""TEMA RASPOLOZENJA""

   

 Lako je meni,ja imam kisobran.
 Nije me briga sto napolju pada kisa,svako radi svoj posao.
 Ona svoj,ja cu svoj.
 Knjizara:
 Kako bi bilo,da kupim,pravo naliv pero?
 Cuh za izreku,auto,zena i naliv preo se nikom ne
posudjuju.
 Najvjerovatnije,da se ne i ostetilo.
 Interesuje mene,sada kako ja pisem,ono pravo.
 Kakav je moj rukopis?Sjecam li ga se?
 Ponesto,ispisem rukom,neki recept,ali vise stampanim
slovima,s obzirom da sam praktikovala u srednjoj tehnicko
pismo i na poslu.
 Cujem i da se na prstima pojavljuju takozvana"izlizanost
jagodica prstiju"od kojih stradaju osobe koje puno salju
poruke,mobilima,i koji kucaju po tastaturi.

 List bijelog papira,koverta i marka za inostanstvo.
 Sad cu ja da sjednem i napise pismo.
 Na onaj fini klasicni nacin.
 Prijateljica iz djetinjsvta,i sa facebooka,dala mi je kucnu
adresu u Kanadi.
 Na moje insistiranje.
 Meni u stvari treba avionska koverta,tako smo to zvali.
 Moracu da pitam u posti.
 Pomislice zena,da sam jedna o rijetkih,koja nema internet,
ili koja je nepismena.
 Taman posla.Nije me briga sta ce misliti.
 Ponjecu u postu,i naliv pero,ako sto zatreba da
dopisem,onaj papir o preporucnom pismu.
 Mogu samo da zamislim facu sluzbenice.
 Mogu samo da zamislim postara,koji jos uz reklamne novine
nosi i pismo.
 Porudicu se da pisem sto ljepse.
 Moram da vratim sebi neke otete vrijednosti,ovim napretkom
tehnologije.
  Koliko sam ono godina ucila da pisem pisanim
slovima.....citavih dvanaest godina,e nece to pasti u
vodu,ne.
 U pismu cu priloziti i jednu sliku.
 Kao nekada.
 I jednu zvaku,plocastu,fore radi.
 Nek bar to bude kao nekada.
 Nije mene briga sto je danas padala kisa,citav dan.
 Ja sam namjerno,otvorila prozor i oprala staklo.
 Namjerno.
 Zasto:
 Nek kisa radi svoj posao,a ja cu svoj.
 
 Ova tema,nema dilema.
 Ovo je tema raspolozenja.........i prenesite nam svoje
dobre vibracije.

      Srdacno,vama,vasa,neispavana@hotmail.com 
  

Ma lako je tebi.Mogu i ja otvoriti prozor kad kisa pada ali
jos samo par dana,jer....kad dodje snijeg necu moci ni
garazu otvoriti.Srecom rade grtalice pa ce da prokrce put
postaru koji sav u cudu uz reklame nosi i pismo i to
avionsko(ma garant ga vidi prvi put).

Draga Azra!(Eto tako nazivam drage ljude koji sire
ljubav).Samo zaboravila si da stavis i jednu prelijepu
salvetu i da nalijepis sto vise raznih marki jer mozda neka
od prijateljicinh prijateljica sakuplja salvete ili marke,il
mozda ona licno.Eh kad dodje ta salvete ili marka pa kad je
jos iz inozemstva ma prelijepo... Lijepa davna vremena al se
vrate cesto bar u sjecanjima,ma njih nam niko ne moze
uzeti,a i tvoje pokusaje prizivanja tih lijepih vremena

Negdje u oktobru stigla mi obavijest da sam dobila paket iz
Danske.....pa kad ga otvorih ne malo se iznenadih, Azra
stavila pismo na strikani zuti sal, neobicno, ali posebno
drago.
Slova, onako nekako malo kao "neispavana", ali pisana (ne
stampana tehnicka) i to na dvije strane. Razmisljala sam o
pismu, drzala ga danima na stolu gdje obicno pijem kafu i
malo malo pogledam, sadrzaj vec znam napamet.
Sad me ovo Azrino pisanje navelo da razmisljam kad sam u
stvari zadnji put, prije ovog "neispavanog pisma" uopste i
dobila pismo.
Dobila sam cestitku sa pismom zadnji put 01. februara na
rodjendan kad mi, kao i uvijek moja prijateljica Mira iz
Banjaluke posalje po neki lijep stih i puno lijepih rijeci
koje me bas zateku, jer nisam uvijek sigurna koliko ih tako
posebne zasluzujem.
Da su te iste rijeci drage osobe stigle eletronski davno bi
vec nestale bez traga, jer ko jos skuplja i ispisuje pisma
sa e-mail adrese? Nemaju ta pisma ni duse ni imena i sta god
u njima pisalo nekako su bezlicna.
A ovako brizno skupljam sva njena pisma ispisana predivnim
rukopisom, dosljednim nje takve kakva mi jeste od naseg
najranijeg djetinjsta, od nase zajednicke klupe od prvog
osnovne.........Koja je to dragocijenost, kao neka draga
fotografija iz djetinjstva koja negdje u neku dugu zimsku
noc, odnekud dodje medju prste pa se gleda dugo i
sjetno.......
I ja sam svojoj prijateljici pisala kad sam joj slala paket
za Novu godinu i samu sebe iznenadila kao tesko pisem, ruzna
nepravilna slova kao kod neispisanog rukopisa....i mislila
sam o tome.
Cak sam na kraju svog dugog i ni malo lijepog pisma, naravno
izgledom a ne sadrzajem, prijateljici i napisala da mi ne
zamjeri na rukopisu.
Ni pomislila nisam da joj pisem elektronski jer bi time
umanjila onu ljepotu i snagu pisma cije stranice ruka drage
osobe brizno ispisuje.
Cuva i ona sva moja pisma.
Jedne prilike mi je darovala teku recepata ispisanih njenom
rukom, nekadasnjih starih dobrih, a danas gotovo
zaboravljenih jela.
Natjeracu se da jednom bas zasjednem i prepisem svoju teku
recepata jos iz Banjaluke koja je sva raskupusana, a izmedju
skoro svakog lista novi recepti, naravno isprintani sa neke
internet stranice sa slicicom u boji. Sad kad sam procitala
Azrino javljanje znam da cu svaki put, kad god otvorim teku
recepata, vidjeti kako to dvoje u stvari bas i ne ide
zajedno.
Draga Azra, hvala ti na lijepom pismu i toplom zutom salu.
Pozdrav mojoj Banjaluci.

Refika

Draga Refika,evo ja odlucih da Ti napisem ovo pismo i ako se
ne znamo.Naime,ja sam davno 7otih poznavao jednu Refiku
pa....                                                      
                                                            
Zivjela je u D.Mitrova prako puta stanice milicije,imala
je stariju sestru Fadilu medicinska sestra koja je pomalo
pisala poeziju.....i tako,draga Refika,zivot pun
gubitaka!!!Izgubismo se....besrajno bih volio da znam nesto
o "mojoj" Refiki,ali...pa eto ja ugledah Tvoje pismo,Tvoje
ime i pozelih da ovo napisem..Zelim Ti svako
dobro....Huka92.

    Azra-neispavana svaka ti cast uvijek
    me iznenadis pozitivno sa novitetima,
    da nema tebe ova bi stranica bila pusta,
    
    Samo naprijed.

Dragi Hasane,
hvala na lijepom pismu. Nikako da u sjecanje prizovem jos
neku Refiku iz svog djetinjstva iako sam odrasla u Kaporovoj
i sigurno sa "tvojom" Refikom isla u osnovnu skolu Esad
Midzic.
Mora da je starija ili nesto mladja generacija inace bih je
negdje iz svojih sjecanja odmah "iskopala".
Neko se sigurno sjeca Refike iz Danka Mitrova pa ce nam se
javiti.
Mozda i ti uskoro dobijes neko lijepo pismo satkano od
uspomena iz najljepseg djetinjstva, naseg banjaluckog.
A sad cu zamisliti da je ova tipka "POSALJI" preko naseg
Sehe pa do Tebe, bijeli golub pismonosa koji ce ti jos danas
na prozor donijeti ovo pismo sa postanskom markicom dalekog
sjevera.

Pozdrav svim mojim Banjalucanima ma gdje mi bili.

Refika

 Pored mene i Refike,ne propada nista,a kamo li tema.
 Nerko,meni dodjes razgeldnicu iz St.Luisa,neces se tek vako
izvuci.

 Refika,pismo koje si ti dobila ja sam napisala stojeci,a ne
spavajuci,znas da mi uvijek gori pod nogama,hajd Azra
ovo,hajd Azra ono.A sal je napravljen u boji BOZE-koju Ermin
vazda nosi,i ti.

Jes sad skontala?

A stavno,bio jednom jedan postar.Medju ulicama u kojima je
dijelio pisma,i penzije,bila i moja ulica.
Zvao se je Vojislav.
Bio je nizi,i imao male brkove.I nosio uniformu postara.
Dugo je on bio postar u mojoj ulici,i svi smo ga poznavali,i
svi ga pozdraljali.
Narocito,mi djeca,smo voljeli kad se pojavi postar,
Uvijek je to bilo u 11 sati prijepodne.
Ljeti smo mi,nudili naseg postara,tresnjama.
I u cije god je dvoriste svratio,i donjeo pismo,nudi li smo
ga sokom od ruzica,ili vodom.
I da malo odmori.
Mi smo djeca,trazili i razglednice,i nosili umjesto
postara,tamo daleko,skroz u Ustanicki put.
Kad god je nas Bakir dobivao pisma,mi smo to njemu
nosili,jer smo svakako isli gor da se igramo.
Bilo je gore musmula.
Bilo je nesto i safrana.
I oraha.
I ljesnika.
I odozgo vidjela se ,ihaj,cijela Banjaluka.
Kad sam ja poodrasla,pitam ja cesto postara:Imali pismo?
A on kaze,nema danasdoce sutra.
Ja upitam sutra.
A on kaze meni,nema,al pozdravio te usmeno.
Cika Vojoslav,nas postar,posljednje ljeto,nosio je vazda
maramicu,i brisao znoj.
Nedugo poslije toga,umro je.
Sahranjen je na Novom groblju,i svi su iz nase ulice stariji
otisli na sahranu.
Tata mi je rekao,da je bilo jako puno ljudi,na sahrani.
I u ulici je nekako bilo mirno,izgubili smo jedno zaista
drago bice.
I dugo je vremena trebalo da prihvatimo novog postara.
Tek smo onako,pozdravljali ga i uzimali pisma.
Ako ih je bilo.
Novi postar imao je motor,i odnosio u brdo pisma.
Sjecas se ti Ljiljo,naseg postara?

 Pored mene i Refike,ne propada nista,a kamo li tema.
 Nerko,meni dodjes razgeldnicu iz St.Luisa,neces se tek vako
izvuci.

 Refika,pismo koje si ti dobila ja sam napisala stojeci,a ne
spavajuci,znas da mi uvijek gori pod nogama,hajd Azra
ovo,hajd Azra ono.A sal je napravljen u boji BOZE-koju Ermin
vazda nosi,i ti.

Jes sad skontala?

