Dan Grada Banjaluke

   

22. April - Dan Grada Banja Luke



Banjaluka slavi svoj rođendan 22. april 

koji se obilježava kao dan Grada Banjaluka. 



Inače, za one koji ne

znaju 22. aprila 1945. godine partizani 

su istjerali fašiste naciste 

iz Banjaluke i to je ujedno dan oslobođenja.



   p.s.

Nažalost neki sramno pokušavaju izjednačiti 

antifašiste i fašiste...

U susjednoj Srbiji su izjednačena prava 

antifašista Titovih Partizana 

i fašista četnika,pa sad imaju iste

boračke,NOB,penzije...

In Memoriam

Banjalučki novinar

Mišo Vidović



Banjalučka hronika

Šta je Banjaluci 

danas 22. april?

Danas se na Dan grada, 

nekadašnji Dan oslobodjenja, 

antifašisticki heroji u Banjaluci spominju selektivno.

Rezultat je  ovo politike uprave grada, 

koja se sve do danas drži etničkih matrica 

osmišljenih početkom 90-ih.

„Jako dobro pamtim kako smo 22. april 

slavili prije ovog posljednjeg rata. 

Skupili bismo se ispred škole Kasim Hadžic, 

ulicom Nurije Pozderca bismo prošetali 

do kafane Alibaba, 

a onda putem Banjalučkog partizanskog odreda 

krenuli na brdo Šehitluke, 

gdje se roštiljalo i gdje se uz gitaru 

pjevalo i veselilo  do kasno u noć“, 

počinje svoj osvrt na 22. april 

dugogodišnji  banjalučki novinar Mišo Vidović 

i objašnjava kako pri tome 

svjesno navodi tačna imena 

onih koji su u Banjaluci nakon  Drugog svjetskog rata 

dali ime njegovoj školi 

i ulicama njegovog djetinjstva, 

jer je upravo te ljude danas u 

Banjaluci  na proslavama 22. aprila 

nepoželjno pominjati. 

„Nekada se 22. april obilježavao 

u ime svih onih koji su ovaj grad oslobodili  fašizma, 

bez obzira na njihovu etničku pripadnost,  

a danas se ta čast odaje selektivno. 

A po meni je bez pameti 

da se nešto naziva antifašizmom, 

a da svoje heroje bira po nacionalnoj pripadnosti“, 

kaže Mišo Vidović.

"Čast se ne može oduzeti, 

ona se može samo izgubiti."



   Anton Pavlovič Čehov

Sretan ti Praznik voljeni Grade !
Ovaj poluvazalni odnos u Protektoratu MZ
nece jos dugo trajati . Borba za slobodu 
i nezavisnost ce trajati , ali je uspjeh 
izvjesan  .

Šta je Banjaluci danas 22. april?

Dr. Armina Galijaš doktorsku disertaciju 

je odbranila na bečkom univerzitetu

Ono što je Banjaluci nekada bio 

Dan oslobođenja od fašizma 

danas se obilježava kao Dan grada, 

pa iako je time uprava grada na izvjestan način 

i formalno odstupila od antifašističkog karaktera 

ove proslave kakav je on bio nakon Drugog svjetskog rata, 

22. april i dalje se spominje u čast antifašističke borbe. 

Nasljeđe je, međutim, devedesetih godina prošloga vijeka 

da se to radi selektivno, kaže i historičarka 

sa Univerziteta u Gracu, Dr. Armina Galijaš. 

„Etničke matrice koje su bačene na društvo 90-tih 

su takve da same po sebi pojednostavljuju razmišljanje 

i sve pojašnjavaju na bazi etničkog. 

Sve je etnički definisano - okolina, kultura, 

pa tako i taj današnji Dan grada. 

Tu se i dalje priča o borbi, o antifašističkoj tradiciji, 

ali ne o borbi naših naroda, 

nego o borbi našeg srpskog naroda. 

...Banjalučanin Mišo Vidović: "Bez pameti je da se 

antifašistička borba priznaje samo jednom narodu!"

Prihvatanje tog vladajućeg diskursa za Banjaluku 

je međutim imalo katastofalne posljedice.

