dobar djak (matematika, hemija, istorija u malom
prstu), ali engleski mi je nakako kaskao, nisam bas talenat
za strane jezike. Ali kako to biva, ironijom ljudskog
zivota, mene "sunce tudjeg neba" ogrija bas u dalekoj
Americi, i ono sto me vi nauciste postade izvor zivota ne
samo za mene, nego i za moju porodicu. 
Na vasim casovima nije bilo prazne price, bili ste pravedni
pri ocjenjivanju, uvijek si dobio bas ono sto si zasluzio, a
vasi diktati su ostali nezaboravni. Da su svi ljudi tako
odano radili svoj posao, bivsa Juga ne bi nikada propala.
Zelim vam dobar provod u zasluzenoj penziji.

Takodje puno pozdrava raji iz Nove varosi!
Indira Fazlijevic Jusic



Komentar Nr. #168
Od : pip (zoran.slipac@posimex.se)
Datum : 06.01.2008.
pozdrav svima iz ove varosi ja sam zivio u plavoj zgradi
preko puta skole. panicu tebe sjecam, i mersihe, roberta
popovica bi si dobar na "skateboard", pozdrav ireni esapovic
sa kojom sam sjedio zajedno u klupi kod uciteljice bozane.



Komentar Nr. #169
Od : Sandi (sandi@sandi.dk)
Datum : 07.01.2008.
Slucajno nabasah na ovaj forum i evo me ostah do 4:30
ujutro, a radni dan :-)
Svaka cast Pana za post. Davno je bilo kad si otisao za
Mexiko i kad smo pravili oprostajnu vece.

Jos uvjek se sjecam, kao i drugih dogodovstina sa tobom.

Kao i ostale raje sjetim se i Adnana Sante - generacije.
Drago mi je da sam vas ponovo sreo ovdje.

Vidim da se i Irena javila.

Hiljade slika mi je proslo dok sam citao ove postove.

Trebalo bi mi dosta vremena da vas sve pobrojim tako da sam
se zadrzao samo na ovim ovdje sto su se javili.

Gdje je Puda, Ramiz, Smulja, Jufka?

Ako neko zna nek mi javi.

Za Semiza znam da je u Danskoj

Puno pozdrava svoj raji - pisite...



Komentar Nr. #170
Od : za sandija (zoran.slipac@posimex.se)
Datum : 07.01.2008.
puda je u göteborg/sweden sreo sam ga dva tri puta
puno pozdrava pip



Komentar Nr. #171
Od : Sandi (sandi@sandi.dk)
Datum : 08.01.2008.
Da nemas slucajno njegov mail ili tlf.?



Komentar Nr. #172
Od : za sandija (zoran.slipac@posimex.se)
Datum : 09.01.2008.
nazalost ne



Komentar Nr. #173
Od : Irena (irena.krnetic@yahoo.com)
Datum : 10.01.2008.
Puno pozdrava iz USA nastavnici Branki od Irene
Krnetic-Esapovic (takode pozdrav od moje mame i tate); svim
dragim ljudima koje sam poznavala i druzila se a posebno
generaciji '71.




Komentar Nr. #174
Od : bob
Datum : 11.01.2008.
Sasha Panich 
Jeli to decko koji je davnih 80 u "Dzungli"Pokusao da nam
objasni neke nove igre,koje se nama a pogotovo malom Ciri
nisu svidjele.
Ciru radi toga zajezavaju i dan danas



Komentar Nr. #175
Od : Aco R. (acor@teol.net)
Datum : 16.01.2008.
Pozdrav svim nastavnicima i učenicima moje drage bugarske
škole.
Ja sam Aco Radujković,generacija 1966/67.Odjelenje B
učiteljica Ana Čondrić, a kasnije odjelenje F-nastavnica
Ludmila Celin.Ostavili smo lijepa vremena iza sebe i treba
uvijek da se sjećamo onog najljepšeg što smo proživjeli u
našim školskim klupama.Ja živim i radim u BL,oženjen sam i
imam sina i kćerku.
Poseban pozdrav Jasku Alagaiću(vidim da često posjećuješ
forum),Verici i Ameli 66(ako me se još sjećaju).Interesuje
me da li je živa i zdrava naša učiteljica Ana Čondrić.Ovom
prilikom našu učiteljicu posebno pozdravljam.Moja
adresa:acor@teol.net



Komentar Nr. #176
Od : Lina-fina
Datum : 18.01.2008.
pozdrav sima iz nove varosi



Komentar Nr. #177
Od : Sabira .S.za Irenu E .
Datum : 21.01.2008.
Puno pozdrava iz Svedske od Sabitove iCicove setre ,vidjela
sam vase slike sa doceka Nove Godine ,tvoju mamu itatu kao i
tebe  gdje je Ivana dali i ona zivi u Americi.



Komentar Nr. #178
Od : Za Acu R.
Datum : 21.01.2008.
Veliki pozdrav iz DK,naravno da te se sjecam.Mi i
G.S.Rakovski,najljepsi period u zivotu!
Pozdrav svima iz generacije 66/67


Verica



Komentar Nr. #179
Od : Irena (irena.krnetic@yahoo.com)
Datum : 22.01.2008.
Draga Sabira
Drago mi je da si se javila.Ivana je takode u Americi I ona
je bila sa nama za Novu godinu (vjerovatno je nisi
prepoznala).Posalji mi svoj email pa da ti posaljem njenu
sliku, znam da bi mami i tati bilo veoma drago da ti se
jave. Sabit se javio na ovu temu prije par mjeseci, koji je
njegov email?? Da li je isti broj telefona?,..tata bi rado
da se cuje sa njim.Sta je sa Cicom,posalji njegov br.
telefona ili email da mu sa ja i moj suprug Zdravko javimo
Pozdrav, Irena



Komentar Nr. #180
Od : Sabira S.
Datum : 30.01.2008.
Irena ,pokusala sam nazvati tvoju mamu na broj koi si mi
poslala ali nije islo ,takodje sam ti zaboravila reci za
Sabita da on nema internet ,tebi  se javio od Baisine kcerke
puno pozdrava B



Komentar Nr. #181
Od : Tahir (rio71@spray.se)
Datum : 08.02.2008.
Pozdrav svima iz Bugarske!
Izvinite Branka - ja sam bio jedan od "onih" djaka,... ;-)
Amir



Komentar Nr. #182
Od : Branka
Datum : 10.02.2008.
Dragi Tahire,ne razunijem na sta mislis onih djaka...? Svi
ste bili zanimljivi,svaka licnost je imala veliku vrijednost
a, normalno, da sam ocjenjivala znanje.
MNOGO SRECE!!! 

Branka Pasic Trninic



Komentar Nr. #183
Od : zeljko/ cupo (zeljko78000@yahoo.co.uk)
Datum : 13.02.2008.
pozdrav svima iz naselja NV od Zeljke 71  iz A.G. Matosa 25
Razredni Sikic Anto.



Komentar Nr. #184
Od : tuzna vijest
Datum : 24.02.2008.
Obavjestavamo sve stare ucenike i posebno clanove "Lige
mladig lingvista" da je nekidan u Daruvaru preminuo i
pokopan nas nezaboravni nastavnik Franjo Zoric. Hvala mu za
svemu cemu nas je naucio. Pocivao u miru Bozjem.



Komentar Nr. #185
Od : Branka
Datum : 24.02.2008.
Ova vijest o smrti dragog kolege me je jako
rastuzila...Nastavnik Franjo Zoric je bio veliki covjek,
pedagog i , naravno, veliki strucnjak za nas jezik.
Uvijek ce ostati autoritet i postovan ! Pomagao je i
poducavao mlade kolege.Vrline koje je posjedovao bile su
iskrenost i otvorenost.Neka mu je laka zemlja ! Branka



Komentar Nr. #186
Od : Djordja
Datum : 27.02.2008.
Posljednji pozdrav mom razredniku i najdrazem nastavniku!



Komentar Nr. #187
Od : zeljko (zeljkost@inecco.net)
Datum : 02.03.2008.
Iskreno saucesce povodom smrti mog razrednika i nastavnika
Franje Zorica.Zeljko Stojanovic,generacija 1969.



