""Banjalucke uspomene""

   

Uspomene su nesto sto nam niko nemoze oduzeti, nesto sto nas
prati do kraja zivota, nesto sto u mnogome pomaze da idemo
dalje, nesto sto nam pomaze da ne izgubimo kompas zivota,
nesto sto ucrtava stazu naseg zivota. Uspomene su sve to i
jos mnogo vise...
Ja moje uspomene dijelim na cetiri perioda: 1. Djetinjstvo i
mladalacko doba, 2. Zrelost do 1991. godine, 3. Mracno doba
u periodu od 1991. do 1993. godine i 4. Nastavak zivota u
progonstvu.
Sve uspomene su u stvari dobro iskustvo ako ih covjek
iskoristi da u nastavku zivota ne ponavlja greske i
iskoristi steceno iskustvo za bolju buducnost. 
Ovog puta cu opisati jednu uspomenu iz ranog djetinjstva.
Zima se one davne godine pokazala u svome "najboljem"
svjetlu: 20 stepeni ispod nule, snijeg do koljena, a u kuci
toplo kao u sauni. Aka (samo tako smo oslovljavali naseg
tatu) nam je obecao napraviti "rodle" (tako smo mi tada
nazivali zeljezne sanke) i mi smo nestrpljivo cekali da on
dodje sa posla. Kad je dosao imali smo sta vidjeti. "Rodle"
su bile ogromne, napravljene od zeljeznih cijevi (2 cola), a
na njima je moglo istovremeno sjediti najmanje sestero, a
vjerovatno i osmero djece.
Koje li radosti kada mi sa tim sankama odemo na Secerevo
brdo i sankamo se po cijeli dan. Meni ni dan danas nije
jasno kako smo mi to sve izdrzavali: penji se gore na brdo,
spustaj se u velikoj brzini niz brdo i tako po cijeli dan.
Nisam siguran, ali moguce ja da smo po koji put preskocili
rucak i kuci dosli tek pred vece, mokri i promrzli. A sutra
sve iz pocetka. 
Te "rodle" su izdrzale cijelo nase djetinjstvo, a bogami i
jedan dio mladosti.
Ovog puta toliko...
Pozdrav od Ahmeta.

Samo napomena,da se ne zaboravi:
pirus pala,igra indijanaca i kauboja,abarecka
abartucke,ganja (zmura),
uvijek atraktivni fudbal i turniri u MAHALAMA,pucanje sa
konzervama sa karabitom,kradje voca kod komsija,iiiiiiii jos

Ako je gospodin Ahmet K. slucajno prije rata bio predsjednik
Opstinskog (Osnovnog) suda u Banjaluci, onda mi je izuzetno
drago da se javio na ovaj forum i da je ziv i zdrav. A ako
kojim slucajem i nije rijec o doticnom gospodinu,srdacno
pozdravljam autora gore navedenog teksta.

Mozda se malo otvorim,pa podjem izbacivati dzokere iz ruku.
Reko`i nemam nekog spurijusa u zadnje vrijeme za forum
cafekajaka.Podrezivanje od strane shefa je zaostalo.Kako
on kaze shisanje.DUPLIRANJA I FOLIRANJA na raznim temama
nazvo´bi ih, sa davnim prevazidjenim sadrzajem djecijeg
sadrzaja i karaktera.Iskreno receno,pun kurko,zar ne.
Aktivno sam po profesiji shofer autobusa ,bojim se da cu 
postati nekakav knjizevnik,mada se u personalnom zivotu 
oslanjam na PRAKSU I ZNANJE LICNOG KARAKTERA.
Defanzivno pratim ovaj forum cafekajaka.Ali ne lezi vraze,
odjednom se pojavise slike na prozoru cafekajaka u kojima
se i ja prepoznajem.Iznenadjen sam,iskreno da kazem.
Posebno;
Dijete sa ogriskom,plus moja mati Seima,moji dido Ibrahim, 
Almasa,ebejka.Sve cetvero sudionici dva rata,drugog i ovog
zadnjeg.Slika datira tacno iz doba,kada se u B.Luci poceo 
praviti bulevar revolucije sa jedne i druge strane Crkvene.
Zaista vrijedna uspomena.Ako vec pojacavam znacenje slike,
pridodao bi paznju auditoriju ovog foruma,na jedan dogadjaj
vrijedan pomena.Zasto,zbog detalja,zato sto se u nasem 
narodu, kaze narodski,FINO SE UVIJEK SA FINIM VRACA.
Mozda ce se i ovaj text nastaviti;
Ibro

Fudbalske i hokej utakmice na tranzitnom putu...
Sva raja iz Omladinske ulice, Avde Karabegovica ulice i
nekih drugih ulica se skupe na tranzitnom putu i podijele se
da igraju fudbal "na male"(to su mali golovi bez golmana).
Tako igramo satima, a jedine pauze su kad naidje kamion, ili
neko drugo auto. Sam bog nas je cuvao sve do jednom... To
nikada necu zaboraviti. Igramo mi punom parom, kad odjednom
naidje kamion u velikoj brzini. Mi se rasturismo na sve
strane, a nas dragi komsija Miso, Branin brat, se zbunio pa
ne mrda. Ja ga uhvatio za ruku, a on se istrze i odtrca
direkt pod zadnji tocak kamiona. Ode nam ispred ociju u
nezaborav. Hikmo, Hamic, Jasmin, Stefko, Djedjo, Nail, Cuga,
Rasim, Brane, ja i mozda jos poneko koga se trenutno nemogu
sjetiti, zabezeknuto stali i ukoceno gledamo u kamionsku
grdosiju i ne shvatamo da nam je nas Miso otisao zauvijek.
Poslije toga tuznog dogadjaja nismo se dozvali pameti i
nastavili smo, doduse malo rjedje, igrati fudbal na cesti, a
onda smo to isto radili i u zimu: pospemo asfalt vodom i
onda igramo hokej na ledu, a kamioni prolaze polako, zbog
poledice. Bog nas je poslije Misine tragicne smrti sacuvao,
evo do danasnjih dana.
Pozdrav os Ahmeta.
PS.
Slijedeci put pisem o "Prvom zaljubljivanju".

Prvo zaljubljivanje
Poslije zavrsenih cetiri razreda u O.S."Filip Macura" presli
smo u O.S."Zmaj Jovan Jovanovic" i dosli u peti razred sa
novim skolskim drugovima. Meni je odmah zapela za oko jedna
lijepa crnkica, koja je odmah postala moja velika simpatija.
Simpatisanje je trajalo sve do sestog razreda i nista se
nije desilo sve dok jednom nismo isli u kino "Palas" sa
skolom. Ja sam tom prlilkom zauzeo mjesto i za moju crnkicu
Senu i, gle cuda, Sena je pristala da sjedne kraj mene, a ja
u sedmom nebu, nista od filma nisam pratio, nego sam cijelo
vrijeme planirao na koji bi nacin mogao fascinirati moju
simpatiju. Tako sam dosao na "izvanrednu" ideju da stavim
ruku na naslon Senine stolice i poslije velikog
prenemaganja, ja to i uradim. A Sena, kada je shvatila da
moja ruka lezi na naslonu njene stolice, demonstrativno
okrene glavu i pogleda moju ruku, a ja velikom brzinom
sklonim ruku kao da se nista nije ni desilo. Poslije toga
nesretnog dogadjaja vise nista nije bilo kao prije. Sena me
je ignorisala, ja sam patio, a poslije nekog vremena i zar
moje velike prve "ljubavi" je splasnuo. Ipak mi je sve to
ostalo u finoj uspomeni.

Tuzne, meni drage uspomene
Nisam imao ni punih devet godina kada sam jednog dana
poslije skole usao u nasu dnevnu sobu i na podu vidio nasu
mamu kako nepomicno lezi, maramom podbradjena, nepomicna.
Scena koja mi se za sva vremena urezala u sjecanje. Onda je
bila djenaza i nama djeci je bilo zabranjeno da idemo na
posljednji ispracaj. Mi (moj brat i ja) smo ipak pratili
djenazu na prilicnoj udaljenosti. Kada se povorka zaustavila
u dvoristu Ferhadije da klanja djenazu, nas dvojicu je Semo
uveo u kuhinju Munisove i Asimine slasticarne koja se
nalazila u blizini Pasinicine kafane, na Hanistu i dao nam
po povelik fisek oraha. E te fiseke oraha i nas dvojicu na
vratima Semine kuhinje nikako nemogu, a i ne zelim da
zaboravim.
Svi dragi ljudi iz ove tuzne price, osim mene i mog brata,
su vec odavno preselili na Ahiret, ali oni zive u mojim
mislima i bit ce sa mnom dok zivim.
Jos jednom tvrdim da su uspomene nesto sto nam niko nemoze
oduzeti, nesto sto nas prati na nasem zivotnom putu, nesto
sto nam pomaze da izdrzimo sve izazove koje zivot pred nas
postavlja.
Bilo bi mi drago kada bi mi se neko pridruzio i pisao o
svojim uspomenama iz Banjaluke, jer to je veoma vazno za sve
nas koji zele zadrzati nasu Banjaluku u dubini nasih srca.

Uspomene naviru bez reda i planiranja.
Kolektiv "Kasim Hadzic" skole putuje autobusom za Pulu. U
autobusu divan stimung. Negdje u kasnim satima pridjem
sjedistu moje drage kolegice Sefke, nastavnice njemackog
jezika, jedne fine dame koja ulijeva postovanje svima onima
koji sa njom stupe u kontakt. Ja znam da ona visoko cijeni
staro kulturno naslijedje i cijeli svoj zivot zasniva na
najfinijim etickim zakonima. 
Tako ja pridjem Sefkinom sjedistu i upitam je: "Sefka,
dozvoljavas li da za tebe zapjevam jednu pjesmu"? "Naravno
da dozvoljavam" odgovori Sefka iznenadjena mojom iznenadnom
ponudom.
Onda ja zapjevam: 
"Kraj tanana sadrvana, gdje zubori voda ziva
setala se svakog dana sultanova kcerka mila"...
Nikada necu zaboraviti izraz lica moje drage kolegice i
njene oci pune suza koje ona nije mogla zaustaviti, iako je
to zeljela.
Poslije mi se na svoj fini suzdrzani nacin zahvalila na tom
lijepom poklonu koji sam u pravom trenutku od srca podario
upravo njoj. U autobusu je atmosfera bila nezaboravno tiha i
romanticna, a ova uspomena mi je zauvijek draga i svjeza kao
da se to juce dogodilo.

Ahmete... poznat sam kao ukoljica i karadzoz ovdje na
kajaku, ali me niko nije ovako emotivno i u sjecanjima
dirnuo kao ovi tvoji tekstovi... kao da osjecam u njima
neopisivu dubinu prefinjenog bosanskog duha i finoce...
onoga za cime mi svi u biti i patimo dok se okupljamo ovdje
i jedni drugima metanisemo i seirimo ili podbadamo i
kinjimo... a ja sam pokusaj i pocetak tog iskonskog odgovora
nasao u tvojim redovima... hvala ti

"Dodobird" iz komentara br 8 me je ohrabrio da nastavim
pisati o mojim uspomenama iz Banjaluke. Dirnulo me u srce da
ima ljudi koji osjecaju tanane damare nasih dusa na isti
nacin kao i ja.
Bajka o Vokalno instrumentalnom sastavu "Amori" je trajala
dugo, ali meni upravo pade na pamet uspomena sa jednog
koncerta u Novoj Gradisci. Mi se specijalno spremili za taj
koncert koji nam je otvorio vrata za sva vremena u tom
lijepom gradu u Hrvatskoj. Bilo je to u jednoj lijepoj kino
dvorani, sa visokom pozornicom, lijepim, ugodnim sjedistima
i salom punom mlade raje, a posebno predivnih curica koje su
nas cijelo vrijeme, dok smo svirali, prosto gutale svojim
zavodnickim pogledima. Sve je islo po planu, a u sred
koncerta smo imali pauzu i otisli u jednu prostoriju iza
pozornice da se malo odmorimo i pripremimo za nastavak
koncerta. Onda se dogodilo nesto sto se nikada ne
zaboravlja: u prostoriju su nagrnule curice i pocele nas
copati, milovati, skidati nam carape i raditi jos mnogo
stosta sto i nije za pisanje na ovom forumu. Mi smo bili
totalno zateceni, zabezeknuti i nespremni da adekvatno
odgovorimo na sve te izazove i iznenadjenja. Poslije
povelike pauze, mi smo nastavili koncert i sve je bilo kako
treba iako smo se mi osjecali kao vanzemaljci od srece, a i
od onog finog soka koji su nam nase obozavateljke
priredile.
Epilog svega ovog je bio: nas bubnjar Zoran se poslije mnogo
godina ponovo sreo sa jednom od onih obozavateljki u Kanadi
i ZAMISLITE: ozenio se. Moc uspomena je cudesna i
neobjasnjiva...
Pozdrav od Ahmeta.

Prvomajska proslava na Adi prije nesto vise od pedeset
godina...
Dosli smo vrlo rano i pripremili drva i sve ostalo za
okretanje janjca. Aka i amidza Mustafa su sve pripremili, a
amidza Munib je vec ranom zorom poceo sa rakijom i mezom
koju su mama, strina Munifa i strina Anka pripremile odmah
po dolasku. Travnicki sir, sudzuk, pastrma i siriluk su
poslastice koje se nikada ne zaboravljaju. Mi djeca smo
veselo trckarali po sumi i beskrajno uzivali u slobodi koju
nam je omogucila nasa prekrasna Ada. Sve je bilo nezaboravno
i u najboljem redu dok u neko doba amidza Munib nije skocio
i rekao da ce se on spustiti niz brzake Vrbasa koji su bili
prilicno opasni sa one strane Ade. Kako rekao, tako i
ucinio: u roku od 30 sekundi, amidza Munib se nasao u
opasnim brzacima. Svi smo bili prestraseni, jer je on bio
poprilicno pijan i nije mogao isplivati na obalu. Onda je
Aka skocio u vodu i poslije prilicno duge borbe uspio izvuci
pijanog amidzu Muniba iz zapjenjenih brzaka. Poslije toga
nam vise nije bilo lijepo jer je strina Anka cijelo vrijeme
prigovarala amidzi Munibu da je upropastio cijeli teferic.
Onda smo, ja neznam zasto, prestali ici na Adu za 1. maj,
ali smo umjesto toga isli na Tresnjik, koji je isto tako bio
raj na zemlji i koji ce mi takodje ostati u trajnoj
uspomeni.
Pozdrav od Ahmeta.

Bravo i hvala ti Ahmetena na lijepim sjecanjima,narodskim
jezikom opisanim.Hvala,mozda se i ja pridruzim sa nekim
dozivljajima,mozda?Joj kada se sjetim vasih svirki(Amori) u
nasem Kasinu, moja raja i ja iz komsiluka tada maloljetni,pa
nemozemo u salu.Morali smo se tada zdovoljiti slusajuci vas
sa ulice,tu 121 metar udaljene od nase prelijepe Ferhadije a
takodjer stotinjak  metra od naseg Sokaka Maglajlica br.5
gdje smo stanovali,tu jos uvijek postoji porodicna kuca.Pisi
dobri Ahmete samo pisi,uspomene nam se nemogu gumicom
izbrisati,nadam se da se slazes.Iskren pozdrav za sve
dobronamjerne sugradjane! Miro

Komentar br.11 koji je napisao nas Miro Sojtaric me
inspirise da nastavim pisati uspomene iz nase Banjaluke.
Drago mi je da stara banjalucka raja cijeni moje pokusaje da
se svi, bar za trenutak, sjetimo dogadjaja iz naseg grada
koji su ostavili vjecni pecat na nase zivote. A sve ono sto
se dogodilo poslije nemoze izbrisati nasu ljubav prema nasem
voljenom gradu Banjaluci.
Pa kad Miro spominje "Amore", sjetih se jedne probe u
dvorisnoj kucici koja je ujedno bila i nas klub i nase
mjesto probavanja i sastajanja. Meni nije jasno kako smo se
mi svi strpali u tu malu sobicu sa gitarama, pojacalima i
bubnjevima. Zoran bubnjar, Zoran pjevac, Lazo basista,
Djedjo i ja gitaristi se zajapurili uvjezbavajuci "Help" i
jos neke pjesme "Beatles-a", a u nasem dvoristu u
Omladinskoj ulici se skupio cijeli komsiluk i mnogi
prolaznici. Da ne pretjeram, mislim da je u dvoristu bilo
najmanje 60, a mozda i vise znatizeljnika koji su sa
zadovoljstvom slusali kako djecaci prase tada najpopularnije
hitove sa Radio Luxemburga.
Mi pojacali do daske i dajemo sve od sebe, a masa svijeta
aplaudira poslije svake pjesme. Taj osjecaj potpune
ispunjenosti i zadovoljstva se malo kad u zivotu dozivi, a
mi smo eto imali privilegiju da to dozivimo u nasim
djecackim danima. To se ne zaboravlja, a muzicka groznica
me, evo i dan danas, trese kad god cujem, ili zasviram neku
dobru pjesmu koja ispunjava moju dusu ranjenu.
O svirkama u Kasinu mozda neki drugi put.
Pozdrav od Ahmeta

BRAVO AHMETE.TO SU PRAVE PRICE.SAMO NASTAVI STO RECE
SOJTARA.KAD VEC SPOMENU RADIO LUKSEMBURG IMAM MOZDA MALO
SKAKLJIVU ANEGDOTU;JA U PARKU PETRA KOCICA SA TREBOM NA
KLUPI SJEDIM I MALO VRTIM PO NJENIM LIJEPIM GRUDIMA A ONA
ZBUNJENO RECE;STA TO RADIS? A JA UZBUDJEN RECE;TRAZIM
LUKSEMBURG.A ONA SPUSTI RUCICU PREMA DOLE I RECE;  [KOJE I
DAN DANAS PAMTIM I PONEKAD DOZIVLJAVAM]SLABA TI JE
ANTENA!?NAKON DVA TRI DANA JA POPRAVI ANTENU I NADJE
LUKSEMBURG, I BOGAMI PROGRAM TRAJAO OKO TRI MJESECA DOK ONA
NIJE PROMJENILA FREKVENCIJU.A JA NASTAVIM SA ANTENOM TRAZITI
NOVI SIGNAL.

Komentar broj 13 je bas ono sto ova tema i zeli da
predstavi: jedna divna mladalacka uspomena, koja se nikada
ne zaboravlja. Ja bih zelio da se i drugi nasi sugradjani
spontano jave sa svojim uspomenama, pa da se svi zajedno
podsjetimo na te nase nezaboravne dane u nasoj Banjaluci.
Zivot brzo prolazi, a uspomene ostaju vjecno i treba ih
prenijeti i mladjim generacijama, pa da znaju kako smo mi
stari imali lijep i zanimljiv zivot.
Pade mi na pamet Kasino, a i obecao sam jaranu Miri...
Jos kao djecaci,ugovorili mi svirku u Kasinu, a imamo samo
jedno pojacalo, dvije akusticne gitare sa zalijepljenim
magnetima i nekakvu staru basericu koju je Lazo negdje
nabavio. Ako u ono jadno pojacalo ukljucimo sve tri gitare,
nema mjesta za mikrofon. Sta da se radi??? A onda Lazo dodje
do spasonosne ideje: u Kasinu je bio jedan stari radio
aparat, te Lazo, spoji ritam gitaru na to radio. To je
funkcionisalo perfektno i cini mi se da smo najcistiji zvuk
imali bas na toj gitari. 
Poslije je sve bilo u najboljem redu, a da je ta svirka puno
znacila za nasu raju, vidi se i po tome sto, evo i poslije
milion godina, nas Miro Sojtaric nije zaboravio, a
vjerovatno nikada nece ni zaboraviti te veceri u nasem
Kasinu.
Pozdrav od Ahmeta

Sukrija slasticar i njegova slasticarna...
Analizirajuci svoj zivot konacno sam dosao do jednog vaznog
otkrica.
Ja sam se uvijek pitao zasto nikad u mom zivotu nisam
istinski zavolio alkohol i dosao sam do zakljucka da mi je u
tome mnogo pomogao Sukrija i njegova slasticarna, jer on je
bio tamo kada je to meni najvise trebalo: za vrijeme moga
djetinjstva i za vrijeme mojih "ludih" pubertetskih godina.
Naime, ja sam uvijek bio poguzija i ludo volio sve sto je
slatko. Znao sam jesti med u sacu za cijelo vrijeme dok je
moj amidza Mustafa vrcao med, sve dok mi ta draga tekucina
nije posla izlaziti na usi.
Zoran Sucur i ja smo redovno poslije nasih svirki, sa nasim
prvim zaradjenim parama isli na kolace kod Sukrije, a nikad
u birtiju. Ja sam redovno narucio 5 dkg tahan halve, kajmak
baklavu i sampitu, a Zoran krempitu, tulumbu i sampitu. Onda
je pocinjao show.
Svi u gradu su znali da je nas Sukrija bio potvrd na usima i
svi su se salili na njegov racun. Mi smo to radili na onaj
pubertetski nepristojni nacin koji covjek upotrebljava samo
u pubertetu i nikad vise. Dok smo mastrafili nase omiljene
slatkise i pijuckali najbolju bozu na svijetu, cijelo
vrijeme smo glasno saputali "Sukrija, Sukrija" i to su svi u
slasticarni suli, osim Sukrije. Za sve vrijeme smo se
previjali od smijeha i cerekali u onom dobro poznatom
nepristojnom pubertetskom stilu. Moram reci da smo se mi
neograniceno zabavljali, ne pomisljajuci koliko je to bilo
nepristojno i ruzno prema nasem dragom Sukriji. Onda bi u
neko doba Sukrija, smatrajuci da smo pojeli svoje kolace i
da je bilo vrijeme da oslobodimo mjesto za druge goste,
prilazio nasem stolu i opominjao nas da je vrijeme da idemo
kuci. On nije ni sanjao kakve smo mi komicne svinjarije
radili cijelo vrijeme naseg boravka u nasoj voljenoj
slasticarni. Onda smo mi izlazili iz slasticarne i cijelo
vrijeme uzivali u sceni: Sukrija podbocen iza sanka, ispraca
nas pogledom i nema pojma sta se je posljednjih cetrdesetak
minuta odvijalo u njegovoj slasticarni.
Hvala ti, dragi Sukrija za te divne i nikad zaboravljene
veceri, kolace, tahan halvu i bozu. Sve to je eto meni u
pubertetu pomoglo da ne zavolim alkohol. Kako tada, tako i
sada, alkohol je za mene: jedna casa dobrog vina, ili jedna
flasa dobrog piva, uz dobru klopu. A poguzija cu biti sve
dok ne osjetim da mi secer pocne skoditi zdravlju.
Hvala ti Sukro na svemu sto si znacio za nasu Banjaluku.

DRAGI AHMETE, LIJEPO SE OSJECAM CITAJUCI TVOJA SJECANJA IZ
MLADALACKOG ZIVOTA U BANJALUCI. TO JE VRIJEME , GENERACIJSKI
I MOGA ZIVOTA U BANJALUCI. POZDRAVLJAM TE. TOFKO

Komentar br. 16 - Dragi Tofko, drago mi je da nas ima mnogo
iz nase generacije i da ove moje uspomene ozivljavaju
sjecanja na nas voljeni grad. Ako i ti imas neku dobru
uspomenu, napisi pa da i ja uzivam u ljepotama nasih minulih
vremena koja nam niko nemoze oduzeti.
Pivo na Studencu...
Poslije jednog napornog dana na Fizijatriji pojedoh na
brzinu rucak i odmah odoh na Sudenac da se osvjezim u nasem
najdrazem Vrbasu. Ne stigoh se odmah okupati jer me pogled
na pivo koje se hladilo u onom koritu u koji je tekla
najstudenija voda iz naseg Studenca, zavede svojim zelenim,
orosenim izgledom, te odlucih: prvo pivkan, a onda suplja,
pa leteca sedra nase najdraze plaze. Tako i bi, popih pivo,
a njegova nektarska tekucina se razli po mojoj utrobi
opravdavajuci naziv "nektar" po kojem je banjalucko pivo
dobilo svoje ime. Pomislih da ovo i jeste tekucina za bogove
i utonuh u lagano utrnuto stanje u koje je covjek mogao
zapasti od samo jedne flase ove cudesne tekucine. To se
moglo desiti samo na Studencu i nigdje vise na svijetu: neko
predivno stanje utrnulosti, ne pijanstva i to mi se vise
nikada nije ponovilo. Osjecaj je trajao mozda pola sata, a
onda sam se bacio ispod suplje sedre i otplivao preko do
velike i letece. Kod letece sedre sam neoprezno otvorio
usta, a hladna voda Vrbasa, koja je brzinom utekla u mene,
mi je samo popravila utisak onog naseg pivkana iz studene
vode Studenca.
Taj osjecaj me evo i danas prati, a proslo je najmanje
dvadesetak godina od tada. Vjerovatno da to nikada necu ni
zaboraviti.
Pozdrav od Ahmeta

 Eh,gosp.Ahmete da ste taj dan uspjeli popiti i jedan gusti
od Vitaminke ...

Cehra "SVEVISNJI TE NAGRADIO", Zasluzio si..

tola.

Dragi moj Ahmete, to da si ti i bio i ostao poguzija, ja to
najbolje znam. Sjecam se slike od prije nekih tridesetak i
nesto godina, krenuo si na svirku, pomalo cak i kasnis,
stojis na vratima i s ceznjom i nestrpljenjem cekas da Dado
popije svoju flasicu sa papicom...I onda, BINGO! Ostalo je
malo papice i Mirza ti bez i jedne rijeci dodaje flasicu
koju ti, onako u cugu zavrsavas sa neskrivenim
zadovoljstvom...To je bio vec utvrdjeni ritual, Dado nikad
nije imao prilike jesti bajatu papicu, nego zahvaljujuci
tebi, uvijek frisko spremljenu...Eh, divna sjecanja na ono
mirno i bezbrizno zivljenje.