A stavno,bio jednom jedan postar.Medju ulicama u kojima je
dijelio pisma,i penzije,bila i moja ulica.
Zvao se je Vojislav.
Bio je nizi,i imao male brkove.I nosio uniformu postara.
Dugo je on bio postar u mojoj ulici,i svi smo ga poznavali,i
svi ga pozdraljali.
Narocito,mi djeca,smo voljeli kad se pojavi postar,
Uvijek je to bilo u 11 sati prijepodne.
Ljeti smo mi,nudili naseg postara,tresnjama.
I u cije god je dvoriste svratio,i donjeo pismo,nudi li smo
ga sokom od ruzica,ili vodom.
I da malo odmori.
Mi smo djeca,trazili i razglednice,i nosili umjesto
postara,tamo daleko,skroz u Ustanicki put.
Kad god je nas Bakir dobivao pisma,mi smo to njemu
nosili,jer smo svakako isli gor da se igramo.
Bilo je gore musmula.
Bilo je nesto i safrana.
I oraha.
I ljesnika.
I odozgo vidjela se ,ihaj,cijela Banjaluka.
Kad sam ja poodrasla,pitam ja cesto postara:Imali pismo?
A on kaze,nema danasdoce sutra.
Ja upitam sutra.
A on kaze meni,nema,al pozdravio te usmeno.
Cika Vojoslav,nas postar,posljednje ljeto,nosio je vazda
maramicu,i brisao znoj.
Nedugo poslije toga,umro je.
Sahranjen je na Novom groblju,i svi su iz nase ulice stariji
otisli na sahranu.
Tata mi je rekao,da je bilo jako puno ljudi,na sahrani.
I u ulici je nekako bilo mirno,izgubili smo jedno zaista
drago bice.
I dugo je vremena trebalo da prihvatimo novog postara.
Tek smo onako,pozdravljali ga i uzimali pisma.
Ako ih je bilo.
Novi postar imao je motor,i odnosio u brdo pisma.
Sjecas se ti Ljiljo,naseg postara?

  Nasoj Azrici...

...Vidim ja moram i ja ovde koju napisati pa makar sa ovim
digitalnim pismom rukopisom od nula i jedinica (jadna mi
majka)..tema je pomalo religiozna a ja sam vajik bio vjernik
takve dzamije, sinagoge ili crkve.
Azra pise pod uglom od devedeset stepeni pravo u temu i nema
rikoshiranja i odbijanja vec najkracem putem "u glavu" i
nemas sta da mislis sta je pisac htijeo da tim kaze. Nema to
kod nje, nemas ti da brojis zice u vracenom kisobranu ili da
sumnjas jel bio mozda u medjuvremenu koriscen ili da gledas
to sa nekakog bezobraznog nedobog aspekta, a opet nije da se
nevidi, ljudska toplina i prirodna sklonost ko vjecni usud
da se volimo i da zavridjujemo jedni druge. Inace kako bi
insan ko insan drugacije opstao...
Pisi jer nas urecujes kad se u tebi prepoznamo i u tvojim
cetvrtastim masinskim slovima i neboj se jos se niko nije na
njima porezao...
  Neka tebe Azra,moja neispavan, neka mog Tobe, neka Merse,
Ahmeta i Grofa.....neka nas da malo razdrmamo ove sive
oblacine i kisne dosadne jesenje dane. Kratke a noci duge ko
godine.. 
.............voli vas gero

Dobro, dobro "uporna".....skontala sam.
Znaci sal koji si mi poslala nije zuti nego u boji SUKRIJINE
BOZE.
Natjerala si me da moj novi danski sal pogledam ponovo i sad
mi nekako ispade da je danju boje BOZE, pristajem,
priznajem, ali mi je nocu nekako vise kao Enesov spricer sa
vise limunade..ha,ha.
Neka tebe nama, bas si nam se raspisala, ma rukopis ti kao
da vezes ili keras, a ne strikas, a i ne kukas vise da si
"neispavana".
Sad si nekako malo vise "prznica" pa me natjera da ti ovako
moram priznati da sam skontala boju, a da ne bude ni po
tvome ni po mome naka bude krem-zuta.
Pozdravlja te Refika sa salom boje Sukrijine boze.
To mu nekako dodje kao izvorno banjalucka boja.
A sljedeci ce valjda biti boje Vrbasa, samo molim te, pazi
da bude one boje prije pustanja brane i kad kise ne padaju.
Salim se malo, ne zamjeri.
Pozdravi svoju dansku raju.

Divna ti je ova prica o postaru, tako topla i draga.
Pozdrav od Alme

Ja nemam riječi....tako si me dirnula ....al nekako
pozitivno tužno...priča o poštaru.....predivno. Pozdrav Azri
od Hane:)))

    Specijalno za AZRICU-neispavanu.
    Za tebe saljem specijalnu knjigu
    o Saint Louisu samo posalji na moj
    Email svoju adresu.
    Mnogo pozdrava iz Saint Louisa.

Prica je za desetku.Ako je Azra-neispavana cura na slici u
zadnjem albumu 004 DA SE VOLI NEISPAVANO onda je ja znam. Ne
licno ali sam je vidjala stalno u gradu.

Biste li i vi meni napisali pricu kao ja vama?

Do tada,evo jedne za ......raspolozenje


Govorili stari ljudi,da ne valja sam za stolom biti.Te se ja
ujutru odvucam,do komsinice,skoro u pidjami,i nekako
provucem izmedju zgrada.
Ne zvonim joj,na vrata jer,me vec vidi na prozoru,uz koji
ona veoma cesto sjedi.
Ne znam ja bas sta je njoj,al svi mislimo,isto,da nas zna
zasmijati,i kad ne prica nesto smijesno.
Ima ona,kafe,svakakve,sve poredano,ovako-neskaffe,nes
kofeinfri,bosanka,turska,arapska,kapucino,sa vanilijom ili
cokoladnom,i onda ona otvori,i pita:Koju ces,molim?
Daj,onu koju ti je najlakse spremiti,ili koja se i tebi
pije.
I servira,tako meni,nama, komsinica kafu.
Od onog velikog stana,strpamo se mi u kuhinju,tu nam je
najsigurnije,kad naidje autoritet,da se primaknemo sporetu,i
pokazemo,da i uz to sto pijemo kafu,jos i mijesamo nesto za
rucak.
Dinstamo,mi zaoprave.
Cujes li ti,sta on prica?pita me?
Ne,znas da sam tvrda na usima.
Prica,iz kupatila:-Ja... jesam se proljepso!
I tako svako jutro,jest mi dodijalo.
A kako je tek njemu.
Cuj proljepsao,sta mu je.
Sto mora svako jutro,sam sebe zajebavat,nije mi jasno.
Ma,dobro s njim stoje stvari,kakvih ima.
Jel ima i gorih?
Ima,
ja znam,da je jedan zaljepio samoljepljivu tapetu preko
ogledala.
Ma sta kazes?,ne govori.
Da,da.
Ih-gleda ona kroz prozor-kakvo je ovo vrijeme,natmurilo se
Ma,snijeg oborio noge.
Cekaj,da otvorim,onoj, skupljamo se.
Koju ces ti?
Kofeinfri molim.
Koliko je to sati?,ona ce
Ma pola dvanaest.
Ja onda mislim,da je to pola sest.
A sto tako mislis.
Pa ja sam radila u kancelariji.
Jedanaest i trideset.
Evo,ti kofeinfri,i to ti je cetrdesetjedan,jes me cula.
Hej,hajd se sustavite.
Ima li sto na snizenju,danas,jestel gledale novine.
Ja nisam,odmah sam ih bacila u smece,nisam ih ni unijela.
Nisi trebala ,znas,ja volim da kod tebe pregledam
novine,znas da ja nemam reklame,odjavila sam,mrsko mi je
razvrstavat.
Kao tebi pisu,pisma,hoces reci.
Svakako,svakako.
Cetvrta zove telefonom,zazvonio,ko za spas.
Jesu,obe su ovdje,hajd i ti,da i tebe posluzim,onda da se
sve tri gubite mi s ociju,do sljedece subote,hajd.
Ti ces?
Naravno,kapucino sa vanilijom.
Imam,obicni,da malo dodam,ove drske vanilije.
Moze,isto je to.
Sta ima?
Ma,nista posebno,sve po starom,ne znam sta cu za rucak,sve
mi nekako dodijalo,ponavlja se.
Jesil ti dobila reklamne novine?
Ma,jesam,Bilka,Lidl,ma sve doslo.
Onda da svratim do tebe,da pregledam.
Ma,ja sam ti to odmah bacila u kontejner sa novinama,nema se
para,sto cu ih gledati.
A,sto ti cutis,meni ce,imas li ti te reklamne?
Ma,ne,ja sam to odmah odjavila,cim sam stan primila.
A sto?
Tako ko i ti,zbog pisma.
Pa jel i tebe zovu uvijek,u komunu,na sastanke,jel ti pisu?
Ma ne,pisu mi ljudi,mislim na prava pisma.
Daj lazes.
Ma,ne lazem,pa znas i sama da imam internet.

.."Od onog velikog stana,strpamo se mi u kuhinju,tu nam je
najsigurnije,kad naidje autoritet,da se primaknemo
sporetu,i
pokazemo,da i uz to sto pijemo kafu,jos i mijesamo nesto za
rucak..."

Savrseno !!! Poslije onih junackih prica kod komsije Lize,
pravo osvjezenje. Zato se drzim "one" - Gdje su zene, 
primakni se , a gdje su "autoriteti" , odmakni se.

Nisam Ljilja, ali se sjecam postara Voje. Hvala sto si me
podsjetila na nasseg Voju, bas sa tom maramicom.

Ima jos jedan postar, cika Sukrija...negdje je u Svedskoj.
E, cika Sukrija, visok, mrsuljav, taj je donosio i pisma bez
tacne adrese; uvijek je nalazio pravu osobu.

Jednom nam je stiglo pismo od porodicnih prijatelja, nisu se
vidjeli jedno 17 godina, i stiglo pisamce u Banja Luku, ime
i prezime na koverti, a adresa: PREKO VRBASA!

I to je cika Sukrija donijeo na pravu adresu.
Pozdrav Sukriji ako je ziv, neko ce mu prenijeti valjda.
Vesna K.

Mala Enica...

