Nostalgicna Banja Luka u meni

   

Postovani Kajakasi, na nagovor Olgice koja je pisala o
Cajinim "Slijama" odlucio sam da prije objavljivanja knjige
pustim na Kajak nekoliko prica iz buduce knjige koja je u
pripremi. Nadam se da cete uzivati u ovom mom lamentiranju.
No, svejedno, neka je dusa puna. Ovo i ovako pripada nama
svima. Srdacan pozdrav Duje
P.S. Nadam se da cemo pokrenuti dobru stranicu. Neka nam je
svima sa srecom!


1.  GORNJI ŠEHER /  ŠEHITLUCI
        


        Banja Luka. Moj rodni grad. Zanimljivo ime za nekoga
tko baš ništa ne zna o tom divnom gradu iznad Lijevča polja,
ušuškanom između dviju obala brzog, poplitkog, ali vrlo
opasnog Vrbasa. Prva asocijacija pri spomenu njegova imena
je u većine ljudi katastrofalan potres oktobra 1969., kao
kad se spomene Skoplje, u nekad našoj Makedoniji. Pisanu
istoriju grada moguće je pratiti tek od kraja XV. vijeka,
kad se utvrda zvala BANYALWKA. Neko će prvo pomisliti da je
riječ o nekoj BANJI, što i nije nelogično, jer se u Gornjem
Šeheru, sada preimenovanom u Srpske Toplice, nalazi prirodno
mineralno vrelo gdje su još Rimljani izgradili bazene za
svoje vojnike i oficire koji su se tu dolazili kupati i
uživati ne odustajući i u osvajačkim pohodima od hedonizma.
Možda je i to bio jedan od boljih načina kako očuvati veliko
carstvo. Poslije se jednako tako ponašala i turska gospoda,
tako da su oni koji su ih naslijedili imali sasvim dobar
primjer kako treba govoriti jedno i činiti drugo, a da
pritom ne uzmanjka i narodnog entuzijazma, opšteg
zadovoljstva te vjere i mira. Obična raja je tu prirodnu
blagodat mogla osjetiti tek nakon rušenja fašizma, uz prve
zvuke slobodnog izvođenja internacionale i zahvaljujući tome
što „novi učenici“ nisu suviše imali sluha za tople kupke.
Tako se i meni bilo u neku ruku posrećilo, vjerojatno zato
što sam odgajan u građanskoj porodici. „Ustajte prezreni na
svijetu.....“ 
     
      Drugi dio imena LUKA najvjerojatnije je nastao, kako
kaže predaja, od riječi livada, ili od toga što luka
označava zaštićeno mjesto, što je i jedno i drugo  logično.
A šta je od toga istinito, a šta nije, za ovu priču i nije
toliko važno. Važno je da je ona tu, i da će tu ostati pa ma
kako se zvala. 

      Termalno vrelo u Šeheru, koliko me sjećanje služi,
sastojalo se od četiri ili pet kupatila – bazena – koji su
pojedinačno primali otprilike jednako toliko ljudi, od kojih
su barem dva bazena bila samo za žene. Kupalo se „na
vrijeme“, pa kad bi jedna grupa kupača izašla ulazila bi
druga i tako redom, do uvečer. O svemu se mnogo vodilo
računa, a ponajviše o čudoređu, tako da se ni slučajno nije
moglo dogoditi da neko čak i nehotice pogriješi i ode na
„krivu stranu“. Savršenstvo funkcionisanja „strogo
kontrolisanih ulaza“ nisu uspjeli poremetiti ni najveći
smutljivci. No dobro skrivene, čeznutljive poglede i blage
osmijehe pak niko nije mogao zaustaviti, niti spriječiti.
Koliki su samo zbog toga čekali svoju nedjelju!? Kao da
zabranjen pogled uvijek otkriva pravi predmet žudnje.
Spuštenih kapaka sjedeći u toploj vodi, sanjani su najslađi
snovi, u glavi se  kaleidoskopski mijenjale slike i oblici a
preko usana se otkidali uzdasi žudnje podgrijavane parom od
pola sata.
      

    
      U maju 2005. uputih se stazama sjećanja iz djetinjstva
i dođoh u Šeher. U mislima mi zvoni „Kad ja pođoh na
Bentbašu“, makar to nije ona, nego moj malo opjevani Šeher.
Srce je brže zakucalo. Približujući se mjestu o kojem već
godinama sanjam, obuzelo me neskriveno uzbuđenje. Od stare
Banje ne ostade gotovo ništa, samo dijelovi one rimske česme
– izvora pitke vode. Na mjestu  šeherskih hamama podignuto
je novo zdanje, moderno, sa velikim bazenom, mješovitim.
Kraj Vrbasa nema više ni stare kafane „kod Karla“, ali ja
sam je vidio, snimao sam kamerom kao u groznici, hektički,
da kojim slučajem ne zaboravim ovjekovječiti žive slike iz
prohujalog djetinjstva, da ih što brže oživim, pokupim tim
malim objektivom. Uto prođoše zaprežna kola, vuklo ih je s
naporom mršavo bosansko konjče, glave spuštene skoro do
ceste. Kočijaš me u poluokretu kratko pogleda i onako kao
usput dobaci: „ Šta je to majstore? CNN? Nije brate,
nostalgija! A, toooo...“. Otkasa zapjenjeno konjče vukući za
sobom znatiželjnog kočijaša koji je podigao ruku na pozdrav
i dugo mahao sve dok ga vidik ne proguta. Napih se izvorske
vode da utažim žeđ za prošlošću, da dugo ne budem žedan tamo
gdje sam. 

      Mnoga sjećanja blijede u našim životima, ali Gornji je
Šeher u mome ostao zapamćen, ne po Rimljanima, niti po
Turcima i njihovim javnim kupalištima, nego po tome što je
to bilo naše banjalučko „more“, naše najljepše izletište,
mjesto gdje smo nedjeljom s roditeljima odlazili na kupanje
i jeli nezaboravnu domaću „puru s mlijekom“, ili kačamak,
kako smo tada nazivali to jelo. Bio je to specijalitet koji
se nije propuštao, jer otići u Gornji Šeher, a ne pojesti
puru, isto je kao otići u cirkus, a ne vidjeti predstavu.
     
Druga važna destinacija u našoj Banji i Luci je brdo
Šehitluci koje se sada zove Banj brdo. Tamo smo također
vikendima znali pješice grabiti do samoga vrha da vidimo
velik Augustinčićev spomenik palim borcima koji je uvijek
bio više zanimljiv našim roditeljima, nego nama. Mi djeca
bismo prilikom dolaska na vrh odmah tražili da majka što
prije otvori one famozne joltaze* te onu čarobnu četvrtastu
aluminijsku kutiju u kojoj je bilo pečeno pile na koje smo
od podnožja mislili i već na pomisao na nj slasno se
oblizivali. Poslije zakuske roditelji bi sjeli na klupu i
pili kafu iz termosice, uživajući u svježem vazduhu, dok smo
se mi djeca igrali ’ganje’*, nemilosrdno’špartajući’* oko
spomenika, ili se međusobno natječući ko će izmisliti bolju
igru i nametnuti vlastita pravila. Kad je početkom
šezdesetih u naš dom na mala vrata ušao prvi televizor
„Čajavec 511“, a s njim, na veliko negodovanje moje majke, i
cijeli komšiluk, izleti su se počeli prorijeđivati, a
napredak uzimati svoj danak – polako krasti maštu i značajno
redukovati naše izlete, što će kompjutor za koju deceniju
još radikalnije riješiti ovu situaciju, naravno, na našu
štetu. I, pored svega, Gornji Šeher je ostao uzbudljiva
uspomena, da l′ zbog tople kupelji, ili vruće pure s
mlijekom, do danas to nisam uspio otkriti. Međutim,
djetinjstvo je, koje se činilo vječnim, polako uzmicalo pred
novim događajima i izazovima i slike su počele blijediti.
Naročito nakon preseljenja u drugi grad. Rano napustivši
Banja Luku, napustio sam i Gornji Šeher. Ali on nije
napustio mene te je do danas ostao jednom od onih najranijih
uspomena koje se pamte i osjetima, bilo kao toplina i dodir
ljekovite vode bilo kao slatkast okus pure i toplog tek
pomuženog mlijeka.  




* joltazi    - ukrugli aluminijski lonci nanizani jedan na
drugi                         
                                 
* ganja      -   dječja igra međusobnog lova 

* špartati   -   lok. trčati naokolo

Prelijepo....

Pozdravljam autora,nadam se da ce u knjizi biti jos mnogo
toga vezanog za Banjaluku osim Sehera,Sehitluka jer ima jos
puno toga sto cini Banjaluku vjecnom,ma koliko vremena
proslo.Veliki pozdrav i sve najbolje od srca.
Nadam se da ce uskoro biti vasa knjiga i prodaji za nas koji
smo u inostranstvu npr.Njemacka!!!

Pridruzujem se u nostalgiji sa istom sjetom za Seherom kojeg
vise nema. Ali mi imamo  nasa sjecanja, drugi ne....
Sjecam se bezbroj izleta u kafanu "Goldbacher" (kod Karla),
kafanu sa zeleno ofarbanim stolovima i stolicama. Ljeti se
tamo obicno pilo hladno kiselo mlijeko. Omiljeno izletiste
banjalucana (banjalucana sa "A", a ne sa "O" kako pisu neki
novi lingvisti/vidi temu cevapdzinica!). Drugi Goldbacher,
Karlov brat je imao staklarsku radnju na mjestu Incelovog
nebodera na Kastlovom cosku (ne kako mnogi misle
Kast-e-lovom cosku, jer to ime potjece od vlasnika trgovine
na 
tom mjestu koji se prezivao KASTL). Prekrasna tema, pogotovo
za moje godiste (1926). Hvala.

lijepo, neposredno i iskreno. pravo osvjezenje Dujo. hvala
ti sto se odluci pocastiti nas svojim radom.

Jako lijepo... umjereno i sa stilom...
p.s., mi smo rekli "joltazni"... ali stvar je u nijansama, a
nijanse su povod i razlog... jedva cekam nastavak.

