Preminuo je naš Ale

   

Danima je bio na liječenju u Univerzitetskom Kliničkom
centru, pokušavali su sve, ali nije bio dobro. On je bio
jedna divna duša”

Ale je u Banjaluci ostao poznat kao saobraćajac-amater, koji
po lijepom vremenu reguliše saobraćaj na raskrsnici kod
Gradskog mosta. Ta priča počela je još 9. maja 1960. godine
kada se kod džamije Ferhadija dogodio sudar “prage 16-77” i
vojnog kombija.

Iskreno saucesce ozaloscenoj porodici.Veliki rahmet 
nasem Ali!!

 Ode dobra duša Banjaluke
 Neka mu je rahmet veliki i 
laka banjalučka zemlje
Saučešče ožalošćenima

Otisao je nas Ale, veliki dervish i shaman nasih zivota, 
nase mladosti i vjecnog Vrbasa.
El fatiha

Ale je bio i ostaće naš anđeo čuvar.
Rahmet duši golemi.

Jako mi je zao Alije Mahmutovica... 

Otišao je najbolji čovjek u Banja Luci.
Bio je legenda po svemu, volio sve 
ljude.Bezazlen, dobra duša, pamtio sve 
brojeve životinjskog carstva, mnogih auta i 
svačega što nitko nije mogao 
zapamtiti.Fenomen je bio naš Ale! Nek mu je 
taje rahmet veliki, i neka mu Allah podari 
lijepi Dženet!!!!

Veliki rahmet Velikom Ali Velikom 
Banjalucaninu I ovom prilikom pokrecem 
akciju da mu podignemo spomenik.
On je to zasluzio.Sve dobro I lose 
komentare prihvatam. Val se pjeni 
rahmetli Ale je za mene Banjalucka 
legendary.. ⁷

Saučešće porodici,a legendi 
veliki rahmet

ALE, VJEČNA TI SLAVA!

U gradu svi ga znali
Označio jedno vrijeme,
Imao srce ko kuću
I dobru ljudsku dušu.

To što je on znao
Koliko slatkiša dao.
Cijelo životinjsko carstvo
U njegovu glavu je stalo

Kod Kastela i gradskog mosta
Boljega nije bilo
Bez uniforme u civilu
Saobraćajac on je bio.

Taj čovjek ekolog pravi
Kad neko papir baci
on digne i u dzep stavi
I samo tada galami.

Veliki čovjek je bio
Iako mali rastom 
Sa francuskom kapom na glavi
Gorostas on je pravi.

Laka ti zemlja Ale 
U miru počivaj stari
Rahmet ti tvojoj duši
Falićeš svojoj Banja Luci .

Ivanka Janjanin 15.09.2023.

Dragi nas ale ti ode tamo gdje te nece nista 
boljeti ,, Zao nam je da te neceno  vise sretati i 
pozdravljati Znao si sve moje xeherlije i oni su te 
voljeli,Pocivaj mirno  nek ti je rahmet golemi 
veliki jer to ti zele sehercani,  nasiha b,

Tuzan rastanak sa lijepim uspomenama iz mladosti.
Tvome tijelu laka crna zemlja! Tvome duhu, kao 
velikom covjeku i vjerniku naci ce se neko dobro na 
Ahiretu!
Iskreno saucesce Porodici!

Eto ode preseli i nas dragi i voljeni Ale na onaj 
bolji svijet. Da kao sto neko rece najbolji covjek 
naseg grada. I ne samo najbolji vec i najpoznatiji. 
Nek mu je laka nasa banjalucka i bosanska zemljica. 
Nek mu je rahmet veliki i nek mu dragi Allah dz.s. 
podari dzenet.
Svoj rodbini kao i svima vama dragim preostalim 
Banjalucanima izraze najiskrenijeg saucesca upucuje 
Mirsad Svraka sa familijom.

Iskreno saucesce svima koji ga poznavali.

Vjecni rahmet legendi!!!!

Iskreno saučešće ožalošćenoj porodici, a iza našeg 
Ale ostaje velika praznina.

Eh, Ale, on nikad nece umrijeti....

Iskreno saucesce ozaloscenoj porodici.
Najomiljeniji Banjalucanin, dio naseg djetinjstva,
odrastanja i zrelog 
doba, nas dragi Ale zivjece zauvijek u  nasim sjecanjima.

Ale odlazi Legenda ostaje.Laka mu banjalucka
zemlja.

In memoriam

ALE

Biografija Alije Mamutović Ale

Alije Mamutović rođen je krajem 1941. godine 
u prigradskom naselju Vrbanja. Ale je četvrto 
dijete od oca Mustafe i majke Adevije. Kada su 
1944. godine avioni bombardovali jedan most
na rijeci Vrbanji, koji je bio u neposrednoj 
blizini Aline kuće, kao dvogodišnjak je pogođen 
sa 12 gelera u glavu i nakon operacije bilo 
je preporučeno da se smjesti u ustanovu za osobe 
sa posebnim potrebama.
Njegova majka Adevija to nije prihvatila i odgaja 
Alu u duhu ljubavi. Otac Mustafa umire kada je Ale 
imao šest godina. Uprkos povredama koje je zadobio 
uspjeva završiti 4 razreda osnovne škole, a nastavlja 
da se obrazuje, sam i svojim vlastitim
trudom.
Danas je on izuzetan poznavalac geografije, 
banjalučkih porodica, a zahvaljujući odličnom pamćenju 
on pamti avionske katastrofe, auto oznake, brojeve 
sličica životinjskog carstva, zbog čega ga često 
zovu i Kišni čovjek. Majka mu umire 1990. godine , a 
o njemu se dalje nastavlja brinuti sestra Hanumica, 
koja je umrla 2012. godine. 
Ale živi u stanu kojeg je njegova mati dobila kao 
nosilac spomenice 1941. godine.

“Ni jedna osoba nije toliko svojih sugrađana 
‘ispratila’ sa ovog svijeta kao naš čika Ale. Sahrane,
sprovodi, dženaze, ni tu nije nikada pravio razlike, 
a jedini kriterijum mu je da je neko dobar čovjek 
koji zaslužuje da se od njega posljednji put oprosti,
da baci taj zadnji grumen zemlje i pomoli se za dušu 
te osobe. Znaju ga naši sugrađani i kao saobraćajca 
amatera. Kaže čika Ale da je to njegov 
hobi i da traje od 9. maja 1960. godine kada se kod 
džamijen Ferhadija dogodio sudar. Sjeća se i učesnika 
u tom sudaru, čak i brojeva registracija vozila”.