 Tek sto joj je mater zalupila vrata i pridikama i meni i
njoj, sta ne a sta da raditi i ciniti ostao sam sa maleckom
od nekih 5-6 godina sam u polumracnoj veceri dok su zvijezde
i ulicna svijetla vec kucali na prozor. Petak je i tek sam
zavrsio sa poslom i ko kad trkac istrci zadnji krug i
napokon prodje kroz cilj, ko svaki put radovao sam se toploj
kupki u prvom redu i vikedskom provodu, kad ono zvrc,
zvrrrc, drci govno od mobila. Jebo tu spravu i nista ko ona
nezna ti sjebati u trenu lijepotu iscekivanja...
Zove Ajla da nista nema od vecerasnjeg izlaska vec da odmah
idem kod nje jer mora u bolnicu, majki joj se gadno slosilo,
da malecku joj pripazim jer vec su dido i sestra joj tamo,
pa nema ko, a komsiluk nezeli bihuzuriti i dizati na sebe,
znas ono pricati a sto joj je od cega boluje pa ono pa
ovo...a zasto jos mene i ima !? 
  Nista nema mi druge i eto me ovdje sa ovom pozlacenom
curicom crnih ko ugarak ociju na vrh glave koje se vazda
kriju sejtanskih negdje ispod siski, koje ona redovno
sklanja automatskim pokretom rucice dok crta po nekoj sveski
i boji...Ucini mi se da me ignorise i neobraca paznju na
mene zadubljena u svoje vjecne crtarije a ja pomalo
razocarano, fatih se daljinskog...Kad ono hos, malo morgen
kad ti mala priceza garavih oka, podize glavicu sa poda i
podbradi se rucicama upitno me posmatrajuci....Mislis se
tako izvuci a mama mi je obecala da cemo se igrati svakakih
lijepih igrica...brzo ugasih tv, a nije nista interesantnog
bilo i skocih prozvan da se pridruzim Enici na podu ...
Znas ti nesto crtati....Znam,kako neznam ali mislim da si ti
bolja, ako nista onda sigurno u bojenju...Dobro onda, meni
je dosadilo crtanje, pa ces ti crtati a ja bojiti...Okej
onda ali dok ja budem crtao ti trebas pogoditi sta je
to,...jel vazi lutko !? Vazi ali nemoj me zvati lutkom, jer
me tako zove dido,nemoj me zvati ni zlato jer me tako zove
nana a keka me zove Enka-mudrica, a nesvidja mi se ni
princeza jer nas tako tete u vrticu zovu, a mama me zove moj
andjelcic, velika cura i Enara kad je nesto ljuta na mene,
kad sam nesto zijanila, he, he, he....Pa sta ja sad da
radim...znaci da izmislim novo ime...Hoces li mi pomoci..Ona
klimnu glavicom, zadovoljna sto me dobila za svoju
pricu...Moguli ja da probam sa imenom Suncica,
naprimjer...Eee, nemoze jer ima jedna curica samnom u grupi
koja se tako pravo zoveee...
Moze li Zvjezdana, bas mi se svidja i orginalno je...haaa,
sta mislis ?
E`nemoze ni to, ljepo je ali dugacko je i nekako veliko, a
ja sam mala, mozda kasnije kad porastem. Aaaa, moze li, sta
kazes na ime Slatkica, jel´te neko tako vec zove ??
Hmmm, he, he necu pa da me neko pojede...Smijesno je...mozda
za one male bebe, koje su pravo slatke da bi ih pojeo....
Izvini stvarno nemam vise ideja...imas li ti mozda neki
prijedlog da mi pomognes...Daj bar prvim slovcem samo
malo..Da znas da nije lako to..Vjeruj mi lut...Izvini
zaboravih se..
Ona mi zaprijeti prsticem, sretna sto me preuzela pod
svoje...
Evo pomocicu ti sa prvim slovom "L"...i da znas vise necu
!!!
Znam!!! Lena....Nije !!  Lidija !!!  Niije !! Lea, bas
lijepo i kratko..Ma nije, a, a aaa !!
Pa dobro daj mi pomozi sa jos jednim slovom, molim te samo
sa tim jos jednim slovcem nista te nekosta..
Ona stavi kaziprst na sljepocnicu ko da se misli i i najzad
klimnu glavom. Dobro drugo je "A" ! i da znas da ti vise
necu pomagati..Ti si veliki i trebao bi meni pomagati !!
Znam sad, znam ...Lana !!!...jeli to ...
Uf, jedva pogodi ..Jeste to mi se svidja i tako ces me
zvati...A jeli tebi lijepo ?
Naravno da jeste, a kako se nisam odmah sjeti, vadim se
ja....
 A znas li nacrtati mrak, ...i pogleda me sad ispitivacki. 
Neznam, stvarno neznam i nevjerujem da to iko zna na
svijetu..Cuj nacrtati mrak!
Ee, ja znam i zgrabi onaj crni flomaster i pomno polako i
detaljno oboji citav list sa njim preko svih onih crteza
meca, sloncica, beba i svasta neceg sto sam ja nacrtao...
Evo vidis, da nista nevidis, eee to ti je mrak. Ustade Ena,
prozvana Lana i podboci se rukama oko struka, vazno...
E da znas nesto cu te pitati, sto nikog nesmijem pitati a
tebe smijem jer drugar si mi ...jeli istina kad se umre da
te pojede mrak. To mi rekla jedna moja drugarica u
vrticu..Sandra joj je ime. Ne, neznam...Stvarno neznam! Ja
teskog pitanja...imas li neko lakse..
Dido kaze kad neko umre da se preselio gdje mu je bolje i
ljepse gdje ga nista ne boli, samo tamo nema telefona niti
interneta niti postara, pa se nemoze javiti....
Kako onda kad je to tako mi onda placemo za njim mesto da
nam bude drago...
Joj ovo jos teze pitanje, draga moja Lana....neznam sta da
joj dam za odgovor i htjedoh joj odgovoriti da mi placemo
sto nije i nas sa sobom poveo ali nisam siguran...kad me
spasi zvono na vratima i napokon se pojavi njena
majka...Spas u pravi trenutak koji se ogledao na mom licu
izvukao je smijesak na njenom umornom licu...
 Poslije vecere, dok je Ena pospremala se za spavanje,
priupita me Ajla: Jel te mala preveslala na svoje`...Sta si
joj morao obecati...Kako znas ?? obecao sam joj da cu je
sutra voditi u luna park a tebi reci da idemo u zoloski kud
je dido svake subote vodi kad spava kod njih, da se boji
mraka i da mora biti upaljeno svijetlo u stanu i da ce
spavati sa nama i na kraju ono glavno da ti nista o ovome
obecanju nesmijem reci !!!

 Dodji da vidis sta imam!
 Povukoh peravan na kupatilu.......
 Jao!-i sad da je uzimam,sta ti je?
 Ma,ne!Tvoj primjerak je u frizideru!
 Mila,daj je vamo,i nju!
 Ne,ne,idemo u kuhinju,pristavicu kafu,hajmo.
 Koliko si platila?
 Komad pola eura.
 Pa,sta ces sad?
 Pa nista.
 Pa ,zasto to?
 Pa,znas kako i zasto:
 Odem ja na luku,i kupim tri ribe,jednu veliku torsk,i dva
lista.
 Stavim  to  u kesu u 12 sati,oni moji prijatelji kesu u
gepek,onda odemo do vikendice,uzmeno persun,jabuke,vozamo
se,pa svratimo po pile u prodavnicu,pa u drugu prodavnicu,pa
izbacimo stari,u stan i ribu u frizider,i onda ja kod njih
na kafu,i dodjem kuci,pola cetiri.
 Istresem ribu,u sudoper,a ona,se jedna mrda.
 I ja,gledam,i jos tako par minuta...............tri i po
sata,da ona tako dise,i koliko je jos na brodu
disala............i ja nju lijepo,u malu kadu plasticnu,i
stavim joj vode,i soli krupne,nek joj bude ko u moru,i malo
nekog lista persuna,i kruha izmrvim,i ona pocela da
pliva,malo,i eto,eno je jede komadice
 ..pokazala sam je curici,kaze da je slatka,pa cemo
sutra......da je vratimo u more.
 Mislis da ce dozivjeti sutra?
 Nadam se.
 A sto je ne ulovis,i makazama,ak ne smijes ja cu. 
Ne,rekoh ti tvoja je riba u frizideru,ova ide u more.
 Pa platila,si je,opet ce je neko uloviti,drugi put.
Jao-jesi pozitivna,kazem joj,kako ne shvatas,da se ona
borila za zivot,toliko sati,da je hrabra,i da je posebana.
 Ti si posebna,ona ce meni.
Ispratim je kuci,a ona bi opet nekako u kupatilo,kaze jesi
li se predomislila.
 Reko,ne,idi kuci,ne dam ti ovu ribu.
 I sad,sve se smirilo,a ja sjedim tu na internetu,i nesto se
pitam..................da li da ostavim svjetlo u
kupatilu,da ribi bude svjetlo,ili treba li mrak.
 Ne mogu da nadjem i nikakvu iformaciju,o tome.A,kazu na
internetu sve ima.
 Sjedim ovdje i imislim,kako ne bi bilo lose,opet
dodati,litar vode,nek joj kisika svjezeg.................
  Imam i jedan kamen iz Vrbasa,davno izvadjen,pa sam joj
dodala,nek malo ima atmosfere,prirodne.
 Vjerujem da cu veceras dezurati nad ribom. 
 I da cu ujutru,da je odnesem na more.
  Ne,necu ujutru,popodne,da ne bude velika razlika,u
temperaturi vode...........
E,a na face kaze meni drug,bas ima cudnih riba,znas to po
sebi,jel..

Nemogu odoliti iskusenju da u Temi raspolozenja ne opisem
kakav dubok utisak na mene ostavlja ova prava, snijegom
bogata svedska zima. Ovoliko snijega i snjezne bljestavosti
nisam dozivio u ovih sedamnaest mojih svedskih zima. Ove
godine je snijeg obradovao sviju prije Bozica i evo jos
uvijek je cist i svjez kao da je juce pao. Cak ni ulicama ne
dozvoljava da poprime onu prljavo-smedju boju zbog
saobracaja i soli, vec cim divna bijela boja pocne poprimati
onu ruznu tamniju nijansu, on odmah pocne zasipati zemlju
nekim cudesnim bijelim prahom koji vise lici na bijelo
brasno nego na snijeg. I u roku od desetak minuta je sve
opet potpuno bijelo i osvjezeno novom zimskom ljepotom. Taj
cudesni prasak pada taman toliko da sve prekrije, a onda
stane i nekoliko dana priceka da sve ponovi iz pocetka. A
krovovi, kao u djecijim crtankama, imaju cetrdesetak
cantimetara debelu bijelu glazuru, kao najljepse marcipan
torte. 
Sume i drvece se okitili srebrenastim nakitom, kao u
Andersonovim bajkama, tako da se ja ne usudjujem citati, ili
zaspati u autobusu kojim idem na posao, jer se bojim da cu
propustiti neki detalj kojeg nikada vise u zivotu vidjeti
necu. Ljudi oko mene to i ne primjecuju, jer su zaokupljeni
dnevnim stresovima i budalestinama koje bi covjek, kada bi
uocio ovu ljepotu, mogao komotno zaboraviti i zivot bi isao
dalje svojim tokom, a budalestine zivota ce se ionako
ponavljati svaki dan. ALI OVA LJEPOTA SVEDSKE ZIME SE NE
DOZIVLJAVA TAKO CESTO U ZIVOTU. Ljudi, ja sam tako sretan da
mogu uzivati u ovim ljepotama koje nam priroda pruza, a
ljudske gluposti i stresovi mogu pricekati i na neka ruznija
vremena.

