""cafeKajak- LICE GODINE 2009!""

   

                Dobro vece!

Trazim nesto po internetu i odjednom mi pred oci
izadje("popup")zadovoljno lice nekakve starice. Sta sam
'klikno' da dobijem taj novinski clanak, mislim da je bio
"Dnevni Avaz", potpuno mi nejasno, jer u 'veljaci' ce biti
tacno dvije godine kako nisam procitao jedno, jedino slovo iz
sve balkanske stampe(i puno mi bolje sada jutrom, uz
"Nescafe" kazem 'lalala'..)
(Dj)Elem, okrznem ovlas tekst ispod staricine slike na putu
ka X, da sve sklonim iz vidokruga i zastanem...Ucini mi se
nesto poznato...ime, to u Kajaku dobro poznato ime...Pocnem
citati... 


"...Rahima Tafili iz Kostenika kod Gorazda, nakon nekoliko
godina zivota u mraku, ponovo je progledala u 85. godini.
Zahvaljujuci donaciji od 3.500 KM Banjalucanke Refike
Suvalic, humane Bosanke koja zivi u Norveskoj, Rahima ponovo
moze vidjeti svojih sestero unuka koji su joj pomagali dok
je bila slijepa.

Po povratku u RS Rahima je izgubila pravo na socijalnu pomoc
i bilo kakvu mogucnost da bude zdravstveno osigurana, a
novca za uklanjanje ocne mrene ova siromasna porodica nije
imala......."

Eh, Refikica, Gara...Svuda toplo. A prvi dan zime.


Moj prijedlog za Kajakovo Lice Godine! Lijepo lice za nasu
januarsku, naslovnu stranu!

Izvolite! Ko zna bolje?



Ugodna vam noc decembarska,


cK

Podržavam prijedlog,svaka joj čast pravi ljudski i human
gest,kamo sreće da nas je više takvih kao što je naša
sugrađanka REFIKA.

Divna familija divni ljudi i Gara i muz i djeca......moja
skolska drugarica jos jednom pokazala VELIKO SRCE.
Raja prava Banjalucka zna se.
djani

Slazem se sa prijedlogom.S'punim pravom i zaslugom za jedan
tako human gest,a da sreca bude jos veca,da je operacija
urodila plodom.Sve pohvale za iniciatorku.

Zena -zeni. Predivno!

Moje postovanje i neupitna saglasnost!

  Nedavno,pojavila se moja sestra sa ovom informacijom,i
rece mi,da je jedna zena iz Osla,donirala novac da starica
progleda,i rece mi htjela je biti anonimna,ne pise ime,ali
mi rece ja pretpostavljam da je to Gara,a ja rekoh,niko
drugi,imas pravo.
Znaci,jesi ti,ma od citvog Osla,sam se ti pogadjas/a koliko
tamo ima svijeta,uh/.
Ovo sve puno,puno,lici na Garu,a nama puno,puno,lici,da se
dicimo s tobom,da ti zahvalimo,da te volimo,a i naravno,da
ti kazemo,ma ti si lice koje se rijetko srece.
Reci cu da medju banjalucanima,ima zaista jako humanih
ljudi,pozdrav im,al prijedlog za lice godine,Seha,pogodio si
u sridu.
Srdacni pozdravi,iz zavejane vjetrom danske,gdje je sad malo
toplije,citajuci ovakve dopise.

Pravi prijedlog i pravo lice / lijepo lice !/ za "Lice
godine"! I to jos moja kolegica - bankarica! Cestitam ti
Refika, a poljubac ces dobiti na slijedecem druzenju
Banjalucana!Srdacno Semsa!

Preljep gest.Jos kad ga cK predstavi, vrtoglavica.

Ja predlazem Nerku Galesica.Dobar je covjek.

Covjek se upita ko je u ovom slucaju bio i ostao zaista
slijep i osudjen na vjecni mrak pored ociju?????

Bravo Banjalucanko! Ljudi su mahom stiske svi, posebno mi
banjalucani a niko veci od nas.Treba davat to se jedino
piika.

Jedna prelijepa vijest. Svi se trebamo 
zapitatti i zasto mi nismo nesto slicno 
uradili. I jos je zeljela ostati anonimna.
Prekrasna osoba i prekrasan gest. Moje
najiskrenije postovanje.
Dino K.

Eh, Gara, Gara...
dabogda ti tako vazda davala...
a imala odakle...

ljudi su zaboravili taj osječaj kako je duša na poseban
način ispunjena, kad sa nekim podijeliš nešto...

Ma nego, raja banke , nema nas na daleko.Od 600 duša ne znam
da je netko bio loš.Refika svako dobro ti želim, zdravlja na
prvom mjestu
da nam poživiš 100- nu bar.Dobra djela danas su
rijetka.Pozdrav, Singa

Procitala sam ovu vijest u novinama,ali nisam znala da se
radi o nasoj Refiki,mojoj skolskoj kolegici.Draga
Garo,cestitam na lijepoj gesti,ovo je samo jos jedna potvrda
tvog toplog i velikog srca.
Puno pozdrava tebi i tvojoj porodici, Beba sa familijom.
Svim kajakasima zelimo sretnu i uspjesnu Novu godinu,puno
zdravlja,zadovoljstva i dobrog raspolozenja.

Ja mislim da bi nase Lice Godine trebalo da se oglasi i da
nam isprica cijelu pricu.Kako je saznala za nenu, sta ju je
ponukalo da bas njoj pomogne i kako se osjecala kad je ona
progledala.Cestitam opet na ljudskosti nase sugradjanke.


Alma

Cestitke Refiki iz sve snage za izuzetnu plemenitu dusu.

Garo kraljice..............A ti Alma bi
sve htjela znati,Gara bila i ostala kraljica,
cuj Alme, kako sta, zbog cega, o boze moj
dragi...............................

Boze Buco zasto ta ironija????????? Ni na kraj pameti mi
nije bilo da bilo cime umanjim svoje i divljenje diskutanata
prema gospodji Suvalic.Zelila sam da nam se ona javi i
isprica svoju stranu ove divne price. Najprije zbog toga sto
takvim prepiskama ohrabrujemo druge za ovakve poduhvate.
Mene, tebe, ili njega. Nisi razumjeo moj
komentar, svejedno ne zelim da se u ovakvoj prilici
sukobljavamo, to je namanje sta nam treba. Radje cu ti se
iako je totalni nesporazum ovako javno izviniti.

Alma Hasanbegovic

Alma nedaj boze,maksuz selam iz D za tebe.Evo slavimo Bozic
sa njemcima.Alma sala mala.