Komentar Nr. #188
Od : Erva (ervin.borovic@comhem.se)
Datum : 04.03.2008.
Zaboravili ste napocetku navesti da je to naslijednica skole
"DR Mladen Stojanovic",isti uciteljice,ucitelji,nastavnici i
ostalo osoblje,zelim da se pridruzim u saucescu smrti Franje
Zorica,jednog divnog covjeka i pedagoga,voditelja ligvista
OS"Dr Mladen Stojanovic"koji su nekoliko godina uzastopno
bili prvaci Bosne i Hercegovine u ligvistici zahvaljujuci
pedagogu i drugu Franji Zoricu...
generacija od 63"



Komentar Nr. #189
Od : Alma
Datum : 05.03.2008.
Evo i ja skoro otkrila Kajak. Prvo pozdrav nastavnici
Branki, koja me naucila engleski dovoljno da se snadjem
prvih dana u USA. Hvala. Davnih 1980'tih mi nije ni padalo
na pamet da ce mi engleski jednom zatrebati. Vidim da se
javlja puno mojih vrsnjaka i komsija, pa rekoh ni moja koja
nije na odmet. Cupo, Panich, PIP, Irena, Tahir? Amir
Tahirovic? Ja sam isla s tobom u razred, ja mislim.
Uciteljica Ana something, kasnije Stana (nastavnica
Istorije).Ma mislila sam nikad im necu zaboraviti prezimena,
ali zivot brise...na zalost. Stari se. Sjecam se Panichevog
ispracaja, gitara i vina. Vidi nas sad, ispracali Panica, a
sad svi po bijelom svijetu, od Bugarske, DK, Swedske,
Amerike i ko zna gdje sve ne. Pozdrav svima od Ajanovicke



Komentar Nr. #190
Od : Alma
Datum : 08.03.2008.
Prvo veliki pozdrav nastavnici Branki. Hvala sto ste me
naucili dovoljno Engleskog da se snadjem prvih dana u
Americi, gdje zivim vec 14 godina. Ni sanjala nisam davnih
1980-tih da ce mi engleski ikad zatrebati, a pogotove ne da
ce mi znaciti zivot. Vidim mnogi dragi ljudi se javljaju iz
svih krajeva svijeta. Nema gdje nas nema. Tahire, jesi li to
ti, Amir Tahirovic. Mi smo isli skupa u razred, prvo kod Ane
Mitrovic, a onda Stane Vojinovic. Cupo, Irena, Sandi,
Panich...Sjecam se parka Mladen Stojanovic, gitara,
vina...Drago mi je da se i vi svi jos vracate na ovakve
forume, pa mogu makar da procitam gdje je ko. 

Alma Ajanovic



Komentar Nr. #191
Od : Marinko (marinko.majdandzic@get2net.dk)
Datum : 16.03.2008.
povodom smrti Franje Zorica

Da, kad netko umre nije bas zgodno prisjecati se njegovih
mana ili nedaj boze propusta jer vlada ona stara o pokojniku
sve najljepse. Medjutim ovog puta cu napraviti izuzetak pa o
Franji Zoricu reci i napisati i par rijeci koje se nece
uklapati u opstu sliku o njegovom liku i djelu. Mislim da
sam kompetentan  za takvo sto jer mi je doticni pokojnik
predavao cetiri godine i dobro ostao u mom sjecanju kao
strog i prijek covjek. Dakle doticnog sam upoznao licno u
petom razredu osnovne skole ali sam se vec i prije prelaska
u peti razred naslusao prica o Franji Zoricu koje su kruzile
od usta do usta a koje su sirili ucenici visih razreda. Da
skratim bio je strah i trepet za sve one koji nisu bas sto
posto znali sve glasovne promjene napamet, kojima se desilo
da umjesto velikog napisu malo slovo, da ne mogu odmah
naizust reci svih sedam padeza i pitanja koja ih prate, a
takvih je bilo najvise. E za te i takve Franjo Zoric je imao
svoje pedagoske metode vaspitanja i utjeravanja znanja pa
taman i na silu ako je trebalo. Volio bih da se jave ovdje
neki od onih  koji su dosta  noci proveli pisajuci  na
kesama od secera  po nekoliko stotina puta nekakvu
definiciju jer je nisu znali kad ih je pitao, ili nekakav
glupi primjer upotrebe velikog i malog slova u recenicama u
kojima se spominju kojekavi komiteti, socijalisticki savezi,
i ostali tadasnji nazivi nama osnovcima uglavnom
nerazumljivi i dosadni. Da bila je to specijalnost stasnog
Franje, uvazenog i cjenjenog nastavnika maternjeg jezika ,
covjeka koji je pronio slavu O.S. "GSR" sirom tadasnje Bosne
i Hercegovine. U ligi mladih lingvista  su se redovno
osvajala prva mjesta zahvaljujuci njemu. 
O tome da je uvijek imao svoje favorite ne treba ni da
pricam, jer u razredu je uvijek bilo i onih koji su bili
malo vise ravnopravniji od nas obicnih smrtnika, uglavnom su
to bili odlicni djaci kojima se ponekad znalo desiti da ne
znaju bas sve odgovore na njegova pitanja, ali nedaj boze
oni nisu nikad pisali na kesama od secera, to je bilo
rezervisano za nas kojima pravopis i nije bio na prvom
mjestu u zivotu. Da bilo je tu i fizickog kaznjavanja kao
npr. samarcina za nedisciplinovane i nemirne ucenike razreda
kojem je on bio razrednik, povlacenja za zolufe ako nisi
osisan onako kako je on mislio da treba. Dakle njegove
pedagoske metode gledajuci sa ove distance vise bi
odgovarale kakvom maloljetnickom popravnom domu negoo
osnovnoj skoli. Ne kazem nesto se i naucilo, ali moralo se
sila boga ne moli. Inace osim Franje Zorica slicne metode u
ulijevanju znanja u glave ucenika koristio je i jos jedan
poznati nastavnik skole, Marko Pavlovic,nastavnik fizike, i
iz njegovog kabineta su pojedini neobuzdani ucenici znali
izlaziti crvenih obraza.Danas kad zivim u Skandinaviji i
gledam kako funkcionira njihov obrazovni sistem pomislim da
su ovi koji su mene ucili raznom osnovnoskolskom gradivu
samo cobani i nista vise.
Eto to bi bilo o Franji Zoricu. Medalja ima dvije strane,
onu sjajnu svim znamo, ovo je ona druga manje poznata ili
ipak poznata ali nije uputno o njoj govoriti.
Na kraju laka mu crna zemlja.



Komentar Nr. #192
Od : dodobird (dodo.bird@btinternet.com)
Datum : 17.03.2008.
Dobro si ovo rekao Marinko, mada vidis i sam da nije bas
najpopularnije stvari nazivati svojim pravim imenom, i tvoj
komentar apropos Tenisa u Parku je pisan istim tonom, ali
vidio si i sam, uvijek se nadje zanimljiva gomila ptica
nojeva koji bi samo ponavljali svoju zatucanu mantru kako je
sve bilo dobro, super itd... jako brzo smo zaboravili sta se
onom gradu desilo, a neki izgleda uopste nisu svjesni, nego
se udara u talambase pozitivnog misljenja, pozitivci, zdrav
zdravo... i slicne hipokrizije. 

Meni pokojni Franjo Zoric nije predavao ali sam se kao
dijete naslusao legendi o njemu i njegovim papirnatim kesama
koje smo morali moljakati u onom "Duvanu", prica, kako
lingvistickih tako i tih, kako ti opisa - alternativno
pedagoskih. A ne znam zasto te to cudi, pa vecina tih nasih
nastavnika je ipak dosla iz nekih preparandija, sa izborom
tog kao poziva su se zvukli iz svojih skromnih periferijskih
poslijeratnih posnih zivota, zrtvovali su se i uz vise nego
skromne uslove ipak uspijeli da zavrse tu famoznu Pedagosku
Akademiju... Naravno, bilo je tu dobrih ucitelja, koji su
radili najbolje sto su mogli... ali ne mogu da se ne sjetim
svoje uciteljice, neke Pecuh Ksenije koja je u BL dosla
negdje iz neke Galicije, Ukrajine, pitaj boga odakle... i
nikada nije mogla da se uklopi u mekani bosanski milje,
vjerovatno zbog fenotipskog uticaja blizine Ruske imperije
koja je ocigledno vedrila i oblacila njenom dalekom
postojbinom... ta zena-komesar nije se nikad nasmijala,
nikada pohvalila, radila je sa nama djecom (hvala bogu do
4-og razreda) kao sa odredom pionira (sto smo u stvari i
bili!!) Imala je onu klasicnu grupicu mirnih, poslusnih
djevojcica... a za ostale nije marila... Ukratko, kada danas
gledam unazad - katastrofa! Pa joj je jos i muz bio kao neki
savjetnik za skolstvo u Zavodu, sta li... to je tek bio
Buharin svoje vrste. Kada se vratim unazad sa svojom ne bas
za podcijenjivanje memorijom... vidim da me ta Rusinska
djevuska nije naucila nista, a ja se opet, nisam naucio
njenog omiljenog predmeta - poslusnost, poniznost,
ponavljanje lamenata bez razumijevanja i pjevanja stupidnih
partizanskih pjesama... 

Znam, sad ce se javiti neki drugi djaci i reci da dodobird
opet pretjeruje... ali, zar nije jednostavnije ici veceras
spavati mirno, posto smo jutros izgovorili jednu istinu...
sa njome ne toliko odusevili pucanstvo na cafekajakdotkom...
ali sta da se radi? Dakle Marinko (da ne bude zabune ja znam
ko si ti i sjecam te se iz onog doba kada sam zivio u BL)
sve ovo sto opisujes za Marka P., Franju Z. je istina, ali
bih ti ja mogao dodati jos i Kemu fiskuturnjaka, ucitelja
Jusufa pa se sjecam cak i par okrutnih samara koje je
dijelila ona Olga K. koja je predavala sviranje... A
ispredala se legenda da i onaj Kranjac Shtamberger zna
odalamiti... to je bila neka druga pedagogika, sta da se
radi... ali meni je mnogo zanimljivije kako su ti bajni
odlikasi kasnije, u realnom zivotu ispali trube, naravno ne
svi, ima tu zaista sjajnih i uspjesnih ljudi, ali bas oni,
koji su se onako zanimljivo okupljali oko
mama-uciteljice-kvocke, kako se te petice kasnije istopise u
prosjecnost, sivilo, a kod nekih ambicioznijih, kao sto je
famozni sin Dr. E i u moralnu nakaznost...
 
