poezija za dušu

   

evo jedna od mojih najdražih..

Simonov Konstantin 

ČEKAJ ME 

Čekaj me, i ja ću doći, 
samo me čekaj dugo. 
Čekaj me i kada žute kiše 
noći ispune tugom. 
Čekaj me i kada vrućine zapeku, 
i kada mećava briše, 
čekaj i kada druge nitko 
ne bude čekao više. 
Čekaj i kada čekanje dojadi 
svakome koji čeka. 

Čekaj me, i ja ću sigurno doći. 
Ne slušaj kad ti kažu 
kako je vrijeme da se zaboraviš 
i da te nade lažu. 
Nek povjeruju i sin i mati 
da više ne postojim, 
neka se tako umore čekati 
i svi drugovi moji, 
i gorko vino za moju dušu 
nek šiju kod ognjišta. 
Čekaj i nemoj sjesti s njima, 
i nemoj piti ništa. 

Čekaj me, i ja ću sigurno doći, 
sve smrti me ubit neće. 
Nek rekne tko me čekao nije: 
Taj je imao sreće! 
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit, 
niti će znati drugi 
da si me spasila ti jedina 
čekanjem svojim dugim. 
Nas dvoje samo znat će mo kako 
preživjeh vatru kletu- 
naprosto, ti si čekati znala 
kao nitko na svijetu 

Uznesenost

Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina

Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužijačkom slasti.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zmamglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na ševu samo zato mari
da svakoga jutra čistog zraka kuša,
- tko nad svime lebdi i bez muke sluša
razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!


Šarl Bodler

"Cekaj me", Boze kako grije srce i poslije svih ovih
godina.Ova pjesma je bila bitan dio moje mladosti, jer je
stigla na jednoj novogodisnjoj cestitci 1981.godine iz jedne
kasarne u Hrvatskoj od jednog "preslatkog" vojnika, koji Bog
zna gdje je sada. Jer eto mladost prodje i mi se ne
docekasmo. Lijepo se sjetiti da smo nekad imali samo 17
godina.

Modra rijeka

Nitko ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam

i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je

sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke

Mak Dizdar

U vrtu


U mraku žubor, vrelo - slušaj, dušo:
To izvor mog života romori;
Kroz šiprag hihot, vile - miruj, dušo:
To moja sreća tebi govori;

U grmu prvi slavulj - ćuti, dušo;
To moje srce tebi biljiše;
U ljesi prvo cvijeće - diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;

Tišinom struje, sjene - dršći, dušo:
To mjesec - zanos - k nama silazi;
Kroz zvijezde čežnje, slutnje - umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.


A. G. Matoš

DVORAC OCA MOG



Stanite vjetrovi,stanite orkani;
ne rusite dvorac oca moga!
Njemu su dani pokraj vatre dani,
i prostranstva silna odavde do Boga.

Nije to dvorac od ljuta kamena,
ni utvrda mocna sto se nebu dize,
tek ubogi sator sto kraj rijeke stoji
kad putuje otac da je Bogu blize.

Jer sudbina tjera cigana da luta
i da cijeli zivot svoju slijedi.
Ne rusite zato njegov dom kraj puta,
njemu vise sator od palace vrijedi.

Stisajte se zato vjetrovi,tornada
on stazom predaka neumorno krece;
od Ganga do danas njega vodi nada,
i nikad ga niko zaustavit nece.

Avdo, prekrasna poema!
nastavi, molim te.
topli pozdrav.

Semso hvala ti pjesma je prekrasna...

                            U VINU JE ISTINA


U vinu je istina,za sva moja bolna jutra
sva moja tuga i beskrajna sreca.
U vinu su drumovi,neko ljepse sutra,
sreca moja,bogatstva najveca.


Ja vise niceg osim vina nemam
nemam prijatelja,a nemam ni zelja;
tek stari sator sto u sumrak spremam,
meni je u vinu zadnja kap veselja.


jos mi samo vjetrovi
jutrom sto se bude;
zvuk slomljene violine,
ponekad ponude.