Na vrhuncu te etničke euforije 

grad su terorizirale paravojne formacije, 

Banjalučani su odvođeni u logore i ubijani, 

porušeni su mnogi vjerski objekti i spomenici kulture. 

No, grad je ostao bez onog za njega ipak najvrijednijeg – 

bez svojih građana.

„Sva ta mračna atmosfera počela je 4. aprila 

kada su pripadnici takozvanih srpskih odbrambenih snaga 

postavili barikade u gradu. 

Tada u ovom gradu počinje urbicid. 

Počinje ubijanje grada u ovom gradu. 

Pri tome tadašnje vlasti vrše 

protjerivanje Bošnjaka i Hrvata 

tako da je u tom periodu iz grada 

protjerano oko 70 hiljada Banjalučana. 

Uglavnom Bošnjaka i Hrvata, ali i jedan broj 

toj vlasti nepodobnih Srba. 

U svakom slučaju 70 hiljada 

autohtonih stanovnika ovog grada.

Banjaluka je danas samo u nekom geografskom smislu grad –

 jer grad ne čine zgrade i veleletne građevine, 

grad čine ljudi. A Banjaluci fale njeni ljudi“.

Pod ruku sa tjeranjem ljudi, 

išlo je i brisanje tragova svega onog u gradu 

što je podjećalo na anifašističku prošlost 

svih naroda i narodnosti. 

Promijenjena su imena ulica, naselja i toponima - 

sramotna činjenica na kojoj gradske vlasti do danas 

nisu spremne ništa popraviti, kaže Vidović.

Suočavanje sa prošlošću

I kolika je zaista spremnost grada Banjaluke 

da se suoči sa prošlošću 

koja baca mrlju na njenu antifašističku tradiciju 

mijenja i karakter proslave 22. aprila? 

Dr. Armina Galijaš kaže da je to pitanje 

koje vrijedi postaviti cijeloj BiH.

„Koliko god Banjaluka nije spremna na takvo nešto,

 toliko to nisu ni drugi gradovi, 

i to je u principu pitanje cijelog bh. društva 

koje jednostavno nije sazrjelo da se suoči sa prošlošću. 

I tu se ne radi o suočavanju sa prošlošću 

samo tog nekog kratkog perioda 90-tih, 

već i o mnogim drugim periodima iz naše prošlosti. 

Problem sa etničkim matricama 

je da one ne mogu da se razbiju izvana. 

Samo društvo mora da te neke stvari sagleda, 

shvati i da promijeni situaciju. 

Banjaluka ovakva kakva je danas 

nema ni želju ni potrebu da mijenja bilo šta.

 I sve što se u Banjaluci dešava, i fino i ružno, 

je isključivo i u službi srpstva, 

pa tako i proslava 22. aprila. 

Za Banjaluku niko ne može reći da je ružan 

ili fašistoidan grad 

to je jednostavno srpski grad. 

To a priori ne mora ni da bude nešto loše 

ni nešto negativno, 

ali treba da budemo svjesni toga, 

treba da postavimo stvari na svoje mjesto 

i onda da se pitamo 

želimo li nešto da mijenjamo ili ne želimo.“

Cijeli tekst:



https://amp.dw.com/bs/šta-je-banjaluci-danas-22-april/a-
15904078

Sretan ti praznik voljeni grade Banjaluko u voljenoj 
Bosni i Hercegovini, nezavisnoj i nedjeljivoj po 
nacionalističkom ključu.

Sretan ti rodjendan voljena Prijedstonice najdraze nam

Republike.

Ta 3.

"Borba za slobodu i nezavisnost ce trajati."

Koja borba, kakva? On priziva borbu, a i rat je borba. 
Nezavisnost od čega, od BiH? Bravo, sve si rekao, a
zoveš nesrbe da se vrate... Koji stupidan rezon.

Ne znaš ti šta je grad, ne znaš šta je Banjaluka.

Svakako nisam mislio na oruzanu borbu !
26 godina lazi da postoji demokratija ,
izbori , parlamenti ...igrokaz MZ ,koja 
narode  Bosne i Hercegovine tretira kao 
svoje kmetove , koji nisu zasluzili 
demokratske standarde i kojima tzv. OHR i
njen samozvani , bahati Visoki Predstavnici
mjenjaju zakone i duznosnike prema svojim 
interesima , stvarajuci privid o nekakvoj
demokratiji . Narodu je dosadila ova farsa 
o demokratskim slobodama i borba protiv 
lopovluka sa Zapada ce biti neprestana .

