Bosanski putopisi


   


Poslao : Severin
Datum : 30.04.2011.
Bosanski putopis # 1 

Nan-ina, japanskog ucitelja zena u periodu Meidji(1), jednog
dana posjeti neki unverzitetski profesor koji je zelio da od
njega nauci zen. Nan-in je posluzio caj. Napunivsi gostu
solju, nastavio je da sipa. Profesor je zacudjeno posmatrao
kako se caj prelijeva, te naposlijetku rece: “Puna je, ne
moze vise stati!”  Na to ce Nan-in: “ Kao i ova solja, pun
si svojih predrasuda i ubjedjenja. Kako mogu da ti objasnim
zen ako prethodno nisi ispraznio svoju solju?” Na put u
Bosnu, krenuli smo ispraznivsi svoj fildzan. Nakon 16 godina
izbjeglistva i nepravde koja nam je nanesena, to zaista nije
bilo nimalo lako.  Ipak, uporan i dugotrajan duhovni
trening, poceo se otplacivati, pa je fizicki i psihicki
equlibrium u kome smo se nalazili bio sasvim dovoljan da se
suocimo sa prosloscu.
 
Prvi veliki izazov putovanja bila je Venecija, nasa prva
destinacija u Evropi. Sjecanja na vrijeme izbjeglistva
septembra 1994., provedenog  u ovoj drevnoj prijestonici
kulture, ispreplitala su se sa javom sadasnjeg trenutka.
Onda sam na stubama opjevane bazilike, mojoj kcerki u
besici, citao ove stihove:

Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al’ ipak necu nikog klet;
sto god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute

Danas, na ovim istim stubama, mojoj kcerki ponovo citam Lazu
Kostica:

Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
ko pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al’ tezoj rani nastade brid:
Sto cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute.

I zaista, sva ta poznata mjesta danas su izgledala
drugacije, ljepse, cistije, jasnije. Bljestao je
Georgione-ov Tempest na zidu Galeria di Accademia; Duzdeva
palaca, oslikana Tintoretovim tonovima, danas je u mojim
ocima imala sjaj nekadasnje moci Venecije; cak je i sladoled
u kafeteriji na trgu San Marco imao onaj isti ukus ranih
sezdesetih kad sam sa roditeljima posjecivao Veneciju. Bas
kao u pjesmi;, nakon rime mraka, dolazi rima svjetla.
 
Posto smo se napojili tri dana na slikarskim muzama
Venecije, put nas je vodio kroz istarske konobe i kapelske
kresove prema belom Zagreb gradu.  Ako se icim danas
Hrvatska moze porediti sa Evropom to su onda saobracajnice,
koje su toliko dobre da bih platio voznju po njima i deset
puta vise da su samo zaiskali.  Hotel Dubrovnik na Trgu je
‘classy’ kao i uvijek. Sutradan sam imao sastanak i nisam
uspio mnogo uzivati u Zagrebu; tek toliko da se poklonim
Matosevoj skulpturi u Staroj Vlaskoj i prepustim se
kulinarskim carolijama ‘Vinodola’.
 
Slavonskom avenijom, koja se danas zove Istocna obilaznica,
napusta se Zagreb put Novske i za oko sat do sat i pol
dolazi se u Okucane, gdje se odvaja put za Banjaluku. Tada
vec srce tako lupa, da hoce da iskuci iz grudi, pa je
potrebno iz zdravstvenih razloga stati i popiti pivo kod
Slozne Brace. Poslije toga dolazi najmucniji dio, prelazak
hrvatsko-bosanske granice u Gradisci zvani ‘A moglo je
bolje!’  Kolona crnih audija u oba pravca i ostalo
‘stranci’; na jednoj strani namirisani i ljubazni carinici
na ‘braniku Evrope’; na drugoj strani, namrgodjeni brkajlije
sto svaki put dok pregledaju inostrani pasos u sebi pomisle:
“Vidi ovog pedera dosao na odmor iz Australije, a ja moram
ovdje raditi citav mjesec za 500 KM”.  Na pamet mi pade mali
Mico, koga smo svi u zgradi zvali Comi. 1992. u jeku najvece
pljacke, cujem Micu kako prica s djecom ispod mog balkona:
“Moj tata zarobio televiziju”. Gotovo istovremeno mi ispade
iz usta: “Najbolje da oslobodite zarobljene televizore!”
Brko proviri kroz salter sa pitanjem: “Sta kazete?”. “Nista,
duga je to prica”, procijedih. On mrdnu rukom u znak
oslobadjanja i put se nastavi.
 
Sve je dalje poznat krajolik, gotovo da sam ga biciklom
prosao. Izmjenjuju se poznate kafane; stoka i poljoprivredne
masine na cesti; smrad svinjogojske farme u Topoli;
policijska zasjeda u Rovinama, tik uz kafanu gdje se okrece
kao i prije 20 godina onaj isti ‘levat na raznju’.  Moja
kcerka zatvara oci pred tim barbarskim prizorom. Pravi se da
upravo nije bila svjedokom razvlacenja Hector-ova mrtva
tijela prikacenog za Achill-ovu trokolicu oko opsjednute
Troje, dok su kralj Priam i kraljica Hecuba na bedemu,
nijemo posmatrali sta se radi od njihove krvi i mesa(2).
Zene nekako bolje razumiju mlade; valjda su perceptivnije od
muskaraca, kada su djeca u pitanju. Osjetivsi da je mojoj
kcerki muka od prizora, moja zena okrenu na salu: “Sine,
ovdje pocinje Balkan,” iako duboko svjesna da smo granicu
Balkana presli vec prije nekoliko sati, pa nastavi: “Ovdje
se nista nije promijenilo vec tri hiljade godina, izuzev sto
me ranije put za Gradisku podsjecao na ringispil, a danas je
to pravi cirkus”. ‘Smej se bajaco dok ti bol razdire grudi’,
pretvarao sam se da mi je njen komentar smijesan. Iznutra
sam plakao za sretnim danima ribolova provedenim sa Sakibom
i njegovim sinovima na Savi, Velikom i Malom Strugu,
Orahovoj, prvom ulovljenom saranu, ribljoj corbi od stuke i
sniclama od soma, prvoj flasi piva. Gdje je sve to nestalo,
gdje su sada ti ljudi sa rijeke Save, sa granice, granice
cega? Istoka i Zapada? Zapad nikad nije prihvatio Balkan,
jer ga nije razumio, a Balkan nikad nije mogao biti Istok,
jer je bio suvise daleko od njega. Balkan je ostao Balkan.
Da je Mozart ziv sve bi bilo drugacije. Mozda zato sto je
bio dijete, cak i na kraju svog zivota? “Kako mozes zivjeti
u proslosti?” iz razmisljanja me prenu glas. Vec dvadeset
godina slusam taj glas koji me opominje da vise nisam
dijete, nego covjek, glava porodice sa obavezom da se staram
o ljudima. Ali taj jedan dio mene, ta prkosna mladost u
meni, uporno odolijeva napadima razloznog, odgovornog,
logicnog. “E moj Peter Pan, blago tebi kad jos uvijek mozes
da sanjas” ponovo ce glas.

Dalje, uz put, redala su se sela u Lijevcu, a  dogadjaji i
likovi iz proslosti, vezani za ovo ruralno predgradje
Banjaluke, prolazili su kroz glavu: Mrki ponedjeljak,
birtija u Trnu, gdje niko ne postavlja pitanja; aero-mitinzi
sa ocem na aerodromu u Zaluzanima; nezaboravno putovanje sa
Bahtijarevicima sinobusom u Ivanjsku, sa obaveznim
zaustavljenjem u Zaluzanima; prijedorska cesta, moja
omiljena biciklisticka tura do Omarske i nazad i
.....................  Stojimo na semaforu kod Petricevacke
crkve u predvecerje dugog ljetnjeg dana i sutimo. Na mjestu
crkve sada je samo veliki kriz i zelenilo. Kroz otvoren
prozor dopiru zvukovi prvog stavka ljetne simfonije cvrcaka.
Pali se zeleno svjetlo i mi ulazimo u Banjaluku; put kroz
Bosnu se nastavlja.

Severin

1.Meidji period (1868-1912) je vrijeme otvaranja Japana
prema svijetu, vrijeme vesternizacije i modernizacije
zemlje.
2. Dogadjaj koji se navodi kao vrhunac barbarizma u istoriji
ljudskog roda:  U vrijeme opsade Troje, grcki junak Achilles
frustriran nemogucstvom osvajanja utvrdjenog grada Troje i
zaslijepljen mrznjom zbog pogibije svog usvojenog brata
Patroculos-a od maca trojanskog princa Hector-a, odlucuje
nakon sto je ubio Hector-a da tijelo mrtvog princa sveze za
svoju trokolicu i vuce ga danima po prasini oko zidina
Troje, sve dok napokon trojanski kralj Priam nije izasao
pred Achill-a i golemim blagom molio za otkup tijela svoga
sina. 



Komentar Br.1
Poslao : los chairos
Datum : 11.10.2010.

Bog si stari nastavi.



Komentar Br.2
Poslao : Dinka
Datum : 11.10.2010.
Petica. Uctivo i zanimljivo. Sa zadovoljstvom ocekujemo
nastavak putovanja.

Dinka i Vlado



Komentar Br.3
Poslao : Ahmet
Datum : 12.10.2010.
Hvala Severine, nadam se skorom nastavku ovog maestralnog
opisa predjela, ljudi i dogadjaja.
Pozdrav iz Svedske



Komentar Br.4
Poslao : Aida HB
Datum : 13.10.2010.
Jedan i jedini SEVERIN!!! Bravo,majstore!!!!!!



Komentar Br.5
Poslao : cK bl@cafekajak.com
Datum : 14.10.2010.
ha ha ha, Magloni haveru, najbolje da sacekamo nastavke pa
cemo onda "suditi" djelo. Ovako, utakmica tek pocela, a ti
napustas stadion. 

"Novo, novo, novo vrijeme-prvopoluvrijeme"!

cK



Komentar Br.6
Poslao : Pajp
Datum : 14.10.2010.
Samo sto sam dosao iz Banja Luke,tj vratio se sretno kuci!
Severine pratim te!Dobar istinit pocetak...samo naprjed!
Pozdrav!!!



Komentar Br.7
Poslao : lazar_vozar
Datum : 14.10.2010.
Mrki Ponedeljak je bio u Shushnjarima. Ili je jos uvijek?
nevermajnd



Komentar Br.8
Poslao : Tasko
Datum : 14.10.2010.
Zaista izvanredno opisan put i dolazak u Baanjaluku. Svi smo
otprilike osjecali isto poslije dugogodisnjeg izbivanja, ali
nismo to ovako suptilno opisali. Moje duboko divljenje i
samo nastavi ovako pisati! Sretno!



Komentar Br.9
Poslao : Mirsad Filipovic mirsad.filipovic@hotmail.com
Datum : 15.10.2010.
Severine,
molim te da se javis putem mail-a.Imam jedan prijedlog za
tebe.
Pozdrav Mirsad



Komentar Br.10
Poslao : Prnja ljubomirpranjic@hatmail.com
Datum : 15.10.2010.
Respekt majstore.Jedan Severinov post vrijedi vise,nego 320
ostalih.Prnja.



Komentar Br.11
Poslao : Magla
Datum : 16.10.2010.
OK Shex, sasvim si u pravu. Idemo dalje !



Komentar Br.12
Poslao : zlatko opolcer66@hotmail.com
Datum : 18.10.2010.
Sve izgleda tako jednostavno, da nemamo emocije.Opcinjen,
citam nekoliko puta i svaki put nadjem nesto novo. Svaka
cast.



Komentar Br.13
Poslao : GDog
Datum : 19.10.2010.
Ha,ha,haaaaa Severine oni drotovi na granicama nekada nam
bezgranicne domovine se nimalo promijenili nisu.Kolona se
otegla u Gradisci na grani,nas bus iz ZG,medjunarodna linija
se jedva probio do kioska i dosao na red.Drotovi u kiosku se
zezaju i pustaju da se sat vremena kuhamo na
zvizganu.Nekakav starc na seciji,koji se vraca u Bosnu iz
bolnice ,zavapi i pozali se da ce kolabirati od toplotnog
udara kad drot,brkajlija, gruh dreknu sa vrata busa:"Ni
jedne da cujem inace cu vas sviju odvuci na sporedni parking
i ishcerati van na pregled stvari.Ovo je granica i nema
zajebancije!"



Komentar Br.14
Poslao : Pajp
Datum : 03.11.2010.
Nego da nije nestalo tinte,ili je tintoplavka pri kraju..pa
ako treba da trznem do australije?



Komentar Br.15
Poslao : Dijana
Datum : 04.11.2010.
hahaha tinta je sigurno evo saljemo i iz BL da nas jos malo
opise



Komentar Br.16
Poslao : BiH prije 107 godina Šveđanin
Datum : 09.11.2010.
Dr. Izet Muratspahić(Uppsala,Švedska - 2003) 
  
Kako je jedan Šveđanin vidio Bosnu i Hercegovinu prije 100
godina 
  
/Putopis Dr. Augusta Heimera „Genom Bosnien och
Hercegovina“, Jönköping, 1903.  prvi put na jeziku zemlje o
kojoj govori./ 
  
Prije tri godine saznao sam za dosad nepoznat putopis koji
je prije ravnih 100 godina napisao geolog iz Lunda dr.
August Heimer. On je u avgustu i septembru 1903. godine u
sklopu internacionalne geološke ekskurzije koju je
organizirala Austro-Ugarska proputovao kroz BiH od Brčkog
do
Jadranskog mora, a svoja zapažanja objavio godinu kasnije u
knjizi pod naslovom 
”Genom Bosnien och Hercegovina” (Kroz Bosnu i Hercegovinu).

Putopis je bio nepoznat i ima samo par primjeraka u
Švedskoj. Budući da mi se knjiga učinila veoma zanimljivom,
pošto predstavlja viđenje naše zemlje okom jednog Šveđanina
prije cijelog vijeka, te da niko u BiH ne zna za nju,
preveo
sam je na naš jezik. Izdavačka kuća ”Drina” iz Uppsale
objavila je ovu knjigu kao jubilarno izdanje -
100 godina poslije njenog izdanja na švedskom jeziku. 

Mišljenja sam da je interesantno za svakog našeg čovjeka da
pročita ovu knjigu, jer će u njoj naći masu podataka iz
prve
ruke: 
kako je Brčko živjelo od šljiva, 
Vareš od željeza, 
kako je u Tuzli zaposlena prva žena- ljekar, 
zašto su se tetovirale katolkinje, 
kako su trapisti razvili Banjaluku, 
lijepu legendu o imenu grada Konjic, 
detaljne opise Sarajevskih ulica, džamija i crkava, 
Mostara sa okolinom, vrela Bune,  
Popova polja, vodopada i katakombi u Jajcu, Ilidže... i
tako
dalje, i tako dalje.   

Da bih vam makar djelimično prezentirao o kakvoj se knjizi
radi, citiram po nekoliko rečenica iz uvoda pisca Heimera,
kao i recenzije profesora Adolfa Dahla, jednog od
najpoznatijih švedskih prevodilaca i predavača na upsalskom
Institutu za slavistiku i Midhata Ajanovića Ajana,
profesora
filmologije, karikaturiste i pisca. 
  
Iz Uvoda Augusta Heimera(avgusta i septembra 1903.godine):
”Ovo je prezentacija utisaka i zapažanja tokom putovanja –
opis veličanstvene prirode Bosne i Hercegovine s njenim
mnogobrojnim ljepotama, romantičnih gradova s njihovom
izrazitom orijentalnom osobinom, interesantnih, osebujnih
etnografskih odnosa, jedinstvenog kulturnog razvoja tokom
posljednjih 25 godina –, koje je dolje potpisani – jedini
švedski učesnik u ekskurziji – ukratko želio da pokuša
ostaviti. 
	Putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu bilo je tako poučno i
interesantno, čemu su doprinijeli na prvom mjestu
sposobnost
i revnost koje je naučni vodić ekskurzije Dr Fr. Katzer
cijelo vrijeme razvijao, te velika potpora koju je
ekskurzija dobila od strane vlade i organa vlasti.
Prijateljstvo i pažnja s kojima su strani gosti svuda
primljeni, čak i na mjestima gdje je činjeno samo kratko
zadržavanje, doprinijeli su umnogo da putovanje učine
ugodnim. 
Sigurno je da nije bilo nikoga koji nije s čežnjom napustio
tu lijepu, neobičnu zemlju i narod i vjerovatno su čvrsto
odlučili mnogi da, kao i ovaj pisac još jednom, ako to
vrijeme i prilike dozvole, posjete Bosnu i Hercegovinu.” 
  