Dragi moji Banjalucani, a posebno draga Alma,
svakako da sam se mislila javiti i ispricati svojim
Banjalucanima o svom NAUMU koji je doveo do toga da starica
progleda.
Ja to zovem NAUM jer da mi se nije dogodio ne bih ni
uspjela, prava rijec je uspjela jer je bas tesko iz ove
daljine sam sprovesti nesto sto ti je u jednoj hladnoj
februarskoj noci ove 2009 zaledilo suzu u grlu.
Eto Seha je odlucio da napise, nije mi se javio, nije mi ni
rekao, malo me je u pocetku ta spoznaja zakocila, ali sad
dok vam pisem znam da mi ne smeta sto je tako kako je.
Uostalom dijelim to ovdje sa vama kao sto smo svi mnogo toga
vec zajedno prozivjeli i podijelili kao jedna velika
familija, nekad slozna, nekad proturjecna, ali na kraju
uvijek nadjaca ono sto nam je zajednicko a to je RAZLOG i
UZROK zbog kojeg zivimo ove nase zivote rasuti na svih pet
kontinenata.
Kajak je moja OAZA, navratim kad god stignem, procitam o
dragim ljudima, razmijenim koju, zadivim se i nasmijem
istovremeno briljantnim i duhovitim komentarima G-Doga,
Darkeca, Pajpa i svih ostalih lijepo mi bilo u Atkinoj
kafani, lijepo mi kad Ibro pise, kad Goran Campara pise
dusom, kad se Neispavana sjeca svog kisobrana, kad Seha
"uleti", kad se sa prozora osmjehne novi album fotografija
pa jedva cekam da ga otvorim, kad se raja "sastane" u
Parkicu da malo dangubi i razmjenjuje sjecanja, podijelim
tugu kad osvane tuzna vijest........i cekam kraj godine da
ne budem anonimna, nego karika u lancu koji obavija i drzi
ovu NASU stranicu da se negdje ne izgubi, da ostane s nama,
da nam bude na oku.
Volim vidjeti svoje ime medju donatorima jer mislim da tako
treba, volim znati da to dijelim sa svima ostalima i da mi
je vazno da znamo da nam je to NAUM odrzati stranicu.
Nekad je jako vazno da se zna da si nesto naumio i uradio i
tad ti pred ocima treba tvoje puno ime i prezime, da vidis
da si "kamen u zidu" tvrdjave Kajak i da joj svojom licnoscu
dajes snagu.
Svaki komentar, svako pismo, svaka slika i svaka donacija
gdje je ime uz ime cini ovu stranicu onakvom kakva jeste, a
posebna je za svakog od nas koji je cine i tu cu cinjenicu
uvijek potpisati.
Stalo mi je da moje ime bude medju donatorima, a nikako da
budem anonimna, jednostavno hocu da vidim "ko je taj
sljedeci na spisku u prozorcicu kojem pruzam ruku, jer sam
tu u svojoj familiji i medju svojim Banjalucanima pa neka se
zna da me ima i da je moje ime svima vazno kao sto je i meni
vazno ime svih mojih Banjalucana.
Hocu da znam ko mi je tamo, hocu da znam KOME OVO PISEM.
Znam da sam otisla od teme, ali mozda i nisam jer sam vam
htjela reci zasto sam ostala anonimna kad sam odlucila
pomoci slijepoj starici iako su novinari ipak stigli i do
starice i do svih podataka.
Htjela sam ostati samo NEKO KO JE HTIO POMOCI i zato sto
nisam htjela da to sto sam naumila i uradila dijelim s nekim
ko ne zeli da ga se tice, s nekim koga takve sudbine svakako
ne diraju ili misli da ne treba da ga se ticu, jer to se
desava nekome tamo negdje daleko u nekoj Bosni.
Koliko sam puta pomislila, priznajem vam, da je bolje ne
gledati tugu koju, hodajuci po Bosni nalazi Josip Pejakovic
i pokazuje u dokumentarnoj emisiji "U IME NARODA" BHT1, jer
svaki put ostane gorcina u grlu, suza u oku i NEMOC.
E ta NEMOC je upravo taj strasni osjecaj koji koci, niti
mozes svima pomoci, niti mozes da TE NEMA, a kad TE I IMA
kao sto je bilo mene u toj hladnoj veceri, onda hiljadu i
jedna prepreka.
Da nema tih prepreka i administrativnih, i nacina kako novac
poslati, kako nakanu ostvariti racunajuci i na daljinu i na
vrijeme i sve ostalo, sigurna sam i znam da dijelim vase
misljenje da bi gotovo svi "nasli" svoju staricu kojoj treba
pomoci.
Svi mi imamo svoje razloge sto nesto jesmo ili nismo
sproveli u dijelo, a naumili smo.
I ja sam puno puta osjecala isto, ali jednom se dogodi kad
srce i dusa nece da se zatvore i nadju svoj mir, kad suza
nece na oko pa da je lako obrises kao i mnogo puta do tada,
kad stegne u grlu e to je taj trenutak NAUMA.............
Bilo je otprilike ovako, Josip Pejakovic stize u neki
zaselak kod Gorazda, razgovara sa sinom starice, trazi nju
jer je u Domu zdravlja u Gorazdu cuo za tu staricu....njen
sin ga vodi u dvoriste kucice gdje je smjesten jedan
kontejner.
Otvara vrata, a unutra sjedi starica u mraku i u ruci drzi
malo vune koju prede i mota u klupce. Josip je pita kako
provodi svoju starost i pita ja kad je oslijepila i pomazu
li joj unuci da je malo izvedu u dvoriste,........vidim male
okice isprane od suza, i bistre i mutne, Josip je drzi za
ruku, a ona ga pita "SINE, IMA LI MI IKO POMOCI!"
Moj unutrasnji glas meni kaze "IMA NENO, KAKO NEMA JA CU TI
POMOCI" i vec sam se dobro osjecala i vec se nadala da ce
operacija uspjeti.
Rekla sam sebi da moram sve uraditi odmah, jer ako prenocim
desice mi se kao i mnogo puta do tada, isto kao sto se
desava i vama, zapisem ime, broj ziro-racuna, nesto me
poremeti i tako zavrsi.
Odmah sam nasla e-mail adresu urednika emisije, napisala mu
sta sam naumila te da mi treba sto vise podataka i nacin na
koji cu to sprovesti.
Nisam mogla docekati da ujutro stignem na posao i pogledam
ima li odgovora.......i na srecu, bilo je. Odgovoreno mi je
da na nacin kako bih ja to htjela ostvariti tesko ce ici i
da bih trebala posrednika, ili da uplatim dolje novac nekome
od familije i da se treba naci neko ko ce je odvesti
specijalisti da se utvrdi da li su mrene/katarakte na ocima
toliko zapustene da se ne mogu otkloniti i da je sljepilo
trajno.
Nisam odustala, obratila sam se Josipu Pejakovicu, prvo mi
se zahvalio sto sam se nasla da joj pomognem, kaze i njega
je uzasno dojmila staricina bespomocnost i tuga i nasao mi
osobu u Domu zdravlja u Gorazdu koju ce angazovati da
staricu odvede u Sarajevo na pregled i sve ostalo.
Tako da vam ne duzim, jer sam vec i onako previse napisala,
osoba u Gorazdu se pokazala kao veoma savjesna, poslala sam
novac za te potrebe prevoza u Sarajevo jer su je morali
voditi cetiri puta i sve ostalo, a najteze je bilo naci
nacin da se novac za operaciju uplati direktno na racun
klinike jer nisu imali devizni racun pa me je i to usporilo,
ali me na svu srecu nije sprijecilo.
Dok citam vasa javljanja i komentare jos mi je draze da
nisam odustala i sto je operacija uspjesno izvrsena tako da
je stara nena Rahima progledala.
Onda su mi se javljali novinari sa raznim pitanjima, a ja
sam svakog od njih zamolila da ne pisu o meni kao donatoru
jer nisam bitna ja, neka pisu o starici cija je suza i
bespomocni vapaj stigao do necijeg srca.
Cula sam, ali nisam gledala reportazu koju su objavili u
dnevniku BHT1.
Meni je nagrada stigla nekoliko dana kasnije dok sam se
vracala kuci s posla, mobitel zvoni, vidim broj Gorazdanina
koji mi je puno pomogao brinuci o neni, kaze mi da neko hoce
da me cuje.........znala sam da je u posjeti kod nene
Rahime.
Prvo tajac u telefonu, a onda opet Vahid, kaze mi "Refika,
pricekaj malo Nena ne moze da progovori od suza, a tako je
zeljela da ti cuje glas i da te pita imas li familiju i
koliko ti je godina".
A onda glas starice, tih blag, ja da joj pomognem kazem "to
sam ja neno, Refika, Banjalucanka sam, imam dvoje odrasle
djece, zdrava sam i dobro, radim i eto imala sam dovoljno da
i tebi pomognem kad sam vidjela na televiziji kako tesko
zivis i da si oslijepila".
A onda nena, moja nena kroz uzdah, valjda trazeci dovoljno
velike rijeci, rece mi onako kako ona umije "kceri moja,
neka Bog tebi i tvojoj djeci da sve ono sto ti ja pozelim
kad god mu se obratim, a od kad sam progledala prvo mu
spomenem tebe".
Mislim da me je bilo i previse, znam da vas je zanimalo kako
je do toga doslo, znam da moju radost i onaj osjecaj koji
dozivis kad si u prilici pomoci svi do jednom dijelite sa
mnom.
Neopisivo je lijep osjecaj kad si u prilici da mozes pomoci,
ja sam ga pokusala prenijeti vama, i ja ga dijelim s vama
jer ovdje, kao sto sam vam vec pisala, na ovoj stranici NE
ZELIM BITI ANONIMNA, nemojte ni vi.
Samo sam anonimna kad se udvaram svom ......u :), a sad
pogodite kome....hahahah i to, u meni najdrazoj temi gdje se
zezamo do suza, ali SUZA RADOSNICA, SUZA SMIJALICA.
I svaki put kad se od srca nasmijem "svojim banjaluckim
sarmerima i mangupima", ja postanem svjesna sta mi ova
stranica znaci.