Pa jos da spomenem nasu nastavnicu matematike, koja je
dijelom neminovno kriva da matematiku nikada nisam shvatio
(naravno, najvise je tu moje lijenosti i
nezainteresiranosti) ali cijeli grad je znao kako i na kakav
nacin je ona zavrsila Pedagosku, a anacinu i didaktici kako
je ona predaval taj predmet, mislim da nemam komentara. O
kasnijim specijalizacijama i strucnom ispitu da ne
govorim... mozda drugom prilikom... Ukratko, pusti one
tenisere, to je onda u BL se sve ionako bila snobovska
zabava... dobro znamo sta je onaj grad bio, jer da nije, ne
bi se sve ovo ovako zavrsilo... 



Komentar Nr. #193
Od : . (.)
Datum : 17.03.2008.
Ramiz se nažalostubio u Zagrebu, teško mu je pao rat i sva
događanja, Tea Novicki je u Francuskoj, ima 2 male djece,
netko je pitao za njih, mislim Irena.
Pozdrav



Komentar Nr. #194
Od : za Dodobirda
Datum : 18.03.2008.
U potpunosti se s tobom slazem. Sto se tice nastavnice
matematike (znamo o kome se radi "M.K.") cak sam i razred
zbog nje morala promjeniti jer je maltretiranje i
zlostavljanje bilo neizdrzljivo.
Franjo i Marko se mozda na nama tadasnjim curicama nisu
izivljavali jer smo bile curice pa nemam negativnih
sjecanja, a kod M. je bilo dovoljno da na tebi vidi novu
kosu iz Trsta pa da te zamrzi.
Cast izuzetcima!



Komentar Nr. #195
Od : dodobird
Datum : 19.03.2008.
ma jok... Bozana Dzurasovic punim imenom... ne znam u cemu
je stos... a i dodobird je punim imenom Mladen Galic... 
well?



Komentar Nr. #196
Od : pionirka
Datum : 19.03.2008.
imate li vi cega lijepog da se sjetite iz skolskih dana!? ja
kompleksasa ljudi moji!!



Komentar Nr. #197
Od : Beduin
Datum : 19.03.2008.
Pozdrav svima. Ovaj Sasha Panic se prije nego sto je otisao
u Egipat - a otisao je polovinom 80-ih godina - hvalio kako
je u aleji isao od drveta do drveta i kidao zelene,
muslimanske smrtovnice. Tad smo se druzili, pa je to meni
rekao hvaleci se, nije znao sta sam ja. Vidite kad je to
bilo: polovinom 80-ih, mnogo prije rata.



Komentar Nr. #198
Od : dodobird
Datum : 20.03.2008.
dobro je pionir... vazno je da su tebe kompleksi mimoisli...
a sve drugo izgleda... ja se sjecam ovog sto sam napisao...
i sta tu ima pogresno?



Komentar Nr. #199
Od : za pionirku
Datum : 20.03.2008.
Procitaj sve predhodne komentare pa ces vidjeti koliko
lijepih sjecanja jos u nama ima. U svakom slucaju
prevladavaju upravo ta lijepa. Ali zbog istine moramo
spomenuti i ona manje draga, zar ne!!



Komentar Nr. #200
Od : Marinko (marinko.majdandzic@get2net.dk)
Datum : 20.03.2008.
za dodobirda

Vidim da nisam sam , ima jos nepocudnih koji ne misle kao i
gomila, lagao bih kad bih rekao da mi nije drago. Samo to
bas i nije neka preporuka za ovaj forum. Ovdje se svi
sjecaju dobrih stvari, sto je ok, ali bilo je i onih drugih,
manje dobrih, nisam kriv sto su se bas one urezale u moje
sjecanje sto nikako ne znaci da sam zaboravio ono sto je
bilo pozitivno. Kod mene se dobre stvari u zivotu same od
sebe podrazumjevaju, i ne trebam ih posebno isticati da bi
sam sebe uvjerio kako sam ok, mnogo vise me intrigira ono
sto sam lose uradio a isto tako i ono sto su drugi lose
uradili prema meni. Dakle sto se tice OS "GSR" tu ostajem
pri svakoj svojoj napisanoj rjeci, a naravno dozvoljavam da
postoji i drugacije misljenje, za razliku od osnovne skole
koja mi nije ostala u bog zna kakvom sjecanju , u srednjoj
je bilo sve manje-vise dobro. To sto nekima smeta sto sam
tako vidio pokojnog Franju Zorica to je ipak samo njihova
stvar, mozda je "pionirka" imala pet kod njega ili nekog
drugog tko joj je vec predavao, ja sam jedva stigao do
dvojke. Ne znam zasto bih bio kompleksas ako sam iznio svoje
vidjenje stvari, najvjerovatnije zato sto ne mislim kao i
vecina ili mozda zato sto sam rekao nesto sto kvari ukupan
dojam o nekakvom bezbriznom osnovnoskolskom zivotu. Bilo je
tu svega ali bezbriznosti najmanje, pa neka moja "braca" po
ucenju su bukvalno drhtali kad je trebalo ici na neke
predmete poput sh jezika, matematike, fizike , manje od
gradiva , vise od nastavnika i njihovih metoda.
Pozdrav za sve i bez ljutnje.



Komentar Nr. #201
Od : pionirka
Datum : 20.03.2008.
najlakse je kritikovati i pljuvati po osobama koje nisu tu
da ista kazu u svoje ime. nisko da ne moze biti nize!
korisnije bi vam bilo da se zabavite svojim nedostacima
umjesto tudjim!

moj vam je savjet da se klonite ogovaralackog jezika.
pricajte o onome sto moze biti od koristi vama i ostalima.



Komentar Nr. #202
Od : Za pionirku
Datum : 20.03.2008.
Pretpostavljam da ti tako disciplinirana i sada svako jutro
vezes crvenu maramu i smjerno stojis u koloni nakon sto si
prije nastave ponovila gradivo. Jelda da sam malko
pogodila!!!
Draga moja mlada prijateljice, kompleksasi nismo mi nego
osobe kao sto  je vec spomenuto: npr. Mira Kovacevic Bozana,
Franjo, Marko ili ona skolska psihologinja Radinka
(zaboravila sam prezime). Ajme, koja je tek to kompleksasica
bila. Tebi zelim da sutra po obicaju ponovis gradivo, a mi
odosmo negdje na kafu. I vjeruj necemo ni pomisliti na njih.
Uh sto nam je nesto fino!!! Navrati i ti, naravno nakon sto
si ponovila lekciju.



Komentar Nr. #203
Od : Beduin
Datum : 21.03.2008.
Popravljam netacnu informaciju. Panic nije otisao u Egipat
nego u Meksiko



Komentar Nr. #204
Od : pionirka
Datum : 21.03.2008.
bravo, jesi 'malko pogodila'! :) odgoj bez discipline je
mlin bez vode,i uci nas kako treba ograniciti vlastitu
slobodu, da se ne bi skodilo drugima. ,)



Komentar Nr. #205
Od : dodobird
Datum : 21.03.2008.
Ne vidim da ovdje nako nekoga pljuje... samo komentarisemo
nase vidjenje proslosti i rezimiramo sadasnjost. Sta tu ne
valja? A isto tako ne pada mi na pamet da pometam neke
nedoumice iz minulih vremena pod tepih... odrasli smo ljudi
i apsolutno mi je danas normalno da stvari i pojave (u ovom
slucaju neke slucajne osobe koje su minorno uticale na moj
zivot i koje ni po cemu lijepom ne pamtim) nazovem pravim
imenom.. A da drugarica nastavnica Dzurasovic nije bila
nikakav pedagog a matematicar jos manje... pa to je valjda
jasno... ako zelis, dragi aktivisto Pionirske organizacije,
mogu ti navesti jos masu situacija i detalja... koji to
pokazuju... a ako ti ne odgovara, ja tu ne mogu nista?



Komentar Nr. #206
Od : Alma
Datum : 23.03.2008.
Kultura, za razliku od vaseg misljenja, dolazi od kuce, od
roditelja a ne skole. Nastavnici su tu da nas "challange" i
neki su dobri neki ne, ali to je zivot. Ne znam da li ste
culi izreku: "O mrtvima samo dobro". Nije fino olajavati
mrtve ljude bez obzira kakvi da su bili. Poenta: Dosta
prepucavanja. Kakva si ti dobrobit, cija???? Ako ides na
kafu i ne tangiraju te ni BL ni mnoge druge stvari, sto
uporno pises komentare i zauzimas mjesto ljudima koji su
napokon stupili u kontakt s prijateljima. Jer na kajaku smo
da nademo staro drustvo i sjetimo se DOBRIH starih vremena,
ruznog je na zalost u zivotu i previse. A kad pogledas svaka
medalja ima dvije strane. I ti sama i tvoj kolega negativci
ne mozete reci da ste uvijek u zivotu bili fer. Nema takvog
stvorenja.Svi smo mi grijesnici, ali svi cemo i na
odgovaranje. Mozda ce tebe bas pitati jesi li bila pionir?
Toliko o tome, nije zasluzilo ni ovoliko.
Sad da cujemo gdje ta raja koju ja trazim??? Negativci nisu
vrijedni vise komentara.