Zaboravih kad sam trijezan bio;
i kad budem umirao,znam pijan cu biti,
ja sam se za zene i vino rodio,
tek zivim da ljubim i da mogu piti.


                                    Avdic Semso

Trenuci

Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim,
pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen,
opustio bih se više.

Bio bih gluplji nego što bejah, zaista,
vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatio,
bio bih manji čistunac,
više bih se izlagao opasnostima,više putovao,
više sutona posmatrao,
na više planina popeo,
više reka preplivao.

Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
jeo manje boba a više sladoleda,
imao više stvarnih a manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što razumno
i plodno prožive svaki minut svog života,
imao sam, jasno, i časaka radosti.

Ali kad bih mogao nazad da se vratim,
težio bih samo dobrim trenucima.

Jer ako ne znate život je od toga sačinjen,
od trenova samo, nemoj propuštati sada.

Kada bih ponovo mogao da živim,
s'proleća bih počeo bosonog da hodam,
i tako išao do kraja jeseni.

Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona posmatrao i sa više dece igrao,
kada bih život ponovo pred sobom imao...

Horhe Luis Borhes

Ovo je bas divna pjesma!
Aferim!

Obasjano Suncem,pokriveno liscem
Nije kao Svaki ,cudan je to kraj......
  
Mostovi i Rijeka,nezaboravljena jad
Nije li to hej Banjaluka Grad..........
 

                            

Vec sam ti pricao to

Da li znaš, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvorištu... pod kestenom stol...
nekada...
Prašnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u duši se budi djetinjstvo...
zamisli... miriše lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
Pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
Pricam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
cežnjiva pisma... Pacifik od tuge i sjecanja...
kažu sudbina...
Ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milion prica, al' svaka vodi samo do pustoši...
pitam da li znaš...
A znam da ne znaš niti ceš ikada shvatiti...
a i zašto bi...
Oprosti, to gorka tecnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
To je romanticno, nevino cedo, spram ovih stanja...
necu da spominjem, rat i užase,
politiku, i slicna sranja...
Necu da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
Hocu da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
Kasno je, znam... curi noc...
svaka je mala vjecnost za mene.
da, znam, moraš poc,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znaš i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvorištu... pod kestenom stol...
ah, vec sam ti pricao to.

Rade Serbedzija

A kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i subotom,

A naročito kad zaboraviš nedjelju

Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;

I ništa ne moram da radim, i sretna sam, ne znam zasto...

I da ponedjeljak nikada ne dođe!
Kad to zaboraviš, kažem,
I kako si psovao ako bi netko zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce kad bi zvonio telefon,
I kako smo napokon krenuli na nedjeljni ručak;
To jest, kroz dnevnu sobu do stola zamrljanog tintom
Na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom,
I salata, raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladom.
Kažem, kad to zaboraviš
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
I nježno se savili jedno u drugo...

Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me posve zaboravio.

Gwendolyn Brooks 

U MOJIM SNOVIMA

Rijeka u mojim snovima postoji
neprimjetno iz duše tkanje nosi
ka obali tvojoj gdje se oblak svitanja roji
rasut po hridi - teškoj kamenoj kosi.

Ptica u mojim snovima prebiva
plovi talasom do obale tvoje
na hrid - mračni zamak što sniva
obale druge i druge svjetove.

Cvijet u mojim snovima u pupoljak zapreten
laticu otvara jednu po jednu i kida
pušta je u talas do obale tvoje donesen
da od odbljesaka moje duše hrid na obali zida.


Ksenija Radotic-Hadzi-Manic

 Ova pjesma je upotpunosti
 oslikala moj zivot.Kao da sam je ja pisala.
 Sad mi se blizi sezdeseta... 
 Nista se ne moze vratiti....Nazalost...

da, vjerujem da oslikava zivote mnogih od nas. to jeste
tuzno.
ali cinjenica da se nista ne moze vratiti ne treba da nas
rastuzuje, mislim. najbolje je ne gledati ni previse nazad
ni previse naprijed, vec kao sto pjesnik rece:

"Jer ako ne znate život je od toga sačinjen,
od trenova samo, nemoj propuštati sada."