Hvala vam svima od srca na lijepim rijecima.

Vasa Refika

uf draga refika rasplaka se ko malo dijete.

Eto ti ga krenule suze.Da rezimiramo mi banjalucani ovu
pricu.
A zasto nebi mi barem jednom godisnje pomogli nekome dole u
Bosni.
Na kajaku nas toliko bilo bi neosjetno novcano, mnogo lakse
nego pojedicu. Eto ti seha prijedlog za tvoj kajak 2010 a
nama svima na razmisljanje.Cestitka Refiki Suvalic i
cestitka kajaku za 10 godina 
nase bl.

Covjek ne moze biti ravnodusan na tvoj postupak,na tvoj
gest.
Da sam pjesnik,sada bih napisao pjesmu o tvome postupku,ali
cu za ovu priliku iskoristiti pjesmu Himze Polovine
"Mehmed-
pasa tri cara sluzio"
...
...
..i djeliti po bosni hajire
nek se Bosna u pjesmama spominje
......
aman,aman,R...,R...,
Hvala ti sto si nam mnogima jos vise srca otvorila,
da krenemo kao ti.
Ne bih vise,samo bih zavsio citirajuci moga prijateja
(iz mladosti)Nedzada"Tolu"Trnovca;
Ziva ti nam bila(zajedno sa familijom),jos puno,puno godina.

Refiiikaaaaaaa!!!!!!!!!!! fala ti sto si mi otvorila srce!!!
Seeeehaaaaaaa cuvaj nnam kajak sa mnogo ovakvih vijesti!!!!
Voliiiiim vas!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Draga Refika,

SVAKA CAST !!! Ne znam sta bih vise rekla...steglo me u
grlu...

    Draga Gara!
    
    Svaka ti cast,samo na zalost mali broj
    naseg svijeta razmislja tako kao ti.
    budi ponosna na sebe,i na ono sto si
    ucinila,jer taj poklon koji si dala
    staroj starici,ne u novcu nego u
    ocima da progleda,i te molitve koje je
    starica ucinila kada je progledala,tebi
    i tvojoj porodici osvjetlio je put
    u buducnost.
    jos jednom trebamo se svi ugledati na tebe,
    i organizovati ispred Cafe kajaka,jedan 
    informativni centar,za pomoc siromasnima
    u nasoj domovini.
    Ja ne znam koliko nas se javlja na CK-u,
    ali znam nije nije nikakav problem za nas sviju
    dati neki cent.
    Seha razmisli o ovome.
    Mnogo pozdrava iz Saint Louisa i poseban
    pozdrav za nasu GARU.

Bravo!
To moze samo moja "skolska". Garo srce ti je mekano kao
pamuk,protkano zlatnim nitima dobrote.
Voli te tvoja skolska

SVAKA CAST REFIKA!Znam da je vecina raje pomagala nekog u
BH,posebno rodbinu u teska ratna i poratna vremena sto sam i
sam cinio,medjutim tvoj gest ima neku posebnu vrijednost jer
ti osoba nije "rod" a pomoc je bila nuzna.Pomalo sam bio
prolupao kad procitah da starica od 85 god. hej u EU nema
zdravstvenu zastitu od drzave niti mogucnosti da plati
relativno jednostavnu operaciju katarakte koja ce joj
vratiti vid.Srecom Seha je izbrisao komentar pisan u
afektu.I ako su institucije zaduzene za stare,bolesne i
nemocne zatajile u totalnom mraku svijesti, tvoj gest je
donio svjeto zbog cega te svi volimo.G!