Komentar Nr. #207
Od : 8A
Datum : 24.03.2008.
Ma dobro ste vi i prosli zamislite kako je nama bilo 92-93
sa svim tim pedagozima jos ako nisi bio njihove gore list. 




Komentar Nr. #208
Od : za komentar 193 (senads@gmail.com)
Datum : 30.03.2008.
Ova vijest o Ramizovom samoubistvu me zaista potresla.
 
Jedno vrijeme smo bili nerazdvojni ('84-'86). Kroz nase,
neki bi rekli problematicno druzenje, zblizili su se i nasi
roditelji. Cak su se jednom prilikom, to je moglo biti
proljece/ljeto '85, dogovorili da Ramiz bude kod nas
dvije-tri sedmice, dok njegova mati bude u posjeti Ramizovom
ocu koji je u to vrijeme radio na nekom Energomontovom
projektu u Alziru. Ramiz je pred rat otisao u Zagreb, ne
znam tacno sta je tamo studirao; zurnalistiku, sociologiju
ili nesto drugo, ali znam da su neki njegovi tekstovi bili
objavljivani u uglednim hrvatskim tjednicima. Jedan od tih
tekstova sam imao priliku procitati i bio sam impresioniran
njegovom politickom i novinarsko-lingvistickom
kompetencijom, a tada nije imao vise od 22 godine. Mada, to
mi i nije doslo kao neko iznenadjenje, jer Ramiz je bio
veoma pristojan i inteligentan momak koji u skoli nikada
nije imao problema sa gradivom. Probleme je mogao imati samo
zbog njegovog buntovnog duha, njegovog morala i urodjenog
osjecaja za pravdu, i koji se kao takav uvijek stavljao u
odbranu onih koji su nevolji i kojima je cinjena
nepravda.Bavio se dzudom i jedne godine (prva polovica
'90-ih) cak postao prvakom Hrvatske u svojoj kategoriji. U
Zagrebu je jedno vrijeme sezonski radio i kao spasilac na
bazenu. Ne samo da bi zaradio neku ekstra kintu, nego
prvenstveno da bi spasio neciji zivot ako to bude potrebno.
Eto, takav je bio Ramiz.   






Komentar Nr. #209
Od : GSP
Datum : 31.03.2008.
Sad sam tek vidio ovaj forum. Izuzetno je zanimljivo vidjeti
ponovno ta imena. Međutim, nisam do sad vidio post nikoga
tko je išao sa mnom u razred. Riječ je o c razredu
generacije 1967., učitelj Jusuf Purić, razrednica Zdenka
Otašević. Moje je ime Goran Pristaš. Sjećam se i nekih imena
iz razreda - Milibor Knežević, Jadranka Trkulja, Tihomir
Gavranović, Kemo, Buco, Karmena, Milomirka itd.
Nisam potpuno siguran, ali mislim da je na
www.novavaros.se/Picasa%20HTML-exporter/Bugarska/index.html
netko postao fotku našeg 8c razreda. Više ni sebe ne
prepoznajem, ali mislim da je to bio naš razred.



Komentar Nr. #210
Od : Robert Fabić (robert.fabic@xnet.hr)
Datum : 03.04.2008.
Pozdrav svima iz NV.Išao sam u 8c u Bugarskoj i vidim da ima
i nekih od nas na ovom forumu.Prepoznao sam Almu Ajanović i
Amira Tahirovića.Nevjerovatno je to kako se čovjek sjeća(bar
ja)svih imena i prezimena iz osnovne škole a iz srednje
rijetko koje ime mi padne na pamet.Ne znam gdje su svi iz
tog 8c ali za neke i znam.Ivan Škarica je u Zagrebu kao i
ja,Nevenku Pranjić sam isto vidio u ZG prije jedno 10 godina
kao i Ivanku LJevar.
Kasno je moram ići 
Puno pozdrava svima



Komentar Nr. #211
Od : zeljko (zeljkost@inecco.net)
Datum : 04.04.2008.
Za kom 193
Molim te ako znas za adresu Tea Novicki da mi javis,posto
mislim da su joj roditelji,sestra i brat bili u Zagrebu,a
osim toga mi dodju rod,pa bih htjeo da se cujemo.
Unaprijed zahvalan
zeljko iz ulice brace pavlic



Komentar Nr. #212
Od : zbornica
Datum : 06.04.2008.
Nekidan je u Zagrebu umro nas nastavnik muzickog Kresimir
Valic. Mi ga se sjecamo po nadimku Sljivotres. Inace je
zivjeo u Karlovcu i bio je u posjeti kod kcerke u Zagrebu
kad se to desilo. RIP



Komentar Nr. #213
Od : Alma (awappler6376@charter.net)
Datum : 10.04.2008.
Gdje si Faba, sta ima? Stvarno je nevjerovatno da se ti, ne
samo sjecas imena nego i prezimena. Ja nekad mogu zatvoriti
oci i vidjeti nas kako sjedimo u skolskim klupama i znam
face, a imena su mi se polako pocela gubiti. Prezimena da i
ne govorim. Hajde javi se na e-mail, zanima me sta ti radis
i kako zivis? Pozdrav Alma Ajanovic-Wappler



Komentar Nr. #214
Od : jasmin pudic - puda (samanta.pudic@hotmail.com)
Datum : 12.04.2008.
I ja bih volio da cujem o Slavenu,Natasi Niketic,Sasa
Arsenovic Novakovic,PranjicZlatko je u Porecu a ja sam u
Svedskoj.Pozdrav komsinci Lori sa najboljim......
Pozdrav svima sirom svjeta od Pude.



Komentar Nr. #215
Od : jasmin pudic.puda stariji (samanta.pudic@hotmail.com)
Datum : 12.04.2008.


Za SELMU
da razjasnimotvoj bicikl sto si mi posudila prije 35 godina
pa su mi ga ukrali.Znam ko ga je ukrao. Nek se javi sam
mislim da ce mu Selma da oprosti a i ja da mirno spavam jer
Selma dan i dans misli da sam ga ja prodo. Javi se inace
pravim prozivku,jer slucaj bicikl nezastaruje 
Pozdrav Slavenu Natsi Karanu Zlaji Pranjicu Aleksadru Sasi
Novakovic Arsenovic .Slavko Knezevic so mi je u
svjedocanstvo umjesto dvojke iz njemackog napiso nategnuto
Pozdrav



Komentar Nr. #216
Od : Lovra (tomislav.lovric@hotmail.com)
Datum : 15.04.2008.
Pozdrav svima iz bugarske i N. Varosi a specijalno
Generaciji 1960!

Citajuci ove stranice uhvatila me neka nostalgija za
mladoscui onim nasim divnim godinama!
Ne bih za prvi put vise, a oni koji me se sjecaju neka mi se
jave! Bio bi divno da se zajedno podsjetimo necega sto
uvijek nosimo negdje u nama!
Stari dak (vreca) ????

Lovra



Komentar Nr. #217
Od : Aleksandar Sasha Panich (sashapanich@hotmail.com)
Datum : 16.04.2008.
Pa ljudi, nema smisla da pricate svakojake odvratnosti iz
proslosti, a NAROCITO ako nisu istina.
Nisam svracao na ovaj forum vec nekoliko mjeseci i sad sam
se prilicno razocarao.

Pisacu po rubrikama:

1. Ramiz
Jako mi je zao za Ramizovo samoubistvo jer, koliko god je
bio frajer i maltretirao mladju djecu PONEKAD, znam da je
bio jako dobar covjek i volim ga i dan danas. Jednom smo
zajedno pobjegli od kuce, pokupili nas milicioneri iz nekog
stambenog ulaza pa su nas tate vadili iz stanice milicije
(tate su se znali jer su bili poslovni partneri... hahaha)
Slava mu. Bas mi je zao...

2. Sljivotres (Zivko se zvao, ali se ne sjecam prezimena)
Isto mi je jako zao za Sljivotresovu smrt (on nam je
predavao Srpskohrvatski jezik).

3. Alma Ajanovic
Alma Ajanovic... izvini srce moje, ali ne mogu te se sjetiti
ovog trenutka. MOLIM te da mi posaljes neku slicicu iz
mladosti. Pise gore moja email adresa pa se javi.

