Tema : Kombi prodaja-Zivot na cetiri tocka

   

Cini mi se da nismo imali ovu, za mnoge Banjalucane, vaznu
temu, jer su se mnogi bavili kombi prodajom i zanimanje
"trgovacki putnik" je bilo veoma cijenjeno i pronijelo slavu
banjaluckog businessa sirom nase bivse domovine. Pocelo je
sa Djevdom, Osmanom, Omerom i drugim pionirima poznate
banjelucke kombi prodaje, a razvilo se do nezamislivih
uspjeha poznatih Banjalucana: Dzevada Haznadara i drugih,
kojih je bilo toliko da ih nemogu sve pobrojati. U samom
pocetku su trgovacki putnici radili za poznate velike firme,
a onda su se za kratko vrijeme poceli osamostaljivati i
otvarati vlastite firme. Jugoslavija se vec u drugoj
polovici osamdesetih godina otvorila za privatnu inicijativu
i donijela potrebne zakone koji su olaksavali otvaranje
privatnih firmi. To je bilo zlatno doba banjalucke privatne
inicijative koje se razvijalo sve dok glupani nisu sve
zaustavili i onemogucili slobodu kretanja mracnih
devedesetih godina. 
Na nagovor moje Mirze se i ja odlucih da se otisnem iz skole
i prihvatim svih rizika ovog zivota na tockovima. Zamijenimo
svoga "Stojadina" za "Caravelu" Folksvagen, kombi divne
crvene boje, sa sportskim felugama, koje smo poslije morali
zamijeniti sa normalnim felugama, jer one sportske nisu
mogle izdrzati terete teske robe. "Probni mjesec" pocnemo
sljakati za "Tim", firmu moga prijatelja i rodjaka Dzevada
Haznadara. Kada smo dobili prvu platu u gotovini, nismo
mogli strpati sve pare u dzepove. Jedna plata je bila veca
od deset mojih plata iz skole, tako da smo i ja i Mirza
jednoglasno odlucili: "Nikad vise u "Beko", rece Mirza;
"Nikad vise u skolu", rekoh ja i tako i bi... I nismo se
nikada ni pokajali, iako smo cijelo vrijeme bili na putu.
Teskoce sa djecom i kucom smo rijesili i potpuno se
posvetili ovom iznad svega dinamicnom i interesantnom
poslu.
Nadam se da ce se temi pridruziti svi nasi "sapatnici
kombisti", kojih je u Banjaluci bilo zaista mnogo u tom
zlatnom vremenu procvata mlade privatne inicijative u nasem
gradu. 
Ja cu naravno nastaviti pisati o zivotu i dozivljajima "na
cetiri tocka"...

Pozdravljam sve "prodekane" sa zeljom da opet krene tezga.

Od samog pocetka smo odabrali Mostar i Dubrovnik kao nase
destinacije.
Tako smo upoznali ova nasa dva reprezentativna grada i
njihove duhovite i otvorene stanovnike. Sve se odvijalo kao
u snu: ponedeljkom ustajanje u 4 sata, put do Jablanice,
prodaja u Jablanici, a onda put pod noge (tockove) pa u
Mostar. Prvu sobu smo iznajmili kod Ale, legende mostarske
"liske", koja je bila jedna specijalna grana jugoslovenskog
humora koji je bio veoma kvalitetan u to vrijeme u cijeloj
zemlji. Kod Ale nam je bilo fino, a onda smo nasli jos bolju
kombinaciju kod Tidze iz "Autohercegovine". Divna kuca na
obali Bune, sa predivnom bastom i zuborom hladne, prekrasne
Bune. E kakve smo rostiljijade i lubenicu ohladjenu u Buni
tamo "odradili". Cijela Tidzina porodica se skupi, raspali
se rostilj, pivo i lubenica se ohlade u Buni, Tidza, Ramiz i
njihova prekrasna djeca i snahe se opuste, a Mirza i ja
nemozemo da vjerujemo da se sve to nama desava u intermecu
izmedju dva radna dana i dva razlicita posla. Utorak,
srijeda i cetvrtak prodju kao pet minuta, a onda poslije
podne nazad u Banjaluku i zaduzivanje nove robe u petak.
Nekad se znalo desiti da robe nestane vec u srijedu, pa tako
stignemo kuci vec u srijedu navece. Posao nimalo lagan, ali
zivot tako intenzivan i interesantan da se sve odvijalo kao
u polusnu. A ako se puno radilo, puno se i zaradilo, sto je
covjeka prosto tjeralo da se mnogo radi. 
Nastavak iz Dubrovnika slijedi... Kombisti javite se...

Buco slabo ti prolazi pseudonim,trebao si staviti
sekretarica.com.Pozdarv legendi dinare safin!G!

Zao mi je sto se trgovacki putnici ne javljaju. Nije mi bila
namjera da samo ja pisem moje avanture na tockovima, vec da
i ostali pisu o svojim dozivljajima sa ovog, nekad
popularnog, biznisa iz naseg Grada. 
Kao sto sam obecao, nastavljam u Dubrovniku...
Dubrovnik...perla nekada naseg Jadrana...
Kako je bilo lijepo raditi u gosparskom gradu. Jedna mala,
ali vazna napomena: U Dubrovniku nam niko, nikada nije nista
ukrao, niko nam nikada nije dao ni lazne podatke. Bilo je
veliko zadovoljstvo prodavati raspolozenim Dubrovcanima nasu
kvalitetnu robu, sa cijenama koje su za njih bile niske, a
sasvim OK iz naseg ugla gledanja. Vidjelo se da su oni
zivjeli jednim bezbriznijim i bogatijim zivotom za vrijeme
cijele svoje prebogate istorije.
Mi smo iznajmili jednu kucu u Mokosici, u Rijeci Dubrovackoj
i odatle smo najcesce isli na nase prodaje po dubrovackim
hotelima i ostalim firmama. Kada je s nama bila nasa kcerka,
baza nam je bila hotel "Neptun", gdje se kcerkica brckala na
bazenu, a mi smo obavljali nase, vec unaprijed ugovorene,
prodaje. Posao je isao prilicno dobro, a u sjecanju mi je
specijalno ostao jedan hotel gdje smo izvanredno brzo
prodali veliki broj zenskih seksi gacica. Taj dio posla sam
preuzeo ja posto su dame radje kupovale te gacice od mene, a
Mirza je sve to posmatrala ispod oka i cutala, jer je posao
isao tako dobro da se tu nije imalo nista prigovoriti, a
ljubomoru smo mogli ostaviti za neki drugi put. Dubrovnik je
uspomena bez koje bih bio siromasniji za toliko toga lijepog
u zivotu i Dubrovniku cu se uvijek vracati, dok mi srce kuca
u mome banjaluckom srcu bosanskom...
Iduci put... Trebinje, Cavtat, Crnogorska obala...