Divna osoba naša Refika, divan gest.
Sreća pa ima jos takvih duša, kao što je tvoja. 
S poštovanjem
Djana

Garo moja,zadivila si me još jednom.Mi,koji te
poznajemo,znamo da je ovo predivno djelo koje si učinila, za
tebe posve normalna stvar. Ja pamtim puno, ali pomoći
starici u tim godinama da vidi svoje unuke i svijet oko
sebe....Ponosni smo svi mi koji te poznajemo!

Iskrene cestitke Refiki/Gari, nasoj sugradjanki za ovo
veliko i humano djelo.Svako dobro ti zelimo kao i svima oko
tebe. Vesna i Miro

Malo nas je takvih u ovoj bozijoj basci. Svaka cast Refika i
sve najbolje u zivotu.

Bravo Gara!!!

Aferim za gospodju Refiku i njenu porodicu.Kad ucinis dobro
drugom ucinio si i sebi!

Draga Refika .Dugo nisam imao prilike(zasto nije
vazno)otvotiti kajak,ali kada sam ovo veceras procitao suze
su ktenule same od sebe nezaustavljivo.Vjerujte mi i Ti
Gospodjo i Ti Nerma nisam plakao otkada sam mnapustio BL,ali
veceras sam pustio puno suza citajuci ovo.Svaka Vam
cast.pisem ,a ne vidim slova od suza.Dragi Bog ce i Vama
dati sve najbolje i pokazali ste svima nesto sto se davno
izgubilo kod "ljudi".Najteze je je biti covjek,a Vi ste
pokazali i dokazali da jeste i ljudi i nemam rijeci vise.
Samo jedna rijec postoji za to:Bog Vam dao sve najjj.
Nerminko

Vozdra raja banjalucka!
meni je jasno da nemozemo spasiti cijeli svijet,ali mozemo
pomoci makar nekome,pa predlazem da osnujemo neki fond u
kojemu cemo svi ucestvovati(onoliko koliko moze svako)da bi
pomogli nekim ljudima tamo u nasoj domovini(kao sto su
Suvalici napravili sami).Nas je puno i mi to mozemo.Neka
seha napravi jedan konto na koji bi svi mi uplatili nesto a
onda da se nadje neka familija kojoj je najpotrebnije i da
se pomogne.
Kao sto je rekao netko davno:KADA SPASIS JEDNOG COVJEKA KAO
DA SI SPASIO CITAV SVIJET.
Seha ja mislim da su svi za to,a ti organiziraj-ti si za to
sposoban.Jedan puta jednom drugi puta drugom i tako bi
trebalo biti.Ja mislim da svi ljudi koji posjecuju ovu
stranicu nece odbiti i da ce ucestvovati u ovome.
Voli vas vas Nerminko







Pomoc

11.01.2010.

Priča o Vedinu Klovi
Goraždansko čudo od djeteta nema šta da jede
Vedin Klovo je jedanaestogodišnji dječak koji s porodicom
živi u izbjegličkom naselju Belvedere nadomak Goražda.
Nazivaju ga čudom od djeteta jer, iako ima tek 11 godina, do
sada je već napisao dvije knjige, a govori i tri jezika.
Njegov svijet su knjige i škola koju pohađa, međutim maleni
Vedin skoro da nema u čemu otići u školu. Njegova porodica
je u veoma teškoj situaciji, nemaju novca ni za hranu, a još
manje za zimsku odjeću koja je prijeko potrebna Vedinu i
njegovom bratu Senadu.
Piše: Tatjana Sekulić
Vedin Klovo"Sramota me je što uopšte tražim pomoć, ali ne
znam šta drugo da učinim. U kući hljeba nema danima, suprug
i ja smo nezaposleni, preživljavamo od minimalne boračke
nadoknade koju primamo, ali i ona kasni. Vedin i Senad u
školu idu u tankim, ljetnim majicama, uvijek istim, jer
nemaju šta drugo obući", ispričala nam je Vedinova majka
Dika Klovo.

Priča o Vedinu, "Wunderkindu sa Belvederea", skoro da je
obišla svijet. To je dječak koji je naučio čitati i pisati
još kad je imao tri godine, a svoje prve stihove, koji su
kasnije izrasli u zbirku pjesama, napisao je sa svega šest
godina.

Uvidjevši vrijednost Vedadovog djela organizacija mladih iz
Goražda priprema iznenađenje malom piscu i izdaje njegovu
zbirku pjesama "U svijetu mašte". Vedin je bio pozvan na
promociju vlastite knjige i kada je vidio šta su ti dobri
ljudi učinili za njega nije mogao sakriti suze.

Ubrzo, nakon izdavanja te zbirke Vedin piše i svoj prvi
roman inspirisan knjigama o Harryju Potteru koje je dobio na
poklon.

Međutim, od tih knjiga Vedin nije ostvario nikakvu zaradu. 


Vedinova djelaA, obećavali su mu mnogo... Dječaka koji
govori engleski, španski i francuski, koji piše knjige,
dječaka koji rado pomaže svojim prijateljima, komšijama i
porodici, koji ostvaruje zavidne rezultate na takmičenjima
znanja svi hvale i svi mu nešto obećavaju. Međutim, sve se
na tome i završi.

Danas on nema u čemu otići u školu, no što je još tužnije u
kući dječaka nema ni osnovnih namirnica za život.

Živi u izbjegličkom naselju, kućici koju su sazidali neki
dobri Italijani i na taj način njemu i njegovoj porodici
osigurali barem krov nad glavom.

Međutim, zima je sve oštirija, a porodici Klovo ponestaje i
drva za ogrjev...


Kuća porodice Klovo"Sramota me je", ponavlja Dika, "ali, u
veoma smo teškoj situaciji. Nemamo hrane, nemamo odjeće,
ponestaje nam drva, a zima skoro da tek počinje. Ljeti je
puno lakše, suprug pronađe neki pos'o, pa se nekako i
životari, ali sada ničega nema... Sve što želim je da svojoj
djeci obezbjedim hranu, da ih imam u čemu u školu
poslati...", kroz suze priča Klovo.

Ona je zamolila sve dobre ljude koji mogu donirati hranu,
garderobu,obuću, drva ili druge osnovne životne namirnice da
joj pomognu kako bi i njena djeca živjela i odrastala u
normalnim uslovima.

Svi koji žele i mogu pomoći Vedinu i njegovom
devetogodišnjem bratu Senadu mogu kontaktirati porodicu
Klovo na broj 061/ 601-843. 