Evo samo malo nesto; mnogima je ova pjesma opecatila
mladost:)


Dobrisa Cesaric

Krik

Citavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al’ dodje noc, I razlije se –
I najedanput kriknem stihom.

Zavrisnuvsi svoj vrisak u svijet,
Da uokolo trazi jeku,
Razdijelio sam svoje srce
Medj’ bracu neznanu, daleku.

I krik moj luta, luta, luta,
A kad srodno srce prene,
Da’l ono sluti da je pusten
Iz noci mucne, probdivene?

Cuvam joj ruke, grlim je i trazim
Da poljupcima opljackam njen smijeh,
U narucju svom da otmem joj drazi,
Da ispijem joj usne, tamne kao grijeh.

Ali tko nebu plavetnilo da uzme?
Ljepotu mi se dodirnuti htjelo,
Al' izmedj' ruku ona mi ispuze -
U rukama mi osta samo tijelo.

Gdje je ljepota? Gdje je njezin svijet?
Vracam se natrag, prevaren i smozden.
Ah, kako tijelom da dotaknem cvijet
Sto samo duh ga dotaknuti moze?

Rabindranath Tagore

Sudbina 

Ko ti je stazu naznačio 
kojom ćeš ići nebom, zvijezdo? 
Ko li je pticu naučio 
kako da gradi svoje gnijezdo? 
Ko je kazao biljci: cvati, 
crvu da mora pokrov tkati 
i da se onda u nj obuče, 
ko li mu za to niti suče? 

Zar je kazao neko pčeli, 
koja livadom zuji, gleda, 
da li cvijet žuti ili bijeli 
u sebi kriju slatkog meda? 
Da li si ti, draga, moje biće, 
da u tvom oku život sviće, 
da mi je ljubav tvoja sve, 
to mi ne reče niko ne. 

Kao što zvijezda nebom kruži 
a livadom se pčela kreće, 
kao što nagon svakom pruži 
da sazna pute svoje sreće, 
i ja na tvoje grudi divne 
dođoh da nađem put subine, 
jer samo s tobom znam živjeti 
i samo za te mogu umrijeti. 

Žoao Baptista Almeida Garet

I SLIJEPE OCI PLACU


Juce sam prosao ulicom malom
pored jedne plave zene
gledala je negdje u daljinu,
a cinilo mi se da gleda mene.

Pridjoh joj polako i pogleda je,
bila je neizmjerno lijepa,
cudilo me zasto me gledala dugo,
nisam znao da je ona slijepa.

Zamolila me, da je prevedem preko puta,
pruzila mi ruku i posla ka meni,
koracala je tiho ali bez straha,
divio sam se toj mladoj slijepoj zeni.

Predjoh sa njom ulicu malu,
njena me ruka stegnu jace,
pogledah u njene plave oci
i primjetih, da slijepa djevojka place.

Ona se trznu i ode bez rijeci
u dusi osjetih bol sve jacu,
pitao sam se dok je odlazila tiho,
"zar i slijepi ljudi mogu da placu"?

Gledao sam za njom
i jos dok su niz lice padale joj suze,
prokljinjao sam sudbinu i ona boga,
zasto je morao njoj, vid da uzme.

Ona nikada nije vidjela majku,
ona nije vidjela sunce sto grije,
a ima tako divne oci plave,
sijecam se, Danijela joj je bilo ime.

Sjecam se njene divne kose plave,
u zimskoj noci dok snijeg pada jace
osjecam da ona nikada nece doci,
slijepa djevojka, sa plavim ocima sto place.

Kad potrazim dusu
uvijek je nadjem 
tamo gdje boli.
Kazu da nije vrijeme
za pjesme
ali mjesec nocas 
ne moze ostati neopjevan 
iako je sulud dan.