Ha,ha,ha Ahmete vidim da vam je kombi divne crvene boje bio
biricetan.Evo i ja vozikam istu farbu po US.Sreca u carsiji
nema BLucana a ostali furaju daltonizam,od zelene im se
pricinjava crvena.Ledeno doba jos nije proslo ali vanredno
stanje jeste.Kad sam ga uz pomoc radne akcije jedva iscupo
iz zamrzivaca auspuh tandrknu i osta u spiglu retrovizora a
odmah iza naleti tatra puna shodora pa ga ispegla po
asfaltu.Poce monoksid gusiti u kabini.Lijevo shpiglo
razbucano pa samo vidim odlomke svijeta i upadam u brze
trake na rusinski ruljet.Tura jazija.Oni grnovi nabacivali
snijeg i led po autima,izgrebano izlupano,ni Kalimero nebi
kukao ovoliko.I Dubrovnik se promijenio,ako im registarske
tablice na makini ne pashu,par nepar polupase
kamenicama.Libertas!Na zadnjih 6 sicova ili siceva ima
erotskih gacica nebi ih Zanussi mashina oprala sas Fax
Helizim(nagrada plasticni patak u vrecici,pa kopaj ko
kopanja kontejnera).Imam i povecu kolekciju fluoroscentnih
kondoma,dodushe koristenih ali se opet mogu navuci jer u
ovoj grkushi nista za bacanja nije.Jos ima par kila kokakolj
zastekano po vratima ali nesmijem trkeljat,kupljen na
sheriff rasprodaji budzasto pa kontam navlakusha je.Isplatio
se visestruko jer i ja sam starac cijeli zivot bio trgovacki
putnik.Trgovina babin zanat.Sto sljakeri nadekaju na
formaricama neko treba i raskrcmiti.Murija me u US vise niti
zaustavlja niti ista pita,provaljen.Trgovina jeste rizican
posao ali kad krene nemozes japanerom lovu povuc a nekad
presusi.Evo u US ispala strasna frka oko Toyota i
Honda,nekakve greske.Kongres pozvao glavnog shabana Toyote
na ispitivanje.Vrijeme povrata individualne taxe,mart-april
kad milioni amera dobiju na hiljade larado i glavna stvar je
kupiti drugo auto.Posto su japanci trokirali fala bogu svi
lete na domace makine.Super namjestaljka.Dakle ako vidis
Pajpa sa parkiranim limo pred Alibabom nemoj se
iznenaditi.Mi prije izvrtali shegu oko South Dakota,kao neka
vukojebina a u stvarnosti starac,trenutno najbolje stojeca
drzava u US u svakom pogledu.Generalno(?)gledano i
statisticki Cali,NY i FL su u zescim frkama i
dugovima.Trgovina je oduvijek bila zakon sto moj pokojni
babo rece:gdje se para vrti i kasa zvekece uvijek nesto
svrne u padje.Tenutno trgovacki putnik jugoplastike i
elektronike.Vamos dildos!G!

Trebinje...
Kada odradimo Dubrovnik, zaputimo se u Trebinje. Lijep
gradic, ali prilicno pust, bez one zivosti koja ne prestaje
ni nocu u Dubrovniku. Ovdje smo veoma slabo prodavali, a u
uspomeni nam je najbolje ostala kradja jedne skupe kozne
jakne. Cifra je bila astronomska, a nekako smo uspjeli
poslije jedne duge "istrage" utvrditi ime i prezime
kradljivca, gradskog poznatog kabadahije. Nismo nikada
uspjeli naplatiti ni jedan dinar, ali taj isti djubretan je
bio prva zrtva sukoba SDS-ovaca iz Trebinja i policije iz
Dubrovnika na Ivanjici, planinskom prevoju iznad Dubrovnika.
Izgleda da mu ukradena jakna nije mnogo srece donijela u
zivotu.
Konavovski Dvori i Vukobratova farma...
Onda se jednog lijepog dana uputismo prema Konavlju i farmi
naseg poznatog biznismena Vukobrata. Na farmi smo prilicno
dobro prosli i sreli jednog poznatog Banjalucanina koji je
bio rukovodilac na farmi, a cije ime sam zaboravio. On nas
je ljubazno primio i pokazao nam sva najsavremenija
dostignuca koja su oni na farmi primjenjivali. 
A onda, rucak u Konavovskim Dvorima, jednom od najljepsih
restorana na svijetu, sa najbolje spravljenim ribljim i
drugim specijalitetima. Stolovi su postavljeni izmedju
stotine bistrih potoka, u kojuma se batrga na stotine
pastrmki, a konobari pitaju koju od njih da ulove i da ti
spreme za rucak. Mi odabrasmo, oni ulovise i spremise, a
cijela suma puna bozanskog mirisa rostilja, ribe, lignji,
janjetine. E jos samo da sam mogao popiti par casa vina,
gdje bi mi bio kraj. Ali nisam se usudio, vec sam, kraduci
od sebe, oborio jedno Niksicko, nadajuci se da ce me
policija zaobici na putu za Mokosicu u Rijeci Dubrovackoj.
Vece provedosmo na Stradunu, slusajuci Ibricu i igrajuci se
sa njegovim Vagabundom, a onda "Laku noc sviraci" u Rijeci
Dubrovackoj... Sutra opet hotel "Neptun", plaza, malo posao,
onda u cetvrtak kuci. A onda slijedece sedmice repriza.
Zlatna vremena... 
Kako je bilo lijepo, a tek kako je kratko trajalo.

Eh Cavtat...
Taj liepi pitoreskni grad smjesten juzno od Dubrovnika je
svaki put bio nesto specijalno u nasem putesestviju po
Jadranskoj obali. Nama je najsvjezije ostao u sjecanju Hotel
"Croatia", gdje smo ama bas svaki put solidno prodavali, a
onda se spustali na predivnu plazu i prvodili poslijepodne u
suncanju, kupanju i ljencarenju. Papali smo cesto u
restoranu na plazi, a onda se odvezli do jezgre grada i
prosetali po rivi, razgledajuci male prodavnice suvenira i
svih onih "mamipara" bezvezarija koje se nude turistima po
"odgovarajucim" cijenama. Pred vece put pod noge (tockove)
pa nazad u Mokosicu u Rijeci Dubrovackoj, na spavanje i
prkupljanje snage za nove avanture naseg dinamicnog posla. 
Zao mi je sto se kolege trgovacki putnici ne javljaju, ali
sta se tu moze. Ja cu opisati moje avanture, a onda zavrsiti
temu...Steta...
Iduci put Crnogorsko primorje... 

Grad Dubrovnik je u nasim putesetvijama,bio i znacio
uzvisenim gradom sa bezbroj prelijepih izraza.Hocu reci, 
geografskom sredinom ili podrucjem,prvenstveno vezanim
za nasu osnovnu (H)istoriju ili jednostavno sjeciste 
nasih interesa,dakle,fundamentom prodajnog,trgovackog i
kulturnog karaktera.Uporediti Dubrovnik sa svim ostalim
nasim gradovima,dobije se neobicna formula zajednistva
nas samih ili vezana za bolno pitanje jugoslavenstva.
Sjeciste ili milje koje je nekada,davno odredilo i nase
granice zajednicke,sada pomalo rastavljene,nazalost.
Nije poenta baviti se politikom,vec trgovinom,pa sam 
samo sa ovih par rijeci,dodirnuo interesantnu materiju
puna drugih izraza,kao sto kazemo za kulminaciju,zhele 
ili shlag.Upravo,jednim gradom kao sto ga cini Dubrovnik,
podsjeca na moj vrhunac predivnih dozivljaja,koje sam
tamo dozivljavao.Danas ne radim,slobodan sam,pa reko`,
da napisem koju rijec.Takodjer,licno i osobno,radeci 
vise od jedne decenije u toj branzhi koju Ahmet opisiva,
mojih putesestvija ima za jedan mali roman.Zivot me je
nosio i vodio, takodjer praksom u ambulantnoj prodaji,
ali i shoferiranjem ljudi i glavesina sa malo vise,ukoso
podbocenim sajtovima,skoncentrisana reprezentativnoscu.
Zivjelo se i pozdravljalo se punom parom i dushom,zar ne.
Pozdrav od urednika zapazanja i iznenadjenja u B.Luci.
Ibro