Iz recenzije Adolfa Dahla:   
”Inicijativa Izeta Muratspahića da izda prijevod ove knjige
dolazi dakle pravovremeno. Prije stotinu godina je
istraživač Heimer napisao ovu knjigu. Naročito je sadržajno
bogat materijal koji se krije među koricama i koji sadrži
mnogo detalja, zanimljivim ne samo za one koji su upućeni u
historiju. Opis Bosne i Sarajeva koji se ovdje daje nije u
formi površne turističke brošure, nego je viđen geološki
budnim okom. Svaka stranica nudi kako ljude, tako i sredine
i običaje. U jednom trenutku saznajemo kako se pravi džem
od
ružice, u drugom kako su kršćani i muslimani odijelili
svoje
parcele s tarabama, te u trećem koliko toplote vreli izvor
na Ilidži ispušta.   
	Naravno da ovakvo bogatstvo detalja iziskuje naporan posao
pri prijevodu i to je jedino objašnjenje da ovo djelo nije
već ranije izašlo na jeziku područja o kojem govori. Sada
je
Muratspahić s oduševljenjem, znanjem i podrobnošću ostvario
transformaciju iz teškog jednostoljetno starog švedskog
jezika u bosansko jezičko ruho. 
	Heimer je imao sreću da se o njegovom tekstu pobrinuo
literarni poznavalac, kao što je to sreća i za Bosance koji
sada mogu složiti još jedan djelić u svoju identitetsku
slagalicu.” 
  
Iz recenzije Midhata Ajanovića Ajana: 
”Ko zna koliko je dobrih knjiga, povijesnih dokumenata
stradalo na lomači tih "historičara"?  Zbog njih je trebalo
proći cijelo jedno stoljeće da se ova knjiga objavi na
jeziku onih koji su najzainteresiraniji za njen sadržaj. 
   Da bi neku knjigu uopće bilo moguće doživjeti, između
pisca i čitaoca mora postojati određeni hemijski spoj, šav
koji povezuje misli i osjećaje. Sve pukotine koje su
eventualno mogle nastati nepreciznim premošćivanjem pomalo
zastarjelog švedskog i modernog bosanskog jezika, Izet je
ušio poput iskusnog hirurga i omogućio nam da ovu knjigu
čitamo jednostavno i bez napora kao što se zrak udiše. Kao
čovjek koji će ovu knjigu sigurno držati u svojoj vitrini
zahvaljujem Izetu što nas je sve obradovao ovim vrijednim
darom. 
   Nakon knjige 1001 dan Svena Monneslanda, pred nas dakle
stiže još jedna značajna knjiga u kojoj nam ljudi sa
europskog Sjevera govore važne stvari o nama samima.”  
  * * * * * 

www.bihdijaspora.com  (Pisana rijec)





Komentar Br.17
Poslao : Ahmet
Datum : 10.11.2010.
S paznjom i uzivanjem sam citao feljton u nastavcima u
"Bosanskoj posti" iz knjige/prevoda Dr. Izeta Muratspahica i
mnogo toga o nama bolje shvatio, jer je veoma vazno
saslusati i shvatiti sta i oni drugi o nama i nasoj zemlji
misle. Ova knjiga ima mjesto u svakoj nasoj kuci, jer dusu
razgaljuje podacima koje je o nama napisao jedan stranac sa
dalekog, hladnog Sjevera.



Komentar Br.18
Poslao : Severin
Datum : 13.11.2010.
Bosanski putopis # 2:  Tempora mutantur, nos et mutamur in
illis (1)

Uvijek sam se pitao zasto je neko dobio jedinicu iz
latinskog kod Naka kada je sve naucio, dok su drugi dobijali
petice ponavljajuci jednu te istu stranicu u rjecniku ili
jedan te isti set ‘Dicta et sententiae’ (2) prilikom svakog
odgovora. Objasnjenje prof. Nakica bilo je to, da odgovor
nije bio dovoljno ‘odrjesit i jasan’, pa ga je latinac zbog
toga kaznio negativnom ocjenom, dok je ‘glasne i jasne’
odgovore nagradjivao odlicnom ocjenom, iako je bio potpuno
svjestan ove ‘djacke fakinarije’. Jedanput, nekoliko godina
posto sam zavrsio Gimnaziju, sreo sam ga na predstavi u
pozoristu. U razgovoru za vrijeme pauze, rekao mi je: “Mi
ucimo o zivotu od starih naroda, Latina, Grka, Asiraca,
Egipcana, Kartazana i drugih, oni su nase kulturno
nasljedje, ali ako nauceno ne primjenjujemo u nasem zivotu,
onda je to mrtvo slovo na papiru.” Tada mi je postalo jasno
zasto je prof. Nakic imao dozivotno  mjesto u lozi nase
skole, dok su ostali profesori sjedili u parteru. On je bio
mnogo vise od gimnazijskog profesora; on je bio ucitelj
zivota.

Ako podjemo od cinjenice da se vremena mijenjaju i mi u
njima, onda posjeta rodnom gradu nakon 16 godina izbivanja
iz njega, moze biti sasvim prijatna. Nabujala vegetacija i
neplanska, gotovo haoticna gradnja, ucinili su da nam je
bila potrebna GPS navigacija da se snadjemo u rodjenoj kuci.
Na srecu, ljubazni domacini, vlasnici apartmana Olympus,
pomogli su nam da se probijemo kroz sumu bespravno
podignutih objekata, katkad i posred ulice, te se gotovo bez
ogrebotina domognemo nase banjalucke rezidencije u blizini
mosta Venecija. Dvije stvari koje su znacajno utjecale da
nas sedmodnevni boravak u Banjaluci bude ugodan, sa
pozitivnim iskustvom, a ne negativan i frustrirajuci, su
izlozba mog rahmetli punca Envera Stalje u Muzeju Savremene
Umjetnosti, o kojoj je vec bilo govora, te suncane naocale
sa zatamljenim staklima, koje pruzaju potpunu zastitu od
svjedocanstava urbicida koji se srecu na svakom koraku kroz
danasnju Banjaluku. Pored zastite za osjetljive oci, one
mogu odlicno posluziti i kao kamuflaza protiv nasrtljivih i
dosadnih likova iz proslosti, koje nikakvo vrijeme i
okolnosti nije u stanju da promijeni ni za dlaku. Zbog svega
recenog, toplo preporucujem suncane naocale svim bivsim
gradjanima Banjaluke koji odlaze tamo u posjetu, jer razlika
gledanja na stvari sa naocalama i bez naocala, tamo je
ogromna.

Sljedeceg jutra poranio sam na Zelenac. Ima li boljeg mjesta
za meditaciju o prolaznosti od obale Vrbasa?  Bacis klipu uz
Vrbas i ona se nosena strujom spusti natrag, prodje pored
zacudjena posmatraca i zauvijek nestane u brzacima Halila.
Uvijek sam se pitao koliko je Vrbas star? Vjerovatno cetiri,
pet milijardi godina; nikad nisam dobio tacan odgovor na to
pitanje. Milionima godina flora i fauna Vrbasa je zivjela u
harmoniji prirodnog zakona; trava, vrbe, zbunje i ostalo
rastinje je vjerovatno bilo isto kao i danas. Onda su se
zadnjih sto hiljada godina pojavili ljudi, prvo oni sa
toljagama, sirovi i primitivni, cija je jedina preokupacija
bio goli opstanak. U posljednja dva, tri mileniuma ovdje je
dosla  civilizacija, sagradila utvrdjenje i zauvijek
zavladala obalama Vrbasa. Kroz citav srednji vijek u ovom
podrucju desavala su se velika pomjeranja naroda i
mijenjanja gospodara, da bi se u zadnjem stoljecu ili dva
evolucija ljudske zajednice na citavom planetu, pa i ovdje,
znacajno ubrzala, te su se u samo jednom stoljecu zbila dva
svjetska rata. A Vrbas je citavo to vrijeme tekao istim
pravcem od izvora ka uscu, noseci drvenu klipu od Abacije do
Zelenca i dalje prema Halilu, nikada obratno. Mnoge su sile
i civilizacije prosle tuda i rimska i otomanska i ugarska i
pruska i crna i zuta i crvena i niko od njih nije uspio
promijeniti tok Vrbasa. Danasnja Banjaluka je donekle
promijenila izgled, urbano i demografski, ali neke stvari su
ostale iste i teku po onim istim zakonima vaseljene od
velikog praska, naovamo. Zbog toga nema smisla traziti tamo
‘aleju nase mladosti’; ona je zauvijek nestala u prolaznosti
vremena.

Prve zrake sunca sa vrha Starcevice oznacile su pocetak
novog dana i moju odlucnost da za svoga kratkog boravka u
Banjaluci obidjem samo ona mjesta moje mladosti koja se nisu
znacajnije promijenila, dok ona ‘ novokomponovana’
jednostavno ignorisem pogledom kroz suncane naocale. Jedna
od rijetkih pozitivnih stvari za vrijeme okupacije i
vladavine NDH na ovim prostorima bila je izgradnja Gradskog
mosta i puta poplocanog kockom izmedju Banjaluke i Gradiske,
koji i dan danas sluze prijevozu ljudi i dobara. Od tolikih
ratnih zlocinaca iz Drugog svjetskog rata, posljeratna
komunisticka vlast najvise se okomila na inzenjera
Beslagica, ciji je jedini grijeh bio dizajniranje i gradnja
pomenutog mosta. Koje li gluposti izdati dozivotnu tjeralicu
za covjekom, koji je svom gradu ostavio takvo graditeljsko
djelo. Ili pak pedeset godina kasnije, srusena je Dzamija
Ferhadija, pod izgovorom rasciscavanja racuna sa ‘otomanskom
prosloscu’, a s pravim ciljem sluzenja nacionalnoj politici
trenutka. Niti nacionalna politika trenutka, niti otomanska
proslost ne vlada vise ovim prostorima; ostalo je samo
stratiste spomenika nulte kategorije svjetske kulturne
bastine. Golem su zulum Mavari cinili u Spaniji, ali Spanci
se ne stide svoje proslosti, nego sigurno, vec gotovo jedno
stoljece, svake godine ubiru milijarde dolara od svog
kulturnog nasljedja, ciji znacajan dio predstavljaju
spomenici mavarske kulture. Srecom, postoje suncane naocale,
koje sigurno stite od ljudske gluposti. Ovako naoruzani,
uputili smo se, po pozivu inzenjera Lale Pasica i Gorana
Terzica, mojih prijatelja iz mladosti, koji trenutno vode
radove na obnovi Dzamije Ferhadije, na stratiste banjalucke
ljepotice. Bio sam zapanjen preciznoscu i tehnoloskim
dostignucima danasnjice koji se koriste u ovom pothvatu.
Nedvojbeno, kada se gradjevina zavrsi, konstrukcijski i
estetski bice gotovo 100% autenticna kopija nekadasnje
dzamije, minirane do temelja u noci izmedju 05. i 06. Maja
1993. godine. Na gradilistu je veoma zivo, mogu se cuti
razgovori na vise evropskih i svjetskih jezika. Grupe
stranaca, predstavnika EU institucija i pojedinacnih
evropskih zemalja pokazuju vidno interesovanje za projekat,
nude pomoc u ocuvanju naseg evropskog kulturnog blaga. Moram
priznati da mi ovakve scene vracaju vjeru u ljude, poslije
razocarenja evropskim javnim mijenjem i macehinskim odnosom
evropske zajednice prema Bosni i njenom kulturnom nasljedju
u vrijeme i u godinama neposredno poslije rata. Kao poklon
za nas skromni prilog projektu, dobili smo knjigu Dokumenti
opstanka, Sabire Husedzinovic. Na kraju posjete, neizbjezan
susret sa Alom. Mojoj kcerki daje crvenu bombonu i veli:
“Masala, ko’ upisana!” i sedam puta pljunu.
 
Sutradan, poranio sam ponovo podno Kastela na moju jutarnju
meditaciju. Jutro je bilo sparno, pa iako sunce jos nije
izaslo, tesko se disalo. Iz pekare kod Hilmijine kafane,
dopirao je miris svjezeg peciva, mijesajuci se sa teskim
zrakom. Zelenac je vjerovatno najmirnija, mozda i jedina
tiha citavog toka Vrbasa kroz grad, prije nego ova planinska
rijeka ponovo ubrza na Halilu i dalje prema Klaonici i
Rebrovcu. Uvijek se sjetim olaksanja  kad bi smo kao djeca,
spustajuci se na velikim slaufima od Zelenog mosta, preko
virova i brzaka Studenca, uplovili u mirni Zelenac. Kao kad
mater prihvati dijete na grudi u zagrljaj sigurnosti. Mirna,
gotovo stajaca voda Zelenca je perfektno mjesto za
meditaciju o medjusobnoj povezanosti stvari u nasoj okolini
po zakonu uzroka i posljedice. Bacis kamen u vodu, a on
uzburka sve u vodi desetinama metara naokolo. Valovi se u
krugovima sire sve dok ne dosegnu plicak  uz obalu i tamo
zauvijek umru. Onda se sve smiri i ponovo utone u tisinu
Zelenca.  Svaka nasa akcija izaziva vibracije u nasoj
okolini, pozitivne ili negativne, tako da kad tad svakog
stigne njegova pozitivna ili negativna karma, jednako kao
sto valovi uzburkanog Zelenca putuju i zavrse na obali,
odakle je kamen bacen. Evropa i svijet su radili Bosni o
glavi, htjeli su je zbrisati sa lica zemlje, a sad se bore
za vlastiti opstanak. A Bosna, kao i sva ta pusta stoljeca,
zivi svojim zivotom kokuza, ponosna i gizdava kao nikad
prije. Njeni stanovnici, ubijeni i osiromaseni, ali nikad
pokoreni. To je ono sto sam cijelo ovo vrijeme pokusavao
usaditi u glavu mojoj kcerki, ali mislim da to i nije bilo
potrebno, jer kako je vrijeme odmicalo, moja mala Bosancica
postajala je sve svjesnija svoga porijekla i pripadnosti.
Tako smo se mogli ozbiljnije,  bolje reci opustenije,
posvetiti istrazivanju svojih korijena.
 
Tog poslijepodneva , kad smo poslije 16 godina posjetili
moga oca, rekao mi je: “ Covjek ne zna sta ima, dok to ne
izgubi!” Ja sam mu na to odgovorio: “Najtuzniji dan u mom
zivotu bio je kada mi je saopsteno da je moja majka upravo
preminula, a najsretniji dan, tacno devet mjeseci  kasnije,
kada mi je javljeno da sam dobio kcerku. Poslije zime uvijek
dolazi proljece.” Starom prugom od grada prema predgradju
odvezli smo se u park Mladena Stojanovica. Tenis klub i
kafeterija jos uvijek su prijatno mjesto za posljepodnevnu
kafu sa prijateljima. I zaista, tamo sam sreo dosta
preostalih banjalucana, bivsih kolega sa posla i komsija;
dosta smjeha, suza i sjecanja sto prate ovakve susrete.
Ipak, mjesto se doimalo pomalo cudnim bez brace
Bahtijarevic, nekad duse i srca ovog teniskog kluba, koji
sada zive svoje nove zivote negdje daleko u tudjem svijetu i
upravo slusaju The Dangling Conversation od Simon &
Garfunkel-a. Oprostili smo se s mojim ocem u predvecerje; to
je za covjeka njegovih godina bio isuvise dugacak dan.
Uvecer smo izasli u Alibabu. Nakon vecere prosetali smo se
alejom prema Zelenom mostu. Zrak je bio svjez, od Vrbasa, i
vrlo prijatan. Iako je bio vec pocetak jula, lipe su jos
uvijek mirisale i mijesale se sa bagremom, koji je polako
preuzimao. Osjecao sam onaj isti fluid koji je tekao kroz
mene kao nekada, dok sam setao ovom istom alejom pjesnika, u
gradu od lisca, mlad i pijan od ljubavi. Danas, sijed i
sredovjecan, ali ponovo mlad, jer ovo je grad gdje se ne
stari; ovdje ljudi ostaju mladi sve do smrti; demencija je
misaona imenica, a staracki domovi su prazni.