(Kotoric Nermina, 10 godina, 1994)

I drugi su pjevali o gradu, 
prolaznici u cudu zastali
pred mnostvom slika proturjecnih
a tako u skladu medjusobnom 
i tako u skladu sa okom sto ih zbraja
al niko nije patio pritom i plako'

I drugi su pjevali o gradu 
gosti uceni iz svijeta 
u cijem je uhu odjekivao jos pucanj
oh meine liebe got 
taj bosna, taj barbari, 
taj metez i smrad 
- taj zacijelo patio pritom nije i plako'

I drugi su pjevali o gradu 
prolaznici u cudu zastali, 
gosti uceni iz svijeta
dosljaci zatim, dosljaci nasi, oprezni i mudri
gospodcici nagli ljubavi spore 
a govora knjizevnog sasvim.

Srce - grade!
I drugi su pjevali o tebi, al' niko
patio nije pritom i plako'
srebrnu dusu tvoju ko' mladu ranu ticuc!

Abdulah Sidran

citavu noc, kazu, slavuj pjevat mari
kap krvi iz kljuna dok mu ne udari
ja bih svoju ljubav htio ispjevati
ne bih zalio pojuc i zadnju kaplju dati.

Šaputanje srca

Ja poznajem za tebe
Jedno boraviste
Istinska domovina, vjecito ognjiste.
Vodit cu te, u jedno boraviste
Ni blizu ni daleko
Nije ni u raju
Niti na planeti drugoj nekoj.
Vec u tebi samom
Bas na dohvatu
A ipak ne spoznato.
Otkloni sve granice
Ukini nepotrebne zakone
sve zapletenosti razrijesi
I iznad ostrica koplja plesi.
Ne boj se.
Past ce samo ono
Sto na dolje tezi.
Gdje drugi planove kuju, ti se smij.
Gdje drugi tuguju, ti pjevaj.
Gdje drugi putuju, ti igraj.
A tvoj ples
Neka bude, rajski odbljes.

Vodit cu te, u jedno boraviste
Vjecito ognjiste.
U srce tvoje
Tamo gdje se more, u boli kroje.
Ne boj se boli, vec ih prihvati
One ce ti pokazati
Koje te more
Od vjecnog ognjista dijele.
Neka gore!
Neka se u boli uguse
I srce tvoje, u sjajni dragulj izbruse.
Neka nestane, svaka stega
A ti igraj iznad svega.
Gdje drugi moraju rezultate doprinijeti
Ti trebas samo htjeti.
Tamo gdje se za polozaj trudi
Ti samo budi.
Budi moj.
Ja cu te odvesti, u ovo boraviste
Vjecito ognjste.
Gdje nikad odvojeni nismo
Jer ja sam Bitstvo.

Samira Begman Karabeg

ALEJA DJETINJSTVA




Sjecam se jedne aleje u kestenovu cvatu,
suncu na dohvatu,
pamtim stara stabla u dugackom redu,
predata nedogledu,
vidim bujne krosnje za pticja sijela,
gdje se pjesma plela,
opazam lisce u ruhu jesenskom zutu,
mekani sag na putu...
Sjecam se te aleje
i slike se njene u dusi roje.
Ali cemu?Kad ona
vise ne osjeca korake moje.

ALIJA KAPIDZIC-ALKAP





AKO I KADA SE VRATIS



Ako i kada se vratis
svome gradu nakon godina dugi',
hoces li biti kadar da shvatis
da to nisi ti vec neko drugi?
Ako i kada se vratis
svome gradu,tom prijatelju starom,
hoces li moci tada da shvatis
da te ne docekuje ranijim zarom?
Ako i kada se vratis
svome gradu u neki sudeni cas,
hoces li smoci snage da shvatis
da vrijeme je stalo izmedu vas?


ALIJA KAPIDZIC-ALKAP



SMIJEH



Kad se moj unuk nasmije,
nista ne bude kao prije;
nevidljiva mreza tisine
kida se poput paucine
i skrivene suncane zrake
lako produ kroz oblake.
Kad se moj Toni nasmije
i meni srce jace bije.