Zahvaljujem se Ibri na komentaru broj 8 i nadam se da ce i
on doprinijeti ovoj temi pisuci o svojim avanturama iz
"Standard konfekcija" biznisa.
Obecah pisati o crnogorkom primorju...
Onda se u par prilika uputismo prema jugu i Crnoj Gori.
Najbolje prodjosmo u Kraljevici (pomalo sam nesiguran, ali
mislim da se tako zove poznato lijeciliste reumatskih
oboljenja, veoma blizu granici sa Hrvatskom). Prodasmo
prilicno robe, a ostade nam jos vremena da odemo i do Herceg
Novog. Tamo nismo bogzna sta pazarili, ali smo uzivali u
prelijepom primorskom gradu, biseru i ponosu Crne gore.
Zidine, stari grad, arhitektura, sve podsjeca na ljepote
drevnog Dubrovnika. Razlika je, cini mi se, samo u plazama.
Plaze u Crnoj Gori su pjescane, a u Dubrovniku su skoro sve
ukrasene prekrasnim bijelim, oblim kamenom. U Herceg Novom
provedosmo prekrasno poslijepodne, a onda ponovo prema nasoj
bazi u Rijeci Dubrovackoj. Zakljucismo da se mala Crna Gora
i njenih 700.000 stanovnika moze prehraniti zahvaljujuci
turizmu na onom malom, ali prekrasnom dijelu Jadrana na
potezu od Kraljevice, preko Bara, pa do Ulcinja.

Poslije otprilike osam mjeseci poceli smo osjecati da nam je
nas kombi premalen, a potreba za vecu kolicinu robe nas je
pocela proganjati iz sedmice u sedmicu. Vec smo bili
ustedjeli poprilicnu sumu novaca, tako da se brzo odlucismo
i kupismo "Reno Trafik", divan bijeli kombi, polovan, ali u
veoma dobrom stanju. Nas stari kombi prepustismo nasem Dadi
koji se upravo poceo ubacivati u posao i sa velikim
entuzijazmom prihvatati avanturistickog zivota na tockovima.
On je oduvijek obozavao sve sto sa motorima i autima ima
veze, pa mu je ovaj posao u potpunosti odgovarao. Gdje bi
nam bio kraj da smo ovo zajedno nastavili raditi i u
buducnosti, ali na zalost, sudbina je imala drugacije
planove...
Onda dodje na red jedna izvanredna festa u restoranu na
Stadionu Buducnosti, kod Turbeta. Djevad nas putnike
nezaboravno pocasti, uz sve ono sto se na nasim, banjaluckim
festama dozivjeti moze. Ostadosmo do zore, kao da smo znali
da se to vise nikada nece ponoviti. Sva draga imena kolega
necu spominjati, jer bi sigurno propustio mnoge prijatelje,
a to ni u kojem slucaju ne zelim. 
Iduci put nezaboravni Novi Sad i Petrovaradin...

Evo jednog kolege, konkurencuje. Poceo sa poslom malo
prekasno, ali bolje ikad nego....
Krajem 80tih se u tom poslu vec nakupilo nedolicnih,
neobrazovanih, neotesanih...
Zupa Dubrovacka. Pokucam na vrata racunovodstva jedne firme,
udjite, cujem glas. Udjem. Dobar dan kazem, ja sam iz....
Napolje! Izlazite vanka! Necu nikog da vidim! Gubite mi se s
ociju svi vi od reda....
Dobro, dobro gospodjo, oprostite na smetnji. Zatvaram vrata
i cujem: "Gosparu cekajte... udjite..." predomislila se
gospodja. Divna zena, Ajsa, malo podsjeca na legendarnu
konobaricu Zoru iz Bosne. Mozda se je sjecac, Ahmete. Kaze
Ajsa, bio jucer jedan, pa kad ga nije pustila da prodaje on
poceo da psuje i prjeti. Eto takve fukare su nam kvarile
posao. A nije to nista. Da li si bio u poslu do kraja? Vec
90e su nas poceli bukvalno pluvati zbog BL tablica. 
Za vrijeme sezone Du nije bio dobar teren ;) Bilo previse
turistickih vodica... pardon, vodilica. Svaka ko' slatkis, a
ja ko' djete u slasticarni ;) Ah da, ti si radio sa zenom...
:( Sta ti ja tu mogu.
Nego, evo zasto mi plivas pivu: Taman sam se shaverio sa
gosparom Ivom Buricem (bolnica)izlazili na pizze i kapucine.
Vaterpolo utakmice.. Plan bio da zatvori bolnicu za vecinu
"moje" konkurencije. E tu negdje nesto se desilo i ja
promjeni plan i teren...
Ma sta pivu? Gajbu! Crnog... mlakog.
Al' se nekad dobro zivjelo....

Onda se odlucismo da okusamo srecu u perli ravne Vojvodine,
Novom Sadu. U to vrijeme smo furali zajedno sa jednim dobrim
prijateljem i njegovom suprugom. Nadam se da Duran i Djuja
nece imati nista protiv da se njihova imena spomenu u ovoj
temi. Iznajmismo neki bungalov na domak Dunava gdje smo u
miru mogli planirati nase prodaje, a nocu se posteno
odmarati u prijateljskom razgovoru i druzenju s dobrim
prijateljima. Posao u lijepom Novom Sadu je dosta dobro
isao. Novosadjani su dobrocudni, miroljubivi, prijateljski
nastrojeni ljudi i bilo je zadovoljstvo s njima raditi.
Jedno vece Mirza i ja provedosmo u jednom divnom hotelu (ime
sam zaboravio), uz tamburase, narodnjake i zabavnjake.
Muzika je bila u tri razlicite dvorane i covjek se nije
mogao odluciti sta da izabere, sve dok ne cusmo tamburase
Janike Balaza. Onda se potpuno raspistoljismo uz najveselije
i najbolje tamburase na svijetu i okolini. Zvuk njihovih
tamburica mi jos uvijek odzvanja u glavi, a u tome mi pomaze
i CD Zvonka Bogdana koji slusam u najintimnijim trenucima u
kucnoj atmosferi. Onda, na povratku iz Novog Sada, stadosmo
na Iriskom Vencu i svratismo u Klinicki Centar, gdje
ugovorismo nasu slijedecu prodaju u ponedeljak slijedece
sedmice u ovom poznatom lijecilistu. Tu smo radili samo
jedan dan u foajeu klinike i prodali prepunjen kombi robe.
Radili smo u nezapamcenom tempu: Mirza izdaje robu, diktira
mi sifre i podatke o kupcima, a ja to sve precizno
zapisujem. Puna torba faktura, a foaje negdje oko tri sata
popodne potpuno ispraznjen. To je bio nas apsolutni rekord
za sve vrijeme bavljenja ovim poslom. Na inventuri nismo
nasli nikakvih gresaka i sve je vise nego stimalo, a u roku
od tri mjeseca je sve uredno isplaceno. Nevjerovatno, ali
istinito: u predvecerje kataklizme u nasoj domovini, takav
velicanstven poslovni uspjeh... Kuci smo morali ici isto
vece, jer vise nikakve robe nismo imali za prodaju i nismo
imali nikakvog razloga da se spustamo u Novi Sad. Sa Iriskog
Venca smo se spustili u suprotnom pravcu, prema Beogradu i
Banjaluci. U jednom trenutku ushicenja kazem ja Mirzi:
"Cujes li ista ozada u kombiju"? Ona me zacudjeno pogleda i
rece: "Ne, nista ne cujem". A ja joj objasnih: "Zar ne cujes
kako prazan kombi zveci na nizbrdici Iriskog Venca"? Ozada u
kombiju smo imali samo jednu torbu punu faktura i nista
vise. Tada se rodila prva pomisao o osnivanju vlastite
firme, sto se poslije i ostvarilo...