Dragi moji Kajakasi, eto nema sretnijeg od mene da je
krenulo oko ovog naseg novog sadrzaja. Kao prvo se
zahvaljujem na pohvalama za moju prvu pricu. Mislio sam s
njom otvoriti temu za razgovore o nasoj prelijepoj Banja
Luci, te malo taknuti nasa nostalgicna srca. Tek nakon nekog
vremena sam htio pustiti drugu pricu, pa tako
dalje...Medjutim Gospodin pod sifrom "KINI WINKLER"
(Komentar br.3) me bukvalno tjera da odmah pustim pricu br.2
jer se sve nekako naslanja jedno na drugo, pa evo, mozda
malo i prerano, ali neka Vam bude, Vi ste tako zeljeli!
Volim Vas sve koji volite Banja Luku,ne mrzim one koji je ne
vole, volim LJUDE!!! Zato neka ostane lijepo i nostalgicno i
da na ovoj temi nikada ne bude negativnih emocija. Srdacno
Vas Duje


2. OD  KASTELA  DO  FERHADIJE

       Rođen sam „ preko Vrbasa“ ili kako se nekad govorilo
u „petom kvartu„. Tu je prekrasnu ružičastu kuću, na moju
veliku žalost, 1969., nemilosrdno progutao potres. Dugo sam
po arhivama tragao za kakvom, makar crnobijelom
fotografijom, tog za mene najljepšeg dvorca rane mladosti.
Bez uspjeha. No jednu u boji sam neizbrisivo sačuvao i
zauvijek pohranio u svojim mislima.  Kuća se nalazila tačno
nasuprot tvrđavi KASTEL, od koje je dijelio nemirni, bučni
Vrbas, a stari kameni most je čvrsto povezivao. Za mene je
ta kuća bila osobito značajna jer se u njoj nalazilo „Kino
Vrbas“ koje je odigralo veliku ulogu u mom odrastanju. Naš
ulaz bio je lijevo od ulaza u kino, a stan na drugom spratu.
Stan je bio velik i prostoran i, naravno, kako je to bilo u
to doba, nakon ratnih razaranja i manjka stambenog prostora,
zajednički. Živjeli smo godinama u slozi sa brojnom
familijom Ibrahimbegović: Ferida, Sulejman, njihova djeca
Aida i Enes, te Feridina braća Mirza i Ferid i njezina majka
kojoj se pravog imena ne sjećam jer smo je svi redom zvali
„baba Bećirovca“. Nas je bilo četvero, majka Ana, otac Drago
i sestra Branka. Stan je bio vrlo velik, četvorosoban, u
kojem je nama pripadala jedna velika soba, a ogroman hal i
kupatilo bili su zajednički. Njihova djeca bila su moji
vršnjaci i stalno smo bili zajedno, a uz nas baba Bećirovca.
Od nje sam naučio napamet dijelove iz Kurana, dok je Enesa
moja majka naučila ono drugo. Koliko smo samo zajedno pojeli
bamija* na maslu kao i pečene svinjetine. Rasli smo zajedno,
bez žuči, u ljubavi i poštovanju. Kad je umrla baba
Bećirovca, plakao sam kao za najrođenijom. Svakodnevno smo
po tri projekcije provodili u kinu. Biljeteri su nas kao
komšije puštali da se dosita nauživamo kaubojskih i
srcedrapajućih indijskih i meksičkih filmova. Oni su nam
dobrano pomogli da razigramo maštu i zapravo učinili da
nastane interes za glumu, muziku, za sve ono što će nas
poslije pratiti cijeloga života. Poslije kina zavlačili
bismo se u uglove našeg  prelijepog, prostoranog,
polukružnog balkona, gdje smo dovršavali vlastite filmove. S
tog balkona svaki sam dan, do mile volje, mogao posmatrati
Kastel i  zamišljati kakvu bi mi priču mogao ispričati. Bilo
je neke mistike u toj tvrđavi. Tamo smo se kao djeca
sakrivali i usput istraživali unutrašnjost nekadašnjeg
kazamata. Znatiželja je često bila jača od straha.
      
         Istorija o Kastelu kaže da je nastao iz potrebe
stalnog smještaja rimskih osvajača, koji su vojne logore
(castrum) podizali širom Ilirika uz koje su se onda
razvijala i civilna naselja (municipium). Sve se to vidi i
na pronađenim rimskim mapama. Dvije rimske legije gradile su
put od Salone (antičko ime za Solin) do Servitiuma
(Gradiška) u dužini od 167 milja. Mnogi istraživači koji su
se bavili proučavanjem ovoga pravca castrum povezuju sa
današnjom tvrđavom, Kastelom, a tome u prilog govore i
pronađeni ostaci kasnoantičke bronze, keramike, rimskih
novčića te bronzane fibule*. Godine 1895., prilikom popravka
mosta na riječici Crkvena, otkriven je rimski žrtvenik bogu
Jupiteru  što definitivno upućuje na prisustvo grada vojnog
karaktera s lokalnom upravom na tom mjestu. 

       Stotinjak metara ispod Kastela, pokraj Crkvene,
stajala  je od 1579 do 1993. Ferhad-pašina džamija,
nezaobilazan motiv na svim banjalučkim razglednicama. Nema
je više! Nema ni Sahat-kule! (I sabornu crkvu Svete Trojice
zbrisala je mržnja s lica zemlje još 1941.) Spomenici
kulture, naše zajedničko naslijeđe,  na listi je spomenika
svjetske baštine UNESCO-a, a mi bijedni rušimo i to malo što
smo svijetu ostavili u nasljedstvo! Ivo Andrić je napisao:
Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom
kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova
zadužbina...  Pokraj Ferhadije ostade samo mjesto, gdje još
uvijek svakodnevno gore zapaljene svijeće između smotuljaka
papirića, poruka ljubavi, zahvala onima ostvarenim i  nade
za one neostvarene. Makar su Kastel i Ferhadija građevine
podignute u različitim vremenima, povezuje ih jedna legenda
koja me uvijek raznježi, kad god je se sjetim dok tuda
prolazim. Banjalučki Romeo i Julija, legenda o lijepoj
Safikadi i njenom vojniku. Legenda se prenosila s koljena na
koljeno i imala je više verzija. Zaljubljenima se najviše
sviđa ona iz kasnog 16. vijeka, o djevojci koja se svom
izabraniku, askeru, vojniku vezirske vojske, zaklela na
ljubav do groba. Kako joj ta ljubav nije bila dopuštena,
stala je pred top koji je salvom označavao podne i sebi tako
oduzela život. Drugi opet kažu da se sve to dogodilo
kasnije, kad je oglušivši se na upozorenja austrougarskog
vojnika ušla u Kastel pod vojnom upravom i kad je odjeknuo
pucanj i s njime nestalo lijepe Safikade. No, rodila se
legenda o ljubavi do groba! A zidine Kastela postadoše
sastajalištem romantika, mjesto zaljubljenih. Možda tu neko
i slučajno zaluta misleći da je ušao u „prokletu avliju“,
ali zasigurno zastane privučen treperavom svjetlošću svijeća
upaljenih nesrećnoj Safikaduni te oslušne glasove iz zemlje
i iznenađen obriše suzu koju nije imao namjeru da pusti.
       
       Mostar je imao svoga pjesnika, Aleksu Šantića, koji
je pjevao o Emini, a Banjalučani predaju o Safikadi. Skoro
istovremeno u srce tame padoše i mostarski most i Ferhadija.
Iz naše priče ostade samo Kastel u Banja Luci, kao „živi“
svjedok prošlosti koji ponešto kazuje i budućnosti, kako se
nepisanim pravilima i običajima utvrđuju međuljudski odnosi
i prosuđuje šta je dobro, a šta zlo!  

       Prošetam katkad Kastelom u potrazi za prijekorom,
dostojanstvom, ljubavlju, za dobrotom. Tako bih volio da je
moja crvena kuća još uvijek tu, da se popnem na svoj balkon,
naslonim na ogradu i zamolim Kastel da mi ispriča još koju
svoju priču, da mi kaže što mi je, možda, zaboravio reći.
Huči Vrbas, Banja Luka spava!

* bamija – (tur) biljka iz porodice sljezova
* fibula   – (lat)  igla, kopča, spona

E moj Duje ti mi otvori ranu.Ja u stvari sve sto imam od
dusevnog bogatstva to je sjecanje na sve ono sto mi se
dogodilo u Banja Luci.Naravno odnosi se na period do progona
i pogroma.Ali i to je pocesto dovoljno pa kad to jos dopunim
sjecanjima na meni ali i mnogim drugim drage ljude odjednom
postanem izuzetno bogat ni sam ne znajuci i ne shvacajuci
vrijednost tog /mog/ bogatstva.A kad me uhvati /fjaka/onda
tiho prokunem sve oni koji i najmanjim doprinesose ovim
ranama.Ipak kocka je bacena i u ovom prljavom svijetu nama
je nositi to nase breme i spominjati Banjaluku od Novoselije
do Trapista.Naravno i posjecivati je kad god to mozemo.

Dragi moji Kajakasi, evo po treci put se javljam, makar
nisam imao namjeru da ja tu najvise komentarisem, ali moram
nesto pojasniti. Kao prvo zahvaljujem Gospodinu iz komentara
br.6 na iscrpnom pojasnjenju oko spornih joltaza. Cini mi se
da smo dobili savrsenog lektora nase stranice. Gospodina iz
komentara br.7 bih srdacno zamolio da jos jednom pazljivo
procita prvu pricu. Samo toliko. Veselim se rastu nase
neiscrpne teme! Neka vam nas nostalgicni "KAJAK" ( ja bih
ovo kod nase teme pretvorio radije u DAJAK - zvuci vise
banjalucki) svima raznese srdacne i iskrene pozdrave.
Internet je stvarno cudo,pa Banja Luka nam je tu, vidite
kako smo svi daleko, a tako blzu! Duje

E, svaka ti cast za ove divne trenutke citajuci o nasoj
ljepotici. Da znas da si me totalno vratio u proslost i
djetinjstvo tada najljepse provedeno.CAO

Ko mi uze komentar i etimolosko objasnjenje "joltaza":
YOL =turski: put, TAS= turski: posuda,zdjelica, pladanj:
Dakle: nas "joltaz" je posuda za na put.
Budi se nostalgija, sjecam se punih joltaza koji se od kuce
nose na posao jer ne bi jos ni kantine ni menze.

Lijepo bih molio Gospodina pod sifrom "Kini Winkler", da mi
se javi privatno na moj Mail. Trebao bih neka objasnjenja i
neke dodatne informacije, a to mozemo dobiti samo od nase
stare Raje. Zato se svima izvinjavam jer to sto trebam nije
za nasu stranicu. Unaprijed hvala. Veselim se daljnjim
javljanjima Duje

Ja bih 2 komada,čim izadje knjiga...