Sutra ujutro, cim se razdanilo, uputio sam se na Sehitluke.
Od motela vodi staza kroz sumu par stotina metara do
proplanka na kojem je Kekin tetak imao desetak kosnica sa
pcelama. Nekoliko puta smo odlazili tamo ranih sezdesetih;
bio sam fasciniran pcelama i organizacijom zivota u kosnici.
Mnogo bolje nego Mumbai  Slum, mora se priznati. Jednom nas
je uhvatio ljetni pljusak. Skinuo sam cipele i sljapkao bos
po toploj kisnici, koja je tekla u potocima po vrelom
asfaltu, cijelim putem kuci. To su bili najljepsi dani moga
djetinjstva. Danas tamo nema ni traga od kosnica, niti od
Kekinog tetka; samo prazna livada sa koje puca pogled prema
Sibovima i Suturliji. Sunce je vec izaslo i prijatno mi
grije ledja u jutarnjoj svjezini. Mjesto i trenutak kao
stvoreni za meditaciju o beskonacnosti? Zivot svakog od nas
je samo kap u moru beskonacnog oceana, bez pocetka i kraja.
Jedna kap ne znaci mnogo, ali opet da nema biliona
pojedinacnih kapi ne bi ni bilo oceana. Pored toga, ko zna
koliko zivota je zivljeno prije naseg i zivjet ce poslije
naseg? Mi smo samo jedan trenutak vremeplova
jucer-danas-sutra, koji zivi u harmoniji svemira vec
bilionima godina. Nikad nisam sebi mogao objasniti zasto
pojedinci smatraju sebe toliko vaznim i boljim od drugih da
neprestano, tokom svog malog zivota, talasaju i remete ovu
harmoniju vaseljene, konstantno praveci probleme i
komplikujuci zivot sebi i svojoj okolini. Oni ce uskoro
nestati, kao takvi, iz zivota i biti zaboravljeni kao da
nikad nisu ni postojali. Ashes to ashes, Dust to dust. Neki
individualci svoj zivot vode osmisljeno, kreirajuci
pozitivne vrijednosti  i njihov doprinos egzistenciji
ljudske zajednice biva priznat, te budu zapamceni i
spominjani dugo poslije njihova odlaska. Cesto se sjetim
legendarnog govora Bobby Kennedy-a u Indianapolis-u 1968.,
nakon tragicnog ubistva Martin Luther King Jr. Trebalo je
dosta hrabrosti izaci pred razjarenu svjetinu druge,
potlacene rase i obratiti im se kao covjek, covjeku, kao
ucvjeljeni brat, ucvjeljenoj braci, citirajuci velikog
Aeschylus-a (3): “Cak ni u snu ne mozemo zaboraviti bol zbog
gubitka, koja kap po kap razara nase srce, sve dok u
vlastitom beznadju, protiv nase volje, ne dodje mudrost i
veliko olaksanje od Boga.” I zaista, svaki covjek, bez
obzira na rasnu, nacionalnu ili vjersku pripadnost,
socijalni ili obrazovni status, spol ili cak i fizicki
nedostatak, ima jednak potencijal da, kroz mudrost i
kreiranje pozitivnih vrijednosti, preokrene svaku, pa i po
njega najnepovoljniju situaciju, u vlastitu pobjedu. To je
put koji bi svaki Bosanac i banjalucanin trebao slijediti
nakon svega sto nam se dogodilo, to je put u mudrost, vjecnu
srecu i prosvjetljenje.

Put prema Tresnjiku je ostao isti. Cak se u poslijepodnevnim
casovima, kao i prije, zaticu mnogi parkirani automobili
zamagljenih stakala ‘for afternoon quickie’. Tresnjik se
takodjer nije promijenio ni za dlaku, sto neminovno budi
uspomene na nikad zaboravljenu mladost: izvidjacko
bivakovanje, skolske izlete, gitare, prve ljubavi, prva
flasa, prvi joint. Za natkrivenim stolom i klupama sjedi
grupa izletnika iz dijaspore. Svracaju ‘tudjinca’ na pice.
Svi sutimo i uzivamo u tisini stoljetne sume, svako u svojim
mislima, u svojim uspomenama. Oni ce doci i iduce godine, a
ja, ko zna kad? Spustio sam se preko Rainerovog vrela na
cestu gdje sam parkirao auto. Suma je ovdje prorjedjena;
stara stabla su nestala u bjesomucnoj  sjeci za vrijeme
rata, a mladice jos nisu dovoljno izrasle da bi pruzale
nekadasnju hladovinu i cinile setnju ovom stazom na ljetnom
zvizganu prijatnom. Poslijepodne sam se pridruzio mojoj
supruzi i nasim domacinima iz Muzeja na rucku u Kazamatu.

Na dan otvorenja izlozbe imao sam ujutro od ranije dogovoren
sastanak na Univerzitetu, koji se sada nalazi u bivsoj
kasarni Mladen Stojanovic. Nakon sastanka produzio sam do
Incelovog bazena. Tu sam dozivio najprijatnije iznenadjenje
naseg kratkog boravka u Banjaluci. Na mjestu nekadasnjeg
otvorenog fabrickog bazena, dugogodisnjeg najpopularnijeg
ljetnog okupljalista banjalucana, sada se nalazi moderno
zdanje zatvorenog olimpijskog bazena, bolje reci sportskog
centra – plivalista vrhunske klase, na cemu Banjaluci mogu
pozavidjeti i mnoge svjetske metropole. Osoblje sa
recepcije, vidjevsi da se interesujem za objekat, proveli su
me kroz cijeli kompleks i informisali  podrobno o nastanku
ovog zdanja. Na kraju sam se osvjezio hladnim picem u
kafeteriji na spratu sa upravnikom plivalista, uz njegovo
pitanje koje me u prvi mah iznenadilo: “Gospodine, Vi niste
odavde?”  Zbunjen, odgovorih: “Otkud Vam to pitanje?” On
nastavlja ozbiljnim tonom: “ Primjecujem akcenat, ne
govorite kao banjolucanin.” Prasnuli smo gotovo istovremeno
u smijeh. Na putu prema muzeju zaustavio sam se na
Paskulinoj ciglani, prekoputa nekadasnjeg malog borcevog
stadiona. Na mjestu Stadiona sportskih igara sada je prazan
prostor, rupa i stambeno poslovna zgrada, bez smisla i
znacenja. Pokusao sam ignorisati prizor stavljanjem suncanih
naocala, ali nista nije pomoglo. Rusenje ‘malog borcevog’ je
direktan noz u srce svim gradjanima Banjaluke rodjenim i
odraslim nakon Drugog svjetskog rata. To je za ove mlade
ljude bilo kultno mjesto, u prvom redu sportsko, ali i
kulturno. To je kolijevka svjetskog rukometa, tu su se
igrali najbolji basketi, turniri u malom nogometu, Male
olimpijske igre, svirali koncerti i gitarijade. U kompleksu
bivseg stadiona je i Hotel Cajavec sa njegovim legendarnim
diskom ‘Club A’, u sezdesetim i sedamdesetim godinama
najpopularnije okupljaliste mladih. Sve velike legende
banjaluckog i jugoslovenskog rocka nekad su nastupale na
pozornici Cajevca. Danas je citav kompleks u prilicno jadnom
stanju, da ne pretjeram, nesto kao ostaci fabrika iz
socjial-realizma u Istocnoj njemackoj. Dok mi se grlo
stezalo u bolan grc, sjecao sam se utakmica Borca na
Stadionu sportskih igara. Bila je to mislim ’64. ili ’65.
godina. Utakmica izmedju Borca i reprezentacije
Ceskoslovacke, tadasnjeg prvaka svijeta u rukometu. Postava
Borca u sastavu: Vlado Jovic/Kekerovic (stariji), Maca
Bezrodnik, Boba i Mima Stanivukovic, Braco Pavlisin, Hamdija
Saracevic, Pero Perovic i Jerko Karadza, trener Vojo
Misaljevic. Simo Bajic, kao i uvijek maliciozan i cinican,
odmah je primijetio da ceski reprezentativci nose sorceve od
suskavca i komentarisao: “ Kod njih samo reprezentacija nosi
suskavac!” Nakon teske borbe Borac je pobijedio svjetskog
rukometnog prvaka. Bez pretjerivanja Stadion sportskih igara
u Banjaluci se moze zvati mjestom gdje je nastao ‘moderni
rukomet’ (rukomet na malom terenu) i kao takav usao u
svjetske anale ovog sporta. Banjalucki urbanizam je oduvijek
imao kolorativnu proslost, uglavnom sa dominacijom
rusilackog, ali ovo sa Stadionom sportskih igara je preslo
svaku mjeru. Sta drugo reci nego da je destrukcija ponovo
nadvladala razum i kreativnost; fizicka i kulturna
degeneracija se ponovo svetila zdravlju, poletu i
entuzijazmu gradjana Banjaluke. I onda, kada lipse takav
jedan bager, koji je rusio uzduz i poprijeko po gradu, svi
tada zale mediokriteta: “Jadan cika......”. Tuzne su to
spoznaje o Banjaluci.

Poslije ‘velike noci u Muzeju’ osvanuo je posljednji dan
naseg boravka u Banjaluci. To je bio jednoglasno, za sve
nas, dan najdrazih uspomena iz Banjaluke. Vidjeli smo se sa
prijateljima i starim komsilukom, ljudima koji su svi odreda
bili i ostali zivuci Buda. Rat i teska iskusenja nisu nimalo
promijenili njihovu prirodnu dobrotu i iskrenost; jos uvijek
su se sigurno drzali onih starih mjerila vrijednosti iz
proslosti. Moja supruga je napokon smogla snage da ode i
posjeti njenu rodnu kucu u Dolcu. Moram priznati da je
suocenje sa takvom vrstom destrukcije bio emocionalan sok za
nju. Nekad stvaralacka radionica njenog oca iz koje su
izlazile grandiozne kreacije, umjetnicka djela, danas je
razvalina pored ‘puta u izgradnji.’ Basta njenog djetinstva
i sve velike i male tajne iz nje, zauvijek su nestale u
vihoru razaranja. Jos jedan pogled prema pijaci u nadi za
pojavom dragih lica iz djetinjstva ili jednim, makar
sicusnim znakom zivota, ali nista; samo razvalina i put u
izgradnji. Ipak, srecemo prve komsije, koji sada zive u
Svedskoj i ljeti dolaze na Vrbas, kao i svake godine. Dok
pricamo svi gledamo prema Hakijinoj kuci, iscekujuci
iznosenje camca na prvu ljetnu voznju ili pak izlazak Cilerca
iz radione, uz obavezno ‘zdravere’. Ali starog Dolca vise
nema, zauvijek je zakopan u nasu proslost i ne mozemo ga
vratiti, niti ista tu promijeniti; buducnost je nejasna i
zamagljena; ostaje nam samo sadasnjost da zivimo u njoj i
gradimo svoju bastu u Dolcu na kraju svijeta.

Lijep pozdrav svim dragim citaocima ovog foruma,

Severin
            
 
1.	Tempora mutantur nos et mutamur in illis – Vremena se
mijenjaju, mi takodjer u njima – latinska izreka ispisana u
heksametrickom mjerilu strofe, tipicnom za grcke i latinske
epske forme.

2.	Aeschylus – Grcki pjesnik i vojskovodja iz Eleuze rodjen
525 godine p.n.e.       



Komentar Br.19
Poslao : GDog
Datum : 14.11.2010.
Procitao sa ogromnim zadovoljstvom,rijetka autenticnost te
stil pisanja,grrrrrrrr izem ti konkurenciju,lol.Ponovo
procitao uz pivushu i priznajem podebeo joint i onda mi je
sjela jos bolje i vjerujem da ovaj komentar treba sacuvati
kao vrstu duhovnog blaga nasih ljudi iz BL,bilo gdje na
svijetu.Ljubitelji ove vrste izrazaja kroz citanje prolaze
kroz duboke spiritualne faze bogovjerovanja,da bi se sve iz
neba spustilo na obale vjecne rijeke.Fantasticna kratka
prica,moram priznati,rijetkost
spisateljstva.Severine,SOMBRERO na kvadrat,ma i
vishe..thx,G!



Komentar Br.20
Poslao : Slobodan
Datum : 15.11.2010.
Poštovani Severine,pročitao sam /dva puta/ vaš putopisni
zapis.Šta reći?.Vaša zapažanja o gradu,kojeg ste zajedno sa
porodicom izgubili pod - siguran sam - dramatičnim i
nesretnim okolnostima,spadaju u vrhunska dostignuća
pismenosti,lucidnosti,kreativne osmišljenosti i dugog
razmišljanja.Niste,što bi se reklo,išli "na prvu".Da se to
jasno zaključiti iz prvog dijela koji je "emitovan" nakon
dugog razmišljanja po povratku iz Banjaluke, pa je onda
nastala višednevna pauza do pojavljivanja drugog
dijela...Radujem se novom nastavku.Eh, sada rečenica - dvije
obrazloženja motiva mog komentara.Vi ste sve ovo napisali o
gradu kojeg pamtite kroz jednu dioptriju(nostalgično vrijeme
naše mladosti op. moja)da bi ste nakon 16 godina stavili
tamne naočale i Banjaluku vidjeli u zatamnjenom izdanju.Da
li te naočale znače da niste željeli vidjeti ni one ljude
koji su ostali u ovom gradu,koji se nisu ogriješili u
ratu,koji su bili i ostali ljudi bez obzira na
vjeru,naciju,a koji su u tim suludim vremenima pomagali
druge i ugrožene.Naravno,koliko su mogli.A takvih primjera i
postova na ovom forumu bilo je bezbroj.Ili ste sa tamnim
naočalima krili vlastito lice,da vas ( i takvi) ne
prepoznaju.Možda?.To je bio Vaš izbor.Meni je žao ako
ste,kao nesumnjivi intelektualac i odličan poznavalac rodnog
grada i njene istorije,tako razmišljali.Tamne naočale niste
stavili kada ste zajedno sa porodicom prisustvovali
otvaranju izložbe mog uvaženog prijatelja i sjajnog
umjetnika,duše od čovjeka, Envera Štalje.Bio sam tu,blizu
Vas.Bio sam srećan,jer je to bio ne samo kulturni
događaj,što je tom činu prisustvovalo mnogo mojih sugrađana
i poštovalaca Enverovog lika i dijela.Onako spontano,dok se
prisutnim obraćala Enverova ćerka i Vaša supruga,potekla je
i koja suza ne samo na mom nego i na licima drugih.A zna se
da je muška suza i - najteža.Emotivni naboj dostigao je
vrhunac.Zbog nas koji smo to veče podjelili sa Vama i Vašom
porodicom,zbog mnogih drugih dobronamjernika,molio bih Vas
da drugi put - kada ponovo dođete i rodni grad - skinete
naočale.Ili, meni za utjehu, da ih stavite samo onda kada
kao što je bilo tih julskih dana,kao zaštitu od prejakih
sunčevih zraka.U svakom slučaju radujem se slijedećem
susretu.Nadam se da će ovaj moj post biti pravilno
shvaćen.Poštovanje Vama i Vašoj porodici.



Komentar Br.21
Poslao : GDog
Datum : 16.11.2010.
Oh Lord forgive us our tresspasses!

Kontam ako neko otvori rubriku dozivljava je kao privatan
sljivik u kojem/kome su neke sljive popishane a neke
nisu.Mjereno logikama kritike ili pohvala dolazimo do
stupnja gdje se svaka misao mjeri kantarom -godi/ne
godi!Srecom u ovoj kvazi-intelektualnoj kakofoniji nikome
dlaka zafaliti nece,jer to su samo rijeci a realan zivot
fura kroz neumoljive zakonitosti pa je  ovo odlican primjer
razlika oko istog.Postje 2 vrste zabluda;da nesto valja ili
nevalja a lazna istina negdje u sredini ili na pola
puta.Postoje cuvari granica i dostignuca i putnici koji ih
gaze pa je sve isto dok se ne prekoraci neciji prag sa
pragom ili teskom rijecju,svejedno.Jedna od odlika danasnje
BL jeste da se ne dozvoljava bilo koji oblik razmisljanja
ili osjecanja ako je u koliziji sa propisanom ideologijom
"frfljika" na vlasti.To je pitanje opstanka i nacionalne
bezbjednosti.Ljudi su tamo navikli na stvarnost da postoji
samo ono sto im je propisano i odredjeno jer neceg drugog
nemaju,navikli na robiju ko Sheselj.Njihov hljeb,bice i
pice,kretanje su odredjeni polugama vlasti i tu nema
pogovora inace pendrek.Slobodna bica su najveci neprijatelji
jer njima se nemoze upravljati.Oni su misao i svijest koja
im kopka podsvijest,pa kako nedjeljicu mu jebem?Zato u BL
bilo koji covjek iz "dijaspore" je veoma sumnjiv,nepozeljan
jer preispituje i vaze a njim se to ne svidja,nego
bespogovorna poslusnost.Budi gladan kao pas a ponosan kao
Slobo!Ova shibicarska fora pali kod utucenih
penzionera,invalida,jadnih radnika ali niposto ne pali kod
slobodnih bica sto je ogromna kvalitativna razlika.Pisi samo
sto se vozdovcima svidja,inace.....lezbeisanje Kopanje i
Lemija prolazi a sve ostalo na kazan i opasuljivanje kod
Sulje!Nevjerovatno je da citava populacija pati od ovako
blesave hermeticke formule.Vlast je jaka lopovska mafija a
opozicija bagra gladnih shibicara i prosjaka.Opozicija nema
dovoljno lopovskog iskustva........Putopis sam dozivjeo kao
knjizevni izraz prve lige zapad a niposto naduravanje
lokalnih kvazi umjetnologa,jer im pohlepa viri iz ociju kao
kanafa iz gujice i nikad se popraviti nece
U sledecem broju GDog putopis iz BL,uz opasku da se Shar
planina ne navaljuje jer lepinja bilo nije a panja od
ponedeljnika.Love yo,G!