Ahmete, kod Vas uvijek ima kajmaka.
A ovaj gore i kao ljubomoran! Nije kao, vec je podobro.

I jos nudi pice i to mlako??? Ahmetu? ja bezobrazluka!

Ne brinite Vi Ahmete, za Vas ce uvijek biti sve I liga.
Volim Vas (moram sakriti ime)

E kajmaku moj, procitaj jos jednom ;) 

Cek da vidimo... Bolnica u Du mi je u prosjeku "prepolovila"
kombi. Bez konkurencije bi bilo bogznakoliko kombija svako 3
mjeseca. Ahmet zna koliko sam mu posla ostavio :)
Helem, kajmaku, jel' sad jasnije? Sad mi i ti plivas crnu...
mlaku :) 

A ako je moja gramatika i pismenost kriva za nesporazum...
E, onda ja plivam pive i po dulum bureka svakom!!!

Dragi moji "Plivas mi pivu" i "Kajmak", hvala vam sto ste se
javili na ovu temu. Ja sam se vec prepao da niko iz branse
ne cita ove moje avanture na cetiri tocka.
Da prijatelju, plivam ti pivu. Da znas da bi to strasno
volio. Ako se nalazis negdje u blizini Stockholma, rado cu
ti se oduziti pivom, a naci cemo nesto i za prezalogajiti.
Draga moja "Kajmak", sretan ti 8. mart, a vjeruj da bi se
obradovao i susretu s tobom, jer imam utisak da se
poznajemo. Ili grijesim?

Dragi Ahmete,
Grijesis, ali neka grijehova.

Citamo, citamo, ne damo mi naseg Ahmeta...Samo pisite svoja
sjecanja.
Nego, sta kuhate danas? Mislim, danas 8.marta, Vi kuhate,
ne?

Duboko se izvinjavam sto grijesim, obecavam da cu se
popraviti. Svi znamo onu: "Ko radi taj i grijesi", pa se
nadam da mi necete zamjeriti. Sto se tice kuhanja, kuham
ponekad, kada na mene dodje red. Upravo sada ne kuham nista,
ali uzivam u dobrom jelu. 
Iduci put nastavljam pisati o avanturama na cetiri tocka.
Planirao sam danas, ali nemam dovoljno vremena.

Ma to sa pivom... to se samo tako kaze. A ja sam slab
pivadjija.
To najbolje rece jedna BL pijandura: sretosmo se u Gosposkoj
pa ce me on predstaviti svom jaranu. Kaze, ovo je prava
momcina. Ma najbolji covjek.... pa doda kao za sebe,,, al'
slabo pije.

U ona vremena, kad me neko pita za zanimanje, znao sam
ponekad reci: "lopov" pa dodam, ma mislim, trgovacki
putnik.
Bilo je teskih trenutaka, ali ponekad se znalo tako lako
zaraditi grdne pare da me bas bilo sramota.
Prodaja za kesh pred crkvama poslije mise, na Hvaru.
Svakakvih para. Lira, maraka, dolara, a najvise onih dinara
sa x nula poslije broja. trpas u pretince, kese. Na sjedala,
pod sjedala...
Zvizgan upeko na putu prema BL. Otvorim prozor a novcanice
zaleprsaju kabinom na promaji.
Milicija zaustavlja. Rutinska kontrola. Sreca pa nije bilo
tesko dokazati porjeklo novca. Zagrabise plavci baksisa
neznam ni sam koloko. Kazu, sve u redu. Hah, bezobrazluka,
kao da nesto nije. Al' hajde na dvoboj sa serifima. 
Ahmete, znas da me ne cudi sto se raja ne javlja. Naucili su
pisati fakture :) A ovo je bom' potesko :)) Sala, sala. Nema
se, bolan, vremena. Ovaj zivot u kapitalizmu gori od onog
naseg na tockovima. 120 na sat od jutra do sutra.
Hade zivi mi bili,
Ahmete, kajmaku, sva konkurencija i musterije.

Potrefi se,prvu ambulantnu prodaju za ziva kesh novcana 
sredstva odradimo kolega Vinko i ja pred zeljezarom u
Zenici.Nikakvih kredita,nego zivan.Nafilan,pun,dupke,
furgon ,vecinom muske konfekcije.Navodno,orijentacije
radi, muski svijet obavlja djelatnost u zeljezari,pa
smo se opredjelili za taj gigant.Dobijemo direktivu da
izlozimo mali dio robe na shtendere i da je prikazemo
dijelu radnika koji su navodno takodjer zainteresovani
za kupovinu.Desilo se to krajem ljetnih sedamdesetih 
godina.Odijela krem ,besh boje,pred izmorenim radnicima
kojima,reklo bi se i nije stalo do nekog shminkerskog
oblacenja.Prvi utisak,tadasnjih pocetnika u tom poslu
odveo nas je i okurazio,da smo kasnije prodavali robu
i u nekim zatvorskim ustanovama.Medjutim,to su vec druga
poglavlja.Obavljanjem tih poslova dozivjeli smo masu
inovacija,cak i nevjerovatnih ili veoma mnogo komicnih
situacija.Kroz moja vidjenja i djelovanja izmjenilo se
veoma mnogo banjalucke raje koja je samnom odradjivala
te poslove.Nazalost,nekih nema zivih.Ovim textom,zelim
prvenstveno da se sjetim moga nerazdvojnog druga u tom
poslu Nedeljka Spaceka-Nedjo ili Spaca,rekao bi slobodno
legendarnog trgovca nekadasnje robne kuce Standard konf.
iz Banja Luke.Lijep pozdrav.


Ibro

Dragi moji,
samo  vi pissite, a i doktor kazze da ako covjek zaboravi na
svoj bol dok nesto cita ili radi da 
je to dobro i da je na putu izlijecenja:))

Bolje citati nego lijekove piti! (Nisu price iz 1001 noci/
Seherzada, vec je Ahmetijada, ili 
GDogijada itd. itd.)
pozdrav,

Dragi moj "Plivas mi pivu", ni ja nisam neki veliki
pivopija, ali mozda bi mogli popiti kapuchino. Hvala ti sto
me podsjeti na onaj divni dio naseg bivseg posla: "cash
prodaja". To je uvijek bio onaj najdrazi dio koji nam je
omogucavao "ekstra" troskove koji se nikada nisu
spominjali.
Dragi moj Ibro, hvala na finom javljanju, a specijalno na
podsjecanju na moga skolskog druga i divnog covjeka s kojim
si cesto imao "preracunavanja" i u nasoj kuci, pokojnog
Spacha. Neka mu je laka crna zemlja bosanska.
A onda se zaputismo prema Beloj Crkvi u istocnoj Srbiji, jer
nam je sin tamo bio na odsluzenju vojnog roka, pa smo tako
spojili ugodno s korisnim. Izvedemo sina iz kasarne na
karakteristicni srpski rucak sa puno mesa i dobrog jela, a
onda se uputismo na neko obliznje "jezero" da se osvjezimo
od nesnosne zege. Kad tamo, to nije ni vidjelo jezera, vec
je to ogromna rupcaga iskopana zbog eksploatacije kamena,
napunjena vodom od kisa koje su poodavno padale. Mirza odmah
rece da se ona ni slucajno ne misli kupati u toj sluzavoj,
ustajaloj zabokrecini. Dado i ja nemogosmo odoljeti i
bacismo se u tu odvratnu vodu, medju kupace koji nicim nisu
pokazivali gadljivost prema toj smrdljivoj tecnosti. Sokira
nas prvi dodir sa tom mlakom, skoro vrucom, nazovi vodom.
Izbauljasmo se brze nego sto smo uskocili, a onda oni
nezaboravni trenuci dok se nismo docepali tusa u kuci gdje
smo odsjeli. Taj gadni sluzavi osjecaj nikada necu
zaboraviti.
Sto se tice posla, slabo se pazarilo, pa se vec u srijedu
odlucismo za povratak, planirajuci da se zaustavimo u
Smederevu, pa da na brzinu ugovorimo prodaju u Zeljezari. O
tome cu iduci put, samo da kazem da je bilo sokova...