Podsjećaju da je godinama Ale vrijedno i predano 
skupljao i slagao kamenje na Vrbasu nizvodno od 
Gradskog mosta. Banjalučani ga odmah prozvaše – Alijino 
ostrvo. Iako je Vrbas često znao da podivlja, Alino ostrvo 
je i danas tamo gdje ga je njegov tvorac načinio.
“Postoje razna djela od opšteg značaja, postoje i razni
oblici stvaralaštva, ali pokazivati cijeli život ljubav i
nesebičnost prema čovjeku, životinjama, prirodi, biti 
uvijek nasmijan i širiti optimizam je poseban dar koji 
imaju samo rijetki. To su djela koja stvaraju duh 
jednoga grada. Građani su te vrijednosti prepoznali…

https://www.gradskimagazin.com/2023/09/16/alija-mahmutovic-
ale-ziva-legenda-neumorno-vjerna-gradu/

Ale je sa majkom i sestrom stanovao u Boriku. Osamdesetih
godina Alu su mnogi cesto vidjali gdje je on po gradu 
sakupljao karton i od tog dobijenog novca bi u prodavnici 
u Boriku kupovao cokoladice “Zivotinjsko carstvo”i kese 
sa starijim hljebom,da bi po izlasku iz prodavnice od 
svih kupljenih cokoladica sebi uzeo samo jednu
i sve slike,dok bi ostale cokoladice podjelio djeci 
koja se okupe oko njega. Hljeb bi izmrvio i dao pticama.
I tako svaki dan…

Svi znaju da je napamet po broju znao svaku sliku
“Životinjskog carstva” i djeca ga zovnu i kažu mu 
broj slike a Ale odmah odgovori koja je životinja pod 
tim brojem.Sve je nepogrešivo znao.

Mislim da ćemo se lako složiti da našem 
dragom Ali podignemo veliki spomenik,velik
Kao što je naš Ale bio !

Preseli na bolji svijet nas sugradjanin Ale 
kojii je imao veliko srce I cistu dusu.Nesebican, 
bezazlen, uvijek nasmijan. Sjecam se da mi je rahmetli 
otac pricao da je jedan dan sreo Alinu sestru I u 
razgovoru ona mu rece da kad Ale sjedne za sto da 
jede jelo podijeli govoreci "Ovo Muji, ovo kuji a 
ovo Ali". (Mujo ili Mujica koji je spavao kod 
poljoprivredne apoteke kod Crkvene.)Takav je bio 
nas Ale I do zadnjeg dana takav ostao.

Da mu Alah dz.s. podari dzenet a porodici sabur.

Posljednje pozdrav banjaluckoj legendi!

Ale je nešto poput Kastela i Vrbasa. Vječan! 
Konstanta u svakoj njegovoj stopi, čokoladici 
i kamenčiću, konstanta u svakoj, banjalučkoj 
moždanoj vijugi. Promijeniti će se grad još 
mnogo puta, idioti i fini će paradirati u 
odredjenim vremenskim intervalima, ali njegove 
legende, poput našeg Ale, zauvijek će lebdjeti 
iznad krovova Planete Banja Luka!




cK & ER

Te noći meleci su navratili po našeg Alu, da 
ga opet vrate u bijele pelene, a njegova duša 
odletjela je od tijela kao snijeg ptica bijela…
odletjela je neukaljana, jednako čista i bijela 
kao i davne 1941 g.kad je udahnuta, tek 
pristigla u bijele pelene. 
Plemenit, čestit, otvarao je svoju dušu svim 
ljudima, otključavao im srca i grlio srcem sve 
jednako, istim žarom i intezitetom. Baš onako 
kao sto je volio ljude volio je on jednako tako 
i svoje golubove. 
Svaki golub je imao svoje ime i u bezbrojnom jatu 
ptica znao ih je napamet, prepoznavao ih, pričao 
s njima, poznavao jezik ptica kao i poslanik
Sulejman (Solomon). Znao je on i rodoslovlja 
svakog od nas, grlio nas ljubavlju i toplim 
srcem, volio nas jednako jako i čvrsto i
čuvao sve kao andjeo čuvar lebdeći nad gradom. 
Čovjek od koga se treba učiti čojstvu i čovijek 
daleko na duhovnoj vertikali visoko iznad sviju 
nas je bio naš Ale. Svojim djelima nam
pokazivao kako treba da se vladamo na ovozemnom 
životu i kako da se odnosimo s ljubavlju prema 
ljudima, životinjama i biljkama.


Naš Ale je bio jednom rječju - evlija. Svakom 
čokoladicom i bombonom koju je pružao je istovremeno 
pružao i davao sebe, i svoju bezuvjetnu ljubav, 
dobrotu i ljepotu prenosio i širio među nama
ujedinjavajući različitosti. Bio je altruista, 
legenda i simbol našeg grada Banja Luke i svi 
ćemo ga čuvati i  nježno nositi u našim srcima i 
novim generacijama pričati nevjerovatnu a
istinitu priču o čuvaru jednog grada.


Tužna je danas Banja Luka, tužna je i Banja Luka 
rasuta po svijetu, Alino ostrvo je ostalo samo, 
golubovi odletjeli a s njima i Ale. Alina duša, 
kao snijeg ptica bijela poletjela je visoko 
raširenih krila, balansirajući let, kao nekad 
po ogradi gradskog mosta hodajući  i balansirajući 
poput akrobate na špagi. Čista i smirena vinula 
se u visine daleko, daleko do zvijezda i dalje…
sve do dzenetskih bašći Sveznajućeg koji odlično 
zna ko je i pod kojim je brojem u Njegovom Carstvu 
ta ptica bijela i gdje joj pripada počasno mjesto u 
albumu Edenskog vrta. 



Amin!

Veliki rahmet nasem dragom Ali.Ja njega do 
ro poznajem a pogotovo moji rahmetli 
roditelji.Po kazivanju moje majke koja je 
bila jako dobra sa Alijinom majkom on je 
kao dijete prebolovao meningitis i od 
visoke tempeture mu je ostalo 
ostecenje.Nikakvi geleri mu to nisu 
uradili,a kamoli 12 komada u glavi.

Iskreno saucesce porodici.
Asim A

BANJALUKA - Odlazak Banjalučanina Alije Mahmutovića, 
omiljenog čika Ale, emotivno je dirnuo mnoge stanovnike
grada na Vrbasu.