Priča o Vedinu Klovi
Goraždansko čudo od djeteta nema šta da jede
Vedin Klovo je jedanaestogodišnji dječak koji s porodicom
živi u izbjegličkom naselju Belvedere nadomak Goražda.
Nazivaju ga čudom od djeteta jer, iako ima tek 11 godina, do
sada je već napisao dvije knjige, a govori i tri jezika.
Njegov svijet su knjige i škola koju pohađa, međutim maleni
Vedin skoro da nema u čemu otići u školu. Njegova porodica
je u veoma teškoj situaciji, nemaju novca ni za hranu, a još
manje za zimsku odjeću koja je prijeko potrebna Vedinu i
njegovom bratu Senadu.
Piše: Tatjana Sekulić
Vedin Klovo"Sramota me je što uopšte tražim pomoć, ali ne
znam šta drugo da učinim. U kući hljeba nema danima, suprug
i ja smo nezaposleni, preživljavamo od minimalne boračke
nadoknade koju primamo, ali i ona kasni. Vedin i Senad u
školu idu u tankim, ljetnim majicama, uvijek istim, jer
nemaju šta drugo obući", ispričala nam je Vedinova majka
Dika Klovo.

Priča o Vedinu, "Wunderkindu sa Belvederea", skoro da je
obišla svijet. To je dječak koji je naučio čitati i pisati
još kad je imao tri godine, a svoje prve stihove, koji su
kasnije izrasli u zbirku pjesama, napisao je sa svega šest
godina.

Uvidjevši vrijednost Vedadovog djela organizacija mladih iz
Goražda priprema iznenađenje malom piscu i izdaje njegovu
zbirku pjesama "U svijetu mašte". Vedin je bio pozvan na
promociju vlastite knjige i kada je vidio šta su ti dobri
ljudi učinili za njega nije mogao sakriti suze.

Ubrzo, nakon izdavanja te zbirke Vedin piše i svoj prvi
roman inspirisan knjigama o Harryju Potteru koje je dobio na
poklon.

Međutim, od tih knjiga Vedin nije ostvario nikakvu zaradu. 


Vedinova djelaA, obećavali su mu mnogo... Dječaka koji
govori engleski, španski i francuski, koji piše knjige,
dječaka koji rado pomaže svojim prijateljima, komšijama i
porodici, koji ostvaruje zavidne rezultate na takmičenjima
znanja svi hvale i svi mu nešto obećavaju. Međutim, sve se
na tome i završi.

Danas on nema u čemu otići u školu, no što je još tužnije u
kući dječaka nema ni osnovnih namirnica za život.

Živi u izbjegličkom naselju, kućici koju su sazidali neki
dobri Italijani i na taj način njemu i njegovoj porodici
osigurali barem krov nad glavom.

Međutim, zima je sve oštirija, a porodici Klovo ponestaje i
drva za ogrjev...


Kuća porodice Klovo"Sramota me je", ponavlja Dika, "ali, u
veoma smo teškoj situaciji. Nemamo hrane, nemamo odjeće,
ponestaje nam drva, a zima skoro da tek počinje. Ljeti je
puno lakše, suprug pronađe neki pos'o, pa se nekako i
životari, ali sada ničega nema... Sve što želim je da svojoj
djeci obezbjedim hranu, da ih imam u čemu u školu
poslati...", kroz suze priča Klovo.

Ona je zamolila sve dobre ljude koji mogu donirati hranu,
garderobu,obuću, drva ili druge osnovne životne namirnice da
joj pomognu kako bi i njena djeca živjela i odrastala u
normalnim uslovima.

Svi koji žele i mogu pomoći Vedinu i njegovom
devetogodišnjem bratu Senadu mogu kontaktirati porodicu
Klovo na broj 061/ 601-843. 

Dragi Nerminko,

lijepo je sto si nasao ovaj tekst i vidim da te je dojmio.
Isto tako znam da je, upravo ono o cemu sam puno
razmisljala, zapravo to sto nas "omete" da nasu namjeru ne
dovedemo do kraja i nasu iskrenu zelju da pomognemo ne
ostvarimo.
Puno je razloga za to.
Prvo sto je bezbroj teskih i dirljivih sudbina koje nas
dotaknu i jos vise nam kazu koliko smo nemocni da svima
pomognemo.
Potpuno te razumijem i tvoja inicijativa je vise nego
pozitivna.
Medjutim, mislim da mi ovdje trebamo biti jos konkretniji i
odredjeniji tim vise sto znam koliko je tesko sprovesti ono
sto zelis i sto si naumio sa ciljem da pomognes.
Ja dok sam ostvarila svoju namjeru da pomognem starici, osim
novca potrosila sam puno vremena, morala izlaziti sa posla
jer banke ne rade poslije podne, zvala telefonom kontakt
osobu bezbroj puta, trazila u banci u Sarajevu IBAN i SWIFT
kodu da mogu uplatiti na racun doktora, odnosno klinike gdje
je starica operisana, odgovarila na bezbroj e-mail poruka
novinara i TV koje nisam mogla izbjeci.....zato i pisem o
ideji kako da pomognemo mnogima, a da to bude sto je moguce
jednostavnije izvesti.
Svi imamo puno dragih ljudi, prijatelja i poznanika u nasem
gradu koji bi rado pomogli u nasoj namjeri da zajedno
pomognemo onima kojima je najpotrebnije.
Ja licno sam jako osjetljiva na stare, bolesne i nemocne kao
uostalom i vecina vas.
Starost je sama po sebi teska i gotovo uvijek pracena
bolescu, usamljenoscu, depresijom.
A kad procitam o teskoj sudbini nekog mladog, i jos ako nije
bolestan onda mi uvijek "pomogne" to sto sama sebi kazem da
je vrijeme i zivot pred njim, a time i sve mogucnosti.
Naravno da treba pomoci gdje god i kome god se moze i znam
koliko je to lijep osjecaj dati nekome diplomu u ruke.
Jedne, sad vec davne 95-e, sam tako slucajno saznala za
djevojku Nizamu koja je silno zeljela ici u srednju skolu u
Tuzli, ali daljina od zaseoka kraj Srebrenika i siromastvo
roditelja joj nisu dozvoljavali.
Saznala sam da postoji mogucnost da dobije dom u Tuzli i
tako se skoluje uz dosta simbolicnu naknadu od 200 km
mjesecno(ukljucujuci i hranu)....i da ne duzim, zavrsila je
srednju skolu i nastavila studirati u Mostaru.
Cuvam njenu fotografiju sa maturske zabave i neobicno lijepo
i dirljivo pismo zahvale koje mi je nakon zavrsene srednje
skole poslala.
Ako ste za to sto bih i ja najradije, a to je da, kako i sam
Nerminko kaze, osnujemo jedan fond sa nekim simbolicnim
nazivom i da svi oni koji zele ucestvovati posalju svoje
ideje i prijedloge koji bi dobro dosli i pomogli da se
jasnije i odredjenije usmjerimo.
Svi imamo nekoga u Banjaluci koji bi bio voljan pomoci i
koji bi nam pisao o nekom od najtezih slucajeva u nasem
gradu.
To bi bilo jako konkretno i nekako blisko svima, dalo bi
mogucnosti i da se takve, posebno stare i nemocne osobe,
posjete kad smo u Banjaluci.
Mogli bi smo iz tog fonda slati za neku vrstu mjesecnih
sledovanja osnovnih namirnica koje bi im se kupovale i
dostavljale.....imamo mi svi puno dobrih ljudi koji ne bi
odbili da pomognu, da se nadju "pri ruci" i da ostvare ono
sto smo naumili.
Svi mi imamo nekoga kome treba pomoci i to je u svakom
slucaju za svakog od nas prioritet, a ako mozemo i nesto
vise onda bi smo mnoge stare obradovali sa kilogramom kafe
i...........
Ja imam obicaj svake godine navratiti i do naseg Merhameta,
ali nisam uspjevala nikad i nista konkretno i odredjeno
zakljuciti i odrediti kako pomoci.
Vecina koja zeli pomoci nasem Merhamet, bar ja imam takav
utisak, a mozda i nisam u pravu jer nisam dovoljno upucena,
zeli to uraditi konkretno na nacin da kupi hranu i ostale
nuzne potrepstine i odnese u Merhamet da se podijeli.
Kad se posalje novac, ne znas kome i kako i da li si pomogao
i time pomoc gubi na snazi, a smatram da je i to jedan od
razloga sto je pomoci manje nego sto bi je trebalo biti.
Ja sam za konkretnu akciju, od Kajaka svome gradu i svome
narodu.
Javite se, pisite o teskim sudbinama i slucajevima za koje
znate, pisite o dobrim ljudima u nasem gradu koji su voljni
pomoci svojim zalaganjem da pomoc stigne tamo gdje treba, da
obradujemo stare i bolesne, da mozda jos neka starica ili
nemocni starac ponovo vidi ili ponovo cuje.........eto to je
moja ideja i moj prijedlog za fond:

         SRCEM KAJAKA SVOME GRADU I SVOM NARODU

Pozdravljam vas.

Priča o Vedinu Klovi
Goraždansko čudo od djeteta nema šta da jede
Vedin Klovo je jedanaestogodišnji dječak koji s porodicom
živi u izbjegličkom naselju Belvedere nadomak Goražda.
Nazivaju ga čudom od djeteta jer, iako ima tek 11 godina, do
sada je već napisao dvije knjige, a govori i tri jezika.
Njegov svijet su knjige i škola koju pohađa, međutim maleni
Vedin skoro da nema u čemu otići u školu. Njegova porodica
je u veoma teškoj situaciji, nemaju novca ni za hranu, a još
manje za zimsku odjeću koja je prijeko potrebna Vedinu i
njegovom bratu Senadu.
Piše: Tatjana Sekulić
Vedin Klovo"Sramota me je što uopšte tražim pomoć, ali ne
znam šta drugo da učinim. U kući hljeba nema danima, suprug
i ja smo nezaposleni, preživljavamo od minimalne boračke
nadoknade koju primamo, ali i ona kasni. Vedin i Senad u
školu idu u tankim, ljetnim majicama, uvijek istim, jer
nemaju šta drugo obući", ispričala nam je Vedinova majka
Dika Klovo.

Priča o Vedinu, "Wunderkindu sa Belvederea", skoro da je
obišla svijet. To je dječak koji je naučio čitati i pisati
još kad je imao tri godine, a svoje prve stihove, koji su
kasnije izrasli u zbirku pjesama, napisao je sa svega šest
godina.

Uvidjevši vrijednost Vedadovog djela organizacija mladih iz
Goražda priprema iznenađenje malom piscu i izdaje njegovu
zbirku pjesama "U svijetu mašte". Vedin je bio pozvan na
promociju vlastite knjige i kada je vidio šta su ti dobri
ljudi učinili za njega nije mogao sakriti suze.

Ubrzo, nakon izdavanja te zbirke Vedin piše i svoj prvi
roman inspirisan knjigama o Harryju Potteru koje je dobio na
poklon.

Međutim, od tih knjiga Vedin nije ostvario nikakvu zaradu. 


Vedinova djelaA, obećavali su mu mnogo... Dječaka koji
govori engleski, španski i francuski, koji piše knjige,
dječaka koji rado pomaže svojim prijateljima, komšijama i
porodici, koji ostvaruje zavidne rezultate na takmičenjima
znanja svi hvale i svi mu nešto obećavaju. Međutim, sve se
na tome i završi.

Danas on nema u čemu otići u školu, no što je još tužnije u
kući dječaka nema ni osnovnih namirnica za život.

Živi u izbjegličkom naselju, kućici koju su sazidali neki
dobri Italijani i na taj način njemu i njegovoj porodici
osigurali barem krov nad glavom.

Međutim, zima je sve oštirija, a porodici Klovo ponestaje i
drva za ogrjev...


Kuća porodice Klovo"Sramota me je", ponavlja Dika, "ali, u
veoma smo teškoj situaciji. Nemamo hrane, nemamo odjeće,
ponestaje nam drva, a zima skoro da tek počinje. Ljeti je
puno lakše, suprug pronađe neki pos'o, pa se nekako i
životari, ali sada ničega nema... Sve što želim je da svojoj
djeci obezbjedim hranu, da ih imam u čemu u školu
poslati...", kroz suze priča Klovo.

Ona je zamolila sve dobre ljude koji mogu donirati hranu,
garderobu,obuću, drva ili druge osnovne životne namirnice da
joj pomognu kako bi i njena djeca živjela i odrastala u
normalnim uslovima.

Svi koji žele i mogu pomoći Vedinu i njegovom
devetogodišnjem bratu Senadu mogu kontaktirati porodicu
Klovo na broj 061/ 601-843. 