Interesantna tema Ahmete, fine putesetvije ili to bijase
neko drugo fino vrijeme... Ne bijah u toj bransi da kazem
putnickoj direktno ali svakako indirektno pa vidim da su nam
se putevi nekad susretali. Proizvodeci koznu galanteriju smo
svakako imali potrebu za prodajom i tim putevima, neke smo i
sami odradjivali. Cesto po Hercegovini, cudnoj, tacnije
Medjugorju gdje pronadjosmo fine butige.. 
Javih se naime za jedan mali "zaborav" koji ne mogu a da ne
napisem i da se sjetim jednog velikog i dobrog covjeka.
Spominjao si na pocetku ovih putovanja Konavle i jednu farmu
cvijeca, jaja i tako dalje i tako blize..  na kojoj te je
docekao njen rukovodilac i Banjalucanin i bio dobar domacin.
Zvao se Smajo Celebic, nazalost danas rahmetli Smajo
Celebic, koji je i meni toliko puta pomogao dok se radilo u
okolici Dubrovnika i svratio toliko puta do farme na kafu
razgovora i predah fini. 
Spominjao si ga pa rekoh da se prisjetim i ja malo naseg
Smaje.
Uz pozdrave i zelje srece na nekim drugim putesetvijama
svima vama.

Hvala Ado na finom komentaru i na podsjecanju na dobrog
covjeka Smaju Celebica, laka mu crna zemlja bila. Sto se
tice kozne galanterije, o toj bransi smo Mirza i ja cesto
razmisljali srecuci putnike koji su prodavali koznu
galanteriju i cipele. Za tu prodaju se moglo koristiti i
manje vozilo tipa "karavan", a roba je imala dobre cijene,
bila trazena i moglo se dobro zaraditi. Bavili smo se mislju
da kombinujemo tu robu sa nasom robom kada startamo vlastitu
firmu. Vrijeme i dogadjaji su nas sprijecili u tome i sve je
krnulo jednim drugim tokom. O tome cu poslije...
Smederevo...
Dodjosmo u Smederevo i Zeljezaru lako pronadjosmo, ali tamo
nikada ne radismo... Zeljezara je vec tada zvrjila prazna,
bez radnika, bez proizvodnje, mracno nagovjestavajuci
nadolazece tmurne oblake koji su se nadvili nad Jugoslaviju.
Mi zaokrenusmo kombi i lako dogovorismo prodaju pred Domom
zdravlja. Nije bilo bog zna kakvog posla, ali bolje ista,
nego nista. Tu nam je jedna plavusica (tip lepe Brene) dobro
pazarila, a onda nas je ponudila na "kavicu" u obliznjoj
kuci gdje je zivjela sa svojom majkom. Prihvatismo, jer je
atraktivna curica bila veoma ljubazna, a mi nismo vise imali
nikakvih planova u Smederevu. Njena majka nam servira jaku
srpsku kafu i slatko u malim tacnicama, po starom dobrom
domacinskom obicaju. Sve bi dobro i lijepo dok se zena ne
upusti u politicka razmisljanja tipa: " Za sve ovo je kriva
zvezda i komunisti. Da su nasi sa Ravne gore na vlasti svi
mi bi dobro ziveli. Cetnici su najposteniji i
najcastoljubiviji na celoj kugli zemaljkoj". Mirza i ja se
prestraseno zgledasmo, shvativsi u sekundi gdje smo
zaglavili. Popismo dobru jaku kafu, pokusasmo na brzinu
slatko, a onda se ja dize i rece da mi imamo jos puno
planiranog posla i da moramo pozuriti, da ne zakasnimo.
Sjedosmo u kombi i napustismo za sva vremena Smederevo, da
se vise nikada tamo ne vratimo. Ostade gorak ukus prvih
znakova srpskog nacionalizma, u predvecerje mnogo
ozbiljnijih dogadjaja o kojima mi u to vrijeme nismo imali
pojma, nadajuci se da ce razum pobijediti glupu retoriku
nacionalistickih bubnjeva koja se u to vrijeme sve vise
pojacavala u nasoj nesretnoj domovini.

E moj Ahmete,povuce me za jezik.
Cudno se ljudski putevi ukrstaju.
U Du. smo bili skoro pa komsije. Mozda smo se i gledali s
prozora na prozor. Ja sam boravio u Komolcu u marini gdje
sam imao brodic (sad sam se izlajao; ali nema veze).

Zadnju prodaju sam imao u BL u Univerzalu u oktobru 91. (U
to vrjeme su u Du "ustase" vec "palila gume" na Stradunu) U
Univerzalu ja prodajem, a sve rezervisti u uniformama
kupuju. Onako, prodaja nista narocito. U isto vrjeme
direkror i ministar informacija broje papovke i kalasnjikove
u gepeku ministrovog fiata 128. 
U firmi se svima digla kosa na glavi: "Pa jesi li ti
normalan? Izginut ce musterije na frontu pa ko ce
placati...?" Kasnije sam cuo da je sve placeno do zadnjeg
dinara. (Hvala Andjelko, direktore)

Meni se u to vrijeme vec sve zgadilo. Stavio sam u djep malo
maraka i cetkicu za zube i otisao zaklinjuci se da se nikad
necu vratiti.
Toliko mi se smucilo da se do Skandinavije nisam zaustavio.

Prodje svega par tjedana i sretnem svoju vjernu musteriju,
Genevjevu, iz Ravnog kod Trebinja. Inace, imali su kucu i
zivjeli u Mokosici. Padosmo jedno drugom oko vrata. Isplaka
se bakica, a i ja. Kao djeca. Svako od svoje zalosti. I
isprica mi Genevjeva pricu. 
Muz joj je jedan od prvih ubijenih Dubrovcana. Nikako da mu
se sad imena sjetim, a kafu sa njim pio. Vozac trebinjske
hitne. Onaj, cini mi se fiatov, veliki kombi sa natpisom
"COMOP ANTIH" s desna prema ljevo. Prevezao im neke
ranjenike, pa kad je zavrsio posao zamjenili vozaca a njega
ubili i gurnuli u jarak.

A sjecam se i Bozidara Vucurevica. Prije nego je postao
gradonacelnik. Nikako da shvatim zasto ta fekalija od
covjeka nije u Hagu. Helem, sto jest jest, bio je naocit
covjek. Bar onako, lezerno naslonjen na blatobran svog FAPa
dok je cekao musterije pred gradjom Travunijom.