Jedan od njih je i travel bloger Robert Dacešin, 
koji je na svojoj Facebook stranici iznio prijedlog 
da se Banjaluka  jednoj od svojih legendi oduži 
podizanjem statue. Njegov post prenosimo u cjelini:
"Iako sam u ovih osam godina koliko imam svoju 
stranicu i blog, pored pisanja o drugim destinacijama, 
ponekad znao pisati i o idejama kako unaprijediti 
turizam u Banjaluci, od toga obično nikada nije 
bilo ništa.

Predlagao sam tako kroz godine Zmijanjski park, 
balone na Manjači nalik na one u Kapadokiji, 
ideju za izgled spomenika Safikade na Kastelu, 
posebnu aplikaciju za strance kako bi se lakše 
snašli u gradu i još razne druge stvari za koje
iskreno vjerujem da bi bile dodatna turistička 
ponuda gradu, ali dobro. 
Nisam to radio iz razloga da neko priča da 
sam ja to predložio, već zato što volim svoj 
grad najviše na svijetu i hoću da kada mi 
prijatelju iz drugih zemalja dođu u posjetu, 
imaju šta da vide i da mu se oduševe jednako 
baš kao i ja svaki put kada se vratim u njega. 
A iako znam da vjerovatno i od ove ideje neće 
biti ništa, ajde barem da je napišem ovdje, 
da mi duši bude lakše. Kao neko ko je rođen 
u Banjaluci juna ‘89. godine i ko je svoj čitav 
život proveo u gradu, ne pamtim da je za mog 
vakta u gradu postojala osoba koju smo svi 
nekako jednako i istinski voljeli kao što 
je to bio čika Ale.

Vjerujem da je i prije mene bio jednako 
omiljen, ali moj komšo (živjeli smo u istoj 
zgradi, samo različiti ulazi), je složićete se bio 
ona rijetka dobra duša koju danas teško možeš pronaći.

Neću pisati o tome kako je pamtio tablice 
automobila i skupljao sličice Životinjskog carstva 
jer vjerujem da ste za to već čuli do sada. 
Njegova veličina ide mnogo i iznad bombona i slatkiša
koje nam je svima dijelio. Radi se o tome da je 
naš čika Ale vjerovatno bio jedini čovjek koji 
je živio u ovom gradu od njegovog nastajanja 
koji je mnogo više dao za druge, nego što je tražio 
ilidobio od njih. 
Ne radi se opet o bombonama, već o osmijesima 
i pozdravima koje je upućivao usputnim drugima, 
hrani koju je davao svim životinjama, ali prije 
svega dobroj energiji koja je isijavala iz nje.

U materijalističkom svijetu u kojem živimo i u 
kojem svi želimo više, bolje i veće, on je ostao 
skroman, jednostavan i nenametljiv. On je dokaz 
da čovjeka ne čine ni riječi ili odjela, već
djela, a o njegovim će se tek vjerujem pisati i 
prepričavati.

I kao neko ko živi u ovom gradu, moram priznati 
da bih se mnogo obradovao njegovoj statui kako 
stoji na raskrsnici kod Gradskog mosta, na kojoj 
je on imao običaj da stoji. Da mu ponekad 
mahnemo dok smo u prolazu i da nas njegova pojava 
osvijesti da budemo dobri jedni prema drugima i 
da se međusobno
pomažemo.

I da. Ne znam koliko bista u gradu postoji sa 
kojima vjerujem da većina Banjalučana nema 
nikakvu emotivnu povezanost niti zna o 
kome se radi. Zašto onda ne napraviti jednu ovu?

P.S. Znam da i od ovoga vjerovatno neće biti ništa, 
ali bar je duši ljepše

P.S.S. Ako možete podijelite ovaj post, da dođe 
do onih koji nešto mogu napraviti po ovom pitanju.

Sahrana (dženaza) dragom Aliji Mahmutoviću - Ali će biti 

obavljena na groblju (mezarju) Stupničke džamije na Mejdanu,

danas 18/9 u 16:45.

Omaž rahmetli Aliji Mahmutoviću – posljednjem banjalučkom 
Bogumilu!

Alija Mahmutović – čika Ale se preselio sa ovog lošijeg
svijeta na onaj  bolji,  u petak 15 septembra ove 
godine ali njegov lik, dobrota i filantropija su 
ostavili trag u srcu svakog Banjalučanina.

Podjednako su ga voljeli i jedni, i drugi, i treći 
i ostali – jer bio je „svačiji“ i ničiji“- jednostavno 
zbog toga što je njegov život, djelo i lik  
personifikacija  osmišljenosti čovjekovog 
bitisanja  -čovjek čovjeku može biti samo čovjek.

Čika Ale je ostao upamćen po dobru. Za to mu 
nije bio potrebno ni visoko obrazovanje niti da bude 
političar ili da ima puno para . 
Rođen krajem 1941. godine u prigradskom naselju 
Vrbanja kao četvrto dijete od oca Mustafe i majke 
Adevije pogođen je 1944  kao trogodišnjak  sa 12 
gelera u glavu  prilikom bombardovanja  jednog mosta u 
Vrbanji i nakon operacije bilo je preporučeno
da se smjesti u ustanovu za osobe sa posebnim 
potrebama. Njegova majka Adevija, nosilac partizanske 
spomenice,  to nije nikada željela da  prihvati te je  
Alu odgajala u duhu ljubavi,razumijevanja i poštovanja 
ne samo prema čovjeku već i životinjama,
prirodi i svemu onom što ga okružuje.  Uprkos teškim  
povredama koje je zadobio čika Ale je završio i 4 
razreda osnovne škole, a svojim vlastitim trudom i 
učenjem  postao živa enciklopedija -stekao je 
veliko znanje i imao  odgovor na sva pitanja znatiželjnika.

Sjećam se slika iz djetinjstva – nekih drugih i ljepših
vremena – kad je naš Ale ispod Gradskog mosta u Banjaluci 
hranio ribe,ptice, okupljao djecu oko sebe i dijelio 
im bombone, čokoladice životinjskog carstva i pričao 
najljepše banjalučke priče. Generacije mališana odrasle 
su uz slatkiše i voće koje je sa osmijehom nesebično 
dijelio. Uvijek nasmijan, opeglan, obrijan, sa
kravatom dočekivao bi nas dižući  u znak pozdrava svoju 
desnu ruku –baš onako kako su nekad bosanski bogumili 
dočekivali putnika namjernika želeći mu pomoći da nađe 
dobar konak i okrijepise od dugog puta.  

Nije Ale napuštao Banjaluku ni onda kada su vjetrovi 
rata donijela neka  loša vremena. Njegov ostanak i 
ljubav prema gradu je bio simbol otpora svemu onom
varvarskom i neljudskom što se u njoj  dešavalo 90-ih. 
Njegovo srce je pripadalo i vječno ostalo u 
njegovoj Banjaluci!