Iskreno rečeno, očekivao sam da će ova naša tema imati nešto
veći odjek i da ćete me možda na nešto  podsjetiti, ili da
doznam neki podatak koji sam možda zaboravio ili uopšte
nisam ni znao. Nekako ste se umrtvili i niko ništa. Čak mi
se ni Gosp. Herbert Winkler - Kini nije javio. Počinjem
sumnjati da nisam dovoljno uvjerljiv ili Vam možda sjedam na
još friške i nezacijeljene rane. Svi smo mi nekako ranjeni,
svako na svoj način, vjeruje mi i ja! Svojim bolima i ranama
dajem oduška pišući da to nekako podijelim zajedno s Vama.
Ako Vam sve price koje sam napisao objavim, kome će onda
biti potrebna moja knjiga? Ja je i pisem za Vas, koga osim
Vas interesuje Banja Luka, pitam se? Evo, da Vas stvarno
prodrmam, poslati ću Vam i treću priču, za koju mnogi od
mojih najbližih kažu da je najbolja. Poslije toga očekujem
da se stvarno javljate, inače ode i ova TEMA, a možda i
knjiga....ne znam!  Ljubim Vas! Duje

3. SLIKE  S  VESELOG  BRIJEGA

Početkom šezdesetih godina moja se familija
preselila u ulicu Nurije Pozderca broj 15. Nova zgrada na
četiri sprata, državni stan. Sreća mojih roditelja bila je
neizmjerna, moja nije. Bio sam vrlo tužan i žalio za svojim 
„crvenim dvorcem“, žalio za kinom Vrbas, Abacijom*,
Kastelom. Mislio sam da ih više nikada neću vidjeti, makar
smo odselili svega tri ulice dalje. A Ibrahimbegovićima je
vjerovatno „svanulo“. Mi djeca smo to gledali sasvim drugim
očima. Bilo je suza, onih sasvim iskrenih, kao i radosnica.
Novi je stan značio i novo društvo i nove izazove.
Vikendima, kad je bilo lijepo vrijeme, počeli smo odlaziti
na teferiče*, na Vrbanju, na obalu rijeke koja se u tom
dijelu zvala „Pod orasima“. Vrbanja je bila mnogo mirnija,
toplija i umiljatija rijeka od Vrbasa, a samo mjesto bilo je
čarobno, na desetine starih oraha poredanih u nekoliko
redova u nizu poput vojnika u stroju. Uvijek je dolazilo
mnoštvo ljudi. Svi bi redom donosili svoje deke – prostirke
i sebi birali najdeblju hladovinu. Na dekama se sjedilo,
jelo, pilo i pričalo, svaki od izletnika bi osvajao po jedan
orah na koji je mogao okačiti vrećice, a onda se vrtio
ražanj, a na ražnju prase ili jagnje, ili bi se potpaljivao
roštilj. Za mene je to bio novopronađen zemaljski raj.  Na
stara sam mjesta odlazio radnim danom. Iznad moga novog raja
vodio je zemaljski put uzbrdo gdje su bili nastanjeni naši
krajiški Romi. Kvart se zvao Veseli Brijeg. Kako su Romi po
prirodi veseo narod tako je nazvan i njihov kvart. To
veselje otkrit ću nešto kasnije, kad ga budem prvi put
posjetio s roditeljima. Na Đurđevdan! Pola Banja Luke se u
to vrijeme okupljalo na Veselom Brijegu. Romi bi već
prethodnog dana počeli uvelike čistiti oko svojih kuća,
skupljati otpad i sklanjati ga iza kuća, tamo gdje se ne
vidi. Živa je muzika treštila na sve strane, harmonike,
ćemane*, tambure, trube, bajsovi. Trošne kuće i potleušice,
obavijene oblacima dima, kao da su zajedno s njima
poskakivale u ritmu rasutih nota. Vjetar se poigravao vatrom
i razbacivao iskre na sve strane tako da je sve podsjećalo
na istinski vatromet. Na svim je licima blistao osmijeh.
Nije bilo tučnjave, samo sporadično, poneka pljuska
odletjela bi prema ženi ili djetetu, pogotovo kad je bolje
„podgrijan“ domaćin želio pred gostima pokazati ko je gazda
u kući. Sve je završavalo tucetom psovki, a pridošla publika
imala  je potpun hepening, nakon nekoliko minuta opet bi
zaredali zagrljaji i pjesma kao da se ništa i nije dogodilo.
Bio je to njihov dan, velik na njihov način. Gosti su bili
dobrodošli, gostoprimljivost bez ostatka. Istina, poneko bi
ostao bez novčanika, ali šta se tu može, i to je dio velike
predstave. Sa školom smo Prvog maja obavezno odlazili na
paradu, a ja sam uvijek nestrpljivo čekao onih šest dana
poslije. Onu paradu koju nije mogla prirediti niti jedna
druga država na svijetu. Zbog Veselog Brijega jednom su nam
žestoko pocrvenjeli obrazi, naime bili su crveniji i od
pionirske marame, jer smo nas nekolicina uspaljenika umjesto
pred opštinu sa štafetom otrčali na Veseli Brijeg. Problem
je nastao, kad nismo znali kome predati štafetnu palicu i
kad smo se morali istim putem vratiti. Naposlijetku smo ipak
stigli pred opštinu, ali sa velikim zakašnjenjem. Pljuštali
su školski ukori začinjeni zdravim kućnim ćuškama. Te godine
je štafeta prvi i posljednji put bila na Veselom Brijegu.
Vrijedilo je. Živio DAN MLADOSTI!   
 
      

        Nekoliko godina poslije, kad sam se već zamomčio,
otišao sam s mojim bratom od strica, Vojom, ponovo pod orahe
na kupanje. Bilo je žarko ljeto i običan radni dan. Sve je
izgledalo kao prije, svi su orasi bili na broju, hladovina
jednako redom raspoređena, Vrbanja spora i zamamna poput
neodoljive ljepotice, ali nešto je ipak nedostajalo.
Nedostajao je onaj izletnički, veseli žamor i nemarno
obješene vrećice i zamotuljci po izdancima donjih orahovih
grana što su poput ukrasa visili na novogodišnjoj jelki, one
deke što su prostrte po travi cijelom prizoru davale živost
šahovske ploče. Nedostajao je miris pečenice i roštilja.
Nedostajali su ljudi. Čuo se samo šum vjetra što se igrao s
lišćem oraha kao da doziva one od prije nekoliko godina da
se vrate i popune prazna šahovska polja pa da partija može
opet da počne. Iz tog kratkog snatrenja trgnuo me prasak 
nastao skokom u vodu. Brat me pozva da mu se pridružim, ali
mu ruka pritom osta u vazduhu i oči širom otvorene. Okrenuo
sam se u smjeru njegova pogleda i ugledah dvije mlade
Ciganke u šarenim suknjama kose stegnute u još šarenije
marame. Izgledale su u prvi čas sasvim obično, čak
neugledno. No zastadoše pod jednim orahom i počeše polako
skidati tu svoju nadaleko prepoznatljivu odjeću. Činile su
to polako, graciozno, koketno, kao da su namjerno željele
zagolicati našu libidom tek probuđenu maštu. Činilo mi se
tada kao da svaka  ima po najmanje pet-šest sukanja. Kad su
se oslobodile zadnjih krpica na sebi ostadoše u bikinijima
vezanim sa strane trakicama te se u istom trenu, sinhrono,
kao najuvježbanije balerine, oslobodiše i svojih šarenih
marama. Pljusnuše slapovi kose po leđima, a nama obojici
ponestade daha. U trenu se pretvorivši u  čarobne nimfe,
neka nam je vila, tako se barem činilo, čarobnim štapićem
dotaknula ove vrbanjske sirene. Veselo su poskakale u vodu i
plivale, dok smo ih otvorenih usta posmatrali bez riječi,
prikovani tim potpuno nadrealnim prizorom. Bila je to u mom
životu naljepše izvedena tačka kakva striptiz programa.
Savršena predstava svlačenja pred publikom, kratka i
dojmljiva. Oči su vidjele upravo toliko koliko treba
vidjeti, ni previše ni premalo. Odlepršaše potom dva crna
labuda ponovo do svog oraha,  navukoše svoje šarene kostime,
zatresoše još jednom kosama teškim od vode i odaslaše nam
hiljade zlatnih kapljica pod julskim suncem. Otrčale su i
brzo nestale s vidika kao da su žurile da ne zakasne na
sljedeću zakazanu predstavu, na nekoj drugoj sceni, za možda
neku drugu, probraniju publiku.
 
      


        S mojom malom kamerom posjetio sam Veseli Brijeg
onoga istog maja kad i Gornji Šeher. Zatekao sam tamo još
samo jednu napuštenu kuću od blata sa, gle čuda, još uvijek
ostakljenim prozorom, golim i praznim ko zna otkada. Uokolo
posvuda, na sve strane nove velike kuće, dvorišta puna
vozila, traktora i još koječega, a ona onako jadna i
stidljiva, stisnuta i obrasla travom kao uboga starica na
putu u vječnost. Možda jedini ’egzotični’ svjedok prolaska
školske štafete s početka šezdesetih. Iz kuće preko puta
urlao je glas nekakva novokomponovanog pjevača iz zvučnika
jakog stereo-uređaja, pred kućom  Mercedes njemačkih
registarskih tablica. Dvije kuće niže žalosno je cvililo
nekakvo mršavo kusavo pseto pod udarcima svoga vlasnika koji
kao svaki vlasnik voli pokazati ko je gazda u kući.


* Abacija  - kupalište na Vrbasu
* teferič    - tur. Izlet u prirodu s čašćenjem
* ćemane  - violina, gusle
 
       

Za Duju-komentar br.13:
Javio sam Ti se danas sa dva maila. Provjeri postu.

Hocu i ja primjerak knjige!