Prodje decenija i po i sudbina me nanese da prekrsim svoju
zakletvu. Dodjem u BL. Ajme radosti. Grli me raja, tri puta
me ljube... ma jok, nije niko bio u ratu.(ha ha ha) Ako je
vec neko i bio u uniformi bio je u pozadini. Vecinom
kuvari.(he he..) Jbte... vec vidim kako su se gradovi
kutljacama razvaljivali.
A pita me neko: Sta je s brodom? Kazem, 97 rupa od PAMa. Od
toga 3 kroz jarbol i jedna kroz plinsku bocu, pa onda 13
mjeseci na dnu Rjeke Dubrovacke
"Ma daj sta jedes govedinu? 97 rupa? Nemoj nama matere ti...
Pa tamo su pale samo 2 - 3 granate....."

E Banjaluko.... vatrom izgorjela, stihovi mi na um padaju.

Izvinjavam se na ovome, ali morao sam. 
Osobna terapija! Sad se bolje osjecam pa makar i ne
objavili.
Zivi vi meni svi bili.

Dragi moj "Plivas mi pivu", naravno da Seha objavljuje
ovakve autenticne, dokumentarne tekstove, napisane iz dna
duse. Podsjetio si me na ona vremena, hvala ti. U onoj
marini sam ponekad papao u onom spajzu od restorana, bolje i
to nego leci gladan. Barku si vec, nadam se, prezalio,
izgubili smo svi mi jos mnogo toga. Vazno je da nismo
izbaceni iz sedla i da i dalje uzivamo u blagodetima zivota,
ma sta oni dusmani uradise. Ja se, na zalost, nemogu
pohvaliti da sam bio u BL, a o razlozima ne zelim pisati na
nasem Kajaku. Mozda ce jednog dana i to izaci na vidjelo.
Iduci put prelazak iz "Tima" u "Keti" i pokretanje vlastite
firme...

Nisam iz tih voda, ali jako uzivam citajuci. 
Nestrpljiva sam da procitam nastavak.

Pozdrav Djani i pitam se nije li to kcerka dobrog covjeka
koji zivi u Gevle-u, u Svedskoj? Ako je to tacno, onda smo
se sretali ranije u zivotu. Prijateljski pozdrav.
Onda pocese teskoce sa Dzevadovom firmom posto je on bio u
Reformistickoj stranci koja se otvoreno suprotstavljala
nacionalistickim idejama i pokusavala razumom rijesiti
velike ekonomske probleme nacionalizmom zarazene nam
domovine. Tako nam Dzevad predlozi da se polako
osamostaljujemo, ili mijenjamo firmu, jer on je prisiljen da
ubrzano smanjuje obim poslovanja u nacionalistickom
okruzenju. Kada su poceli pucati po njegovim velikim
magacinima, bilo je jednostavno nemoguce nastaviti sa radom.
Mi se odlucismo za jedno privremeno rjesenje, dok se zvukovi
ratnih nacionalistickih bubnjeva ne utisaju i dok papiri za
nasu firmu ne budu gotovi. Predjosmo u "Keti", firmu ciji je
vlasnik bio jos jedna legenda banjaluckog biznisa, Omer. Tu
smo radili veoma kratko vrijeme i Omer je bio dobar i posten
poslodavac, sa robom visokog kvaliteta. A onda su nasi
papiri bili gotovi, pa smo startovali nasu vlastitu firmu
"ELDATEKS". Ni to nije dugo trajalo, ali je vrijedno opisati
nekoliko interesantnih dogadjaja vezanih za tu nasu firmu. 
Iduci put: Posljednji put u Novom Sadu...

Nisam ta Djana, ali ipak rado primam prijateljski pozdrav.

Da li je vlasnik firme "KETI" možđa bio Hasko Puzderac ,a ne
Omer ? Čini 
mi se da si tu malo polupo lončiče .

Jesam polupao loncice. IZVINJAVAM SE! Hasko je bio vlasnik
firme "Keti", a ja sam pomijesao brzine zato sto su Hasko i
rahmetli Omer puno suradjivali, a ja sam cesto zaduzivao
robu kod Omera, a radio za Haska. Hvala na ispravci. Bojim
se da me memorija ne izda jos vise, kako dani, mjeseci i
godine sve brze zure, sto je covjek stariji.
Prijateljski pozdrav, Ahmet

Jedva predjosmo most na Dunavu na nasoj posljednjoj posjeti
Novom Sadu. Zaustavi nas policija i ne dade nam proci, jer
im nije odgovaralo moje ime. Ja sam jos uvijek bio prilicno
neobavijesten i nisam vjerovao da su stvari tako daleko
odmakle. Ogorcen i ljut rekoh policajcima da sam gradjanin
nase zemlje i da cu svakako opet doci u nas Novi Sad.
"Neces, neces" odgovori onaj neljubazniji policajac. Sav
ocajan okrenuh kombi i zaustavi se da kazem Duranu da mi eto
ne daju da prodjem. Duran je vec u to vrijeme poceo
upotrebljavati dva imena, zavisno u kojoj se situaciji
nalazio: Stanislav, ili Stanko. Ja ni danas dan ne znam koje
od tih imena je pravoslavno, a koje je katolicko. Ali eto u
ta luda vremena i to je moglo pomoci. Tako Duran poprica sa
policajcima i na kraju nas pustise preko mosta sa komentarom
da "ovaj kombi ce moci i dalje dolaziti, a ovaj nikada vise
nece". Tako i bi. Iako smo imali potpuno iste kombije, Duran
je i dalje mogao ici u Novi Sad, a ja vise nikada.
Mirza me podsjeti da smo tom prilikom prevezli par paketa
robe do jednog hotela u Novom Sadu gdje nas je cekao Hasko i
preuzeo robu. 
Sa tugom i ogorcenjem napustismo lijepi Novi Sad da se vise
nikada tamo ne vratimo.

Ratne trube su vec uveliko trubile u Sloveniji, krenulo je i
u Hrvatskoj, a mi u BiH jos uvijek nismo shvatili da se zlo
i beznadje neumitno blize i nasoj domovini. Jos uvijek smo
mislili da je nemoguce takvo sto u BiH koja je zemlja
mijesanih nacija i vjera. Tako po posljednji put odosmo u
posjetu sinu u Belu Crkvu, nadajuci se naivno da cemo nesto
i prodati. Posjetismo sina, vrlo malo prodasmo, pa put pod
noge, nazad u Bosnu. Posljednji prolazak kroz Beograd nikada
necemo zaboraviti. Vozili smo u koloni vojnih vozila dugoj
sigurno pedeset kilometara. Na kamionima bradati pijanci
masu kalasnjikovima i podizu tri prsta, a jugoslovenske
uniforme mijesane sa cetnickim, starojugoslovenskim i
civilnim. Jeza nas je hvatala dok smo pokusavali zaobici
kolonu, da bi sto brze nestali iz Beograda. A Beogradjani se
poredali kraj puta i na svim nadvoznjacima, bacajuci bukete
cvijeca svojim "oslobodiocima" koji su upravo isli da
"oslobode" Vukovar. Kolonu nismo uspjeli zaobici sve dok nam
se putevi nisu razisli: oni autoputem za Vukovar, a mi prema
istocnoj Bosni. Stigosmo sretno kuci, a iduci put cu opisati
putesestvije preko Dervente i posljednju trku sa radnim
kolegom i prijateljem Zvjezdanom.

