Prijatelji

   

Pošto su prijatelji važan faktor naših života 
odlučih da pišem o svojim prijateljima koje sam 
tokom života imao i koje sam zadržao do današnjih 
dana. Nadam se da će tema navesti i druge kajakaše 
da napišu ponešto o svojim prijateljstvima.
Počet ću od osnovne škole. Osam godina sam imao 
nekoliko prijatelja kojih se sjećam i koji su mi 
draga uspomena. Štefko, Predrag, Rasim i Šaćir, a 
svakako i prijateljice: Brankica, Jelena, Sofka...
Sa Predragom sam sjedio i prijateljevao sve do 
tužnih godina devedesetih, a onda izgubismo i ne 
obnovismo kontakt. Štefko mi i kum postade i naše 
prijateljstvo još uvijek traje, iako smo na 
različitim stranama ovog našeg Balkana. Rasim, 
dobri drug, odličan fudbaler, živi u Švedskoj i 
još uvijek smo u dobrom kontaktu preko Facebooka. 
Šaćir, dobri smireni čovjek, odličan drug i pomalo 
smo u kontaktu preko Feisa. Brankica, prva dječija 
simpatija, prestadosmo prijateljevanje godine 
1992. zbog razlike u viđenju budućnosti naše BiH. 
Jelena, lijepa djevojčica, zaboravljena poslije 
završetka osnovne škole. Sofka, dobra prva 
komšinica i dobra drugarica, na žalost napustila 
nas je prošle godine i preselila u neki bolji 
svijet. Nadam se da početak nije totalno dosadan, 
a idući put FK Hajduk, pionirski klub iz Banjaluke 
i njegovi fudbaleri, moji nezaboravljeni 
prijatelji.

Sjajna tema. Nastavi. Pridružit ću ti se.

Ahmete, Severinov komentar br.22 o Mujinim 
Cevapima mi je pomogao da se vratiom u davne 70-te 
godine, ali Ahmete ti si me vratio u pradavne 60-
te godine.
Naime u to vrijeme Banja Luka je imala pionirski 
klub FK HAJDUK.Jako dobro se sjecam, golman je bio 
pokojni Mladen Curic- Klinjo, rahmetli Hikmet 
Husmic,neprelazni centarhalf visoki Stefko,Papec i 
ne mogu se sjetiti ko je glumio Vukasa.
Raja iz Zagrebacke i okolnih ulica smo mogli 
okupiti dobru ekipu. Enver Ibrahimbegovic,Zlatko i 
Goran Novalija  njihov otac Ataj je bio trener, 
Eso i Sejo-Kuka Kulenovic, rahmetli Irfan i Emir-
Miko Horozovic,Rahmetli Amir Novalija, Mirza 
Suljulhodzic i moja malenkost.To su bila iskrena 
prijateljstva.

FK Hajduk "Pečinari", Banjaluka.
Golman: Klinjo (nezaboravne parade). Na žalost, 
napustio nas je prije nekoliko godina.
Bekovi: Džedžo (lopta prođe, igrač ne) i Hamić 
(pouzdan, dobar tehničar).
Half linija: Hikmo, Štefko i Cuga ( pokretači 
akcija). Na žalost, samo Štefko je među nama.
Napad: Rasim, "Haće", veliki igrač koji se 
opredijelio za školovanje i nikad nije iskoristio 
fudbalske kvalitete. Sada je uspješan vlasnik 
firme u Švedskoj i veliki vjernik, hadžija.
Ahmet, centarfor i solidno i lijevo i desno krilo, 
po potrebi. Pola, izvanredna polutka i dribler.
Divne uspomene, treninga i mečeva protiv Čapinog 
"Partizana". Močilana i nekih drugih kojih se ne 
sjećam. Na žalost kontakti sa prijateljima su 
rijetki, ali željno iščekivani.
Idući put Pelagić i Masleša.