 Istkana prica o tapiseriji iz Kazamata


Imam zelju da napisem lijepu pricu,a ne znam koliko cu
uspjeti u tom.Nekad se je tesko,vjerodostojno vratiti,tako
daleko,tamo,nekad kad je pocela sam prica,a tesko se je i
sjetiti,gdje je,zaista njen pocetak.Bilo bi,lakse,kad
bi,neko,bio,tu,da mi malo pomogne,al,opet,sve spadne,na
mene,i kad ja pocnem,o tome,kazu,mi...daj,gdje moze
biti,prica,o tome,o tapiseriji?To je tek,tkanje,nesto sto
visi,i to ne prica.....
Al,ja cu pokusati,prizvacu,rijeci,mastu,istinu,i
epitete,neke stvarne likove,koji su zaista,zivjeli,u tom
vremenu,nadam se samo,da mi,nece zamjeriti,na mom
snovidjenju,a i ako,hoce,spremna,sam ja na odbranu,svoje
price,al,se opet,nadam,da nece,jer,uvijek,mislim,da je
prica,vise za druge,nego za mene.
Da nije bilo njih,ne bi bilo price,da nije mene,ne bi bila
zapisana,sve jedno s drugim,zajedno,cine,jednu,mozda sasvim
obicnu pricu,al,je ona posebno lijepa,jer je banjalucka,a
one,su sve lijepe,te,nase price.
-----------------------------------------------
 Bile su nase zime,zaista hladne,snjezne,onda.
 Pamtim dobro,snijeg osamdeset i neke,koji je zabijelio
citav grad,i dao mu svjezinu,i bijelu posteljinu,najduzu na
svijetu.
 Ulice se cinile kao veliki kretevi,sa bijelom cipkanom
posteljinom,a bradsca,kao jastuci,na njima.
 Bilo,je i veoma hladno,pa sam u potrazi,za dobrim
kaputom,izokrenula stari kaput moje majke,i od nalicja
napravila lice,a nekad valjsku stranu,zasila iznutra,i
sve,obradila,koncem boje pjeska,bodom iza igle.Vrijedilo,je
truda,takav kaput,niko nije imao,cak ni u Zagrebu,gdje se
oblacila onda "Banjaluka",nije bilo takvog.
Kako,se nije,ni htjelo,a ni smjelo,kasniti,sedam sati
uvece,te zime,bilo,je neko vrijeme,koje mi nije
odgovaralo,ali sam morala biti dovitljiva.
Reci njemu,da mi vrijeme ne odgovara,znacilo bi
objasnjenje,a ja sam od tog uvijek,bjezala,kao da se ne bih
suprostavljala,meni,sve odgovara,sto on predlozi,u
principu.
Na drugoj strani,komsinica,koja je prodavala svjeze
mlijeko,u susjednoj ulici,iznosila ga je tacno,u sedam uvece
na prozor.
Eh,slucajnosti.
I sad mene,zapalo,da donosim mlijeko,pa onda,ja trceci,do
centra,da i tamo stignem,bar onih deset minuta
zakasnjenja,sto manje,al nije to vise islo,samo nekoliko
dana.
Rekao,mi je da nije u redu sto kasnim.
Kako je bilo,i majci,i njemu,reci tesko,da
odbijem,nekog,ipak,se povjerih majci,da mi to vrijeme ,ne
odgovara,nikako.
Ona se slozila sa tim,ali za oca sam morala,imati valjan
izgovor.
Tati se,,naravno,nije moglo samo reci ...moram ja stici na
kont na vrijeme.
U gradu,nije bilo,bas nekih aranzmana.
Folklor,sam davno,napustila,a i Partizan,nije bas bio,u
zgodno vrijeme,pa sam trazila,nesto,u samom centru.
Cuh,od jednog rukometasa,da Dika Berber,drzi casove tkanja,u
Incelovom neboderu,ali da za to treba dobra veza.
Sto je bilo,najzanimljivije,kod Dike se skupljalo,u 6
uvece,do sedam uvece.
Kako,bih zainteresovana,nekako preko Abaza
Arslanagica,dobijem mjesto,na kursu tkanja,tati kazem,u sest
imam kurs,i sve krenulo kako treba.
U incelovom neboderu,jos sest djevojaka zajedno sa
mnom,sastajalo,se tkalo se pio se caj.
Od sest do sedam.
U pet do sedam,silazila sam sa kursa,i iza coska,kod sata
Triglav robne kuce,cekao me.
Ne kasnis vise,lijepo,al nisam te vidio da dolazis
ulicom,otkud izadje?
Rekoh mu,da imamo tu kurs tkanja,i da pijemo caj kod Dike.
Dika Berber,imala je veliki stan,i na stanu za
tkanje,prostrta,tapiserija,nedovrsena tad,konji sa zlatnim
uzdama,po slici Mersada Berbera.
Nekako,na kursu,dobacismo,i ja i djevojke,nekoliko
tkanja,kao simbol,nase privrzenosti,zlatnim nitima.
Dika Berber,nije bas bila tako,povjerljiva prema prstima
drugih,ali opet,kad bi negdje otisla,mi smo,oko te
tapiserije,znali,ubosti jedan dio,od nas.
Veoma,strucno,i veoma,neprimjetno,za nas pojam.
Kad sam u proljece,napustila kurs,tapiserija je jos uvijek
bila nedovrsena,i ostala rasapeta na stanu na  za tkanje,kao
dokaz,moje dovitljivosti.
I kao,dokaz da se za sve,nadje dobro rjesenje.
Cak,i ako je zaista hladno,znalo se u tom gradu,uvijek naci
mjesto,gdje se moglo,dobro skriti,u pravo vrijeme.
Kao,meni,tad,da izbjegnem,ono trcanje,kroz malu carsiju,do
centra.
Poslije nekog izvjesnog vremena,sa voljenim,odem do
Kazamata.
Na zidu,iznad separea,visila,je tapiserija Dike berber.
Ona ista iz Incelovog nebodera.
prelijepa,sa zlatnim koncima,kojim su izradjene uzde konja,a
ja nisam mogla,da se opredjelim,nisam.
Nisam ni danas dan sigurna,da li je Mersadova slika
ljepsa,ili Dikina tapiserija.
Moj prijatelj iz djetinjstva Rudo,volio sa mnom,da izadje u
grad,i kad smo odrasli.
Nadjemo se tako ponekad,i odemo,negdje sjednemo,popijemo
kaficu,i ispricamo se.
Tu kad smo,prelazili gradski most,rekoh mu,da bih voljela da
odemo u Kazamat,al on to odbi.
Rece mi,da je rodbinski,postao vezan,preko sestre,za
Kazamat,i da ne mozemo tamo,jer konobari mu nece da
naplate,pa onda ispada da se on #grebe#,a sto je jos
gore,ispada da drustvo koje zovne,zovne,samo zato sto nece
platiti,a odosmo do zanatskog.
Tako,nikad mu nisam ni rekla,nista o tapiseriji,a vec gazde
Kazamata,nisam poznavala.
Tu smo negdje,sjedeci pred Buljonija,gledali u raju,koja
prolazi tamo,vamo u potrazi za nekim,ili necim,u
pozdravljanju,i to proljece,pamtim,po lijepom
vremenu,lijepim nijansama,koje su banjalucanke nosile na
sebi.
Nijeanse plavih boja,sve,jedno,po jedno:
Setland maice na kopcanje,pa marama,pa suknje,kaisevi,sve
plavo,plavo,kao,nebo,boja azuro...
Tako,nekako uvece,kad smo otisli,do Kajaka,sve mi se cini,da
pamtim i danas dan,kao je kod vratnica baste stajala 
Meri(koja nikad nije voljela pjesmu:Zvali su je Krvava
Meri)
Ja(koja nikad nije voljela pjesmu :Kad neko rece Azra je
nevjerna)
Moj prijatelj Keserovic,iz skolske klupe
Aco,iz Slavise Vajnera Cice
Zdravko,iz Novice Cerovica
istvanic Silvana,kojoj je to bila zadnja godina,sa
djevojackim prezimneom,i moja Draga,Amira Hodjic.
Perica Zlatko,kojem nikad nisam znala sta mu je ime sta
prezime
I ona Tina Tarner,sto je iznad Sehine glave pokazivala
noge,na televizoru,da skoro vise ni jedna djevojka,u samom
Kajaku,nije imala sanse pored nje.
Od Svemirove kose,nekad mi se cinilo,da zaista ide lijepa
djevojka,samo sto su to njegova ramena brzo,objasnjavala,a
Smiljcica se pozdravljala,jos odonda kad smo izabrali moju
matursku haljinu,zajedno.
Fotograf Kovacevic,je nosio svoj fotoaparat,a Ognjen
neizbjezan cvijet,koji je vijek cuvao,a mi se samo iz
proikrajka,pitale,kojoj ce pripasti veceras,cvijet
Ognjenovog snovidjenja.
Ljilja,je uvijek bila u zurbi,i na putu za Tilt,a ja sam
nesto pricala sa Damirom.
Edo,je,tog proljeca,u sedam sati cekao neku drugu.
Poslije rata,svratila sam jedne godine,u Kazamat.
tapiserije nije bilo,i ja sam nekako,bez
povjerenja,presla,do terase do Vrbasa.
I sjedila,tek,nekoliko minuta.
I podigla drustvo,i otisli smo na neko drugo mjesto.
Meni,se nekako nikako nije to mjesto,doimalo"to"mjesto,bez
tapiserije.
Kako,je sama Zumreta Kreso,i sestra mog prijatelja
Rude,upitah je na face sta je bilo sa tapiserijom iz
Kazamata.
Zlatko je brzo odgovorio,na sigurnom,je,brat je to odnijeo
sa sobom.
Eto.
Negdje visi tapiserija sa konjima Mersada Berbera,radjena
rukom Dike Berber.
Ona ista tapiserija,koju ste gledali,svaku noc,kad ste bili
sa drustvom u Kazamatu.
Nekako kad sam cula tu vijest,da je tapiserija
prezivjela,cini mi se da je jedan dio mene,isto
prezivio,zajedno s njom.
I jedan dio,vas,nadam se.
Ima na toj tapiseriji,vasih bezbroj pogleda,koja je ona
skrila u svoje tkanje.
Mi smo zaista postojali.

tapiserije.
jednom svega izasao pijan sa Graskom i to nisam ni zamjetio.
prica je dojmljiva na period lakoce i ljepote zivljenja kao
vremeplov koji sve oslika, samo pisi 

Ivica Balic

evo nove sitnice. Nije o proslosti, a nije ni da nije.
 Idem jutros na posao, a ono nekakvo neobicno jutro. Nije
toplo,a nije ni hladno,samo jedan stepen iznad nule.Nebo
svijetlo a oblacno. Kazem ti sve nesto  neobicno. 
 Izlazim iz dvorista na ulicu. Kao uvijek, polako.
Razmisljam o neobicnom jutru. Gledajuci tako na ulicu
zakacim pogledom I parking preko puta nase kuce. Siv
parking, siva auta od prekomjerne soli i samo nekoliko ljudi
sto  zure prema ulazu. Malo dalje, ugledam njih nekoliko sto
idu zajedno prema ulazu. Neobicno.
 Ovdje niko nikog ne ceka na putu od parkinga do ulaza. Svi
zure, neko jer kasni a neko jer je tako citav zivot jurio,
uvijek sam. Ni na mom parkingu, u firmi, niko ne ide
zajedno, nema cekanja. 
Pogled na onih nekoliko osoba na parkingu me vrati u onaj
drugi zivot. Eto sjecanja opet – jedva malo zaboravis, a ona
opet provire odnekud. ...Sjecam se kako smo mi cekale jedna
drugu pa zureci prema fabrici prepricamo sve sto je bilo na
TV, pa malo o djeci, onda malo o rucku, pa posao..hiljadu
tema. Unutar kapije – pazeci da ne zakasnimo pristizemo i
druge. 
...Sjecas li se Drage. Smijulji se i  ceka da bi, kako je
znao reci, samo nama i nikom vise ispricao najnoviji vic.
Naravno, isprica ga i sljedecem ko naidje. Ne znam zasto mi
on prvi pade na pamet. Mozda zbog nasmijane face i uvijek
spremnih viceva. Jedan vic pa drugi, treci. Nasmije nas i
uljepsa jutro. 
Zbog ovog sjecanja sto tako nenadano dodje, bilo i meni ovo
neobicno jutro neobicno lijepo, iako nema vise ni Drage,  ni
fabrike, a ni nas - tamo gdje smo trebale biti.