Dragi Gospodine Winkler, nisam dobio ni jedan Mail. Nije
čudo jer ova tehnika zna često zakazati. Kad već ne ide 
preko mog Maila: Duje58@hotmail.com, onda možemo i ovako
preko Kajaka komunicirati. Izgleda da tu ne možemo omanuti,
a i čemu da se krijemo? Pitanje je sasvim jednostavno i
nimalo tajnovito. Naime, imam sjajnu priču gdje mislim
ubaciti onog Lazu Delića ( dugačak kaput i ljeti i zimi,
duga kosa, poneuredan itd.) što je često šetao s volovima iz
Trapista po glavnoj ulici ( bivšoj Titivoj, današnjoj Kralja
Petra I  ???) i koji je govorio tečno jedan mrtav jezik
LATINSKI.Neki kažu da je bio profesor,pa da je postao
boem....zasto?....nemam dovoljno podataka, makar sam ga
lično upoznao i nekoliko puta s njim i lično razgovarao.
Uvijek mi je na kraju razgovora znao reći: Mladi čovječe..
FIAT IUSTITIA PEREAT MUNDUS! Čudo je čisto da je on kao
pravoslavac preživio NDH-aziju, a da ga niko nije ni
pipnuo!?! Htio sam nešto saznati od Gospodina Ibre koji se
mnogo javljao u rubrici LEGENDE ( gdje je pokazao veliko
poznavanje svih mogućih i nemogućih ljudi u BL), ali on nije
našao za shodno da se javi i nešto kaže. Izvinjavam se što
sam pomislio da i Vi također ne želite. Izgleda da ova
današnja tehnika, koliko god savršeno izgledala, u važnim
trenucima naprosto zakazuje. Biti ću Vam zahvalan na Vašim
eventualnim podacima koje ja nemam i prvi počasni primjerak
knjige dobiti ćete od mene lično i sasvim sigurno besplatno.
Iz par Vaših napisanih rečenica  shvatio sam odmah da ste Vi
čovjek koji je, pored svih nedaća koje su se sručile na Vaša
pleća, ostao uspravan i bez nepotrebne žuči. Griješim li
Gospodine Winkler? Čini mi se da ćemo se nas dvojica još
mnogo dana čitati između redova! Hvala Vam na izuzetnoj
toplini koju ste mi odmah u početku uputili, a koju sam ja
onako ispod žita, kako to kaže naš stari narod, odmah
osjetio. Čekam i srdačno Vas pozdravljam, kao i Vašu
porodicu, Vaš  Duje

Kod nas se davno u Jugoslaviji govorilo,"Na putu ces
najprije sresti zalutalog psa ili sofera",nema druge.
Na neki nacin,ziva je to istina.Preko tridesetak godina
zapoceo sam osjecati tu nasu narodnu izreku.Dok ostali 
narod spava,ja ti vec poodavno u zivotu zapazam i gledam
ali i na svojoj kozi,mnogo toga lijepog i ruznog,nekad
i pretjerano dozivljavam.Sve te okolnosti u suocavanju
popracene su mojim vrlinama i zivahnoj naravi.
Ovog momenta pijem kafu i citam dnevnu stampu,to jest
vijesti i interesantni program CAFEKAJAKA.Eto slucajno,
jedan sam od onih, koji na neki nacin svojim radom i
nesebicnim zalaganjem,udovoljavam u raspolozenju i sebi
ali i mnogim drugim mojim Banjalucanima,razasutim po
cijelom ovom zemaljskom svijetu i dunjaluku.Jutro je
bas strogo i rano,04,05 kad pisem ovaj text.Strogo rano,
a ko rano rani,dvije srece grabi.Meni je takav grah upo`,
vozeci autobus zadnjih godina,naidjem na mnogo stosta,
odgovarajuci odgovorno za zivote stotinama i stotinama
ljudi dnevno.Otuda su i price i pricice.Nikad presusen.
Za kraj ovoga kratkog izlaganja,jer sam prozvan,mogu
reci;"Duje,dobro dosao na stranicu cafekajak,iz ugla
mojih ociju".Uz napomenu da si napisao fine rijeci o
legendi ugostiteljstva pokojnom Branku Samardjicu,puno
te pozdravljam.I ja sam puno cijenio tog divnog covjeka,
pa sam cak i napisao neke tekstove u vezi njega i njegovih
veselih gegova.Takodjer i spomen na njegovu kcerku Ljilju
koju si spomenuo,ucinilo je u meni pobudu,da ti se javim
ovako rano.Prijatno i sretno.
Ibro

O Lazi ima kod naseg Sakiba citava prica njegovog zivota ,pa
 ko zeli procitati pravu istinu  neka izvoli  u bascu kod
Sakiba.

Duje hvala na pozdravima. Pitas za Lazu. Ma kao da ga sad
pred sobom vidim. Kisa pada, a on na glavu stavio vrecu pa
mu kao fisek stoji na glavi. Sjecam ga se kao eremita koji
zivi okruzen svojim vjernim psima u kolibi koja se nalazila
iduci u Delibasino Selo nakon pruge na lijevoj strani. Cesto
ga se moglo vidjeti i u pratnji volova koje je vukao za
sobom. Vrstan matematicar koji je jos pocetkom sedamdesetih
davao djacima instrukcije. Sestra mu je bila Mara Borovnica
supruga arhitekte Borovnice, stanovali su u Gospodskoj ca na
sredini iduci prema hipotekarnoj banci. Taj arh. Borovnica
je projektirao i uradio statiku za kucu dr. Djordja Bukinca,
a ta kuca se nalazila iza poste preko puta parka na pocetku
Nazorove ulice. Dr. Bukinac (bio je gradski fizikus = onaj
koji brine o cistoci i higijeni grada), porodio je moju
majku, je Vojvodjanin, becki student (zena mu je bila
becanka), a kcerka Dr. Olga, prof. njemackog i francuskog
jezika na staroj gimnaziji i drugav kcer Draga, prof.
muzike.  Naseg dobrog Lazu koji je vise vjerovao psima nego
ljudima (pametan je on bio!!) sam vidjao kad god bih
nedjeljom isao u crkvu u "Trapiste" u samostan. Moja
familija, a i ja ( i  jos kao dijete) smo tamo  rado isli, a
kasnije je postala navika, vjerovatno jer su mnogi redovnici
bili iz njemackog govornog podrucja pa se svabetalo,  a i
posjetu crkvi smo spajali sa nezaboravnim degustacijama sira
i piva. Sir se proizvodio u Topoli i Aleksandrovcu jer su
tamo bile samostanske krave i tadasnji sir nema ama bas
nikakve veze sa sirom koji se sada moze kupiti i na sebi ima
naljepnicu sa nazivom SIR TRAPIST. Blage veze nema. Zadnji
redovnik, strucnjak za sirenje, kojeg se jos i moja djeca
sjecaju je brat Mohor, ali ni njega vise nema. Kao ni Laze
sa dugom sijedom kosom...

Od pokojnog Laze Delica Vi brzo citate novine, Pametni ljudi
citaju samo naslove,slike nekad vise kazuju od sadrzaja , i
nije on neki Lazo Bio je jedini antikomunista ako se moze
reci jedini iskrerni disident ovog gradaa mozda i
sire,drustvene blagodeti nije koristio postoji dosta
anegdota o pokojnom gospodinu Lazi Delicu koje se
prepricavaju i danas. O nekima kasnije.

Svaka vam je zlatna i na svom mjestu,zaista se vidi da
Banjaluku volite i nosite u srcu i dusi.Lijepo je prenijeti
na papir svoje uspomene i sjecanja na rodni grad jer tad
ostaje za vjecnost takav pa makar u knjigama,a knjige su 
dobro cuvano blago.Nazalost taj isti grad polako gubi sve
sto nas je nekad  podsjecalo na proslost,istoriju, mada
mozda i ovo sada ima neke svoje prednosti ,ali ipak nije
bilo potrebe unistavati ono sto je vjekovima opstajalo i
bilo dokaz da je Banjaluka uvijek imala svoje mjesto na
planeti i svoje cari...Sve najbolje vam zelim, i svakako cu
kupiti vasu knjigu kad bude u slobodnoj prodaji.

Dragi moji Kajakaši,
htio ne htio moram se javljati jer me na to tjeraju neki
Vaši komentari. Kao prvo zahvaljujem se Gospodinu Ibri što
se javio, već sam pomislio da je definitivno napustio Kajak.
Izvinjavam mu se od srca ako se osjećao prozvanim,
garantujem da tu s moje strane nije bilo ni najmanje
negativnih konotacija. Lijepo me napomenuo da je vozeći
autobus  uvijek u situaciji da puno zapaža oko sebe , što je
ovim tekstom i dokazao, da je tu i da nas pomno  iz
prikrajka posmatra. Gospodin Ibro je i veliki diplomata što
se jako lijepo vidi iz njegovog teksta. U svakom slučaju
hvala mu od srca na javljanju i pozdravima. Za sve postoji
neki povod u životu, pa je i čika Branko Samardžić tako
posthumno odigrao svoju ulogu u ostvarivanju našeg kontakta.
Sad moram i tu priču napisati. Hvala Ti čika Branko!
Gospodine Winkler, Vama hvala  na brzoj reakciji i na ovih
par podataka o Lazi. Još uvijek ne znam šta je Lazo bio po
profesiji? Pošto su mu  cijela familija intelektualci
pretpostavljam da je i on bio tu negdje.No, to i nije toliko
važno jer nemam namjeru pisati o Lazi Deliću osim samo ga
spomenuti u jednom interesantnom kontekstu koji ćete jednog
dana vidjeti u mojoj knjizi kratkih priča. Ujedno se od srca
zahvaljujem i svima ostalim koji su mi uputili lijepe riječi
ohrabrenja. Primam i puno Mailova iz cijelog svijeta,
javljaju se neki ljudi koje ne znam, ali i mnogo onih o
kojima nažalost godinama ništa nisam znao. Bio sam veliki
protivnik kompjutora, ali sada kad sam prije 6 mj.  uspješno
završio ECDL- kurs, vidim da sam strašno griješio. Otvorio
mi se prozor u svijet i doveo me odmah tamo gdje sam prvo
tražio - Banja Luka - doveo me k Vama. Sretno svima, pozdrav
Duje

Za Duju
U to vrjeme kad bi neko od djece pao na popravni iz
matematike obicno bi roditelji slala djecu kod pokojnog
gospodina Laze Delica na dopunsku nastavu ili instrukcije
poslje prvih casova, bi ti rekao da roditelje neizlazes
trosku i sebe nepatis ti matematiku neces nauciti, jer te
neinteresuje.