Komentari 18, 19, i 20 mi otkrivaju da ima naroda koji jos
uvijek cita moje uspomene. 
Draga moja Sabs, hvala ti sto si me podsjetila na moju
omiljenu papicu koju sam uvijek popio kad god bi mi Dado
ostavio.
Inace nisam bas puno inspirisan da pisem ovih dana jer me je
vec zahvatio "pandrc" godisnjeg odmora. Nestrpljivo cekam
jos nekoliko dana pa da se ukrcamo u nasu malu Hondu i
pravac Cres. Ipak mi pade na pamet ono vrijeme kada smo
svirali na Cresu. Svi smo radili u prosveti i svirke na
Cresu su nam bile visestruka dobit: plata iz skole i gaza na
moru, more, sunce, preplanule bikini ljepotice, italijanska
kuhinja, "vino i gitare". Sta covjeku treba vise u zivotu. I
sve to je trajalo puna dva ljetna mjeseca.
Mi pocinjemo instrumentale, a na picini se ljuljuskaju jahte
koje polako pocinju paliti svoje svjetiljke koje se
odsijavaju na plavoj vodi najljepseg mora na svijetu. Da ne
spominjem zalazak sunca za Istru i one crveno, narandzasto,
zute odsjaje u vodi i glasove posljednjih kupaca koji
koriste magicne predvecernje trenutke da se bace u onu
smaragdnu vodu koja je najbolja bas u tim trenutcima. Te
trenutke moja sentimentalna dusa pamti kao vrhunac ljepote i
najproduhovljenijih osjecaja koje ljudsko bice moze
dozivjeti. Takvih egzoticnih trenutaka se covjek sjeca sa
sjetom, jer zivot nam vecinom nudi nesto drugo.
O festama na Cresu, mozda nekom drugom prilikom.
Pozdrav od Ahmeta

Samo ti i ja mozemo toliko voljeti Cres...I mene vec hvata
nostalgija...Nigdje ljepseg, mirisnijeg i cistijeg
mora...Ziv ti meni bio!

Sinosnja svirka u bosanskohercegovackom drustvu "Neretva" u
Stockholmu me podsjeti na sve one fine svirke za svoju dusu
sa jaranima u "Pelagicu". Tamburas Sudo, gitarista Enes,
klavijaturista Vedo i basista moja malenkost smo do kasnih
(ili ranih) sati svirali za raju koja zna sta je dobra
muzika i sta je dobro druzenje i uzivancija. Mi razvalili
sve one nase najbolje starogradske i narodne, a onda
mladjani Vedo uz nasu pomoc razvali nesto modernije i zesce
na svome sintu i tako sve do dva ujutro. Sto je
najinteresantnije, niko se nije umorio, a nasvirali se do
mile volje.
E isto tako mi je bilo svaki put kada smo festali u
Pelagicu. Sviras do besvijesti, nema nikakve love, a dusa ti
puna neke miline koju covjek nemoze tako lako osjecati na
profesionalnim svirkama za gazu.
Bi mi drago da me sve to jos uvijek drzi, ali ko zna, mozda
ce moja dusa biti mlada do posljednjeg daha. Nadam se da ce
biti tako, a ako ne bude, nikom nista. Mi furamo dalje u
nove avanture.
Pozdrav od Ahmeta.

Prvi televizor...
Prije pedesetak godina gledasmo Miju i Ckalju na jedinom
televizoru u nasem dijelu grada. Znalo nas se skupiti
stotinjak, a mozda i vise u onom nasem malom Kasinu i
gledati te nezaboravne epizode iz dozivljaja nasih
nezaboravnih komicara. Cesto je bilo nemoguce nesto vidjeti
sa onog malog ekrana, ali mi smo tamo redovno isli sve dok
jednog dana ne stize prvi televizor i na nase Caire. Od tada
smo se redovno skupljali kod moga amidze Mustafe i gledali
nase omiljene programe. I ovdje nas je vecinom bilo toliko
da smo sjedili na svim mogucim i nemogucim mjestima: na
kaucu, stolicama, podu, pod stolom, na stolu, na krilu,
naslonu kauca, na pragu otvorenih vrata...
E tako jednom prilikom mog Ibru zapade "izvanredno" mjesto
na stolu. To nije bio neki niski sto kakvi su u dnevnim
sobama, to je bio visoki kuhinjski sto koji se nalazio u
cosku male dnevne sobe, vjerovatno unaprijed predvidjen da
neko na njemu moze sjediti kad se sva mjesta popune. Tako ti
moj Ibro gledao program sa stola i svi mi u sobi smo bili
totalno preokupirani programom, kad nas iz nase omamljenosti
televizijom ne sokira neugodni zvuk koji je podsjecao na
zemljotres kombinovan sa tupim udarom necega sto je palo sa
velike visine na goli pod. Mi se svi zaprepasceno okrenemo
prema izvoru tog zastrasujuceg zvuka, kad tamo, nas Ibro se
docekao na ruke na podu, a noge mu jos uvijek na visokom
stolu. Oci mu razrogacene od iznenadjenja i zaprepastenja.
Scena je ostala nezaboravna za sva vremena i sigurno bi
izvanredno sjela u nekom dobrom porodicnom filmu. Ibro je
bio zaspao na stolu i strovalio se sa stola. Njemu je sve to
bilo kao najruzniji san, a mi u sobi smo se zakocenili od
smijeha, jer scena je bila ravna svim onim Mijinim i
Ckaljinim ludorijama koje smo tih godina gledali na nasoj
TV.
Nadam se da moj Ibro nece zamjeriti sto sam ispricao ovu
epizodu iz naseg zajednickog zivota. Meni se to nezaboravno
urezalo u pamcenje i ostalo kao jedna lijepa uspomena iz
djetinjstva u nasoj Banjaluci.
Pozdrav od Ahmeta.

SADA SU MI 63 GODINE I POSLIJE OVIH, PROCITANIH , SJECANJA
MOGU DA KAZEM 
SAMO JEDNO VELIKO  H V A L A. HVALA SVIMA KOJI NA OVAKAV
NACIN CUVATE 
USPOMENE NA NASU BANJALUKU I NA NASE SUGRADJANE.  POSEBNO
VELIKA HVALA 
ONOME KO JE OVU STRANICU OSMISLIO I OMOGUCIO DA SE I NA
OVAKAV NACIN 
SJECAMO ONOGA STO NAM JE DAVALO SMISAO ZIVLJENJA. NA POCETKU
SAM REKAO 
DA SU MI 63 GOD , A SADA IMAM 45

Veliki pozdrav razredniku, od Edina muhedinovica.

Komentari 25 i 26 mi znace puno i opominju me da nastavim
pisati o uspomenama iz nase Banjaluke.
Dragi Edine, tebe se sjecam veoma dobro. Ti nisi bio tako
sjajan u mome predmetu sto meni nimalo nije smetalo, jer si
ti imao sve najbolje kvalitete jednog dobro odgojenog
djecaka koji je imao sve preduslove da postane dobar covjek
i ja sam siguran da si se ti dobro snasao u zivotu i da si
mnogo postigao. Molim te napisi mi malo o sebi i kako ste se
ti i tvoja fina porodica snasli u izbjeglistvu.
Ja sam upravo dosao sa odmora i nemam bas neku uspomenu o
kojoj bi mogao pisati ovog puta jer sam jos uvijek prepun
svjezih uspomena sa moga dragog Cresa. Na zalost, nisam bio
u nasoj dragoj Banjaluci i ne mislim tamo ici sve dok
tamosnje vlasti ne ukinu ono diskriminirajuce pravilo da se
covjek mora javiti u policiju. Imam za to debele razloge o
kojima ne zelim pisati, jer oni ne pripadaju ovoj finoj
temi. Obecavam da cu iduci put nastaviti pisati o
uspomenama.
Pozdrav od Ahmeta.

Srecan nastavak jako lijepe teme,licno sa nestrpljenjem
ocekujem nastavak kazivanja/pisanja uvazenog nam komsije i
sugradjanina.Iskren pozdrav!

Gimnastika u SD Partizan...
Divne vecri koje sam proveo u Prtizanu trenirajuci
gimnastiku mi naviru u sjecanje i vrijedni su da se
zabiljeze. 
Ja sam bio djecak koji poslije igranja fudbala, sa svojim
snaznim, misicavim i kratkim nogama nije bio bas
predodredjen za postizanje velikih uspjeha u gimnastici, ali
sam sa uzivanjem trenirao i ipak bio uvrsten u ekipu
Partizana (drugi razred omladinaca) koja je na republickom
takmicenju u Sarajevu osvojila trece mjesto. Bio je to
prilicno veliki uspjeh banjalucke gimnastike na kojem sam ja
dozivio i jedno veliko razocarenje. Svi mi u ekipi smo bili
podjednaki sto se kvaliteta tice i u posljednjem trenutku me
je nas prednjak i trener Munib Maglajlic izvadio iz ekipe i
stavio kao prvu rezervu. Dakle, bio sam tamo, sjedio na
klupi, ali nisam se takmicio. Osjecao sam da nisam bio
losiji od ostalih, a eto sjedio sam na klupi.
Poslije sam nastavio trenirati i mnogo toga dobrog smo
naucili od naseg trenera Muniba: disciplina, ustrajnost,
drugarstvo, tvrdoglavost da se postignu i nedostizne
stvari... Dobro razvijeni misici koje sam dobio zahvaljujuci
gimnastici mi i dan danas pomazu da odrzavam zdravo tijelo,
a trbusnjaci ne dozvoljavaju da se salo naslaze gdje treba i
gdje ne treba. "U zdravom tijelu, zdrav duh" to se upravo
meni desilo zahvaljujuci gimnastici.
Da se prestanem hvaliti opisat cu jedan dogadjaj koji je
prekinuo moje snove da cu nekad postati odlican gimnasticar.
Na jednom treningu sam vjezbajuci na vratilu neobjasnjivo
ispustio sipku vratila, jednostavno su mi se prsti otvorili
i ja sam pao u "zanosci" oko 6 metara unazad. Koljena su mi
udarila u parket, a rukama sam se docekao na strunjacu.
Nisam nista slomio i nisam se povrijedio, ali sam za sva
vremena izgubio samopouzdanje na toj spravi koju sam
neizmjerno volio. Od tada sam poceo da razmisljam o
napustanju gimnastike i tako je i bilo. Jedan divni dio
zivota u gimnastickoj dvorani je bio zavrsen, a ja sam se
poceo intenzivnije baviti muzikom i nije mi bilo krivo, jer
mi je i svijet muzike priredio mnogo divnih i nezaboravnih
zivotnih radosti.
Pozdrav od Ahmeta

Svadba...
8 jula sam proslavio 37. godisnjicu naseg braka na Cresu, a
misli mi se vratise u Banjaluku, u Omladinsku ulicu i nasu
svadbu 1972. godine.
Prvo vjencanje u opstini, a onda se sva ona gungula svatova
zaputila u Omladinsku ulicu. Ne znam koliko je auta bilo, ni
koliko je zvanica bilo, jer sam cijelo vrijeme bio u nekom
polusvjesnom omamljujucem stanju. Sreca, moja draga voljena
zenica, mnogo razdraganih prijatelja, sretni rodjaci,
pripreme za ovaj za mene veliki dogadjaj, sve to je na mene
uticalo kao omamljujuce sredstvo i kretao sam se kao zombi -
omamljen i izgubljen od srece.
A onda svadba u basti i u dvoristu nase kuce koji su u dva
nivoa: basta gore, a dvoriste dole. Svi gosti dosli i
zauzeli mjesta i na gornjoj "galeriji" i dole u "parteru".
Do tada nisam bio ni svestan koliko sam divnih prijatelja
imao u nasoj voljenoj Banjaluci: raja iz komsiluka, skolski
drugovi, raja s posla, raja iz grada, raja iz "Maslese",
najdraza raja iz "Pelagica", muzicari, folklorasi,
recitatori... Ja nisam imao problema sa orkestrom. Dosla su
tri: tamburasi, narodnjaci i zabavnjaci. URNEBES je trajao
najmanje do tri ujutru, a onda je dosao jos jedan
neplanirani orkestar: Suric je doveo svoju tezgu sa svirke i
oni su stepali do zore, a ostali bi i duze da su imali
snage. Nemogu da spomenem sva draga imena, jer bi to zauzelo
jednu A 4 stranicu, a opet bi sigurno mnoge zaboravio.
Sutradan smo moja zenica i ja put pod noge, pa na nas
voljeni Cres. Evo taj san jos uvijek traje, a planiramo da
to bude tako "Odavde do vjecnosti".
Pozdrav od Ahmeta.

Danas mi pade na pamet jedna uspomena iz O.S. "Filip
Macura". Interesantno kako se covjeku jave uspomene o kojima
se skoro nikad ne razmislja i koje su se dogodile prije
mnogo godina...
Tuca u skolskom dvoristu...
Veliki odmor, sva skolska djeca u dvoristu, opsti kaos,
galama, smijeh, zadirkivanje, svadje, urnebes. Upravo takvih
velikih odmora se sjecam, a takvi su bili i poslije u mojoj
prosvjetnoj karijeri.
Iznenada se sva djeca skoncentrisase u jednom cosku skolskog
dvorista koje se caskom pretvori u arenu u kojoj se dva
gladijatora, pardon, jedan krupni djecak (duplo veci od
mene) i ja (sitan djecacic, jedan od najmanjih u razredu),
uhvatise u kostac. Povod tuce mi ni slucajno ne pada na
pamet, vjerovatno nesto glupo i nevazno, ali tuca je bogami
bila zestoka i prava. On krupan i vjerovatno jaci od mene,
ali ja brz i energican, snalazljiv i mozda bolje uvjezban.
Zvizde udarci na sve strane i odjednom se nadjosmo na
asfaltu: ja gore, on dole. Njemu potece krv iz nosa, a ja
zanesen u moje zivotinjske porive poceo da mu razvlacim
prstima usta na sve strane. Onda nas razvedose i
mi ostadosmo najveci neprijatelji na kugli zemaljskoj. Ja
sam osjetio "draz" pobjede i sve ono ruzno sto se osjeti u
trenutku trijumfa, a on je pokunjeno otisao u svoj razred. O
tom "trijumfu" sam razmisljao mnogo kasnije, kada sam poceo
proucavati ljude i njihove cudne porive i zivotinjske
instinkte. 
Preko dvadeset pet godina kasnije sam se sprijateljio sa
mojim "protivnikom" cije ime necu navesti, iz postovanja
prema njemu. 
On je godinama bio stalni posjetilac i pratilac na nasim
svirkama, a cesto nam je pomagao i pri nosenju instrumenata.
Ako sam kao djecak osjetio trijumf poslije moje "pobjede",
poslije u zrelim godinama sam osjecao stid i tugu da se to
dogodilo. Nisam nikad sa mojim prijateljem G. govorio o tom
nemilom dogadjaju, ali sad bi ga tako rado sreo da ga
zamolim za izvinjenje. Tako bi rado s njim sjeo u "Inter",
kao u stara vremena popio pivkana i popricao o ljudskim
glupostima i o starim vremenima.
Pozdrav od Ahmeta.

Nesreca na obroncima Sehitluka...
Ovu uspomenu posvecujem mome skolskom drugu i dugogodisnjem
prijatelju Rasimu Habuli i nasoj uciteljici, predivnoj dami
i humanisti Dani Karajkov koja nas je ucila zivotu prve
cetiri godine naseg skolskog zivota.
Cijela skola "Filip Macura" je tog dana isla na izlet, a
stacionirali smo se na obroncima Sehitluka, na jednu
prekrasnu livadu, negdje uz put od Gornjeg Sehera prema
Novoseliji, neposredno iza kuce starih Banjalucana
Bajagilovica.
Kao i uvijek na izletima: graja, veseli cvrkut djece, igre,
tefericenje na prostrtim dekama uz kod kuce pripremljene
sendvice, sokove, uciteljice nasuse kafu iz termosa. Prava
izletnicka idila, kad iznenada, kao grom iz vedra neba,
prolomi se strahovit krik djece i opsta bjezanija sa jedne
kosine koja je bila uz samu livadu na kojoj smo mi svi bili.
Nastade metez i niko u pocetku nije znao sta se to
dogadjalo. Onda smo svi vidjeli naseg skolskog druga Rasima
kako beznadezno trci ispred jednog razjarenog konja koji je
bio mnogo brzi i koji je na kraju sustigao Rasima i poceo da
ga gazi i udara svojim tvrdim kopitama. Rasim se scucurio
pod razjarenim konjem i to je trajalo sve dok neko nije
otjerao konja i u posljednji cas spasio naseg druga od
sigurne smrti. Nikad necu zaboraviti scenu u kojoj Rasim
lezi u krvi, a niko od zaprepastenosti nezna kako da mu
pomogne. Na kraju je Rasim prebacen u Hitnu, a na ovaj
nemili dogadjaj ga i dan danas podsjeca povelik oziljak na
celu koji ce nositi dok zivi. Izlet toga dana je definitivno
bio prekinut sa gorkim osjecajem tuge i bespomocnosti sto
nasem Rasimu nismo mogli olaksati patnje kojima je bio
izlozen toga nesretnog dana.
Jos jedan pozdrav od Ahmeta.

Maskenbal u Kabareu...
Slusam "Abbu" na svedskom radiju i neznam zasto, padose mi
na pamet "Dubrovacki trubaduri" i njihova pjesma "Ulicama
naseg grada trubaduri pjevaju". Onda mi misli odlutase ka
"Kabareu" Banjaluckog pozorista i jednom od najpoznatijih
Banjalucana toga vremena Slavki Zamoli koji je u to vrijeme
bio alfa i omega Kabarea i njegovog restorana. A onda mi
sinu u glavi zasto ja sve ove podatke povezujem.
Naime, bilo je jednom davno vrijeme maskenbala u Kabareu i
nas sastav "Amori" je jedne davne godine imao tu cast da
svira na maskenbalu. Mi smo iznajmili trubadurske odore kod
teta Micike u pozoristu i na ovoj velikoj festi banjaluckog
kulturnog establismenta smo bili tako lijepo i romanticno
odjeveni da mi je strasno zao sto nismo imali nijedne slike
sa tog predivnog dogadjaja. Do tada nisam ni znao kako se
banjalucka elita zabavlja na svojim festama. Bilo je veselo,
ludo, pijano, egzoticno, boemski, a sve to zajedno zamotano
u romanticnu muziku "Dubrovackih trubadura iz nase
Banjaluke" kako su nas "Amore" poslije maskenbala nazvali u
tim krugovima drustva koji su se kretali oko pozorista i
Kabarea. Nama je to dakako imponovalo i pomalo nam odredilo
jedan srednji put u rok muzici: blizi "Beatlesima", nego
"Rolling stonesima". 
Dan poslije ove lude i nezaboravne noci smo imali svirku u
"Cajavecu"
i za tu priliku smo naravno obukli "nase" trubadurske odore
i jos jednom osjetili onaj poznati osjecaj zadovoljstva koji
covjek osjeca kada mu se nesto lijepo i neuobicajeno desi u
zivotu. Jos jedna nezaboravna noc sa drugacijom, mladjom
rajom koja ne ide na maskenbale, vec na ples i koncerte. Te
veceri smo napravili i nekoliko snimaka na kojima su svi
bili u trubadurskoj odori osim mene koji sam se, iz nekog
bezveznog razloga, presvukao u svoju odjecu. Da sam znao
koliko ce mi poslije biti zao sto nisam bio obucen kao i svi
drugi clanovi benda... A razlog je bio tako beznacajan da ga
se ja, ni pored najbolje volje, nemogu sjetiti.
Ta vremena "Dubrovackih trubadura" su nama iz te generacije
duboko urezana u sjecanje i mi ih zelimo zadrzati u nasoj
dusi "do posljednjeg daha" (asocijacija na dobri stari film
iz istog vremenskog perioda).
Pozdrav od Ahmeta

Vidjeh neki dan na you tubu fin video o BL. Ukucati Banja
Luka jesen.
Onako opustencija ,lijepi kadrovi Vrbasa .Ima jedan kadar
ocito snimljen 
da onog svapskog bunkera, iza arhiva .Eh, kad se sjetim ~!

Hvala Denise !

Miris kafe iz Pasinicine kafane...
Pijem kafu vec u sest sati ujutru i nije mi jasno da mi
prije ne pade na pamet uspomena na Pasinicinu kafanu na
Hanistu. Ova uspomena je stara najmanje 55 godina, a
egzoticni miris kafe iz Psinicine kafane je uvijek, ama bas
uvijek, prisutan u mojim nozdrvama i u cijelom mom nervnom
sistemu. Ja sam najbolji dokaz da je kafa prava droga i
milion puta sam se pitao sta bi ja radio sa mojom ovisnosti
o kafi kada bi ona postala ZABRANJENA droga. Tako sam
inficiran da mislim da bih presvisnuo kada bi mi neko
zabranio kafu. I to ne bilo kakvu kafu: najjacu mogucu
kuhanu u dzezvi, sa svim onim prekrasnim kajmakom koji se
uzdize u dzezvi prije nego sto je pospemo kljucalom vodom.
Moja sreca je da sam naucio da tu divnu zestinu ublazim sa
malo ukajmacenog mlijeka, pa evo poslije pedesetogodisnjeg
uzivanja, nemam nikakvih zdravstvenih posljedica od te moje
"lose" navike. Stomak, srce, krvni sudovi i sve ostalo
reaguju na ovaj drazesni napitak bez ikakvih problema, tako
da se nadam da cu ovako nastaviti dok zivim. A sve ovo je
pocelo u Pasinicinoj kafani...
Jos dok smo bili veoma mali, brat i ja smo cesto ulazili u
tu kafanu da bi naseg tatu opomenuli da je vrijeme da ide
kuci na rucak. Mi udjemo, a sa vrata nas zapahne najgusci
duhanski dim koji se tamo uvijek mogao rezati nozem. Ali mi
se odmah uputimo u desni cosak gdje se TUCALA, a ne mljela,
tek, u velikim prznjevima, na zeravici, poprzena kafa. Mi,
mali djacaci, se latimo velike zeljezne stange i pocnemo
tucati kafu u velikom avanu. A onda se u onom smradu
cigarskog dima rasiri onaj cudesni miris tek poprzene i
istucane kafe. E taj miris me drzi jos uvijek, tako da
uvijek kupujem najbolje poprzenu kafu u zrnu, a onda je
meljem kod kuce, a poslije ja i moja hanuma zasjednemo kao u
stara dobra vremena "ORILO - GORILO", sto kaze nas narod. To
nase kafendisanje nam pomaze da nam svaki dan bude sretniji
i laksi, bez obzira na sve obaveze.
Hvala ti draga moja rodice Pasinice sto si mi omogucila da
udahnem onaj predivni miris i da za sva vremena zavolim onaj
cudesni napitak.
Pozdrav, Ahmet

Posljednji docek nove godine...
Trideset prvi decembar 1992. godine, minut do ponoci, a onda
pocinje Nova 1993. godina. Mracno kao u grobu, struje nismo
imali nekoliko posljednjih dana.
Moje djevojcice (supruga i kcerka) i ja sjedimo pod
kuhinjskim stolom i cekamo da Nova godina dodje pa da se
pocnemo nadati boljim i ljudskijim danima. Ja uzimam gitaru
i tiho pocinjem svirati solo pjesme "Otkako je Banjaluka
postala". Zvuci fantasticno u tihoj noci punoj jeze i
iscekivanja onog najgoreg. Onda nas troje pocinjemo sapatom
pjevati nasu najdrazu, a u to vrijeme zabranjenu pjesmu. Sve
troje smo svjesni da, ako nas cuje onaj cetnik sto svake
veceri projase na bijelom konju sa redenicima preko oba
ramena, u crnom odijelu i naoruzan do zuba, onda smo obrali
bostan. Sigurno bi nam dosao u goste, jer nasa vrata nebi
mogla zaustaviti udar njegovih cizama, ili rafal iz njegovog
oruzja.
Odsaputasmo nasu pjesmu, a onda legosmo sve troje u nas
siroki bracni krevet, u dalje iscekivanje nase neizvjesne
sudbine...
Upravo ovu posljednju proslavu Nove godine u nasoj Banjaluci
opisem svaki put na koncertima koje ja i moja dva svedska
prijatelja sviramo najcesce u svedskim crkvama, ili salama
na podrucju grada u kojem zivim. Svedjani, bar za trenutak,
dobiju vjernu sliku dogadjanja iz nase Bosne i Hercegovine u
tim neljudskim devedesetim godinama.
Zao mi je sto pisem i ovu tuznu uspomenu, ali se nadam da
cete me razumjeti i oprostiti mi sto vas podsjecam na
beznadje i tminu tog prohujalog vremena.
Pozdrav, Ahmet

Tamburasi Pelagica...
Slusam Zvonku Bogdana i njegovih "Osam tamburasa Janike
Balaza" pa se sjetih da smo i mi u Banjaluci imali velike
legende tamburaske muzike.
Sjor Anto je svirao najmanji zicani instrument, a bio je i
ostao legenda za sve nas koji smo ga poznavali i slusali
tonove njegove tamburice. Cika Marko, taj veliki znalac
tamburice i divnih aranzmana tradicionalne tamburaske muzike
je bio i ostao veliki rukovodilac  tamburaskog orkestra za
sva vremena. Truba i Rus, tandem bas primova koji se ne
zaboravlja, a da ne govorim o svim onim festama poslije
svirki i koncerata u Banjaluci, po Istri i da ne nabrajam...
Cosa, prijatelj i drug za sva vremena, ali mu ni tajne
tamburice nisu strane, pa je bio nezamjenljiv u svim
postavama orkestra. Stevo, dobri covjek koji je cesto
stavljao tamburicu i ispred svoga ozbiljnog posla. Prli,
kontrabasista najviseg kvaliteta i dobar covjek. Ja sam
ponekad uletio umjesto njega, pa sam svirao u oba orkestra
na istom koncertu. E to je bilo za pricu, a o tome sam vec
negdje pisao. 
Izvinjavam se svima onima koje nisam spomenuo, znam da ih
ima mnogo, ali ja sam zaboravio imena, jer bilo je to
davno...na brdovitom Balkanu...
To su bila vremena ispunjena mladalackom srecom i
prijateljstvom i trebala bi da sluze buducim generacijama za
primjer, pa da svi zajedno zivimo u sreci i prijateljstvu.
(Moram malo sanjariti...)
Pozdrav, Ahmet

Basamaci...
Da nebi pisao samo o svojim dobrim osobinama, moram priznati
da i ja, kao i vecina ljudi na kugli zemaljskoj, imam i
svojih fora zbog kojih se ponekad i stidim. Tako mi padose
na pamet dva dogadjaja iz najranijeg djetinjstva, pa da ih
pokusam opisati.
U nasoj staroj porodicnoj kuci na Cairama smo imali
unutrasnje stepenice koje smo svi u to vrijeme zvali
basamaci. Tako jednog dana kad nikoga odraslog nije bilo kod
kuce odlucim da moram isprobati te nase basamake. Legnem na
najvisi basamak i polako se pocnem kotrljati:
dum...dum...dum..., a onda sve brze i brze: dum. dum. dum. i
na kraju tresnuh punom zestinom na betonsku plocu gdje su se
basamaci zavrsavali. Sav ugruvan i u modricama popnem se uz
basamake i mome godinu i po dana mladjem bratu kazem da je
veoma lijepo kotrljati se niz basamake. O bolovima i
udarcima ne kazem nista. Onda moj brat legne na najgornji
basamak i skotrlja se na isti nacin kao sto sam i ja ucinio,
samo sto on onako izubijan i izlomljen briznu u plac i
kriknu prema meni: "Prevario si me, nije uopste lijepo
kotrljati se niz stepenice!"
Ili jednom drugom prilikom nagovorim ja moga brata da je
lijepo udarati stapom po kosnicama i pcelama koje je nas
amidza imao u basti. A moj brat, ni pet, ni sest, uzme stap
i pocne udarati po kosnici i pcelama. Kada ga je zaganjao
roj razljucenih pcela, on placuci u strahu pobjeze u kucu, a
meni prigovori: "Nije lijepo udarati pcele, zasto si me
nagovorio na to?"
To se desilo prije milion godina, ali mi je za sva vremena
ostalo u sjecanju. Nisam nikada zamolio moga brata da mi
oprosti na tim mojim zlocestim ludorijama, a trebao sam...
Ahmet

U drugoj uspomeni iz prethodnog komentara sam zaboravio
napisati naslov dogadjaja sa pcelama: "NECE BAJE UJESTI".
Naime, bas tako sam rekao svome bratu pripremajuci ga za
"rat sa pcelama". To mi se urezalo u pamcenje i mislim da
pase perfektno uz navedeni dogadjaj.