Vjerujem da  će se  jednog dana u Banjaluci u svom
„Namigivanju zvijezdama“ poput gospodina Mišo Marić 
govoriti o čika Ali i hedonizmu „dobrijeg čovjeka“ . 
Alija Mahmutović je bio tako jednostavan – a tako 
specijalan – svi su ga  voljeli- i ljudi i vozači 
kada se kao „saobraćajac“
 na raskrsnicama brinuo o njihovoj bezbjednosti 
i - i ribe i golubovi  i životinje koje je čitav život 
pazio i hranio !  Bio je specijalan  - jer je pokazao 
zašto je čovjek čovjeku čovjek i zbog ćega se  u 
ovozemaljskim životima ostaje besmrtnim!

I danas kada prelazim preko Gradskog mosta u Banjaluci 
vidim čika Alu!Digao ruku  sa raširenim dlanom i osmjehom 
na licu  , poput dobrog duha,  miluje me  kao  
znak dobronamjernosti, mira i dobre želje! Baš onako kao su 
to nekad činili bosanski Bogumili! A golubova kao nikad 
do sada – guguću i tiho jecaju!



Edin Osmančević

Za Maidu, ma bravo,bravo i bravo nista nisam 
ljepse procitao na kajaku do tvoga posta ko si da 
ziva i zdrava bila i Ale ce ovo cuti,znam, Alah 
rahmetile za naseg vrbasliju😢

Od čika Ale emotivnim pismom na društvenim 
mrežama su se oprostili iz Doma penzionera Banjaluka.

“Uvek je teško kada odlazi neko drag. Često se 
zbog prirode posla naprosto srodimo sa našim 
korisnicima i retko o tome pričamo, što zbog 
porodica, što zbog drugih korisnika, što zbog 
tajnosti podataka, ali o ovom korisniku moramo, 
napisati bar reč-dve,poštujući sve navedeno.

Dragi naš Čika Ale, Alija Mahmutović rođen je 
25.02.1942. godine u mjestu Vrbanja, od oca Mustafe 
i majke Adevije, tada je bar upisan, iako je on 
tvrdio da je rođen u januaru 1941.godine.
O njegovom životu se malo zna, ali ono što se 
zna je da je ceo svoj život bio human i darežljiv 
čovek, vedrog izraza lica, koji je imao mnogo 
hobija, a među njima je bila šetnja gradom, 
deljenje bombona djeci, redovno je hranio golubove, 
ćuke i mace, amaterski regulisao saobraćaj, 
skupljao sličice Životinjskog carstva, pamtio 
registarske tablice i šta sve ne.

U naš dom je došao u februaru 2023.godine i 
ubrzo se raširila vest da je tu.  Zbog poodmakle 
bolesti malo šta smo o njemu saznali, ali to nam 
nije ni bilo bitno, jer i bez legende o Ali
dovoljno nam je bilo videti njegov topli pogled 
i duh da te osvoji.
Iako teško pokretan u slobodno vreme znao je 
doći do prozora i hraniti golubove.

“Znaš trebamo ih nahraniti, oni hrane svoje 
mlade.” Tiho i jedva razumljivo bi prozborio.
Često bi nas držao za ruku i samo se osmehivao. 
Bio je miran, staložen i dostojanstven u svoj 
svojoj muci.
I kada više nije mogao koračati nije zaboravljao 
svoje golubove, samo bi nam pružio ruku sa komadom 
hleba i sve nam je bilo jasno.Za ovo kratko vreme 
u više navrata je bio hospitalizovan i uvek se 
vraćao. Ali ne i ovaj put. Otišao je naš Ale put 
svojih golubova i za sobom je ostavio mnoge lepe 
uspomene kojih ćemo se svi sećati.

U amanet nam ostaje lekcija da svemu i svima 
pristupamo sa osmehom, toplinom, blagošću i 
poštovanjem, baš kao što je to i naš čika Ale 
činio. 

Dragi naš Ale čast nam je bila poznavati te i 
služiti te”.

Iskreno saucesce porodici i cijeloj Banja Luci.
Slazem se za Maidu. Svaka cast Banjalucanko!!!

Veliko poštovanje gospodinu Ali, legendi 
Banja Luke.Neka mu bude laka zemlja njegovog 
voljenog grada.

Iskreno saucesce ozaloscenoj familiji.

Banjalučki Ale - svačiji i ničiji



Otišao je čovjek. Nestala je dobrota, nesebičnost... Nestala
je 
iskrenost... Otišao je moj, tvoj, njihov, vaš, naš.... dobri
Ale... 
Svačiji i ničiji. Najmanje svoj. Dobroga Alu, tada vitalnog
čiku sa 
brkovima prvi put u životu sreo sam prije četrdesetak
godina. Išao 
je Zelenim mostom.

Francuska kapa na glavi, gumene čizme na nogama. Vikao je 
nešto. Tada petogodišnjem dječaku bio je malo čudan. Čudan,
ali 
interesantan. Većina mojih vršnjaka, Banjalučana, dobro ga
je 
poznavala. Јa nisam iz jednog prostog razloga.
Јer sam iz 
Prijedora.

I dok sam tako šetao sa mamom, koja je kao djevojka živjela
u 
Banjaluci i školske dane provela u tom gradu, pitao sam je,
ko je 
čiko.

Objasnila mi je, koliko sam ja u tim godinama mogao da
shvatim, 
da zna svaku sličicu Životinjskog carstva, registracioni
broj vozila, 
da reguliše saobraćaj, hoda po mostu... Malo šta sam mogao
da 
pohvatam, ali eto, dobro sam upamtio taj lik. Godine su
prolazile. 
Da li sam još jednom ili više puta sreo Alu kada sam dolazio
kod 
djeda u Banjaluku, ne sjećam se.

Ali ono što je ostalo na starim fotografijama jeste
posljednji 
ispraćaj moga djeda u decembru 1990.

Među brojnom rodbinom, kolegama, prijateljima, komšijama,
stajao 
je i on. Ale. Mnogi su mu kao i obično udjelili koji dinar,
mada nije 
tražio. A on je za taj novac, kupovao bajadere i bombone i
dijelio. 
Čudan neki "prosjak", rekao bi svako ko ga ne poznaje.

Da li postoji sudbina, nešto slično ili je sve to samo
slučajnost 
među zvijezdama, otišli bi daleko kada bi krenula rasprava.

To nije ni važno. Ali možda se i vi zapitate nakon što vam
ispričam 
ovo.