4. Bob (anonimac)
Bob - sjecam se dzungle vrlo dobro. Bili smo mladi, ludi i,
na svu srecu, puni znatizelje. Svasta smo radili (zajedno).
Dosta toga dobrog, ali definitivno i dosta toga loseg. Djeca
k'o djeca.
Ako smo ista ruzno radili treba da se toga sjecamo da nam se
vise ne bi ponovilo a ne da nekome to danas nabijamo na nos.
I NAJMANJE anonimno. Ja se od nikoga i nicega ne krijem vec
sam ponosan na sve sto mi se kroz zivot izdesavalo, jer sam
zbog svega toga danas postao velik i snazan covjek. Ako imas
kakve zamjerke, molim te javi mi se na gore navedenu email
adresu bez ikakvih problema. Jos cu ti se duboko izviniti
ako sam ti nesto nazao ucinio (fer je fer).
___________________________________________________________________
Dajte ljudi da ujedinjujemo svijet a ne da ga cijepamo kako
su NEKI od nas rascijepali SFR Jugoslaviju koja je bila uzor
citavom svijetu, sto je najvjerovatnije i bio razlog da nas
razdijele...
___________________________________________________________________

5. Beduin (opet neki anonimac bez obraza)
Beduin - Ti si me stvaaaarno razocarao i uznemirio. Da sam
mladji nalupao bih ti samare za ovakve lazi (nema smisla).
To sto si napisao da sam cijepao zelene smrtovnice ili bilo
koje druge je naravno laz koja me je ekstremno razljutila
jer ja sam zadnja osoba u ovoj galaksiji koja bi tako nesto
ucinila (cak i kad smo bili mladi i ludi). Tako me roditelji
nisu odgajali. Smrtovnica ili bilo sta vezano za smrt ili
groblje je svetinja i ne dira se. Zaboga covjece, pa ja i
moja porodica smo iskljucivali radio kad smo prolazili pored
nekog groblja...
Naprotiv, nekolicina mojih najboljih drugara danas su
Muslimani, zabavljao sam se preko dvije godine ozbiljno sa
Izraelkom (Jevrejkom), odrastao sam u Meksiku koji je
kompletno Katolicki nastrojen, danas sam ozenjen sa
Jugoslovenkom Srpskog (Pravoslavnog) porijekla, a ja nikada
nisam imao veze sa ikakvom religijom iako zivim vise po bilo
kakvom Kuranu ili Bibliji nego vecina "vjernika". Mislim da
si se stvarno najruznije izlajao.
Ali ti oprastam jer je mnogo vremena proslo i vjerovatno si
mene i taj dogadjaj pobrkao sa nekim drugim.
Istu poruku ti saljem kao i Bob-u - ako imas neke gorke
uspomene, molim te da mi se licno obratis na gore navedenu
email adresu i pokusaj da zivis zdrav i perspektivan zivot i
zanemaris tmurnu i neizmjenjivu proslost od koje nema vajde
stari moj... Volim ja i tebe ko god da si, jer samo uz
ljubav i razumjevanje cemo uspjeti sacuvati ovo malo kopna
sto nam ostade na planeti...

6. Ostalo
Ostali - Hvala vam sto nastavljate legendu lijepih uspomena
iz nase predivne skole GS Rakovski (sto je tema ove
stranice) gdje su nas na ovaj ili onaj nacin ucitelji/ce i
nastavnici/e ipak uspjeli predivno usmjeriti u dalji zivot.

7. Nasa predivna nastavnica Branka
Nastavnice Branka - Izvinite sto vam se ranije nisam
direktno obratio. Vi ste mi predavali samo pola godine
engleski jezik kad su me, na polovini sedmog, prebacili u
razred sa Acom Smiljanicem da bar malo engleskog naucim pred
odlazak u Meksiko. Da li ste u kontaktu sa tetom Hatidzom?
Ja sam u kontaktu sa njihovim sinom Sefikom i unukom
Vedranom, ali mi nista ne pricaju o tati i mami koje ja
volim kao rodjene roditelje jer smo Laris i ja svaki dan
provodili zajedno.
Ako se nekada cujete sa cika Jasminom ili tetom Tidzom,
molim vas da im prenesete najtoplije pozdrave od Sase
Panica. Ja sada zivim u Los Angeles-u (USA) sa suprugom
Ljiljom i malom cerkicom Unom koja je ovog mjeseca tek
napunila tri godine. Zanemarite ove propale kritikase i
vjerujte nam kad vam kazemo da smo vam SVIMA zahvalni na
neki nacin sto ste nas fino obrazovali i spremili za bilo
kakvu situaciju u zivotu.


Volimo se ljudi, druzimo se i kreirajmo bolje sutra.
Voli vas SVE vas Pana zauvijek.
________________________________________________________________
Ponavljam, slobodno mi se javljajte na
sashapanich@hotmail.com kad god hocete. Bila bi mi cast da
stupim u kontakt sa sto vise starih poznanika. Nikada nigdje
bolje biti nece nego sto je nama bilo u SFRJ na celu s
Drugom Titom, ko god da je stari bio (vjerujte mi).
________________________________________________________________



Komentar Nr. #218
Od : Za Sasu
Datum : 17.04.2008.
Pretpostavljam da si mladaja generacija skole pa te zbog
toga moram korigirati.
Za naseg vakta "Sljivotres" je bio nastavnik Kresimir Valic,
predavao nam je muzicko. Tek kasnije je na skolu stigao
Zivko, ni ja se ne sjecam prezimena. Da, predavao je nas
jezik, stanovao negdje na Petricevcu.



Komentar Nr. #219
Od : Sandi
Datum : 19.04.2008.
Zivko Jakovljevic - moj razrednik / 8c



Komentar Nr. #220
Od : Unknown (00leah00@gmail.com)
Datum : 23.04.2008.
Odgovor an komentar br.35:

Ne znam dali mislimo na istu osobu, ali Indira Smailagic
zivi u Svedskoj, Geteborgu. 
Ja sam njena kcerka iz prvog braka i nemam kontakta sa njom
od 2000 god.
Ali eto toliko to mogu reci :)
Poz



Komentar Nr. #221
Od : Aleksandar Sasha Panich (sashapanich@hotmail.com)
Datum : 23.04.2008.
Hvala Sandi. Mislim da si u pravu... Zivko Jakovljevic.
A, da, ja sam mladja generacija te ne znam za tog
Sljivotresa sto je predavao muzicko... :-)
Nama je muzicko predavala nastavnica Hatidza Latific.
Pozdrav,
Sasha Panich



Komentar Nr. #222
Od : fabi (fabijanical@yahoo.gr)
Datum : 12.05.2008.
pomoc ako neko zna gdje je ili ima mail adresu ili telefon
selma muhsinovic bio bi mu jako zahvalan na pomoci i
kontaktu.proslo je vise od 20 god....



Komentar Nr. #223
Od : savremeno doba
Datum : 24.05.2008.
dragi ljudi!Ja sam ove godine zavrsila o.s. i jako mi je zao
i bojim se da ce se i meni desiti isto sto i vama:da cemo
se,mi devetaci anarocito moj razred rasuti i  da vise necemo
imati kontakata!U cetvrtak nam je bila matura u music
hall-u,i bilo nam je exxtra.Sada su u skoli skroz drugi
nastavnici.U mojoj (plava smena) smjeni nastavnici
su:srpski-Milena Todić,Dušanka Popović,matematika-Fikreta
Crnčević,Milana Popržen,engleski-Slavica
Gavrić,Njemački-Marisa,Fizika-Branko Stupar,hemija-Milan
Miljević,biologija-Mira Vejnovic,Milan
Miljević,geografija-Branka Kočić,istorija-Stevo
Gavric,Stana,tehničko-Milena Bojić,Novak
Trkulja,informatika-Milena Bojić,Novak
Trkulja,muzicko-Jasminka Bursać,fizičko-Igor
Vrhovac,vjeronauka-Stojana,likovno-Drago.Sada je direktor
Dušan Milšljenović.To su sadašnji nastavnici.Ima nas
odjeljenja i u svakom po učenika.IX1,IX2 su u crvenoj
smjeni,a IX3,IX4 u plavoj smjeni.Kod nas naravno ima dosta i
veza...da sad nenabrajamo javno.Ja bih voljela znati da li
je neko od ovih nastavnika koje sam sad ja nabrojala radio u
vase vrijeme.Unaprijed hvala.

Sanja Veinović



Komentar Nr. #224
Od : jedino pravo doba
Datum : 25.05.2008.
Drago dijete, pa ti ne znas nista o nasoj skoli, ti zivis u
nekom drugom vremenu, a nastavnici koji tebi predaju su za
nas apsolutno nepoznata imena. Mi imamo nasa sjecanja, a tebi zelimo sve dobro... 




Komentar Nr. #225
Od : Damir (damir.majdandzic@zg.t-com.hr)
Datum : 26.05.2008.
Vozdra svima iz generacije 66/67 i tu negdje.
Naravno da se svega sjećam. Čovjeće ko bi to zaboravio.
Gospođe Ana Čondrić , Zdenka Otašević , Makivija Pavlović ,
Dušanka , Ludmila Celin i Brana engleski što je predavala. 
Sjećali se neko portira Pere i Ante. Glavna fora nam je bila
proći pored njih kroz ulaz za nastavnike kada su ih oni
čuvali, jer to je naravno bilo zabranjeno za učenike a
zabranjeno voće je najslađe voće. Sjeća li se ko likovnjaka
Pere (mislim da je Pero) koji nas je tjerao da slikamo
seljačke motive tipa "Žetva" , "Žene na prelu" , "mlin" itd.

Gledao sam prije par godina film Igora Mirkovića "Sretno
djete" o bivšoj Novovalnoj sceni Azre , Filma , Idola ,
Šarlo akrobata pa se sjetih kako smo i mi bili u trendu
(naravno ne svi), kako smo na nekim smješnim "kasetašima na
baterije" slušali i sjedili na stepenicama ispred škole.
Buco i Hari su čak imali i neki Band te su svirali. Čovječe
nismo uopće zaostajali od npr. klinaca u gradu u kojem ja
sada živim.



Komentar Nr. #226
Od : Sasha Panich (sashapanich@hotmail.com)
Datum : 29.05.2008.
Tako je Damire!!!
A ti si cak iz jos starije generacije...
Mi smo imali kompletno drugu garnituru nastavnika.
Ali nastavnika Peru nikada necu zaboraviti, a,
boga mi, mislim da nece niti on mene, hahahahaha.