Čovjek zapravo ni  ne može imati puno prijatelja, 
dovoljna su dva-tri provjerena karaktera koja se 
dokazuju kroz dugi niz godina da su to što jesu. 
Moj prvi i najstariji prijatelj je Željko Iveljić. 
Obojica smo stanovali u "Čajevačkoj koloniji", 
on u zgradi A, a ja zadnjoj B zgradi koja je gledala 
na Stambeni zavod. Zaista sam s njim prošao 
"mahovo i grahovo" jer se znamo od malih nogu. 
Životni putevi su nam se razdvajali: on je otišao 
u Zagreb poslije zemljotresa, a ja s Gimnazijom 
u Crikvenicu. Kasnije smo nastavili druženje, a 
upoznao sam ga sa svojim drugim haverom koji
mi je postao zaista dobar prijatelj jer smo se 
vrlo intenzivno družili u Crikvenici. To je Zlatko 
Demir - Nađi. Odlazio sam kod njegove rodbine 
na ručak, zajedno smo proslavljali Prvi maj, on 
i Željko su bili redovna postava kod moje 
Azemine (mati) i bilo mi je drago što ih gotivi. 
Koliko smo samo žurki proveli, lumpovalo se 
do kasno u noć. Bilo je na tim žurkama i onih 
s kojima sam se razišao od 1991. Kasnije mi je 
Željko bio kum, a i ja njemu. U međuvremenu 
je Nađi počeo češće izlaziti s Ivicom Balićem,
pa sam i ja katkad znao biti s njima. Ali, život 
nas je razdvojio. Ja sam otišao prvi iz BL, Željko 
drugi, Nađi je umro u USA, a Ivica Balić u BL... 
Da, nikad se nas trojica ni sa jednim nismo 
posvađali.

Ivica Balic je umro prije deset godina !

Za 5.
Pa i ja sam napisao da je umro. U čemu je problem? 
Sjedio sam s njim u sneku godinu dana prije smrti i 
kupio od njega CD s fotkama Banjaluke.

Za kom. br. 2

Pišeš u svom tekstu da je Irfan Horozović rahmetli. 
Irfan je živ i živi sa svojom obitelji u Sarajevu i 
još je uvijek aktivan u svom pisanju. Njegov mlađi 
brat Emir-Hore je umro u Danskoj.

Za Mithata:
Koliko znam Irfan Horozović je živ. Jeste da je imao
zdravstevnih problema ali je živ. Ajnuša ga čuva kao
oči u glavi. Irfan i ja se sretnemo kad odem na Sajam
knjiga u Sarajevu.

Prodao jaranu CD sa fotkama : onako, jaranski  !

Moj Ahmete ti stalno po istom? Kakve veze ima taj 
tvoj prijatelj o kom pišeš sa tim tvojim komentarom 
da je vjernik i hadžija? Sigurno jaran i jaranica iz 
'92 koji te na jebu su vjernici? Nisu A'Mete oni su 
nacionalisti nas su se riješili,a ti kukaš za njima 
i stalno ih spominješ. Draga Swerige koja je puno 
takvih A'meta primila i oženila i udala djecu čija 
unučad ne priča sa didom jer ne zna jezik? Pomozi 
potrebitim A'mete bolje ćeš se osjećati.

Zlatko, ponavljam ono otrcano: svijet je mali. Od 
tvog starog prijatelja Željka Iveljića sam kupio 
prizemlje kuće na otoku gdje je Željko proveo 
priličan dio svoga života.
Prijatelja u Pelagiću i Masleši je bilo zaista 
mnogo jer zajedničke probe i turneje zbliže 
čovjeka na veoma efektan način. Na žalost, mnoga 
imena sam zaboravio, jer su mnoga prijateljstva 
nasilno prekinuta godina devedesetih. Spomenut ću 
Safeta (izvanrednog harmonikaša) i Edina (odličnog 
viiolinistu) iz Prijedora koji su stradali od 
zločinačke ruke godina devedesetih, Tufu, Prleta, 
Prlija, Stevu, Lazu, Ahmeta, Biljanu, Miru, 
Višnju, Edinu, Rozitu i još mnoge pelagićevce koje 
nikad neću zaboraviti. U Masleši ista stvar: mnogo 
prijatelja, proba, turneja. Da spomenem Njonju 
(jednog od najboljih harmonikaša u Jugoslaviji), 
Miroslava, Sakiba, Siću, Zrmbu i mnogo lijepih 
djevojaka čija imena sam zaboravio. Ja znam da 
čovjek nemože imati baš mnogo pravih prijatelja, 
ali izgleda da sam imao specijalnu sreću koja me 
je i u to vrijeme pratila.
Slijedeći put VIS AMORI...