Naime, nekoliko dana poslije, pomenute fotografije, gledala
je 
mamina poznanica. Inače moja profesorica u muzičkoj školi,
koja je 
rođena i živjela u Banjaluci, ali je zbog posla davno
doselila u 
Prijedor.

Dok su u našem stanu listali fotografije, mama ju je upitala
da li 
zna Alu. Taj trenutak, taj pogled, tih pet - šest sekundi
tišine... te 
suze u očima, teško bi bilo zaboraviti. A posebno rečenicu
koju je 
profesorica nakon svega izgovorila: "To je moj rođeni
brat!"

Svi smo zanijemili. Nakon te njene izgovorene rečenice,
otvorilo se 
mnogo naših neizgovorenih pitanja.

Profesorica nam je kasnije pričala sve bratove
dogodovštine... i 
smiješne i tužne. Znam da je pomenula kako je Ale nekad
pisao 
bivšem predsjedniku Јugoslavije i žalio se zašto ga
milicija zatvara 
kada dolaze neke važne ličnosti u grad na Vrbasu.

Pa je čini se Tito ili ko već, uvažio njegovu žalbu, tako da
se to više 
nije dešavalo. Ale je tako za mene i moju porodicu postao
nešto 
više od banjalučke legende. Ale je za većinu Banjalučana bio
isto 
to.

Kada su ga u posljednjem ratu, neki neljudi kojima je
izgleda samo 
njegovo ime bilo dovoljno da velikog čovjeka svrstaju u ove
ili one i 
pokušaju mu nauditi, poveli da to i učine, ne samo njegove 
komšije, već i djeca iz komšiluka, stala su na put i vikala,
ne damo 
našeg Alu... I nisu ga dali. Ale je i dalje nastavio da živi
svoj život, 
hrani svoje golubove i svojom naravi ispisuje stranice
ljepše 
Banjaluke. Јer Alu nisu zanimale politike, prekrajanje
političkih 
karata i slično.

On je imao samo jednu kartu. To je bila karta svijeta koju
je sam 
nacrtao na zidu svoga stana u Boriku. I taj crtež govori
dosta o Ali.

A dosta je o njemu pričala i njegova sestra, moja
profesorica, iz 
čijih priča smo saznali više o liku i djelu, životu velikog
Ale. 
Profesorica je nažalost umrla prije više od dvije decenije,
a Ale je 
znanim i neznanim, gestovima ljudine, nastavio da priča
priču o 
sebi.

Posljednjih nekoliko godina skoro da ga niste mogli sresti u
maloj 
čaršiji kojom je ranije prolazio.

Pričalo se da je bolestan. Nakon dužeg vremena sreo sam ga
lani. 
Teško je hodao. Noge su ga izdale, ali osmijeh nikad.

Legenda je srdačno pozdravljala sve, a ni kraj njega teško
da je ko 
mogao proći, a da mu se ne javi.

Prije nekoliko mjeseci mama mi je poslala fotografiju.
Slikala se sa 
Alom. U bolnici se sreli. Saznala je da je u staračkom domu
kod 
Zelenog mosta. Tu sam ga i ja skoro vidio dok su ga vozili u

kolicima. Bilo je to i posljednji put.

I baš tu. Gdje sam prvi put prije četrdesetak godina, kod
Zelenog 
mosta, vidio tog dobrog čovjeka.

Živim u Banjaluci. Želim da odem na njegov posljednji
ispraćaj. 
Nadam se da će biti u banjalučkom haremu Stupnica.

Na istom mjestu gdje je dobri Ale došao tog 9. decembra
1990. da 
isprati moga djeda. I kad se sve sabere i oduzme, u ove
četiri 
decenije od kada sam čuo prvu priču o Ali, sve se dešavalo
tu u 
nekih pedesetak metara Banjaluke - od Zelenog mosta do 
Stupnice.

Otišao je čovjek. Nestala je dobrota, nesebičnost... Nestala
je 
iskrenost... Otišao je moj, tvoj, njihov, vaš, naš.... dobri
Ale... 
Svačiji i ničiji. Najmanje svoj.

Podsjećamo, Alija Mahmutović, poznatiji kao čika Ale,
preminuo je 
juče u Banjaluci u 82. godini. 



(Autor teksta: Ajdin Cikota)

https://www.cafekajak.com/Yes/ale.shtml

Cjela Banjaluka tuguje i svako se na svoj način oprašta sa 

ALOM našim. Nihad Smajlagić je jako jako volio Alu našeg

dobrog  i na ovaj način se oprašta od Alije Mahmutovića ALE

https://www.facebook.com/reel/868192988208544?
fs=e&s=TIeQ9V

                 ALIJA 

             MAHMUTOVIĆ

                 

               Čika ALE

Sedam posljednjih dana ovozemaljskog života naš tata je 

proveo sa Vama u sobi 209 Infektivne klinike. Više od 50 

godina je trajalo vaše poznanstvo.Znali ste sve njegove

registarske tablice, brojeve dobitnih kombinacija.Darivali

ste mu bombone, a on Vama da dijelite drugima. Utjeha 

nam je da ste Vi, najčistija duša Banjaluke, bili uz njega u

trenutku kada je dušu predao Stvoritelju. Sudbina/Kader

Neka Vam Allah Milostivi oprosti grijehe i ispit u kaburu

olakša i podari Svoju milost, a porodici sabur. 



Aleksandra, Gorana i Dragana, kćerke Živka Đudurovića

https://youtu.be/TZAKaFXimh4?si=C7UE6IXPEsXCejF8

Iskreno saucesce ozaloscenoj porodici.Veliki rahmet dobrom
covjeku.
Sabina i Nisko

Banjalučka pjesnikinja Milja Grbić napisala 
je jedne prilike i pjesmu “Ja znam zašto sam
se rodio”, posvećenu Ali, koja glasi:

Starac na klupi u parku
u očima pogled sanjara
u džepovima radost nosi
kad sretne nekog drugara

Toplim pogledom posmatra
svijet s dušom djeteta
začuđen šta se dešava
i da li se nešto rješava

Njegova duša dječija
i topli pogled sanjara
uživa ptice hraneći
slatkiše djeci dajući

Po banjalučkim cestama
stazama znanim šeta
I začuđen pogled upire
put neba i ptičijeg leta

Svakoj se ptici nasmiješi,
pomiluje svako dijete,
o, zašto se ne ugledaš
na Alu okrutni svijete

Ale-dobrica-legenda,
simbol dobrote čovjeka
ostaće u srcima prijatelja
primjer svima dovijeka.

U pomen Ali, Aliji Mahmutoviću (1941-2023.), Banjalučaninu i

dobrom duhu grada.