Komentar Br.22
Poslao : za gdoga
Datum : 16.11.2010.
cini mi se da ovo nije "pop" (slobodan)?



Komentar Br.23
Poslao : Slobodan
Datum : 16.11.2010.
Odamah da se razjasnimo.Nisam "pop",ali jeste on moj dobar
prijatelj i imenjak.Možda nekom smeta,kao komentatoru
br.21,moje (i njegovo) ime.Koja žestina,koji pendreci,koji
Šešelji,koja vlast,koje metafore....Severin
jeste,posmatrajući suštinu,napisao zapis koji zaslužuje
pažnju,koji se čita u dahu,koji iz njegove perspektive i
udaljenosti djeluje autentično,iskreno,pošteno i
ubjedljivo.Pokušao sam biti samo dobronamjeran baš kao što
je to i autor "Bosanskih zapisa" bio u oba svoja
komentara.To su dragocjena štiva i za nas koji smo ostali u
Banjaluci,koji ćemo sutra u velikom broju ispratiti od sviju
nas voljenog i poštovanog Zlatka Midžića,koji je takođe
ostao u ovom gradu.Meni je žao što reagujem na dan velikog
praznika ljudi islamske vjeroispovjesti - na Bajram.Bio sam
danas na Hisetima, u Šeheru...Čestitao,bivao počašćen, a i
zapjevalo se.Večeras na informativnim emisijama srce mi je
ubrzano zakucalo kada sam na Dnevniku čuo izjavu povratnika
iz Belgije u rodni grad,u Banjaluku.Ako me gospodin nije
shvatio evo moje najkraće poruke:molim Boga da se stvore
uslovi da se svi prognani,silom otjerani vrate svojim
kućama, rodnim ognjištima.Tu mislim i na Severina, ali i sve
druge severine rasute po svijetu.Možda sam nerealan,ali
jedno je sigurno:imam dobre nemjere.Poštovani GDog neću se
više javljati,ali ću Vaše postove rado čitati.A Severinovim
zapisima se unaprijed radujem.



Komentar Br.24
Poslao : GDog
Datum : 16.11.2010.
Znam da niste Pop jer on je sada jedan od 6 shefova
poslanickih klubova na 5 mjestu sa 5 mandata,pa mu nije do
Jakaka jer ima preca posla.Hvala ti Slavko spasio si mi
zivot.Severin je tamo proveo 1 sedmicu a ja ukupno 32 hefte
takodjer nakon 16 i kusur god. izbivanja.Razliciti
ljudi,mjerila posmatranja i pozicije pa i misljenja.Po nasem
obicaju razgovor je prihvatljiv samo ako je
istomisljenicki,cim se nesto ne slazemo slijedi "skakanje u
oci".Moram priznati da me BL razocarala stanjem mada sam bio
materijalno i papirima izvan svega.Cesto puta sam se pomalo
perverzno upitao sta bi bilo da me taj rat zakacio pa mi
uvalili utoku i uniformu  da zujim po gradu sa
ekipom,shariram,npr.Shemaru,ovog ili onog,privodim
itd.Prepadnem se od slicne pomisli.Ne cudi me da je
Zoka-Kiki skakao kroz prozor i bjezao od "vlastitih" jer bi
ga ubili kako Sile rece.Znam da je jedan dio raje ostao
dosljedan i oni su ta vrijednost koju cesto pominjemo,ali
puka kap u okeanu mrznje koja je vladala i jos
vlada.Dovoljna je mala iskra,fudbalski susret pa da se stado
uskomesha u stampedu i srushe sve ono lijepo sto je manjina
cista srca gradila.I ja se cesto vrcnem na Kajaku kad nam se
djuture prishije naljepnica zlocinaca,pa kazem hej nije onaj
ili ovaj Srbin bash takav ali shvatim da je poruka upucena
onima koji jesu,a nazalost su vecina.O politici nebih pricao
jer tamo je najnakaradniji sistem na svijetu.Tako je ne samo
u BH,vec i u SR i HR i diljem Balkana,pa se kao posjetioc iz
sasvim razlicitog svijeta nisam osjecao dobro jer su odmah
pocela preispitivanja o podobnosti i misljenju o "nashoj"
stvari.Da nebih bio licemjer odgovor sam dao te je
uslijedila i reakcija uglavnom ho ruk pa i murija.A sve zbog
misljenja ili rijeci,hej.Posto nemam djece citirao bih cini
mi se Shvabu,da mi je US,pa i India vaznija od BH/BL jer se
osjecam komotno i normalno bez ikakvih
naturanja.Normalnost,materijalna i socijalna sigurnost su u
ovim ili bilo kojim godinama vazniji od prazne slame i
mitologije bez pokrica a tamo je upravo mit,zivot.Thx!G!



Komentar Br.25
Poslao : Dijana
Datum : 17.11.2010.
Istina je jedna - promjene su neminovne.Da nije bilo rata
bilo bi i dalje sve drugacije samo nam neke faze zivota ne
bi bile naglo prekinute bili bi to lagani prelazi, ali ipak
prelazi.Severin bi, da nije bilo rata, mozda sada isto pisao
o nekim dragim slikama iz mladosti ali to ne bi bio post  iz
Australije vec iz BL.I bilo bi manje losih uspomena.
Ja sam banjalucanka, ona koja nikad na izbore nije izasla od
kada ima pravo na to, koja zali za vremenom (o kojem sam
cula od starijih) kada su seljaci za ulazak u grad morali
imati propusnicu i nisu se u njemu smjeli dugo
zadrzavati,koja je mnogo izgubila, a dobila samo zivotno
iskustvo, koja zali za onim sto je moglo biti.
Ne volim ljude koji su dosli u ovaj grad a nisu ga postovali
kao nekog ko ih je primio u teskom vremenu, ali ne volim ni
one ljude koji su otisli iz njega, za kojima sam plakala, a
kada su dosli u posjetu okretali su glavu i sjedili u
odvojenim kaficima.A zajedno smo odrasli.Ja sam cijeli svoj
zivot ostala na istoj adresi, zivot gledam bez tamnih
naocala i prije i poslije.A Severin je nekadasnji drag
komsija, vrstan pisac i ima pravo na svoje vidjenje stvari.I
dobro je opisao sve.
Iako nam svima tehnicki treba GPS da od silnih zgradurina i
drugih prepreka stignemo negdje u ovom gradu, ona navigacija
u nama ce nas uvijek vracati ovdje jer kako kazu - gdje ti
je srce tu ti je dom.
Pozdrav Severinu i njegovoj porodici i ocekujemo jos mnogo
lijepih prica



Komentar Br.26
Poslao : Zlaja Crljenak kastra241@yahoo.com
Datum : 19.11.2010.
molim autora ovog teksta, severina rakića, da se javi svom
školskom drugu Zlaji... volio bih da smo koliko-toliko u
kontaktu. puno pozdrava iz slovenije, z.



Komentar Br.27
Poslao : dodobird za Dijanu
Datum : 26.11.2010.
zaista čudno, nikada nisam čuo ni od starijih ni od onih još
starijih da je ikada postojalo ograničavanje bivanja,
trgovanja ili samo prolaska bilo kojem putniku namjerniku u
naselju, kasabi, varošici iliti gradu Banja Luci. U srednjem
vijeku, dakle jako davno, kada preci svih današnjih i
jučerašnjih Banjalucana niukom slučaju nisu živjeli na tom
teritoriju, postojala je stvar koja se zvala "burinum civita
onklo" sto je na Lombardijskom vulgata latinskom značilo da
se tvrdjava zatvara i da svako ko nije gradjanin tog grada
mora napustiti zidini prije sutona. Ovo je ipak najviše
poznato iz Italije, malo manje u Noriku ili Franačkoj...
dakle, to što pricas, draga Dijana neće držati. A da, da ne
zaboravim, šta znači prilagoditi se gradu u koji si doselio,
poštovati ukorijenjene sistememe u habitatu prijašnjih
žitelja? Pa teren današnje Banja Luke je mijenjao svoju
demografsku i političku i svaku drugu sliku svakih
sedamdesetak godina... zar nisu i naši roditelji manje više
promijenili onu tada nekadašnju Banja Luku poslije I. ili II
sv. rata? Naravno, poštovali su prošlost i tradiciju ali su
isto tako i promijenili neke prestarjele i da tako nazovem
"umorne" navike nekadašnjih žitelja. I ovi ljudi koji danas
žive u tim nekim Boricima, Starčevicama, Mejdanima i Novim
Varošima, ma odakle došli ili kako se mi snobovski znamo
izraziti, "sišli"... promijeniće tu strukturu za koju smo mi
u našoj mladosti mislili da je vječna i da parafraziram
Leibniza, najbolja od svim mogućih struktura. 

I za pedesetak, stotinjak godina opet će biti neki
cafekajakdotkom i tamo će opet da se čuje... "mamicu im
papansku, vidi molim te šta su napravili od moga grada"
Dakle, baš tako, draga Dijana, kada tebe i mene uopste vise
ne bude.

Inače, fantastičan putopis starog komšije Severina, i iz
Fahreta Dedića i iz Tina Ujevića--- nekakav dupli komšija!



Komentar Br.28
Poslao : Dijana
Datum : 26.11.2010.
Sada bas razvlacimo temu i od jednog lijepog putopisa ode na
nesto drugo. Nije problem to sto neko ode zivjeti u drugo
mjesto, drugi grad nego cinjenica da neki ne znaju postovati
mjesto u koje su dosli. Ja sam poslom cesto bila upucena na
Beograd i tamo sam stranac ali kad odem tamo onda postujem
taj grad sto znaci ne pljujem po ulici, ne istresam nos na
ulicu, ne razbijam autobuske stanice, ne pisem grafite po
fasadama, ne lomim mlade sadnice, ne narusavam kucni red, ne
nadogradjujem zgradu, ne pravim od travnjaka parking (svjez
primjer-ispred moje zgrade travnjak koji je pripadao zgradi
je betoniran i pretvoren u privatni parking da ne pricam
ispred kakve nebulozne gradjevine).Znaci nije problem
promijeniti mjesto stanovanja, nije problem razlicitost, cak
je stavise i pozeljna, ali ove pojave koje sam nabrojala
nisu pozeljne definitivno.Znam ja da je bilo nekih slicnih
pojava i ranije prije "migracije" ali ovo sto se sada desava
i u ovom obimu je ludilo.Imam pravo da to kazem jer sam
rodjena u Banjaluci, a ne pored nje, cijeli zivot zivim u
centru grada i cak me ni rat nije pomjerio nigdje iako je
bilo ataka.Evo jos jednog banalnog primjera-pukne cijev u
ulazu, svi mi se pokusavamo organizovati i platiti popravku
i jedna "gospoja kakve vi branite" sa strane dosla prije 16
godina kaze da nju to nista ne zanima to nije njeno, a 16
godina joj ovaj grad pruza utociste, dobila je lijep stan,
ona i suprug imaju dobre poslove, 16 godina ne placa
komunalije, ali to nije nesto njeno.I u pravu je i nikad
nece ni biti za takve.Znaci da sumiram-ljudi koji postuju
mjesto u kom zive su svugdje dobrodosli, ovi drugi sto se
mene tice najsretnija bih bila da se nikada sreli nismo, a
vi ne znam u kojoj ste se grupi nasli kad se tako
vrijedjate.Cula sam ja dosta puta o tim ulascima u grad i
tzv. propusnicama i da ih sada ima svi bismo bili srecniji.I
da, upravo gledam u sudsku opomenu jer treba da nam iskljuce
vodu u zgradi zbog duga koji su izbjeglice napravile.Ali
nema veze, platicemo mi i to nekako kao i sve do sada.



Komentar Br.29
Poslao : aida h.b.
Datum : 04.12.2010.

SEVE-nationale!!!!



Komentar Br.30
Poslao : nerkogalesic
Datum : 10.12.2010.
  Severine svaka cast.
  Cesto puta se sjetim tvoje mame,posto
  mojoj supruzi Faketi,tvoja mama je bila
  razrednica cetiri godine.
  Sjecam se 13-godina mature,kad su svi
  sa tvojom mamom na celu dosli kod mene
  (naravno u jutarnjim satima)na kafu.
  Tvoja mama Nidzara bila je uvijek puna zivota.
  Neka joj je laka crna zemlja,a sjecanju na
  nju nikada nece izblijediti.
  Mnogo pozdrava iz Saint Louisa.



Komentar Br.31
Poslao : Severin
Datum : 16.01.2011.
Putopis # 3:  Zapis o zemlji 1

Ide ovako:

Pitao jednom tako jedan vrli pitac neki:
Kto je ta sta je ta da prostis
Gdje je ta odakle je ta
Kuda je ta Bosna
Rekti

A zapitan odgovor njemu tad hitan dade :
Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prostis
Prkosna

Niko ne opjeva Bosnu vise od Maka, niti je ko proslavi vise
od Andrica. Noseni stihovima i zapisima ova dva velikana
nase literature zaputili smo se ka srcu Bosne, seher
Sarajevu.  Prva etapa naseg puta vodila je kroz zemlju
treceg velikana nase knjizevnosti Petra Kocica, preko
Manjace i Cadjavice put Mrkonjica i Jajca, gdje smo
zanocili. Ova ruta nije slucajno odabrana, kada se zna
koliko su Manjaca i njena divljina, te njeni zitelji
isklesani u surovoj klimi nemilosrdne planine, inspirisali
ljude i  umjetnike po Krajini i Bosni, a i sire. Dok lezim u
krevetu od ostre planinske trave, kroz glavu mi prolaze
Kocicevi stihovi:
  
Ukoceno, skamenjeno, velicanstveno dizu se jelike i omorike
kroz vedru, nasmijanu svjetlost.
Nesto su tuzne, zamisljene. Sve se raduje uskrslom,
uzdrhtalom zivotu, a one?
Njima je sve jednako: i proljece, i ljeto, i jesen, i zima.
One su uvijek hladne, sumorne, tuzne, jer srce pisti, niko
ga ne cuje; suze teku, niko ih ne vidi.
Kad god ih pogledam, dodje mi tesko. Zasto je priroda prema
njima, prema mojim milim i dragim jelikama i omorikama, tako
nemilostiva srca bila?
 
U daljini se cuje mrsava stoka, sto dolazi na pojilo u
ljetni dan i kratki povici dvije starice sto paze na blago.
Osluskujem topot bijelih konja niz sivo brdo i ravnu pjesmu
momaka sto kose preko visoravni. Sav sam se napeo, gotovo da
umisljam, ali nista, tisinu ljetnog dana remeti samo
zvizdanje vjetra, koji je tu da opomene stranca  na surovu
cud planine.

Napustamo ovu divlju ljepotu i putem Avnoja, preko jezera
Balkane spustamo se tacno u podne u Varcar city. Pazarni je
dan i citava varosica vrvi od ljudi i stoke. Traktorske
prikolice natovarene lubenicama, ovce i male bosanske krave
bleje privezane za ogradu. Moja kcerka primjecuje samare sa
Lojzinih slika na mrsavim planinskim konjicma koji se
odmaraju u hladovini obliznjeg vocnjaka.  Samar u Lojzinim
slikama ima mnogo dublje znacenje od nosila za dobra,
objasnjavam. Tezak je zivot u Bosni oduvijek bio i to je
samar sto ga bosanski narod nosi kroz epohe. Tesko je to
razumjeti strancu koliko Bosna izdurati moze. Ulazim u
obliznji ducan, gdje se prodaju kose. Pitam za ‘varcarke’.
“Danas niko vise ne kupuje kose. Svi imaju traktore. Ako
hocete varcarku, mozemo napraviti specijalnu narudzbu”,
objasnjava trgovac. “Ipak ne, hvala, samo sentimentalno
podsjecanje na ovu opjevanu alatku”, odgovorih.  Na jednoj
omanjoj gradjevini nalazim tablu na kojoj izblijedjelim
slovima pise: U ovoj kuci je 25. Novembra 1943. godine
odrzano I Zasijedanje ZAVNOBIH-a. U ovim predjelima se danas
tragovi bosanske drzavnosti nastoje sto je moguce vise
zatrti. Nije li to tako oduvijek bilo, nisam vise siguran?
Ipak sjecanja na NOB i zivote pale za slobodu bosanskog
naroda jos uvijek stoje ovdje.