Kad je rijec o prijateljima postoji staro uvjerenje da mozes
nabrojati samo onoliko prijatelja u zivotu koliko imas prsta
na jednoj ruci.
Naime cesto brkamo izmedju POZNANIKA,DRUGARA i PRIJATELJA.

ivica balic je bio u losem finansijskom polozaju
i to mu je bio jedan od izvora prihoda,zato ne 
pravite sarkazam  ko jaranu,nek mu je lahka zemlja 
banjalucka,svako koga je poznavao moze samo nesto 
ljepo reci o njemu.moj prijatelj zauvjek

Za 9. 
Mido, tj. Mithate, zar ne bi bilo ljepše da si ti nešto 
napisao o svojim jaranima? A od Ivice sam kupio 
CD-ove jer sam želio imati fotke stare BL. Osim 
toga, pogrešno si ukapirao da sam s Balićem bio 
raja. Samo sam napisao da je on bio raja s Nađijem. 
Zapitaj se zbog čega ti treba da budeš zlurad? Muči 
te nešto? Znam; ti si od onih kojem je lakše da
podyebava nego da nešto pametno napiše.

Dragi Irfane, veliko izvinjenje za ono sta sam 
napisao u komentaru br.2.Ne mogu se sjetiti da mi 
je neko od raje rekao da imas zdravstvenih 
problema.To me ne opravdava da napisem ono sta sam 
napisao.Sa tvojim bratom rahmetli Emirom- Mikom 
sam sjedio u istoj klupi od 1-og do 5-og razreda 
O.S.
Irfane,tebi i tvojoj porodici mnogo zdravlja zeli
Midara iz Zagrebacke ulice.

P.S
Hvala komentarima br. 7 i 8 da sam napisao ono sta 
sam napisao.

Evo, ova tema sasvim razobličava sve one koji se 
potpisuju kojekakvim nickovima. Oni se na javljaju 
na topik. Jer ako bi se javili netko bi ih po prijateljima 
otkrio tko su. A to ne žele. Njima je i dalje draže da 
ostanu anonimni. Većina ljudi voli biti amorfna 
bezlična masa bez karaktera, a time i bez identiteta. 
Uvijek je lakše i bezbolnije dovikivati svoje glupe
misli iz rulje, nego stati otvoreno ispred svojih misli 
sa imenom i prezimenom.

Midho, Vukasa je dobro kopirao Pola (Pirgin i Lalin 
brat). Mislim da je imao broj 10 na leđima.
Zaboravio sam jednog solidnog fudbalera Jasmina 
Gvožđara koji je imao važnu ulogu u pripremama 
napada. Izvinjavam se na tom propustu.

Stidi se za svoj komentar. Habula Rasim je dobri, 
fini i kulturni čovjek kojeg ti svojim poganim 
jezikom nemaš pravo spominjati. To što je on jedan 
od najboljih vjernika Muslimana nema veze sa 
nacionalizmom. On je ostao isti kao onaj naš Haće iz 
pionirskih fudbalskih dana. Zato te MOLIM nemoj nam 
kvariti ovu temu, ako nemaš nešto pametno da napišeš 
o prijateljima i prijateljstvu. STIDI SE ZBOG 
RASIMA!