Ja mislim da se nasi roditelji dobro znaju Damire.
Moj tata je bio direktor Rudi Cajaveca u Celincu.
Ako se tvoji sjecaju Milenka Panica javi pa da ih spojimo.
Moji su skroz povezani na internet i komuniciraju stalno.
Pisi mi na sashapanich@hotmail.com jer sam rijetko ovdje.
Pozdrav tebi i familiji.
Sasha



Komentar Nr. #227
Od : Eddy
Datum : 05.06.2008.
Gde si Faba! Kako si ti? 
Vidio sam ljetos Skaricu na jednom vjencanju u Dugoj Resi,
ali nismo stigli popricati.
E, kad se sjetim 80-tih. To su bili lijepi dani. Za pauzu se
islo na natopljene lepinje
ili u supermarket po cetrvt kruha sa parizerom. 
Stana Vojnovic je bila nasa razrednica. Ja sam 71 godiste 
i isao sam od 78-85 u C-razred. Sa nama su isli:
vlado, faba, sale blizanac i njegova sestra sanja, severin,
olja, skarica, alma, nevenka, amir, sanja, skender,
ignja, marijo (ono j mu je bilo vazno), mario, mira, dijana,
svjetlana. To su bar
neki kojih se sjecam. 
Inace ja sam u Njemackoj ali svako ljeto u Karlovcu, a odem
u Augustu i par dana u Banjaluku (na Cevape i jedno
osvjezenje u Vrbasu).
Puno pozdrava svim Bugarima u Novovarosanima!
Eddy



Komentar Nr. #228
Od : KURA
Datum : 06.06.2008.
JA IDEM U BUG.I DALJ VEĆ SAM PALA 5 RAZREDA I STALNO
PONAVLJAM 6 VIŠE MI JE MUKA NE ZNAM KAKO DALČJE DA
ŽIVIJEDINO IMAM PET KOHD BOJIĆKEM



Komentar Nr. #229
Od : Tea
Datum : 28.06.2008.
Ima li iko da se sjeca Tea Anjiher?



Komentar Nr. #230
Od : Biljana
Datum : 03.07.2008.
Zdravo Aleksandre Panicu!
Nisam sigurna da li smo sjedili u 3 ili u 4 razredu u klupi.
Oko nas negdje su sjedili Ljilja Kotur, Laris Latific,
Dalibor Vranjes, Suncica Vujicic, Vladislav Radujkovic,
Natasa Radjevic, Sead Logo....
Sjecam se da su tvoji selili u Meksiko i onda totalni prekid
filma. Sjecam se prve svoje zurke, tvog rodjendana u 2.
osnovne, imao si bubnjeve. Meni je to bilo tako neobicno
tada. 
Neko mi je nekad rekao da se bavis filmom ili tako nesto. 
Drago mi je sto sam, eto sasvim slucajno naisla na ovaj
forum, toliko slika se odjednom pojavilo pred ocima. Javicu
ti se na e-mail.
Veliki pozdrav svim D-kavcima, uciteljici Zdenki Boban i
razrednici Radojki Dominovic generacije '72/'73.



Komentar Nr. #231
Od : Aco (jovan02@blic.net)
Datum : 21.07.2008.
Isao sam nekad i ja u 8c razred,sa
Eddy,Fabic,Ajanovic,Koprenovic,Trkulja i ostali.Lijepo je
sto se narod javi ponekad,ali sta se moze zivot je to.Ako
mozes Plesa javi se na jovan02@bilc.net.



Komentar Nr. #232
Od : Natasa (natasaradevic@aol.de)
Datum : 13.09.2008.
Cao Aleksandre i Biljana (Prohaska ili Radjen?),

bilo bi mi dargo nesto vise cuti o vama. Ja zivim i radim
"trajno" u Heidelbergu(D), Zavrsila sam ovdje ekonomiju i
spezializovala se za ekon. u soc. i zdrav. organisacijama. U
BL sam relativno cesto, svaka 2-3 mjeseca. 
Javite se kao i svi ostali D-kavci gener. 72/73.
(NatasaRadevic@aol.com)
Puno pozdrava 


Natasa (Radjevic)Ender







Komentar Nr. #233
Od : igor (h@hotmail .com)
Datum : 07.10.2008.
u londonu umro sead logo



Komentar Nr. #234
Od : od Zlaje T. za Azru Saric
Datum : 08.10.2008.
Pozdrav za Azru od Zlaje Trebovca koji nikad nije zaboravio
najbolje dane svog zivota provedene sa rajom iz Nove
Varosi.Pozdrav za sve koji me se sjecaju!



Komentar Nr. #235
Od : dodobird
Datum : 09.10.2008.
neko voli planine, neko voli more
a sta Zlaja Trebovac?
Djecije fazone



Komentar Nr. #236
Od : Emerik Ridolfo (E.Ridolfo@gmx.net)
Datum : 10.10.2008.
evo kao i mnogi prije mene slucajno sam otkrio ovaj forum,sa
odusevljenjem sam prepoznavao meni poznata imena
nastavnika,poznate anegdote...nazalost nisam prepoznao
nikoga iz svog 8b razreda....
Pozdrav svim dobronamjernim ljudima!



Komentar Nr. #237
Od : pile
Datum : 13.10.2008.
Pozdrav raji iz N.V
Samo da izjavim duboko saucesce Semiz Senadu kojem je mama
Emina Semiz preminula iznenada prije par dana.
Strasno me pogodila ta tuzna vijest jer ja sam odrasla uz
fam.Semiz
Nadam se da se sva gradska raja iz N.V sjeca prelijepe crnke
uvijek dotjerane i nasminkane gospode Emine koja na zalost
vise nije s nama.
Senade ako ovo procitas znaj da sam s tobom u mislima i da
nemas pojma koliko mi je zao tvoje mame.



Komentar Nr. #238
Od : Stevo (stekan@teol.net)
Datum : 18.10.2008.
Pozdrav Mladenu Dodobird-u i svima iz 8a (godište '62 i
'63).



Komentar Nr. #239
Od : cikara
Datum : 19.10.2008.
pozdrav od draska generacija 69.



Komentar Nr. #240
Od : Indira
Datum : 20.10.2008.
Ja te se sjecam Tea, pozdrav.



Komentar Nr. #241
Od : durbic ivica
Datum : 24.10.2008.
da li ima neko od generacije koja je u NEUMU bila 8 razred a
u NEUM se islo radi zemljotresa  to je bila skola MLADEN
STOJANOVIC



Komentar Nr. #242
Od : Za Durbic Ivicu
Datum : 25.10.2008.
Da li znas Durbic Juricu i Gordanu



Komentar Nr. #243
Od : za Durbic Ivicu
Datum : 27.10.2008.
Ja sam u Neumu isla u 4 b razred, uciteljica Jelenka Tavzes
pokojna,smjesteni u Solani (plava zgrada), a kasnije su  u
Bugarskoj sa mnom isli i Jurica i njegova sestra Gordana u
razred (Gordana imala jako loknavu kosu!!). Mislim da su
tada u 8. isli Marija Ivanis sa Petricevca, Mira Komarica iz
ul. Milana Radmana, Jovica Pavic...
Sta su tebi Jurica i Gordana i gdje su oni?



Komentar Nr. #244
Od : Dalibor Nanut Nana (dnanut@hotmail.com)
Datum : 29.10.2008.
cao raja, imali neko iz 8 B, razrednik je bio Habul



Komentar Nr. #245
Od : Za komentar 243
Datum : 30.10.2008.
Da ti nisi F..



Komentar Nr. #246
Od : Kika
Datum : 30.10.2008.
Čitajući ove redove iznenadih se kao i svaki put kad čujem
ili pročitam kako je opet neko otišao sa ovog svijeta "na
neki drugi". Koristim priliku da uputim izjave iskrenog
saučešća Senadu Semizu zbog smrti mame. Sesina sestra



Komentar Nr. #247
Od : Dalibor Nanut - nana (dnanut@hotmail.com)
Datum : 30.10.2008.
cao raja, ja sam isau u 8 B razred god. 75, razrednik mi je
bio Habul



Komentar Nr. #248
Od : Emerik (E.Ridolfo@gmx.net)
Datum : 31.10.2008.
moji komentari nikako da dodju do foruma....terci
pokusaj...Pozdrav svoj raji iz N.Varosi,i starijoj i
mladjoj!



Komentar Nr. #249
Od : Emerik (E.Ridolfo@gmx.net)
Datum : 31.10.2008.
Bas sam pravi Bosanac,onaj iz viceva,sada sam tek skuzio da
komentari ipak prolaze...Nanut mi je poslao mail,to je bilo
pravo,ugodno iznenadjenje....Dajte javite se i vi
ostali...Pozdrav svima



Komentar Nr. #250
Od : za 245
Datum : 01.11.2008.
A ko to pita za mene??