Inace ovom prilikom bi zamolio sve Banjalucane koji imaju
svojih uspomena iz naseg grada da se ukljuce u ovu temu.
Iskreno da kazem ja nisam zamislio ovu temu sa samo mojim
uspomenama. Bilo bi mi drago da i ostala raja iz naseg grada
opise poneki interesantan dogadjaj iz bogate proslosti nase
voljene Banjaluke.
Ja cu nastaviti pisati sve dok me inspiracija dobro sluzi,
ali volio bih da se i ostali ukljuce.
Pozdrav, Ahmet

E,Ahmete bas si bio vrag.

I mene prate sjećanja iz o.š.Kasim Hadžić,i mogu reći da su
mi to najljepši dani mog djetinjstva a ekonomska škola moje
mladosti, i šteta,šteta što se sve u Banja Luci tako
promijenilo,a posebno što više nema stare raje...

Bosanski lonac ili cripulja...
Vec duze vremena nam je naumpalo da nam je skuhati kelj na
onaj nas bosanski nacin i kada u subotu ugledasmo kelj u
prodavnici obradovasmo se na samu pomisao da cemo jesti to
jelo pripremljeno na nas, bosanski nacin. Kada dodjoh sa
fudbalske utakmice, koju je nas lokalni tim pobijedio, u
hodniku me zapahnu cudesni miris cripulje i pomislih da se
to moja zenica predomislila i ostavila kelj za drugi put.
Ali nije bilo tako. Ona je samo odlucila da kelj pripremi sa
dvije vrste mesa (jagnjetina sa Gotlanda i juneca prsa),
krompir, bjeli i crveni luk i sve vrste povrca i mirodjija
koje se stavljaju u bosanski lonac. Pa kada se je sve to
iskrckalo oko dva-tri sata, meso se razbolilo po rajnici,
kelj se istopio, a sve mirodjije sjele na svoje mjesto, to
se vise nije moglo smatrati keljom, miris i ukus su bili
najsavrseniji bosanski lonac, ili cripulja kako su to jelo
zvali nasi stari. Onda sjednemo i pojedemo u slast svako
svoj pretrpani tanjir tog djenetskog jela. A ja, s vremena
na vrijeme, najiskrenije uzviknem "Alahu ekber". Vec sam
ranije pisao da ja nisam religiozan, ali ovom prilikom sam
osjetio da moram spomenuti Alaha i uradio sam to od srca
vise puta u toku tog predivnog rucka.
Boze moj, koliko puta smo jeli ovu cripulju u nasoj
Banjaluci i nikada nismo bili svjesni da je to stvarni
vrhunac svjetske kuhinje. Kada bi Svedjani znali koji je to
ukus i koji je to osjecaj poslije ovog gurmanluka, svi bi
nas pitali za recept. Jer oni vole lijepo pojesti, ali
neznaju pripremiti.
Pisuci ovu odu cripulji izgladnih, a i vrijeme je za
"lunch". Sta mislite sta imam za "lunch"? CRIPULJA OD
PREKJUCE PODGRIJANA U MIKROVALNOJ.
Pozdrav, Ahmet

Divne veceri s prijateljima...
Bilo je to krajem osamdesetih godina. Zlaja, njegova supruga
Ljubica, Slobodan i njegova Zivana, Mirza i ja smo se svake
druge subote okupljali kod jednog od nas i priredjivali
divne veceri uz najbolju klopu, ugodne razgovore, pjesmu,
malo vinceka, ili piva i puno prijateljstva. Nikad nam nije
bilo dosadno i uzivali smo maksimalno, a svi odreda smo
nastojali da budemo najbolji domacini i ugostimo svoje
prijatelje sto bolje znamo. Prijateljstva su se nastavljala
i u drugim prilikama kada bi se susretali i popili kaficu,
kolu, ili pivkana prije rucka. Sve je izgledalo da cemo tako
nastaviti sve dok zivimo, a onda se odjednom sve pokvarilo
kada je Slobodan poceo sa odusevljenjem pricati o
koridorima, Brckom i "zasticenom" putu do Beograda. Mi smo
se tome u pocetku smijali objasnjavajuci Slobodanu da nam
nikakvi koridori nisu potrebni jer vec imamo dobar autoput
do Beograda, pa mozemo sjesti u neko od nasih auta i otici u
Beograd kad god zelimo. Ali Slobodan se stalno vracao na
teoriju koridora. Na kraju su nasa druzenja naprasno
prekinuta, jer smo svi shvatili da od prijateljskog
ubjedjivanja nema nista i da nas zivot neumitno vodi u
razlicitim pravcima. Slobodanov izbor je bila ona teorija o
odvajanjima i koridorima, a Zlaja i ja smo po svaku cijenu
pokusavali zadrzati ono nemoguce: prijateljstvo i zajednicki
zivot. Poslije nase posljednje veceri zajedno vise nikada
nisam vidio Slobodana i pojma nemam sta se je s njim
dogodilo u ratnom vihoru. Sa Zlajom sam se cuo dok je bio u
progonstvu u Njemackoj. Izgleda da se vratio u Banjaluku jer
se nikako nije mogao uklopiti u onaj izbjeglicki zivot.
Pitam se dali je Slobodan shvatio koliko je ona teorija
koridora bila glupa i nepotrebna. Mogli smo biti prijatelji
za cijeli zivot, ali on je odabrao nesto drugo.
Ahmet

Dok citam ove uspomene iz Banjaluke,
sjetih se jedne teme,koju smo imali za pismeni
u cetvrtom razredu Gimnazije,davne 1969.god.
Tema glasi:
"Sjecanje na srecu,vise nije sreca,
sjecanje na bol,jos je uvijek bol..."
  Pa hajmo malo o tome...

Prica o dobrom covjeku
Uspomena na Facu, dobrog prijatelja, ne samo da ne blijedi,
ona se svakim danom, svakom godinom, pojacava, iako nikada
nisam bio svjestan da ce mi se bas on tako duboko urezati u
moj spomenar ljudskosti.
Tih, nenametljiv, ozbiljan, prividno smrknut dok ga covjek
malo blize ne upozna. A onda eksplodira njegov smisao za
humor i salu. Upoznali smo se u Pelagicu prije milion
godina. Pjevao je Himzine pjesme na originalan, Himzin
nacin: sjetno, tiho, osjecajno, iz dubine duse.
Momkovali smo zajedno i svirali na mnogo koncerata i turneja
Pelagica.
A onda smo poslije svirali zajedno i na nekoliko svirki za
novac, iako on nije bio bas zainteresovan za profesionalno
bavljenje muzikom. Ja nikada necu zaboraviti jednu
novogodisnju svirku u Derventskom hotelu, kada smo poslije
svirke dobili samo jednu sobu i tu smo prespavali svi,
zajedno sa suprugama. I nije nam bilo tijesno "ni kuca nije
tijesna, kad celjad nije bijesna".
Onda su dosle one zlocudne devedesete. Kada sam postao
"gradjanin van zakona" zato sto sam odbio da idem u
neprijateljsku vojsku, e i tada mi je moj prijatelj Faca
pomogao. On je nasao spas u "BSK"-u, biciklistickom klubu, u
ulici Avde Karabegovica. I on je, iako pravoslavac, odbio da
ide u neprijateljsku vojsku, tako da ni on nije bio u boljem
polozaju od mene. Popravljajuci bicikle, krao je bogu dane i
cekao da se ludilo zavrsi, pa da opet pocnemo sve iz
pocetka. Ja sam takodje nasao spas u klubu, koji "crveni
kombi" nije pocastio svojom posjetom. Ludilo se nije
svrsilo, pa je i on i cijela njegova porodica jednog dana
"nestao". Mi prijatelji smo znali da je otputovao u
izbjeglistvo, a za dusmane je bilo dovoljno reci "nestao".
Kad se sjetim njegovih komentara na one cirkusante koji su
prolazili na kamionima ulicom Avde Karabegovica, goli do
pojasa i sa ogromnim kamama mahnito mahali oko sebe, sa
izrazom lica poludjelih ubica. Facini komentari su nama
"vanzakoncima" pomagali da lakse svarimo te zvjerske porive,
tih mladih izludjenih i izgubljenih neljudi.
Dragi moj Faca, ako ikada procitas ovu moju uspomenu, napisi
nekoliko rijeci u ovoj temi, a onda cu ti se ja javiti i
siguran sam da cemo se onda sresti, ma gdje u ovoj bozijoj
basti bili.
Ahmet

Fudbalske utakmice naseg "Borca"...
Sjecanja na fudbalske utakmice iz najranijeg djetinjstva su
jos uvijek svjeza iako datiraju iz ranih pedesetih godina
prosloga stoljeca.
Na utakmice sam uvijek isao sa mojim ocem koga smo zvali
Aka, a sa nama je uvijek bio i Ismet Grahovac. Uzivao sam u
mirisu zelene njegovane engleske trave koja je bila
najzelenija i najljepsa bas na Gradskom stadionu u
Banjaluci. Tako sam ja to zamisljao u mojoj djecackoj
glavici. A atmosfera na stadionu je bilo nesto sto ja nikako
nemogu opisati. Jednostavno, osjecao sam se i zadovoljan i
sretan i ponosan i sudionik neceg velikog. Ta sreca da si
dio neceg velikog i vaznog je nesto sto moze drzati covjeka
u toku cijelog zivota. Mi smo sjedili na tribinama gdje se
navijalo na onaj mirniji i vise teatarski nacin: aplauz,
navijanje bez onih poznatih primitivnih uzvika koji su se
culi sa stajanja. Radost pobjede i tuga poraza se svaki put
odzivjela intenzivno, a onda za cetrnaest dana sve iz
pocetka. "Borac" je bio voljen kao nesto najrodjenije, a u
Banjaluci se najcesce igrao fudbal visokog kvaliteta, bez
obzira dali se radilo o drugoj ligi, kvalifikacijama, ili
prvoj ligi. Spomenut cu neke fudbalere cijih imena se uvijek
rado sjecam: Knez, Kasumovic, Pelc, Zelenika, Kusmic,
Vezmar...
Na stadionu sam prvi put u zivotu dozivio i jedan
interesantan zdravstveni fenomen. Bili smo na stajanju jer
nismo mogli nabaviti kartu za tribine i poslije nekog
vremena ja se umorim i cucnem. U tom cucecem polozaju sam
bio dosta dugo i kada sam naglo ustao, zamracilo mi se u
glavi. I eto tada sam shvatio da nije dobro cucati predugo
jer se krv slije u noge i zbog nedostatka krvi u glavi,
dolazi do nasvjestice. To zasnanje u ranim godinama moga
zivota mi je pomoglo da vise nikada ne dodjem u takvu
situaciju. Eto i to mi je poklonio moj "Borac" i moj Gradski
stadion u Banjaluci.
Pozdrav, Ahmet

Boza...
Ovo je uspomena na sve one lijepe trenutke koje sam proveo
kod Munisa, Sukrije, Enesa i Rahmana. Vec sam pisao o svojoj
velikoj ljubavi prema tahan halvi, grckim baklavama, kajmak
baklavama, sampitama i krempitama, a zaboravio sam onaj
preuzviseni zavrsetak svakog tog uzivanja: boza, ili spricer
da se saperu sve one rajske ljepote koje sam sa uzivanjem
gutao bar dva, tri puta sedmicno. Taj rajski napitak mi je
toliko falio kada god sam se nalazio van naseg grada, jer ni
boza nije u svakoj slasticarni ista. Svaki od ovih nasih
majstora slasticara je imao drugaciji okus boze. Munisova
boza je bila izvanredna, malo kiselija od Sukrijine i
Enesove, a Rahmanova boza je dobro sjedala poslije tahan
halve i kajmak baklave. Sve ove boze su mijenjale ukus kada
se pomijesaju sa limunadom i spricer je bio najbolji kod
Sukrije i Enesa.
Cak sam i strinu Munifu par puta ubijedio da napravi bozu i
vjerujte da je ona to dobro napravila od kukuruznog brasna
koje se pomijesa sa germom i neko vrijeme odstoji da dodje
do vrenja. Okus je bio sasvim zadovoljavajuci i uzivanje je
bilo potpuno.
Ovi fantasticni napitci su mi strasno falili u Svedskoj
preko deset godina, a onda BINGO !!!!! Pronasao sam dostojnu
zamjenu za moje voljene napitke. Zadnjih godina su u
Svedskoj poceli proizvoditi PROVIVU sa raznim ukusima voca.
Jedan od tih napitaka PROVIVA je sa okusom manga. E taj
napitak potpuno podsjeca, ne bas na bozu, ali covjek ima
utisak da pije Sukrijin spricer. Ako dodjete u priliku da
probate taj divni napitak, sami cete se uvjeriti.
Pozdrav, Ahmet

Keten halva...
U mojoj porodici smo tu halvu zvali "keten halva", a cuo sam
jos da je neki jos zovu "ceten halva". Taj slatki kucni
proizvod nisam nikad vidio ni u jednoj slasticarni, bar u
onom obliku i ukusu koji sam zapamtio u mojoj porodici.
Majka Vasva i dido Abdulah su stanovali u Potoku, u ulici
Fahreta Dedica, u podnozju Orlovca, brda na kojem sam bio
samo jednom i koje mi se, kao malom trogodisnjem djecaku,
urezalo u pamcenje kao misticno i pomalo jezovito mjesto. Mi
smo sa Caira cesto isli majki i didi, ali se nismo igrali sa
potockom rajom, jer nam je bilo prelijepo u dvoristu i basti
sa povrcem i pritkama uz koje se verao grah sa svojim tankim
zelenim grancicama, a miris paradajza nas mamio svojim
divnim crvenim plodovima.
Tako mi jednom odemo sa roditeljima do dide i majke, a tamo
se skupila skoro cijela rodbina i uzurbano su se vrsile
pripreme za pravljenje keten halve. To je bila prva i jedina
prilika u mom zivotu da vidim kako se to radi. Na zalost,
zapamtio sam veoma malo. Znam da su upotrebljavali puno
secera i brasna i do iznemoglosti razvlacili duge pletenice
te mase. Onda smo svi dobili po komad te specijalne halve,
koja se nama djeci jako svidjela i koju smo mi u slast
pojeli ganjajuci se po didinim i majkinim sobama, plaseci
jedno grugo u mraku i izmisljajuci razne ludorije koje su
nama bile jako interesantne, a odraslima isle strasno na
zivce.
Kako tada, tako vise nikada nisam jeo keten halvu i prava je
steta da nas djecu niko nije naucio kako se pravi ta halva,
tako da ce ta stara tradicija skupljanja cijelih porodica i
pravljenja keten halve potpuno nestati. 
Pozdrav, Ahmet

Dobra vam noc prijatelji...
Moj Stefko i moj Predrag...
Bili smo zajedno jos prije skolskih dana. A onda zajedno
prvi skolski dani u O.S. "Filip Macura", zajedno smo
pelcovani, zajedno smo nosili nase otecene vakcinisane ruke,
zajedno smo dobili prve ocjene u skoli, zajedno smo isli na
skolske izlete, zajedno se igrali prije i poslije skole,
zajedno smo uocili ljepotu nasih prvih simpatija u O.S.
"Zmaj Jovan Jovanovic", zajedno smo probali nasa prva piva,
pa onda vino, pa sheri brendi, pa konjak, pa lozu, zajedno
smo momkovali i prijateljevali svih onih lijepih godina,
zajedno smo zbarili nase prve Cehinje u Puli, zajedno smo se
zaljubljivali u nase buduce supruge i provodili divne sate u
Kafeteriji "Standard konfekcije", zajedno smo, kao dupli
kumovi, bili na nasim vjencanjima, zajedno smo bili i kao
sredovjecni ljudi u nasoj Banjaluci.
A onda, neki u mozak hendikepirani glupani sve to pokvarise
godina devedesetih.
Moji prijatelji Stefko i Predrag ostadose, a ja odoh u
neizvjesnost...
Pitam se sta je ovo: ZAL ZA MLADOSCU, ODA PRIJATELJSTVU, ili
OSUDA LJUDSKE GLUPOSTI ???
Pozdrav, Ahmet

Kesteni u oktobru i novembru...
Kestendzije i njihovi peceni kesteni su nesto sto nema
nigdje na "Zapadu" i sto mi istinski nedostaje. U vrijeme
ekoloskih previranja i pokusaja ispravljanja svih onih
ekoloskih svinjarija koje je ljudsko bice pocinilo prema
nasoj jedinoj prirodi, nestala je zauvijek i moja nada da cu
opet moci uzivati u carobnom ukusu pecenih kestena koje smo
svake veceri konzumirali u oktobru i novembru. Borci za
cistu ekologiju bi nacin pecenja kestena koji su
primjenjivale nase kestendzije nazvali primitivnim
strahovitim zagadjivanjem covjekove sredine, prljavom
tehnologijom koja bi se morala zabraniti. Sa takvim
misljenjem se i ja slazem, ali to mi ne pomaze da zaboravim
sve one veceri totalnog uzivanja u tim slatkim pecenim
kestenima. Poslije su ti ruke crne kao u rudara, mnogi su
ljupinu jednostavno bacali po trotoarima, kinima i drugim
mjestima po gradu, ali nista ti to ne znaci jer si upravo
jeo najukusniji slatkis na svijetu. A oni imali otvorene
svoje kioske i poslije najkasnijih kino predstava i poslije
svirki i poslije randesa i poslije proba u Pelagicu. Ma i
prije tih kioska je bilo nekoliko pecenjara koji su na
najprimitivniji nacin frigali kestene, a oni bili jednako
ukusni. Nikada kod kuce nismo mogli pojesti tako slatke,
cudesno ukusne kestene, ma sta radili. Ako ih skuhas, nije
to ni blizu to, ako ih malo zasijeces i ispeces na plati
sporeta, zilavi i ne ogule se sami od sebe, ako ih ispeces u
rerni, opet zilavi. Ma nista nije moglo zamijeniti
kestendzije i njihove vruce, oguljene, slatke, polumekane
kestencice.
Ljudi moji, hocu li ikad vise naletjeti na zadimljeni kiosk
sa frisko ispecenim kestenima, pa makar se nadisao i onog
dima i onog predivnog mirisa tek pecenih kestena...
Ekologija bi mogla malo pricekati da bar jos jednom sebi
priustim ono zadovoljstvo.
Pozdrav, Ahmet

znas Ahmete,mislim da je to od svega sto ti nabroja,pomalo.
ZAL ZA MLADOSCU, ODA PRIJATELJSTVU, ili
OSUDA LJUDSKE GLUPOSTI-pomislih,mogli bismo i otvoriti novu
temu koja bi se ovako zvala.
I ako ne znam vise detalja o tome sto navodis(o tvojim
drugarima sto tamo ostadose,mada pretpostavljam na sto si
aludirao),a mislim da smo svi manje vise imali slicne
situacije,pocne se buditi taj neki nas merhamet,i sada nakon
svega,u tom nasem naslijedenom merhametu,pocnemo se
pitati,ZASTO,BRACO DRAGA?
Zar nam nije bilo onako ljepse,zar je to bilo tesko skontat
da ne dizes ruku na svog prijatelja,komsiju,brata i u svom
velikom zalu ,se sami pitamo,zar je to bilo moguce...
Mladost je uvijek lijepa,prijateljsvo je nesto sto se
njeguje i cuva,a ljudska glupost GRANICA NEMA...
Zato,uzdahni duboko,i po onom svom dobrom receptu,podigni
glavu,gledaj naprijed,stvarajuci i njegujuci nova
prijateljstva u novoj sredini, jer ne vrijedi plakati niti
gorke suze liti(sto 'no kaze nasa lijepa pjesma),imamo samo
ovaj jedan zivot i velika ga je steta potrositi u cemeru i
zalu za necim sto ne mozemo ni ispraviti ni popraviti.(to je
glavna parola u mom zivotu)U svemu ovome mislim da je
najvaznije za nas same(koji smo morali otici sa svojih
ognjista)da znamo da smo i dalje ostali merhametli i cisti
od svega,uprkos svega, sto nam bas i omogucava da zivimo po
onom tvom receptu,dignute glave,gledajuci naprijed,koristeci
sve nove pogodnosti zivota koje smo zasluzeno dobili.A dalje
u zivotu,sve je do nas,i ako u mnogome zavisi, i od
srece,zravlja,sposobnosti,pameti itd.
Eto,tako ja mislim, i zelim ti sve najbolje u zivotu i nadam
se su svi oni koji ovo citaju,  svjesni te cinjenice, da na
ovom svijetu imamo samo jedan zivot i da ga treba utrositi
na najbolji moguci nacin...

                     puno pozdrava         

                                                      bxl

Dragi Bxl, shvatio si da nam je glavna parola identicna, a i
u svim ostalim tvojim mislima o zivotu i o prolaznosti
zivota nalazim i svoje licne misli. U mojim uspomenama ja u
stvari pravim svoju inventuru proslog zivota u nasoj
voljenoj Banjaluci, jer to mi pomaze da idem dalje i da
svarim sve ono sto se svariti mora. Jednostavno, ako sve to
ne svarimo na pravi nacin, to nam moze pogorsati zdravstveno
stanje i pokvariti ovo malo preostalog zivota. A zasto to da
se desi nama neduznima? Mi to nismo zasluzili. Mi smo samo
normalni smrtnici koji su na silu premjesteni na neki drugi
kraj svijeta i na nama je da svoj zivot pokusamo prozivjeti
sto bolje mozemo. Ja to pokusavam cijelo vrijeme objasniti u
svim mojim tekstovima. Prepustimo muku i beznadje onima koji
su to zasluzili. To nije lako, ali je pravedno da trpe oni
koji su za sve krivi, a mi idemo dalje u nove pobjede. Jos
jednom kazem: JA DUSMANIMA NIKADA NECU DOZVOLITI DA ME
POBIJEDE I NECU SE PREDATI DO MOGA POSLJEDNJEG DAHA. A
uspomene na sve lijepo i ruzno mi niko nemoze oduzeti.
Pozdrav, Ahmet

U svom proslom komentaru zaboravih da te zamolim Bxl da ti
pokrenes onu temu o prijateljstvu, ljudskoj gluposti i zalu
za mladoscu. Mislim da se moje ime previse eksploatise u
ovom trenutku i da moram malo umanjiti i spustiti loptu na
zemlju. Ako pokrenes takvu temu, rado cu te podrzati.
Sretno prijatelju!!!