VIS Amori, lijepa stranica iz mladosti. Prva 
postava: Lazo, Đeđo, Zoran, Zlaja i Ahmet. Proba u 
dvorišnoj kući na Čairama. Mala soba tri sa tri, 
prvo pojačalo, pravljene gitare i nas pet 
zaljubljenika Beatlesa. Kad smo probavali znalo se 
sve mlado sa Čaira zbiti u dvorištu i slušati 
zaglušujuću buku iz male sobice. I voljeli su nas. 
A mi smo bili pravi jarani koji su dijelili i 
dobro i zlo. A na prvim svirkama smo zaradili 
TOLIKO para da smo obavezno poslije svirke išli 
kod Šukrije na kolače. Poslije nam se pridružiše 
Željo i Co i ostadoše odani prijatelji sve do 
zločinačkih godina, a sa Coem sam još uvijek u 
kontaktu. Slažem se sa jednim komentarom da čovjek 
može imati maksimalno toliko prijatelja kao prsta 
na jednoj ruci. Ja bih tome dodao: u jednom 
vremenskom razdoblju. A razdoblja u životu su vrlo 
različita i čovjek koji je otvoren za 
prijateljstvo ipak zadobije malo više 
prijateljstva od introvertnog (zatvorenog) tipa 
čovjeka. Ja pišem o mojim iskustvima, a ne 
umanjujem ničije drugo iskustvo. Moje skromno 
mišljenje je da mrzitelji teško mogu imati iskrene 
prijatelje, ali oni ne pripadaju ovoj temi.

Čika Ahmete,svo to bogatstvo,sve te stanove i kuće što
imaš,jesil ti to sve sa platom zaradio ili si se dobro
oženio.Vidim stalno potenciraš da si sretan,pa ko nebi bio
sa svim tim.Nekretnine u BL,Svedskoj,HR i ko zna gdje.Mozes
li i nama mladjima odati tajnu kako sa prosječnim europskim
platama da tako nesto steknemo.Hvala

Vjeruj mi, nisi ni svjestan koliko te administrator stiti na
ovom forumu.

Zlatko, Mido i Mithat nisu iste osobe pa cak i 
Midhat je razlicito ime od mog imena Mithat.

Licno sam poznavao pokojnog Ivicu Balica i vidjali 
smo se bar 4-5 dana sedmicno. Postovao me kao 
starijeg jarana takodje i ja Ivicu tako da Midin 
komentar nije moj.

Sama utabanom stazom kroz vlazni travnjak 
stupih na drveni mali most ispod kojeg 
miruje morski kanal sproveden zbog neke 
odbrane grada prvog danskog kralja.S mosta 
bacim stari kruh patkama i galebovina koji 
je odzvanjao po tankom ledu a patke se 
potklizuju u trku za komad.Kao nekad mi na 
klizi.
Na drvenom mostu snijeg poprasio malo i 
napravih nekoliko koraka i ostavih tragove 
debelog zimskog đzona mojih cizama slicnih  
tragivima traktorskih guma.Most sav u 
otiscima a samo ja tu.S mosta se inace u 
ljeto talasaju zuti i roza lokvanji koji 
se sade sa bi most izgledao kao sa slike 
Klod Monea.
Tu sam ti slicnost uvjek htjela saopstiti.
S mosta preko bjeline lednog kanala na 
horizontu kao da je bijeli opel.Ti mases i 
cekas da ne bih cekala onu 13ku koja nikad 
onomad nije vozila redovno.
Mi smo tako malo govorili.
Tako nekako cutnjom se upoznavali.
Sve se podrazumjevalo.
Trzes ocima kas bjezimo na kafu a ja 
zamahnem rukom iza stoka vrata kancelarije 
da niko ne skuzi.
Nismo mi nikada znali sta je iznevjeriti 
nit lagati jedno drugo.
Tamo negdje onomad ostadose tragovi.U 
snijegu na visecem mostu koji se je 
ljuljao a ti govorio sajle su jake al 
smrsavi koji kilogram.I ona grudva snijega 
koja se mrvila u zraku i pretvarala u 
prasinu da udarac ne bude jak.
Sjecam se da smo uvijek jedno srugom bili 
na putu.Jednoo s drugom bilu tu skupa.
Tu na mostu ispod moje jakne ko sa je 
svezana neka masna blago zakacena 
zihericom ko bros.Ko mahovina da se 
razmnozava i ko neki pelcer uvijek se 
obnovi i proizvodi tu fotosintezu osmjeha 
kad me protkas mislima o sebi.
O nama o nasem prijateljstvu.
Uvijek kad odem sama u setnju povedem te.
Svakako si tu.
Mozda prijateljstvo zaraste kao mala rana 
i ostane neki oziljak kojeg rado pomazis 
na svojoj kozi.
Mozoda prijateljstvo nas ucini boljima 
nego sto smo rodjeni.
Mozda prijatlji ispune neke dijelove u 
nasim lavirintima i povedu nas pravim 
putem za ruku do izlaza iz zacaranih 
predjela mladosti neznanja ili lutanja u 
nasim nesigurnim traganjima za rjesenjem 
koje se namece al da je bar jos jednu 
potvrdu od tebe za to.
Da cinim pravi potez.
Da cinim dobru stvar.
Ili potvrdu da sam smislila najbolji nacin 
za to ili predlazes jos bolji.
Ja dobro pamtim tvoje ime.A mi se imenima 
nikad nismo zvali.
Ja bijah kolegica ti zlatni.
Bili smo ja i ti ili ti i ja svejedno.
To bi bilo isto svakako.
Znas mene kad bi pitali sta je to 
prijateljstvo ja ne bih znala reci.
Ne pronalazim te rijeci.
Tesko je.
Ali onako medju nama da ti kazem da znam 
da ti isto imas jednu masnu svezanu 
upetpjanu vremenom s kojom je svezan 
najljpsi poklon ili dar zivota.
A sad...da ti kazem postaje hladno vrijeme 
je da se zaputimo putem nazad.Kuci.
Ti svojoj ja svojoj.
Do sljedeceg susreta moj dobri dragi 
prijatelju.
Bacajuci pogled u desno sretoh Jeliz koja 
krenu prema mostu.Upita me Jeliz jeli 
klizavo.
Rekoh joj Ne Jeliz vidis nase stope na 
mostu.
Jeliz odlazeci upita s kim sam bila na 
mostu.
Rekoh joj...Jeliz tajno se sastajem sa 
jednim al ne govori nikom.