Komentar Nr. #251
Od : ivica durbic
Datum : 02.11.2008.
DURBIC JURICA I GORDANA SU MI BRAT ISESTRA GORDANA JE U
ZAGREBU A JURICA U HOLANDIJI A JA SE NALAZIM U LUZIJANA
DRZAVA U AMERICI



Komentar Nr. #252
Od : za Ivicu Durbica
Datum : 10.11.2008.
Puno pozdravi Gordanu i Juricu, isla sam s njima u razred.
Mozda me se sjete; upitaj ih u koju sumu su dolazili po prve
visibabe, ali nije Jerkusa? A Juricu pitaj sjeca li se kada
je na ljuljacki kod moje kuce koje vise nema  vrtio do
besvjesti mene i Slavicu Lj. pa nas onda naglo "odvrti", a
mi se zakocenimo od smjeha....  
Znas li gdje je Vikica Blazevic-ona je vasa komsinica?
Puno vas sve Durbice pozdravljam. F.



Komentar Nr. #253
Od : Damir (djkplumech@can.rogers.com)
Datum : 10.11.2008.
Nekako se zaobislo ime  nastavnice geofrafije Vukic Nade,
predan prosvetni radnik organizator mnogih eskurzija i
izleta.
Sjecate li se Bleda, Bohinjskog jezera,Postojske Jame,
Plitvica, Petrove gore i nezaboravnog Poreca, e to su bila
bezbrizna lijepa vremena...
Skolskoj 1971-1978 B razred, 1979 F razred, razrednica Vukic
Nada.

Svima iz Bugarske lijep pozdrav od,

Damira



Komentar Nr. #254
Od : Za Ivicu Durbica
Datum : 11.11.2008.
Napisi e-mail adresu Jurice i Gordane



Komentar Nr. #255
Od : jurica durbic (jurri59@hotmail.com)
Datum : 16.11.2008.
Za -F od jurice durbic  Nemogu na osnovu jednog slova
odgonetnuti tkosi a mislim da se o tebi FEA radi Bila si
najljepsa u generaciji Evo saljem ti e-mal adresu pa mi javi
Puno te pozdravlja Jurica



Komentar Nr. #256
Od : za komenatr Br254
Datum : 18.11.2008.
od Jurice Durbic  Email je 
JURRI59@hotmail.com



Komentar Nr. #257
Od : azra bajric-kolar (azrabajric@hotmail.com)
Datum : 22.11.2008.
..i onda si sasa upoznao mene tvoju komsinicu sto si za kosu
cupao i krao gumice ti i Laris :))  ;( evo vec nam nestaje
generacija a tek smo u 30tim smrk  Pusa  A.



Komentar Nr. #258
Od : Alma Fatkic (mallena1@hotmail.de)
Datum : 23.11.2008.
Bilo bi vrijeme da vam se i ja javim.Javljam se iz Swe inace
zivila u Novoj Varosi ,mislim Sasa da sam isla sa tobom u
razred :) 72 god.Pozdrav banjalucanima a narocito raji iz
Nove Varosi



Komentar Nr. #259
Od : senad semiz (senads@gmail.com)
Datum : 11.12.2008.
komentar na post 237

Drago pile,
hvala ti na paznji i lijepim rijecima za moju mamu. 

Mama mi je umrla 03.10.2008. nakon kratke i neizljecive
bolesti. Sahranjena je u Dubravama kod B.Gradiske.

A tebe bi Pile zamolio da mi se javis na moj mail, jer bih
volio da znam o kome je rijec i ko je to tako pazljiv i
osjecajan. Molim te da me ne ostavis u neznanju.

Puno ti hvala, Senad



Komentar Nr. #260
Od : senad semiz (senads@gmail.com)
Datum : 12.12.2008.
komentar za post 246.

Draga Kiko, hvala ti na tvojoj paznji i suosjecanju. 

U prvi mah nisam primjetio tvoj post, jer procitavsi Piletov
post (koja mi se btw jos nije javila) uzeh da joj odmah
odgovorim i vise se nisam ni vratio na citanje ostalih
postova. Tako da tek sada primjetih tvoj post. Tebe se Kiko
sjecam kao veoma drage osobe i velikog druga. Sjecam se vrlo
dobro i vase australijske zebe, Sesinih i mojih
gitarijada:¤) . Ako zelis, javi mi se na mail, a volio bih i
sa Sesom razmijeniti koju rijec. 

Svako dobro i neka te sreca prati u zivotu,

Senad



Komentar Nr. #261
Od : Sasha Panic (sashapanich@hotmail.com)
Datum : 26.12.2008.
Saljem vam svima novogodisnji video spot skoro zavrsen u Los
Angelesu.
Svi ucesnici su nasi ljudi i djeca (iz bivse SFRJ).
Deda Mrazica je moja mala crkica Una, a ja pjevam pjesmu
koje sam i koautor uz ostalo drustvo iz L.A.-a.
Mozete me primjetiti za bubnjevima (onaj veliki). :-)
Pozdrav svima i Sretna Nova

Na MySpace:
http://vids.myspace.com/index.cfm?fuseaction=vids.individual&videoid=48955706

Na YouTube:
http://www.youtube.com/watch?v=KqgjIMZMlXw



Komentar Nr. #262
Od : Sanja Baroš Mišan
Datum : 08.01.2009.
Za komentar br. 232 , za Natašu Rađević
Sve najbolje u Novoj godini želi ti Sanja Baroš sa
Petrićevca!
Javi se kad budeš imala vremena na e-mail
autostil@teol.net.
Pozz



Komentar Nr. #263
Od : Robert (robban@net.hr)
Datum : 15.01.2009.
Danas sam otkrio forum o nasoj skoli i sad citam poredu sve
komentare. Sjecanja naviru. Otvorio sam stari album sa
crnobijelim slikama i osjecam se tako daleko. Pozdrav svima
i javite se. 

(robban@net.hr)

Robert Seremet




Komentar Nr. #264
Od : A.M. (chiella@net.hr)
Datum : 24.01.2009.
Mene i moj razred je iz O.S.MLADEN STOJANOVIC u O.S.GEORGI
STOJKOV RAKOVSKI dovela uciteljica HORVAT BRANKA,i predala
nas nastavnicima.Ima li neko od te generacije,da mi se
javi,bilo bi mi drago.



Komentar Nr. #265
Od : teodora cukovic (sakic.v@.net)
Datum : 13.02.2009.
skola nam je super!dvoriste izgleda ok/ej,...sve pozdrave 
nastavnicima koji nas trpe!pisite mi !teodora



Komentar Nr. #266
Od : lidijata (lidita1@gmail.com)
Datum : 16.02.2009.
ako netko poznaje kotiv vladu molim da mi se javi. ja sam
isto iz oš.GSR-Pozdrav svima



Komentar Nr. #267
Od : lidija (lidita1@gmail.com)
Datum : 16.02.2009.
Nas je dovela u drugi razred iz škole Mladen Stojanovič u OŠ
Georgi Stojkov Rakovski učiteljica Ivka Mihašiljin. Nadam se
da će mi se neko javiti. Sjećam se dosta imena. Javite mi
se...



Komentar Nr. #268
Od : dodobird
Datum : 24.02.2009.
valjda Mihaljisin?!



Komentar Nr. #269
Od : branislav
Datum : 05.03.2009.
godiste `68(brat Severin `71). stanovali u F. Preserna. vec
skoro 18 god. u exilu u CH. slucajno sam otkrio ove stranice
i citam o meni poznatim ljudima. otisaao sam sa 23 god. iz
BL i mislio da cu se vratiti za par mjeseci, ali su prosle
godine.
pozdrav svim onoma sa kojima sam dijelio ta skolska
vremena.

branislav lazic

p.s. poseban pozdrav djordji 



Komentar Nr. #270
Od : Saska (ppmanagement@bigpond.com)
Datum : 06.03.2009.
Cao Branislave,

Tebe sam znala kao Severinovog starijeg brata jer sam
njegova generacija. Nadam se zivot u CH nije los. Da li ste
svi tamo?
Pozdrav 
Saska Marjanovic (sad Wormald)



Komentar Nr. #271
Od : Alma Ajanovic (awappler6376@charter.net)
Datum : 07.03.2009.
Cao,Branislave, i mene interesuje kako ste svi, kako brat i
familija. Nasla sam skoro sav stari komsiluk, samo o vama
niko nista ne zna. Vecina je nas otisla "samo na par
mjeseci", a meni evo skoro 15 god. da sam u Americi. Javi se
na e-mail. Puno pozdrava od komsinice Alme sa familijom



Komentar Nr. #272
Od : prohaska danijel (aprohaska@gmx.de)
Datum : 09.03.2009.
        Puno pozdrava od PROCE



Komentar Nr. #273
Od : prohaska danijel (aprohaska@gmx.de)
Datum : 09.03.2009.
 Pozdravljam sve prijatelje , PROCA



Komentar Nr. #274
Od : branislav za sasku
Datum : 10.03.2009.
zdravo Saska 
Tvoje ime mi je poznato iako nismo bili ista generacija.
Severin i ja smo u CH. Ovdje se ne zivi lose. Zemlja je
stabilna, sto je najvaznije. Medutim fenomen "working poor"
je i ovdje prisutan. Mnogi koji dodju imaju prevelika
ocekivanja. Ovdje se zivi da bi se radilo(vjerovatno ne samo
ovdje). 
 Pozdrav Branislav



Komentar Nr. #275
Od : Saska (ppmanagement@bigpond.com)
Datum : 10.03.2009.
Cao Branislave

Drago mi je cuti da ste ti i Severin dobro. Ja sam bila u
Genevi i Baselu za Bozicne i Novogodisnje praznike i bilo
nam je predivno ali mogu da vidim kako je drugacije kad
trebas ustvari da zivis i radis tamo. Ali tako je svugdje na
zapadu. Javite se povremeno.