Odlucili smo se da put prema Jajcu  nastavimo  dolinom
rijeke Plive. Za nama ostaje Mrkonjic i njegove planine, te
poslije desetak kilometara dolazimo u Jezero, malo mjesto na
pola puta izmedju Jajca i Sipova. Svracamo u mesnicu uz put,
gdje se okrecunajbolji ‘levati’  okrugu. Tradicija se i
dalje drzi, samo je radnja promijenila vlasnika, cini mi se.
Po starom dobrom obicaju, prelazimo cestu u kafanu sa
stolovima pod drvecem, uz samu Plivu. Za desetak minuta  sve
je vec servirano, rashladjen Nektar, salata i bubreznjak
koji se pusi, bas kao nekad, kad sam s ocem, subotom, posto
bi on zavrsio pacijente u Jajcu, svracao na rucak prije puta
za Banjaluku. Krivudavim putem uzanom dolinom rijeke, 
stjesnjene planinama, nakon nekoliko kilometara, dolazi se
na Plivsko jezero i  njegove pitureskne vodenice. Rat i
razaranje, te siromastvo koje je zahvatilo zemlju nakon
rata, ostavilo je vidljiv trag svugdje duz naseg puta kroz
Bosnu. Ni ovaj kutak prirodne ljepote nije ostao postedjen.
Ipak, danas su ugostiteljski objekti na Plivskim jezerima u
potpunosti obnovljeni, uglavnom privatnom inicijativom, te
su ponovo zasijali starim sjajem. Veliko i Malo jezero su
ocisceni, a staze i objekti za rekreaciju oko jezera su
bezprijekorno sredjeni. Mnogo je stranih vozila natovarenih
kajacima i kanuima. Sve podsjeca na dane Svjetskog prvenstva
u kanu i kajaku daleke 1963. godine, odrzanih na Velikom
plivskom jezeru.
 
Ulaz u Jajce od Plivskog jezera za mene je uvijek  bio
spektakularan, toliko neodoljivo lijep da sam Jajce cesto
poredio sa Heidelberg-om i nadao se tajno da ce jednog dana
Elektrobosna biti zatvorena, Jajce dobiti univerzitet i
zauvijek postati ekoloskom prijestonicom svijeta. Nazalost,
kako danas, tako i u proslom sistemu, ovaj gradic nije
dovoljno nagradjen za njegov znacaj u povijesti Bosne, u
novije vrijeme i cijele Jugoslavije. Uvijek su politicki
interesi bili ispred nacionalnih, tako da mi ta revolucija
1941.-1945. sa ove vremenske distance vise lici na nekakvu
ideolosku farsu, prije nego istinsku narodnooslobodilacku
borbu, jednako kao sto je idealno zamisljena Marksova
diktatura proleterijata od nekoliko mjeseci, slucajno ili
namjerno, u zemljama III Internacionale, produzena na
trideset, cetrdeset ili sedamdest godina diktature, ovisno o
duzini zivota lokalnog diktatora. Ipak, Muzej Avnoja  je u
potpunosti sacuvan, uistinu u svom prvobitnom i skromnom
izdanju, ali orginalan i bez falsifikovanja povijesnih
cinjenica. Moja kcerka, zakleti ljevicar, bila je najvise
impresionirana Muzejom Avnoja, dok smo mi bili manje
entuzijasticni.

Poslijepodne se nastavilo obilaskom gradskih zidina. Kuca na
samom bedemu, vlasnistvo porodice Zaceragic, bio je glavni
razlog naseg zadrzavanja u Jajcu. Kuca je klasicni bosanski
cardak, ali sazidan u kamenu. Gornji sprat ‘cardaka’ ima
direktan izlaz na zid utvrdjenja, nesto kao terasa na
bedemu. Povjetarac koji neprestano duva i hladovina od
starog bagrema, koji raste neposredno uz zid, cine ovo
mjesto dzenetskim. Pogled sa utvrde je nesto sto se jednom u
zivotu vidi i nikad ne zaboravi ili kako bi to R.M. lijepo
formulisao: “Ova organik konoplja od vodopada u Jajcu, ucini
Nijagaru!” Prije par godina zvanicno je podnesen zahtjev da
stari grad Jajce, bolje receno ono sto je ostalo od njega,
bude uvrsten u svjetsku kulturnu bastinu pod zastitom
UNESCO-a. Stvari u Jajcu zaista idu na bolje, samo se bojim
dok zasjedanje zavrsi da ne bude, kao i mnogo puta prije
toga, ‘too late and too little’. Nakon sto smo se osvjezili
kahvom i limunadom u ovom rahatluku, zaputili smo se u Hotel
Jezero, gdje smo, uz mladicu pod sacem i dobro vino, uzivali
u zalasku sunca na Velikom jezeru i na kraju tu zanocili.

Na ulasku u Travnik docekali su nas Bekini nisani, faza
Bekirovog slikarstva nakon teske povrede, kada je lebdio
izmedju zivota i smrti. Prosto je nevjerovatno koliko
okolnosti u kojima se umjetnik nalazi uticu na njegovo
stvaranje i opcenito na stanje razuma svakog covjeka u datim
okolnostima. Cesto se sjetim Pompeja Velikog3, rimskog
konzula i vojskovodje, koji je nakon sto je porazio gusare
Mediterana i plovidbu i trgovinu ovim regionom ponovo doveo
pod kontrolu Rima, svakog zarobljenog pirata postedio i
nagradio komadom zemlje ili ga poslao da uci zanat, umjesto
da ih je pogubio, smatrajuci da pod odredjenim okolnostima i
najveci otpadnik moze postati cestit i radin covjek, te zbog
toga bivsi odmetnici i pljackasi zasluzuju jos jednu sansu.
Tesko je shvatiti, ako nisi veliki Pompej, onome ko zna da
je u Vocnjaku, svega nekoliko stotina metara iznad ovog
harema, bila linija fronta za vrijeme rata, da je ovaj harem
danas nekoliko puta veci, prava suma od nisana, bas zbog te
proklete linije, koja opet nije nista rijesila u Bosni. Kako
dati bosanskim politicarima jos jednu sansu, kad im je neko 
vec dao brata, sina, oca, ruku ili nogu?

Isusovacka Gimnazija u Travniku je jedna od najstarijih i
najrespektabilnijih akademskih ustanova u Bosni.  U 130
godina svoga postojanja dala je mnoga velika imena u
kulturi, nauci, politici i drugim sferama javnog zivota. Za
prvih 50 godina postojanja,  skolu je zavrsilo 1600 djaka,
od kojih su svi kasnije stekli visoku naobrazbu na nekom od
sveucilista u zemlji ili inostranstvu. Od tog broja 25% je
steklo diplomu doktora filozofije u svojoj struci. Zaista
impresivna istorija Travnicke Gimnazije. Iako je bilo tek 11
sati izjutra dobro je ugrijalo. Dok se sunce blizilo zenitu,
potrazili smo skloniste od ljetne vrucine u kafani Sadrvan,
uz rijeku Lasvu. Sadrvan i njegova hladna voda, ne samo da
rashladjuje, nego je i pravi trankvilajzer za okolis, dajuci
citavoj sceni mirnocu i harmoniju Giorgione-ovog Tempesta-4.
Zubor vjecne vode neumitno odvodi u carstvo ljubavi i
sevdaha kao u pjesmi:

Kraj tanana sadrvana
gdje zubori voda ziva
setala se svakog dana
sultanova cerka mila....................... pjeva Hanka
Paldum.

Ne znam zasto, ali sam oduvijek volio pojesti cevape u
Sadrvanu. Sramota je za jednog banjalucanina da pored
Mujinih cevapa, odlazi u Travnik na cevape. Jos je veca
izdaja priznati da se nisam prevario; jednako su dobri kao
prije rata. Mislim da mi Minkica nece zamjeriti, jer o
njenim cevapima pise glasoviti New York Times; oni su kult: 
dorucak, rucak, vecera, Mujo forever!

Vezirski grad Travnik napustamo u ranim poslijepodnevnim
casovima i put nas vodi preko Busovace i Kiseljaka u
Fojnicu. Bez zadrzavanja u gradu, produzavamo put Vranice
planine u potrazi za zaklonom od vreline ljetnog dana.
Zaustavljamo se na pola puta prema Prokoskom jezeru, na
mjestu zvanom Jezernica. Odmah po izlasku iz kola osjecamo
svjezinu planinskog zraka, iako i ovdje ljetno sunce jos
uvijek przi nemilice. Na sumskom proplanku, nalazi se
lovacka kuca, prije rata vlasnistvo Lovackog drustva
Fojnica. Planinski potok koji tece sa vrha Vranice, ovdje
pravi zaokret, formirajuci prirodni bazen u kamenitom
koritu, gdje temperatura vode ne prelazi +100C ni za
najtoplijih ljetnih dana. Ubacujem bostan, kupljen usput, u
bazen da se hladi. Supruga i kcerka me odgovaraju, ali ja ne
hajem, nego se skidam i skacem u bazen za lubenicom. Leden,
negostoljubiv medij ucinio je da sam se istog momenta
pokajao, te kao tane iskocio van u prijatnu toplinu ljeta.
Rasprostrli smo se u hladu i prepustili dnevnom sanjarenju. 
Radni je dan i osim nas i jos jedne familije, na proplanku
nema vise nikoga.  U tisini sume i cistom planinskom zraku
moja kcerka je instantli utonula u san , smijeh i galama
pridoslica se umirila i sve se ponovo vratilo u svoju
prirodnu harmoniju. Sam, potpuno nag i misli ociscene od
svake spoljasnje kontaminacije, utonuo sam u razmisljanje o
ljubavi i sreci. Tako prociscen i indiferentan prema ‘vaznim
zbivanjima’ oko mene, pogleda nicim zamagljenog kroz
kristalnu kuglu, brisem granice izmedju ljubavi i mrznje,
moga i tudjeg, crnog i bijelog, lijepog i ruznog; sve su to
kategorije koje sami sebi postavljamo, fatamorgana koja
iscezava kada protrljamo oci. Da li je moguce da ljubav
postoji jos samo u pjesmi? Zar sevdah iz pjesme ne moze
postati realnost? Jedan soko kruzi u visinama iznad planine.
Kad sam bio dijete, otac bi me drzao u narucju i pjevao mi
jednu od najljepsih sevdalinki, koja govori o roditeljskoj
ljubavi i brizi za potomstvo i ide ovako:

Djevojka je sokolu zulum ucinila
zulum ucinila, goru zapalila.
Gorjela je gora i dva i tri dana
dok je dogorjela sokolu do gnijezda.
Soko vatru gasi, krila mu se pale
sokolici piste a soko proklinje.
Ljuto kune soko ljepotu djevojku
dugo djevovala, tiho bolovala
ceda ne imala, ni rukom povela
sto meni sokolu zulum ucinila
sto meni sokolu zulum nanijela.......pjeva  Safet Isovic

Nasa popodnevna sijesta na Jezernici zavrsava bostanom i
neobaveznim razgovorom sa porodicom iz Sarajeva, koju smo
zatekli gore. U predvecerje spustili smo se u Hotel
Aquareumal u Fojnici gdje smo prenocili.

Ujutro smo poranili u obilazak franjevackog samostana i
cvrkve Svetog duha, ispod brda Kriz, koji se strmo uzdize
iznad Fojnice. Od posebnog interesa za nas su bili
biblioteka i muzej samostana. Franjevci su tradicionalno
siromasan, prosijacki red unutar katolicke crkve. U Bosnu su
dosli u 14. stoljecu i zbog svog predanog rada na
prosvjecivanju puka, bosanski kraljevi su u vise navrata
slali depesu Vatikanu izrazavajuci svoje zadovoljstvo
misijom franjevaca u Bosni i trazeci od Svete stolice da
posalje jos redovnika u Bosnu. Fojnicki franjevci su kao
nagradu za svoj rad od bosanskog kralja Stjepana Tomasevica
dobili zemlju na obradu, nakon cega je slijedio list pape
Pia II, koji odobrava franjevcima u Bosni da se bave
poljoprivredom i da imaju posjed. Smatra se da od tada
datira samostan Svetog duha, iako se tacna godina njegove
gradnje pouzdano ne zna. Biblioteka samostana je tako
najstarija i vjerovatno najveca kolekcija knjiga u Bosni.
Pored starih rukopisa ispisanih bosancicom, nalazi se zbirka
vrlo vaznih dokumenta, izmedju ostalih, dopis bana Stjepana
Kotromanica mletackom duzdu za papu Klementa II, sa pecatom
srednjevjekovne Bosanske kraljevine ili ahdnamu sultana
Mehmeda II iz 1463., kojim turski osvajac jamci sigurnost i
djelovanje franjevaca u Bosni. Samostan je lijepo obnovljen
nakon rata; 2002. rekose mi. Dok sam razgovarao sa nasim
vodicem, iz crkve je dopirala muzika sa orgulja. Neko je
predivno svirao Bach-a. Pozurio sam tamo da ne propustim
ovaj koncert. Crkva je bila prazna; par redovnika je sjedilo
i slusalo Dvoglasne invencije, koje je Izeta prasila na
orguljama. Nakon ovog malog koncerta, gvardijan samostana
fra M.M. nas je uputio u istoriju orgulja. Zanimljivo je da
su orgulje napravljene u Kὃln-u i ovamo dopremljene
1801. godine, te na prevaru od vezira dobili dozvolu da
orgulje budu postavljene u crkvi. Nakon obilaska muzeja,
bili smo ugosceni cajem od planinskog bilja i domacim
medom.

Put kroz Bosnu Srebrenu nastavio se preko Bakovica, Kreseva
i Visokog, prema Sarajevu, u koje smo stigli u sparno
poslijepodne.  Neko rece: “ Kad ulazis u Saraj’vo, Saraj’vo
ko’ Vegas; kad udjes u Saraj’vo, Saraj’vo ko’ Saraj’vo.” 
Dok se moja supruga ispricala sa svojom prijateljicom iz
studentskih dana, kod koje smo odsjeli, izasao sam sa
kcerkom do Principovog mosta. “Vidis sine, ovdje je poceo I
svjetski rat. Ako jos malo naculis usi, cut ces topot carske
kocije, sto vozi prijestolonasljednika Ferdinanda; ona jos
uvijek glasno odzvanja ovom kaldrmom. Jedan kilometar nize
je druga cuprija, Vrbanja most. Tu je poceo rat u Bosni i
umalo III svjetski rat. Pucnji na tom mostu odzvanjaju danas
jos i glasnije nego oni na Principovom, jer se pucalo na
svoje, a to najvise boli. Mozda se neki  gradovi u svijetu
smatraju vaznim, boreci se neprestano za taj primat, ali
svakih pedesetak godina Sarajevo nedvojbeno postaje
najvaznija carsija na svijetu. Tu, sasvim spontano i nimalo
pretenciozno, pocinju i zavrsavaju najvazniji dogadjaji u
istoriji modernog doba.”  Posljednjom zicom sa Trebevica,
gdje smo uzivali u zalasku sunca , vratili smo se u grad i
odmah, nakon dugog ljetnog dana, utonuli u san.

Sarajevo nikad nije bilo carsija za kojom sam puno ceznuo.
Posjete ovom gradu su uvijek bile kratke i uglavnom
sluzbene, ako izuzmem par rijetkih posjeta rodjacima. Ipak
postoji par mjesta na koja ne propustam da odem svaki put
kad se nadjem ovdje i na kojima se covjek zaista dobro
osjeca. Jedno takvo mjesto je svakako kafana kod Visegradske
kapije, jos poznata i kao Gornja vratnicka kapija, gdje se
sluzi tucana kafa. Kao i obicno probudio sam se veoma rano i
nakon jutarnje meditacije zaputio na Vratnik. Krivudavom
cestom, preko Kovaca i Ploce stize se pred Visegradsku
kapiju. “Bujrum, otvoreni smo”, dovikuje gazda, koji  u
avliji upravo pravi kafu. Iz unutrasnjeg dvorista ulazim u
ovecu sobu, koja je uredjena u orijentalnom stilu. Sjedam na
seciju uz doksat-pendzer, odakle puca pogled preko cijelog
Sarajeva: sa lijeve strane na Alifakovac i Trebevic,
obasjani prvim zrakama sunca, pod nogama Bembasa i Stari
grad, jos usnuli u jutarnjem sfumatu. Malo je reci za pogled
da je velicanstven, pa cu posuditi izraz iz engleskog jezika
za ovo bozanstvo, koji nema pravog prijevoda u nasem jeziku:
‘stunning view’. Stize narudzba, koju nije potrebno ni
narucivati; zna se: tucana kafa, rahatlokum i sok od smreke.
Preko puta, na zidu, slika Ive Andrica sa potpisom i
stihovima iz Ex Ponta:

	Zamara me duzina cekanja.
	U jednom danu po dva put mi klone dusa
	kojoj se mraci vid i postaje vec tesko vjerovati.