Povratak preko Dervente je bio prica za sebe. Negdje usput
sretosmo Zvjezdana sa svojim "Mercedesom" na koji je on, s
pravom, bio tako ponosan. Malo popricasmo, a onda "put pod
noge", nastavismo put iz Dervente prema Banjaluci. Negdje na
onim ravnim dijelovima puta dodadosmo gas do daske, da
vidimo dali se moj "Reno" moze ravnati sa njegovim
"Merdjanom". Mirza je vec pocela vristati na mene kada sam
se izravnao sa Zvjezdanom na brzini preko 120 km. na sat.
Uvjerih se da ni moj kombi ne zaostaje puno za Zvjezdanovim,
usporih i to je mozda spasilo obojicu od uzasne nesrece.
Naime, iznenada naletjesmo na srusen nadvoznjak (most) na
cesti i jedva ukocismo na vrijeme da se ne sunovratimo u
mali ambis (oko 15 metara) koji se u obliku slova V napravio
zbog srusenog mosta. Izadjemo, provjerimo okolinu i
mogucnost prolaza sa strane ceste. Nigdje u blizini ne
nadjosmo nikakvu mogucnost prolaza. Jedini prolaz je bila
cesta i onaj sruseni most. Procijenismo da je mozda bilo
moguce, ako covjek vozi dijagonalno, proci, ako neko u
najkriticnijem trenutku pogura kombi, jer ako bi covjek
dodao gas i prednji i zadnji kraj kombija bi zapeo za
nakoseni dio mosta. Tako i bi: prvo mi pomogosmo Zvjezdanu,
a onda Mirza i Zvjezdan pomogose meni, te se na jedvite jade
iskobeljasmo na drugu stranu mosta i put u "slobodu", put
prema Banjaluci je bio otvoren. Stigosmo kuci, ali vise
nikada ne vidjesmo Zvjezdana. Njega su srpske snage
mobilisale odmah slijedece sedmice, a onda, on postade jedna
od prvih zrtava srpskog nacionalizma. Poginuo je medju
prvima na nekom srpskom ratistu. Zalismo naseg dobrog
prijatelja i proklinjasmo glupi nacionalizam koji je eto
poceo da ubire svoje prve zrtve. Na sahrani se ne osjecasmo
bezbjedno, jer se i tamo neman nacionalisticke propagande
udomacila i upljuvala crv mrznje u ozaloscenu porodicu.
Promatrah ozaloscenu porodicu i pitah se dali bilo koja
nacionalisticka pobjeda moze vratiti osmjeh na lice ocajne
majke, dali nam neka tekovina nacionalizma moze nadomjestiti
gubitak naseg Zvjezdana. Ja sam oduvijek znao odgovor, ali
je u to zlocinacko vrijeme bilo mnogo onih koji nisu imali
pojma sta rade svima nama, pa i svom narodu. Zbogom
Zvjezdane, zbogom prijatelju, dao si zivot za nerealne snove
nacionalista da ce nesto postici krvlju, mrznjom i
unistenjem. 
Iduci put: Bijedni ostaci velikog biznisa...

U proslom tekstu sam, zbog toga sto sam zaboravan, napisao
da vise nikada nismo vidjeli pokojnog Zvjezdana. Mirza me
napomenu da smo vise puta bili kod Zvjezdana u kaficu koji
je on namjeravao otvoriti upravo tih dana kada je bio
mobilisan. Zvjezdan je imao namjeru prestati sa kombi
prodajom i bio je odusevljen novim zivotnim planovima i
kaficem koji je bio u onoj ulici od Arnaudije, prema
Ferhadiji. Izvinjavam se sto sam zaboravio ime ulice,
naravno da svi Banjalucani znaju precizno o kojoj se ulici
radi. Eto ni ti fini planovi se nasem Zvjezdanu ne
ostvarise, jer su nacionalisti drugacije odredili.

Cestitam na ustrajnosti, a i na hrabrosti, Ahmete. A da li
su vam stizale rate u ta vremena. Trebala je velika doza
optimizma da bi se radilo u to vrijeme. A trebalo je imati i
"podobno" ime i prezime. Ja sam sa svojim, da sam htio,
mogao dobro proci. Ali mi je nedostajalo optimizma. A bio
sam i toliko ogorcen na ravnogorsku propagandu da nikad, dok
sam ziv, necu shvatiti kako to da nisam otisao u "ujake".
Kombi od firme mobilisan za potrebe JNA. Da, JNA! A po moj
kombi dosli neki jarani sa kalasnjikovima i petoktakama na
sajkacama pa kao da se nagode. Imaju kalasnjikove i 50
maraka. A kalasnjikovi imaju kundake, a moji roditelji stari
po skoro 80 pa, eto, biraj! 
Kasnije su se vratili i po tih 50 DEM.
1993 sam pokusao raditi u Sloveniji. Znam da je jos jedan od
nasih bio baziran u Kopru. Ne znam kako mu je islo, ali nije
izgledalo dobro. Promjenila se vremena, navike a i zakoni.
Ambulantna prodaja nije bila zabranjena, ali za dobiti
odobrenje za rad moralo se, izmedju ostalog, obezbjediti i
kabine za probanje. Pravo da kazem, prosla su vremena tog
posla. 
Iskoristio sam priliku, uzeo "godisnji" i otisao u
Dubrovnik. Sam sam prebrojao onih 97 rupa na barci.
Prijatelji, s kojima sam zajedno jedrio primise me s
nepovjerenjem. Jbga, iz Banja Luke sam.

Da "Plivas mi pivu", bila je luda hrabrost tada raditi, ali
ja sam do zadnjeg trenutka pokusavao. Rate su stizale dok
nisu ukinuli platni promet izmedju republika vec tada bivse
domovine.
Pocetak (ili nastavak) kraja...
Poslije tuznih dogadjaja sa pokojnim Zvjezdanom odlucismo da
pokusamo raditi samo na podrucju Banjaluke. I to je,
naravno, bilo rizicno, ali imali smo dosta preostale robe, a
ustedjevina se svakim danom smanjivala. Imadosmo jednu
prodaju u Tvornici obuce, platise nam dvije rate poslije
puno naduravanja i pomoci jednog prijatelja iz
racunovodstva, a onda natakese mitraljeze na krov tvornice i
zavrsise sa proizvodnjom za civilno stanovnistvo. Zadnju
ratu nikada ne platise. Pokusasmo raditi na jos par mjesta,
a onda konacno i mi shvatismo da od ovog posla, a ni bilo
kojeg drugog posla, nema vise nista. Posljednje prodaje su
bile samo agonija i pokusaj da se izvuce koliko, toliko
kescha. Ja odvezem kombi, uz totalni rizik, bez dozvole
kretanja, na parking bolnice, a onda se cijelo vrijeme
sakrivah okolo dok je Mizra pokusavala sta bilo prodati i
izvuci bar malo gotovine. Posljednji put se provozah kroz
nas grad onog dana kada su neka poluuniformisana djubrad
stala sa nekim starim puskama pred Privrednu banku i druge
vaznije objekte u gradu i proglasila da su oni oslobodioci.
Onda sakrih kombi u stali jednog "prijatelja" u selu
dvadesetak kilometara udaljenom od grada. "Prijatelj" pokusa
zadrzati vozilo za sebe, a onda dodjose "prijateljevi
prijatelji" i odvezose kombi u nepoznatom pravcu. Kada su
sprzili i unistili motor i povadili sve iz kombija, uredno
mi ga vratise, uz moj potpis da "preuzimam vozilo u
ispravnom stanju". Kada krenusmo na "daleke pute", ostade
jos prilicno robe i za "prijatelje" koji posjetise nasu kucu
noc poslije naseg odlaska. I poslije posjete "prijatelja"
ostade nesto robe koju su rodjaci prebacili na razne adrese
i vise je nikada nismo vidjeli, niti sta culi o njoj.
Svima zelimo srecu i ne mislimo se vracati na mjesto
zlocina.
Molim sve one koji su pratili ovu temu da kratko
prokomentarisu, a ja cu to zadrzati kao dragu uspomenu na
nas Kajak i na nasu raju.
Prijateljski pozdrav od Ahmeta.