U sadašnjoj BanjOluci

Bošnjaci i Hrvati su 

neprimjetni i pitanje je dali

imaju nekog svog izabranog poslanika 

u gradskoj BL skupštini 

da ih zastupa i štiti...



BL popis stanovništva:

Prema objavljenim podacima 

popisa stanovništva iz 2013. godine, 

u Banjaluci živi 

185.042 stanovnika



165.750 stanovnika od tog broja izjasnilo se kao Srbi, 



   7.681  stanovnika se izjasnilo kao Bošnjaci, 



   5.104  stanovnika se izjasnilo kao Hrvati.

 Br.8

Što me ne uhapsi? Bio sam 12 dana u ztv. RS, 
genocidnoj i zločinačkoj strvini? 

Ti bi ratovao? Ok, idi onda u Ukrajinu. Možeš povesti i 
svoje rođake ako misle kao i ti. Povedi i djecu. Ionako 
ste uzalud slali djecu da vam gine.

Banjaluko, stidiš li se 1992?

Dragan Bursać je profesor filozofije, 

kolumnista i novinar.

Čitave familije su nestajale, 

odlazile su preko noći, piše autor (EPA)

Gdje ste bili u martu i aprilu 1992. godine?

Često, prečesto, u zadnje vrijeme 

sebi postavljam ovo pitanje. 

Banjaluka nikada nije bila kao tog proljeća raskošna, 

okupana suncem, bojama i nekakvom užurbanošću. 

Dabome, sreća je bila samo privid.

Ovakav pogled na život bila je izmaštana kulisa 

jednog gimnazijalca, koji je u drugom razredu 

više gledao postere Čikago Bulsa (TV prenosa nije bilo), 

više je na VHS-u uživao u Plesu sa vukovima 

i Kad jaganjci utihnu, jer je piraterija bila 

jedini vid kontakta sa velikim svijetom. 

Ponajviše se taj gimnazijalac, to podgrmečko dijete, 

divio i rumenio nad ljepotom banjalučkih djevojaka. 

A takve ljepote na dunjaluku 

nikada nije bilo kao te godine.

I, eto baš te 1992. godine, sve to je bio tek frejm, 

izmaštana sreća idealizovane mladosti, 

koja bi mogla sve, koja je htjela sve.

Vrbas je nosio smrad rata

Tada, prije četvrt vijeka, sjetiće se oni boljeg pamćenja,

održan je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. 

I to baš na 29. februar i 1. mart. Bila je to prestupna, 

olimpijska godina, pa se zadesio taj viška dan u februaru. 

A Banjaluka je ćutala. Uljuljuškana i opijena nekakvom 
velikosrpskom histerijom, koja je, pomiješana sa barutnim 
isparenjima od proslave Nove godine, niz Vrbas nosila smrad

budućeg rata. Velim, ćutala je Banjaluka, 

kao da je znala da će odistinski rat nekako proći mimo nje,


ali da će se obrukati baš tim ćutanjem.

O referendumu se nije pričalo, ali su jastrebovi Srpske 
demokratske stranke postavili barikade u Bosanskom Brodu, 
Bosanskom Šamcu, Derventi…

Prosto je fascinantno kako mladog čovjeka ne interesuje 

nedaća i kako zreo, odrastao čovjek nedaću prepoznati 

ne zna. U tom neznanju, moji roditelji nisu znali 

da će nastupiti rat, da će porodice biti razorene, 

ljudski životi uništeni, da će biti počinjeni 

zločini i genocid. 

Oni nisu znali, ali ja, golobradi dječak, 

već sam saznao nešto u gimnaziji. 

Ne, nije to bilo poznavanje Antigone, Teogonija 

i Kosmogonija, algoritamskih tablica… 

Ne! Saznao sam da sam polutan. 

Saznao sam da mi je otac “Srbin, ali ne pravi”, 

jer mu je žena, moja majka “Hrvatica i ustaškinja”.