Vec dugo sam bio u dilemi dali da napisem nesto iz moje
neobjavljene knjige "Zapisi iz avetinjskog grada" i evo
odlucih da napisem jedan odlomak koji meni mnogo znaci...
17.5.1993.             Posljednja setnja
Setam ulicama avetinjskog grada, posljednji put, pred
odlazak. Ulicama promicu djevojke o kojima sam pricao na
pocetku ove moje tuzne price. Ali to nisu one iste djevojke.
Nema vise ni veselog cavrljanja, ni smijeha, ni radosti.
Sada su lica utucena, tuzna, zabrinuta... Od danas kruh
kosta 75.000 dinara, a penzija 320.000 dinara. O armiji onih
koji su dobili otkaz i istjerani sa posla i iz stanova, da i
ne govorim. Stariji smo za godinu dana, godinu tuge, godinu
bola i stradanja. Zbogom moj voljeni grade, odlazim prazan,
kao ispireni balon. Nadao sam se da ce i moj rodni grad dati
doprinos u borbi za slobodu, ali, avaj, sve je ispalo
suprotno od toga. Zbogom avetinjski grade, mozda se vise
nikada necemo vidjeti. Znaj da uspomena na sve one
dozivljaje, u kojima smo zajednicki sudjelovali, nikada nece
umrijeti. Ja cu te vjecno nositi u srcu, iako su oni
pokusali da mi te iz srca iscupaju. Bez obzira na sve
podlosti koje su ucinili, oni, ustvari, ni u cemu nisu
uspjeli, osim sto su me otjerali. Ipak nisu uspjeli da ubiju
ljubav u meni, a to smatram svojim velikim uspjehom, jer da
su uspjeli u tome, onda bi oni bili pobjednici, onda bi i ja
bio izgubljen u svemiru, bez nade da cu ikada vise moci
zivjeti normalnim zivotom...
Kraj mene u bunilu promicu: Sukrijina slasticarna, Palas,
Boska, Kastelov cosak, Gospo´ska ulica, Beko, Opstina, Dom
kulture, Narodna banka, Pedagoska akademija, Borik...
Vratih se kuci drugim putem: Alejom uzdisaja, kraj Muzicke
skole, Higijenskog zavoda, stare bolnice, Gimnazije, pa onda
na moje Caire..
Sve je tako sivo i mracno, a u mojim mislima pokusavam
vratiti one stare slike naseg grada u proljece... Tuga,
duboka bol u dusi, beznadje...
Zbogom, moj nesretni, voljeni grade, ponavljam u
beskonacnost, a nikog od mojih starih prijatelja nema da me
cuje... Svi su vec na drugoj strani planete...

Mujica, Leska i Jozo...
U mome spomenaru ima mjesta i za banjalucke legende
"negativce". Navodne znake sam stavio zbog toga sto sam ja
kao dijete stekao utisak da su ovi nasi sugradjani bili
negativci, a mozda nisam bio u pravu. Sada, kada malo dublje
razmislim, mozda bi ovi nesretni ljudi imali sasvim
drugaciji zivot da smo mi u ono vrijeme imali razvijeniju
socijalnu sluzbu koja se mogla pobrinuti za ove ljude i
obezbijediti im uslove zivota dostojne covjeka. 
Sjecam se Leske kako luta po Cairama sa svojim cekerima i
zavezljajima
a za njim copor nas djece koja ga izazivaju i vicu pogrdne
rijeci. Onda on nas zaganja, ali nas, vjerovatno namjerno,
ne stigne, pa onda nastavi svoje putesestvije ka Mocilima,
Hisetima, Stupnici...
O Mujici, poznatom kabadahiji i gradskom pijancu moram
ispricati jedan dogadjaj koji se desio u Zmaj Jovinoj
skoli...
Sjedimo ti mi na Darinom casu likovnog u pomocnoj zgradi
skole koja se nalazila preko puta glavne zgrade i smisljamo
razne mangupluke i smicalice kojima cemo nasoj Dari
zagorcati, ionako gorki, zivot. Ona opominje, galami,
prijeti, izbacuje, salje pomocniku direktora, ali joj to
nista ne pomaze da smiri nas pomahnitale gulanfere na pragu
pubertetskog najludjeg dijela zivota. Onda se, uz cudnu
grmljavinu necijih teskih koraka u hodniku, naglo otvorise
vrata i u razred uleti razgoropadjeni Mujica sa pravim
pravcatim dajakom u rukama. Udje Mujica u razred, a bogami
unese i cijeli dugacki i teski dajak. 
Dara se zaledila u cosku ucionice i placnim, prestravljenim
glasom moli Mujicu: "Nemojte gospodine". "Molim vas nemojte
se ljutiti gospodine". Ne sjecam se svih rijeci molbi koje
je prestrasena nastavnica upucivala razgoropadjenom Mujici,
ali se dobro sjecam svaki put izgovorene imenice
"gospodine", koja ni u kojem slucaju nije pasovala ni
trenutku, ni Mujicinom ponasanju. Mi ucenici se ko vrapcici
scucurili u svojim klupama, a onda iznenada poskakasmo prema
prozorima i iskocismo van. Sva sreca da je ucionica bila na
prizemlju pa se niko nije povrijedio. Mislim da je u razredu
ostala samo nastavnica Dara i Mujica. Kako se sve to
zavrsilo nemam pojma, samo znam da tog dana vise nismo imali
casova i da smo svi prestraseni, nervozno se smijuci nemoci
nase nastavnice da ista ucini, otisli kucama sa uspomenom
koja se nikad ne zaboravlja i koja za sav zivot ostavi gorak
ukus ljudske zlobe i straha.
Sto se tice Joze, znam da je s vremena na vrijeme bio u
Popovaci na "lijecenju", ali uvijek se vracao u istom stanju
svoga bespomocnog ludila i uvijek bio predmet nasih djecijih
izazivanja i nestasluka. On nas je znao zaganjati otprave,
ali smo mi uvijek bili brzi. Onda smo culi neke neprovjerene
price koje su nam se urezale u sjecanje: te kako su neke
udate zene, da se ruzno izrazim "oficiruse" cesto znale Jozu
uvesti u kucu, te kako su ga znale okupati, te kako su se
poslije "igrale" i "zabavljale" s njim, jer je on, navodno
bio 
"dobar" muskarac, i tako dalje, i tako blize. Namojte mi
svaku ovog puta vjerovati, jer ovo su samo one neprovjerene
glasine koje su se meni, kao djecaku, urezale u sjecanja.
Mislim da su i ove uspomene na ova nasa tri sugradjanina
vrijedne nezaborava.
Pozdrav, Ahmet

SVIM PRIJATELJIMA, LJUDIMA DOBRE VOLJE I KAJAKASIMA, 
SVE NAJBOLJE U NOVOJ 2010. GODINI,
zele Mirza i Ahmet

Amidza Mustafa
Bio je komunista i ilegalac i partizan u drugom svjetskom
ratu. Zbog svog ilegalnog rada je odsjedio i u zloglasnoj
"Crnoj kuci", a za zasluge u narodno oslobodilackoj borbi je
dobio i zasluzeni boracki dodatak na svoju posteno zaradjenu
penziju poznatog banjaluckog snajdera. Glavninu svog radnog
vijeka je proveo u "Trudbeniku" (poslije "Bliku"), a bio je
i veoma popularan snajder u svojoj privatnoj radnji koja se
nalazila preko puta "Hanista". U slobodno vrijeme je moj
amidza Mustafa bio zaokupljen svojim pcelama i literaturom o
pcelarstvu. Veceri je provodio u "Pelagicu", a zahvaljujuci
njemu i strini Munifi smo moj brat i ja, i pored nase
rokerske karijere, upoznali i ljepotu mladosti koju nam je
pruzio nas voljeni "Pelagic". Naime, poslije smrti nase
mame, amidza i strina su nas za ruke odveli u "Pelagic" i
uclanili nas u narodni orkestar jos kao golobrade djecake. U
djetinjstvu je amidza Mustafa organizirao cijelu cairsku
raju iz Omladinske ulice u fudbalski klub "Hajduk", sasio
nam dva kompleta dresova, dao prostoriju u dvorisnoj zgradi
i kupio prvu loptu. Onda je moj amidza kupio prvi televizor
u nasem komsiluku, pa je cijela ulica dolazila i provodila
mnoge veceri u maloj dnevnoj sobi, uz Miju i Ckalju, dnevnik
itd. 
Sve nase odlaske na more kao djeca, mozemo zahvaliti strini
i amidzi, a onda su oni kupili kucu sa vrtom na moru, pa je
i tamo dolazilo mnogo svijeta i koristilo gostoprimstvo, a
pocesto i sve one proizvode koje su strina i amidza, uz
veliki rad i odricanja, uzgajali. Svi se sjecamo njihovog,
kao kesten, slatkog krompira, smokava, grozdja, salate,
cevapcica sa rostilja, festa i cega sve ne, a vrlo cesto se
je desilo da "turisti" "zaborave" nadoknaditi novcano sve to
sto se je trosilo svih onih dana boravka na moru i u toj
gostoljubivoj kuci koju su nekako svi smatrali svojom i
cesto bili
"nesvjesni" da sve to, u stvari, kosta. Onda je moj dragi
amidza tiho nestao, kao sto je i zivio. Strina je zivjela
jos nekoliko godina, a onda jednog ljetnog dana ode i ona.
Iako su cijeli svoj zivot posvetili mnogoj djeci i nikada
nisu bili bez djece, oni nisu imali svoje vlastite djece i
sve su ostavili bez nasljednika. Boracki stan u Banjaluci
koriste rodjaci, dio kuce u Banjaluci stoji u rusevnom
stanju i ceka svoj neumitni kraj, a imanje na moru propada i
ceka da ga rodjaci "bratski" rasparcaju, ili prodaju prvom
kupcu, a niko ni prstom ne mrda ni da posteno pokrene
ostavinsku raspravu. 
E moj dragi amidza Mustafa, ti koji si volio zivot, volio
uzimati mjere i siti kostime lijepim tetama dok smo mi djeca
to kradomice gledali, ni poslije svog odlaska sa ovog
svijeta, ne ostvari ni svoju posljednju volju, ode u bajku
neprimjeceno i bez duznog postovanja svih onih za koje si
toliko toga uradio. Neka ti je laka crna zemlja Hrvatka,
pocivaj u miru i znaj da te tvoj Ahmet nikada nece
zaboraviti.

lijep komentar Ahmete. Samo da ti kazem da ima jos takvi
sudbina, gdje su ljudi svima pomagali, i rodbini i
ne-rodbini a kasnije niko da se sjeti ni da kaze hvala. Kad
je otac bio ziv svima pomagao, bila puna kuca. Kad je umro
nakon mjesec-dva niko vise ni da svrati. I tako vec 20
godina. Jedino sto vidim kad sretnem takve ljude malo im
nelagodno. Ne krivim nikoga ali zasto su ljudi takvi ne
znam. Jer bez dobrih ljudi zivot bi bio nepodnosljiv

Dragi Ahmete,
volio je cika Mustafa i makovnjacu, onu pravu.
Jedne veceri smo donijeli svjezzu makovnjacu nessto oko
deset u noc, za njega. Koje 
iznenadjenje!

Kad sam bila zadnji put kod teta Munife pokazivala mi je
svoje stare albume...
Nemoj da propadne ono na otoku; mjestani su dolazili da vide
kako se od kamena mozze 
stvoriti i korisna bassta!
Svassta su mjesstani naucili od cika Mustafe i teta Munife.
Pa, i to spada u Istoriju B.Luke na otoku!

Hvala za lijepa sjecanja.
-------
Sto se tice Avetinjskog Grada imala sam taj neki osjecaj
prije pocetka politickih neslaganja; 
ne znam zassto, osjecala sam se kao Pale sam na svijetu!
-------

I jos da Ti kazzem:
Imam u tegli pelina, Munifinog.

Lijecci sve bole!

Dragi Ahmete,
Znam da ima testament, ali isto tako, ako se netko odrekao
svog dijela, mozze i da 
promijeni svoju izjavu jer je sada drugacija situacija.

Imaju rodjaci sa obe strane, kako po testamentu, tako i po
zakonitom dijelu, a neka jedno 
pokrene postupak u glavnom gradicu, preko notara Boze
Markovica (jedini je na tom 
podrucju).

Najbolje je da jedno pregleda dokumenta na otoku, preda i
potpise sta treba kod notara, a 
kad se to zavrsi, onda se dalje ganja ostavinski postupak u
B.Luci.
Treba pokupiti tacne adrese od svih nasljednika i dostaviti
notaru tako da on mozze 
poslati pozive, preporuceno, a i dobiti nazad saglasnost.
Netko mozze i da otkupi, po dogovoru, pravo vlasnisstva, ali
je to najbolje vidjeti sa 
notarom.
Sve oko nasljedjivanja ima i na Internetu.
Svi racuni moraju biti placeni, a na kraju i notar
isplacen...tek onda Rjesenje postaje 
pravosnazno.

Sto se tice popravki, to nije ni tako skupo, a sve
unutrasnje popravke mozzete raditi i bez 
saglasnosti. Ipak, morate paziti na turisticku sezonu, a sve
obavijesti su u opcini.

Mustafa i Avdo
Jedna kratka anegdota o amidzi Mustafi i njegovom prijatelju
Avdi.
Kupio Avdo "Ficu" i medju prvima ponudi amidzu Mustafu da ga
provoza. Krenuse sa Caira niz tranzitni put prema Arnaudiji
punom parom od 35 km. na sat. Kad se spustise niz ono malo
brdasce kraj Arnaudije, iz one ulice sa Lausa na tranzit
"izjuri" traktor. Ide ti traktor pred Avdom i ne pada mu na
pamet da Avdi i njegovom "Fici" olaksa preticanje vozeci uz
rub svoje desne strane. Avdo, koji je vozacki polozio
poodavno, slijedi traktor i nikako se ne usudjuje na
preticanje. Onda, poslije dvadesetak minuta, Avdo uzviknu:
"Hocemo li ga Mustafa"? A moj, pomalo iznervirani, amidza
nervozno uzviknu: "Zatrci se Avdo, pa sta bude"! Avdo duboko
udahnu i pretece traktor, a na Tranzitu nigdje nikakvog auta
na vidiku. 
Od tada smo cesto upotrebljavali izraz "zatrci se Avdo" u
prilikama kada je neko sporetao i bio neodlucan, kukavica i
preplasen da nesto poduzme u zivotu.

Ne dirajte mi ravnicu...
Ova prekrasna zima u Svedskoj me podsjeti na jednu zimu i na
bijelim snijegom okicene ravnice Bosanske Gradiske. Te
godine smo cijelo zimsko ferje proveli kod Saiminih rodjaka
u okolini Bosanske Gradiske. Zima stegla, skripi pod nogama,
a Rahmetli Refko i Braco se spremaju da idu u grad nebi li
nesto trebica narezali za zagrijavanje duse i tijela ove
hladne decembarske noci. Oni se uzvrpoljili po kuci, a ja,
pubertetlija, se uzpandrcao i na sve moguce nacine pokusavam
da ih ubijedim da povedu i mene. Oni se na kraju sazalise i
povedose me, iako sam, iskreno receno, bio samo na smetnji.
Kako se sve odvijalo u gradu, iskreno receno, zaboravio sam,
ali se dobro sjecam povratka kuci i njihovih prica o trebama
i njihovim "lovackim" uspjesima. Snijeg skripi pod nogama,
mazija sibirska, a diskusija podigla temperaturu do
usijanja. Te vako sam sa Zinkom isprica Refko, a onda Braco
jos socnije i masnije objasni kako je to bilo sa Minkom u
onoj maloj kucici kraj puta od Gradiske prema didinoj kuci,
koja je bila par kilometara udaljena od grada. Meni zazubice
rastu i masta dostigla svoj vrhunac kada stigosmo i legosmo
na pernate jastuke i pod pernate jorgane ebe Asije. Boze
hocu li i ja ovako dozivjeti nekad u zivotu, pitam se ja i
tonem u divan san pun najludjih kombinacija i mastarija o
mome buducem ljubavnom zivotu.

Komsinica Ziba...
Razmisljajuci o razlicitim navikama i obicajima ovdje na
Zapadu i u nasim krajevima pade mi na pamet komsinica Ziba
koja je bila tipican primjer kako se na Zapadu nikada ne
radi. Naime ovdje je obicaj da se svaki susret sa
Svedjaninom ugovara unaprijed i uz pomoc kalendara. Recimo
ti bi zelio otici na pivo, ili kafu sa svedskim jaranom, a
on vadi kalendar iz dzepa i kaze: "Zao mi je nemogu u petak,
ali sta mislis da se nadjemo u petak 27. iduceg mjeseca"???
Ti se ozbiljno poceses po bradi i odgovoris u istom stilu:
"Oh, bas tog petka slavim rodjendan, pa nemogu". "Nema
problema, onda se mozemo naci iduce godine, prvi petak u
februaru. Evo bas tada imam slobodan termin". I niko nebude
uvrijedjen tolikim neosjecajnim bezobrazlukom. Da ne govorim
kada se zelis dogovoriti nesto porodicno. Nista bez
kalendara. Onda mi padose na pamet sve one nase posjete,
sastanci, sijela, pijanke, teferici, randesi i sve ostalo
sto smo mi sa lakocom ugovarali bez kalendara koji, iskreno
receno, najcesce nismo ni imali. Sampion u tom nasem stilu
susretanja je bila nasa komsinica Ziba, macehina najbolja
jaranica. Ona je uobicavala dolaziti u svako doba dana, od
sest ujutru do dvanaest po noci, a znalo se desiti i u dva
sata poslije ponoci, kada malo zesce zarati sa svojim
Urosom. Tragikomicno je bilo kada se ona navadila dolaziti
svako jutro oko pola sest. Ona dodje i nastavi razglabati
budalestine sa mojom macehom, a Aka (moj otac) lezi budan u
krevetu koji se nlazio u dnevnoj sobi i prevrce se nervozno
da bi pokazao da mu ta rana sijela idu na zivce. A Ziba,
nista. Dolazi i trtlja gluposti svako jutro. Onda Aka smisli
zvrcku kako ce Zibu odvratiti od tih ranih posjeta... Kad
Ziba zazvoni, Aka licno ustane i u gacama (bez pidjame)
doceka Zibu na vratima sa rijecima: " Zao mi je, ali nismo
jos ustali". Ziba se presamiti i uz izvinjenje vrati svojoj
kuci. Od tada je prestala dolaziti tako rano, popravila se,
pa dolazila (opet, naravno bez najave) oko pola osam na
jutarnju kaficu. Odahnuli smo kada je pukla tikva i ona
prestala dolaziti. 
Ipak mislim da je onaj nas nenajavljivacki nacin ljudskiji
od ovog svedskog hladno pristojnog ugovaranja svakog,
najvaznijeg, a i najnevaznijeg, sastanka medju ljudima.

Ahmete,Ahmete,nasmija me posteno;
Imali smo i mi takve dvije komsinice, jedna bila postarija i
dolazila oko 6 ujutro, a druga je 
bila mlada, ljubomorna i osvetoljubiva prema svome muzzu.
Ja sam jednom izasla iz banje i dosla u sobu, kao da se
ossusim pored naftare, a ona 
nissta. 
'Samo ti radi svoj posao, ja cu biti ovdje da onaj moj malo
misli gdje sam."

Ali, ne lezi vraze, njen doveo drugu. Ona cula zvuk motora,
prepoznala kola po zvuku i 
provirila kroz prozor taman da vidi kako njen muz dovodi
neku u neka doba u  njihov 
prazni stan???
E, onda je nastao rusvaj! Isla je gore, lupala na vrata,
vratila se kod nas negdje u 2 po noci 
jer nije mogla u stan...i ostala do zore.

Sreca, pa su se posvadjali privremeno; poslije se pomirili i
odselili u veci stan.
Sretali smo se, ali nismo spominjali ta prosla vremena.
Uvijek uz osmijeh.

Draga Razo, hvala Vam na finom komentaru. Vec sam pomislio
da sam dosadio i bogu i narodu sa mojim uspomenama, a sada
vidim da ima jos poneko u bozijoj basti ko procita moje
tekstove. 
Pa evo upravo mi ovih dana pade na pamet uspomena na nase
prekrasne feste iz minulih vremena. 
8. martovi, najdraze proslave Dana zena...
Na misli o 8. martu su me ponukale diskusije sa mojim
sadasnjim sugradjankama, Svedjankama. Mnoge od njih ni
neznaju sta je to 8. mart i kada im ja objasnim, one me
gledaju blijedo i sa podsmijehom, smatrajuci da je to jos
jedna od budalestina koje smo mi sa Balkana donijeli u
njihovu "idealnu" Svedsku. Onda im ja odrzim predavanje o
znacaju toga medjunarodnog praznika u cijelom svijetu, a
onda to sve zasladim mojim uspomenama sa svirki za 8. mart i
proslava o kojima oni samo sanjati mogu. To im ja s pravom
mogu ispredavati, jer sam potpuno upoznat sa njihovim
nacinom proslavljanja: porodicne, uspavljujuce proslave
Bozica, festa na kojima su oni poslije dvadesetak minuta vec
pijani, jer su vec kod kuce, prije feste, dobrano potegnuli
i na festu dosli vec pijani. Pa onda ono njihovo obavezno
povracanje zbog brzog lokanja prevelike kolicine raznih,
pomijesanih pica, itd. itd. A ja im onda ispricam o nasim
damama koje od solidarnih muskaraca dobiju slobodno da se
pripreme za svoju proslavu, obavezni buketi cvijeca,
pokloni, a onda festa...
Jednu takvu cu opisati.
Te godine, 4-5 godina prije glupog rata, svirah u Motelu u
Laktasima. Bila je jedna prosjecna festa sa mnogo muzike,
pjesme i veselja nasih dragih ljepsih polovina i njihovih
radnih kolega i muzeva, koji su uvijek bili dobrodosli na te
feste. Posto je drustvo bilo malo umorno poslije svih
plesova i kola, zavrsismo svirku prilicno rano, oko 2 sata
poslije ponoci. A onda, posto je to bilo prilicno rano u tim
prilikama, mi muzicari se preselismo u obliznji
novoizgradjeni hotel, koji se nalazio veoma blizu Motela
gdje smo mi svirali. Kad tamo, luda kuca, dernek do neba,
ples po stolovima, sota u mini suknjicama, ples... Te godine
je i "Beko" (firma moje Mirze) slavio Dan zena u tom hotelu.
Moje crnkice, Mirza, Brana, Desa, lijepe kao slika, a ni
plavusica Mirsada a bogami ni Mica nikada nisu bile tako
lijepe. Raspolozenje na vrhuncu, a u sali fali bar stotinjak
muskaraca. Ma milina bozija, eh da mi je to jos koji put
dozivjeti. Ples, trbusnjak, ludorije do neba i sve tako do
zore. Takvu duboku ispunjenost i potpunu opustenost i radost
nikada vise u zivotu nisam dozivio, a isto tako preuzviseno
su se osjecale i nase lijepe i najdraze dame te carobne
noci. Dok sam sa svima samo po jednom zaplesao bio sam
izgubljen u svemiru od te ljepote i cara te cudesne,
ljubavlju ispunjene veceri. 
Onda se neki glupani u devedesetim godinama odlucise da sve
to okrenu naopacke, ali uspomena ostade za sva vremena. Bas
me briga sto Svedjanke nista od svega ovoga ne razumiju,
misleci da im Dan zena umanjuje njihovu jednakost. Nije to
nikakva jednakost, ta noc je prevaga zenskog sarma, ljepote
i svega ostalog, a Svedjanke, naravno, imaju pravo da misle
sta im je volja.
Pozdrav svim ljupkim zenama svijeta, voli vas Ahmet.

Komentari broj 60, 61 i 62 su mi promakli, ni sam neznam
kako, pa se duboko izvinjavam Tonijevoj kcerki. Znam o kome
se radi, ali o imenima cemo neki drugi put, na pravom
mjestu, na Jadranu. 
Hvala ti na finim rijecima u kojima sam shvatio da poznajes
situaciju i da me razumijes, iz sopstvenog iskustva. Hvala
na onoj informaciji o makovnjaci i na posjetama mome
voljenom Amidzi, kad mu je bilo najteze. To cu zapisati u
"Bijelu knjigu" i necu nikada zaboraviti. Hvala i vidimo se,
kao i svakog ljeta, na nasem voljenom otoku.

Pindjo...
Ko se jos ne sjeca Pindje, banjalucke legende medju
konobarima. Nisam nigdje procitao svima dobro poznati
dogadjaj sa glavnom ulogom u kojoj igra nas Pindjo, pa da ga
opisem, da se ne zaboravi. 
Nisam siguran dali se radnja odigrala u "Lovcu", ili
"Kozari", a nije ni vazno. Sala prepuna gradske raje koja je
u ovom lokalu imala "prozivku" skoro svaki dan, a narocito
vikendom. Zamor veselih razgovora, zvuk escajga i
staklarije, galama u kuhinji, atmosfera opustenosti i zivota
koju smo mi nekada imali u nasem gradu uvijek i na svakom
mjestu. Onda u zurbi naidje Pindjo sa punim posluzavnikom
flasa i casa u lijevoj ruci. Neko iz drustva za susjednim
stolom (mislim da je bio Bajbaga, ali nisam siguran) upita:
"Pindjo, koliko je sati"? A Pindjo, ni pet, ni sest, na
brzinu pogleda na sat koji se nalazio bas na istoj ruci u
kojoj je bio i posluzavnik. Posluzavnik odleti iz ruke, a
flase i case se razbise u milion komada, uz karakteristicni
zvuk koji izazva potpuni tajac u sali: prvo potpuna tisina,
a onda salve smijeha i dobacivanja. Pindjo nije registrirao
ko je postavio ono fatalno pitanje, pa se tako sve zavrsi uz
smijeh i ode u legendu koju vecina nas Banjalucana rado
prepricava. 
Ja sam Pindju zapamtio i po jednom dogadjaju koji se desio
na jednoj svirci... Rale je imao obicaj uvijek narucivati
isti sok, mislim da je bila "nara", kad god nije pio votku,
ili neko drugo jako pice. Tako ti jednom rale naruci "naru",
a Pindjo donese neki drugi sok. Rale ga vrati i ponovo
naruci "naru", a Pindjo zgrabi onaj drugi sok sa stola i
rece: "E sada nema nista". I bogami Rale te veceri ostade
bez svoje "nare", a Pindjo prezrivo zaobidje nas sto cijele
veceri. 
O Pindji, legendi nisam nista cuo vec milion godina i
radovalo bi me da je jos u zivotu.

Dragi Ahmete,
na zalost, nas gospodin Pindzo nije odavno u zivotu.
Njegova supruga je negdje u Svedskoj.
Moguce da je tamo i sin.
Bas sam nesto pomislila kako se nitko ne sjeca g. Pindje,
kad ono prilog.