Dragi Nerminko,

lijepo je sto si nasao ovaj tekst i vidim da te je dojmio.
Isto tako znam da je, upravo ono o cemu sam puno
razmisljala, zapravo to sto nas "omete" da nasu namjeru ne
dovedemo do kraja i nasu iskrenu zelju da pomognemo ne
ostvarimo.
Puno je razloga za to.
Prvo sto je bezbroj teskih i dirljivih sudbina koje nas
dotaknu i jos vise nam kazu koliko smo nemocni da svima
pomognemo.
Potpuno te razumijem i tvoja inicijativa je vise nego
pozitivna.
Medjutim, mislim da mi ovdje trebamo biti jos konkretniji i
odredjeniji tim vise sto znam koliko je tesko sprovesti ono
sto zelis i sto si naumio sa ciljem da pomognes.
Ja dok sam ostvarila svoju namjeru da pomognem starici, osim
novca potrosila sam puno vremena, morala izlaziti sa posla
jer banke ne rade poslije podne, zvala telefonom kontakt
osobu bezbroj puta, trazila u banci u Sarajevu IBAN i SWIFT
kodu da mogu uplatiti na racun doktora, odnosno klinike gdje
je starica operisana, odgovarila na bezbroj e-mail poruka
novinara i TV koje nisam mogla izbjeci.....zato i pisem o
ideji kako da pomognemo mnogima, a da to bude sto je moguce
jednostavnije izvesti.
Svi imamo puno dragih ljudi, prijatelja i poznanika u nasem
gradu koji bi rado pomogli u nasoj namjeri da zajedno
pomognemo onima kojima je najpotrebnije.
Ja licno sam jako osjetljiva na stare, bolesne i nemocne kao
uostalom i vecina vas.
Starost je sama po sebi teska i gotovo uvijek pracena
bolescu, usamljenoscu, depresijom.
A kad procitam o teskoj sudbini nekog mladog, i jos ako nije
bolestan onda mi uvijek "pomogne" to sto sama sebi kazem da
je vrijeme i zivot pred njim, a time i sve mogucnosti.
Naravno da treba pomoci gdje god i kome god se moze i znam
koliko je to lijep osjecaj dati nekome diplomu u ruke.
Jedne, sad vec davne 95-e, sam tako slucajno saznala za
djevojku Nizamu koja je silno zeljela ici u srednju skolu u
Tuzli, ali daljina od zaseoka kraj Srebrenika i siromastvo
roditelja joj nisu dozvoljavali.
Saznala sam da postoji mogucnost da dobije dom u Tuzli i
tako se skoluje uz dosta simbolicnu naknadu od 200 km
mjesecno(ukljucujuci i hranu)....i da ne duzim, zavrsila je
srednju skolu i nastavila studirati u Mostaru.
Cuvam njenu fotografiju sa maturske zabave i neobicno lijepo
i dirljivo pismo zahvale koje mi je nakon zavrsene srednje
skole poslala.
Ako ste za to sto bih i ja najradije, a to je da, kako i sam
Nerminko kaze, osnujemo jedan fond sa nekim simbolicnim
nazivom i da svi oni koji zele ucestvovati posalju svoje
ideje i prijedloge koji bi dobro dosli i pomogli da se
jasnije i odredjenije usmjerimo.
Svi imamo nekoga u Banjaluci koji bi bio voljan pomoci i
koji bi nam pisao o nekom od najtezih slucajeva u nasem
gradu.
To bi bilo jako konkretno i nekako blisko svima, dalo bi
mogucnosti i da se takve, posebno stare i nemocne osobe,
posjete kad smo u Banjaluci.
Mogli bi smo iz tog fonda slati za neku vrstu mjesecnih
sledovanja osnovnih namirnica koje bi im se kupovale i
dostavljale.....imamo mi svi puno dobrih ljudi koji ne bi
odbili da pomognu, da se nadju "pri ruci" i da ostvare ono
sto smo naumili.
Svi mi imamo nekoga kome treba pomoci i to je u svakom
slucaju za svakog od nas prioritet, a ako mozemo i nesto
vise onda bi smo mnoge stare obradovali sa kilogramom kafe
i...........
Ja imam obicaj svake godine navratiti i do naseg Merhameta,
ali nisam uspjevala nikad i nista konkretno i odredjeno
zakljuciti i odrediti kako pomoci.
Vecina koja zeli pomoci nasem Merhamet, bar ja imam takav
utisak, a mozda i nisam u pravu jer nisam dovoljno upucena,
zeli to uraditi konkretno na nacin da kupi hranu i ostale
nuzne potrepstine i odnese u Merhamet da se podijeli.
Kad se posalje novac, ne znas kome i kako i da li si pomogao
i time pomoc gubi na snazi, a smatram da je i to jedan od
razloga sto je pomoci manje nego sto bi je trebalo biti.
Ja sam za konkretnu akciju, od Kajaka svome gradu i svome
narodu.
Javite se, pisite o teskim sudbinama i slucajevima za koje
znate, pisite o dobrim ljudima u nasem gradu koji su voljni
pomoci svojim zalaganjem da pomoc stigne tamo gdje treba, da
obradujemo stare i bolesne, da mozda jos neka starica ili
nemocni starac ponovo vidi ili ponovo cuje.........eto to je
moja ideja i moj prijedlog za fond:

         SRCEM KAJAKA SVOME GRADU I SVOM NARODU

Pozdravljam vas.

Jedna je Gara!!