        Zatvori oci i zamisli:
            onim gradim,u isto vrijeme
             hodim ja,i hodis ti
          
       Godspodskom bljeste fenjeri
       prepricavas posljednji Dzuzin vic
       i pitas dal me treba kuci pratit
       u ovo gluho doba,jel
       ima ljudi svakavih

      Rekla bih ti sad:
      
     Ma,svacega smo se bez veze bojali

     Tu,iza coska,kroz zanatski
     napravi se brzi djir
     i od svih njih

      ja samo tebe vidim,i samo tebe gledam
      jedini

      Zatvori oci i zamisli:
 
      Sretnemo se negdje,nekad
      ja i ti
      i poslije
      i
      nakon svega
      bi pitali tek samo
      a tako vazno
      tek:kako si?

      a,ja bih zatvorila oci,i prosaptala:

      ma,svacega smo se bez veze bojali  

 
       
 

e draga Neispavana, da ja znam ovako pisati ne bih spavala
nikako, samo bih pisala i pisala. 
Sjecas li se one knjizice od Duska Radovica 'Olovka pise
srcem'? Ti imas olovke za sva nasa srca. Zato, ne cekaj da
se drugi javljaju, pisi za sve nas sto ne znamo.

Ima vas bo,i Vas koji bolje  pisete od mene,sam ne
ustrucavate............svak ima svoj stil,i sve je to
individualno..............hvala za komentar,Emira.Moracu
poslusati

Ovaj komentar gore DRAGA MOJA PRIJATELJICE,NE ZNAM KO JE
PISAO,SVIDJA MI SE..............I NE ZNAM ZASTO MI SE NE
JAVITE NA IMAIL,KAD SE VEC ZNAMO..Mogu da
nagadjam,ali.........Snjezana,Mira.......Zumreta.......

Sta se dogadja sa Neispavanom...nema je poodavnooooo.
A ja svaki dan kad vidim kisobrane pomisljam na Neispavanu
kako nas spoji tim 
kisobranom. Jednim, samo jednim kisobranom, bas kao karika
na lancu.

Kako bi bilo da sastavimo sve kisobrane sa onim zakrivljenim
ruckama, da ih lijepo 
poredamo po nekoj kanafi i tako po cijelom svijetu...
pozdrav svim kisobranima sa 8 i 16 zica, pa onim malim
kisobrancicima, pa onim velikim, 
drustvenim kisobranima, pa onim golf kisobranima, pa onim
kisobranima u svim duginim 
bojama...
Ronhil kisobran (slomio se od vjetra, ali je uspomena na
nekog???? I ne znam mu lice! 
Mislio je na mene jednom...gdje je sada, je li ziv, pozdrav

        Jedna prica iz Gospodske ulice


  Zima je ,govore od davnina,godisnje doba,za sabur,i za
smiraj.Covjek,bar tad ima vremena,da se posveti sebi,vise
nego prirodi.Zavuce se u svoj topli kutak,i prede,kao
macka.
Proljece,kad pocne,ljudi bivaju zivlji,i raspolozeniji,ali
isto tako,i umorniji.narocito oni,koji su podlozni
alergijama,i promjenama,vremenskim.Kostobolja,i
reuma............
Zimi,meni noista ne fali,ako imam grijanje,meni samo nek je
toplo.
Proljece,vec,volim,da docekam,ali isto tako ono me
razbehara,nekako,me vraca u nasa proljeca,koja su posve bila
razlicita od ovog.
Ovdje tako malo ima behara,tek neke vocke,probeharaju,ili
tamo,daleko na plantazama,koje uopste nisu dostupne obicnom
covjeku,na oko.
I,tako kad dodje proljece,i kad se vrijeme proljepsava,i
sunce,kad proviri,ako bi me neko pitao,kako pamtim,nasa
proljeca,ja bih uvijek sasvim jasno znala odgovor:
   Po jednom djecaku

Moj amidza stanovao,je na brdascetu,i ja sam cesto,odlazila
da se igram sa mojim amidzicima,skoro svakodnevno.Prije
njegove kuce,na deset metar,stajala je veoma velika kuca,ali
nedovrsena,samo gornji sprat je bio sa prozorima,i vratima,i
krov.Nekako se doimalo,da je neko poceo da gradi,ali da bas
nije imao sredstava da je zavrsi.Onako,sam se pitala,a cemu
ta potreba?Mogli su da naprave manju,kucu,a da je svu
zavrse.
Nisam bas,nekog tu ni sretala,niti sam pitala,cije,je,ali
sam s lijepa vremana,znala da vidim,manu djecu u dvoristu,sa
zenom.
Nije se bas doimalo,da su bili,toliko finansijski,dobro,za
tako veliku kucu,al nisam nikog nista pitala.
Bilo bi to zaista nepristojno.
Tako,skoro,nekih desetak godina,stajala je kuca,uvijek
otvorena dole,pokriven gornji sprat.
Ja malo narasla,i pocela da se zabavljam,i da setam po
Gospotskoj.

 Ciklame,ciklame,kupite ciklame

 Nosio,je on,korpu sa ciklamam,i smijao se prilazeci
parovima.
 
 Koliko je buketic
 Pet dinara
 Jesu ti skupe,al daj jedne

 Izvadi djecak,ciklame,i momak,plati,i dade ih curi,a ona
nako vesela.

  Nekako sam,sebi,par puta,slusajuci ono Koliko kosta,rekla
da ako ikad budem imala momka,i ako upita koliko kostaju
ciklame,da cu ga odmah ostaviti,bez obzira na sve drugo.

  Ciklame,ciklame,kupite ciklame

  Daj jedne za moju djevojku,onaj moj ce
  Evo,pruzi djecak ciklame
  Koliko dugujem
  (Super,ovaj ima sanse,pomislih,ne moram ga ostavljat)
  Nista
  Kako nista
  Tako,fino,nista,za nju su djabe ciklame,eto........i
pobjeze

  Drugu noc...........opet tako
  
Kaze meni momak,da to nesto nije u redu,sto dobijam ciklame
besplatno,odnosno sto on nece da naplati,pa me upita za
misljenje.
Ja kazem njemu,da pojma nemam sto nece da naplati,i sto
govori da su za mene djabe.

 Jedanput,se zaustavimo,kraj njega,i opet tako

  Za nju djabe
 Kako djabe,svima naplacujes,sta ti je,sto djebe
  Pa eto,tako,ja nju znam,i ja nju volim
  I pobjeze........

 Momak i ja se zaustavimo u Zanatskom, on trazi
objasnjenje, ja kazem da ne znam, a i da je previse
ljubomoran, da je on tek djecak...ali momak mi skrenu
paznju da imam jako upadljive oci, a ja njemu da ne mislim 
da ih mijenjam.

U dvoristu, metuci svoju avliju, zastanem, nako
zamisljeno, gledajuci u ves koji se mahao na
vjetru...tako da me je mati opomenula, da mi drska od
metle, dira neki dio plahte...al, ja ostavim metlu i
udjem u kucu, sjednem i gledam u one ciklame u casi.
Prebrojim ciklame, 14 komada.
Sidjem dole i nadjem brata na fudbalu.
Kazi mi gdje ima nabrati ciklama?
Pa, sto to pitas?
Nako...
Ne moze nako sestro.
De mi reci, gdje ih ima nabrat, pa cu ti reci sto pitam.
Pa na Sehitlucima!
Auuuuuuu...
E,sad reci sto pitas?
Pa znaci, onaj djecak sto prodaje ciklame......
A Samir, pa da, Samir to bere na Sehitlucima i prodaje po
gradu!
Znam, al ko je Samir, mom momku nece da naplati ciklame, zato
sto su za mene dzabe, otkud on mene zna?
Ma daj, pa Samir stanuje na cosku, prije amidze, ona nedovrsena
kuca...
A,je li?
Jeste!
Aha......sad mi je malo jasnije, rekoh bratu.
Odem gore uz brdo, prema amidji, gdje bas nisam dugo
prosla, ona ista kuca, izgledala malo bolje, dobila prozore i
vrata na donjem dijelu, al u dvoristu nema nikog.
Uvece u gradu, kazem momku, da cemo sutra na izlet, da ponese
sendvice.
Odvedem ga skroz na Tekiju.
On, nekako zbunjen, nikako ne konta, a ja njemu cijelim putem
pricam, kad se popnemo na Tekiju, da ima jedna atrakcija, da cu
mu pokazati.
Gore, sa Tekije, pokazem mu na kucu.
On se pita, sto mu pokazujem kucu.
Pa, eto, tu kucu gradi Samir, prodavajuci ciklame po
Gospodskoj, a ti ljubomoran.
Nego,da se dogovorimo.
Mene Samir voli kao komsinicu i ja sam za njega
velikaraja, on mene voli i postuje, ja dijete skoro i ne
znam, brat mi je rekao........a ja i ti, kad Samir krene prema
nama, ima da idemo u stranu, jer ostaje bez jednih
ciklama, koje on moze da proda.
Jesmo li se dogovorili? Jesmo.
Poslije nekog izvjesnog vremena, Samir ide od opstine, a ja i
dragi bjez u prvi haustor, prema zanatskom.
I tako uvijek.
Pamticu uvijek, april po neslanim salama i mom rodjendanu i
vatrometu, al pravo proljece za mene pocinjalo je tih
godina i uvijek cu ga pamtiti po onom djecaku Samiru, koji je
nosio korpu punu ciklama, svjezih, mirisnih i neke prokleto
proklete lijepe boje ...

Draga Neispavana,

Sretan Ti rodjendan (sa zakasnjenjem)...
Izvini, takav je April: kise, vjetar, sunce, vulkani i
vulkanska lava, zemljotresi...i dobra 
sjecanja, kako za Neispavanu, tako i za nas koji citamo.

Ziva i zdrava bila, a svaki dan zadovoljna (hajde, spavaj
ponekad...)
Voli Te (po Banjalucki)


Raza

Hvala Razo,po banjalucki,na iskrenim cestkama,za moj
rodjendan

       


              Prevara i kljukusa

   (Ljubavni roman u nastavcima,bez zavrsetka........)