Ima li kakvog sjecanja oko nasih pticara?
Bio je jedan gore oko Tranzita, ali se ne sjecam imena.
Kupili smo papagaja i kavez, ma, 
nije to bio kavez, to je bio dvorac, a papagaj je bio
zelenkast, hodao je okolo, bio prilicno 
pitom...
Zasto je prodao svog voljenog papagaja, a usput i kavez? Ja
sam bila sretna, presretna.
Cesto mislim na tog mladica, a mozda i nije bio mladic, za
mene je bio.
Ako je ziv, poseban pozdrav

Draga Razo, da na Tranzitu i dalje zivi jedan veliki pticar,
a i veliki covjek koji je u najgora vremena ugoscavao nas
"nesrpske" prijatelje i komsije. Njegovo ime je Brane P. i
ovom prilikom izrazavam veliko postovanje prema nasem
prijatelju u dobru, a i u zlu kada je to bilo potrebno.
Nego, imam jedno sjecanje i ovog puta...
Ajvar, pindjur i sljivov pekmez...
Ne znam kako je sada, ali u stara dobra vremena su sve
porodice imale u spajzu, supi, ili ostavi ogromnu rajniku,
koja se upotrebljavala samo u specijalnim prilikama. Poneko
je upotrebljavao i ogroman kazan u tim prilikama. To su bili
dani dugotrajnog, ali ugodnog rada koji su svi clanovi
obitelji jako voljeli. Za tu priliku se iznosio sporet u
dvoriste, ljetnu kuhinju, ili garazu, a bilo je i mnogo onih
koji su lozili vatru u basti i na razne nacine vjesali kazan
iznad vatre. To je trajalo po cijeli dan i obiljezavalo na
neki nacin zavrsetak dobre godine za porodicu i ulijevalo
nadu da ce sve biti dobro i u buducnosti. Prvo se sve
pripremalo za veliko kuhanje: paprike (prvo se zapeku u
rerni), patlidzani (isto kao i paprike), bijeli luk i da
dalje ne nabrajam, jer nisam ni siguran. Onda se u rajniku
naspe ulje, koje se dosipa vise puta za vrijeme kuhanja. A
onda mijesanje do besvijesti. Mislim da je od tog mijesanja
i dosla ona izreka
"mijesaj da ne zagori"! Uz to maratonsko mijesanje se po
cijeli dan moglo cuti mnogo toga pametnog, a i sale i
budalestine nisu prestajale. Od svega se najvise sjecam onog
magicnog mirisa koji se sirio oko jos nekuhanog ajvara, a
tek na kraju, onog mirisa i ukusa kada se umace i pogrebe
ogromna rajnika, poslije napunjenih tegli ovog najljepseg
namaza na svijetu. 
Pindjur se pripremao na slican nacin kao ajvar, samo sto je
on sluzio kao prekrasna salata, ili veoma ukusni prilog
jelima s pecenjem.
A sljivov pekmez je prica za sebe... Vadjenje kospica,
mljevenje sljiva, pa onda maratonsko "mijesanje da ne
zagori". A miris sljive "savke" se nemoze osjetiti nigdje na
Zapadu. Ovdje jedemo djanarike, jer nigdje nema nasih
sljiva. Onda onaj prekrasni slatkasti miris sljivovog
pekmeza. A o ukusu da i ne govorim. Namazes podebeli sloj po
sniti kruha, a ako te jos zapadne i jedan sloj slatkog
kajmaka, ma niko ti nije ravan. Uz ajvar i sljivov pekmez
smo cesto provodili po cijele dane vani i nismo imali
potrebe ni za ruckom, ni vecerom. Samo da ima naseg ajvara i
najdrazeg SLJIVOVOG pekmeza. 
Haj, mladosti, zasto prolazis,
hej starosti, zasto dolazis...

Ahmete, Ahmete, kud se sjeti onog kajmaka, ja ogladnila, evo
jedem nesto, a sve mislim 
na kajmak. Onaj kajmak, debel kao ponjava.

Dobar je taj kajmak i u crnoj kafi, u fildzanu...kajmak
hladan, kafa vruca...uh, sve mi nesto  
curi iz usta.

Ima i jedan recept za urmasice sa tim kajmakom...ojoj, 

Zaboravio si spomenuti onu dugacku kuhacu, onu kao veslo,
maltene.

Zahvaljujem se Razi na komentaru o kajmaku, ali imam u glavi
novu uspomenu, pa da ne zaboravim.
Kozna jakna "Mc Cloud"...
Evo sedmog marta mi ova zestoka zima koja ne popusta tako
dosadi da se odlucih da obucem moju staru "Mc Cloud" jaknu,
u inat razmazenim prijateljima zivotinja koji ovdje
zagorcavaju zivot jadnim prodavcima krzna i bundi, a boga mi
poprijeko gledaju i sugradjane koji imaju na sebi to
najefikasnije sredstvo za sprecavanje smrzavanja. Iskreno da
kazem, ja izbjegavam tu divnu, izvrsno sacuvanu, jaknu, bas
zbog tih zastitnika zivotinja koji svoje kucne ljubimce
mirne savjesti kastriraju gdje stignu, a nama koji hocemo da
se zastitimo od sibirske zime zamjere sto upotrebljavamo ovu
divnu odjecu. Obukao sam jaknu uscorluk zivotinjskim
ljubiteljima, a i pozelio sam da se ovoj sibirskoj zimoci
nasmijem u lice i preznojim, iako mi lice brije "povjetarac"
na -20 stepeni. 
Tako iduci bijelim ulicama naseg malog mista, uzivajuci u
toploti moje "Mc Claudke" i brdima snijega sa svih strana,
odjednom se sjetih decembra 1992., ili januara 1993. godine,
nisam potpuno siguran jer su mi se pomijesale brzine. Sjetih
se jednog dogadjaja gdje je i moja dvadesetak godina stara
jakna imala svog udjela.
Jednog tmurnog hladnog jutra me pozvase telefonom i sluzbeni
glas mi saopsti: "Mi vise ne trebamo vas kombi i ovom
prilikom vas obavjestavamo da dodjete i preuzmete vase
vozilo. Dodjite u ponedeljak u Mali logor u deset sati i
sluzbeno preuzmite vase vozilo"! Ja se zaledih i poceh
groznicavo razmisljati sta da radim: Ako odem u to cetnicko
osinje gnijezdo, najvjerovatnije mi se crno pise, jer je
bilo poznato sta se tamo u to vrijeme desavalo sa
"nesrbima". Ako ne odem, eto njih po mene, sa crvenim
kombijem, ili bez njega, potpuno svejedno. Tako se odlucih
da odem, pa sta bude. Obukoh se u svoju najljepsu odjecu, a
naravno obukoh i moju "MC Cloud" jaknu. 
Nastavak slijedi...

Te poruke preko telefona...to su bile necije zjb. a ljudi
nalijetali. Kobajagi prijatelj ili neki 
habab sa kartanja to radili, smijali se...
Moja komsinica je dobila nervni slom kad je onaj novinar
Ovan to uradio i rekao da se njen 
muz javi tu i tu...nje nema visse, a Ovan i zaboravio sta je
radio!

"Mc Cloud" jakna, nastavak...
Kao sto rekoh ucifrah se kao za randes, smatrajuci ako mi je
to posljednje u zivotu, bar cu skoncati kao gradjanin svoga
grada, ponosno i u stilu u kojem sam i zivio svih ovih preko
cetrdeset godina. Zaputih se prema osinjem gnijezdu siroko
otvorenih ociju, razgledajuci (mozda posljednji put) moj
voljeni grad. Stigoh do kapije, strazar me pusti da prodjem
bez problema i uputi me u obliznju zgradu u kancelariju gdje
me "ljubazno" ponudi da sjednem grdosija od oficira, kao da
je na vr` Njegosevog Lovcena ponikao. Sjedoh, a on mi
"ljubaznim" glasom saopsti da se on u ime armije te i te
zahvaljuje na koristenju moga vozila i posto im kombi vise
nije potreban, pokaza mi gdje cu potpisati da preuzimam
kombi. Na brzinu procitah da preuzimam kombi u ispravnom
stanju, potpisah, a onda me grdosija pokroviteljki zagrli i
povede na parking da mi "preda" vozilo. Vec iz daljine
ugledah da je cijela hauba moga bijelog kombija zacadila i
otvorena napola, a ispod se dobro vidjelo da je motor
totalno unisten, kablovi izgorjeli, ma uzas jedan. Pogledah
zapanjeno moga "ljubaznog" oficircinu i rekoh mu tihim
glasom: ja nemogu sam izgurati kombi, dali mi mozete
dozvoliti da u gradu nadjem nekoliko prijatelja, pa da
izguramo kombi iz kasarne. "Naravno" rece grdosija i ode u
svoju kancelariju. Ja se zaputih prema kapiji gdje me
strazar zaustavi sirovim neljubaznim glasom: "Kako se
zoves"? Ja tiho odgovorih: "K........." On se osorno
prodera: "Nisam te pitao za prezime, KAKO SE ZOVES"? "Ahmet"
odgovorih ja tiho, a onda ce ti on: "A tako tursku ti majku
j...., e neces mi ti izaci na ovu kapiju." Ja se vratih
onome oficiru i rekoh mu da me strazar ne pusta na kapiju, a
on me(i dalje ljubazno) pokroviteljski zagrli i viknu
strazaru: "Pusti ovog covjeka Vaskrsije, on ce opet doci jer
mora preuzeti svoj kombi. Vaskrsija me propusti mrmljajuci
nesto o Turskoj majci i o ponovnom vidjenju. Ja se ocajan
uputih do moga dragog Emira kome to nikada necu zaboraviti i
on pronadje jos dva svoja jarana i mi se uputismo nazad ka
nasoj neizvjesnoj sudbini i Malom logoru. Ovog puta nismo
imali nekih poteskoca sa Vaskrsijom, te izgurasmo kombi iz
Malog logora i ostavismo ga kraj ceste oko 200 metara od
logora. Glava ostade na ramenu, a uspomena jos uvijek svjeza
kao da se juce dogodila...

To su bila divna i nezaboravna vremena koja se nazalost
nikada nece moci vratiti. Cini mi se da ove nove generacije
nece ni imati sta da pisu jer njihove i nase uspomene se
nece ni moci uporedjivati.  Mi, nasi djedovi i pradjedovi su
dio tih uspomena o kojima cemo pricati dugo,dugo. Tema je
divna i zato svi oni koji imaju da napisu nesto lijepo o
Banjaluci i uspomenama iz nje neka ne cekaju neka pisu.
Pozdrav

Dobro ste prosli sa tim izguravanjem kombija.

Meni je uciteljica pricala da je dobila tf. poziv za muza da
se javi tu i tu. A i on 
ucitelj/profesor sta li, naivan, otisao, pa ga nema, nema,
nema...a on cekao u cekaonici, 
zena se uspanicila sto ga nema, svi se uzbunili, a on i
dalje u cekaonici, dok ga nisu upitali 
'sta tu ceka'.
Drugi slucaj je poznatog profesora, isto tako cekao do neka
doba u noc...(a sve ili bivsi 
studenti ili kobajagi prijatelji...zvali i zezali se sa
ljudskim zivotima)
Treci slucaj je moje komsinice, a iako smo bili upozoreni da
ne nasjedamo na telefonske 
pozive, ona se nasekirala. A onaj novinar Ovan je cak i
priznao da se nasalio sa njenim 
muzem...kasno, kasno.
Cetvrti slucaj je kad je B.K. otisao u Mali Logor da odnese
potvrdu da je bolestan na 
plucima, a zena ga jos cekala u hodniku...dok su njega
tukli. Tad je ona prestala da bude 
velika...ljudske tragedije.
Kako rekoste, ostadosmo u sedlu...ali i to je novo znanje,
kako jahati!

ucite, ucite, ucite...

Dragi moji Razo i Legendo, hvala Vam na finim komentarima. U
ovoj temi ja nisam namjeravao pisati o zlocinackim vremenima
devedesetih godina, ali eto, Mc Cloud jakna me podsjeti na
dan kada sam je posljednji put imao na sebi u nasoj
Banjaluci. Eto, ta ista jakna stize u Svedsku i jos uvijek
fantasticno izgleda. Vjerovatno ce me i nadzivjeti,
tvrdoglava je i izdrzava sve podlosti prolaznog zivota.
Prijateljski pozdrav, Ahmet

Sjetih se vremena kad smo redovno isli u "rezervu" i ganjali
se po gudurama oko Banjaluke, a i sire. Bilo nas je i na
velikim vjezbama u Drvaru, Trebinju i drugim mjestima Bosne
i Hercegovine. Ja sam bio u protiv diverzantskoj jedinici
koja je imala zadatak da stiti Banjaluku od diverzantskih
grupa koje bi se eventualno mogle infiltrirati i izvesti
teroristicke napade na vazne objekte u gradu i okolici.
Prosli smo Sibove, Starcevicu i Sehitluke uzduz i poprijeko
vise puta trenirajuci taktiku i onemogucavanje terorista na
terenu. Dobili smo nove uniforme i poluautomatske puske,
koje smo zaduzili i imali kod kuce. A onda se desi jedna
takticka prevara koja sve nas miroljubive ljude i pacifiste
obradova i ponadasmo se da su i vremena "rezerve" prosla.
Pozvase nas u kasarnu na Banjaluckom polju i razduzise nas
uniformi i oruzja, sto mi s radoscu prihvatismo i potpisasmo
bez ikakvih komentara. To vece smo slavili kao zavrsetak
necega na sto smo godinama tjerani i sto nikada nismo
voljeli, ali smo morali raditi. U toj radosti da smo se
rijesili svih onih sirovih izderavanja starjesina i galame
primitivaca nismo ni pomislili "cemu vodi sad sve to". A to
je bila priprema za organizovanje srpskih tajnih jedinica u
okviru jugoslovenskog drustva i JNA. U toj gnusnoj prevari
su nasi dojucerasnji "prijatelji" i potpuno uspjeli. Nase
oruzje je poslije tajno dijeljeno srpskim seljacima i
civilima diljem cijele domovine. Ta prevara i nasa
pacifisticka naivnost su poslije doveli do nase totalne
nepripremljenosti za sva ona zla koja su iz toga proizasla.
Oni su imali sve oruzje koje je bilo i nase, samo u svojim
rukama, a mi smo mogli bespomocno gledati "odakle sunce
izlazi". Ta prevara nas je kostala svih onih zrtava i
slobode, a u nasoj Banjaluci je bilo nemoguce organizovati
bilo kakav otpor okupatoru. Tuzno, ali istinito...

Sjecam se jedne vjezbe, u Kastelu:

Vojni kurir me lijepim rijecima natjerao da primim poziv za
muza (greska, ne primaj nicija 
pisma a niti potpisuj, to pogotovo), a muz bio na sluzbenom
putu i nije mogao da se vrati 
nikako do roka; elem, ja odem na mjesto sastanka, nassa
Tvrdja Kastel, sve puno 
komssija, ima i strazza, ali sta ces, komssinica dosla da
opravda muzza. Tako je to u 
gradu gdje se poznamo, znalo se da nisam neprijatelj.
Puste oni mene u Kastel bez problema, nadjem i glavnog, dam
mu poziv i kazzem da sam 
greskom primila poziv, da je muz na putu i on to sve
zabiljezzi, i ja 'voljno'.

Bilo kasno popodne kad sam usla u Kastel, ali za onih 15
minuta trazenja glavnog se vec 
smrklo.
Kastel kao Kastel, mracan, pun Banjaluckih tajni, pun
rezervista, a pravila vazze na izlasku 
mnogo strozzije nego na ulasku:
Ne dadose mi izaci!
Te moram imati propusnicu, te ovo te ono, ja objasnjavam
kako sam usla bez problema, e, 
to je drugo, ali izaci se ne mozze.
Objasnjavali se tako dok se ja nisam naljutila i zavikala da
me djeca cekaju kod kuce, i 
neka pucaju, ali ja izlazim...i nissta.

Je li bila ssala nije li -- ne znam. Nije se nitko smijao,
nisam ih cula. Ja sam izasla i zaklela 
se da nikada, nikada ne idem pravdati nikoga, a ni da primam
necije preporuceno 
pismo/poziv.

Eh Ahmete,onda vas izvarashe oruzjem a sada to ide
administrativno ako covjek zaviri dublje i bez straha.Jedna
lasta ne cini proljece.G!

E moj komso,tuga.Varali su,varaju i varace.Mi uvijek
naivni,NAZALOST.
Citam tvoje price i vratim se u djetinjstvo,
A.Karabegovica 2.

Eh Karabegovici 2!Ja bih bosonog preskocio ogradu Pindje
Hilmije,a grbavi dido caprka oko salate i mladog luka,pa jos
jedna taraba i upadnem u stupnica harem(tako se zvalo
groblje),nabrstim ko koza cvijet drace i zelenih djanarika
koje rastu iz mezarja pa poprijeko do chardaka
Karabegovic.Vrata mi uvijek bila otvorena pa uletim dok nena
na pustekiji klanja .Trazim jarana a na pendjeru par tegli
himbera sas citrona.Ekseri napucani u dasku pa igramo
pucometa sa onom paricom umjesto lopte.Familije zajedno
oslobadjale BL od smradova koji danas caruju.Isto tako
kasnije navrnem kod Adnana Chengica(optika)igrice i
shege,uvijek dobrodoslica,nema veze ko koliko para ima ili
nema.A mame kao i sve komad pogace i 2 prsta pekmeza ozgora
pa ns puste napolje dok se ne umorimo i izgladnimo te
dodjemo kuci na Mendo i Vicasla ili nedjeljnu seriju
Izgubljeni u svemiru(kiklop iz pecine valja ruljke,plaho
zabavno).ITD.Pricama nikada kraja,BL,pricama.Danas je drugi
vakat,turbo yo,yo,mjuza .Smisao ove tapiserije nije da
gnjavi u nedogled vec da nas kroz zasluge i najdublju
iskrenost vodi ka nekoj gotivnijoj buducnosti.To je kao kad
imas milijarde religija,politika,filozofija a sve su
sustinski isto i jedno.Boze zdravlja i ljubavi,jer koliko
smo poruke prenijeli po svetim ili profanim knjigama toliko
ce nam se i vratiti,taman i da u nista ne
vjerujemo.Selimovicevski receno ja sam ipak za LOVE.Daj
sarme i pite,hebo smrdljivi sushi!G!

Dragi moj komso iz A. Karabegovica 2, pitam se jesi li ti
onaj s kojim sam osam godina isao u osnovnu skolu, ili onaj
mladji.
Ako si moj dobri skolski drug R., podsjetit cu te na jedan
zajednicki dozivljaj...
Nadam se da se sjecas da smo zajedno bili u izvidjacima, a
logorovanja sa Sibova se ja veoma dobro sjecam. Izvidjaci i
planinke su spavali u logoru koji se sastojao od mnogo
satora, a nalazio se dosta blizu Planinarskog doma sa cije
terase se mogla vidjeti Suturlija i jedan dio doline Vrbasa,
Gornjeg sehera i Banjaluke. Taj pogled na nas grad iz onog
ugla se ne zaboravlja tako lako. Dnevne obaveze izvidjaca su
bile zaista naporne, a onda predvece i navece logorska
vatra, izvidjacke igre, pjesme i romantika odsjaja logorske
vatre i glasova razdraganih izvidjaca. Od pjesama najdublje
mi se urezala ona: Izvidjaci planinke sa sviju strana,
                   Imal´ ista ljepse od nas porjecana...
Spavanje u satorima je bio dogadjaj za sebe, a onda, na
kraju, razduzivanje, pakovanje satora, rastanak i spustanje
stazama Sibova prema Cairama, sto je bio jedan fin dozivljaj
na kraju ove (mozda) Cetvrte smotre izvidjaca sa podrucja
Banjaluke.
Pozdrav, Ahmet

Moj komso,ja sam ti komsinica, a bilo nas je hejbet cura u
kuci. 
Mjeru ste mi uzimali,tvoj amidja i ti/za kaput naravno/.
To je bio naj-kaput,ljepseg ga nisam imala,a mnogo je zima
proslo.
Citam tebe,Atifa, /mislim da nikad nece zaboraviti jabuke iz
nase baste/Batu/sve sto je napisao,ziva je
istina/Mersu,Tambu i vratim
se u davna divna vremena.AFERIM

Hvala na lijepim rijecima draga komsinice. Da, moj rahmetli
Amidza je bio veliki snajder, a ja bih se volio sjetiti kako
se to desilo da sam mu ja pomagao u uzimanju mjere za
kaput.
Mnogo srece u zivotu.

Moj komso malo sale....Sjecas li se mozda BSK-a
/biciklistickog/,
mlina i ljudi koji su zivjeli u mlinu? Pa prvog
bicikla,voznja
ispod rame.Reci ces pa pisi...Ma davno sam usitnila sedmu
banku pa ne ide...krecana.

Draga komsinice, kako se nebi sjecao BSK-a? Jedno od mojih
najboljih sjecanja sam posvetio upravo biciklistickom klubu
i jednom mom velikom prijatelju s kojim sam se intenzivno
druzio u BSK-u u onim najtezim danima zlocinackog ludila
1992. godine u nasem gradu. U tom sjecanju sam mozda
zaboravio spomenuti jednog velikog prijatelja Cosu,
biciklistu i veoma poznatog banjaluckog poznavaoca mladih
dama sa igranki i plesnjaka sirom Banjaluke. On je u tim
nezaboravnim zlocinackim danima svoje posljednje trenutke u
rodnoj Banjaluci proveo s nama u BSK-u. A onda je jednog
dana nestao, a mi svi smo znali da je otputovao u nepoznatom
pravcu, u potrazi za ljudskijim zivotom, pun svoga poznatog
optimizma i zelje za zivotnim avanturama. 
Sretno ti bilo dragi Cosa, ma gdje se nalazio...
A sto se tice prvih voznji bicikla "ispod governale", u
najsvjezijoj uspomeni mi je ostala voznja kada sam sav
sretan shvatio da sam naucio, pa raspalio niz Tranzit.
Naucio sam voziti bicikl, ali jos nisam bio savladao tajne
kocnica, pa sam, kada sam shvatio da vozim prebrzo, naglo
ukocio i u punoj brzini preletio preko governale i prostro
se po, jos neasfaltiranoj, Omladinskoj ulici. Sjecam se
dobro da sam jedno vrijeme "klizio" po kamenitoj ulici, pa
tek onda, prostrt cijelom duzinom, zaustavio tu furioznu
voznju. E, ni to se nikada ne zaboravlja, iako "Bilo je to
davno na brdovitom Balkanu".
Dugo sam imao oziljke po cijeloj prednjoj strani moga
djetinjeg tijela, a onda je to sve sredila mladjahna
cirkulacija puberteta i sada se vise nista ne vidi. A
uspomena ostade za sva vremena...

BSK 50 i neke,Bilal,Vehbo.Aco i mnogi momci,a BACIKALA
/za nase djecije okice AVIONI/Aco R.imo muski BACIKL
nije bio trkaci, da ga meni i Veri Cosicki a mi tek prvi
razred. 
Nako male,neuhranjene i cupave,vozamo se kraj nase skole
F.Macura i  Caira,nismo smjeli nasom ulicom,vidjece nas nasi
a batine ne ginu. 
Titovom pogotovo,kaldrma ubi.Kako ti ono velis, taman sam
ufercila
kako se vozi,pa jos ispod rame i u punoj brzini uletim u
zivu
ogradu kod Sabahete Dzebicke.a ograda..... BODLJIKAVA.Ne
trebam ti
nista vise reci.  Eto i moje mozdane vijuge proradise!?!?
moj 
komso.

Svako dobro vam zelim i hvala za divna kazivanja,dogadje iz
vremena davnog i lijepog,vremena druzenja i
zajednistva.Spomijnajanja divnih ljudi Bsk-ovaca bicklista
bude sjecanja i to fina ali i sjetna.Kao veoma mlad stanovao
sam u blizini Bsk-ovih prostorija, Djure Jaksica br.4 te se
pomalo sjecam aktivnosti koje su se tamo desavale.Valjda je
to prelazno pa sam kasnijih godina postao i sam aktivan
ucesnik/nogometas nasega Bsk-a.O spomenutm Mehi Mehmedu
Bilalu (Rahmetli) legendarnom Bsk-kovom biciklisti kazao bih
par rijeci ako je dozvoljeno.Kuca i imanje(basta
velika)granicila je sa igralistem nk "Naprijed" velika i
visoka ograda nije bila prepreka da pokoji put lopta zavrsi
u gredicama nasega Bilala Mehe,ljutio se i pocesto ne bas
umjereno,kako i nebi.Da li je uspio naplatiti stete koje su
bile pocinjene od "Naprijeda" nisam sasvim siguran,ali je
lopte ipak vracao.Kako se ono kaze krv nije voda sportas je
sportas,naime mene licno vezu lijepe uspomene na nasega
legendarnog sportasa Mehu Bilala.Kada sam kao junior nk
Bsk-a igrao utakmice protiv nasih vrsnjaka iz nk "Naprijeda"
cika Meho bi navijao strastveno za Plave/Bsk.Hajmo
plavi,hajmo Bsk orilo se iz basce nasega Mehe koji je za
pojacanje imao svoga sina Zlatana,Zlaju koji se i sam
zaljubio u nasega Bsk-a.U kratkim pauzama donosio bi nam
vodu za osvjezenje i sokolio nas i hrabrio.Godina me se to
ponavljalo i kasnije kada sam stasao za prvu ekipu nasega
Bsk-a Mehmed Meho Bilal i sin mu Zlaja ostali su najvjerniji
navijaci nasega Bsk-a u cijelom 5 kvartu.Licno sam stanovao
u Maloj Carsiji gdje je ispred supermarketa neke godine
zazivlela mala trznica,nas Bilal je tamo imao svoj stand i
prodavao voce i povrce kao penzioner.Netreba ni pitati kod
koga smo mi pazarivali uvazena supruga i ja,obavezno je bilo
prodiskutirati o nasem Bsk-u.Svakoga puta kada bi sa nama
bila i nasa kcerka Maja obavezno bi ona dobila na poklon od
cika Mehe bilo bananu,jabuku ili bilo koju vocku na
poklon.Lijepo se podsjetiti nasih starih legendarnih
sportasa,ljudi koji su bili istinski entuzijasti i voljeli
sport i ljude,kada su ljudi bili ljudi pazili se,postovali i
pomagali. Iskren pozdrav Miro S. Ps.  Cuo sam postovani
Ahmete da je nas Cosa u Danskoj,sarmer nad sarmerima a i nas
ucitelj,kada smo bili mladi i stasavali za Korza i treba,u
svakom slucaju jedan divan covjek Zvonko Cosic "Cosa"

Miro,drago mi je da se sjecas tih veterana,a bilo ih je.
Da to nije Zvonko Cosic,sestre su mu Mira i Vera ,otac 
Franjo bio remenar, imao svoju radnju u pokrivenoj carsiji.
Mila..