Za Mithata
Oprosti. Imao sam u raji jednog Mithata i svi smo  ga
zvali Mido pa sam zbog toga pomislio da si ti on.

Ja iz nekog razloga nisam uspio da zadrzim stecene 
prijatelje. Nakon osnovne skole nismo se vise 
druzili, takodjer nakon srednje skole se sve to 
osulo, Nakon toga stekao sam nekoliko prijatelja 
ali ni to nije potrajalo. Mozda sam ja kriv ali 
niti sa njihove strane nije bilo neke inicijative 
da se druzimo. Iako smo se svojevremeno intenzivno 
druzili kada su se promijenile okolnosti, tj 
promijenili posao nismo se vise druzili. To traje 
sve do danas tako danas tako da moram reci da 
zavidim onima koji imaju dobre prijatelje citav 
zivot. Najcudnije od svega je da nisam losa osoba, 
nikome ne zelim lose niti sam kome radio lose. Cak 
sam i vrlo emotivan, ali valjda nemam talenat za 
odrzati prijateljstvo iako ni druga strana nije se 
bas pretrgala.

Promašio si temu, ali odgovorit ću ti. Ono o 
nekretninama si prekardašio, ni blizu toga nemam, 
ali se ne žalim. Sve što sam stekao zaradio sam 
svojim prstićima i upotrebom čorbe u glavi. I 
dosta mi je, ali ponavljam, ni blizu onog što si 
ti napisao. Kada čovjek ima precizan, ali 
dostižan, cilj, moguće ga je ostvariti. Samo bez 
gramzivosti i megalomanije. Radiš, štediš, živiš 
normalno bez prekomjernog alkohola, nepušač, dobra 
DOMAĆA hrana (bez nepotrebnih svakodnevnih 
izlazaka u restorane), koncerti, teatar, utakmice 
- umjereno bez pretjerivanja. I na kraju pametne 
transakcije i investicije. To je sve. Nadam se da 
sam ti pomogao da planiraš svoju budućnost. 
Napominjem da smo svi mi različiti i imamo 
različite ukuse, pa samim tim i planove za život. 
Pozdrav.

Halo, tema je prijatelji a ne Ahmetove nekretnine.
U svaka doba dana  kad sam prolazio pored Ahmetove 
porodicne kuce cule su se dvije gitare.
Ahmete,  ziv i zdrav  bio.