Kažu mi da je Ale umro, a ja ne vjerujem!
Često srećem Alu, poput preostalih sugrađana i sugrađanki. 
Mislim, doduše pomalo pristrasno, da se to meni dešava češće
nego drugima, pa ga tako trefim osim na banjalučkim 
ulicama,valjda na svim mostovima, dženazama, a bome i 
u ćevabdžinicama, kafićima, restoranima, parkovima, 
uz Vrbas, niz Vrbas, ukratko – svuda.

I onda ga odjednom nije bilo nigdje. Čujem, u bolnici je.
Taman naumim da ga posjetim, kad kažu, izašao je. I trčim tako
neki dan kao mahnita, ko će znati šta me spopalo, biće da sam jurila
da pazarim cigarete na rijetkim preostalim kioscima u gradu,
kad, eto ti Ale. Sva sretna promijenih putanju i sjurih mu se u
naručje. Tačno ispod onog sata na autobuskoj stanici u Boriku, blizu
zgrade Titanika. Zdravili se, izljubili, popričali. Da, biće sve
dobro, Ale, ponovila sam i ja u sebi nakon što smo se rastali. 
Ali, nijeu pitanju Ale i njegovo zdravlje. On je meni rekao 
da će meni biti dobro. Da bi se bolje razumjeli, nisam ja od 
onih kojima treba govoriti da će bilo šta biti dobro, jer 
ja znam da hoće, budući da sam šampionka u saopštavanju 
pozitivnih stvari, prvenstveno samoj sebi.Ali, Ale je 
nekako proniknuo u moju nutrinu brzinom i sposobnošću 
rendgenskih zraka, pa je razlika između mog mantranja i 
njegove, više puta ponovljene misli, bila značajna. Jer 
ja sam se,čim je to izgovorio, osjećala dobro. Kao što nisam 
otkad je na krajnje misteriozan način nestao moj pas 
Toto Vuk, avgusta ove godine. Nakon nestanka mog psa, 
ništa mi više nije bilo dobro. Eto,Ale je i to znao, 
iako mu to nisam rekla.

Kao što je oduvijek sve znao. Recimo, onomad, dok smo
sjedili sto do stola Kod Muje. U onoj manjoj 
uščupernoj ćevabdžinici, na Haništu. Brbljam ja, 
brblja on, riječi nam se prepliću i priči nikad kraja. 
Iznikoše odnekud fragmenti sjećanja na zemljotres ‘69., 
pa se onda vratismo još unazad i strovalismo u Alino 
djetinjstvo. 
Lijepo me pozvao u goste. Slušam kako je znao da će se 
desiti potres u Japanu, jednako kao i onaj oktobra ‘69. 
u Banjoj Luci. Nije to meni čudno, ma jok, sjećam se i 
svojih čula. Otvaranja očiju u mraku i iščekivanja, 
nakon čega bi obavezno zatreslo.

Nama dvoma misli se prosto sudaraju, ali nema povrijeđenih.
Nisam ni izgovorila, a Ale već odgovara. Ne, ne odgovara, 
nadovezuje se, i to ne na moju riječ, već na misao. Nekom 
magijom, on se uvijek nađe u blizini kako bi mi pomogao da 
izbacim sav višak iz onog što roji moje misli. U nekoj
dimenziji, Ale jednostavno nabasa na moje misli i onda mi 
u nekoj drugoj pomogne da ih sredim. I tako sam ja 
žvakala svoje krpice i taman posegnula za lukom, puno 
luka, kada sam u dijeliću sekunde prepoznala Alin pogled 
koji gotovo da nije imao ništa s opštim utiskom koji 
njegova mala figurica ostavlja, dok je i on naizgled 
zaokupljen jeo ćevape. Ja taj pogled i izraz poznajem. 
To su stare oči. 
Sveznajuće i bezvremene, smještene, kao slučajno, u to
krhko tijelo. Tu sam, govore oči koje gledaju u vas, a 
zapravo su odijeljene od svijeta nekim svojim 
čudnovatijim bivstvovanjem. Čisto da se ne zaboravi.

Zagledana u izraz u njegovim očima, potkačim čašu s pivom
koja se razbija, a žućkasta pjenušava tečnost razlijeva se po
stolnjaku. Ale nudi da plati štetu razbijene čaše. 
Ponavlja to kao mala papiga. Nema potrebe, ponavljam 
sad i ja, ne, ne i ne. I osoblje ne želi da čuje za to, 
a odbijaju i da ja platim štetu. Osim što je dobri duh, 
Ale je i pravi džentlmen.

Taj dan je, sjećam se, okupan suncem, proljetni, taman kako
treba, ni pretoplo, a ni prehladno. Očekujem da mi ljubičice i
visibabe niknu iz krpica. Najednom, Ale kaže, zna me od malena, pa
pokaza rukom do ispod stola, kad sam bila malecna, e, ovolicna
curica. Meni se to nešto jako dopalo. To mi nekako dođe kao da sam,
otkad sam bila tolicna, bila pod nekom velikom zaštitom.
Kažem mu, Ale, ti si moj melek. Meni to melek baš nešto liježe na
jezik i onako ga spremno prevalih preko usana. On me, na trenutak,
duže gleda i pita za roditelje. Kada sretne mog oca, hoće da 
ga poljubi u ruku. Tatu to uvijek toliko gane i gotovo 
da ga rasplače, ne dozvoljava mu i onda ga Ale ljubi u rame. 
Ale me rijetko sreće s roditeljima, valjda što sam sad 
velika cura. Ali, on zna čija sam. I još mnogo toga otkad 
sam bila ovolicna. Tako da sam ja pouzdano odrastala pod 
njegovom zaštitom, podjednako kao i pod roditeljskom. Ne 
bih sada da to previše objašnjavam, uzmimo
da je jednostavno tako.

Ipak, evo jedan primjer, ono kad me je Ale zasuo kestenjem.
Nisam ih se mogla nagledati, mada su to bili oni isti što su nam
se odvajkada drobili pod nogama, dok smo šetali po raskošnim 
banjalučkim alejama. Dobro, bar su nekada bile raskošne. I
tada bih, ponekad, kao i toliki drugi, zastala, podigla poneki
kesten i ćušnula ga u džep ili torbu. Isto je to kestenje, a ipak,
nije. Jer, ovi Alini izgledaju ljepše, boje su sjajnije, 
sve u vezi s njima nekako je drugačije. Imaju, brate, 
neku magiju. Stojim tako nasred aleje, držim kestenje 
na dlanu i sretna sam. Imam svoje prirodne dragulje i 
moj je cijeli svijet. Nije se, naravno, radilo o
kestenju, Ale bi sve što bi dotaknuo prožimao aurom 
čudesnosti. Kestenje je, usljed njegovog dodira, dobilo 
svetačke moći. Stavila sam ga u torbu, potom u jedan, 
pa u drugi ruksak. Bile su to burne godine, trčalo se 
s aerodroma na aerodrom, prevaljivale se razdaljine, 
a kestenje sa mnom. I tamo gdje je nešto ranije tle
podrhtavalo u razornim zemljotresima ili gdje će, 
koju minutu poslije, odjeknuti bombe ili se raznijeti 
ljudi-samoubice. 