Ahmete....fale mi tvoje price....pisi,volim citati tvoje
uspomene,
Odmaraju.

O nasem uvazenom sugradjaninu "Cosi" Zvonku Cosicu
detaljnije bi mogao nas cestiti Ahmet K.kao starija raja
objasniti te bitne detalje koje ja nazalost ne poznajem
dovoljno.Spomijnanje nasih postovanih sugradjana koji su iza
sebe ostavili lijep i pozitivan trag na druzenje i
zajednistvo u dobra i lijepa mirna vremena,je samo jedna
mala zahvalnost za dobra djela koja su oni cinili.U nasem
Bsk-u postojale su razne sportske sekcije koje su bile jako
aktivne po samom osnivanju drustva Banjalucki Sportski
Klub/BSK.Sekcije koje su bile jako
aktivne:gimnastika,boks,biciklizam,atletika te nogomet koji
je uz biciklizam ostvario najzapazenije sportske rezultate u
historiji postojanja Bsk-a osnovanog 1932 godine. Iskren i
prijateljski pozdrav za sve ljude dobrih namjera,pogotovo
BSK-ovce. Hr. Miro Sojtaric    Ps.Radi se na prikupljanju
sto potpunije arhive nasega Bsk-a do 1991  godine.......

Za moga komsu iz prethodnog komentara sjetih se jedne
uspomene sa obronaka Sehitluka.
Bumbar...
Moj dobri rodjak Avdo Kurjak sa svojom prekrasnom porodicom
je imao kucu na obroncima Sehitluka, ispod Ferijalnog doma
koji je tamo neke davne godine izgorio, pa ga se mlade
generacije vjerovatno ne sjecaju. Mi smo u porodicnom
sastavu isli rahmetli Avdi jednom godisnje da se nauzivamo
one ljepote koju su nam nasi Sehitluci nudili u velikim
kolicinama. Ponekad smo isli i nasem rodjaku, Avdinom bratu
rahmetli Hamdiji koji je stanovao s druge strane Vrbasa u
kuci koja je bila stijesnjena brdom sa zadnje, a cestom sa
prednje strane, pa se tih posjeta i ne sjecam jer se mi
djeca nismo imali gdje poigrati. A kod Avde, raj
boziji...Zelene livade na obroncima brda koje su se
granicile sa onim nasim bjelogoricnim sumama bosanskim...
Igrali smo se do besvijesti, a onda mrtvi gladni se sjurili
na rucak koji je Avdina supruga (stid me je sto se nemogu
sjetiti imena) servirala u basti ispred kuce. Tog dana je na
repertoaru bio bumbar, veoma popularno jelo koje se u nasim
krajevima prije cesto jelo, a sada, kada smo svi postali
preosjetljivi na kolesterol i debljinu, nije vise toliko
popularno. Priznam da je meni i kao djetetu bumbar bio
premastan i prenaporan, ali sam bio toliko gladan da sam se
posteno najeo. I to je bilo posljednji put da sam jeo
bumbar, a onu mucninu koju sam osjetio poslije tog obimnog
najedanja mogu uporediti samo sa mucninom koju sam osjetio
poslije rakije koju mi je dobri komsija Drago Damjanovic
ponudio za jedan Bozic koji sam jednom prilikom opisao.
Ostatak tog predivnog, nezaboravnog dana sam proveo u
povracanju, bolovima u stomaku i trcanju tamo gdje i car ide
pjeske. Carolija magicne ljepote Sehitluka i djecijih
mangupluka bi naprasno prekinuta, ali sve uredno ostade
zabiljezeno u riznici uspomena.
Kako tada, tako sada: nikada vise bumbar...

Hvala ti Miro sto me podstaknu da se sjetim nekih legendi
naseg BSK-a, sramota je da ja, kao dijete sa Caira, ne
spomenem bar nekoliko legendi iz plejade solidnih fudbalera
koji su potekli u BSK-u, a poslije su mnogi od njih zaigrali
i u "starijem" bratu Borcu.
Mujo Koljenovic, raskosni talenat koji je mogao daleko
dogurati, da mu neke druge stvari u zivotu nisu bile prece
od fudbala. Tog viteza carsije se sjecam iz jedne tuce iza
kina Palas, kada je izdevetao dvojicu krkana koji su zapeli
za njegovu raju. To je izveo s lakocom u, samo njemu
karakteristicnom, elegantnom, viteskom stilu: prvo je skunuo
sako, stao na pristojnu razdaljinu, a onda prstom pozvao
obadvojicu krkana zajedno.
Sejo Koljenovic, poznati i popularni stomatolog, prije
stomatoloske karijere je izvanredno igrao fudbal i kada je
presao iz BSK-a u Borac, odigrao jednu, ili dvije sezone,
odlucio se za studije i stomatologiju. Koliko znam, nije se
pokajao, jer je i u ovoj drugoj nefudbalskoj bransi ostvario
sjajnu karijeru. 
Hikmet Kusmic, prvo BSK, a onda sjajna prvoligaska karijera
u Borcu. Jedan njegov udarac u precku nikada necu
zaboraviti. Stative su se tresle, cini mi se, par minuta, a
golman nista nije registrovao. 
Pirgo, Lala, ma bilo je tu stotine legendarnih fudbalera
koji su mogli igrati u bilo kojoj prvoligaskoj ekipi, samo
da su se htjeli angazovati u fudbalu i da su dosli pod ruku
kakvom prvoligaskom treneru. 
Zelim opisati jos samo jednu cairsku i banjalucku legendu,
Mehu Dervisica, zvanog Duda. On je naravno igrao u BSK-u i u
ono slavno vrijeme kada je klub sa Caira bio u drugoj ligi,
a onda je otisao na "probu" u Borac. I tamo nije imao srece.
Na nekoj utakmici mu je neki grubijan stao na stomak i nas
cijenjeni Duda vise nikada nije zaigrao kao prije. Karijeru
je nastavio u Zavodu za socijalno osiguranje, pa je i tamo
za sva vremena ostao onaj isti dobri covjek sa naseg
banjaluckog podneblja.
Ako neko ima primjedbi na neke podatke, molim da me ispravi,
jer je moguce da sam zaboravio neke vazne detalje. Bilo je
to poodavno na brdovitom Balkanu...

Zeljanica...
Ne javih se odavno misleci da sam vec sve opisao, kad me
Mirza iznenadi zeljanicom, koja me podsjeti na rano
djetinjstvo, fijaker sporet i zeljanicu koju je moja mama
jednom tako napravila, da se bas te zeljanice sjecam i nikad
je nisam zaboravio. 
Kupili smo grcke jufke koje tacno odgovaraju velicini
tepsije, tako da Mirza ne savija jufke, nego napravi
"steranu" zeljanicu. Ovog puta se zeznusmo pa kupismo duplo
pakovanje spinata i to bi bas onaj razlog zbog kojeg je
zeljanica ispala upravo onako kako je to moja mama
uobicavala raditi. Onda Mirza nafiluje jufke sa masom od
spinata, mladog sira, povlake... Kolicina svih sastojaka
toga cudesnog fila je bila kao i svaki put, samo je spinata
bilo duplo vise. I to je bilo odlucujuce. Kad smo izvadili
zeljanicu iz rerne, ona se razbaskarila po tepsiji, mirisna,
duplo deblja, a spinat preuzeo i miris i ukus. Pomastrafili
smo pola tepsije dok kazes piksla, a pojeli bi i duplo vise
da "zbog morske linije" ne stadosmo kad nam je bilo
najsladje. Nije bilo nikakve greske: ukus i miris i sav
ugodjaj me podsjetise na maminu zeljanicu od prije 55
godina. Jedina razlika je bila sto smo uz zeljanicu ovog
puta pijuckali "naturel" jogurt, a ono "naturel" prije 55
godina nisu jos bili izmislili. Toplota "fijaker" sporeta,
nase male sobe u porodicnoj kuci, miris i ukus zeljanice mi
se zivo "ukazase" kao da ih dozivjeh evo sada, ovdje u
Skandinaviji. Drugi dan se ugodjaj ne ponovi, ali zeljanica
bi opet "prva klasa", kao i prije 55 godina, na Cairama, u
voljenom gradu...

Moj komso,zeljanica....i jos sterana,e pa i ti ne znas sta
valja.
Samo,zeljanica bez slatkog,domaceg kajmaka nije
zeljanica.Nase mame su koristile slatki kajmak u pitama,zato
su njihove pite bile
prave.Ja sam ostarila praveci pite kao mamine,budu one
super,
ali uvijek im nesto fali..??..Obozavala sam njene
buredzike...
Eh,zato volim citati tvoje uspomene....sjetim se svojih....

Na zidu iznad Tranzita...
Jednom davno je bila veoma popularna pjesma "Konjuh
planinom", a njen refren je cairskoj raji mnogo puta
posluzio za jednu ludoriju koja se vise puta ponavljala u
Murijevoj basti, na zidu iznad Tranzita. Tu smo se redovno
skupljali i sjedeci na zidu promatrali sav onaj konglomerat
razlicitih faca koje su prolazile Tranzitom. Bilo je tu
prolaznika svih vrsta i kategorija, narocito utorkom i
petkom koji su bili pazarni dani. Ovog puta necu opisivati
sve one interesantne face sugradjana koji su dosli u grad
specijalno utorkom, ili petkom. Opisat cu prolazak Bore,
jednog u to vrijeme poznatog sefa jedne prehrambene
radnje... Nas Pecinara je na onom zidu obicno bilo
dvadesetak, a najduhovitiji je uvijek bio Fudo Halilovic i
njegove sale su uvijek zabavljale cijelo drustvo. Tako je u
neko doba cestom prolazio i spomenuti Boro, a Fudo je onda
krenuo sa svojom predstavom. Prvo bi prozvao: "Boro"..., a
onda, kada bi se Boro trznuo i okrenuo, Fudo je nastavio
refren pjesme "Konjuh planinom". To je izgledalo otprilike
ovako: 
 "Boro... vi i jele, 
  javori i breze, 
  svijaju se jedan do drugoga". 
Mi svi bi prihvatili nastavak refrena pjesme, a onda bi
svaki put nastao smijeh i urnebes, jer eto Boro je nasjeo po
ko zna koji put. Ta predstava se veoma cesto ponavljala i
nije bilo jasno zasto Boro nije ostrije reagovao. Siguran
sam da je i on imao dovoljno duha da shvati da je to bio
veoma uspjesno izveden stos, koji bi se komotno mogao
izvoditi i u pozoristu. Sve se zavrsavalo smijehom i Borinim
veselim odmahivanjem, jer je on zelio pokazati da je shvatio
duhovitost cijele te situacije. 
Prodje vise desetljeca, a ja nikada ne zaboravih refren
stare pjesme, zahvaljujuci Fudi i dobrocudnom sefu
prehrambene radnje Bori...

Draga komsinice iz A. Karabegovica ulice (kom. 97), potpuno
ste u pravu sto se tice slatkog kajmaka. Slatki kajmak
uvijek ima specijalno mjesto u mojoj kuci. Mogu vam reci da
ja svaki put kada pijemo kafu kod kuce (u Svedskoj)
insistiram da se kajmak ukajmaci na mlijeku i onda ga
rasporedim u svaku od moje tri solje kafe koje su moja
mjera. Ako pijem kafu u kaficu, onda je to kapucino. Ovdje
skoro niko ne radi tako, cak je sve vise onih koji mlijeko
ni ne ugriju, a kamoli skuhaju. Ja se drzim starog tabijata
sto se toga tice i mogu reci da su svi oni koji piju bljuzgu
umjesto prave nase kafe odusevljeni mirisom kafe u mojoj
kuci, ali eto, lijeno im je cekati da voda prokuha, pa da
zakuhaju kafu, a tek im je specijalno bihuzurli da jos
kuhaju mlijeko, a o kajmaku da i ne govorim. 
Nadam se komsinice da vam je cijeli ovaj ritual blizak i da
nisam postao dosadan insistiranjem na starim dobrim navikama
koje nosim u najdubljim damarima moga, zauvijek mladog,
srca.
Pozdrav, Ahmet

Moj komso,bi mi nesto toplo oko srca,kad sam procitala
(na starim dobrim navikama koje nosim u najdubljim damarima
moga,zauvijek mladog srca)....Sjetih se tebe i tvog
brata,kad ste 
kao djeca prolazili pored nase kuce.Ti  prvi, a on uvijek
korak iza tebe.Bila je tu i tabla za crtanje.Ne mogu se
sjetiti 
ko je od vas to nosio...
Covjek se duhovno uzdize,njegujuci stare navike.Cini mi se
(bar meni)da je i to smisao zivota.
Sve najbolje..  A.Karabegovica

Bosonoge vragolije...
Danas se sastavilo nebo sa zemljom, kisa neprestano rominja
po ulicama ovog predgradja Stockholma gdje ja provodim moje
radne dane i bas ovo sivilom smraceno nebo mi vrati jednu
sliku iz ranog djetinjstva. 
Bilo je to davno vrijeme kada smo konacno dobili asfalt u
Omladinskoj ulici. Mi djeca smo se cesto i skoro neprestano
igrali na ulici. Tako, u sred igre, odjednom zapada
proljetna kisa, a mi razdragano trk u kucu, poskidamo patike
i cipele, pa trk nazad na nase tranzitno igraliste. Svjeza
mi je u sjecanju ona toplina asfalta, lagana izmaglica koja
se na kisi uzdize ispod nasih bosih nogu. A mi se zatrcimo,
pa se kliznemo po asfaltu, kao da je to zaledjena povrsina,
a mi na klizaljkama (rollschuama). Interesantno da niko nije
zadobio nikakve ozljede po golim tabanima. Ili mi se bar
tako cini sada, nakon pedesetak i vise godina. Niko nikada
nije ni primijetio da smo bili mokri do koze i niko ni
pomislio nije da ide u kucu. A onda se zacuje uzvik nasih
majki: "Djeco, u kucu, gotov je rucak". Mi se strcimo k`o
bez glave da na brzinu pokusamo rucak, pa nazad na kisu i
neograniceno uzivanje na nasem Tranzitu...
Pade mi na pamet jedan izraz jedne dobre rodice koja je
uobicavala reci: "Srkucite djeco"...

A sada odmor na juznijem dijelu zemaljske kugle. Vidimo se u
augustu. Mnogo uzivanja i srece na godisnjem odmoru zeli Vam
Vas
Ahmet

Stize i kisoviti drugi august, prvi radni dan poslije
nezaboravnog ljetovanja na voljenom Cresu. Cres je za mene
sve ono sto smo imali u nasoj nepostojecoj domovini: sreo
sam i Pericu starog Banjalucanina koji vec trideset pet
godina zivi u Visbadenu i Brigittu i Malika iz Bijeljine
koji zivi u Austriji i Almiru i Josu i Luchana i Isu i Stefa
i Toninu i Dinku i Zeljku koji mi prodade kozne patike za
320 kuna, iako su kostale 460 i Halida i Lidu, koja je nesto
ljuta na mene iako nema nikakvog razloga za to i Tercizia i
njegovu Birgittu i Slavka mesara i Vildanu i hiljade drugih
veselih odmordzija. Ma sve emocije su ponovo proradile i
akumulatori su evo jos jednom potpuno napunjeni.
A onda me doceka vijest o smrti moga dragog komsije iz
djetinjstva Sulejmana Gunica-Cuge. Vratise mi se slike i
sjetih se mnogih divnih trenutaka koje smo svi mi sa Caira
dozivjeli, a slika naseg dragog Cuge u Akinoj supi-radioni
gdje smo nesto zajedno kuckali i pokusavali popraviti mi se
vrati u sjecanje kao da je to juce bilo. Zakucavam ja ekser
u nesto cega se vise ne sjecam, a Cuga mi pridrzava taj
komad drveta. Odjednom ja promasim ekser i potrefim moj prst
i previjajuci se od bola, pogledam u Cugu, a on se razvalio
u sirok osmijeh, jer je scena vjerovatno bila smijesna. A
onda, kada nam se pogledi susretose, Cuga malo presporo
promijeni veseli izraz lica u izraz tuznog saosjecanja sa
mojim bolnim previjanjem. To se tako jasno vidjelo da je cak
i meni izgledalo smijesno. Valjda je Cuga ucvikao da bi ja
svoju huju mogao istresti na njega, zato sto se smije mojim
mukama. Taj trenutak mi se urezao duboko u sjecanje, a dobri
Cuga je za sva vremena ostao prijatelj. A eto, sudbina nam
ga oduze i upisa u knjigu vjecnih uspomena.
Neka ti je laka crna zemlja pod Pecinama, dragi nas
prijatelju.

Evo, malo sam pricekala da se slegnu uspomene oko starog
prijatelja i ostalog, i ostaju nam u uspomeni.

Nego, da upitam malo:
Je li Perica jos uvijek vicce kad govori? boli li ga kuk?
Brigita je heroj!
Koji Luccano je bio, bivsi postar ili brico?
Bilo ih je i iz Moskve? Dragi ljudi, a tragedija tezza!
Koji Jose? Onaj sto odrzava basticu, ako nisam pomijesala
imena.
znam jednog sto sada zivi u Starackom domu, barba Jose?
Tesko je znati koji je pravi kad svaki ima ono 'barba'
ispred imena.
Je li bilo setnje tamo, iznad FKK? Mahanja???
Lijepo su ono pokrili, ima se kuda setati. Sigurno ste
vidjeli i mog unuka, onog bucu???
A ono Mikino mjesto? Ona osmatracnica? Je li bilo koga?

A svjeze krofne i krempite tamo na obali? Kafica ispod one
tende, malo dalje od fontane ili je bilo kod 'kuce' ispod
loze?
A onaj kos, je li napravio, opet, gnijezdo negdje blizo
ograde?
Odrzava li barba basticu?
Jeste popravili cisternu?
I kako je na groblju? tiho i smirujuce zasigurno!
 A pelin, je li izrastao?

Eto, pregrst pitanja...pozdrav, znacete tko!

Iz vasih pitanja shvatam da i vi volite Cres i mnogo toga
sto se tamo desavalo je i vama poznato. Pa da vam odgovorim.
Perica je onaj stari veseljak i govornik kakav je uvijek i
bio. Konacno je odlucio da operise kuk, a vidjet cemo dali
ce to uraditi ove godine. Luchano je penzionisani brico koji
jos uvijek radi (na crno) i ne misli prestati dok ga nesto u
tome ne sprijeci. A sa bijelim vinom zapocinje svaki svoj
dan i vidjet ce se koliko ce izdrzati.
Barba Joso je jos uvijek aktivan u bastici i glavna je veza
izmedju nas i voljenog Cresa. Sta jos reci o svim onim
mjestima koja su sve nas priblizila Cresu i za sva vremena
ucinila to divno mjesto omiljenim prebivalistem prilicnog
broja Banjalucana. Sto se tice posljednjeg prebivalista moga
Amidze Mustafe, ja cinim sve da mu posljednji pocinak na
Creskom groblju ucinim dostojnim pocivalistem.

Citala sam moj komso,tvoju pricu o Studencu,.. o ronjenju
izmedju sedri,...o Vrbas vodi, da sam morala ove godine
otici tamo...Bolje bi bilo da nisam .Nemam rijeci da opisem
sta sam vidjela.Samo da znas...
ni traga od one ljepote, oh....kako to boli..
Puno lijepih zelja tebi i tvojoj porodici..

Draga komsinice iz A. Karabegovica 2, u toj boli koju
osjecamo kada vidimo kako se sve ono lijepo izmijenilo i
izvitoperilo moramo naci snagu da nastavimo zivot dostojan
covjeka. Nas ponos treba da nas vodi na nasem putu, a razum
da nam objasni sve one neljudske postupke koje smo dozivjeli
i sve one barbarske promjene koje su zadesile nasu Banjaluku
i nas Vrbas. Zivot se nastavlja negdje drugdje i mi treba da
pokusamo da iskoristimo nase vrijeme sto bolje znamo, a nas
tuzni grad da zadrzimo u lijepim uspomenama koje nam niko
nemoze izbrisati.
Pozdrav svim dobrim ljudima svijeta

HVALA na lijepim rijecima..moj komso,covjek je svjestan
toga,a ipak se u dubini svog srca nada..da ce naci bar
truncicu one ljepote...
koja  zivi jos samo u nama..I hvala ti sto pises o tome....
najljepsi pozdravi...svima

Motel na Sehitlucima-teleci medaljoni i sampinjoni na
puteru...
Sjetih se Motela na Sehitlucima gdje sam pocesto svirao,
gdje se moglo neopazeno odsjesti sa osobom koju niko ne
smije vidjeti, gdje se moglo i zarakijati ako bi u drustvu
bio neko trijezan pa da nas spusti niz brdo do Alibabe, a
dalje se moglo i pjeske.
Ja se, evo poslije par desetljeca sjetih Motela zbog telecih
medaljona na koje smo u jednom periodu cesto isli bas tamo,
jer je u to vrijeme bilo poznato da su teleci medaljoni bas
tamo najbolji u gradu. Islo se familijarno, na rucak
vikendom, u specijalnim slavljenickim prilikama, ili navece
na muziku i veceru. Bilo je jos specijalnih prilika, ali o
njima, kao ozenjen covjek ne zelim i ne smijem pricati. U
jos svjezijoj uspomeni sa Motela su mi ostali marinirani
sampinjoni na putru. U neko doba na svirci se izgladni, a
kasno je za pravu veceru. E onda nista bolje na svijetu nije
sjedalo od mariniranih sampinjona na putru. Iskreno receno,
nikakvo specijalno kulinarsko umijece nije bilo potrebno za
spravljanje sampinjona na ovaj nacin: jedna kasika putra,
marinirani sampinjoni se stave par minuta na vrelo kolo
sporeta i gotovo. Ukus malo kiselkast, jer su sampinjoni
marinirani, a putar im daje specijalni gurmanski ukus koji
se ne zaboravlja. Interesantno, nikad vise, nigdje nisam
tako slatko jeo sampinjone, valjda zbog izgladnjelosti
umornog muzicara. Ipak nesmijem zaboraviti isto ovo ukusno
jelo kod "Sirana", na Lausu, ali tamo sam svaki put bio
manje gladan, pa mi se to manje urezalo u sjecanje.
Dobar tek, prijatelji!!!

Zurke kod Brace Stancla...
Zurke kod Brace se ne zaboravljaju: Mama Micika, radni vijek
provela u Banjaluckom pozoristu, strucnjak za pripremu svega
onoga sto jednu zurku cini nezaboravnom, pruzi nam
gostoprimstvo u svome stanu, a Braco sav sretan sto smo
dosli, nudi kafu, sokove i ponekad jedan aperitiv. Nase
zurke nikada nisu bile pijanke, vec feste na kojima smo bili
zajedno, slusali muziku, pjevali, plesali...
Valcer sa Ismetom...
Ismetu sam upoznao preko njene sestre Jasne, jedne od
najsladjih plesacica folklora Pelagica u ono vrijeme. Tako
se na jednoj zurci pojavi i Ismeta koja je bila singl, ali
veoma blizu da se skonta sa nasim domacinom, pa je bila
pozvana i svima je bilo drago da je upoznaju. Ja sam bio sa
svojom Mirzom, Stefko sa svojom djevojkom, a bila su
prisutna i jos dva para cija imena sam zaboravio. Plesasmo
do besvijesti, a onda zasvira valcer, ples koji Mirza
nevoli, a i nezna plesati. Ja se snuzdio i onako tuzan
pogleda u Ismetu koja me pogledom pozva da je zamolim za
ples. Onako u zurbi ne stigoh ni razmisliti dali ce se Mirza
ljutiti i moja velika zelja da zaplesem valcer pobijedi.
Pozvah Ismetu da zaplesemo, a ona to jedva doceka. Onako
mala, okruglasta, slatka, odgovarala je na svaki moj pokret
i moram priznati da nikada vise u zivotu ni sa kim nisam
tako plesao. Ritam valcera nas je rotirao po dnevnoj sobi, a
na momente smo i lebdjeli noseni tim divnim plesom. Osjecaj
je bio neponovljiv. Pa da skratim, taj jedan jedini ples je
vrlo lako mogao izmijeniti cijeli moj zivot. Mladalacke lude
godine cesto odvedu covjeka potpuno neplaniranim putevima, a
ovo je bila jedna od takvih prekretnica. Potpuno opcaran
poceh razmisljati o svim onim divnim prilikama u zivotu kada
bi Ismeta i ja ovako uzivali u valceru. Bio sam veoma blizu
onog poznatog stiha:"Od ljubavi do mrznje, samo korak nas
dijeli". Valcer je bio upravo taj korak koji je mogao
razvaliti sve ono lijepo, a i ruzno sto sam sa mojom Mirzom
u zivotu dozivio. Ipak sam imao toliko postenja i pameti da
to nisam uradio. Ostao sam sa svojom voljenom Mirzom i
nikada se nisam pokajao.