Pozdrav prijatelju, nadam se da ćemo se nekad 
sresti i obnoviti uspomene iz naše Banjaluke.
1990.-1993.
Kada sam prestao prijateljevati sa Slobodanom zbog 
koridora i planova za budućnost BiH, nastavio sam 
prijateljstvo sa dragim Zlajom Jakićem, ali nas on 
ostavi u tuzi i preseli se u neki bolji svijet, 
nemogavši izdržati okrutno vrijeme nacionalizma. 
Dragi Zlaja počivaj u miru, nikad te neću 
zaboraviti. I u tim prokletim devedesetim godinama 
imadoh dva prijatelja: Emira, komšu i Osmana 
Gojačića, sve dok Osmana ne optužiše i uhapsiše 
bez ikakvog razloga, osim njegovog imena. Taj 
mirni, kulturni viši laborant NIKAD NIŠTA 
protuzakonito nije uradio, a osudiše ga na 20 
(dvadeset) godina robije. I zatvoriše ga, a 
pustiše ga na jednoj razmjeni zarobljenika. Dragi 
moj Osman nedužan provede vrijeme zajedno sa 
četničkim zločincima, maltretiran i mučen, a NI ZA 
ŠTO. Poslije glupog nacionalističkog rata smo se 
čuli, ali nikada više nismo se vidjeli. Sretno 
prijatelju! Sa Emirom sam nastavio prijateljevati 
u izgnanstvu, u jednom lijepom gradu.

Ahmete, zasto ne spomenu svoje
prijatelje iz Rijeke, Mirsu i Fuadu?
Fini ljudi...moji prijatelji vec
50 godina.

Ne treba nikoga štititi. Ali ne treba ni davati 
šansu  onima koji stalno imaju dijareju.

Dragi Svemire, pokušavam ići nekim redom kroz 
različite vremenske periode. Sadašnji dugogodišnji 
prijatelji će doći pri završetku ove meni drage 
teme. (Šećer na kraju).
Progonstvo
I ovaj period ima mnogo radosnih i dragih 
momenata. Odmah u autobusu sretoh familiju Gasal i 
prije nego dođosmo u Švedsku započe prijateljstvo 
koje i dan danas traje. Ibrahim je bio moj veliki 
prijatelj 24 godine u Švedskoj, a to će se SIGURNO 
nastaviti do kraja našeg života. Onda 
prijateljevah sa Batom, Mehmedalijom Jahićem 
cijelo vrijeme, sve dok on s porodicom ne odseli u 
SAD, dobivši izvanrednu priliku za nastavak 
karijere, koju on iskoristi do daske. Svirasmo, 
družismo se, igrasmo nogomet, feštasmo sa našim 
suprugama koje se takmičiše ko će koga bolje 
ugostiti, putovasmo brodovima po Baltiku. I naše 
prijateljstvo i dalje traje, ali, zbog daljine, sa 
manjim intenzitetom. Onda dođoše fudbalske večeri 
i prijatelji sa kojima se prilično zbližih: Emir, 
Ekrem, Puk, Žera (covid ga uze prerano. To nikada 
neću prežaliti), Oleg, Mirza, Mirso, Mario, Darko, 
Zlaja 1, Zlaja 2 i još nekoliko drugara koji mi 
postadoše dragi i sa kojima se družih kada god se 
sretosmo u našem malom mistu. Stekoh nekoliko 
prijatelja, naravno i prijateljica među Šveđanima: 
Socialdemokrati nam prve godine boravka kupiše i 
pokloniše razglas da odmah možemo početi svirati, 
Oke i Lena (sa kojima sam čak formirao trio i 
naučio ih svirati našu muziku, a na samom početku 
života u Švedskoj oni su mi bili GARANT za kredit 
za kupnju stana. To se ne zaboravlja NIKADA.), 
Šerstin, Lasse, Jonas.. A Bengt Eriksson mi 
specijalno ostade u lijepoj uspomeni. Aktivan 
političar, gradonačelnik, predsjednik Kulturnog i 
sportskog vijeća mi čak pomože da izdam knjigu, 
bez ikakvog mog ulaganja, intervjuisa me na 
lokalnom radiju i učini sve da moja knjiga postane 
poznata u našem gradu. Te švedske prijatelje 
smatram za prave prijatelje iz tog vremena. Idući 
put: Povratak na Jug.