 Prvi dio.......Lingispir


 Vjerovatno,je prica,pocela davno prije,nego  je pocela da
se pise,i ispisuje,skoro cak i tacno da je,ali mjesto njenog
pocetka,ostace nejasno.Mozda je pocela,negdje,u prvim
kupanjima,u tihama planinske rijeke,studene i smaragno
zelene,nad kojom su se naginjale vrbe,kao da su zeljele,da
otplove nekud s njom.
U,sakrivenim zidinima tvrdjave,preko travnjaka,i ispod
kapija,stizalo,se do ljulja,i klackalica,dok je jedna od
klackalica,bila,sjedjeljka sa dvije klupe,nasuprot jedna
drugoj,koja se ravnomjerno klatila,pri skladnom
naginjaju,naprijed,petama.
Malo,dalje od klackalice,bio,je tunel,zagradjen
resetkom,obrastao ruzama puzavicama,koje su zanosno,osvajale
suplji prostor i ispred i iza supljine,stvarajuci mrezu od
trnja,listova,i ruza crvenih boja,koje su stremile,ka
suncu,i nebu,i koje su svojom ljepotom,skrivale i
umanjivale,svaku istorijsku,jezivu pomisao,na davnu upotrebu
 tunela. 
Kastel,medju svojim zidinama,izgledao,je zivopisno igraliste
sa djecom,koja su cuvana,od starijih,koji su nesto uvijek
razgovarali,a jednim okom budno pratili pokrete i igru
djece.
U gradu,je tih dana,bio postavljen lingispir,sa razlicitim
konjicima,koji se vrtio u krug,a,pojedinacno svaki
konjic,kretao se dole gore.
Voznja,na lingispiru trajala,je tek par minuta,a za svaku
voznju,kupovala se karta pojedinacno.
Roditelji,oko lingospira,jedva su cekali,da djeca sidju,sa
njega,u njihov zagrljaj,iako su,u svakom prolazu,mahali
djeci radosno,gledajuci i mahajuci,im
odajno,skrivajuci,mudro,zabrinustost.
Mozda prica pocinje,i negdje drugdje,daleko od lingispira,na
cetverotockovnim rosulama,na finom asfaltu,koji nije imao
rupe,i koji je pravio,sto manje trenja,da
bi,djevojcice,mogle,tu,da pokusaju,da naprave neku
izvedbu,tadasnjeg popularnog klizackog para Irine i
Aleksandra Zajceva,al za samu pricu to nije ni vazno.
Vazno da je pocela:
Gospodin Branko bio je,sretno ozenjen covjek neobicno
simpaticnom zenom,koja je imala pjegavo lice,i narandjasto
kosu,i koja je cesto,odlazila sama  do
prodavnice,usput,pozdravljajuci,novi komsiluk,koji ju je
oslovljavao ne sa imenom nego sa "Mlada".
Branko,je radio,kao instruktor voznje,u Auto-skoli,izledao
veoma,uredno i markantno,i bio je u srednjim
godinama.Njegovo,pak,odijelo,uredno,skupo,i kravata,odavao
je vise,utisak,da je zaposlen,u nekoj vaznoj ustanovi,pa su
djevojcice,u komsiluku,sticale utisak,da je cak na nekom
polazaju.
One,su,igrajuci se,mijenjajuci,cekajuci na red,sa jednim
rosulama,uvijek,bile na ulici,jedna na rosulama,s druge
dvije su cekale,na red.Kad bi cika Branko prolazio,one bi
rekle naglas da se dobro cuje"Dobar dan",jer je cika
Branko,jedini u ulici,imao kravatu,i takvo odijelo.
Cika Branko i njegova zena,nikad nisu bili predmet
ogovaranja,ni traca,i o tim ljudima,se skoro,u svijetu,djece
komsijske nista nije znalo,osim njihovog,osobnog
dozivljaja:vazni,i znacajni ljudi,godpoda.
Njih dvoje,su uvijek prolazili,pjesice,zajedno ili
posebno,iako su imali automobil.
Kako su rosule,vec bile odlozene,negdje na tavanu,jedne od
tri prijateljica,a lingispir davno odselio,iz
grada,sticao,se dojam,da sve nekako pocinje,i da mnoge 
stvari u zivotu,imaju neki krug,i da idu tom putanjom.
-------
On,se poceo,da zali,kako mu je dosadilo,da uvijek moli
oca,da mu posudi auto,da bi nju,bezbjedno odvezao kuci,kasno
uvece,i da ne bi bilo lose,da jedan dio,svog djeparca,odvoji
za polaganje vozackog ispita,i ona poce da razmislja,o
prijedlogu svog momka,ne misleci,ni trenutka,na to,kao na
neko prebacivanje,nego kao na stvarnu
potrebu,danasnjice,koja je zvucala,da bi skoro svako trebao
da zna da vozi automobil.
-Ne vjerujem da bih trebala da vozim auto-rece ona
pocinjajuci diskusiju
-Zasto to,mislis?upitao je on-dok je tako kraj
nje,hodao,prema njenoj kuci
-Pa,ti vozis,zar to nije dovoljno?-upitala,je
-Nije,ako ti polozis,mozda ce tebi tvoji kupiti auto,pa vise
necu morati,moliti oca za njegovo,a ja ko zna kad cu ga
kupiti-odgovori on spremno
-Mozda si u pravu,upisacu uskoro tu auto-skolu i poceti na
predavanja-rece ona,oprastajuci se njim,kraj dvorisne
kapije.
On jos u odlasku,okrenu se i rece joj:- Znao sam da ces me
poslusati,vidimo se sutra na starom mjestu,u isto vrijeme.
Kako su predavanja,o kojim se je raspitivala,pocinjala u 6
uvece,a zavrsavala,u sedam,ona obavijesti momka,da pocinje
na predavanje u srijedu,a on joj rece,da ce u sedam doci,po
nju u auto skolu.
Ljetna,noc,bila je topla,bez daska vjetra,pa,ona odluci,da
tek obuce maicu kratkih rukava,i krenu na predavanje.
Kroz prozor auto skole,vidjeli su se setaci,koji su
prolazili pored lutkarskog pozorista,prema gradu.
Ona odslusa predavanje,i krenu prema izlazu,preko poligona
za polaganje,sredinom,i na sredini poligona,ugleda komsiju
Branka,koji joj je isao u susret.
S lijeve strane pored ograde,njen momak,stajao,je uz
mrezastu ogradu.
Ona primjeti,da joj je vruce,vise nego sto bi to
trebalo,zaista i bit.
Neki znoj,iznenada,je obli,poznavajuci,ljubomornu stranu
svog momka,koji ju je cesto znao,pokazivati,nenadano,i
koja,ju je vec mnogo puta,neprijatno iznenadila.

nastavice se

Izgleda da je nasa Neispavana zaspala da se konacno jednom i
ona naspava. Cekam  a nikad docekati nastavak...
Sretno pisanje, a ako te je uhvatilo proljece, neka je.
Uzivaj. Bice vremena i za pisanje. Pozdrav Neispavanoj i
planeti

cekaj malo Emira, dok Neispavana smiri onog svog
ljubomorka.
cekam i ja,
bice pisanja, a mozda je virus uletio u kompjuter?

 Kako,je bilo,nemoguce zaobici komsiju Branka,sto bi
ona,najradje uradila,ne zbog njega samog,nego zbog ispada
ljubomore,svog momka,ona pozdravi tiho:
 Dobro vece
 Dobro vece,otkud ti ovdje,trazis nekog ili pohadjas
skolu-pozdravi Branko
 Upisala sam vozacku,odgovori ona
 A,je li?A znas,li ti da cika Branko,ovdje radi kao
instruktor voznje?
 Ne,nisam znala-odgovori,ona,tiho,odgonetajuci tajnu,iz
djetinjstva,zasto je cika Branko nosio kravatu
 Tvoji,mi nisu rekli,nista da si upisala skolu,za
vozacku-rece cika Branko
 Znam,da nisu-rece ona
 Izvinite-ona jos pridoda-,ali ja stvarno zurim,i
krenu,prema izlazu,iz dvorista auto skole
Ona je krajem oka,istovremeno,posmatrala svog momka,koji se
vec kretao u pravcu prema njoj,pa ona,da ga
preduhitri,pozuri,prema njemu
Cika Branko,stajao je malo iznenadjen,tako brzo,prekunitim
razgovorom,i produzi,dalje,prema ulazu,u zgradu skole,i
nestade.

Momak,onako,malo uzrujan,stade ispred nje.
 
Njegovih imponzanrnih 188 visine,iznad nje,nadvilo se na
nju

 Je li?-rece on,da te pitam nesto;mogu?-rece on,dok su se
njegove oci mijenjale,cak u sivu,cak u plavu
nijansu,obicno,kad je bio ljut
Pitaj-rece ona
Ja ili vozacka?jel mozes izabrati?
Ti-naravno,odgovori ona,i krenu,pored njega,polako,prema
gradu.
On,obradovan,odgovorom,opet zastade,u sumnji,brzine,i
odlucnosti njenog odgovora,i zastade:
 Kazi,mi molim te,kako si prvi dan,na
predavanjima,uspjela,da se zblizis sa instruktorom?
Pa,komsija mi je-odgovori ona
On,onako,sav u sumnji,krenu pored nje,rece da se to moze
provjeriti,sto ce i uciniti.
Ona mu rece i broj kuce,gdje covjek stanuje,da ne bi morao
pitati druge.
Drustvo se skupljalo,polako,oko klupe,u Aleji JNA.
Njen momak,cijelo vrijeme,drazao je svoju ruku preko njenog
ramena,skoro cvrsto,da mu kao negdje ne pobjegne,a ona,je
iako,voljeci ga,osjecala da se bas mnogo tereta navalilo na
njena mala ramena.
Ipak,nije se moglo,ni naprijed ni nazad.
Momak,je postojao,u njenom zivotu,vec preko godine,za vezu
se znalo,i bila je sasvim normalna,osim,sto je on zaista
pokazivao,neku vrstu ljubomore koja ju je cak plasila.
I nije joj znala,razlog.
Te veceri,kad ju je ispratio kuci,oko deset
uvece,uz,ulicu,pjeske,prosli su cika Branko,i njegova
zena,ruku pod ruku,upucujuci,im pozdrav.
On,se blago nasloni na njen,obraz,i rece.
Oprosti,vidi stvarno ti je komsija,vidimo,se sutra uvece u
sedam,na starom,mjestu.
Otisao,je on,tako,niz ulicu,a ona,je polako,zatvarala,kapiju
svog dvorista,razmisljajuci,i o ljubomori svog momka,i o
svojoj osjetljivoj naravi,koja ce doci,do izrazaja,vec
sutra.
Sledeci,dan koji,je osvanuo,preljepo suncan,skoro da se
zapoceo u dvoristu.
Za okruglim,stolom,koji je bio napravljen,od drvenog
koluta,na koji su se motali elektricni kablovi,sjedila je
mati.
Kafa,na tacni od rosfajta,i secerdanluk,i pored fildzana,za
kafu,mala posuda za mlijeko.
Iznad stola,prostirala,se razgranata vinova loza,koja je
stitila od sunca,i na kojoj,su visili nedozreli,grozdovi
grodza mirisljavke.
Ona,da preduhitri,sva pitanja koja su mogla da je
stignu,zapoce razgovor
Stvarno,gdje radi,onaj cika Branko,jel u opstini?
Ne-rece mati,on radi u auto skoli,kao instruktor voznje
A,jeli,pa nisi mi to nikad rekla,rece ona
Nisam,ali,nisi me ni pitala,odgovori joj mati
Osim,tog,ti nikada nisi,ni spomenula,da si zainteresovana,da
polazes,i da vozis auto,kako znam,ti se drzis svog poni
bicikla.
I,idi,u kucu,i donesi,mi molim te,keks karat,doci ce mi
zene,na kafu,napomenu joj majka.
Ona,ustade,poslusno,i donese keks,i rece majci,da ide do
prijateljice.
Kod koje-upita je mati
Pa idem,gore,do Enise-na Tabake
Kad,je vec bila na ogradi,mati joj rece:
Enisa ce se sigurno obradovati,ti otkako hodas sa onim
momkom,nisi ni jedanput bila ni kod koje kolegice,samo s
njim,hodas i mjeris put,a pitala bi se ja da li bi on,tako
svojim kolegama,okrenuo ledja,dobaci joj mati.
Ona niz ulicu,poce da razmislja:
Majka,mi je u pravu,samo s njim,sve kolegice i
prijatlejice,sam zapostavila,zbog njega,izlazimo u njegovo
drustvo,sve njegovo,ali,prati me svaku noc kuci,uvijek je sa
mnom,nemam prigovora,i volim ga,ali samo ova njegova
ljubomora,kad se ne bi ovako odrazavala,kad ne bi
uvlacio,potpuno neduzne ljude u to sve,i kad bi prestao,da
pokazuje,to nepovjerenje prema njoj,koje ona,nije ni
znala,odakle,potice.
Ona,proseta po carsiji,razgledajuci,malo izloge,i krenu
preko gradskog mosta,kraj elekro-fakuleta,namjeravajuci da
zaista ode na Tabake.
Medjutim,ona se predomisli,i skrenu preko zelenog mosta
kuci.
Enisu,vec nije vidjela od srednje skole,i mozda i nije kod
kuce,sto je ne bi ni iznenadilo,ali da slusa
prigovaranja,zbog nedolazenja,ne bi mogla podnijeti,jer bi
Enisa zaista bla u pravu,a dan joj nije bio za primanje
kritika.
Ona kad je stupila u dvoriste,majka je,s prozora,odmah pozva
u kucu.
Sine-kakva je zabuna u pitanju,komsija Branko,koji je malo
prije prosao,upita me,da li smo ti mi sugerisali,da ides u
auto skolu,ili si sama?
A kako,znam,sama si,i rece,mi da te je vidio sinoc,a ti
jutros pitas mene,gdje on radi,sta je u pitanju?_upita
majka
Pa,ja sam juce bila na predavanjima,htjela sam da polazem
vozcki,odnosno,momak,je htio da polazem-odgovori ona
I?
Pa,nista srela sam cika Branka,i pozdarvila,sam se..a onaj
moj,je krenuo tako ljuto,znam,ja njega,pa mi je
rekao:Vozacka ili ja?
A,sta si ti rekla
Pa,on-naravno-majko
Mati,gleda u nju i rec:?
Sta je po srijedi
Majko-on,je zaista previse ljubomoran,na svakog ko me
pogleda,a tek progovori
Majka,rece,da ne bi trebala,da se zabavlja,sa tako
ljubomornom osobom
Mozda,i ne bih,majko,ali on je moj momak,ima vec duze,i osim
tog,on je meni vazniji,od te vozacke,koja je opet bila
njegova ideja.
Radi sta hoces,ali ja da sam na tvom jmjestu,ne bih mu dala
za pravo-rece majka.
Od tog dana,ona se trudila,da izbjegne cika Branka,skoro
uvijek,ali joj to jedan dan nije poslo za rukom.
Dobar dan-rece Branko
Dobar dan-pozdravi ona
Ne vidjam vas u auto skoli
Odustala sam od tog,bilo je to za mene jako tesko-rece ona
Kako znam,zavrsila si skolu,sa dobrim uspjehom,i vazis za
pametnu curu-rece Branko
Skola je nesto drugo,a vozacki je nesto drugo,rece
ona,odustala sam od tog
Cika Branko,odlazio je niz ulicu,a njeni obrazi poceli su da
se crvene.
Od stida,i od laganja.
Obadva osjecaja,mrzila je istovremeno.
To vece,njen momak,odvezao je kuci,u automobilu,pricajuci
pricu,kako su zene,slabi vozaci,u principu,i da imaju
slabije reflekse,a ona je cutala.
Cutnja se uvijek,doimala njemu,kao neki znak odobravanja,i
bio je jako zadovoljan,i raspolozen.
Cutnja,za nju,predstavljala,je neku dozu,ironije,kojom se
ona u sebi branila,od reakcija,koje je najmanje zeljela.
Cutnja,koja je odavala,dobro odgojenu djevojku,koja nije
prigovarala,uvijek se nekako useljavala u nju,kao
rezultat,nekog pomirenja sa tim,da je vec i dosta sto je on
ljubomoran,i k tome jos kad bi ona,to diskutovala,mozda bi
se samo pogorsalo,njegovo osjecanje.
Kad je legla u krevet,i zagledala se u plafon svoje
djevojacke sobe,osjeti neki misir sigurnosti,u svojoj sobi.
Pomisli,da je lijepo,i dobro,sto se ljudi prvo zabavljaju,pa
tek,onda idu u brak,i zive zajedno pod istim krovom,u istom
krevetu.
Istovremeno,ona se obradova,i sutrasenjem,sastanku,sa svojim
momkom,koji je uvijek,kao i ona dolazio tacno u sedam,na
staro mjesto
...............nastavice se