Posljednje slicice...
Dodje i prokleti, sa strahov i jezom ocekivani dan.
Rasprodali smo i poklonili dosta stvari, ali televizora ne
dadosmo za 50 maraka. Poslije bih jako sretan da je svoje
posljednje dane docekao kod rahmetli drage tetke Mine. Pec
"Amiti" ne prodadosmo, ali je odnesose vec prve veceri naseg
odsustva. Prodadosmo i kombi spaljenog motora postenim
ljudima koji su nam platili, iako su mogli jednostavno
odvesti svojoj kuci, kao sto su to mnogi njihovi sugradjani
radili. Dok smo skupili malo parica, vise se nismo
usudjivali prespavati u nasoj kuci, vec smo spavali preko
puta, u kuci rahmetli tetke Zejnebe. Te posljednje veceri
bilo nas je podosta u toj omiljenoj kuci, a tetka Tehvida
nam obeca da ce nas probuditi da ne zakasnimo na autobus. U
rano nutro neko zavika: "Aj narode prespavali smo." Stvarno,
ne stigosmo posteno ni u klozet, a da nam ne bi Zahida sa
svojim Mercedesom, bilo bi nemoguce stici na autobus, koji
nas sigurno nebi cekao. Pogledasmo posljednji put u pravcu
nase stare kuce, posjedasmo u auto i brzinom se stustismo ka
tamo nekom parkingu blizu Vitaminke gdje naletjesmo na vec
upaljeni autobus. Sofer i "turisticki vodic" strpase nasih
pet torbi i gitaru u gepek, a nas zbajbucise u zadnji kraj
autobusa. Zadnje scene koje mi se evo i danas vrte u glavi
su bile one kada troprstasi podizase svoja famozna tri
prsta, pozdravljajuci nas na nasem Tranzitu, a Zahid svaki
put ustaje i hvata se tamo dole odzdravljajuci troprstasima
na adekvatan nacin. Dragi Zahid, ostade, prezivi i nastavi
zivjeti medju troprstasima, a mi mu ne stigosmo posteno ni
zahvaliti za uslugu koja zivot znaci. 
Ako ovo nekad procitas, dragi Zahide, hvala ti i znaj da ti
nikad necemo zaboraviti...

Dragi komso..Tvoje price citam...i vracam se uvijek u neko
vrijeme..vrijeme prozivljeno..a rekao bi nestvarno..
....pogotovo ova zadnja prica...je prica nas sviju....UH KAD
SE SJETIM....Sve najbolje ti zelim...

Ahmete,prijatelju moj
S paznjom i toplinom pratim sve tvoje zabiljeske,tvoja
sjecanja me podsjecaju na moja,koliko slicnosti,koliko
lijepe i po malo tuzne mladosti,ostadose nam duboko urezana
i pohranjena.Znas,ponekad u svom razmisljanju kad me tvoj
komentar podsjeti da sam i ja bio u tim vodama,moje misli me
odvedu u ta lijepa djecija vremena,otvaraju mi se slike
poznatih meni dragih lica kako su nas velika raja u svom
zargonu prozivala...mala raja.Tvoja lijepa sjecanja imaju
svoju vrijednost,zasluzuju paznju da se zastane,i covjek
zamisli.Citam tvoj zadnji komentar,i da budem
skroman,napustanje BLuke i mene i moje djece sa
suprugom,odigralo se da svako od nas moze ponijeti samo po
jednu malu torbu,jer smo se svi strpali u golfa,i na veliki
rizik putuj za Beograd,da bi se kasnije protegli za
Njemacku.Nasa mladost nadam se po tvom i mom pisanju nije
bila usamljena,bili smo ipak okruzeni i rasli sa dobrom
rajom gdje smo dijelili dobro i lose.Tvoja sjecanja pratit
cu i na dalje sa zadovoljstvom,tebi i tvojima puno
pozdrava,Tamba.

Zahvaljujem se A. Karabegu i Tambi na finim carsijskim
komentarima. Da, svi mi se mozemo naci u vecini nasih
uspomena, jer sve te dogodovstine smo i sami dozivljavali.
Dragi Tamba, ja redovno citam tvoje uspomene i opise tvojih
posjeta nasoj Banjaluci i vjeruj da sve te reportaze imaju
veoma vaznu ulogu: DA SE NE ZABORAVI NAJVAZNIJA NIT NASEG
ZIVOTA. A sada jedan aktuelni dogadjaj...
Kindjurijada...
U subotu, 27. novembra se odrza, po drugi put, Kindjurijada
u BiH drustvu "Neretva" u Stockholmu. Izgleda da cemo
uspjeti odrzati tu, vec sada, tradicionalnu izvanrednu festu
nasih ljudi u Stockholmu. Bi nam, kao i lani, prelijepo:
muzika, karaoke, razne igre, maskenbal, razdragana lica
dobrih prijatelja iz Mostara, Banjaluke, Sarajeva, Istocne
Bosne... Maske su ove godine bile bolje smisljene i
koncipirane, a bogami se narod pomalo i potrosio zeleci da
svojom maskom prevazidje sve one druge. Pobijedi "seik iz
Saudijske Arabije", a najbolja "kindjurka" bi jedna lijepa
mlada zena u veoma lijepoj odori tipicne mlade osobe koju
susrecemo u gradu, na izlozbi, u teatru... Mirza i ja se
vratismo kuci u sitne sate. Legosmo umorni, iscrpljeni
zadovoljstvom i ispunjenoscu u cetiri sata... 
"Svice, svice rujna zora..."
U setnji slijedeceg dana se sjetih svih onih blazenih festa
u Banjaluci na kojima sam ucestvovao i sa sjetom pomislih
koliko sam ja ljepote propustio zato sto sam, kao muzicar,
bio na milion festa, ali se NIKADA nisam uspio naplesati i
nabudalesati kao na sinosnjoj "Kindjurijadi". Pjesma, ples,
budalesanje cijelo vrijeme, a na kraju ne osjetih umor.
Lagani umor osjetih tek sutradan i uzivah u nedeljnom
opustanju poslije jedne nezaboravne veceri.
A kao muzicar sam zabavljao druge ljude i to je umaralo i
iscrpljivalo na sasvim drugaciji nacin, ali zadovoljstvo da
sam uspio oraspoloziti druge svojom muzikom je isto tako
opojno, kao i kad sam sam bio u ulozi slavljenika. Osvojih
trece mjesto svojom "kreacijom" "Mister bezobrazno crveno".

Budimka...
U subotu ugostismo prijatelje Seidu i Asima, a oni nam pored
uobicajenog cvijeca i vina donesose tri komada pecene
budimke koja je stigla iz Banjaluke. Obradovasmo se
prijateljima, ugostismo se hadzijski sa skoljkama, laxom
(lososom), specijalnom salatom i naravno sve to saprasmo
vinom, pa poslije dezerta zedj ugasismo pivkanom. Poslije
svega toga ne ostade nimalo mjesta za budimku, pa to dugo
zeljeno uzivanje ostavismo za sutra. Sutradan uzesmo da
popapamo budimku, a sjecanja na sve one divne porodicne
veceri kad smo u rerni pekli budimku i svi slasno uzivali u
toj poslastici, navrijese u valovima uspomena. Sjetih se
kako je moj Aka (tata) otvarao rernu, pa ako je budimka bila
OK miomiris se razlijegao po cijeloj kuci, a ako se budimka
"upiskila" Aka bi uzviknuo "curta" (c sa kvakom).
Interesantno da "upiskena" budimka nije imala ni blizu onaj
blazeni miris suhe, slatke, omiljene poslastice. Onda se
budimka razreze na trokutove i razdijeli nestrpljivoj
porodici, pa navali narode. Taj ritual se odvijao uvijek
navece, na sijelima, zajedno s komsijama, rodjacima i
prijateljima. Ma ni sok, ni pivo, ni rakija, ni konjak nam
tih veceri nije falio. Ni vode se nije trebalo napiti. Onda
kud koji mili moji. Malo nadutog stomaka zbog velike
kolicine poslastice kojoj niko nije mogao odoliti. 
Pokusavao sam kupiti i ispeci budimku u Svedskoj, ali evo do
sada nikada nisam uspio. Sve su bile "curte" bez mirisa i
ukusa.
Boze dragi, kako covjeku malo treba, ali eto ni to malo
nemozes dobiti u hladnim zemljama Sjevera.
Moji omiljeni mirisi iz rodnog kraja: przena kafa u dolafu,
pokosena trava i sijeno, pecena budimka, bosanski lonac,
jagnje na raznju, kruh u rerni... Ima toga hejbet, drugi
put...

1969...
Te daleke 1969. godine sa sigurnoscu se sjecam zbog
zemljotresa koji je prouzrokovao mnoge promjene u nasem
gradu. Prvi nas iznenadi jednog popodneva, kada se tlo pod
nogama izmace i poce plesati u ritmu najmocnijeg rock and
rolla. Potraja dugo, bar tako nam se svima ucini, a onda
gusta prasina poce da izvire i iz neba i iz zemlje.
Razbjezasmo se iz kuca i istrcasmo na ulicu gdje pomislismo
da je najsigurnije u svoj toj nesigurnoci koju ples tla
ispod nogu izazva. Noc provedosmo vani, kao u zbjegu, ne
usudjujuci se uci u razglimanu kucu, koja se doimala
stravicno u noci bez svjetlosti i struje, bez koje mi
razmazeni smrtnici zivot ni zamisliti nemozemo. Osvanu
jutro, a s jutrom nam se i hrabrost polako poce vracati, bar
meni se tako cinilo. Tako se ja konacno odlucih da udjem u
kucu i naravno prvo klozet udostojih svoga prisustva. Negdje
na pola puta do olaksanja mojih stomacnih muka, zatrese
ponovo. Ucini mi se da je ovog puta bilo jos grozomornije
nego juce. Skocih na noge junacke pa, nista ne
razmisljajuci, strcah niz basamake u jednoj sekundi i nadjoh
se sa gacama u rukama na basti. A tamo, svi izbezumljeni
svojim sokovima, rodjaci i komsije i ne primijetise moju
sramotu. Potraja neko vrijeme prije nego sto shvatih da sam
bez gaca, pa ih na brzinu navukoh na g....., a hlace
neprimjetno obukoh i zakopcah slic u roku od jedne sekunde.
Interesantno da izgleda niko nije primijetio svu tu moju
komediju, valjda zbog tragedije koja nas je sviju protresla
do dna duse. Prodje i sva ta tragedija zemljotresa koja iza
sebe ostavi jednu drugu sliku naseg grada. Bas tada, iza
zemljotresa su se pocela desavati malo veca doseljavanja
vojnih lica i drugih dosljaka za koje mi u pocetku nismo
shvatili da ce uskoro prouzrokovati promjene strukture
stanovnistva u nasoj Banjaluci. I to je bio jedan od vaznih
uzroka sto se poslije pokazalo da neprijatelji Bosne i
Hercegovine u velikom broju zive bas u nasem nesretnom
gradu. Mi o tome tada nismo ni razmisljali, tek poslije su
nam dosljaci pokazali svoje pravo lice i vuciju narav u
janjecoj kozi. Kostalo nas je to i jos uvijek nas kosta...
Vrijeme sve lijeci, a hoce li ovu rak ranu izlijeciti i hoce
li nasa Banjaluka ikada vise stati na one ponosne bosanske
noge, vidjet cemo. Ostaje nam da cekamo i nadamo se...

Pijuckam kaficu sa mojom Mirzom i onaj opojni miris
talijanske "Lavace" pomijesane sa "Zoegas" kafom koja je
trenutno na veoma dobrom glasu u Svedskoj me podsjeti na
predratne dane u Banjaluci kada je nestalo kafe. Ma pio se i
przeni jecam i raz i pojma nemam sta jos, a kada bi se to
pomijesalo sa kojim zrnom kafe, e to bi bila prava komsijska
festa. Nekoliko mjeseci prije te nestasice, u vrijeme kada
smo se poceli "modernizovati" raznim privatnim
inicijativama, przionice kafe su bile, pored kafica,
najunosniji privatluk. Otvorise se na sve strane u gradu u
malim lokalima, napustenim buticima, privatnim kucama,
garazama... Ma milina jedna. Covjek nije mogao proci nekom
ulicom a da ga ne "obakolje" onaj zanosni miris koji bas
jutros ja i moja hanuma osjetismo, evo ovdje na dalekom
Sjeveru. Te nase przionice kafe ne potrajase bas dugo i bi
nam strasno zao sto ih zamijenise redovi naroda pred
pekarama i naoruzani probisvijeti po ulicama naseg grada.
Taman smo istinski poceli uzivati u blagodetima jednog "u
sridu pogodjenog" privatluka, kad probisvijeti promijenise
tokove zivota i izabrase kalasnjikov umjesto mirisa "Minas"
kafe poprzene u nasim divnim, cistim, malim przionicama.
Steta sto su nam ukusi tako razliciti. Gdje bi nam kraj bio
da su i oni izabrali "Minas" mirise umjesto smrdljivih
rovova, spaljenih kuca, otjeranih komsija i nekadasnjeg
prijateljstva.
STETA...

Ahmete starac kad pomenu mirise svjeze przene kafe,kahve ili
kave,svejedno/svedno, kao da mi se u svijesti otvorishe
nostalgicni receptori iz davno prohujalih vremena komshiluka
i normalnog suzivota.Sezdesete,fasunge na trokolicama.Kafa
se prodavala sirova u pakovanjima raznih tezina od 1o deka
pa do kile i vishe.Opet na gradskoj pijaci su prodavali one
limene przhune za sirovu kafu.Bili su kao neka poveca
konzerva sa vratashcima te duzom ruckom za okretanje kroz
sredinu naprave.Za lijepog vremena bi komshinice kao po
precutnom dogovoru nakupile granja u bashci i nalozile
vatru.Dvije grancice sa rashljama Y se posade pored vatre i
zara a na njih natakne przun sa sirovom kahvom da cijeli
komshiluk zamirishe.Zatim obavezna skemlija ili tronozac da
se sjedne dok se przun okrece da kafa ne zagori.Taj miris
svjeze przene kahve i zveckanje zrnja u przunu je bio kao
poziv komsijama da se pridruze kahvendisanju.Pazilo se da
kahveno zrnje ne zagori jer onda gubi ukus.Onda bi se taze
isprzena kafa prostrla na komad marame da se ohladi i
stvrdne.Do tada bi se zene vec skupile sa djecom
okolo.Slijedi prica i mljevenje u onim mesinganim
mlinovima.Poveci ibrik,sheker kocka i fildjani sa obaveznim
mjesecom i zvijezdom ugraviranim na dnu.Kocka se umakala u
kahvu i grickala zlatnim zubalom pa onda pijuckala iz
fildjana uz beskrajne price.Ljudi se spustili na
mjesec,Muhamed Ali pobijedio u Zairu,popodne je crno bijela
serija Bonanza ili Izgubljeni u svemiru,navece Mendo i
Slavica pa zgodni Mico Orlovic a jedini program se prekida
kasno oko devetke spletom narodnih kola i muzike od Triglava
do Gevgelia.Ovo je mozda vise za rubrike nostos-algos no
uspomene su valjda upravo to.G!

PS,grrrrrr umalo zaboravih.Kad se kafa popije uz
nadolijevanje nekoliko puta onaj toz bi se promijeshao i
fildjani okrenuli naglavacke po tacni.Uvijek je postojala
neka starija komshinica koja je znala gledati u fidjan i
figure sto proricu sudbinu.Glava
psa=vijernost,riba=briga,itd.I na kraju dolazi glavni
ritual.Zazmiri,zamisli jednu zelju i malim prstom pritisni
dno fildjana sa talogom kafe.Zelja ce ti se ostvariti,evo
otvara ti se put...................................

Dragi GDog, zaboravio si samo jednu vaznu "sitnicu": STO SU
ONI MESINGANI MLINOVI OSTAVLJALI SIVI KRUG NA GARDEROBI ako
bi se zaboravila staviti kuhinjska krpa, ili nesto drugo
izmedju mlina i trbuha. Ova neprilika se narocito dogadjala
kada je vani bilo kisovito, ili ako je vlaznost vazduha bila
visoka.
Pozdrav iz Svedske

Banjalucki intermezzo na Cresu...
Prodje jos jedno cresko ljeto i ostavi gorak ukus
prolaznosti zivota i tuge za jos jednim prohujalim odmorom
na voljenom Cresu.
A bilo je, kao i svaki put, divno i nezaboravno. Najljepsa
je bila sedmica kada su na Cresu bili Mirsad Sinikovic i
njegova Fuada. S njima je bila i Fuadina majka, koju nisu
htjeli ostaviti samu u Rijeci. Nase poznanstvo datira jos iz
davnih banjaluckih dana, a prijateljstvo se produbilo upravo
na Cresu prije desetak godina. Bili smo u posjeti kod njih u
Rijeci gdje su kupili stan, a oni su bili kod nas na Cresu i
uvijek nam je bilo lijepo. Uspomene protkane sa sadasnjim
dogadjanjima su nepresusna tema nasih razgovora, a veze nas
i izbjeglicka sudbina: svi se trenutno nalazimo u Svedskoj.
Planovi o penzionerskim vremenima nam se preplicu i mijesaju
sa nasim razmisljanjima o eventualnom ostanku u Svedskoj,
potpunom povratku u Rijeku, ili Cres, ili kombinovanje
fifti-fifti boravka na ovim potpuno razlicitim mjestima
kugle zemaljske. Mirso i Fuada imaju namjeru potpuno
napustiti Svedsku, a Mirza i ja namjeravamo kombinirati. A
sta ce nam sudbina namijeniti, to cemo vidjeti za cetiri-pet
godina. Planove o buducnosti su nam cijelo vrijeme
preuzimale uspomene iz voljene Banjaluke. Uspomene su bile i
ljepse i romanticnije i ljudskije, ali sta da se radi i
buducnostt se mora prozivjeti, a da bi bilo sto ljepse, mora
se i planirati i razmisljati o tome. Kada su Mirso i Fuada
otisli u Rijeku, iznanadili smo ih neplaniranom posjetom, pa
smo proveli jos jedan, ekstra, neplanirani, divan dan
zajedno u Rijeci i Opatiji. A kolaci i kapuchino sa pogledom
na more u najpoznatijem opatijskom kafeu su prica za sebe.
Eto i ovo sada ode u nezaborav, svi mi smo za jos jednu
godinu stariji, a zivot ide dalje i sprema nam nova
uzbudjenja i iznenadjenja.

Ahmetee majstore mozes li da mi napises sastav "NA VELIKOM
ODMORU" molim 
tee ??

Ahmetee majstore mozes li da mi napises sastav "NA VELIKOM
ODMORU" molim 
tee ??

Banjaluka u divnom gradu Växjö na jugu Svedske
Stigosmo u pola dvanaest, presvukosmo se u stanu rahmetli
Timke i Fudo i njegov sin nas odvezose na gradsko groblje,
na djenazu.
Kisa je lila kao iz kabla, ali to nije smetalo nasim ljudima
da u prilicnom broju dodju na posljednji ispracaj nase
sugradjanke Timke, jedne fine dame koju upoznah jos u
vrijeme mojih "mladost-ludost" dana kada sam svirao u lokalu
"Tri jablana" poznatog banjaluckog ugostitelja rahmetli
Mese. Sjetih se onih romanticnih veceri kod Mese, gdje smo
kao muzicari uvijek bili dobro docekani i posluzeni veoma
ukusnim jelom iz kuhinje koja je bila poznata siroj
banjaluckoj klijenteli, posjetiocima banjaluckih lokala.
Mesa cijelo vrijeme na nogama, cini sve da se gosti dobro
osjecaju, Timka za posebnim stolom, mi sviramo sevdalinke i
novokomponovane odabrane pjesme, a gosti uzivaju i narucuju
popularne hitove. Bila je to birtija, ali stimung je bio
izvanredan i bez velikih incidenata.
Djenaza je bila dostojanstvena i na nas specificni nacin,
lijepa. Ispratismo Timku, posjetismo Mesin grob i mokri do
koze odvezosmo se do Bosanskog kluba, gdje su nam Fuada,
Mirso i ozaloscena porodica pripremili rucak. Janjetina je
bila prvoklasna, burek perfektan, kolaci izvanredni, a ja
(poguzija) pojedoh i dva komada potispanje koja me podsjeti
na najljepse dane djetinjstva i moju fazu ludjacke
konzumacije slatkisa, halve, knedli, sljivopite, a
potispanja, onako mokra i slatka je uvijek bila veoma draga
poslastica. Popismo kapucino, a sretosmo i mnoga poznata i
nepoznata lica. Izljubih se specijalno sa Bobijem koga nisam
sreo jos od devedesetih, ispricah se sa Adijem, Dzevadom i
jos mnogima cija imena sam zaboravio. Tema, stara Banjaluka,
nezaboravni dozivljaji, sudbine nasih ljudi, a sa kolegom
nastavnikom Insanicem se raspricah o penziji i uslovima pod
kojima je on zaradio svoju svedsku penziju. Ne stigosmo
pricati o dijelu penzije iz Banjaluke koji je i kod njega,
kao i kod mene, trebao predstavljati jedan radni vijek, duzi
od 23 godine. 
Fuada i Mirso nas ugostise u svojoj kuci jednu noc, a
sutradan dovedosmo nasu unucicu iz jednog drugog gradica u
blizini i s njom provedosmo dva nezaboravna dana u Växjö,
gradu sa predivnim parkovima, jezerima i gradskom jezgrom
kojoj bi mogao pozavidjeti svaki grad u Evropi. Noci u veoma
finom, cistom hotelu, sa unucicom su prica za sebe i
ispricat cu je u nekoj drugoj prilici.
Pozdrav iz Svedske...

Matematika...
Proljece 1969. godine, zavrsni razred OS. "Zmaj Jovan
Jovanovic", cas matematike, nastavnik Radovanovic.
Matematika nije bila moj zivotni izbor, ali te zavrsne
godine u osnovnoj skoli mi je sjedala perfektno i znao sam
sve moguce zavrzlame koje nam je priredjivao nastavnik
Radovanovic. Imao sam cijelo gradivo u malom prstu, ali mi
to nije pomoglo da se mrdnem od one trojke kojom me je
nastavnik Radovanovic redovno "nagradjivao" kad god sam
odgovarao. Kako je to uspio izmajmunisati i pored toga sto
sam svaki, ama bas svaki, put pokazivao da zasluzujem bolju
ocjenu, nije mi ni danas dan jasno. I na jednom od
posljednjih casova te zavrsne godine ja odlucim da se
suprotstavim Radovanovicu, pa sta bude. Javih se i otvoreno
rekoh Radovanovicu da zelim odgovarati za peticu. On se
podsmijehnu i upita: "Kako ti to mislis da mozes odgovarati
za pet kada imas trojku"? Ja odgovorih: "Ja znam za peticu i
hocu da odgovaram za peticu". On se bezobrazno nasmija i
rece: "Dobro, mozes odgovarati za peticu, ali ako nesto ne
budes znao, dobit ces jedinicu. Vazi ?" Mislio je da ce me
to obeshrabriti, ali ja sam bio toliko siguran u svoje
znanje, da sam pristao. Izadjoh kao osudjenik na tablu,
znajuci da se uvijek moze nesto pronaci i zbuniti ucenika,
ako to nastavnik zeli. Ali tog dana Radovanovic nije uspio
pronaci nacin kako da me zbuni i pronadje nesto sto neznam.
A trudio se svim srcem, jer nije imao namjeru da mi popravi
ocjenu. Kada sam ja uspjesno isplivao iz svih njegovih
podvala i zamki i rijesio SVE zadatke, on mi ipak nije dao
peticu, vec cetvorku. I zakljucio mi je cetvorku. Ni dan
danas mi nije jasno zasto je to uradio jednom solidnom
djecaku koji mu nikada nije pravio nikakve probleme. Kada bi
bilo prilike, rado bi ga upitao: Jeli to ucinio zato sto sam
ja bio siroce bez majke, ili zato sto je moj tata bio obicni
radnik, ili zato sto se ja zovem Ahmet. Kraj mene je u klupi
sjedio moj dobri kolega ciji je otac bio direktor, a imao je
slicnije ime Radovanovicu i on je uvijek dobijao petice, a
matematiku je znao puno losije od mene. Ova pitanja mi u to
vrijeme 1963. godine nisu padala na pamet, ali tuga zbog
nepravde me je mucila, kako tada, tako i do danasnjih dana.
A Kalimero se pojavio mnogo kasnije...

'Cika' Ahmete,
to se zove 'prosjek' ocjena! 
Nikako nije mogla biti 'petica' ako su ostale ocjene u toku
godine bile nizze, sto bi rekli 'manje'.

Kako ide ona zagonetka oko visse konja, a manje staja, i
opet svaki konj dodje u svoju staju? Sta god uradim, svi su
na broju :)
Ono: prvog konja vezem ispred staje, drugog konja u prvu
staju i tako dalje...

Ispravka iz prethodnog teksta: dogadjaj sa matematikom se
desio u proljece 1963. godine.

Prosjek, ili srednja ocjena. Svakako da sam ja i u to
vrijeme znao za srednju, ili prosjecnu ocjenu, ali posto je
to bio kraj sk. godine i Radovanovic je ispitivao cjelokupno
gradivo, a prethodne ocjene mi je dao nepravedno, ja sam
rizikovao cak i onu trojku, samo da mu dokazem da je
pogrijesio prema meni. Nisam uspio, ali neka je to na dusu
nastavniku Radovanovicu. Za mene je pravda uvijek bila
najvaznija stvar na svijetu, a bio sam naivan i vjerovao u
onu izreku: "Pravda je spora, ali dostizna". Tek kasnije sam
shvatio (zivotno iskustvo) da mnogi ljudi nikada ne docekaju
pravdu, jer im njihov zivotni put to ne dozvoli.