Pozdrav Saska



Komentar Nr. #276
Od : Saska (ppmanagement@bigpond.com)
Datum : 10.03.2009.
Cao Proca,

Cesto sam te se sjetila i kontala sta se desilo sa tobom.
Pisi na email.

Pozdrav
Saska Marjanovic



Komentar Nr. #277
Od : Alma Ajanovic-Wappler (awappler6376@charter.net)
Datum : 12.03.2009.
Branislave, molim te javi mi se ponovo na e-mail. Uspjela
sam procitati tvoju poruku, a onda su mi je djeca izbrisala
prije nego sam zapisala tvoju adresu. Sorry. Javi mi e-mail
da mogu da ti se javim sto prije. Pozdravi svoje.



Komentar Nr. #278
Od : Damir (josipovic@hotmail.com)
Datum : 21.03.2009.
Pozdrav svima koji su išli u ˝Bugarsku˝ školu. Zna li netko
Davora Kasapovića, Borisa Jeličića, Gorana Subotića oni su
79. generacija. volio bih nekako s njima stupiti u kontakt.


Pozz iz HR.



Komentar Nr. #279
Od : sanela77 (tetkasanela@gmail.com)
Datum : 22.03.2009.
Ima li iko iz generacije 77.g da je isao u 8a? Uciteljica
Ajsa, a razrednik Miljevic?



Komentar Nr. #280
Od : Edwin (zemicedwin@gmx.de)
Datum : 25.03.2009.
Zdravo narode!
OS GSR 1980-1988 a potom elektro skola.

Uciteljica Ajsa.
Razrednik F Zoric (za tebe je papir predobar, napisi mi to
na vreci od cementa)
Branka Pasic engleski
Evica istorija
Suljo - Legenda fizike u plavom mantilu
Ruzdija "dvoje po dvoje da ostali ne stoje;ajmo brzo ja se
smrzo
Habul - opet se zaj----ate, ajmo vamo na klepke
Javi se generacijo!!



Komentar Nr. #281
Od : Edwin (zemicedwin@gmx.de)
Datum : 25.03.2009.
Zdravo narode!
OS GSR 1980-1988 a potom elektro skola.

Uciteljica Ajsa.
Razrednik F Zoric (za tebe je papir predobar, napisi mi to
na vreci od cementa)
Branka Pasic engleski
Evica istorija
Suljo - Legenda fizike u plavom mantilu
Ruzdija "dvoje po dvoje da ostali ne stoje;ajmo brzo ja se
smrzo
Habul - opet se zaj----ate, ajmo vamo na klepke
Javi se generacijo!!



Komentar Nr. #282
Od : Edwin Zemic (zemicedwin@gmx.de)
Datum : 25.03.2009.
Pozdrav svim ucenicima i nastavnicima OS GSR!!

Ostavljam vam e-mail adresu u nadi da ce se koji javiti!
Zdravo!

PS: Nastavnici Branki Pasic: thank you for your english
lessons



Komentar Nr. #283
Od : Damir (josipovic@hotmail.com)
Datum : 25.03.2009.
Ja sam mlađa generacija, ali se sjećam tih nastavnika. Meni
je najbora bila Dominovićka (Njemački). I sad imam noćne
more od nje... :D



Komentar Nr. #284
Od : mihajlo kotiv (marina.kotiv@gmail.com)
Datum : 08.04.2009.
Molim Kotiv Vlado, ukoliko je u mogucnosti da mi se javi.. M. Kotiv 5.april09 


Komentar Nr. #285
Od : Zora-Zorka Zeba (milagros@gmx.ch)
Datum : 10.04.2009.
Zdravo svima!Dali mi neko moze pomoci da nesto saznam o mom
Razredniku Goric Zlatanu. On nam je predavao Geografiju i
Istoriju.Ostao mi je u sjecanju jer je bio najbolji! Ja se
sovem Zorka Zora Zeba, porijeklom iz Kotor-Varosa.Da, vazno
je napomenuti da je on meni bio razrednik u opstini
Vrbanjci. Izmedju 1989-1992.Mislim da je stanovao u Banja
Luci. Ako ipak neko nesto zna neka napise.... Lijep pozdrav
svima....



Komentar Nr. #286
Od : Davor Klečina (klecko77@hotmail.com)
Datum : 13.04.2009.
Veliki pozdrav svima koji me znaju.
Pohađao sam OŠ GSR od 1984-92.
Ako ima netko iz A odjeljenja (učiteljica Ajša Hadžidedić,
razrednik Milan MIljević) molio bih da se javi. Prepoznah
ovdje Azura Zembu i Sanelu Popović.

Pozdrav



Komentar Nr. #287
Od : Davor Klečina (klecko77@hotmail.com)
Datum : 13.04.2009.
Veliki pozdrav svima koji me znaju.
Pohađao sam OŠ GSR od 1984-92.
Ako ima netko iz A odjeljenja (učiteljica Ajša Hadžidedić,
razrednik Milan MIljević) molio bih da se javi. Prepoznah
ovdje Azura Zembu i Sanelu Popović.

Pozdrav



Komentar Nr. #288
Od : Davor Klečina
Datum : 14.04.2009.
Pozdrav svima iz generacije rođene '77, a posebno mojem "A"
odjeljenju (od '84. do '92. - učiteljica Ajša Hadžidedić,
razrednik Milan Miljević). Prepoznah ovdje Azura Zembu i
Sanelu Popović. Nek' se jave i ostali.



Komentar Nr. #289
Od : Davor Klečina
Datum : 14.04.2009.
Pozdrav svima iz generacije rođene '77, a posebno mojem "A"
odjeljenju (od '84. do '92. - učiteljica Ajša Hadžidedić,
razrednik Milan Miljević). Prepoznah ovdje Azura Zembu i
Sanelu Popović. Nek' se jave i ostali.



Komentar Nr. #290
Od : Marela Bajic (marelabajic@gmail.com)
Datum : 30.05.2009.
Pozdrav svim mojim Banjalucanima,(Marela Mirkovic), posebno
generacija 59/60.
Fea, moja draga prijateljica, razdaljine ustvari i nisu
razdaljine. To je bila posebna generacija, zemljotres,
Neum.
Pozdrav svima.



Komentar Nr. #291
Od : alen (alen-hadziselimovic@hotmail.com)
Datum : 05.06.2009.
cao raja javljam se iz sw pozdrav svima koji su isli u os
GSR izmedzu 82-90 pozdrav Vladimiru Ilicu skupa smo navijali
za Hajduk iz Splita dok je ostatak razreda imao BG partizan
kao favorit....pozdrav cujemo se



Komentar Nr. #292
Od : Anja (anja.janjetovic@gmail.com)
Datum : 12.08.2009.
Obozawam owu shkolu a pogotowo nowu warosh...u nowoj warosi
i ziwim...NOWA WAROSH TO JE NASH DOM....xD...<3



Komentar Nr. #293
Od : Anja (anja.janjetovic@gmail.com)
Datum : 12.08.2009.
Obozawam owu shkolu a pogotowo nowu warosh...u nowoj warosi
i ziwim...NOWA WAROSH TO JE NASH DOM....xD...<3



Komentar Nr. #294
Od : Anja (anja.janjetovic@gmail.com)
Datum : 12.08.2009.
Obozawam owu shkolu a pogotowo nowu warosh...u nowoj warosi
i ziwim...NOWA WAROSH TO JE NASH DOM....xD...<3



Komentar Nr. #295
Od : dayana (lady_dayana.97@hotmail.com)
Datum : 16.11.2009.
ee ne saljite komentare nego dajte temu....koja se trazi
komentarima necete nista dobiti...:D



Komentar Nr. #296
Od : oliver barišić (cakam1@hotmail.com)
Datum : 21.02.2010.
najbolja škola svih vremena



Komentar Nr. #297
Od : pdiuahegnkl (rcahjm@baxxpq.com)
Datum : 16.04.2010.
MkWJdy  spwllbzrrfhr,
[url=http://rnjgsmhyjujd.com/]rnjgsmhyjujd[/url],
[link=http://rpadgatowfef.com/]rpadgatowfef[/link],
http://rchmhyzyhchf.com/



Komentar Nr. #298
Od : Marijana (marijana.zorko@yahoo.com)
Datum : 19.04.2010.
Da li se neko sjeća Severina Lazića, generacija 1978?



Komentar Nr. #299
Od : lxtmymolj (jmwieu@xlpjjc.com)
Datum : 14.10.2010.
SJjvXo  tprtwzbrixkh,
[url=http://ytqyhnklazmu.com/]ytqyhnklazmu[/url],
[link=http://nuqfktuwvwsm.com/]nuqfktuwvwsm[/link],
http://exlwzzihuizt.com/



Komentar Nr. #300
Od : sladjana_bl (zosla@blic.net)
Datum : 04.10.2011.
Pozdrav...Da li je jos uvijek ova tema aktuelna?



Komentar Nr. #301
Od : fyyrzqsll (wjligo@vsmgwd.com)
Datum : 28.12.2011.
rEaL4u  ubpzguhdhgfh,
[url=http://nuznvbzqihuj.com/]nuznvbzqihuj[/url],
[link=http://wzznoephccnv.com/]wzznoephccnv[/link],
http://kbujjakmfsvt.com/