Tragedije me nisu sustizale, zahvatale 
su tek trag mojih stopa. Na tim putevima, pogubila sam 
i kestenje. Ali mi je Ale ubrzo dao kamenčiće. Opet 
ruksaci, putovanja i Alina svetačka moć koja štiti.

Kada prošetam svojim životom unazad, Ale je uvijek tu. Otkad
sam bila ovolicna. Nedavno gledam, na fotografijama s mature
jasno se vidi, u svom bezvremenom obliku. Koliko on uopšte ima
godina, kada uvijek izgleda isto. Evo je, sljedeća fotografija,
nekoliko godina nakon mature ponovo smo se okupili u Kazamatu, 
ma nije moguće, uporedo s našim pogledima, objektiv je 
uhvatio i Alino lice. Kako je to moguće kad sam sigurna 
da ga tada nisam vidjela. Nađe Ale načina. Uostalom, 
pogledajte vaše fotografije,mislim da i vas prati ta 
magija. Sad već vjerujem da je Ale u stanju da se 
multiplicira i istovremeno nađe na bezbroj mjesta. Ako 
neki grad ima svog dobrog duha zaštitnika, onda Banja 
Luka svakako ima Alu. Zamislite grad koji ima živog 
duha zaštitnika, možete s njim čak i da pričate. Ale, 
onomad Kod Muje, kao što rekoh, jede ćevape, ja 
krpice. Svako malo hrani golubove koji slijeću. 
Golubovi naginju glave usljed frekvencije Alinog 
glasa, a potom guču.Sporazumijevaju se, tu pred 
mojim očima, čovjek i ptice.

U frekvenciju se miješaju glasovi, ljudi koji prolaze
pozdravljaju Alu, mašu rukom, osmjehuju se. Dan je i 
dalje osunčan,golubovi odlijeću, a ja, napokon, jasno 
vidim da i Ale leti s njima i posmatra svijet iz tih 
visokih, udaljenih perspektiva, premda se čini kao da 
i dalje sjedi za istim stolom. Da, za stolom sjedi 
čovjek, brižno odvaja komade hrane za neke druge 
golubove koji ga čekaju,dok mu ljudi, u svom 
zamišljenom samarićanstvu, prilaze, doturajući mu 
novčanice ili neke druge sitnice. Premda svi znaju 
da Ale ništa ne ostavlja za sebe i ‘da mu desna ne 
žvidi šta radi lijeva’,te da je njegov životni stil 
da je davanje primanje, nikom se ne dodvoravajući, 
nikog ne želeći fascinirati, ni hodžu, ni
popa (hodže i popovi često ne prepoznaju čin 
ljubavi kroz koji Ale,usred dženaze ili sahrane, 
zafrljaci bombone na njih, ali to je već njihov 
problem), malo ih i sluti koliko je Ale zapravo 
iznad svih nas. Šetajući gradom, taj naš dobri 
duh, ukazuje, saopštava,pokazuje. Nije riječ o 
regulisanju saobraćaja, pravljenju ostrva na
Vrbasu, niti o njegovom legendarnom pogađanju 
životinja i brojeva iz čokoladica naše mladosti. 
Niti o hodanju ogradom Gradskog mosta, čime se 
upisao u Knjigu legendi nekih banjalučkih
Ćorkana. 
Ne. Ale je mnogo više i mnogo dalje, poput onih golubova na
nebu, za koje mi u našoj ljudskoj gluposti i oholosti mislimo da
zoblju milostinju koju im mi dajemo, što bi rekao moj brat Dado.
Često razmišljam o Ali koji ide banjalučkim ulicama i
komunicira s mnogo suštastvenijim svijetom, do što je 
onaj što ga ljudi u svojoj ograničenosti doživljavaju 
stvarnim. Tada budem sretna što hodam tragovima njegovih 
stopa. I znam da sam ja, a ne on, ta koja zoblje 
milostinju. Njegovu milostinju. Samo što Ale to ne bi 
nazvao tako. U njegovom poretku stvari, milostinja 
je drugo ime za ljubav.

(4.12.2018.)

P.S.
I nemam ništa da dodam na ovaj tekst, ovog
septembra 2023. godine, kada nas je zemni Ale napustio. 
Neću reći Zbogom, jer otišao je samo naizgled.




Radmila Karlaš

"Živio vozač 125 godina ako volio 
Aliju Mahmutovića!"

Radmila AFERIM.

e Rad-mila, Radmila;
SESTRO draga! AAA,,
SOMBRERO 'brate'! 😍🪔

P S. - djevojčica sa šibicama.

Arhiva: Banja Luka 2014 godine u centru grada 
je organizovano potpisivanje peticije da čika Ale 
dobije nagradu grada Banjaluke.Organizatori ove akcije 
su istakli da je Alija Mahmutović Ale, 
čovjek koji je duša ovog grada i da zaslužuje 
aprilsku nagradu svoje i naše Banjaluke. 
“Potpišite peticiju i pomozite da dobije 
‘Ključ Grada Banjaluka’ 
sa poveljom ‘Počasni građanin grada Banjaluke’”.
Jedna Banjalučanka prilikom potpisivanja peticije 
rekla je da će uvijek podržati Alu.

“AKO MU NEKO NEŠTO DA ON TO NEĆE ZADRŽATI ZA SEBE,
VEĆ ĆE PODJELITI SA DRUGIMA.
ON JE ZAISTA POSEBAN ČOVJEK.”rekla je ona.