Na "Luci", kod tetke Zejnebe i tetka Ahmeta
Gazim nekom poljanom drzave Svedske po dubokom bijelom
februarskom pokrivacu i uzivajuci u prekrasnoj sceni snjezne
ravnice, sjetih se dogadjaja iz najranijeg djetinjstva kada
smo sa roditeljima isli kod tetke i tetka "na Luku".
U nasoj kuci se nikada nije upotrebljavao naziv Pavlovac za
selo koje je lezalo odmah iza Lausa. Mi smo to selo (namam
pojma zasto) zvali: "na Luci kod tetka Ahmeta i tetke
Zejnebe". Kada bi otac poslije naporne radne nedelje rekao:
"Sutra idemo na Luku", mi djeca bi spontano uzviknuli:
"Jupiiii" i te veceri san nikako nije dolazio na oci, a
jutro nikako da svane. Kada se prvi zraci sunca probiju kroz
prozore, mi djeca smo prvi bili na nogama i nismo imali
vremena ni za dorucak, vec smo odmah poceli navlaciti toplu
odjecu i bakandze na noge, jer "Luka" je daleko, a vani
snijeg do koljena i zima se u kosti uvlaci. To putesestvije
do "Luke" i nazad se nikad nece zaboraviti, a tek kako su
nas nasi Gvozdjari docekivali, to je bila prica za sebe.
Tetka je uvijek na sofri imala somun maslanicu sa svojim
domacim kajmakom i sirom, te koruzu sa domacim ajranom, kao
predjelo. A glavno jelo je bio ili grah sa pastrmom, ili
bosanski lonac sa najmanje tri vrste mesa, sa toplom
pogacom. Pa de ti sad zaboravi te vesele porodicne susrete i
prijateljevanje po cijeli dan. Za nas djecu raj: sankanje,
klizanje, valjanje po snijegu, pravljenje deda Mraza,
grudvanje i pitaj boga sta jos nismo izmislili tih
najljepsih dana dase djetinje srece. Jasmin i Seka presretni
sto su im dosli bliski rodjaci, a tetak i tetka sve
poigravaju od srece i zadovoljstva sto smo svi tako zajedno
kod njih u gostima. Povratak kuci je bio prica za sebe: mi
djeca se klizemo i trapkamo po snijegu slusajuci skripanje
koje nas svaki korak proizvodi u prhkom snijegu. Poslije sat
i po putesestvija stizemo na Caire i strovaljujemo se u
tople krevete, sanjajuci o ljepotama toga famoznog dana i
ceznuci za slijedecim susretom.
A o ljetnim avanturama uz cistu Crkvenu i zalosne vrbe, na
"Luci", cu mozda pricati nekom drugom prilikom.
Sta bi sa junacima ove price? Svi nasi roditelji vec odavno
pocivaju u miru u Stupnici i na Partizanskom, a mi djeca,
nesretnih devedesetih, se nadjosmo: Jasmin u Puli, Seka u
Finskoj, a ja i moja porodica u Svedskoj.
Zivot tece dalje...

Stara Medicinska skola...
Stara Medicinska skola je imala dva ulaza: ucenicki se
nalazio na uglu zgrade, a profesorski na sredini. Dvije
uspomene me vezu za ta dva ulaza, pa da ih ispricam dok me
zaborav ne preduhitri.
Poslije divnog ljeta 1968. godine, koje sam proveo sa mojim
"Amorima" u Kastel Sucurcu i Trogiru na nasoj prvoj
"morskoj" gazi, vratih se kuci i vec prvih septembarskih
dana i Medicinskoj skoli i novim djackim avanturama.
Preplanuo od sunca i copanja djevojcica po cijeli dan na
plazi, pun entuzijazma i radostan sto cu sresti skolske
drugove, uputih se ka ulazu u skolu i ne sanjajuci koja me
iznenadjenja, vec na ulazu cekaju. Tog prvog dana na ulazu
je bio dezurni profesor Tihomir Levajac, duhovit i vecinom
dobro raspolozen covjek, ali ne bas ovog puta. On me
zaustavi uz rijeci da ja nemogu takav uci u skolu. "Zasto,
sta sam uradio", pobunih se ja ocekujuci da ce on izvaliti
neki od svojih saljivih fazona. A on, potpuno ozbiljno, rece
da je zabranjeno za ucenike Medicinske skole da farbaju
kosu. I posto nikakva objasnjenja da ja u stvari nisam
ofarbao kosu, nego je pobijelila od dvomjesecnog morskog
sunca i soli, bio sam prisiljen da se vratim sa ulaza i
smisljam kako da Levija ubijedim da me ipak pusti u skolu.
Tako mi pade na pamet spasonosna ideja: profesorski ulaz.
Usuljah se na profesorski ulaz, dodjoh do naseg razreda i
tih dana sam se sakrivao od Levajca, sve dok i on nije
omeksao, shvativsi da je pretjerao. A moja kosa je i dalje
totalno posvijetlila poslije svakog ljeta i zivot je tekao
svojim normalnim tokom. 
Ovaj isti profesorski ulaz Medicinske skole mi je pomogao
jos jednom u jednoj kriznoj situaciji.
Bilo je to u vrijeme potpubertetsih donzuanskih avantura,
kada smo svi u prvom Medicinske dozivljavali svoja prva
erotska iskustva. Tada je narocito vazila jedna izreka za
sve nas koji smo se zeljeli prikazati u "zrelom" donzuanskom
duhu, kotamdjoja mi smo iskusni, cure lijezu same od sebe:
"dva put bez v....." (sramota me napisati cijelu onu rijec
sa v. da ne pomislite da sam bezobrazan). Tako ja tih ludih
i nezaboravnih dana "narezem" jednu plavusu koja se, ni sam
neznam zasto, zatelebala u mene. Bi nam super, a poslije
jedne lude noci, ona me vise nije htjela pustati od sebe i
pocela me je pratiti gdje god sam se kretao. Priznam da je
bilo ludo i nezaboravno, a i eksperimenti sa "dva put bez
v." su sa njom uspijevali, pa se valjda jos vise zatelebala
i zakacila za mene. Doslo je dotle da me je pocela i pratiti
u skolu i sacekivati poslije nastave. Kad vise nisam mogao
izdrzati toliku "paznju" poceo sam kradomice koristiti
profesorski ulaz za brisanje iz skole. Dosta dugo je to
potrajalo, dok ona nije shvatila da bjezim od nje i
izbjegavam svaki kontakt. Priznam bilo je prelijepo dok je
trajalo, ali, brate mili, PRENAPORNO.

Banane
Svako jutro sjedim 45 minuta u autobusu, citam neku dobru
knjigu, ili drijemam na putu do radnog mjesta udaljenog
sezdesetak kilometara od kuce. Pri kraju putovanja, svaki
dan, vadim iz tasne jednu bananu i popapam je umjesto
dorucka. Tako jutros, jeduci obaveznu bananu, sjetih se
majke Vasve u potoku i maleckih, skoro uvelih banana koje je
nama djeci ponudila jednog jutra u mirisnoj basti iza svoje
male kucice u Pionirskoj ulici. Bananice se skupile, u oko
bi stale, ali nama sjedose kao najbolji dezert, jer u to
vrijeme nije bilo bas cesto banana u kuci, narocito nikada
to cudesno voce nije zapalo djeci. Tako je u svakom slucaju
bilo u nasoj, ne bas bogatoj, kuci, da ne kazem neki
drasticniji izraz. Te banane evo ni poslije milion godina i
kilometara udaljenosti, nikada nisam zaboravio. A sad mi eto
svakog radnog dana zamjenjuju dorucak. I jos uvijek mi
sjedaju kao melem na gladan stomak, jer sam kod kuce samo
popio najomiljeniji rajski napitak "na che srce". To se
nikada ne preskace, jer bi glava bolila cijeli dan, ako se
ne popije. 
E kako je to bilo birvaktile. Covjek je sa toliko malo bio
zadovoljan, a dusa sita. Ma dovoljno je bilo pomirisati
probeharalo voce i ruze u basti, pa da ostatak dana prodje u
miru i rahatluku.

Pogrijesih samo jednom
sto se zaljubih strasno 
sto ljubav tebi dadoh
a sada sve je kasno.
        R.
A sada sve je kasno
jesen zivota tu je
i samo uspomena
za tebe me vezuje...

Ovi stihovi mi padnu na pamet svake jeseni kada boje u
prirodi dobiju jesenju patinu i prelijevaju se u sirokoj
paleti od zelene, zute, crvene, smedje. Takve su sume
jesenje posvuda u svijetu i cini mi se da nista ljepse ne
postoji u nasoj bozijoj basti.

A onda mi istovremeno na pamet padne jedna epizoda iz moga
bivseg, staro-banjaluckog zivota.
Djevojcica iz Pelagica, sitna, zgodna, vizljasta, brzog
koraka, igrala je u folkloru i opcarala mnoge svojom zivoscu
i punocom zivota. Ja nisam bio iznimka i vise puta sam
pokusavao da joj se priblizim, ali me je svaki put na
pristojan nacin odbijala. Onda jednog dana bolest stize i na
njena vrata. Onako puna zivota i odlucnosti da se ne preda,
poslije teske operacije, ona se vrati u zivot i posto vise
nije mogla igrati folklor, poce svirati u cika Markovom
tamburaskom orkestru. Tako se jedne veceri ponudi da me
odveze kuci i ja naravno pristadoh. Kada je parkirala u
blizini kuce, samonicijativno mi ponudi svoje punacke usne i
strastveni poljubac nikako nisam mogao izbjeci i da sam
zelio. Nastavak boravka u njenom autu nije bio onakav kakav
je ona pozeljela, jer je vrijeme zaljubljenosti proslo i ja
nikako nisam mogao prihvatiti njenu izvanrednu ponudu kakvu
covjek rijetko dozivi od neke zene. I onda dodju oni
stihovi, svaki put kada se toga sjetim...
A sada sve je kasno
jesen zivota tu je
i samo uspomena
za tebe me vezuje.

Tetka Tehvida
14.2.2014. godine napusti nas i nasa draga tetka Tehvida.
Kada smo odlazili iz rodne Banjaluke, ona je na rastanku
toga tuznoga jutra, sva u suzama, rekla: "Mi se vise nikada
necemo vidjeti", a mi smo u glas povikali: "Nemoj tako,
uskoro smo mi opet ovdje, samo da ove budalestine prodju".
Kako tada, tog 18. maja 1993. godine, tako sve dosad, nikada
se vise nismo vidjeli, a ona se preseli na Ahiret, znajuci
cijelo vrijeme da su njena tuzna predvidjanja bila tacna.
Tuzno je to, ali i to je nasa sudbina. POlako nestajemo,
nikada se ne susretnemmo, pa i na djenazu ne stignemo da po
starom adetu ispratimo nase najmilije. Tako je bilo i sa
mojom najdrazom tetkom Minom: otisla je tiho, skromno, bez
nas koji smo je puno voljeli. A kako su samo lijepo pjevale
moje tetke u ona sretnija vremena. Tetka Mina sa svojim
glasom slavuja, mogla je biti velika zvijezda, ali nije
odabrala takav zivotni put. Tetka Tehvida je takodje veoma
lijepo pjevala, svojim malo dubljim, prigusenijim glasom.
Odose u nezaborav, a ostadose uspomene na sve one teferice,
sijela, vecere i ruckove koje smo zajedno u slozi i veselju
proveli. Ostala je jos samo tetka Beisa. I ona je znala
lijepo zapjevati, samo su njoj bolje sjedale romanse, ali i
sevdah joj je zvucao sasvim dobro, samo malo na onaj Edit
Pjaf priguseni nacin.. Neki dan joj rekoh: "Eto draga tetka
sada je tvoj red, a odmah za tobom, eto i mene". To za mene
nije tako teska tema, jer najbolje je kada se te stvari
desavaju po redu i zakonu, tuznije je kada neko mladji ode
prije, jer mu je sudbina tako odredila. Tetka Beisa ostade u
suzama u tetka Tehvidinom stanu da obavi sve one obavezne
pripreme za djenazu, doceka narod koji ce doci da izjavi
saucesce, jer Miko nije mogao doci iz Kanade za tako kratko
vrijeme, da dostojanstveno isprati svoju mamu na posljednji
pocinak. Ostaje nam da se vidimo sa svojima najblizima u
Stupnici, kada dodjemo u posjete nasem nekad lijepom rodnom
gradu. Neki kazu da je Banjaluka lijepa i sada, ali ja znam
da je to sada neki drugaciji grad od onog koji smo morali
napustiti one crne 1993. godine.
Nemiri na ulicama mnogih gradova Bosne i Hercegovine ove
2014. godine se polako smiruju i najavljuju nastavak agonije
Dejtonski sklepane slobode u nasoj tuznoj domovini.

Ahmete,legendo,nemam vremena da polako pročitam,pa sam
stavio u omiljene,ostarilo se,ja sam 50km od
Banjaluke,posjetim je samo ako imam zdravstvenih
problema,najviše me je oduševila Šukrijina slastičarna,gdje
sam i ja cure vodio na kolače i u mladosti nisam volio
alkohol,tako da je tvoja konstatacija ok,ali zato sam u
starosti
to nadoknadio.Volio bih ako znaš nešto napisati o Sulji i
Đehvli ,kuća preko Vrbasa,kiselili su kupus i prodavali na
pijaci,mislim da je kod njih stanovao Cici , svirao na
Šehitlucima,imao je prelijepu suprugu Elviru koja je radila
u trgovini na putu prema tvornici celuloze,stanovao je tu
Čemer Hikmet,zaljubljen u svoju rođaku , i da te pozdravim ,
stvarno moglo bi se mnogo toga prisjetiti,ali žurim u drugu
smjenu,pa nemam vremena.

Kad mi pises mila mati 
O svemu mi pisi 
Donesi mi buket ruza 
Sa usana njenih 
Pisi ,pisi mila mati 
Samo o njoj nemo pisati

Kad ne bude mene vise 
Ti ces znati sta sam  tebi  bio ...

Lakse lakse moj konjicu ,lagano 
Do kafane stici cemo polako 
Daleko mi moja draga stanuje 
Pa nemoze boli srce da cuje 

Duni tihi vjetre 
Sa Sehetluka jace 
Pa obrisi suze 
Djevojci sto place 

Može li esej an temu MOJA POZORIŠNA USPOMENA

Hvala Ahmete za sve prelijepe textove pune sjete i
nostalgije. Ja neznam da li je to Ahmet koji je dugo svirao
na Bulevaru... Tad smo ja i moj momak tamo dolazili a meni
je ostala u sjecanju pjesma "Placu ribe na dnu moru" koju
ste vi pjevali. Neznam zasto ali tako je to sa
sjecanjima...

Veliki pozdrav od mene

Jt0ALt http://www.FyLitCl7Pf7kjQdDUOLQOuaxTXbj5iNG.com

mXAIcc  bryebszabsei,
[url=http://vyzaqcmeyvxf.com/]vyzaqcmeyvxf[/url],
[link=http://eewekphtxylj.com/]eewekphtxylj[/link],
http://nkyfiwzrqesj.com/

Jubileji, prelazni rok i sjecanja
Danas je tacno godina dana otkad sam posljednji put napisao
uspomenu u ovoj temi, pa da proslavim taj jubilej odlucih da
pisem o jednom drugom jubileju, ili obljetnici, ako to bolje
zvuci u usima citalaca.Ove godine se naime navrsava 40
godina od izvanredne turneje Kulturno umjetnickog drustva
"Veselin Maslesa" u Svedskoj. A negdje u februaru te 1975.
godine pocele su pripreme za tu turneju i uz pripreme su
bili obavezni i "prelazni rokovi" dobrih muzicara i igraca
iz drugih kulrutrno umjetnickih drustava. Naravno da su
"Pelagicevi" muzicari i igraci bili prvi na udaru. Bas u to
vrijeme je "Maslesa" ostao bez kontrabasiste i "emisari" su
meni ponudili da predjem u njihovo drustvo, a za uzvrat bi
me odmah ubacili u ekipu koja ce na turneju u Svedsku.
Mladost-ludost i zelja za novim putovanjima i avanturama mi
nikako nisu dozvolili da takvu ponudu odbijem. Tako ja
"predjoh" u Maslesu, ali dusa i srce ostadose u Pelagicu,
sto ce se pokazati poslije turneje kao odlucujuce u nastavku
moje kulturno-umjetnicke karijere. U Maslesi se sprijateljih
sa finim ljudima, nasvirah sa dobrim muzicarima i provedoh
mnoge veceri na probama i festama. Turneja u Svedskoj je
bila u najljepsem mjesecu maju i siguran sam da sam prije
opisao zuta i zelena polja, vjecitu svjetlost dana bez noci
i sve ostalo sto se zbilo na toj nezaboravnoj turneji.
Vratismo se kuci puni utisaka, nezaboravnih prijateljstava i
avantura, ali moja dusa me opet odvuce u moj Pelagic, jer
bez te raje i tog voljenog drustva jednostavno se nije
moglo. Poslije sam imao otvorena vrata i u Pelagicu i u
Maslesi i sa oba drustva sam isao na turneje po Jadranu.
Zadar i Istra se nikada nece zaboraviti, a o prijateljima iz
ova dva banjalucka kulturno-umjetnicka drustva da i ne
govorim. Na um mi pade stara dobra pjesma: Prijatelji stari
gdje ste?????

Opet tuzan povod dolaska u nasu ljepoticu na
Vrbasu,B.L.godina od smrti moje drage sestre Tehvide.Skupila
se
rodbina:Mesic,Smetenikov,Alijagic,Klokic,Gvozdjar,Jasarevic...malo
nas je,mnogi fale,eh sta se moze.Rodjak Rizak
Dizdarevic,banjalucki boem i smeker otvara stranicu
secanja,smejemo se,a suze jedva zadrzavamo.Vest,kao grom iz
vedra neba:UMRO ADEM ALIJAGIC na Floridi daleko,suvise
daleko od njegovog grada,a opet blizo u nasim srcima.Opet
nam se bol uvlaci u dusu.Prvi put se oglasavam,sedam u kajak
mili moji,pa gde nas odnesu talasi usplahirene vode,reke
ciju boju ni jedan kist umetnika jos nije pogodio.Ma gde
bili saljem vam mirise behara,banjaluckih magnolija i
rascvetalih maca koje se ljube sa momkom VRBASOM.

Strina Munifa
Strina Munifa je umrla prije nekoliko godina, a ja sam dugo
odlagao ovaj zapis zbog teskih i nemilih dogadjaja koji su
se odvijali pri kraju njenog zivota.
Strina je bila veoma prisutna u bratovom i mome zivotu od
samog pocetka. Kada nam je umrla mama, strina je odmah
pritekla u pomoc i ucinila mnogo toga lijepog u nasem
djecackom zivotu. Kod nje smo proveli mnogo vremena i pojeli
puno dobrih rucaka i kolaca kada nam je bilo najpotrebnije.
Posto nije imala vlastite djece, bila je uvijek spremna da
pritekne u pomoc i pricuva djecu kada god su to roditelji
zamolili. Tako je bilo i sa nasom vlastitom djecom, a i
djecom iz komsiluka. Ipak za sve to vrijeme se mogla
primjetiti njena tvrdoglavost, a i poprilicna grubost u
svakodnevnim kontaktima sa nama djecom, drugim ljudima, a i
amidzom Mustafom. Zivot se nije poigrao s njom i pecat
vjecite borbe za prezivljavanje je ostavio traga na njen
nacin ophodzenja sa drugim ljudima. Ja sam to primjetio
veoma rano i cesto sam dolazio u verbalne konflikte s njom,
ne slazuci se uvijek sa njenim nacinom rjesavanja problema.
Spomenut cu samo jednu situaciju u kojoj je strina reagirala
totalno neadekvatno i nekontrolirano. Jednog ljeta smo joj
na Cres donijeli za poklon onu famoznu sofu koja se mogla
ljuljati i imala platneni natkrov. Sam bog zna kako smo se
izlomili u autu sa tim glomaznim poklonom. I kada smo joj
instalirali poklon, ona nas je tako napala da smo potpuno
ostali bez teksta, a komsija koji je bio prisutan joj je
prigovorio i rekao da nije fino tako reagirati kad se dobije
tako lijep poklon, vec suprotno, covjek bi trebao najtoplije
da se zahvali. Tako su nasi dani tekli i kada smo bili
stariji, a i pri samom kraju strininog zivota. Vec poslije
amidzine smrti, ona je pocela da govori veoma ruzno o njemu,
a na kraju je pocela insinuirati da on nije bio psihicki
zdrav i da je testament pisao u neuracunljivom stanju. Veoma
ruzno i nelojalno prema svome bracnom dugu sa kojim je
zivjela Zajedno preko pedeset godina. A onda dodjose i oni
najruzniji dogadjaji kada je trebalo provesti ostavinsku
raspravu. Testament koji je amidza napisao je iznenada
nestao, a onaj dan kada smo isli na ostavinsku raspravu
nikada necu zaboraviti. Strina se nije htjela s nama ni
pozdraviti, a prisutna je bila i cijela njena porodica. Na
raspravi sam ja, posto je testament nestao, pristao da se
ostavstina podijeli kako to zakon propisuje. Misleci da je
to sada sve u redu, odosmo u posjetu strini, a ona nas
doceka neprijateljski i ne htjede s nama posteno ni
progovoriti. Progutasmo gorku pilulu i odosmo kuci tuzni i
neraspolozeni. Poslijepodne nas iznenadi jedan od rodjaka i
rece da strina zeli da joj moja Mirza ucini jednu uslugu.
Kao da sam znao da se nesto sprema krenu i ja ne zeleci da
moja Starkica, bez mene, dozivi neprijatnosti. Strina nas
doceka u kuci mracna i tajanstvena i zamoli Mirzu za jednu
uslugu koju je bilo ko od njene prisutne rodbine mogao
uraditi. Onda je mojoj Starkici pao mrak i ona je izgovorila
sve ono sto smo milion puta ona i ja raspravljali, jer nas
je to mucilo godinama, a nikada nismo htjeli to reci strini,
iz postovanja i obzira prema starijoj osobi. Ja sam samo
sjedio i bio nijemi svjedok da Starkica nije izgovorila
nijedne suvisne rijeci. Sve to je vec odavno trebalo reci
strini u lice. Odmah cim smo otisli kuci, strina je pokupila
sve rodjake i oni su ekspresno otisli nazad u Banjaluku. Od
tada vise nikada nismo vidjeli strinu, a ona je prestala
govoriti, jesti i komunicirati s ljudima. Ubrzo iza toga je
umrla, a njena rodbina je za sve okrivljavala mene i
Starkicu. Ta situacija i dan danas traje, ja nemam nikakve
sanse da sve objasnim, a zivot tece dalje. Osjecam se tako
prazan i izgubljen u svim tim porodicnim zavrzlamama i
priznam da nikada u svome prilicno dugom zivotu nisam bio u
tako nerazjasnjenoj situaciji. Strinu sam na neki cudan
nacin volio i cijenio, jer mi je mnogo dobra ucinila, a
istovremeno niko u zivotu mi nije zamrsio i ogadio rodjacke
odnose kao sto je to ucinila ona. Umrla je tiho i bez rijeci
objasnjenja ostavila nerazjasnjenu dilemu. Kada sam izjavio
saucesce, njena sestra mi je odgovorila: "Hvala na ubistvu".
Kako objasniti da ja nikada strini nisam nista ruzno rekao,
stalno smo joj Mirza i ja pomagali, a ono sto joj je Mirza
rekla je sve tacno i korektno receno i to bi mogao potpisati
kao da sam to i sam izgovorio.
Pocivaj u miru draga strina Munifa i oprosti mi sto sam
napisao ovu kratku ispovjest, iako to niko od mene nije
trazio.

Sipka je iz raja izasla...
Ova izreka je u moje djecacko vrijeme bila veoma popularna i
cesto se primjenjivala. Kad god u ovoj Svedskoj promatram
bezobraznu djecu koja manipuliraju i na svaki nacin
iskoristavaju svoje roditelje, nastavnike i sve one koji se
o njima brinu, a za uzvrat nikada ne dobiju zasluzenu cusku,
ili bar jedno posteno stipanje za obraz, ili zavrtanje uha,
uvijek se sjetim bivsih vremena i izreke "sipka je iz raja
izasla". Ja naime jos uvijek smatram da djeca nemogu
shvatiti ni popraviti neke stvari u svome ponasanju bez malo
fizickog podsjecanja da se to sto oni rade u velikim
kolicinama ne smije raditi i da moraju prestati to da rade.
E to je sada i zakonom zabranjeno, pa se desi da roditelji
imaju velikih problema sa zakonom, ako nedaj boze, malo
pritisnu nevaspitano dijete, ili ga malo cvrsce poguraju,
ili, boze sacuvaj i zakloni, koji put udare po straznjici,
ili nekom drugom dijelu tijela. A o sipkama se u danasnje
vrijeme nesmije ni sanjati. E to je bilo drasticno drugacije
u moja vremena. Bilo je boga mi po straznjici i kaisem, a ne
samo tananom sipkom koja se savija, a nikada ne slomije. 
Tako sam ja jednom dosao u nekakav konflikt sa mojim dobrim
komsom Nailom Halilovicem, pojma nemam zbog cega i
nesporazum se zavrsio na veoma interesantan nacin: ja sam iz
naseg dvorista sa zida na tranzitnom putu poceo gadjati
kamenjem Naila koji je stajao na udaljenosti od oko trideset
metara, pred vratima Stefkovog dvorista i nisam prestao sve
dok nije nestalo kamenja. Na svu srecu nisam ga nijednom
pogodio, ali je incident dosao do usiju moga oca i on je
morao nesto drasticno uciniti da mi naglasi da ovakvu
svinjariju vise nikada nesmijem napraviti. On nas djecu
nikada nije tukao, ali ovog puta je ubrao veoma tanku dugu
sipku, skinuo mi gace i dobro me po goloj izsibao. Guza mi
se crvenila cijelu heftu, a tragovi sipke su se vidjeli
najmanje mjesec dana. Interesantno, ja mu nista nisam uzeo
za zlo, niti zamjerio, jer sam bio svjestan da sam ove
batine potpuno zasluzio. Interesantan je bio i rezultat
"sipke koja je iz raja izasla": vise NIKADA u zivotu nisam
bacao kamenje ni na koga i tu dobru lekciju nisam nikada
zaboravio. Eto to jedino sibanje u zivotu koje sam dobio od
oca mi je mnogo pomoglo i od mene napravilo kulturnog i
dobrog covjeka koji potpuno shvata da se ni u kojem slucaju
nesmije bacati kamenje na narod, ma koliko bi to covjek
ponekad zelio. Hvala na dobroj lekciji dobri moj oce, puno
mi je koristila u zivotu.