“Nećemo presjedati u Bosanskom Novom”!! Čuo sam kako otac sa vrata svečano informiše mamu, “ Tri vagona idu direktno za Split”! Ja sam sjedio na balkonu upravo završavajući ne znam koji po redu “pisani” roman. Frank Laramy. Dok Holidej..(Gvoždjurija za njegovim pojasom nije bila za podcijenjivanje.) U kuhinji se pohala piletina a na stolu su već gotove oblatne pokrivene platnenom salvetom i šerpom punom vode (da se stisnu). Večeras idemo na more. Postoji li ista na svijetu bolje od slatke pomisli na tu činjenicu. Ja, baš u godinama kada sam počeo značajno primjećivati velike grudi kućne pomoćnice od preko puta, mada jos ne tako siguran sta bi radio sa njima.Ali
definitivno siguran da je danas moj dan.

Miris kupea drugog razreda i otpravnik sa crvenom kapicom naznačili su početak magičnog putovanja.Već negdje prije Prijedora brat je gladan i opet će otac :
”Ništa prije Bos.Novog!!” Prošlo je par sati, voz je jurio kroz noć i uskoro se u tišini samo čulo tata-ta-tata-ta, ili zveckanje flašica soka, zvuk kliznih vrata kupea u dubini vagona i
“kafa, sokovi”. Odjednom poče svanjivati, kameni zidovi i smokve označiše da smo se približili jugu. Na stanici u Kninu, otac tradicionalno puni termosice vodom i uvijek pričeka da voz krene, onda uskoči uz naše duboko divljenje-Bravo Tata!! Kako se približavaju Kastela hodnik vagona je gotovo pun. Probudjene face sa cigaretom na usnama, rasplakana beba, pokoja kafa ili piva i ko će prvi vidjeti more.Voz se kao brod nagne na lijevu stranu u momentu kad neko vrisne “ Eno mora!!!! ”

Splitski kolodvor, miris mora i borova, kamena glava lava iz koje pijemo hladnu vodu, pa onda žena u crnom “ Šjor, tribate li sobu?” I opet ponosni odgovor moga tate “da idemo
dalje, za Makarsku”
.
Iako smo stigli oko dva sata, u četri smo vec na moru, čuvenoj makarskoj plaži. Hiljade trudbenika, radnika i intelektualaca na dušecima i ležaljkama. Ne postoji UV factor, svi
se peku na suncu do iznemoglosti, ne treba ni coppertone jer je jogurt odličan za opekotine. A svi su tako veseli, zadovoljni, dobri, gotovo lijepi u svom zadovoljstvu.Naši Banjalucani, motorista Pero Popović i mesar Fadil Bojić stavili su mezu na dušek u plićaku, piju pivo uz Perino:” Joj Fadile što nam je lijepo.”

Četvrti dan sjedio sam sa šnitom paštete na peškiru kad se desilo nešto što me prvi puta izbacilo iz kolosjeka mog djetinjstva. Kao munja u tijelo i strela u srce, sudario sam se
pogledom sa djevojčicom u žutoj frotirnoj haljini za plažu, oslikanoj ananasima. Nasmiješila se diskretno i otrčala u vodu.Ljetovanje je dobilo sasvim drugi karakter, sve je bilo
podredjeno njoj.Cijeli dan gledanje, ‘hej noći stani zora da svane’, te ponovo na osmatranje. Postala je dosadna i večernja šetnja sa bratom i sladoledima ispred zadovoljnih
roditelja.Samo plaža i moji ananasi. Ljubav sto boli, boli u pravom smislu boli, kada tijelo utrne, kad srce stane ujutro, pri njenom dolasku na plažu.

Dvanaesti dan, negdje oko podne, roditelji moje žute haljinice počeše pakovati sve peškire i rekvizite. Djevojčica ustade, okrenu se prema meni i mahnu.
NEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!!!! Ona odlazi! Kao opaljen dotrčao sam do nje. Bila je jos ljepsa nego sto sam mogao skuziti 'sa distance'.Htio sam da pitam da li ide, kako se zove, koliko ima godina, broj ananasa na haljini i jos stosta, ali knedla u grlu mi je samo dozvolila da izustim:” Odakle si?”
“Iz Zenice.”A ti "?
To je bilo jedino pitanje na koje sam bio u stanju odgovoriti.
“ Ja sam iz Banja Luke!”
Mama ju je čekala dok se tata vec bio prilicno udaljio, jos jednom mi mahnu kao lepezom i otrči prema njoj. Tek kad su nestali u masi, svatio sam da nemam adresu i da je nikada vise necu vidjeti. To je bio kraj mora, ljetovanja,svijeta. Još tri dana bola i depresije i onda povratak.Vraćamo se...
Otac nije dobio “Bravo tata” u Kninu.Nisam više volio ni voz, kao biljka, naslonjen jednim okom na onu metalnu pločicu u sebi ponavljao :”Ne naginji se kroz prozor-Niht
hinauslehen-E pericoloso esporgersi “ Tako sam i utonuo u san. Probudio me žagor ljudi sa torbama u hodniku. Moji su stajali u kupeu, čekajući da se uključe u kolonu.Bilo je tacno dva sata poslije ponoci kad se voz zaustavio u stanici.
Kondukter je iskočio iz vagona i viknuo:“Baaanja Luka!!!!!! A onda kao eho sa krajeva kompozicije.” Baanja Luka!!!” “Banja Luka”!!!

“Dame i gospodo povežite svoje pojaseve i pripremite se za poletanje!” Trgnuo sam se, opet gledam moju malu kojoj se sada u snu pojavio i smješak na usnama.U principu, sve je to isto. Vazno je da je more.Mozda je samo razlika sto igračku koju grli ona zove Donald Duck a meni se se čini da je to Paja Patak. Ili kako ga sada zovu.