Saznao sam da je sav grijeh moje porodice prvo u toj majci 
“ustaškinji”, onda u djedovima “komunjarama”, 

koji su dozvolili da “ustaše pobiju 

700.000 Srba u Jasenovcu”, 

a na koncu sam saznao, baš tako negdje u martu 1992,

da nije lijepo niti pametno biti ja, sve dok sam polutan. 

Taj dječiji, ali najiskreniji, najbolniji vid 

segregacije i žigosanja, bacio je u sjenu 

i Majkla Džordana, i Skotija Pipena, 

i Entoni Hopkinsa, i Kevina Kostnera.

Zlato kao karta za izlazak iz geta

Ali, ima gore. A gore je činjenica da su i profesori 

počeli da se igraju činjenica. 

Sjećam se, profesorica istorije, izvjesna gospođa Kantar, 

koju smo zvali „Kantarka“,

najednom je u drugom polugodištu, baš negdje u martu, 

insistirala da se izučava Drugi svjetski rat, 

iako je isti bio udaljen najmanje pet vijekova od plana 

i programa, a sve kako bi nam održala lekciju 

o “ponosnom srBskom đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću”.

Kako se taj četnički kvisling prometnuo u srpskog heroja 

i kako je najednom nekakav mirni profesor, poput zombija, 

krvavog pogleda, baš izučavajući povijest, 

počeo da siluje znanje – nikada mi neće biti jasno. 

No, nekako, već tada, s proljeća ranog, 

znao sam da neću ostati u toj i takvoj Banjaluci.

A ta i takva Banjaluka punila se najednom zlatarama. 

Od Gospodske ulice do Malte. 

Prodaja zlata na svakom koraku. 

Zlato kao karta za izlazak iz geta. Uvijek je tako.

Lako je za mene. Bilo je još mnogo onih 

koji ništa nisu predosjećali. I previše. 

Čitave familije su nestajale. Odlazile su preko noći. 

“Samo dok se ne smiri”, sa usana i bolno saznanje 

da je to zauvijek… Bošnjaci, Hrvati i polutani, 

koji nisu izrazili lojalnost pansrpskoj vlasti, 

nestajali su negdje na obodima tada već 

vidljive “srpske republike Bosne i Hercegovine”, 

sadašnjeg entiteta Republika Srpska. 

Tek tako. Dani kada su nestajali razredi

Ostao sam bez Denisa R, prijatelja i jednog od 

najbistrijih dječaka iz ugledne profesorske familije. 

Ljudi su se odselili. “Samo dok se ne smiri…

” Namjesto njih, došli su nekakvi drugi “intelektualci”. 

Najčešće uvezeni vikend-nacionalisti i 

sitnošićarski srpski jastrebovi. 

I tu je Banjaluka bila nemoćna i impotentna. 

Čak ni posječnog srpskog nacionalistu na iznajmljivanje 

nije mogla proizvesti, nego se zadovoljavala takozvanim 
sarajevskim Srbima i prekodrinskim džeparošima.

Ali, velim, bilo je to doba enormnog upumpavanja novca u 
Banjaluku. Posljednjeg ikada. Ljudi, zastrašeni,
unezvjereni, 

tražili su od svakojake fukare da ih prebace u Hrvatsku, 

u inostranstvo, pa čak i u Srbiju, samo da se 

sklone od povampirenog nacionalizma, 

koji je tek ustajao i dobijao konture. 

A baš onog Denisa R., i hiljade “denisa”, 

zamijenile su tog marta izbjeglice iz Hrvatske. 

I da, postojalo je nepovjerenje 

između djece “domaćih” i izbjeglica, 

ali ono je nestajalo i utapalo se u velikosrpsku
propagandu.

Ništa nije bilo čudno otići kući iz jednog razreda, 

a sutra doći u posve drugi. Jer, vaše je odjeljenje, 

zbog nedostatka učenika i dolaska novih, 

kao dlanom o dlan – rasformirano. 

Brzo se dijete uči na druga imena, toponime, 

izraze, igre, šale… Namjesto Feđe, Denisa, Ivana, Senke, 

Monike, Almira… došli su Jovan, Nikola, Bojana, Jelena… 

Namjesto priča o ljetovanju u Trogiru, 

stigla je “nevjerovatna ponuda iz Budve”… 

Namjesto istorije, književnosti, biologije, 

dragih profesora… jednom riječju obrazovanja, 

kulture i ljudi, stigoše supiti ideolozi, 

srbovanje i turbo folk.