Po zavrsetku drugog svjetskog  rata komunisti otimacinu
proglasise nacionalizacijom. 
Pokojni gospodin Lazo Delic je raspolago je velikom imovinom
i imanjem(samo nekoliko kuca u Gospodskoj ulici itd).Desi se
konfiskacija. Njegovi cobani postadose opstinari. i ponudise
gospodinu Lazi Delicu zaposlenje   koje on nije odbio. ali
da ga plate zrnima psenice. Tako da na prvo sahovsko polje
stave 4 zrna psenice pa na sljedece 8 pa tako dalje oni to
prihvatise, sutradan kada im je neko izracunao da svjetska
zetva nemoze mu obezbjedit platu cudo se cudise. Iz revolta
je postao boem, jer se nikad nije slagao sa ideologijom koja
je otimala od ljudi I glorifikovala cobane I polusvijet  I
nije zelio dodira  sa drustvenom zajednicomI bio je
velicanstven u svemu tome I druzi s sa svojom sjenom psima I
mackama koje su uvjek pratioci te vrste ljudi. to mogo samo
jake prirode Aristokrate.Nosi je kabanicu kisnu koje su
nosili radnici bile su teske kao dzumle I vezao je spagom
koja je koja je metar visila I uvjek je u njoj bio ljeti I
zimi licno sam pricao sa doticnim gospodinom jer mi je
djelovao kao neki lik iz bajke koje sam u to vrijme citao I
uvjek me fascinirao sto., 

Slijedi nastavak 

Od srca zahvaljujem Gosp.Ivici na informacijama o Lazi
Deliću.  Veselim se nastavku. Srdacno Duje

Jako sam tužan jer evo nismo ni poceli, a ono nekako već
zastaje.I Gosp. Ivica je bez nastavka. Gosp. Winkler ništa
ne piše, a ja ih svaki dan očekujem na Kajaku k*o ozeblo
sunce. O, Gosp. Ibri da i ne govorim. Hajde moji dragi
Kajakasi, vesla u ruke i upri - mi smo i Vrbasku struju
pobjeđivali! Ipak ima i jedna dobra vijest. Javila mi se
moja Aida Ibrahimbegovic. Bas veliko osvježenje nakon toliko
izgubljenih godina bez kontakta. Ipak je naša Banja Luka
besmrtna. Nju mogu jači uvijek okupirati, ali naša sjećanja
su nepovrediva! Zato ih ovdje i pohranjujemo, tu ih niko i
nikad ne može otuđiti. Zato pišimo! Vaš Duje

Lazo Delic je zavrsio nekoliko fakulteta.
Na njegovom imanju je izgradjen i novi i stari Jelsingrad.
Dio Trapista je takodje njegov bio.
Cesto je dolazio da jede u Expres, tu smo ga uglavnom
sretali kao djeca.

Ne želimo stvarati nikakvu jugonostalgiju, niti se želimo
vratiti u komunizam, ali moramo priznati da su neke stvari
ipak tamo bile nekako bolje. Postoji i opravdanje u ratu,
ali i bivša je država nastala u ratnom vihoru, kao uostalom
i svaka na ovim prostorima, pa to i nije neko opravdanje.
U zemlji u kojoj se nisu smjeli pričati politički vicevi, u
kojoj smo stalno vrebali na vanjske i unutrašnje
neprijatelje, slavili rođendane velikog vođe i primali se u
pionire, neke nam stvari nikako ne nestaju iz sjećanja. I ne
samo da ne nestaju, već, kako vrijeme prolazi, postaju sve
ljepše i ljepše.

Kult reprezentacije
Ne odazvati se pozivu selektora za igranje u reprezentaciji
bilo je ravno samoubistvu. A odazvati se i onda se vući po
terenu kao slijepo crijevo, smatralo se činom veleizdaje. S
puno manjom platom, ali neporedivo većim žarom i ljubavi
prema igri, a posebno prema reprezentaciji, igrači su
izgarali na terenu.
Dovoljno je samo pogledati medalje osvojene s košarkaškom,
rukometnom ili vaterpolo reprezentacijom. Tada smo i bili
svjetsko čudo. Jer naših se jedanaest, sedam ili pet, biralo
po srčanosti, a ne kako bi se prodali u neke bolje i
atraktivnije klubove.
Bez obzira šta mislili o tadašnjoj državi, prije nastupa
reprezentacije se uz himnu stajalo mirno i uz male ekrane. 

Filmska kultura 
Kada ste zadnji put pogledali neki domaći film i iskreno
uživali u njemu? Možda se u zadnjih par godina pojavilo neko
podnošljivo ostvarenje, ali to je još uvijek daleko iza
filmova snimanih u bivšoj državi.
'Ko to tamo peva', 'Maratonci trče poslednji krug', 'Kuduz',
'Balkanski špijun', 'Sutjeska', 'Neretva', 'Kozara', 'Valter
brani Sarajevo'… Rade Šerbedžija, Bata Stojković, Milena
Dravić, Sonja Savić, Ljuba Tadić, Boris Dvornik, Ljubiša
Samardžić… Richard Burton, Yul Brynner, Orson Welles, Franco
Nero… Veljko Bulajić, Lordan Zafranović, Dušan Makavejev…
Treba li još šta dodati???

Rejting u svijetu 
Gledajući samo kroz prizmu međunarodnog rejtinga, Tito je
bio jedan od najvećih političara dvadesetog vijeka. Naravno
da je uz takav rejting predsjednika i država bila bitna.
Tada nam niko nije mogao naređivati šta ćemo, a šta nećemo
napraviti. Sami smo odlučivali (ili barem naše vođe za nas)
i čak savjetovali druge.
Tito je, za razliku od današnjih nam vođa, imao svoju
fotelju u prvom redu skupštine UN-a. Jugoslaviji nisu mogli
ništa nametnuti. Bez obzira na sve, kroz svoju istoriju
Jugoslavija je odigrala veliku ulogu u hladnoratovskoj,
bliskoistočnoj i mnogim drugim krizama.
Nešto kasnije, na istom prostoru nalazi se par malih država,
zavisnih o svim mogućim međunarodnim fondovima, sudovima,
vojskama i političarima. U zadnje vrijeme slabo ponosno
dižemo glave.

Osjećaj (socijalne) sigurnosti 
Mogli bi to pripisati ratu, američkim filmovima, trulom
zapadu i ko zna čemu, ali tada su se kućna vrata ostavljala
otključana čak i u gradovima, mladi su putovali isključivo
autostopom, čak i djevojke bez straha od silovanja, a ulične
bande i navijački huligani bili su samo likovi s filmskog
platna.
U vrijeme kada studiranje postaje sve više privilegija
bogatih, kada velik dio stanovništva živi ispod granice
siromaštva, a par porodica posjeduju cijelu državu, s
nostalgijom se prisjećamo socijalne politike bivše države,
ulaganja u nauku i sport, pomoći siromašnim porodicama,
dobrih kredita (koje je uvijek pojela inflacija) i škola za
sve (a ne samo za njih). Sjećamo se školskih dvorana, mladih
koji se vraćaju u svoje gradove kako bi se tamo
zaposlili...

Spajanje praznika 
Kao narod koji obožava odmore, u današnje vrijeme imamo
nekako premalo praznika. Istina, dobili smo vjerske
praznike, promijenili smo Dan republike, ali nikako da
produžimo neki od tih praznika i svi skupa otdemo na
skijanje ili na plažu.
Sa štampanjem novih kalendara, tih smo godina s nadom
pretraživali iste kako bi se osvjedočili da neki od praznika
pada u, recimo, srijedu. Odmah bi iskalkulisali da ako pada
u srijedu, neradni će biti četvrtak i petak, pa to spojimo s
vikendom, a u ponedjeljak i utorak uzmemo bolovanje i u tren
bismo oka imali devet neradnih dana.
Možda nam je i zbog toga privreda bila slaba, ali ruku na
srce, zar je danas stvarno toliko bolja?

Domaći automobil 
Yugo 45 i ostale verzije slavnog neuspješnog auta kupovali
su samo američki kaskaderi kojima je trebao jeftin auto koji
će zapaliti ili na bilo koji način demolirati, a Zastava 101
je bio dobar auto u okviru svoje cijene. Jeftino prevozno
sredstvo, dovoljno veliko da u njega stane četveročlana
porodica ostvarilo je san mnogih.
Nije bilo novaca za Audi, Mercedes, ali se Zastava 101
pokazala u punom sjaju. Nasreću, nije se tu sve zaustavilo.
Živjeti u Bosni, a nemati Golf dizel bilo je skoro pa
svetogrđe. Jeftin i dobar pretvorio se u omiljeno prijevozno
sredstvo mladih Bosanaca. Jedini je problem bilo paljenje na
poznatoj bosanskoj zimi.

Velike grupe i koncerti 
U vrijeme kada su Bijelo dugme i Azra punili dvoranu bilo
kojeg grada u kojem su se našli, kada su Leb i sol bili na
vrhuncu slave ili prije toga u vrijeme Indeksa, uvijek se
tražila karta više. Beograd Zagrebu, i obrnuto, koncerti
alternativnih bendova mogli su svaki vikend napuniti bilo
koju dvoranu. Ne smijemo zaobići i pop vode: Zdravko Čolić,
Oliver, Đorđe Balašević… Uostalom, tada se nije moglo
dogoditi da Metallica otkaže koncert zbog malog interesa.

Jake sportske lige 
Koji naš rukometni klub može osvojiti evropsku ligu?
Velika fudbalska četvorka, za one koji ne znaju: Dinamo,
Hajduk, Crvena zvezda i Partizan, makar najjači klubovi u
ligi nisu pod obavezno bili na prva četiri mjesta na
tablici. Sarajevo, Budućnost, Željo, Vardar, Borac. Mnogi su
se mogli ubaciti među odabrane.

       Crno bijelu fotografiju Kina Vrbas,cak dvije,  
mozes naci na www.boracbl.net,na fotosima Banja Luke
broj 608 i 619. Zdravojcic i uzivaj u uspomenama!

Jos kad pogledas kako se zivjelo u 
drugim drzavama sa slicnim
uredjenjem,tad shvatis da
je Juga bila nesto predivno i 
nazalost neponovljivo. 

Vali

Što je čovjek stariji, to mu je naravno pamćenje duže,
ukoliko nije pomatušio, pa sve pozaboravljao. A čovjek se
sjeća svih onih upečatljivih događaja iz svoje prošlosti,
kako porodičnih, tako i onih društvenih u kojima je bio
svjedokom. Ne zaboravlja teške i tragične trenutke, kojih je
u svačijem životu bilo, ali se također rado sjeća onih dana,
onih dogodovština koje su ga činile sretnim. Pa čak
prisjećajući se sebe u nekom bivšem vremenu oni radosni dani
čine mu se još radosnijim. Nije bez razloga rečeno da čovjek
uvijek govori: Bijaše sretno doba, a nikada se ne kaže danas
su sretna vremena.

I to bivše sretno doba čovjek farba ružičastim bojama, sve
mu izgleda da su ti divni trenuci bili idilični, mada je to
često daleko od istine. Ali, tako je, svako ima svoje prošle
trenutke za kojima je nostalgičan. I stariji ljudi pričaju
svojoj djeci, unucima, kako je nekadašnji vakat bio ni blizu
sadašnjem, ugodan za življenje u svakom smislu. Još se
prepričava legenda kako je najsretniji život bio za vrijeme
cara Franje, dotle valjda dostižu prepričavanja.