Draga Azra, sta se dogadja?
Jeste da pises o onome sto je proslo, ali, kao da pises o
onome sto sam licno iskusila, o 
skrivenoj ljubomori! 
Boze kad se sjetim kako sam mu samo vjerovala, ja mene
budale! 
Ali sta se moze, mala carsija, malo se pricalo oko vaznih
stvari, a kad je bilo samara i 
slicno, niko nista. Ni rodjena nana, babo, dajdza...tetak,
tetka, ama nitko nije smio nista 
znati, cuti i trpi...dok ne prekipi.

de se malo javi.
jeste da je suncano, cvijece cvjeta, proljece treba uzivati,
ali de odvoji malo vremena...

 Ljeto,je uvijek,u njenom kraju,bilo jarko toplo,da je preko
dana,asfalt skoro lebdio,od vrucine.Komsiluk,se
uvijek,snalazio,jako dobro,po vrucinama,ustajao ujutru
rano,i kupovao osnovne namirnice,sto prije to bolje
vracao,se kuci,da ih ne uhvati vrucina,na ulici.
Iako,je bilo,jako puno drveca,u avlijama kuca,malo,koje da
je bacalo sjenu na ulicu.
Ispred njene kuce,preko puta,bilo je drvo drace,u ciju su se
hladovinu,znali,skloniti ljudi,i odmarati,na trenutak.
I,njena breza,zasadjena u samom cosku avlije,bacala,je
preveliku,sjenu na asvalt,i pruzala divan hlad.
Preko dana,ulica,je uvijek,bila,skoro pusta,jer su po
vrucinana,ljudi i djeca,odlazili,na obliznju travnatu
plazu,uz Vrbas.
Dani,su prolazili ljeti brzo,uz aktivnosti,koje je lijepo
vrijeme pruzalo.
Dole,na cosku ulice,bilo je posebno mirno,bar se njoj
doimalo tako.
Kuca,njene komsinice,kao,da je bila,zacutala.
Uvece,kako,je ko isao,uz ulicu,sretao je jednog zbunjenog
momka,koji,je do tada pratio djevojku kuci.
Do,tada;dok ga ona nije ostavila.
Njena majka,rece,da pokupi ves sa stirika,da ne bi uzalud
pregorijevao na ljetnom suncu,i gubio njeznost i da se
tkanina,bolje,ocuva,kao i sam miris.
Bohor,se sirio avlijom.
Ona,sjede,da poslozi,opran ves pod hladnu sjenu vinove
loze,koja,se mnozila,list,preko lista,i doimao,kao najdeblji
barsunski prekrivac.
Motajuci ves,istovremeno ga ravnajuci ga rukom,ona
poce,pazljivo,razgovor s majkom,oprezno.
Majko,sta se dole prica?
Gdje sine?
Pa,oko,Nerkine kuce
Au,pusti to sine
Sto majko,zanima me,sta se prica?
Ah,prica se,nije bas dobro
Majko,sta svijet,prica,o curi?
Ma,nista
Majko,daj,reci,ja znam,da ti ne pricas,ali komsinice,koje
dolaze,sigurno,kazu koju,o njoj,de mi reci sta se prica
A,sto,te to sine interesuje?
Pa,nako,majko,juce sretnem njenog momka,malo,sam s njim
popricala,znas,nosi u ruci,da ne vjerujes ocima,onu tablu,iz
trinaeske autobusa,sto pise na njoj 13Budjak-Sehitluci
Pitam ga,otkud mu,to,i rece mi da mu je poklonio sofer
autobusa.
Onda,ga pitam,a sto ce ti to,i rece,mi,eto tim sam busom
Nerku pratio kuci,pa da je imam za uspomenu.............
Majko,sta se prica?
Pa,eto,sine,prica,se da cura,bas nije kako treba
kako,to,majko,njoj nista ne fali,ona je dobra cura
Jeste sine dobra,sam je ostavila momka
Pa,mozda,ga vise ne voli,ili mozda ima neke probleme sa
njim
Ah-rece majka,kao da sa drugim nece imati,sine,ne ostavlja
se momak,tek tako
Pa,isli su dugo,skoro tri godine
Dobro,majko,a sta stvarno svijet prica,za nju,ove
zene,vidim,da kad prodju kraj kuce,nesto uvijek mrmljaju
Pa,eto,sine,vise nije ona na dobrom glasu
Kako,to,majko,mislis,nije na dobrom glasu?
Daj,molim,te,kako ti ne razumijes neke starri,pitas za
svijet,sta svijet prica,a sta svijet zna pricati,nego po
svom vaktu i zemanu,kako je prije bilo,ostalo,im,da znas,kad
cura ostavi momka,to je veliki zulum,i prica,se da trazi
boljeg,da joj nije  valjao,i da ne pricam svasta
Majko,a sta se prica za momka,kad ostavi curu,po tom vaktu i
zemanu
Majka,rece_Pa.znas,sine,kad cura ostavi momka,onda s
njom,nije nesto u redu,kazu da je nezasita,i da bi
promijenila,a kad momak,ostavi curu,kaze se da je ona
jadnica,i gleda se neka druga prilika za nju
Majko ti hoces da kazes..........
Jeste bas tako,skoro,da je rospija,kad ti tako moram reci,a
kad momak ostavi curu,jadnica je i svi je zale,a ovu prvu
svi optuzuju
Jeli,mala,a sto ti to mene pitas
Ma,nako,majko.........
Ona ponese smotan ves sa sobom,odlozi ga na brzinu,spremi se
za grada,i podje na sasatanak sa svojim momkom.
On predlozi,da odu kod njega,kuci,i da malo,gledaju
televiziju,sto ona rado prihvati.
Njegova majka,otvori vrata,sirom,i osmjehnu se isto tako
sirokim osmjehom,na nju.
Njegova majka,imala,je prelijepe oci,bila njoj jako draga
zena,i bila je veoma dobra domacica,kuharica,a sto je
najvaznije,jako pristupacna zena,za razgovor.
Majka,iz kuhinje,donese tanjir sa prelijepom kljukusom,koju
je ona voljela.
Ostatak veceri,proveli su njih dvoje,sjedeci na balkonu,i
ona,iako,je bila naviknuta,na avliju,ipak sebi priznade,da
je lijepo i tiu na balkonu.
Ljetna noc,puna toplote,al i nekog tajanstvenog mirisa,i
muzike zrikavaca,i sama zaljubljenost,doprinosila,je njenom
lijepom osjecaju pripadanja.
U tom,vise,sto je on vec svakako,kao i svako vece pravatio
kuci.
Kad su isli,gore prema,njenoj kuci,ona ispod oka,pogleda na
Nerkin prozore,trazeci,bar neki dio svjetlosti,koji bi mogao
da nesto otkrije.
Ali,ne,njoj se kuca doimala,kao izdvojena od drugih,kao na
nekom posebnom mjestu,iako,je stajala,tik uz druge kuce u
komsiluku.
Tako,jej se doimalao,posebno,mozda zbog tog sto je prica,o
Nerki bila posebna,i potpuNo pogresna,ali isto tako koja je
jedina,koja se pricala medju svijetom.
NJEN,momak,ode niz ulicu a ona polako,udje u kucu.
Navuce na brzinu,svoju ljetnu spavacicu,i pokri se
plahtom,preko lica.
Lezuci tako,pocela je ona da razmislja,o Nerki,koja je
ostavila momka.
Znaci,zakljuci ona gledajuci,u plafon,da je profesorica
knjizevnosti imala potpuno pravo,do je govorila:
-Zapamtite,djeco,Hasanaginica,je neprevazidjeno djelo
bosanskohercegovacke knjizevnosti
Koliko,je vremena proslo,pomisli,a uvijek isto,zensko,ko
zensko,uvijek krivo,ili rospija,ili jadnica,zalosnica,kakva
sva imena,nece izmisliti,i pricati,i uvijek
osudjivati,bas,nekako,biti zensko,uvijek,potesko,pomisli
ona.
Ona jos pred spavanje pomisli,da kad bi birala,sud mahale,i
carsije,prije da bi izabrala:jadnica,pa odluci na brzinu,da
je to blaza solucija,za njenu prirodu.
I zaspa,sa mislju:
Kako god covjek,zivio,svoj zivot,sam za sebe,ipak malo,mora
da zivi,i s drugima,i da vodi racuna,i o tudjim
osjecajima,makar bili mahalusanski.
Kao,i sve sto postoji,uzme svoj harac i danak,pa i
mahala,bar u rijecima.