Izgleda da su mnogi, cak i slavni, bili toliko opcinjeni 
ovim pogledom i merakom u rana jutra na Visegradskoj
kapiji,da im je ovo mjesto bila i posljednja zelja u
zivotu.

Kad sam se vratio, cure su vec bile izasle na Carsiju.
Iskoristio sam ovaj solo trenutak i uputio se u Zemaljski
muzej. Mnogi vjerovatno i ne znaju da je Sarajevo u svijetu
poznato ne samo po Olimpijadi odrzanoj 1984. godine, ipak
najpoznatije po tome, sto posjeduje jednu od najstarijih
knjiga na svijetu. To je jevrejska Haggadah, knjiga pisana,
bolje reci oslikana, polovinom 14 stoljeca u Spaniji.
Pretpostavlja se da je narudzba bila svadbeni dar tadasnih
istaknutih jevrejskih obitelji Shoshan i Elazar.
Protjerivanjem Sefarda iz Spanije 1492, knjizi se gubi trag,
da bi se vijesti o njoj ponovo pojavile u Bosni u 19.
stoljecu, kada je izvjesni Cohen (ne Leonard, naravno)
ponudio jevrejskoj zajednici u Sarajevu da otkupi ovu
starinu po cijeni, koja je bila neprihvatljivo velika za
njih. Ipak, Zemaljski muzej u Sarajevu kupio je knjigu 1892.
godine za sumu od 150 kruna. Danas se pretpostavlja da njena
vrijednost doseze US$ 7 000 000 i izvedena je iz premije
koju je Lloyd procijenio za osiguranje ove knjige, koja je
trebala biti izlozena na obljetnici pet stotina godina
odlaska Sefarda iz Spanije 1992. u Madridu. Ova knjiga,
naravno za spanske jevreje, ima neprocijenjivu vrijednost.
Kada su Njemci usli u Sarajevo 1941. godine, prva stvar im
je bila da se dokopaju Haggadah-e. Uz velike napore i na
prevaru, knjiga je sklonjena i cuvana citav rat. Drugi put
je sacuvana za vrijeme opsade Sarajeva 1992.-1995., kada je
prebacena iz Zemaljskog muzeja u trezor Narodne banke, gdje
je sacuvana do kraja rata. Nakon rata, naporima bosnake
vlade i sredstvima gradjana Bosne i Hercegovine, kao i
medjunarodnim donacijama, od 2002. godine knjiga je dobila
mjesto u sigurnosnoj odaji u Zemaljskom muzeju, gdje se i
danas cuva. Zaista lijepa prica o ocuvanju naseg kulturnog
nasljedja. Mislim da sarajlije s ponosom mogu nositi epitet
evropskog Jerusalema, kako su Sarajevo s kraja 19. stoljeca
cesto nazivali, zbog etnicke i kulturne mjesavine u
tadasnjem gradu.
Sparno popodne na Carsiji zavrsilo je vecerom u Morica hanu,
uz bogatu bosansku trpezu i saz:

Curica se popela na drvo,
popela na drvo.
Drvo krivo, 
ja se podvirivo’
ja se podvirivo’.

Ah, meraka u veceri rane!
Maksus selam iz seher-Sarajeva,

Severin



1.Mak Dizdar: Zapis o zemlji; Kameni spavac, Veselin
Maslesa, Sarajevo (1966).
2.Petar Kocic: Jelike i omorike, Lirske proze, Srpski
knjizevni glasnik III/1903, S planine i ispod planine,
Zagreb (1904)
3.Gnaeus Pompeius Magnus(106 BC do 48 BC) rimski vojskovodja
i senator, clan alijanse sa Marcus Licinius Crassus-om i
Julius Caesar-om poznatom pod imenom Prvi Triumvirat.
4.Giorgione da Castelfranco (1477–1510) italijanski slikar
kasne renesanse, zivio i radio u Veneciji – La Tempesta je
jedna od njegovih i uopce najpoznatijih djela kasne
renesanse nastala pretpostavlja se izmedju 1506. i 1508.
godine. Slika se nalazi u Gallerie dell’ Accademia u
Veneciji.  



Komentar Br.32
Poslao : Pajp
Datum : 16.01.2011.
Hvala na ovim zapisima Severine!Fantasticno!



Komentar Br.33
Poslao : Ahmet
Datum : 18.01.2011.
Hvala, ni Zuko Djumhur nebi bolje opisao...



Komentar Br.34
Poslao : Prnja
Datum : 20.01.2011.
Lijepi i citljivi zapisi,ali moram primijetiti da se upucani
gospodin nije vozio u carskoj kociji nego u automobilu. No,
ne smeta, zapis ne pretenduje da bude istorijski, i licno je
vidjenje,koje je lijepo i sa dosta truda napisano.Rekao bih,
da Severin voli svoju Bosnu, pa otuda i osjecaj da nas je
"provodo" kroz malo duzi vremenski period,a ponesto smo i
naucili.Hvala.



Komentar Br.35
Poslao : Jasna Cejvan Tosic
Datum : 23.03.2011.
Severine
divan zapis, topao, duhovit, bolan. Pozdrav Izeti!



Komentar Br.36
Poslao : Severin
Datum : 10.04.2011.
Bosanski putopis # 4: Dzamijska macka

Dan Australije pada na 26. Januar i svake godine slavi
dolazak prve flote u Botany Bay daleke 1788. godine.  Osim
sto je nacionalni praznik, za vecinu Australijanaca, ovaj
dan oznacava zavrsetak dugog ljetnog odmora. U ponedjeljak
se svi vracaju na posao. Kao i obicno u ovo doba godine, dan
je vreo i sparan, cini mi se mnogo topliji nego ranijih
godina. Dok drugi proslavljaju na plazi, ja sjedim u sjeni
avokadova dreveta i pisem bosanske putopise. Usput mezim
bumbarcice i zalijevam ih sljivom iz Jablanice. Ima li veceg
rahatluka na kugli zemaljskoj od ovoga?
Sarajlije kazu da je nekad Ivan planina imala vrh, ali su ga
Hercegovci toliko utabali, prelazeci preko u Bosnu, da je
poceo liciti na sedlo, pa je tako i dobio ime Ivan sedlo.
Hercegovci opet kazu, cim prodjes Ivan sedlo ulazis u
Kaliforniju, zemlju vjecnog sunca i behara. I zaista, za
nama su ostali kisa i oblaci, a mi smo se spustili u suncem
obasjanu Jablanicu. Zaustavljamo se na cas istorije, na
mjestu gdje se odigrala jedna od najhumanijih bitaka u
istoriji ljudskog roda, Bitka za ranjenike. Avetinja
porusenog zeljeznickog mosta preko nabujale modre rijeke i
improvizirani drveni mostic, tik iznad matice koja ne
oprasta nikom, stoje jos uvijek ovdje kao svjedocanstvo
pobjede dobra nad zlim, humanizma nad fasizmom. Prije par
nedjelja citam u Sydney Morning Herald-u da je film Veljka
Bulajica Bitka na Neretvi, prema misljenju Americke
akademije za film, uvrsten medju dvadeset najboljih ratnih
filmova svih vremena i bice prikazan u kinu Atelier Palace u
Paddington-u tokom cijelog mjeseca Februara. Na ovaj nacin
ustaska i cetnicka emigracija, koja ovdje jos uvijek
egzistira u nemalom broju, morat ce se suociti sa istinom ko
je bio ko u Drugom svjetskom ratu na Balkanu. Ipak, posebno
zadovoljstvo pricinjava spoznaja da film razotkriva koliko
je Churchill bio u krivu prema Titu, bolje receno, koliko je
los i subjektivan politicar bio, kada zaslijepljen mrznjom
prema komunizmu, od drveta nije vidio sumu. 
Svako ko je ikada putovao na relaciji Sarajevo-Mostar zna
gdje je Zdrava voda, restoran gdje se moze pojesti najbolja
jagnjetina na svijetu, pastrmka iz Rame i nadaleko cuvene
prozorske klepe. Hladna voda sto lije preko tocka nekadasnje
vodenice, prirodno rashladjuje terasu i cini sjedeljku na
njoj cak i za najvrucih ljetnih dana izuzetno prijatnom.
Posto smo dobro ‘ozidali’ u Zdravoj vodi, spustili smo se u
Jablanicu na poznatu adresu, po sljivu. Malo je reci da je
gazda bio siguran, kada je obecao sto litara dukat-rakije,
ako ova tri litra ne prodju sve carine i aerodromske
kontrole do Australije. Svaka cast domacine, ni cuko je nije
namiriso’.
U poslijepodnevnim casovima stizemo u Mostar. Na ulazu nas
je docekala pucnjava. Ja i supruga istovremeno podizemo ruke
u zrak i pjevamo: “Hej Branka, Branka, Braaankaaa…….” Moja
kcerka zbunjeno pita: “Zar rat u Bosni nije zavrsen?” Kratko
odgovaram: “Jeste sine, al’ danas je subota!” To je, cini
se, jos vise zbunilo. Uz mnogo poteskoca, nekako smo se
dokotrljali do Muslibegovica kuce, naseg prenocista u
Mostaru. Kuca je sagradjena u 17. stoljecu, kao rezidencija
Muslibegovic familije, koja se doselila iz Herceg Novog,
nakon njegova pada pod Mletacku republiku 1678. godine.
Muslibegovici su generacijama upravljali Mostarom i nakon
visestoljetne dekadencije, kuca je obnovljena, te ponovo
zasijala starim sjajem 2006. godine, kada je pretvorena u
muzej-hotel. Ima li ljepseg konacista od muzeja? Na moje
pitanje, na kojoj strani Mostara je hotel, ljubazna
recepcionerka odgovori: “Mostar nema strana; postoje samo
strane Neretve i ovo je lijeva strana; muslimanska, ako bas
hocete!” U tom trenutku u hotel ulazi velecasni sa grupom
turista iz Medjugorja. Sve se odjednom utisa da se ni muha
nije cula. Ja i supruga izmijenismo zbunjene poglede; ko’
biva, bolje je drzat’ jezik za zubima ovdje.
Umornog od puta, prevari me poslijepodnevni sanak. Kad sam
se probudio bio je vec sumrak; mora da sam odrapio dobra dva
sata.  Nakon osvjezenja, pita me supruga: “ Kako se sada
osjecas?” “Ko’ sultan na tahtu”, odgovorih. Kada smo izasli,
vece se spustalo na grad. Kandilji su se upalili na munarama
lokalnih dzamija i mujezin je najavljivao aksam. Stari most
je blistao u svjetlu reflektora punim sjajem; medjunarodna
zajednica je obavila sjajan posao, aferim. Na putu prema
Kujundziluku, na ogradi Roznamedzijine dzamije u Brankovcu,
sjedi macka. Kako smo prisli dzamijskoj kapiji, ovaj ‘tigar’
se splazao niz ogradu i krenuo da se umiljava mojoj supruzi
i kcerki. Prekoputa, u kafani sjede ljudi. “Cija je ovo
macka?” upitah. “Dzamijska!” odgovorise uglas. Svaki moj
pokusaj da privucem paznju ‘dzamijske macke’ ostao je bez
uspjeha. Nista, ni mu kajat’. Kao da ne postojim.
Nastavljamo dalje u carsiju. Ulice su pune mladog svijeta i
turista iz citavog svijeta. Stari bazari, radnje i kafane
rade non-stop, sve do ponoci. Sve je kao u pjesmi: 
                       
             Lijepi li su mostarski ducani.
             Jos su ljepsi mladi bazerdzani.
             Jos su ljepsi mladi bazerdzani,
             A najljepsi bazerdzan Mustafa………..

Sjedamo u kafanu nad Neretvom. Povjetarac s juga donosi
olaksanje u vrelu noc. Konobar posluzi dvije ledene limunade
i najavi: “ Imam nesto za vas!”
Zekerijah Dzezic, car sevdalinke, pjeva:
                          
            Kradem ti se u veceri
            u veceri pod pendzere
            da ti bacim struk zumbula
            nek ti cvijetak prozbori
            koliko te silno ljubim

            Aman, mrijem, duso, za tobom……..

            Ti ne hajes za bolove,
            za bolove srca moga
            cvijet vene, mlad se susi
            sevdah ode u nevrat.
            Alah nek ti drugog dade

            Aman, mrijem, duso, za tobom……….