ALIJA KAPIDZIC-ALKAP

Slucajno naidoh na ovu knjigu i ove pjesme me pogodise
direkt kao da je covjek o meni pisao.

Povratak 

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. 
Krhko je znanje!) 
Možda je pao trak istine u me, 
A možda su sanje. 
Još bi nam mogla desiti se ljubav, 
Desiti – velim, 
Ali ja ne znam da li da je želim, 
Ili ne želim. 

U moru života što vječito kipi, 
Što vječito hlapi, 
Stvaraju se opet, sastaju se opet 
Možda iste kapi – 
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, 
Jedna vječnost pusta, 
Mogla bi se opet u poljupcu naći 
Neka ista usta. 

Možda ćeš se jednom uveče pojavit 
Prekrasna, u plavom, 
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila 
Mojom davnom javom, 
I ja, koji pišem srcem punim tebe 
Ove čudne rime, 
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, 
Niti tvoje ime! 

Pa ako i duša u tome trenutku 
Svoje uho napne, 
Sigurnim će glasom zaglušiti razum 
Sve što slutnja šapne; 
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom 
Pogledat ko stranci, 
Bez imalo svijesti koliko nas vežu 
Neki stari lanci. 
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće 
Ko sunce u krugu, 
I nosi nam opet ono što je bilo: 
I radost, i tugu. 
I sinut će oči, naći će se ruke, 
A srca se dići – 
I slijepi za stope bivšega života 
Njima ćemo ići. 

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna, 
Krhko je znanje!) 
Možda je pao trak istine u me, 
A možda su sanje. 
Još bi nam mogla desiti se ljubav, 
Desiti – velim, 
Ali ja ne znam da li da je želim, 
Ili ne želim. 

D.Cesaric

SLAP

Tece i tece,tece jedan slap
Sta u njemu znaci moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i drsce u hiljadu sara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati, 
I moja kaplja pomaze ga tkati.

Cesaric

Mislio sam draga,nista nas rastavit nece.
Dosli dani, rastasmo se sami.

CEKAMO
Koracam ulicama umoran od tudjine
moje bi noge dalje,al' srce mi trne
i nada mi gine
ima ovdje i mira i slobode
al' moja bi dusa BOSNI u pohode.
i mislim na one godine srece pune,
na one moje aleje ,sto mirisu poslije kise
mislim na sve one sto ne disu vise.
A,ko je taj, TAJ STO JE KRIV
sto mali obican covijek nije vise ZIV?
dodzose neki ,s DRVETA MUDROSTI
sto su htjeli jesti 
i odvedose nas daleko od puta 
gdije smo se trebali sresti.
a mi  mali  cekamo ih  jos uvijek 
na onoj istoj staroj cesti
na cesti gdije se sretose covjek i BOG"
AL' oni zaboravise ,STVORITELJA SVOG
oni savise u srcima svojim od mrznje gnijezda
i osta covjek malen ispod zvijezda.
O vi veliki sto vam dusu uprlja vlast
otvorite svoja  srca 
mi mali, jos CEKAMO NA VAS?



autor ,mali trnovac nedzad (tola):?

Ja sam vijerni rob ljepote 

Ja sam vijerni rob ljepote....Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme na bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinje sitno čelo;
Zato vasda na mom čelu vječnog aska misli gore
A usne ih pjesmom zbore.

Ja sam vijerni rob ljepote... duša čista poput lijera
Od iskona plivala mi u muzici šumskih sfera.
Nju andeoska ta muzika svojim medom opila je
Zato vazda duša moja s tajne čeznje podrhtaje
Pa me goni, da u žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram.

Ja sam vijerni rob ljepote... Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelje - čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b' jelu sljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam...... 

Musa Ćazim Ćatić 

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noci
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo vec na krajnjem rubu sebe
Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je vec daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Tko od nas jos moze naslutiti sebe?
Rusimo se vjecno
Nas je put bez dna i padanje bez glasa