I onda su došli ovi današnji ideološki presuditelji, koji
našu nostalgiju nazivaju najpogrdnijim imenima, uglavnom je
stavljaju u pežorativni okvir. Da bi sebi dali značaj i
važnost svojoj vladavini, mnogi se bacaju kamenjem na sve
što je bilo u prošlosti, pa tako i na naše privatno
sjećanje, ruže nas što smo često nostalgični, a to da nam je
mladost bila vesela svode na političku dimenziju. Tako je
skovana optužujuća riječ "jugonostalgičari". A zar je čovjek
kriv što je svoje mlade dane proveo u izvjesnom političkom
režimu, koji se zvao socijalističkim, u kojem je doživljavao
prve ljubavi, prva ljetovanja, prva prava saznanja o
svijetu? 

Normalnom čovjeku naziv jugonostalgičar kao optužujuća
kvalifikacija je odvratna. Ko su ti da moju prošlost
nazivaju za njih pogrdnim imenom, da se istresaju nad mojom
istinom? Jer Titovo doba nije samo bilo politička realnost,
nego je za mnoge bilo vrijeme sretno, s brigama, ali daleko
od današnjih dana punih straha, neizvjesnosti, ubojstava,
pljački. A nametali su nam riječ jugonostalgija uglavnom oni
koji su prispjeli iz fašističkih i profašističkih porodica.
Oni što su ovaj posljednji rat iskoristili da steknu kapital
na nelegalan način i uče nas kako je ranije doba bilo teško
i mučno, a istovremeno oni nam današnje vrijeme čine takvim.
Često se čuju glasovi krajnje desnice, najviše iz Hrvatske i
Srbije, da smo proveli svoj život u mraku, taj nam govor
dolazi iz mračne sužene svijesti. Istina, s druge strane
nedavno je u Hrvatskoj proglašen za najpopularnijeg Hrvata u
XX vijeku Josip Broz. 

Prije nekoliko dana bio sam na skupu tih "jugonostalgičara",
kad se najednom za riječ javio neki stariji gospodin. Šta je
taj valjao, šta je taj govorio o Titovoj strahovladi, o
socijalizmu kao tamnici naroda, ja davno nisam čuo više
budalaština. Prisutni su burnim aplauzom onemogućili njegovu
dalju govoranciju. Poslije su mi rekli da je to izvjesni
Kasumagić, koji je u ono doba neko vrijeme proveo u zatvoru
kao pripadnik Mladih muslimana. Ne znam koliko su bili krivi
pripadnici te organizacije, a koji su u demokratiji osnovali
SDA, ali po takvom mišljenju i načinu govora nimalo mi nije
žao što su bili u prdekani. Reći ću nedemokratski: takva
mržnja nije za demokratiju. 

Strašno je šta je sin Alije Izetbegovića, Bakir, značajan
član SDA, izjavio povodom održavanja sjednice Glavnog odbora
ove stranke. Sin velikog mladog muslimana, koji je za
razliku od oca minornih sposobnosti, govoreći u novinama
protiv Sulejmana Tihića zamjerio mu je što je položio
cvijeće na Titov grob i prijedlog da se u deklaraciji SDA
unese i opredjeljenje o očuvanju tekovina NOB-a. A
najvažnija tekovina NOB-a je antifašizam, što će reći da se
Bakir indirektno opredjeljuje za fašizam. 


Jugonostalgičari su antifašisti u cjelini, a danas je na
sceni profašistička ideologija, koja s arijevske visine
gleda u one koji su druge krvi i drukčijih imena. I nije
toliko značajno prozivanje prošlosti, tog "zlatnog doba",
nego se treba problematizovati današnjica u kojoj
progovaraju prikriveni fašisti. 

Dragi moji Kajakasi, nekoliko dana sam bio odsutan na putu i
nisam bio u prilici da budem blizu PC-a. Sada sam opet tu,
vidim da ste se javljali ?!? Srdacno vas sve pozdravljam Vas
Duje
P.S. Knjiga je pri kraju, kad izadje biti cete obavijesteni.

Vatio se Duje sa putešestvija...Sad će on napisati ŠTA DALJE
slijedi..:)

Postovani moji Kajakasi,
bio sam par dana na putu i danas, po povratku, nekako sam
bas tuzan. Nigdje nikakvog glasa, od nikoga! Mozda je
nostalgija zaista prevelika. Neki dan je bio ovdje jedan
komentar (u medjuvremenu izbrisan)  koji me jos vise
rastuzio. Receno mi je da ja ustvari Vas koristim tj.da bi
Vi svi skupa meni napisali knjigu s kojom bih se onda samo
ja ponosio! Od tada nema ni jednog komentara, pa ni moga! Ja
zaista volim Banja Luku i sve ljude iz nje - zato sam i
poceo pisati da se neke stvari ne zaborave, a mnoge da na te
iste i podsjete. Banja Luku gledam iz svog ugla ( mozda sam
i prestar ) s polovine proslog vijeka. Generacije se
mjenjaju, a grad ostaje. Ostaje ljepota i ljepota sjecanja -
za sve nas! Nas sutra nece vise biti ( vrijeme je beskonacno
za sve osim za ljudski zivot ), a sljedece generacije je,
vecim djelom, vise nece niti spominjati. Bas zato im moramo
nesto i ostaviti. Mozda jednog dana slucajno nadju, u nekom
cosku, prasnjavu knjizicu i sjete se odakle su dosli njihovi
stari. Tada ce Banja Luka u njima ponovo zazivjeti, makar na
tren. Iz korijena raste biljka! Zato ce to biti NASA KNJIGA,
mozda nekom prenostalgicna, ali je ona za nas, da ne
zaboravimo dane kada smo se svi zajedno, bez rezerve,
druzili, pomagali, voljeli i podnosili. Zar nije ovo mali
iskorak da opet bude tako! Necu odustajati jer ja sam
Banjalucanin i to moram pred Vama svima i dokazati.  Vas
DUJE
P.S. Jedino sto od Vas prijateljski ocekujem je da joj
izradite NASLOV. Ovaj sadasnji je samo radni. Cekam Vase
prijedloge. Ja sam mislio .....necu Vam reci, mozda neko ima
bolji prijedlog!

Dragi Dule,

Prije pet dana sam ti poslala jedan opsiran E-mail, ali na
njega nisam dobila odgovor. Zbog toga sam jako tuzna, ne
mogu da vjerujem da ga nisi primio, da je ova savrsena
tehnika zatajila.... Zar bas sada.... Pismo sam ti pisala
17.12. (nedjelja u zoru). Taj dan mi je bilo 10 punih i
preteskih godina kako mi je tata umro, a znam da si ga volio
i da ti je sigurno u lijepim uspomenao ostao.

Javi mi se molim te.

Tvoja Aida İbrahimbegovic

Poštovani Kajakaši,
evo već treći put pišem, ali očito naš urednuik misli da to
ne spada u ovu stranicu,pa me iz ne znam kojeg razloga
izostavlja. Bio sam desetak dana na putu i vidim da nam je
stranica pomalo zastala. Bilo je i nekih komentara (koje ne
bih ni ja komentirao) koji su u međuvremenu također
izbrisani. U svakom slučaju želim Vam svima, u cijelom
svijetu i šire (Banja Luka je svugdje), sretnu Novu Godinu i
sve naj, naj...Knjiga se bliži polako kraju, neće biti jako
debela, ali sasvim dovoljno da nam nešto od naše Banja Luke
ostane utisnuto u srce i zapisano, pa makar i kroz ova moja
sjećanja iz najranije mladosti, za možda neke buduće
generacije da ne zaborave odakle im potiču njihovi stari!
Želio bih s Vama i da podjelim  sve ovo i zato Vas molim da
Vi odredite naslov knjizi. S moje strane želim da ostane dio
naslova "BANJA LUKA....", a ono ostalo (ispred ili iza)
prepuštam Vama. Nadam se da ću Vas tako zagolicati 
i zainteresovati!. Nadam se da ćemo se time još
više zbližiti. Veselim se inventivnim prijedlozima, 
srdačno
Vaš Duje

  
Dragi Duje,
Ja sam se samo nasalila kada sam napisala DA HOCES DA TI MI
NAPISEMO
KNJIGU.Izvini i samo dalje nastavi.SRETNO!
POZDRAV.

Sa velikim zadovoljstvom prihvatam pojašnjenje uredništva
Kajaka. Nisam znao da i do toga može doći. Vrlo često
zakazuje čovjek, pa gdje neće i mašina!?! Merino izvinjenje
primam,lijepo od nje, makar se nije trebala izvinjavati jer
svako ima pravo na svoje mišljenje. U svakom slučaju
pristojno, hvala!

Za AIDU:

Draga Aida, pa za ime Boga zar bih Tebe mogao ispusti nakon
ovoliko godina bez kontakta. Primio sam Tvoj Mail i sa
suzama pročitao i odmah Ti poslao odgovor i to baš povelik!
Nažalost nisam ga arhivirao i sad moram pisati ponovo. Za
Tebe mi nije teško i 100 puta pisati. Evo već navaljujem i
očekuj brzo. Ako do sutra ne dobiješ, a Ti mi piši odmah na
moj Mail. (gore)

Opet ja! Malo sam pažljivije pročitao komentare i moram se
opet javiti. Zahvaljujem se od srca na lijepim komentarima
pod br. 28 i 31.Istina je da smo mi (ja sam 1952.godište)
odrasli u doba bez rata i možda smo zato u stanovitoj
prednosti pred ovim našim mlađim sugrađanima koji su
zasigurno imali nesreću da u svojoj najljepšoj mladosti
moraju pamtiti mnogo toga ružnog i nadasve neljudskog! Zato
postoji naš KAJAK da im bar donekle, toplom riječi, vratimo
bar malo dostojanstva. Od srca sam zahvalan autoru komentara
br.29 gdje sam uz suze ugledao svoju kuću uz kino Vrbas
(fotos iz 1969.g.)Pola zida nedostaje baš tamo gdje je bila
naša velika soba, pa kino Vrbas...Hvala Vam na informaciji
gdje da nađem fotografiju. Draže bi mi bilo da je iz nekog
drugog doba, u punom sjaju...  Vaš Duje

Dragi moji Banjalučani, nadam se da ste se odmorili od ovih
prazničkih dana. Još jednom vam želim sve najbolje. Šta je
sa prijedlozima na Naslov? Baš niko! Hoćete li još jednu
priču? 
Srdačno Duje

isto tako... i ja sam ti poslao postu, pa ni abera...
tehnika ili nesto drugo? kocegaznati?....
mg

Dragi moj prijatelju pod šifrom DODOBIRD i svi ostali
"kajakaši". Ima već neko vrijeme da ne primam sve Mailove.
Ne znam ni sam u čemu je štos. Za svaki slučaj još jednom,
moj Mail je:   Duje58@hotmail.com
Ja inače odgovaram na svaki Mail svakodnevno, pa ako neko ne
primi odgovor odmah ili najkasnije do slijedećeg dana neka
me kontaktira preko naše stranice. Srdačan pozdrav Duje

Nisam bas pratio ovu temu, ali danas sam procitao sve.
Komentar 
br.31 me je izbacio iz ravnoteze. U zadnjih desetak godina
nisam procitao tako dobar, tacan i iz srca napisan tekst,
suha istina. Hvala ti na takvom pisanju koje mi daje snage
da istrajem i ostanem onakav kakav sam bio. Nisam nikad bio
komunista niti cu biti, ali sam uvijek bio titoista,jer sam
zivio u njegovom vremenu i hvala mu. A ti, Dujo samo
naprijed, jer tvoji tekstovi su predivni i drzim ti fige da
sto prije tvoja knjiga ugleda svjetlost dana i da svi mi
uzivamo citajuci je.
                               S postovanjem Alfa

Dujo, evo par mojih prijedloga za naslov:

- "dobra stara vremena"

ili

- "sjecanja na prohujala vremena"

ili

- "bilo jednom na brdovitom Balkanu" 

Postovani druze Alfa... iscitao sam tri puta tekst pod
rednim brojem 31 i nikako da shvatim po cemu je dobar,
pametan, mudar i tako dalje... idemo jos jednom da vidim...
ali tesko da tu ima iole suvisle i dublje misli. Bas me
zanimalo, kad ono truba, gora od one Dragacevske ili njene
ideolosko nacifranije posestrime Gucatrube... mozes li mi,
molim te objasniti sta te to u tom (relativno nepismenom)
tekstu toliko pogodilo? Bas me zanima.