I onda, namjesto života, stiže smrt. 

Prije četvrt vijeka 10. aprila ubijen je Miodrag Šušnica, 

policijski inspektor u penziji, ispred najpoznatijeg 

i najprometnijeg banjalučkog kafića “Kajak”. 

Jedan od zadnjih autoriteta u gradu, 

čovjek koji se do posljednjeg trena borio 

protiv nacionalističke fukare, ubijen je. Tek tako.

Kako su ljudi namjerno ubijani ‘greškom’

No, čudnije od svega je ravnodušnost banjalučke čaršije 

i Banjalučana. A još čudnija je hladnokrvnost 

kojom se javno oglašavao prosječan Banjalučanin – 

“ubijen je greškom”, 

“pa šta, ionako je njihov”, “sam je kriv”… 

bilo je gotovo pa blebiscitarno dumanje mahale.

Ubice, ironično, same su se predale, 

ali je već tada Karadžićev režim odlučio da to nije
poželjno, 

pa su pušteni. Nalogodavci ubistva, srpski nacionalisti, 

pripadnici kojekavih službi bezbjednosti 

i paravojnih formacija i danas hodaju kao slobodni ljudi. 

Od Banjaluke, preko Beograda, do bijelog svijeta.

Na kraju krajeva, pitajte nešto o tome Nenada Stevandića, 
potpredsjednika Narodne skupštine Republike Srpske,

koji je tada komandovao Srpskim odbrambenim snagama, 

koji je imao direktne kontakte sa ubicama. 

On bi mogao sastaviti itekako kvalitetan 

esej o svemu ovome.

Taj mart i april, velim, bili su tek priprema 

za medijski spin, za žrtvovanje 12 beba, 

za operaciju “Koridor”, 

za uništavanje Ferhadije i Arnaudije, 

za potpuno protjerivanje 

nesrpskog stanovništva iz Banjaluke. 

Otišao sam u maju iz Banjaluke, 

te zlostavljane krajiške ljepotice, 

u koju je rat stigao šapatom 

i nikada je nije napustio.

Danas, četvrt vijeka poslije, 

Banjalučani zavjerenički ćute. 

Kao što su ćutali na protjerivanje komšija, 

na ubistvo preko 400 Bošnjaka i Hrvata 

mimo bilo kakvih ratnih dejstava, 

kao što su ćutali na ubistvo Miodraga Šušnice, 

kao što su ćutali na nasilnu ekavizaciju 1994. godine, 

kao što ćute na uvoz “umjetnika i intelektualaca” 

na iznajmljivanje iz Srbije, 

na pljačke i otimačine postratne 

u ime nacionalnih interesa…

Basket ispred Karadžića i Mladića

To je ona ćutnja koja, zajedno sa zaboravom, 

ždere istinu i proste fakte. U ovom gradu je baš tada, 

početkom proljeća, počelo da radi 

nekoliko agencija nacrno za preseljenje Hrvata i Bošnjaka 

u “novu domovinu”, a agencije su pretvorene 

u zvaničnu instituciju, radnog naziva 

“Agencija za preseljenje stanovništva 

i razmjenu materijalnih dobara”, čime u Banjaluci, 

mimo ratnih, dejstava počinjen urbicid.

Četvrt vijeka poslije, sve je prokleto isto. 

Grad urliče avetinjskom zavjereničkom ćutnjom. 

Po fasadama se vide grafiti optuženih ratnih zločinaca 

Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Postoji nekoliko razlika, doduše. 

Nema Hrvata, nema Bošnjaka, nema polutana… 

Ali, nema niti para, a slabo je i ljudi.

Ovog aprila neki novi klinci gledaju NBA ligu, 

igraju košarku dok ih prati Mladićev pogled 

sa oronulih fasada i proklinju roditelje 

što im nisu obezbijedili papire za Skandinaviju.