Povodom inicijative ”Čika Alu za aprilsku nagradu“ 2012. g
Dragi Ale je u srcima svih banjalucana odavno dobio plakete
i mjesto zauvijek.Obiljezio je nase djetinjstvo,momastvo i
djevojastvo,pratio nas kroz sve ujdurme
zivota,ratove,odlaske,ostanke i proklete
opstanke..........I
jos je isti,cini mi se mladji i svjeziji od vecine jer
nikada nije imao poroke:alkohol ili duvan,a i u ostalom je
bio veoma umjeren i poznat kao dobar musliman,gotovo
mistik.Bili smo strasno ponosni i ljubomorni kad se doselio
u Borik.U francusko/baskijskoj kapi i mantilu prisustvovao
je sahrani komshinice,moje bake Olge na
ateisticko/partizanija nacin.Isto se ponovilo i na sahrani
mog oca,Ale u prikrajku nesto mantra i tabiri.Reklo bi se
da
je dobar Musliman uvijek i neizostavno dobar COVJEK,ali Ale
je vishe od toga jer ceska svaciju savjest.ko je lud a ko
pametan u ovom slucaju????U Indiji bi ga kitili cvijecem i
obasipali poklonima a ovako on to cini njima kao simboliku
koju ne kuze.Ale je iznad svega i plasim se da ce ga
kumashini poceti prisvajati i naplacivati za hodocasca.Dok
nam je Ale ziv BL se moze pohvaliti da ima gurua i shamana
obozavanog planetarno.Zadnji put smo se sreli u nezgodnim
uslovima,BLO6.On u RMC,traumatologija,noga u gipsu do
kuka.Iz gipsa kroz nogu strse metalne shipke a sve
povjesano
za krevet iz malog logora.Pod nogom kreveta cigla,zbog
ekvilibristike,valjda.Pored uzglavlja mu sjedi jedina
sestra
i hrani ga kashikama supe.Donosim grozdje sa shtanda ispred
bolnice,pateticne banane i kutiju keksa iz obliznjeg
granapa.I pricali smo dugo i dugo.............
Sto je negdje dilema kod nas je oduvijek bilo jasno,Ale je
iznad svega jer sadrzi formulu ljubavi i tolerancije koja
vecini fali ispred nosa.On je siroko obozavana
licnost,konspiracije otkud mu pare za
bonbone,ha,haaa,haaa.On je misticni cudotvorac zivotinjskih
i ostalih carstava tablica auta,a dunjaluk se
cudi..........
Od mogucih 1O glasova Pennsylvania poklanja sve za Alu,ma
ludi smo..

g

JER TI SI GRAD…

Ali
Tvoje ime je
dobra duša
osmijeh i pozdrav
za svakoga imaš

Tvoje ime je Vrbas
sa pruženim obalama
kao sa rukama 
što svakoga grle
jata golubova u letu
što tebi hrle
kad tvoje korake upijaju
i svoja gnijezda 
oko tvog srca svijaju

Tvoje ime je 
svaka ulica grada
ljubavlju izatkana
i sjajem nada
što prhne s dlana

Svi nekud odlaze
samo Ti ostaješ
jer ti si grad
a on od sebe
ne može otići
nikad…





Siba Halimić

Rahmetli Ale je živio po onoj Božijoj:
“Tvoje je samo ono što daš!”
Naše je ono što damo. 
Ruža daje lijep miris, zato što je ruža, 
zato što je njen zadatak da miriše, da uljepšava 
i donosi osmijehe na lice drugih. 
E mi smo ruže na ovom dunjaluku, naš zadatak je da 
usrećimo nekoga, da obradujemo, krenimo od svojih najdražih.
Dobar miris ostavlja dubok trag za sobom. 
Pusti ih nek pričaju kako smo ovakvi, onakvi, 
a ti zainad svijetu, za inat svima njima koji su dopustili 
da ta ruža u njima uvehne jer je nisu zalijevali dobrotom, 
pokaži šta znači biti čovjek, insan, musliman, rob Jedinog.
Nema ljepšeg osjećaja kada ljude postidiš svojom dobrotom.
Oprosti, halali, osjeti svu ljepotu ovog svijeta, 
jer tu ljepotu svako od nas nosi u sebi. 
Ne štedimo se u davanju, 
na kraju samo od toga imamo koristi. 
Od tih naših dobrih dijela.
Zapamti čovječe da je tvoje samo ono što od srca daš, 
ne brini se šta je komšija dao i koliko je dao. 
Svako daje ono što ima. Ako te neko obaspe ružnim riječima,
nemoj tugovati, pokušaj da ne plačeš da te to ne učini 
depresivnim, razmisli dobro i shvati on da ima nešto drugo 
do tih ružnih riječi poklonio bi ti to, ali nema, 
on je ugasio dugu u sebi. Ti mu uzvrati osmijehom, 
pomozi mu da ponovo zamiriše ljepotom. 
Budi sebeb nečijoj promjeni na bolje. Tvoje je da pokušaš.
“Ja samo želim da učinim dobro koliko mogu, 
a uspjeh moja zavisi od Allaha, u Njega se uzdam 
i Njemu se obraćam” (Hud,88.).

Ale bio je neobičan čovjek, vezan za lijepi 
Vrbas, na kojem je gradio ostrvca/otočiće, u 
šetnjama obalama dijelio bombone djeci, 
uvijek sa dobroćudnim i sjetnim osmjehom.

Ovih dana objavljen je velik broj dirljivih 
oproštajnih pisama građana Banjaluke, ali ova 
današnja poruka mi je najdirljivija i čini 
mi se jako značajnom za ljude ovog grada, a 
i šire po svijetu!!

Ljudi žele da ovako pokažu ljubav i razumevanje 
onih malih razlika, kao što su je pokazivali 
prije 30, a mnogi i tokom posljednjih 30 godina... 
i da se vrate mirnom životu! I na ovaj način kažu:
'Dosta je bilo'!", napisala je naša ugledna 
sugrađanka Irena Mojović na svom FB-profilu 
osvrčući se na oproštajno pismo iz kom. 38.

Gledajte večeras Face-TV!

Dubrovnik ima sv. Vlahu,

Split sv. Duju,
a Banja Luka sv. ALU
Laka ti banjalučka zemlja! Bio je ljudska gromada i kjučar 
našeg grada.

Takav čovjek se više nikada neće roditi.
Neka mu dragi Allah podari lijepi Dženet.

https://youtu.be/VFzW0GKoJUg

Mislim da bi trebali nazvati jednu ulicu 
po čika Ali u BL

Ne znam ko je čovjek, koji je prenio moj 
tekst o Ali na forum. Nije se potpisao izuzev 
mojim naslovom. Shodno temi, neka ga. Teksta. 
Kada bi svi zračili kao Ale, a ne mračili, 
bilo bi puno bolje. O Ali i dalje, shodno 
onom što sam napisala na svom blogu, i što su 
mediji prenijeli, nemam šta dodati. Ni 
oduzeti.

Face tv
Otišao je dobri čika Ale…
https://youtu.be/VFzW0GKoJUg?si=nu88iIF3C8uQm7oZ