Druze dodobird
Nisam kompetentan da ocjenjujem ko je pismen, a ko nepismen.
O ukusima se ne raspravlja, sto znaci ako dvojica citaju
istu knjigu ili gledaju isti film, mogu da imaju potpuno
razlicita misljenja. Za mene i mozda jos neke komentar je
odlican, a za neke nije. To nije nista cudno. Tekst govori o
vremenu s Titom i poslije njega, a mi koji smo zivjeli u
obadva ta vremena dobro smo osjetili razliku. Ja smatram da
je napisano realno i zato mi se tekst svidja. Procitaj
zadnji odlomak teksta /31/ i nemoj gledati navijacki /samo
moji valjaju, a drugi ne valjaju/. Pokusaj ovo shvatiti kao
jednu normalnu konverzaciju, a ne /kao neki/ provokaciju.

Poštovani Kajakaši,
vidim da je počela pomalo polemika prije par dana, što nije
loše da ljudi mogu razmjeniti mišljenja. Mislio sam da će se
to razviti malo dalje, no nije važno dobro je i ovako.(EPPUR
SI MUOVE!) Očekivao sam više prijedloga za naslov knjige, pa
kako nisu baš pristizali osim od neke naše Seke (koji nisu
loši, samo su mi, duboko uvažavajući predlagatelja,pomalo
prepoznatljivi)  razmisljao sam dosta dugo i došao na ideju
da naslov dam kao što je zadnja rečenica u drugoj priči "OD
KASTELA  DO  FERHADIJE", a to je : "HUČI VRBAS - BANJA  LUKA
 SPAVA". Mislim da u njemu ima onog malo nostalgičnog štiha,
a ja sam to baš i htio. Da ste se malo više angažirali možda
bih onda prihvatio i nešto drugo, možda i bolje.?. Za sada
je tako, što ne znači da se sve do štampe nešto ne može
promijeniti. U martu idem kod izdavača sa rukopisom i onda
ćemo vidjeti šta će od toga svega biti. Zašto se ne javljate
Gospodine Winkler?  I ovo postavljeno pitanje može biti
dobar naslov za neku, možda drugu knjigu!?! Srdačno Vaš Duje

Postovani gospodine taj naslov sto si predlozio sigurno je
izasao iz tvoje duse i to je ono pravo.Svaka cast

Moj Duje, nije da se necu javljati, nego pritisli blagdani i
proslave, trebalo je sve to izdrzati. Elem, sarma se pojela,
pecenica planula, tu i tamo pronadjem samo poneku sapu i
kiflicu u plehnatim kutijama koje se cuvaju u spavacim
sobama, pa prije nego te svlada san osjetis miris vanilije,
karanfilica i cimeta, a dunje sa ormara ti pjevaju
uspavanku.....
Pratim sve komentare i dopisivanja i za sebe mogu reci da mi
je lakse ako se javljam na neku zadatu temu pa i ja onda
dodam koju. Sto se naslova tice, pade mi na pamet: "Kofer
uspomena"; kofer=nase 
muhadzerstvo, a  kod tema se ipak vecinom radi o nasim
uspomenama, pojedinacnim i zajednickim.
Ovom prilikom zelim pogotovo onima koji su blizi mom godistu
preporuciti knjigu koju sam nedavno sa velikim zadovoljstvom
procitao.
"Izlet u Banja luku", autor Slavko Podgorelec. Jako zgodno
napisana i ilustrirana knjiga BL-autora u kojoj opisuje neke
gradske faktotum-e i mjesta u nasem gradu. Sa odlicnom
kritikom Miljenka Jergovica.
Zelim ti puno uspjeha i "bis bald"!

Ja ti predlazem "HUCI VRBAS-BANJA LUKA SUTI" tako nekako
bolje pase pogotovo za danasnju situaciju.Moje duboko
postovanje za Vas i da uskoro ta knjiga ugleda svjetlo
dana.

Čekamo da nam javiš vrijeme i mjesto..

Banja Luka niposto ne suti. Mi smo Banja Luka i niti
najmanje ne zelimo sutjeti. Vrbas ce i dalje hucati kao i do
sada, a mi cemo imati nase ragovore. Mi dajemo Banja Luci
glas. Kroz nas ona  nece utihnuti...
Pazite oko naslova da ne bude dvosmisleno.  Neki samo cekaju
i vrebaju, nebili  mi ostali bez avaza!

Duje, pa sta je s tobom. Gdje si?

Dragi Gospodine Herbert Winkler,
sa mnom je sve u najboljem redu. Upravo sam na zadnjoj
priči, pa me uhvatila neka muka, kao ono kad čovjek  očekuje
rođenje djeteta, a  već razmišlja o budućim teškoćama,
nespavanju, plaču, bolesti i sl.....
Svi smo mi ponekad pomalo sujetni, a češće i iskrenije
uplašeni jer ne znamo kako će naša, vrlo kritički
raspoložena, sredina prihvatiti naše novorođenče. Ipak se
tješim i mislim da će sve proći najbolje jer sam pošteno
pristupio tematici, a poštenje je nešto što je našoj
generaciji od najranijeg djetinjstva usađivano i takvi smo i
stvoreni, takvi smo i odrasli! Znači ako sam pošten, nemam
čega da se plašim, samo ostaje trema kojoj nažalost ne možeš
komandovati. Nadam se da ću sve to prevazići i napokon
završiti ovu zadnju priču, koju evo već 10 dana razvlačim,
kao da ne želim da je gotova. 
Molio bih Vas da mi pošaljete Vaš Mail da Vam nešto lično
uputim.
Moj Mail je gore napisan, pa ako uskoro ne dobijem Vaš (
koji se već 2 X izgubio od ranije)onda ću Vas kontaktirati
prekop naše TEME. Srdačno Vas pozdravljam kao i sve naše
Kajakaše Vaš Duje

Ma,koja trema??Čekamo te!:)

Čekam da lektura bude gotova! Srdačno Vas pozdravljam! Duje

Dujo!
Predlazem naslov za tvoju knjigu "Svilena vremena".
Zelim ti puno srece. 
           Alfa

Predlazem "Ruzicasto doba nase Banja Luke"

  nek se djelo zove ''U IZMAGALICI SJECANJA''to kad se
igralo pantomime niko nikad nije mogao objasniti kao sto
niko nikad nece moci objasniti desavanaja u nasem gradu,taj
monstruozni plan o kome mi banjalucani jos uvijek nismo
nikad iznijeli nikakav stav..nikad nismo pravosudju bosne i
hercegovine poodnijeli tuzbu za nanesenu ljudsku sramotu,za
premlacivanje do smrti ljudi koji nisu htjeli s njima
,....koliko je unisteno vjerskih objekata a da niko nikad
nije saznao koje su to formacije vojske republike srpske
ucinile,cija je bila ideja ,i ko su bili egzekutori koji su
po projektima iz katastara postavljali tone plasticnog
eksploziva po najslabijim arhitektonskim tackama bogomolja u
kojim su vijekovima molili boga nasi preci....nasa sutnja je
njihova pobjeda..nasa sutnja je i odraz nase nemoci ..

Predlazem naslov knjige " Banjaluka kakvu smo je voljeli".

Dragi Kajakasi, lektura jos nije gotova, ali se nadam
uskoro, pa cemo onda definitivno odluciti o naslovu nase
"nostalgije". Srdacno Duje

A moze li naslov " Banjaluka nase mladosti"?

"HUČI VRBAS - BANJA  LUKA
 SPAVA"
...izazvalo je bujicu sjecanja, sjecanja koja su tako dugo
spavala u meni..."Susrete na Vrbasu"..."Kino"..."Crvenu
zgradu"...
"podrum"..."vruce lepinje"...
...cujem Vrbas huci a ja godinama daleko...

Duje zelim Ti mnogo uspjeha sa knjigom!!!!