Steta, izvrsno stivo,cestitam, otrgnuo si od zaborava.
Kao da sam plovio sa tobom u tom kombiju.
Tamo na nekim lijevim temama guzva a ovde nista.
Jos jednom svaka cast na pisaniji. Ovo treba odstampati.
poz
Darko

Dobar dan Ahmete,

Hajde, hajde, neka nije ova tema bacena u Arhivu. Prepadosse
me neko jutro da je podosta 
toga arhivirano; valjda bila greska, lossa kafa...

Nego, sta htjedoh da kazzem, Ahmete, u pravu sam ja: 

Ti si Blagoslovljen, ima siccara i za Vassu porodicu, a i za
druge!

Nije cudo sto se ljudi/zzene vrte oko Vas, a i citaju Vasse
uspomene!  Odmah bolje u 
svakom pogledu.
Ima tu bericeta kako god okrenes!

Lijep pozdrav,

Ova me tema vratila u ono vrijeme, kad je krenuo "privatluk"
i mnogi tražili način da zarade više, nego što se zarađivalo
u društvenim firmama. To je bila neka euforija, bar sam je
ja tako doživjela. Iako sam imala prilično dobro plaćen
posao, uživala sam uvijek u poslovnim idejama i uspjesima
drugih. Volim ljude koji su spremni na izazov, na nešto
novo, a pogotovo kada se radi o poslu. 
Zato me je ova tema tako zainteresovala i baš sam uživala
čitajući.
Hvala

Hvala Darko, Nepoznata i Djana. Mogu reci da se nikada nisam
pokajao sto sam napustio (sigurno) zaposlenje u skolstvu,
sviranje u bendu i jos mnogo toga i odao se avanturistickom
zivotu na tockovima. Draga Djana i mene su oduvijek
odusevljavali ljudi koji su imali petlju da napuste
svakodnevne ugodnosti obicnog zivota i pokusaju uciniti
nesto vise. Ne samo zbog zarade. Moj osjecaj ispunjenosti
zivotne misije je postao mnogo jaci poslije moje avanture na
cetiri tocka. I u nastavku zivota u inostranstvu pomogle su
mi poslovice: "Bez rizika, nema dobitka" i "Sreca prati
hrabre".
Dragi prijatelji, pomogli ste mi da se sjetim neceg lijepog
sa mojih putesestvija, pa cu slijedeci put pisati o rodnim
poljima Metkovica...

Miris mandarina u dolini Metkovica...
Na povratku iz Dubrovnika cesto smo svracali i radili u
"Lasti" iz Capljine. U stvari, to smo radili svaki put kada
nam je ostalo dovoljno robe i kada smo pozeljeli popraviti
"krvnu sliku" poslije manje uspjesnih prodaja u toku
sedmice. Najcesce smo tamo solidno prodavali, u obracunskoj
sluzbi smo uvijek imali otvorena vrata, a ni sa naplatama
nikada nismo imali problema. U najljepsim uspomenama su nam
ostali prolasci poljima Metkovica i cudesni miris tek
sazrelih mandarina. Vlasnici su kraj svojih polja mandarina
imali postavljene stolove i vec pripremljene vrece
mandarina, a bilo je nezamislivo proci, a ne kupiti vrecu
onog mirisnog rajskog voca. Svaki put smo kupili bar jednu
vrecu, a ponekad smo kupili i za rodbinu. Nikad vise u
zivotu nisam jeo tako ukusne i mirisne mandarine. Nadam se
da cu bar jos jednom u zivotu proci tom rajskom dolinom u
vrijeme sazrijevanja tog cudesnog tropskog voca.

Mi smo kore tih mandarina gulili i stavljali po mlakim
radijatorima da nam kuca mirise na daleko proljece,kao
bozansko obecanje koje je u Hercegovini vec stiglo a mi ga u
Bosni jos cekamo!G!

A onda na istom tom povratku, kada prodjemo Jablanicu, kraj
puta nas zapahnu cudesni miris pecene jagnjetine. Mi smo
svaki put stali i jeli to prekrasno pecenje u jednom od onih
poznatih restorana sa raznjevima smjestenim na vidnom mjestu
kraj puta, da slucajno neki namjernik nebi promasio taj raj
nebeski, kraj Neretve i pod zelenilom drveca koje je tako
razlicito od ovog u Skandinaviji. A o sumskim mirisima u
nasim krajevima da i ne pisem. Toga u Skandinaviji
jednostavno nema, valjda zbog klime koja ni lipi ne
dozvoljava da sazrije dovoljno, pa da pusti onaj prekrasni
miris, koji u nasim krajevima moze izazvati i nesvjesticu od
svoje prekrasne jacine i miline. Da se vratim jagnjetini...
Najedemo se posteno, a onda narucimo frisku jagnjetinu da
nam zamotaju i ponesemo kuci da i nasi ukucani uzivaju u
ovom nevjerovatnom gurmanluku. Isti proces se desi i kada
idemo iz Banjaluke, samo sto tada nismo imali vremena sjesti
i jesti, vec smo jagnjetinu ponijeli i poslije uzivali uz
hladno pivo u Rijeci Dubrovackoj. Evo i sad mi zazubice
rastu kada se sjetim tih sretnih gurmanskih trenutaka.
Budite mi zdravo i sjetite se ponekad sta smo mi sve imali u
nasoj bivsoj domovini... Ja nemam namjeru zaboraviti.

Umalo ne zaboravih Korculu i Velu Luku...
Vela Luka pjesmom na Splitskom festivalu i u izvedbi mnogih
klapa opjevana. Stigosmo predvece i prespavasmo u kombiju na
parkingu hotela, jer se smjestaj nigdje nije mogao naci u
predvecerje toga toplog augustovskog dana. Ujutru nas
spasise toaleti i umivaonici hotela, gdje se uvukosmo sa
cetkicama u dzepovima, a moj aparat za brijanje prosvercovah
kao foto aparat, da me recepcionar nebi vratio neobavljena
posla. Odradismo jednu prodaju u nekoj firmi i bismo na
brzinu prevareni od jednog strucnjaka koji nam dade
izmisljene podatke i ime koje poslije u racunovodstvu ne
nadjosmo. Provedosmo malu istragu koja nam oduze pola dana i
na kraju, uz pomoc nekih dobrih ljudi pronadjosmo prevaranta
i dobismo prave podatke koje nam u racunovodstvu priznase i
ovjerise. Gorak okus poslije "istrage" pokusasmo popraviti
na jednoj divnoj, ali divljoj plazi. Iskupasmo se u cistoj
vodi purpurne boje koju samo nas Jadran ima, a onda, kada je
bilo vrijeme za tusiranje, utvrdismo da tusa nigdje nema. A
ja nemogu ni zamisliti nesto obuci na sebe onako slan i
netusiran. Namucismo se dok ne nadjosmo neki privatni kamp
gdje se ja usuljah i istusirah ilegalno i bez pitanja.
Iscrpljeni tolikim neplaniranim problemima, spakovasmo
krpice i krenusmo kuci u predvecerje toga napornog, cudnog,
ali lijepog Vela Lukaskog dana.
"Velu Luku draga ne zaboravi..."