Dah Juga
Bližila se penzija kada smo odlučili da ćemo 
starost provesti u toplijim "našim" krajevima. 
Navodnici su zbog toga što to nije naša Bosna, a 
našim je zato što smo tamo oduvijek uživali.
Tako se sa brda Gorskog Kotara spuštam bijelim 
kombijem sa aerodroma "Pleso", snijeg sipa, 
sjeverac puše 120 na sat, a ja izlazim iz kombija, 
uzimam putnu torbu, a na pumpi me čeka moj jaran 
još iz Pelagića. Odveze me do praznog stana u 
kojem trebam provesti nekoliko dana da sredim sve 
papire za selidbu u Hrvatsku. To je moj jaran Miro 
Mamuza koji me UVIJEK, prije nego sam dovezao moj 
auto, vozio gdje god sam htio i trebao. I od tada 
pa evo već šest godina intenzivno prijateljujemo, 
slavimo sve fešte, posjećujemo se, a čak smo 
ponovo i prosvirali zajedno. Tako će biti dok 
živimo. A Mirsu znam još od osnovne škole, a Fuadu 
znam još kad je bila djevojčurak. Sada smo kućni 
prijatelji i u dobru i u zlu. U Rijeci smo sreli 
još mnogo banjalučana, a sa nekima se susrečem 
skoro svakog dana. Raja banjalučka se ne 
zaboravlja. U KUD-u Sevdah imam takođe dobre 
drugare i tamo će se sigurno naći i koji dobar 
prijatelj. Život teče dalje. Prvih sto godina je 
najteže.

Ahmete ti ocito imas dara za prijateljstva a imas i 
hgrabrosti da se uzdignes iznad nevolja i nastavis 
zivjeti. Ne moze to svatko ali ko moze svaka cast. 
Ja ne mogu, stalno razmisljam o losim stvarima koje 
su mi se desile i ljudima koji su me razocarali. 
Zato sam skeptican prema novim poznanstvima i ne 
mogu si pomoci nazalost.

Hvala na finom komentaru. Moj dobronamjerni 
savjet: Otvori srce, rizikuj, pokušaj. Moguće je 
sresti dobrog prijatelja i poslije loših 
iskustava. I ja sam imao mnogo razočarenja u 
ljude, ali nikad nisam dozvolio zlim ljudima da mi 
pokvare život. Rizikuj, pa ako ispadne dobro, 
super, a ako ponovo naletiš na mućak, okreneš leđa 
i ideš dalje. Vjeruj da nije vrijedno cijelo 
vrijeme žaliti za izgubljenim. Život je prekratak 
i treba uvijek pokušavati popraviti nepravde i 
podvale zlih ljudi. Uvijek postoji šansa da se 
stvari poprave, ako čovjek pokuša. Pozdrav.

Samo citam i cudim se kako olako pisemo i izgovaramo rijec
PRIJATELJ.Izgleda da je svaki poznanik i drug u zivotu
PRIJATELJ.Nazalost nije.
Svaki put prije nego nekog iz svog zivota bivseg ili
sadasnjeg zelite nazvati PRIJATEJ, DOBRO RAZMISLITE.

Za 36.
Najlakše je kritizirati druge. Puno je teže napisati 
nešto o svojim prijateljima. Većina to na ovoj temi
čini; samo ismijava i zeza, ali nedobog da se usude
pisati o svojim prijateljima. Zna se i zašto: kad bi
ih spomenuli poimenice - otkrili bi i svoj jadni 
identitet - netko bi ih prepoznao po raji...

Ne mogu a da ne primjetim da se tema pretvorila "JA IMAM A
TI NEMAS" ili "TKO JE GDJE ZARADIO PENZIJU I KOLIKA JE ( sto
je tajna) Vazno je da svi moramo imamo na umu imali
prijatelje ili nemali da je veoma vazno i bitno da nije
vazno STA I KOLIKO IMAMO NEGO JE VAZNO DA SMO ZADOVOLJNI SA
ONIM STO IMAMO.

za 38
Ovan, hajde de malo o svojim prijateljima, barem bivšim.