Strah me i pomisliti u šta će odrasti.



https://balkans.aljazeera.net/amp/opinions/2017/4/5/banjaluko-
stidis-li-se-1992

Hvala cijenjenom Draganu Bursaću na vjernom opisu 
događaja iz godina devedesetih prošloga stoljeća. 
Siguran sam Dragane da ni ti, kao ni ja, ne mrziš 
svoje zemljake, ali osjećaš kao dužnost da pišeš 
istinu o događajima o kojima se sada intenzivno laže 
u toj našoj tužnoj avetinjskoj Banjaluci. Pozdrav od 
otjeranog zemljaka koji je sve "ono" doživio baš 
tako kako si opisao.

Priča o bratstvu ustaša i četnika 

iza legendarne slike fotografisane 

u Banjaluci 27.04.1942.

Rat

Službeni dokumenti NDH 

pokazuju da su vlasti Ante Pavelića 

četnike financijski tretirale kao i ustaše

na sastanku u hotelu "Bosna" 

s ustaškim zapovjednicima u Banjoj Luci 

koji je okončan sporazumom 27. travnja 1942. 

Za njim su vrlo brzo krenuli 

i mnogi drugi četnički zapovjednici. 

PUBLIC DOMAIN Prema slovu sporazuma, 

njima se NDH obavezala: "...Hrvatske oružane snage 

zajedno sa četnicima u gradu 

kao i na terenu suzbijati će 

i uništavati komunističke bande...

Cijeli tekst 

FOTO:



https://6yka.com/novosti/prica-o-bratstvu-ustasa-i-cetnika-iza-
legendarne-slike-fotografisane-u-banjaluci

Koliko je ovaj text na buka.com nebuloza  i 
spinovan,pokazuje cinjenica da je uklonjen sa 
portala.

• Zloba ljudska uvijek 

polazi od nemoći.



•Zadovoljstva bogataša 

stvaraju se suzama siromaha.



   Lav Nikolajevič Tolstoj

ISTORIJA Sastanak četnika i ustaša 

u hotelu Bosna u Banjaluci

ČETNICI

Sastanak je održan samo tri meseca 

nakon ustaškog pokolja srpskih civila 

u selima oko Banja Luke

Jedan od ključnih dokaza 

ustaško-četničke saradnje u NDH: 

sastanak četničkih komandanata 

i predstavnika ustaških vlasti 

i oružanih snaga NDH 

u hotelu “Bosna” u Banja Luci, 

kraj aprila ili maj 1942.

Arhiva fotografija:

Levo sedi Vukašin Marčetić, 

komandant četničkog odreda “Manjača”, 

desno od njega Uroš Drenović, 

komandant četničkog odreda “Kočić”. 

Desno od Drenovića sede dvojica 

neidentifikovanih četničkih oficira. 

Prvi do Drenovića jako podseća na Lazara Tešanovića, 
komandanta četničkog odreda “Obilić”. 

Iza njih stoje predstavnici ustaškog stožera 

i Velike župe Sana-Luka. 

Krajnje desno su dvojica domobranskih oficira.

Sastanak je održan samo tri meseca 

nakon ustaškog pokolja srpskih civila u selima 

oko Banja Luke (Drakulić, Šargovac, Motike i Rakovac) 

gde je poklano 2.216 ljudi 

među kojima je bilo veoma mnogo žena i dece. 

Sastanak je održan mesec dana nakon što su 

četnici ubili doktora Mladena Stojanovića, 

vođu ustanka u Krajini, 

i u vreme dok Nemci zakuvavaju vojnu operaciju 

protiv ustanika na Kozari 

u kojoj su Nemcima od pomoći bili 

Marčetićevi četnici sa Manjače.

Ovo je bio jedan u nizu sastanaka 

pomenutih četničkih oficira 

sa predstavnicima ustaških vlasti. 

Na tim sastancima četnici su priznali lojalnost NDH, 

obećali da neće ratovati protiv NDH 

i da će zajedno sa oružanim snagama 

NDH i Nemcima ratovati protiv partizana. 

Vlasti NDH su im zauzvrat obećali oružje 

i municiju i druge beneficije.

Preuzeto sa slikepartizana.com 

Foto:



https://6yka.com/kolumne/istorija-sastanak-cetnika-i-ustasa-u-
hotelu-bosna-u-banjaluci