Danas, nedjelja 20 juni, slavi se dan oceva...

dragi tate, djede i ostali ocevi, sretan vam vas Dan zena! 

(dozvolise mame da i tate mogu zvanicno slaviti jedan dan, a
ne samo nezvanicno 364 dana u godini)

Draga Neispavana,
Lijepu pricu si napisala, ali nije pod Tvojom temom
"Raspolozenja".

Kliknula si kod Tobe...

Draga Azra, odusevila me ona prica o mlinu za cofi !!! Tako
me prenese, nedje..... A imamo i mi jedan stari, zuti
kupljen davno na Kujundziluku. Eno ga na regalu, u dnevnoj.
Stoji vazda samo kao ukras, pa i ne znam kako melje. 
Da, lijepa prica... o mlinu.
Srdacno te pozdravljam,g

             POTRAGA ZA NAUSNICAMA
    
 (autenticna prica iz neobjavljenog romana LJUBAVNIK)


 Lala nije banjalucanka, nit je skolovana,pa se cesto sretala
u kratkoj aleji,pored groblja Komolvelta,koje neminovno
moras preci do prve prodavnice u malom danskom selu,u
drustvu sa mladom kcerkom,kojoj je pravila pratnju i po
bijela dana.
Lalo moja,ja njoj se cesto obratim,sto si vazda s kcerkom,a
ona meni kaze,moja Azra ima ona velike sise,pa je pazim od
momaka.Cura nako,jest povelik broj,al ja kazem Lali,pa ovdje
u nasem gradu nema vise ni penzionera Lalo,moja,koji ljetuju
po Spaniji,da je pogledaju,a omladnina studira,ih,po
Kopenhagenu,il Orhusu.
A voljela sam ja cut ponesto od Lale,neskolovana jest,i kaze
ona meni,ja cu nju odvest u jedno vece selo,ima tamo momaka
iz mog sela i udat.
Nako,ja samilosno,kazem Lali,moja Lalo,sta ces to radit,ima
sada internet,ta djeca,a bogami i stariji,znaju nac,seb
kontakte,kaze Lala meni.........e,nije se rodio taj,koga je
ta kutija usrecila.
Udade Lala kci uzivo jedanput,i onda jos jedanput uzivo,i
skrasila se Lala ko punica.
Svratim kod doktora,koji me rece,da moja zelja da nosim
dijamante u bijelom zlatu,nije ostvariva jer imam alergiju,i
da nausnice za koje sam dala citavu ustedjevinu vratim i
uzmem novac.
Tako i bi.
Kako sam imala alergiju na bijelo zlato,zuto ne
volim,pocenem da trazim nausnice,koje su lagane,lijepe,po
mom ukusu,nenametljive i jednostavne,al opet posebne,da ih
ima malo ko,i postavih previse zahtjeva sebi,sta ce mi to
visiti na usima.Jededan od njih je i bio,da se moze u njima
spavat,a da ne zuljaju,ne bude,jer ujutru zaista nemam
vremena da ih stavljam,zureci,svojim poslom.
Moja najbolja prijateljica,i njena,kci,cesto iz sela,odu do
Kopenhagena,a i do Dubrovnika,odakle,su po nekom napisanom
pravilu,svaki put donosile na poklon razne
nausnice,stavljajuci mi ih na usi,trazeci moj osmijeh
zadovoljstva da su potrefile moju zelju,od filigranskog
srebra,malih,vecih,halki,il nekih zvjezdica,nijedne od njih
ne osjecah kao "moje na sebi",
Na putovanju za Svedsku,mijenjah voz u Kopenhagenu,pa se
jednom prilikom popnem uz stepenice,i lutajuc halom naidjem
na butik Cavany i zapazim crne duguljaste nausnice,sa blagim
crvenim tackastim preljevom,koje su mogle se upotrebljavat u
svakidasnjim prilikama,a i uz crnu svecaniju haljinu,ak bude
kakve prilike za nju,u neimastini drutvene pasivnosti u
Skandinaviji.Udjem,i kupim,dva para crnih nausnica,u
pozamasnoj vrijednosti od 100eura,za bizuteriju.
Jedne stavih u usi,druge za Jasninu kci,na poklon,i sjednem
u voz,preko mosta za Svedsku,gdje ostadoh u gostima par dana
kod njega.
Povratak iz Svedske uvjek je bio nekako sporiji,kad se
vracas,al nausnice koje su se pogravale na mojim
usima,nekako su mi skoro cinile drustvo,osjecala sma ih na
sebi zaista kao dio mene,i voljela sma ih.
Denisa obradovana nausnicama,rece da joj je zaista drago da
se mogu naci i lagane nausnice,a i bogate,na svoj nacin,bez
materijala.Preljev na njima,cinio ih je krasnim,tek tanki
sloj laka,i ona ih stavi na tanku stanglu sa ostalim
nausnicama,a stangla je bila dugacka bar pola metra,zajedno
sa kartom.Volim da poklanjam,rece,al ove cu zaista ostaviti
sebi,i mnogo ti hvala na poklonu,doda mi.
Ja onako,rekoh joj iskreno,da su po mom ukusu,a kako mi je
poklanajala,i trudila se da nadje za mene vec godinama
neke,da ako joj se moje svide,nema potrebe da pozajmljjemo
vec,da imamo iste.
Ostale nausnice,padose u sjenu skroz,i zabacih kutiju,a
nesto podijelih u prolazu,a nove nausnice zadrazah,na sebi,i
skidah ih ponekad,na mjesto ispod ogledala u kupatilu.
Kod snajederice uvijek guzva,nas se oko deset nekad
skupi,jedna plete,jedna pravi kafu,druga treca,dodaje,a ja
sjednem za masinu,i prepravljam jako skupu garderobu,vec
ugojenim damama sa hormonima.Tako vec dvadeset godina,kroz
kucu prolazilo se i naravno,islo se i u kupatilo,da nikom
nije naumpalo,da ni one sa dijamantima uzme,niti sta iz moje
kuce.Nikad nista nije nestalo,niti bilo pomjereno,a kamoli
ukradeno.
Onaj moj u godinama,a ja nako sportska,nabacih na sebe vise
ne znam kakvih dodataka,u potrazi za njegovim ocaravanjem,od
stikli,do skupocvjenih carapa,i suknjica koje se vrte same
od sebe,kad se kreces,i te nausnice,na putu kristih,do
njega,ili kuci,a u krevetu,sam znala ih zamijenit za
izuzetno izazovne,sjajne,i teske,te jednom prilikom,ostanu
nausnice kod mog voljenog u krevetu,i ja se sva zblanih,kad
sjedoh u voz za nazad,jer se osjecah nekako usamljena,te
moja ruka,podje prema uhu,i skoro da skocih u kupeu voza,sva
iznenadjena.Smirih se za tren,upozorena neznanjem danaca i
sveda u mom prisustvu,koji su dam gledali u mene,ko u tek
pristiglu,sa mojim uzvikom"uh",a i znajucu da su ostale kod
njega.
Odlozim torbu,upalim skype,da se javim da sam dosla,i
obratim mu paznju,da nadje nausnice,sto on obeca.Uvece,na
skupeu,kad spomenuh nausnice,on kaze da je nasao.Pokazujuci
neke na ekranu,koje u zivotu vidjela nisam,rekoh samo da to
nisu moje nausnicene pitajuc ga ni cije bi mogle biti.Pokaza
mi neke okrugle velike aluminijske halke,koje ja ne bih ni
pogledala u izlogu,nit na kome na ulici,te
neraspolozno,zavrsih s njim ostatak razgovora,o sasvim
obicnim stvarima,jos uvijek trazeci da se naviknem na dane
koje predstoje bez njega,a ciji momenti tek pocinju,do
ponovnog sustreta.
Nekom igrom slucaja,jos jedne nausnice,poklon moje rahmetli
majke,zelene,pozlacene ostadose pri pocetku veze u
krevetu,moje najdraze,al one su se vec,s vremena na vrijeme
nalazile,ili u mom neseseru,ili novacninku,ili tasni,kako
vec dvije godine,skidam i stavljam nausnice,dok  dan nisu
zaista nestale.Hana,kci moje prijateljice,mudra,lijepa,
napravi par slika digitalnom,i jednu sa mnom i mojim
momkom,i uhvati i nausnice na meni.Kako je ona bila zista
polijena,i cudna u tome,da slika s tim izrazom lica,gledah u
njene oci povjerljivo.Bez rijeci,sutra ona mene zovne na
kafu,i dade mi fotografiju,koju je uradila,na papiru,kao
vjerodostojnu.
Hana,rekoh,joj,hvala ti za apoklon,nismo uradili slika ima
desetak godina,sve je to po internetu,sto si trosila novac
za to?
Ona svoji ljepim ocima mene pogleda,i rece,neka ti
fotografije,trebace ti,stavi je u novcanik.
Poslusah Hanu,iako je duplo od mene mladja,al ona bi na to
rekla,ma sitacije se ipak ne mijenjaju,svi prozivimo
isto,svi se zaljubljujemo,vrijeme ide,al isto tako i odnosi
sa sobom,koda i ide i ceka te.
Dada dodje da pozajmi nausnice,i rekoh joj da ih vise
nemam,al da vidi kod Denise,da joj pozajmi njene,medjutim
Denisa je odbi,jer je rekla,da ih nece pozajmjivati,da imaju
svoju vrijednost,ali da moze pozajmiti sve ostale,i ona
izabra neke srebrene.Svrati do mene pitajuc kako to da su
moje nestale,da nista nisam izgubila do sada.
Uzmem fotografiju,i stavim na skype,te se moj momak,javi
uvec,stalozen i miran,prigovarajuc za moju prifil
sliku,govoreci,kako je skupe privatan,i kako im odrasle
sinove,na njemu,i ja skinem fotografiju,ko fole,u znak
solidarnosti.
Momak ode na ljeto u Banjaluku,i zafrljaca sa nekom starijom
trebom,praveci joj papire,za Svedsku,  a ja odem u
Kopenhagen,i popnem se opet do butika,i zateknem bijele iste
nusnice,upitam za crne,kazu nece ih vise dobivati,i kupi dva
para bijelih istih,jedne sebi,a jedni Denisi.Predam
Denisinoj majci poklon,jer ona radi,ali kad nadjemo za koji
mjesec vremena,da se nadjemo,premda zivimo haustor do
haustora,nekako ce vec Denisa,i sama shvatiit,da zelim
crne.Ne da bi ih opet stavila na usi,da se igraju,vec ce  se
susret dvije koje imaju iste nausnice na sebi.
Upalim Facebook,i pogledam opet sliku profila na skype,i
stavim Haninu fotografiju,na face naslovnicu sliku
nausnica.
Naumpade meni opet Lala,kak ide alejom,goverec,da ta kutija
nikom nije srece donijela,al da je Lala tu,ja bih joj zaista
rekla,da nije,i da je u pravu,al da ne moze ni iza slova
sakriti kakav je ko,pa eto ti ga na!

SNOVI  SU  LIJEPI  ALI  I  POMALO  TUZNI