Sutradan smo se trebali naci s nasim prijateljima iz
Sydney-a, Lynda-om i Stephen-om, koji ljetuju u Dubrovniku.
Plan je bio da provedemo par dana zajedno na putovanju kroz
Hercegovinu. I zaista, eto ti njih ranom zorom, Stephen-ova
sijeda rascupana glava i Lyndin osmijeh od uha do uha,
cekaju nas u holu hotela. Nasa prva destinacija dana bila je
Karadjoz begova dzamija u Fejicevoj, najveca dzamija u
Hercegovini i uopste jedan od najljepsih spomenika islamske
arhitekture u Bosni. Dzamiju je po nacrtima proslavljenog
Mimara Sinana sagradio Mehmed Karadjoz, sin Ebu-Sadeta,
brata tadasnjeg hercegovackog vezira Rustema, 1557. godine.
Gradjevina je kamena, u klasicnom stilu pozne otomanske
arhitekture, sa vitkom munarom i grandioznom kupolom, sto
zdanju daje posebnu eleganciju. Ubrzo nakon dzamije, u
dvoristu je sagradjena i medresa, koja je egzistirala sve do
pred rat. Dzamija je tesko ostecena granatama 1993. godine,
a nakon rata je sredstvima medjunarodne zajednice obnovljena
i pretvorena u muzej 2006. godine. Jos jedan velemajstorski
obavljen posao u Mostaru. Susretljivi domacini su nas
proveli kroz citavu dzamiju i medresu, te detaljno upoznali
sa njenom istorijom. Na kraju, partijica je zavrsila i na
munari, odakle puca pogled na citav Mostar.
Putovanje kroz prelijepi Mostar nastavilo se obilaskom
Biscevica kuce. Dok je drustvo razgledalo zaostavstinu
turske rezidencijalne arhitekture, iskradem se polako i u
granapu na uglu Fejiceve kupim malu konzervu ribe, te
skoknem do Roznamedzijine dzamije da nahranim macku. Smazala
je cijelu konzervu u jednom dahu i dugo oblizivala brke, dok
sam se ja zurno udaljavao prema carsiji. Kad sam se vratio
moji prijatelji su vec grabili prema Starom mostu cak i ne
primijetivsi da me nema. Obilazak mosta i starog dijela
grada bio je posebno impresivan za nase australijske
prijatelje, koji se nisu mogli otrgnuti dojmu koliko je
besmisleni rat nanio civilizacijske stete ovim prostorima.
Lynda, koja je britanskog porijekla, kao istoricar
umjetnosti, bila je frapirana nedostatakom sluha i
inertnosti svjetskog, a posebno evropskog javnog mijenja u
zastiti balkanskog kulturnog nasljedja u vrijeme rata na
ovim prostorima. Ja sam opet nastojao da ignorisem znakove
ratne destrukcije i ocigledan nacionalisticki ‘bulling’ sa
druge strane Neretve, koji se jos uvijek dade osjetiti na
svakom koraku u ovom gradu. Bogatstvo stilova u umjetnosti i
gradjevinarstvu iz raznih perioda srednjevjekovne i novije
proslosti, cini Mostar svojevrsnom kulturnom riznicom i
gradom sa najbolje ocuvanom arhitekturom iz otomanskog
perioda u Evropi.
Svaki mostarac zna kakav neprocjenjiv znacaj rijeka
Radobolja ima za ovaj grad. Iako kratka toka, od svega
nekoliko kilometara, kada se ulijeva u Neretvu stotinjak
metara sjeverno od Starog mosta, ova rjecica je zila
kucavica zapadnog dijela Mostara. Poput Nila u Egiptu,
Radobolja je Mostaru i mostarcima stoljecima napajala zednu
dusu, zalijevala basce i vinograde, pokretala vodenice i
tabacima odrzavala manufakturu duhana. U donjem toku, prije
usca u Neretvu, Radobolja se grana u vise rukavaca, koji su
presvodjeni  malim mostovima, od kojih je najpoznatiji Kriva
cuprija, sagradjen 1558. godine od izvjesnog Cejvan Cehaje,
legatora (1) pri mostarskom kadiluku (2). Kazu da je ova
dvolucna kamena cuprija, koja je godinama sluzila kao glavna
saobracajnica za ljude i dobra izmedju sjevera i juga,
posluzila kao model za gradnju veceg i mnogo poznatijeg
Starog mosta, napravljenog osam godina kasnije 1566. godine.
Dobrocinstvo Cejvana Cehaje je zaokruzeno izgradnjom dzamije
u neposrednoj blizini, krajem 15. stoljeca, koja uz pomenutu
cupriju predstavlja najstarije sacuvane spomenike islamske
kulture u Mostaru. Cuprija je u potpunosti i veoma
autenticno obnovljena, nakon sto je bila odnesena
katastrofalnom bujicom 2006. godine. U ovom, za mene
najljepsem, dijelu Mostara zvanom Carina, nalazi se i basca
od jasmina, gdje je zivjela Seficeva Emina, u pjesmi Alekse
Santica opjevana kao lijepa Emina. Nema starog pjesnika,
nema ni Emine, ostala je samo pjesma o mostarskoj ljepotici
i basca od jasmina da siri zanosne mirise u veceri ljetne.
Krajem 16. stoljeca pojedine mostarske familije su se
trgovinom i zanatstvom uzdigle, a  njihove mahale pocele
intenzivno razvijati. Jedna od takvih starih mostarskih
familija su bili Kurti, od kojih je najprominentniji bio
izvjesni hadzi Alija Kurt, koji je posjedovao citav vakuf i
pominje se u starim spisima kao vakuf hadzi Alije Kurta. Tu
je pocetkom 16. stoljeca podignuta Hadzi Kurtova dzamija,
jos poznata kao Tabacica, jer su u njoj klanjali uglavnom
radnici u proizvodnji duhana.  Kazu da se na namazu znalo
naci i po 100 tabaka, sto govori koliko je jak tabacki esnaf
bio pocetkom 17. stoljeca u Mostaru. Kasnije generacije
Kurta dale su nekoliko istaknutih licnosti u bosanskom
drustvu, uglavnom imami, hafizi i vjerski velikodostojnici.
Jedan od potomaka ove stare mostarske familije, Muhamed
Sefket ef. Kurt, rodom iz Travnika, jer se dio familije za
sluzbom odselio u Travnik, bio je dvadesetih godina proslog
stoljeca banjalucki muftija, da bi pred Drugi svjetski rat
presao u Tuzlu, gdje je sluzbovao kao tuzlanski muftija sve
do penzije. U toku rata spasio je vise hiljada Srba od
ustaskog i njemackog progona, te se zalagao za ocuvanje
njihovih bogomolja, zbog cega je odlikovan 1946. godine
ordenom bratstva i jedinstva. Smatram zato da bi mnogo
primjerenije ime za ulicu Borisa Kidrica u Banjaluci, kad je
vec moralo biti promijenjeno, bilo Muhameda Kurta nego
Kralja Alfonsa XIII, ako ne zbog kulturne i etnografske
bliskosti doticnog sa srpskim narodom, onda bar zbog toga
sto je efendija ipak spasio nekoliko hiljada Srba za razliku
od kralja Alfonsa, cije se zasluge za spasenje Srba broje
prstima.
Rucak u Sadrvanu je bio bozanstven, u cemu smo se svi
slozili. Sve se dobro zalilo Zilavkom, te nakon par kupica i
podnevnog zvizgana, kad smo se nekako dokotrljali do
Roznamedzijine dzamije, ja sam od jedne macke, vidio dvije.
Dzamijska macka, nedvojbeno, odmah me prepoznala i poletjela
mi u narucje. Posto smo ja i Stephen, da to tako nazovem
izgubili abdest i bilo bi krajnje neukusno da u takvom
stanju ulazimo cak i u dzamijsko dvoriste, sacekali smo
djevojke u obliznjem kaficu. "Za nas dvojicu kafu, za macku
mlijeko!" Moja narudzba, cini se, nimalo nije zbunila
konobara , nego nas je sve troje uredno posluzio. Samo sto
smo popili kafu i malo dosli sebi od omorine, zenska ekipa
se vratila iz obilaska. Macka je i dalje sjedila u mom krilu
i oblizivala se poslije zdjelice mlijeka. Nakon krace
zbunjenosti ovom scenom mog iznenadnog i neobjasnjivog
osvajanja paznje dzamijske macke, Izeta se brzo pribrala i
upitala me: "Cim si je uspio potkupiti, lisico?" Svi smo se
slatko smijali kad sam im ispricao kako sam kupio macku
konzervom ribe i nazvali smo je 'korumpirana dzamijska
macka'. Zivotinja naravno nije nista razumjela, nego se i
dalje nije micala od mene ocekujuci novu nagradu. Za
rastanak i dugo sjecanje, kupio sam jedno tuce konzervi
sardine i zamolio vlasnika kafica preko puta dzamije, da
svaki dan nahrani macku sa po jednom.
Predvecerje smo proveli na minderlucima u nasem muzeju,
dogovarajuci se o sutrasnjem putovanju i uzivali u rajskom
picu, hladnom soku od zohve. Prepuni utisaka danasnjeg
obilaska Mostara, otisli smo rano na spavanje, sanjajuci
mostarske bazare, lijepu Eminu i bascu od jasmina.

Jos se nije ni razdanilo kada smo napustili Mostar i uputili
se prema drevnom gradu Blagaju. Na kafu i rahatlokum u
Tekiji na izvoru Bune smo prispjeli upravo kada je sunce
izlazilo. Nedovoljno je reci kako se covjek uzviseno osjeca
u tom trenutku na ovom mjestu. Nije ni cudo sto su dervisi
odabrali bas ovo mjesto da podignu tekiju, pretpostavlja se,
pocetkom 16. stoljeca. Sve odise zivotom, vjecna voda hladne
Bune, ogromna stijena, sa koje nikad nije otpao ni jedan
kamen, iako u potpunosti nadsvodjuje nastambu, te sunce koje
obasjava tekiju samo u prijepodnevnim casovima, dok je
ostatak dana u dubokoj hladovini. Kako posjetilac udje u
dvoriste tekije, tako osjeti olaksanje, jednako kao u koan
prici (3) o vedru kojem je otpalo dno i koja ide ovako:
Cijono, koja je ucila zen kod Bukoa iz Engakua, nije kroz
dugo vremena uspjevala da dosegne krajnji cilj svoje
meditacije, prosvjetljenje. Jedne mjesecinom osvjetljene
noci, nosila je vodu u starom vedru uvezanom bambusom.
Iznenada, bambus puce i dno otpade. Nestade vode i mjeseca u
njoj. Cijono je nasla zen (4).
Unutrasnjost tekije odise mirnocom i tisinom. Vjernici iz
citavog svijeta dolaze ovdje i nalaze svoj sabur(5), kako
nam rece vodic. Posebno impresivna je biblioteka koja sadrzi
mnoge stare spise i svete knjige pisane rukom. Nasi
prijatelji su bili odusevljeni kupatilom, koje u ta vremena
ni Versailles dvorac nije imao i tehnoloskim rjesenjima za
racionalno koristenje kisnice, koja ni u danasnja moderna
vremena nisu iskoristena. Na kraju Lynda priznade: “Sad kada
sam upoznala ovo, moram priznati da pojma nisam imala o
dervisima, smatrajuci ih sektom fanatika”.

Kad smo se ponovo uhvatili autostrade prema jugu, sunce je
vec dobro izaslo na horizontu. Na ulazu u Pocitelj stoji
ploca na kojoj pise: “Hrvatskim braniteljima za njihova
herojska djela u domovinskom ratu”.  Penjemo se stepenicama
prema centru mjesta. Pocitelj je veoma star grad. Iako se ne
zna kada je tacno osnovan, smatra se da je prvotno bio
Ugarsko utvrdjenje, potom su ga Turci zauzeli 1447. godine i
uspostavili upravu regiona tamo. U 16. stoljecu podignuta je
Hadzi Alijina dzamija, mekteb (6) i medresa (7). U 18.
stoljecu Pocitelj je dozivio snazan uspon zbog svog
geografskog i fortifikacijskog polozaja koji dominira
dolinom Neretve, te je postao kapetanija (8) i uskoro bio
opasan zidinama, ciji se ostaci i danas nalaze. Arhitektura
otomanskog perioda je potpuno ocuvana, te jos uvijek svojim
pituresknim izgledom mami uzdahe turista, kojih je ovdje
prilican broj. Od sezdesetih godina Pocitelj je slikarska
kolonija. Mnoga poznata imena u likovnoj umjetnosti su
boravila u ovom gradicu i za sobom ostavila trag. U galeriji
srecemo Afana Ramica. Dugo smo pricali o Stalji, o
sjedeljkama u Dolcu, o njihovom boravku u Pocitelju sa Zukom
Dzumhurom krajem sezdesetih. Sve je to bilo, rekao bih, vrlo
potresno za Izetu.
Na nasem putu za Stolac, svracamo u Zitomislic, jedan od
najstarijih pravoslavnih manastira u Bosni I Hercegovini. Ne
zna se tacno otkad manastir datira, ali se smatra da je
godine 1566., kada je nevesinjski kadija izdao odobrenje za
gradnju crkve Blagovjestenja svete bogorodice, pocela
istorija ovog nadasve interesantnog centra pravoslavne
kulture u srednjevjekovnoj Hercegovini. Manastir je
vjekovima odrzavao tijesne veze sa gotovo svim manastirima
na Balkanu, osobito sa Hilendarom u Grckoj, zatim
manastirima u Rusiji, cak i Aziji. Vjekovima je bio centar
prepisivacke i izdavacke djelatnosti, te ikonografije. Za
vrijeme Drugog svjetskog rata je potpuno spaljen i vecina
kaludjera pobijena. Nakon rata je u potpunosti obnovljen, da
bi u ‘domovinskom ratu’ bio dignut u zrak i ponovo do
temelja srusen od strane ‘domobrana’ sa one ploce na ulasku
u Pocitelj. Na srecu, sve stare knjige i vecina ikonostasa
je spasena i vracena u crkvu svete bogorodice, koja je
obnovljena 2005. godine. Do danas je gotovo u potpunosti
obnovljen i stari konak, te vecina kaludjerskih celija.

Kad smo stigli u Stolac bilo je vec proslo podne. Ljetna
jara je titrala nad gradom i nista se nije micalo na
poslijepodnevnoj zegi. Samo je hladna Bregava mamila umornog
putnika da utopi svoje uskopljeno tijelo u njenim bukovima.
Nismo se dugo mislili na ovoj vrucini, nego smo se odmah
spustili u prirodni spa olaksanja. Andric je o Stocu
zapisao: “Ako je Bog zelio igdje stvoriti Svijet, onda ga je
stvorio u Stocu.” I zaista, kao da je grad-oaza usadjen u
sred hercegovackog krsa. Nad varosi od smokava, kako stocani
vole zvati svoj grad, dominira staro tursko utvrdjenje
Vidoski grad, premda se smatra da je gradina mnogo starija i
da datira jos iz ilirskog doba. Stolac je u otomansko doba
bio kadiluk i kapetanija, pod upravom familije Saric, cija
porodicna kuca i danas postoji. U njoj se odrzavaju razne
kulturne manifestacije. Stolac je grad mostova i vodenica na
Bregavi, koja daje zivot citavom kraju. Nekad su svi mlinovi
bili u upotrebi i Stolac je bio centar mlinske industrije za
citavu juznu Hercegovinu. Danas vise nijedan tocak ne radi.
Posljednji mlin, u vlasnistvu porodice Buzaljko, prestao je
sa radom uoci rata. Rijeka Bregava i njeni rukavci,
presvodjeni su sa tri veca i cetiri manja kamena mosta, od
kojih je jedan poznat kao Inat cuprija. Legenda kaze da je
beg izgradio most, danas poznat kao Begov most i od naroda
ubiro mostarinu za prelaz preko Bregave. Kad beg ode da
ratuje, ostavi svoje civilne duznosti nekakvom Trpku, da on
vodi. Trpko odluci da nize Begove cuprije, prije nego se beg
vrati, podigne drugi most, kako bi narod imao besplatan
prelaz preko rijeke. On pozva lokalnog neimara Ishaka i
obeca mu dobro platiti kad zavrsi posao. Vidjevsi da mu
Trpko nece platiti za obavljeni posao, a i zbog straha da ce
biti kaznjen kad se beg vrati, Ishak napravi most, ali sa
nejednakim otvorima ispod i neparnim stubovima. Ishak potom
nestade iz Stoca; ostade samo ime i legenda o Inat cupriji.
Predvecer, kada se omorina povuce pred svjezinom od Bregave
i basce od smokava zamirisu opojnim mirisima, prijatno je za
prosetati kroz carsiju. Stari Hotel Bregava je obnovljen i
bio je upravo pred otvorenjem, kada smo bili tamo. Sjetim se
mog putovanja sa roditeljima za Dubrovnik daleke ’63.
godine. Tada se do mora putovalo dva do tri dana, zbog
losih, bolje receno nikakvih, sobracajnica u Bosni i
Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata. S druge strane,
putovanje u fici makadamskim putevima Hercegovine i
zaustavljanje svako malo da bi se kupilo grozdje ili da bi
se slikali na magarcu, meni kao djetetu, bilo je vise nego
zanimljivo. Najzad smo se u predvecerje dokotrljali umorni i
prasnjavi do Stoca. U basti Hotela Bregava, gdje smo
odsjeli, promukla pjevaljka je pjevala:

Sa zida je skinula sliku Bozje majke,
Mjesto nje je stavila Rudolf Valentina…………

Opet smo zaglavili do kasno u noc na terasi naseg motela uz
par litara Blatine. Stephen bi do ujutro slusao price i
legende bosanskih gradova.

Rano ujutro zaputili smo se u nekropolu Radimlju, najvece
nalaziste stecaka, staro-bosanskih nadgrobnih spomenika,
nastalih u periodu izmedju XI i XIV stoljeca . Svaki od njih
nosi zivotopis jednog pokojnika i svaki je prica za sebe.
Toliko jednostavnosti u epitafima, a toliko istine. Kazem
Stephen-u: " Sve se u Bosni promijenilo, osim Bosanaca."

                                    
            Vrijeme je da se misli o vremenu 
            Jer trulez do besvijesti bazdi sa smrti gnjile
            Vrijeme jest da se razmisli o vremenu
            Jer velike vode na nas brode
            Gle kako deru i zderu njine vilne sile
            Vrijeme jest ubo da se zamisli u vremenu
            Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti
            Na nas ce hudo danas da poleti
            Vrijeme je vatra jer neka sazga nas i satra
            Vrijeme jest ubo da udje se u ovo vrijeme
            Jer vremena ima jos tako malo
            I vremena nece vise biti   (9)
                            
Nije ni cudo sto je ova zemlja dala takvog velikana kakav je
Mak Dizdar.
U Premilovom polju kod Ljubinja na stecku pise:

 ...a kada kisi ti ne mores, a ja mohgu da razjumim kakvo je
to i kolko je to razotcarenje za oblak kadar postane voda.
1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju (10)
  
Rijeka Trebisnjica daje zivot citavom Popovom polju. Kraj je
bio krajnje pasivan, sve dok izgradnjom akumulacije 1965.
godine, tok ove ponornice nije regulisan. Danas se sve
zeleni, te se granica izmedju krsa i navodnjenog, plodnog
tla jasno ocrtava. Zaista nesvakidasnji pogled, pred kojim
zastaje dah, na ulazu u Popovo polje. Zastajemo da se
odmorimo pod drvecem, valjda jedinim na zaravni. Svuda
unaokolo prazan prostor, polje koje nestaje na horizontu.
Prijepodne je dobro odmaklo i sunce se priblizava zenitu.
Mir i tisina, samo po koji automobil prodje u daljini;
mjesto je kao stvoreno za meditaciju o davanju i uzimanju.
Priroda je toliko darezljiva bila prema Bosni, da
jednostavno niko, pa ni sami Bosanci, nije  pravo imao da je
muze tako sirovo i besramno stoljecima. Nazalost, svi su je
samo pljackali i izvlacili iz nje i jos uvijek ‘na tobe’
dosli nisu. Al’ Bosna i dalje daje, kao mater sto mlado od
sise odbit' ne moze. Takvi smo ti mi ljudi, Bosanci;
gologuzi, al’ sve dadosmo od sebe; kukuzi, al’ ne damo rec’.
Uvijek me bolio taj nedostatak reciprociteta izmedju Balkana
i Evrope. Sve se uvijek kretalo, ljudi i dobra, od istoka
prema zapadu, nikad, nista, obratno; ni mrva. Problem
nastaje kad nas covjek ode iz Bosne i realizira da je sve
postigao, al’ srecu nasao nije; neko cak i kurtizana postao,
da prostis. Svu bih Bosnu najradje na ledja natovario i na
sigurno mjesto prenio, kamen po kamen. Mislim, ipak, nema
potrebe da se telim toliko;, kad je Bosna dosad izdeverala
toliko, tako ce i odsad. U srcu je mom istetovirana
zauvijek, kao pace-maker bez koga zivot staje.