Postovani/a iz komentara br.63. Jako bih volio znati ko je
to iza adrese od preko puta. Ako mu/joj ta sjecanja nesto
znace neka mi se javi na moj Mail da ih sad kad je knjiga
gotova, razmijenimo. Srdacno Duje

Dragi Kajakaši,
sve je gotovo. Knjiga je na čitanju kod recezenta, ima
ukupno 15 priča i epilog, a i definitivan Naslov je već tu!
Sa velikim uvažavanjem svima koji su učestovali u
pronalaženju i predlaganju istog. Naslov mi je dao jedan naš
veliki pisac, jedna riječ, profesionalna, nepotrošena.
Knjiga će se zvati SEDLO (po četvrtoj priči). U podnaslovu
tj. na prvoj slijedećoj strani iza korica uvažio sam
prijedlog Gospodina Winklera i stajati će: Banja Luka  iz
kofera uspomena. Hvala Vam Gospodine H.Winkler! Svima vam od
srca hvala na trudu i podršci, sad predstoje teški pregovori
sa izdavačem. Nadam se da ćemo i to brzo riješiti, o svemu
ćete biti na vrijeme obaviješteni. Naša strana ide baš
polako i vrlo povremeno, što ne znači da se sada treba
ugasiti. Naprotiv! Pišite, javljajte se! Puno pozdrava našoj
Banja Luci prostrtoj po cijelom svijetu. Mislim da smo sada,
od Australije do Amerike, najveći grad na svijetu. Duje

Duje, hvala tebi.
Jako mi je drago i pocascen sam izborom podnaslova.
Do naseg iduceg kontakta! Puno srece i  "muhadzirskih"
pozdrava
Kini Winkler

Kad je promocija u BL..?Naša prijateljica iz Ankare kaže da
bi bilo dobro da se vidimo taj dan..:)

Dragi Kajakaši,
evo da nam se naša tema ne ugasi. Htio sam vas samo
obavijestiti da mi se pišu dvije recenzije, a jednu od njih
piše naš veliki pjesnik - glumac, koji je jedan komad svog
života proveo na daskama koje život znače, našeg pozorišta u
gradu, Enes Kišević. Srdačno vas pozdravljam Duje

Dragi moji Kajakasi, idem krajem mjeseca za BL. Pozdravljam
Vas srdacno i nadam se da cemo ovu knjigu dogovoriti. Mislim
da ste zasluzili da procitate sta mi je Enes napisao. Evo u
prilogu. Odoh se namirisati lipa. Slabo se nesto javljate,
druge teme rade, a nasa stoji li stoji. Izgleda da ce i ona
skoro u aut! No, svejedno Vas sve volim Duje

MEMENTO ONIMA KOJI DOLAZE
_________________________


- Treba ići na kraj sveta / i otkriti rosu na travi. – rekao
bi moj svagdanji pjesnik Branko Miljković. Pa iako je Dušan
Savić Duje išao na kraj svijeta, on je tu rosu u sebi ponio,
jer Duje je banjalučko dijete koje je poniklo s travkama
Kastela, s travkama što rastu uz onu mišićavu rijeku čiji i
sami brzaci pjevaju: Vrbas voda nosila jablana! A s jablanom
se ne može nositi bilo koja voda, nego samo Vrbas. Zapravo,
sam Vrbas je taj tekući jablan što šumori svojom snagom dok
se s njegovim tokom, grabeći uzvodno, uspravni poput
jablanova, nose preplanuli banjalučki mladići, vozeći
zašeširene banjalučke dame u kljunu svojih vitkih dajak –
gondola.
Savićeva olovka poput oka kamere slika rijeku njegova
djetinjstva toliko živopisno, da čitatelj htio ili ne htio,
stječe dojam da su oni venecijanski gondolijeri, spram ovih
vrbaskih ljepotana i njihovih izabranica – male plišane
mace.
U autorovom sjećanju sve je još na svome mjestu – netaknuto:
i Ferhadija, i Saborna crkva, i Safikada, i Šeher, i Crna
kuća, i Reštanska bašta, Bojića han, Veseli brijeg čije kuće
poskakuju uz svirku i pjesmu banjalučkih cigana; i stric
Milutin šaljivdžija, i zaljubljenost u kitnjasta slova: i ć
č š ž, i čika Branko zbog kojeg će Duje zavoljeti poeziju i
glazbu, i cijela plejada poznatih Banjalučana, i Vrbas
zapleten u teške kose ciganskih djevojaka dok se kupaju, i
veliki nogometni mag Bernard Vukas – Bajdo u svojim
crno-bijelim lakiranim špicokama na kojima se zrcale
razdragana lica banjalučke dječurlije, i Aleja uzdaha koju
je posadio austrougarski divizijski general – baron von
Joelson – ispod čijih krošnji šeću građani svi namirisani
istim parfemom lipova cvijeta; i zajedničko stanovanje kod
nene Bećirovice gdje su u slozi i toleranciji živjeli ljudi
različitih religija – ljudi ništa bogatiji niti siromašniji
od jednog oraha, ili crnog duda, ili Vrbasa… Ljudi raskošni
vedrinom, otvorenošću i dobrotom.
Ono što je zbrisano s lica zemlje, ne može se srušiti u
Dušanovom sjećanju. Stoga on i poseže za pisanjem knjige o
svome rodnom gradu. Ali to ne čini u maniri pisca s
distance, nego to čini poput Noe. Samo što Savić umjesto
Arke gradi knjigu u kojoj želi spasiti sve ono ljudsko što
ga je oblikovalo u djetinjstvu, a što je on i sam ponio od
kuće ( Banja Luke) u svijet.
Savić piše  nesmišljeno, jednostavno i pitko. Rekao bih –
djetinjasto. No najednom, iz te lakoće pisanja izrone
čudesne slike, najednom nas zabljesne nenadani smisao. Na
primjer, kad piše o prosjaku na mostu kod Kastela kojem je
udijelio sadaku, o njegovom će skrušenom biću reći: … Ostao
je nepomično sjediti na mostu kao produžena sjenka nekog
drugog života, čekajući da i nju odnese Vrbas… 
Ili kad citira svog sportskog idola iz djetinjstva Peru
Popovića: „Šta mi znači ovoliko proživljenog života prema
vremenu koje neću živjeti.“
Razmišljajući o tome, kako sve što voli jednom će nestati,
Duje zapisuje: …“Takav je život: pravi mjesta drugima, za
nešto novo, za nešto drugo. Na neki način to je i utješno
jer tako trajemo. Jedni pokraj drugih, a onda jedni u
drugima. Otuda i ova moje podsjećanja na Banja Luku i
njezine ljude, kao memento onima koji dolaze.“
Kad je fijakerista Cici preseljavao Dujinu obitelj tri ulice
dalje od kina Vrbas uz koji je rođen, Dušan je plakao kao da
seli na kraj svijeta…
-	I?
-	I tako je Dušan Savić Duje krenuo u veliki svijet. i to ne
od slova A –Abecede, nego od slova I – Ibecede.
-	I?
Treba ići na kraj sveta
i otkriti rosu na travi.

Enes Kišević

Dragi moji Kajakaši, 
žao mi je što moram pisati po drugim temama, a naša stoji li
stoji. Nekako imam dojam kao da sam napisao knjigu uzalud. I
Vi ste ušutili Gospodine Winkler! Gospodinu Ibri ne zamjeram
ništa jer je prezaposlen i svojom odličnom temom. Upućujem
mu rudarski pozdrav: SRETNO! Vrijeme odlaska u naš grad već
se približilo. Još koji dan pa ćevapi! Ljubim Vas

Nije uzalud, Duje, nije uzalud.
Citam tvoju temu od pocetka,a vjerujem i mnogi drugi, citam
"i nista me kao ne boli" kao sto to rece Enes Kisevic u
jednoj od svojih pjesama. 
Sve je nekako prije bilo ljepse, bolje, sa smislom. Treba
nam ta knjiga o gradu u kojem je sve bilo na svom mjestu i
zelim da je imam, obavezno. Zelim ti puno uspjeha.

Draga Nado iz Calgary-a,
kako je lijepo čuti to što si napislala. Želim Ti sve
najbolje s puno sunca da Ti ogrije meku dušu. Duje iz
hladnog i sunčanog Beča

Ma,vidi nas što smo se kod Duje okupili :)
Nadoooooooooo!!!!Aidaaaaaaaa!!!

Heeej,evo me opet.
Hvala Duje za toplu rijec, zaista se nadam da cemo biti
obavjesteni kako da dodjemo do knjige.
Pozdrav iz snjeznog-toplog-hladnog-suncanog-tmurnog
Calgary-a, vrijeme je haos. 
Olgice, ima li proljeca u Banja Luci?

E,Nado..Sporo nešto stiže proljeće :)
Bila sam večeras sa Dujom,Irenom(Čarapić)i Vojom Savić(Dujin
brat,od strica).Juče je u "Politici" izašla jedna priča o
našoj Banjaluci..Duje je šarmantan he he..(I žena mu je
Olgica).Tebi je daleko ali Aida se iz Ankare MORA pojaviti
na promociji...Ostali su u Ireninom kafiću s Tomom
pregovarati oko izdavanja knjige..Javit ću šta
se,dalje,dešava...

VENI, VIDI, VICI !(sa zadrškom)
Povukao prve poteze, sad se mora čekati, ono kao kad
očekuješ nečiju milost, a to je najteže. Treba biti strpljiv
u životu, možda ga mi stariji i više imamo (strpljenja),
makar bi trebalo biti obrnuto jer mlađima se svo vrijeme
ovog svijeta ljubazno smješka. Šta da se radi? Nadajmo se
najboljem i našim dugim osmjesima Vaš Duje

ODGOVOR ZA YUGO 45
Jedini koji si imao pravo.Ispravnost naseg zivljenja i
moralnog nivoa koji je nedostizan za ove "homo
erectus"-e,mizantrope i bica u embrionalnoj fazi 
razvoja.najveci domet do kojeg su dosli je -OSVETA.Za svoje
mizerno uzlijetanje jadno i prizemno.Jedini
rezultati-rusenje i smrt,rane i jad i bijeda.Oni nisu
STVORILI NISTA.Iza njih tragovi smrde!
"Kome zakon lezi u topuzu-tragovi mu smrde necovjestvom"
rece taj mizantrop,pijani tuberan i bogohulni pop koji je 
inace sve shvatio nakaradno.I oni koji su ga slijedili -ti
naci-seronje svih "Vjera" napravili su to sto su
napravili.Mi smo istorijski talog.Rest od njihove krvave
igre.Na nas ne racunaju.A bogami ni ja na njih.
A mi smo bili  i ostali -ljudi.Citali smo klasike i  kad
nista nismo imali-govorili smo-bice bolje-vjerujuci u
to.Njima koji su imali 100 puta vise od mene to je bila
"tamnica".mene niko nije tjerao u SKJ,ali nikad nisam bio
partijski sekretar.Nisam mogao  doci na red od cetnika sa
imenom i prezimenom koji su bili partijski sekretari-a onda
tamo gdje su i sad.
"Hteli ste da rusite komunizam-sada plivajte u govnima" rece
Ilija Cvorovic-imaginarni lik i pomalo svaki od nas PRAVIH
LJUDI!Jer to sto je tamo "drzavotvorno"-to je bagaza i
zgadija.Takvu fukaru je tesko naci ...rece jedan vojvoda
S.Stepanovic za jedne druge al ovakve kao ovi sad.Oni ce na
smetljiste istorije,nestati u sramoti a nadam se i u
vlastitoj krvi krvavu im....
A tebi pozdrav!I SMRT FASIZMU!!!

Ne čekaj da te on zove..ZOVI TI!

Dragi moji Kajakaši, evo već više od mjesec dana sve stoji i
još nema odgovora. Sve to traje i ne ide brzo, ali budimo
strpljivi. Kao da je nostalgija popustila, niko se ne
javlja. Pozdrav Duje