BRAVO,do suza ganut,


Opolcer Zlatko

Dragi Nerminko,

lijepo je sto si nasao ovaj tekst i vidim da te je dojmio.
Isto tako znam da je, upravo ono o cemu sam puno
razmisljala, zapravo to sto nas "omete" da nasu namjeru ne
dovedemo do kraja i nasu iskrenu zelju da pomognemo ne
ostvarimo.
Puno je razloga za to.
Prvo sto je bezbroj teskih i dirljivih sudbina koje nas
dotaknu i jos vise nam kazu koliko smo nemocni da svima
pomognemo.
Potpuno te razumijem i tvoja inicijativa je vise nego
pozitivna.
Medjutim, mislim da mi ovdje trebamo biti jos konkretniji i
odredjeniji tim vise sto znam koliko je tesko sprovesti ono
sto zelis i sto si naumio sa ciljem da pomognes.
Ja dok sam ostvarila svoju namjeru da pomognem starici, osim
novca potrosila sam puno vremena, morala izlaziti sa posla
jer banke ne rade poslije podne, zvala telefonom kontakt
osobu bezbroj puta, trazila u banci u Sarajevu IBAN i SWIFT
kodu da mogu uplatiti na racun doktora, odnosno klinike gdje
je starica operisana, odgovarila na bezbroj e-mail poruka
novinara i TV koje nisam mogla izbjeci.....zato i pisem o
ideji kako da pomognemo mnogima, a da to bude sto je moguce
jednostavnije izvesti.
Svi imamo puno dragih ljudi, prijatelja i poznanika u nasem
gradu koji bi rado pomogli u nasoj namjeri da zajedno
pomognemo onima kojima je najpotrebnije.
Ja licno sam jako osjetljiva na stare, bolesne i nemocne kao
uostalom i vecina vas.
Starost je sama po sebi teska i gotovo uvijek pracena
bolescu, usamljenoscu, depresijom.
A kad procitam o teskoj sudbini nekog mladog, i jos ako nije
bolestan onda mi uvijek "pomogne" to sto sama sebi kazem da
je vrijeme i zivot pred njim, a time i sve mogucnosti.
Naravno da treba pomoci gdje god i kome god se moze i znam
koliko je to lijep osjecaj dati nekome diplomu u ruke.
Jedne, sad vec davne 95-e, sam tako slucajno saznala za
djevojku Nizamu koja je silno zeljela ici u srednju skolu u
Tuzli, ali daljina od zaseoka kraj Srebrenika i siromastvo
roditelja joj nisu dozvoljavali.
Saznala sam da postoji mogucnost da dobije dom u Tuzli i
tako se skoluje uz dosta simbolicnu naknadu od 200 km
mjesecno(ukljucujuci i hranu)....i da ne duzim, zavrsila je
srednju skolu i nastavila studirati u Mostaru.
Cuvam njenu fotografiju sa maturske zabave i neobicno lijepo
i dirljivo pismo zahvale koje mi je nakon zavrsene srednje
skole poslala.
Ako ste za to sto bih i ja najradije, a to je da, kako i sam
Nerminko kaze, osnujemo jedan fond sa nekim simbolicnim
nazivom i da svi oni koji zele ucestvovati posalju svoje
ideje i prijedloge koji bi dobro dosli i pomogli da se
jasnije i odredjenije usmjerimo.
Svi imamo nekoga u Banjaluci koji bi bio voljan pomoci i
koji bi nam pisao o nekom od najtezih slucajeva u nasem
gradu.
To bi bilo jako konkretno i nekako blisko svima, dalo bi
mogucnosti i da se takve, posebno stare i nemocne osobe,
posjete kad smo u Banjaluci.
Mogli bi smo iz tog fonda slati za neku vrstu mjesecnih
sledovanja osnovnih namirnica koje bi im se kupovale i
dostavljale.....imamo mi svi puno dobrih ljudi koji ne bi
odbili da pomognu, da se nadju "pri ruci" i da ostvare ono
sto smo naumili.
Svi mi imamo nekoga kome treba pomoci i to je u svakom
slucaju za svakog od nas prioritet, a ako mozemo i nesto
vise onda bi smo mnoge stare obradovali sa kilogramom kafe
i...........
Ja imam obicaj svake godine navratiti i do naseg Merhameta,
ali nisam uspjevala nikad i nista konkretno i odredjeno
zakljuciti i odrediti kako pomoci.
Vecina koja zeli pomoci nasem Merhamet, bar ja imam takav
utisak, a mozda i nisam u pravu jer nisam dovoljno upucena,
zeli to uraditi konkretno na nacin da kupi hranu i ostale
nuzne potrepstine i odnese u Merhamet da se podijeli.
Kad se posalje novac, ne znas kome i kako i da li si pomogao
i time pomoc gubi na snazi, a smatram da je i to jedan od
razloga sto je pomoci manje nego sto bi je trebalo biti.
Ja sam za konkretnu akciju, od Kajaka svome gradu i svome
narodu.
Javite se, pisite o teskim sudbinama i slucajevima za koje
znate, pisite o dobrim ljudima u nasem gradu koji su voljni
pomoci svojim zalaganjem da pomoc stigne tamo gdje treba, da
obradujemo stare i bolesne, da mozda jos neka starica ili
nemocni starac ponovo vidi ili ponovo cuje.........eto to je
moja ideja i moj prijedlog za fond:

         SRCEM KAJAKA SVOME GRADU I SVOM NARODU

Pozdravljam vas.

Jedna je Gara!!

BRAVO,do suza ganut,


Opolcer Zlatko

Lice godine ima danas rodjendan


       Sretan rodjendan Garo 


     Tvoja Azra

Jedna je Gara!!

BRAVO,do suza ganut,


Opolcer Zlatko

Lice godine ima danas rodjendan


       Sretan rodjendan Garo 


     Tvoja Azra

Hvala Azra,

tvoja Gara je rodjena sad vec davne 1958 1. februara u
jednoj hladnoj zimskoj noci pa valjda zato ne voli zimu.
Ja sam vise za ljeto na Vrbasu.
Pozdrav i vidimo se na Vrbaskim susretima.

Lice godine ima danas rodjendan


       Sretan rodjendan Garo 


     Tvoja Azra

Hvala Azra,

tvoja Gara je rodjena sad vec davne 1958 1. februara u
jednoj hladnoj zimskoj noci pa valjda zato ne voli zimu.
Ja sam vise za ljeto na Vrbasu.
Pozdrav i vidimo se na Vrbaskim susretima.

Sretan rodjendan ljepoto!

Hvala Azra,

tvoja Gara je rodjena sad vec davne 1958 1. februara u
jednoj hladnoj zimskoj noci pa valjda zato ne voli zimu.
Ja sam vise za ljeto na Vrbasu.
Pozdrav i vidimo se na Vrbaskim susretima.

Sretan rodjendan ljepoto!

sretan rodjendan ja sam mialilaa da je kasnije uhuhuh

Sretan rodjendan ljepoto!

sretan rodjendan ja sam mialilaa da je kasnije uhuhuh

Pozdravljam Zenu velikog srca i nisam iznenadena ovom njenom
humanom akcijom jer to je ONA. Veliko mi je zadovoljstvo sto
je poznajem i svaki nas susret dozivim kao vrucu cokoladu;
slatko i toplo sto ti dusu razgali i veliku energiju
da....Ovom prilikom saljem veliki pozdrav mojoj simpatiji i
njenoj porodici.Draga Garo sigurna sam da cemo citati o tebi
i u godinama koje dolaze.

S postovanjem   Amela Filipovic

sretan rodjendan ja sam mialilaa da je kasnije uhuhuh

Pozdravljam Zenu velikog srca i nisam iznenadena ovom njenom
humanom akcijom jer to je ONA. Veliko mi je zadovoljstvo sto
je poznajem i svaki nas susret dozivim kao vrucu cokoladu;
slatko i toplo sto ti dusu razgali i veliku energiju
da....Ovom prilikom saljem veliki pozdrav mojoj simpatiji i
njenoj porodici.Draga Garo sigurna sam da cemo citati o tebi
i u godinama koje dolaze.

S postovanjem   Amela Filipovic

Pa Amelice moja,

hvala ti na ovako lijepim rijecima, nadam se da se vidimo
oko uskrsa u nasem Borosu (Svedska).
Pozdravi svog dilbera Kajzera, djecu poljubi.
Valjda nece biti snijega u aprilu, ova zima bas
razvuuuuuukla, nikad kraja.

Tvoja Gara