Na ulazu u Trbinje docekuje nas Arslanagica most. Pierre
Loti (11) pominje ga u svojim putopisima kroz Herzegovinu i
Dalmaciju da je izgradjen u 16. stoljecu. Smatra se
zaduzbinom Mehmed-pase Sokolovica i zavrsen je 1574. godine,
kao vazna saobracajnica za karavane izmedju Dubrovnika i
unutrasnjosti. Vjeruje se da je most izgradio Mimar
Hajrudin, koji je gardio i Stari most u Mostaru. Nakon pada
Herceg Novog pod Mletacku republiku 1678., Turci su se
povukli u Hercegovinu, u najvecem broju u Trebinje. Fermanom
hercegovackog vezira, izvjesnom Arslan-agi, koji se naselio
u neposrednoj blizini, most je dodijeljen na brigu i
odrzavanje. Za uzvrat, karavani i putnici, koji su koristili
ovu rutu, imali su placati naknadu za prelazak mosta
Arslan-agi i njegovoj familiji. Tako je most i dobio ime
Arslanagica most. U svojoj dugoj istoriji, most je vise puta
ostecen i popravljen. 1972. godine, nakon izgradnje
akumulacije na Trebisnjici, most je kamen po kamen
premjesten par kilometara nize prema gradu, gdje se i danas
nalazi. Konacno 2009. godine most je stavljen pod zastitu
drzave Bosne I Hercegovine kao kulturno nasljedje prve
kategorije i podnesen zahtjev za uvrstavanje ovog predivnog
zdanja u svjetsku kulturnu bastinu pod zastitom UNESCO-a.

U Trebinju smo se snabdjeli sa vinom, nadaleko poznatim
trebinjskim Vrancem, te ukljevom iz Skadarskog jezera. Na
moju veliku zalost, ovog puta nismo imali vremena za
trebinjske vinarije i manastire u okolini. Put je vodio ka
moru i suncu, ka jedinom ‘groadu’ medju gradovima, uvijek
slobodnom i nikad pokorenom biseru Mediterana, Dubrovniku.
Ulazak starom cestom od Konavla  otvara  pogled koji se
jedanput u zivotu vidi i nikad ne zaboravi: Vlaho Bukovac
(12) – Pogled na staru luku, bas kako ga je umjetnik
naslikao. Parkirali smo kod Hotela Excelsior i spustili se
na kafu pred Gradsku kavanu, dok su djevojke otisle u
snabdjevanje. Konobar nikako da ubijedi Stephen-a da ne moze
dobiti tursku kafu ovdje, samo espresso. Dubrovnik je uvijek
isti: Stradun, ljeto, igre i mladost iz citavog svijeta. Na
stubama crkve Sv.Vlahe jedan mladic na akusticnoj gitari
svira Imagine; malo jazzy verzija, al' jos uvijek predivno.
Svako od nas, negdje duboko, u najskrivenijem kutku svoga
srca, nosi uspomenu iz Dubrovnika, kao oziljak iz mladosti,
koji se ne pokazuje nikom. Otkrije se samo onda kada nas
put, s vremena na vrijeme, ponovo nanese u ovaj grad, te se
za trenutak vratimo u mladost. Zbog toga se, poput adikta,
tako rado vracamo u ovaj grad, po jos jedan shoot romantike.
Nazalost, danas i ovdje se zavrsava nase putovanje u Bosnu,
u prohujalu mladost.      
Zanocili smo kod Stephen-a i Lynde u njihovoj vili u Rijeci
Dubrovackoj. Sunce na zalasku baca odblijesak o nepomicnu
povrsinu mora. Na terasi sa pogledom, sve je spremno za
posljednju veceru naseg ljeta. Sutra svako nastavlja svojim
putem. A Joni Mitchell pjeva:

               Bows and flows of angel hair
               And ice cream castles in the air
               And feather canyons everywhere
               I've looked at clouds that way............
               
..............Oh but now old friends are acting strange
              They shake their heads, they say I've changed
              Well something's lost but something's gained
              In living every day

              I've looked at life from both sides now
              From win and lose and still somehow
              It's life's illusions I recall
              I really don't know life at all
                                
         
Par dana po nasem povratku kuci, zvoni telefon. Sa druge
strane zice cujem Lyndin glas: "Dolazite li na kafu? Stephen
je upravo kuha u dzugumima iz Mostara. Naucio je i pjesmicu
na sazu."
Zivot je lijep, al' je vremena tako malo.



Severin

                    
1. Legator - sluzbenik u sudu iz redova domaceg stanovnistva
u ranom periodu otomanske vladavine  u Bosni.
2. Kadiluk - regionalna sudska uprava u vrijeme turske
vladavine Bosnom.
3. Koan je strucni naziv za vjezbe uma koje obavljaju
ucenici zena pod nadzorom svojih ucitelja. Koan je zagonetka
koju ucitelj postavi svom uceniku, a onda on meditira dok ne
pronadje odgovor. Tek kad ucenik dodje do tacnog odgovora,
ide dalje.
4. Zen ili c’an ucitelji za opisivanje naglog prosvjetljenja
koriste metaforu ‘buretu je otpalo dno’. Kad se to dogodi,
sva sadrzina odjednom nestane, sto u prenesenom znacenju
oznacava kod naglog prosvjetljenja (neko je nasao zen), svi
covjekovi problemi su rijeseni tj. problemi su prestali da
budu problemi. (Prevodi i tumacenja Cedomil Veljacic:
Filozofija istocnih naroda II, Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb, 1979.)
5. Sabur je arapska rijec i znaci dusevni mir.
6. Mekteb – osnovna skola u otomansko doba
7. Medresa – srednja vjerska skola u otomansko doba
8. Kapetanija – vojno-civilna uprava regiona u kasnijem
periodu turske uprave u Bosni
9. Cetvrti jahac - Mak Dizdar, Kameni spavac, Veselin
Maslesa, Sarajevo (1966)
10. Zapis sa stecka - Premilovo polje, Ljubinje
11. Pierre Loti (1850.-1923.) francuski pomorski oficir,
putopisac i knjizevnik, zaljubljenik u orijent.
12. Vlaho Bukovac (1855.-1922.) rodjen u Cavtatu, jedan od
najvecih hrvatskih slikara moderne, ovjekovjecio je pogled
na staru dubrovacku luku sa ceste za Cavtat.      



Komentar Br.37
Poslao : bxl
Datum : 10.04.2011.
e vala Severine,svaka ti cast.Uzivao sam citajuci tvoj tekst

istovremeno i ljubomoran i zalostan sto nisam u stanju
naostriti sam  
"svoja" cula kao ti, i tako "duboko" osjetiti nasu prelijepu

Bosnu.Ipak,to me nije moglo sprijeciti da uzivam u citanju i
predivnom 
opisu svega sto si dozivio.I ako te ne poznajem licno,jedino
sto mogu 
da iskazem nakon ovog citanja je SAMO jedno veliko HVALA i
AFERIM.
Sve najljepse tebi i tvojoj familiji...
..............................................bxl



Komentar Br.38
Poslao : Slobodan
Datum : 13.04.2011.
Danas sam se zaista prijatno iznenadio:pogledam vrlo
zanimljiv i aktuelan portal Nova Sloboda ba. uvaženog
novinara Fazlije Hebibovića iz Mostara kad ono četvrti
nastavak "Bosanskih putopisa" Severina Rakića posvećen mom,
poslije Banjaluke,najdražem gradu u BiH.Prenijeli urednici
najzanimljivije dijelove sa CK.Svaka čast.



Komentar Br.39
Poslao : Severin
Datum : 17.04.2011.
Dragi moji citaoci, zelio bih da se zahvalim svima, na
vasim, za mene izuzetno vaznim, komentarima bosanskih
putopisa. Onim pozitivnim, jer gode mojoj tastini (hahaha,
salim se); onim negativnim, jer ukazuju da postoje razlike u
misljenima, razlike medju ljudima. Nije dobro za
demokratiju, da svi isto mislimo, je li? Crno-bijeli svijet
je proslost. Zbog toga sam i uzeo da napisem, posto je ovaj
kratki ciklus putopisa po Bosni i Hercegovini zaokruzen,
odredjeno objasnjenje mojih dojmova i opisa sa putovanja.
Bosanski putopisi su nastali sigurno vec pogadjate na ciji
nagovor, kao odredjeni zapis trenutka o ljudima i
predjelima. Ja sam dosta pisao za Kajak u ovih deset godina,
kao sto vam je mozda i poznato. Uglavnom su to bili licni
osvrti na odredjena kretanja u drustvu i novim sredinama u
kojima smo se nasli ili pak iskustva sa mojih spiritualnih
putovanja kroz filozofiju, sve do diskusija o medicinskim
problemima i mojih zdravstvenih savjeta nasim gradjanima u
tudjem svijetu, objavljenih u veoma uspjesnom i nadasve
popularnom forumu Zdravlje. Posto je taj zivot Kajaka prosao
i nastupila nova strana u istoriji ovog naseg plovila, ja
sam se sa mojom karmom iz proslog zivota, upustio u novo
iskusenje, pisanje putopisa.
Moram priznati da mi je pisanje o Bosni, posebno njenom
sadasnjem trenutku, tesko palo, sto zbog pomanjkanja
objektivnosti pred ociglednom nepravdom ucinjenom njenom
narodu, koja se ne da lako oprati, ali i zbog skliskog
terena politickog i drustvenog trenutka kakav je danas tamo.
Vecina njenih stanovnika, naime, jos uvijek vodi rat sa
samim sobom, pa cesto skacu na prvu rijec, iako mozda i ne
misle tako. Jednaput je Krleza rekao: “Hrvatska i njen narod
su ono sto su oduvijek bili, ono sto jesu i sto ce uvijek
biti. Ja tu nista ne mogu niti popraviti, niti pokvariti. Ja
samo mogu to zapisati.”
Moja motivacija da objavim ove zabiljeske sa putovanja po
Bosni bila je da skepticima otvorim pogled o Bosni iz drugog
ugla. Mnogo je mulja i necistoca zagadilo Bosnu u posljenjih
deceniju ili dvije, ali vjerovali mi to ili ne, ona Bosna
kakvu je mi znamo jos uvijek postoji, cak i cistija i ljepsa
nego ikada. Koliko smo puta prosli pored odvratne barustine,
pune mulja i ustajale vode? Nikad nismo ni jedan pogled
potrosili na ovu ruznu prirodu, dok jednog dana iz nepomicne
zabokrecine nije izvirio lotusov pup i rascvjetao se u
predivan cvijet. Nas pogled se tog jutra nije mogao odvojiti
od ove prirodne ljepote. Ostatak smrdljive barustine, koji
je i dalje bio tu, ostao je potpuno neprimjetan i
zanemarljiv pred raskosnom ljepotom lotusova cvijeta. Isti
je slucaj i sa Bosnom. Ako ne ode covjek i ne vidi tu
ljepotu, nego samo slusa crne vijesti o njoj, nece ni znati
da ta raskos postoji. Sad, sporedno je hocemo li obilaziti
Bosnu autobusom ili kakvim ‘fancy’ automobilom. Ustvari,
najbolje bi bilo obici je pjeske ili na konju ko’ Evlija
Celebija, ali ‘vremena  je tako malo i vremena vise nema’
sto bi rekao Mak.
Ako neko zivi na zapadnoj strani sume, nikad nije u prilici
da dozivi izlazak sunca, prirodni fenomen tako kristalno
cist, da se ne moze porediti ni sa jednim drugim dijelom
dana u pogledu cistoce slike. Da bi ‘zapadnjak’ dozivio ovu
cistotu u prirodi, mora napraviti efort i proci s druge
strane sume da bi izbio na horizont izlazeceg sunca. Nekada
cak i na istocnoj strani pogled na sunce koje izlazi nije
jasan, nego je zamagljen jutarnjom izmaglicom ili
zagadjenjem. Tada je potrebno uciniti dodatni napor, pa se
popeti na planinu iznad, odakle je pogled cist i nicim
ometen. S vremena na vrijeme, pojavljuju se ljudi takvog
cistog pogleda, koje nista nije moglo omesti da gledaju
jasno na stvari u zivotu. Oni su sveci ili neosporno, veliki
ljudi. Ogroman napor je potreban da bi lotusov cvijet
savladao sav taj mulj i ustajalu vodu i izbio na njenu
povrsinu. Tada se rascvjeta u najljepsi cvijet u prirodi.
Svaki covjek ima potencijal Buddhe, ali neko ima odlucnost
da se probije kroz sumu i mocvaru te dosegne istocnu stranu,
dok drugi sjede na zapadnoj strani i kroz sumu gledaju u
sunce, cekajuci da ih koja zraka obasja na zalasku.
Kad pogledam unazad, dosta sam proputovao u zivotu, ljudi
sreo, cuda vidio. Za mene su putovanja bila ucenje, rekao
bih svaki put ‘naucna putovanja’. Sto vise ljudi sa
razlicitog kulturnog, materijalnog, obrazovnog ili duhovnog
nivoa covjek sretne, utoliko je bogatije njegovo iskustvo
tj. vise je naucio. Ne postoji nijedna osoba, koju sam u
svom zivotu sreo, a da od nje nisam nesto naucio. Zbog toga
sam svima njima duboko zahvalan. Akcent mojih putovanja je
dakle oduvijek bio na ucenju kroz iskustvo sretanja sa
ljudima. Vrlo cesto je iskustava toliko, da jednostavno ne
mogu stati u jedan putopis, pa podlijezu ostroj selekciji,
sto nikako ne umanjuje vrijednost onih koja nisu objavljena.
O Bosni bi se mogla napisati jos najmanje 3-4 nova putopisa,
ali sam ipak uz velike napore uspio cijelo putovanje
spakovati u 4 zapisa, kako je bilo planirano. Zbog
nedostatka vremena i objektivnih teskoca sa kompjuterom
(neke sam putopise morao pisati nanovo i po nekoliko puta,
zbog trajnog gubitka svih dokumenata u kompjuteru), cijeli
ciklus se otegao na vise od sest mjeseci, sto nije bilo
planirano. Ipak, mislim da se cekanje isplatilo, jer je
susret sa Bosnom, nakon visegodisnjeg izbivanja iz nje, za
mene izuzetno emocionalan i dubok, sto sam zelio prenijeti i
na citaoca.
Ako bude postojao interes i prilike budu dozvoljavale, moji
putopisi i susretanja sa drugim kulturama ce se nastaviti i
podijelit cu ih kao i do sada s vama. Nadam se da necu
morati da cekam penziju da bih pisao (hahaha, sala mala).
Do novog sureta lijep pozdrav,
Severin



Komentar Br.40
Poslao : Djana
Datum : 18.04.2011.
Čitam i uživam...
Divni tekstovi, Severine hvala.



Komentar Br.41
Poslao : Saima
Datum : 23.04.2011.
Gospodine Rakicu vi ste zaista na ponos ne samo kajaka nego
i cijele nase Banje Luke.Svako dobro vama i vasoj porodici
od vase sugradjanke iz Svedske.

Saima



Komentar Br.42
Poslao : bacca bacca@aon.at
Datum : 28.04.2011.
svaka cast severine...odlicno...nemam rijeci...
pisao sam ti na onaj stari mail ali ne ide...javi se...



Komentar Br.43
Poslao : Ahmet
Datum : 30.04.2012.
Dirljivo, drazesno, sentimentalno, osjecajno, utemeljeno
provjerenim cinjenicama, humano, sa ljubavlju prema
bliznjemu svome, ljubavlju prema vlastitoj domovini i
identitetu, banjalucko-bosanski. Ako pronadjem jos koji
odgovarajuci epitet, rado cu dopisati.
HVALA I ZIV NAM I ZDRAV BIO.