Prijedlog

   

dragi Kajakasi, Prekrasni, Banjalucani,

dio sam vas, one Banjaluke, ove stranice, Dream-a, susreta…
od prvoga dana. proveli smo mnogo lijepih, veselih i
radosnih trenutaka zajedno, sto fizicki sto virtualno.
u pocetku smo bili samo raja koja se poznavala, druzila i
cesto sastajala u Sehinom Kajaku prije rata. bili smo tako
razdragani kad nam je Seha omogucio da se, iza progona,
rasuti po cijelom svijetu, ponovo sakupimo I druzimo, pa
makar I virtualno.  na cemu, vjerujem, da smo mu vecina
veoma zahvalni. 

lijepo smo se druzili prvih godina, i prihvatali otvorenog
srca sve druge iz naseg grada koji su nam se polako
pridruzivali; starije generacije, mladje,…  iz svih cetvrti
grada i okolice. i tako sve dok odredjeni karakteri - koji
nisu na cisto sa samim sobom, a kamoli sa drugima - nisu
poceli da pod stitom anonimnosti, miniraju ovaj prostor,
vrijedjaju i unose nemir i nered medju nama. 

gledala sam kako se prvi clanovi, povlace i odustaju od
daljnjeg razgovora, koji se moze nazvati svastanesto osim
primjerne ljudske komunikacije. gledala sam kako se, ova
nasa malena oaza pretvara u bojno polje, i pustosi. pokusala
sam u vise navrata, i nisam jedina, da ukazem na to, ali
nije imalo nikakvog efekta. onda sam se i ja tiho povukla i
nisam zalazila na ovaj forum dugo vremena. 
dobro je da zanjih godina imamo izbor drugih virtualnih
drustvenih mreza putem kojih se mi koji se iskreno postujemo
i volimo i dalje druzimo.

ali, povuce me nostalgija i vratih se da vidim sta se desava
sa nasim ‘café kajak’ i ovo sto vidim nije dostojno nas i
dobrano me rastuzi.

jasno mi je zasto upotrebljavamo kojekakve nikove umjesto
nasih pravih imena, ali i pod nikom treba biti covjek
dostojan da ga se tako nazove.

podlost i zlo je zaraznije od dobra. nazalost. ako mi to ne
znamo, ko ce onda znati!? svako ima pravo na svoje
misljenje, i pravo da ga izrazi. ali, ima nacina i nacina.
jedno je reci ono sto mislimo i vjerujemo, a drugo svjesno
vrijedjati i omalovazavati drugoga, i uporno traziti nacina
i razloga da se drugog provocira. to je najlakse, i to svak
zna i moze. nema u tome nikakve vrline, naprotiv. vrlina je
vidjeti  i podsticati ono dobro u drugom, i znati izraziti
ono sto mislis i vjerujes, a da pri tom ne kritikujes i
vrijedas druge i drugacije.

u pocetku sam se ljutila, i krivila Sehu, sto dozvoljava
kojekakvim ‘karakterima’ da se ponasaju kako se ponasaju,
dok nisam shvatila da nije do njega, niti moze, sve i da
hoce, da ispravlja ‘krive drine’. 

 znam da sve ima svoj pocetak i kraj, ali, zao bi mi bilo
vidjeti da ovaj Sehin i nas ‘dream’ zavrsi na ovakav nacin.
vjerujem u nas, i znam da smo kao kolektiv puno bolji nego
kakvim nas odredjeni pojedinci, svojim rijecima i ponasanjem
na ovom forumu, nastoje predstaviti.

iz tog razloga sam odlucila otvoriti ovu temu. predlazim da
prestanemo reagovati na bilo cije provokacije, uvrede,
omalovazavanje i na svaki komentar koji ne postuje osnovna
pravila ljudske komunikacije. Jednostavno ignoriramo. znam
da ni na ovaj nacin, oni koji nastoje razoriti dobre odnose
medju nama, nece odustati lako. ali, ako se budemo
pridrzavali ovog prijedloga, sigurna sam da ih mozemo
nadjacati. bar im necemo dati zadovoljstvo, ni priliku, da
ruse dobre vibracije, mir i slogu medju nama. nemoguce je
pobijediti neznalca u argumentu. mislim da vrijedi pokusati
i ostaviti bolju i realniju sliku nas i naseg predratnog
grada. mi nismo ovi i ovakvi kakvim nas odredjeni likovi
ovdje predstavljaju. do nas je.

P.S. – Seha, znam da je danas zadnji dan mjeseca. ali, ti
ces ovo citati prvoga, nadam se. pa te lijepo molim, zbog
svih nasih starijih clanova i nasih lijepih trenutaka
provedenih zajedno, da ukljucis ovu temu u decembar. iskreno
i veliko hvala na svemu sto si nam svih ovih godina
omogucio. ni ti ni mi, nismo zasluzili da ova stranica
zavrsi u ovakvoj atmosferi.

Pa gospodjo,stalna clanice Kajaka,a gdje je 
Vase cijenjeno ime???
Sve sto ste rekli ste pokvarili,niste se 
potpisali....

kajak nas je povezao sve kad smo bili ko muhe bez glave. 

Bolje da nas nije sastavio kad vidimo kakvi smo

ako vidimo kakvi smo, onda je to veliki korak naprijed. sve
se da mjenjati gdje je dobre 
volje.

Na površini svijeta postoji neki šum, nasilje, kriza i
stvari izgledaju mračno.

Ali mirno i opušteno, u isto vrijeme nešto se u dubini
događa.

U ljudima se odvija unutrašnja revolucija i neki su pozvani
na veću jasnoću. To je tiha 
revolucija.

Iznutra prema vani. Odozdo prema gore. Ovo je globalna
operacija, duhovna zavjera. U 
svakoj naciji na planetu postoje stanice koje su uspavane.

Nećete nas vidjeti na televiziji, nećete nas čitati u
novinama, nećete nas slušati na 
radiju. 

Ne tražimo nikakvu slavu. Ne nosimo uniformu.

Dolazimo u svim oblicima, veličinama, bojama i stilovima. 

Većinom djelujemo anonimno. Radimo tiho iza kulisa u svim
zemljama i kulturama 
svijeta. U malim i velikim gradovima, na planinama i
dolinama, na farmama i selima, u 
plemenima i udaljenim otocima. 

Mogli bi proći pokraj nas na ulici i ne bi nas ni
primijetiti.

Mi smo iza kulisa. Nije nas briga ko dobiva priznanje, samo
da je posao obavljen.

Povremeno se vidimo na ulici. Mirno se pozdravimo i
nastavimo svoj put.

Tijekom dana mnogi od nas imaju normalne poslove, ali u
popodnevnim ili večernjim 
satima se odvija stvarni posao. 

Neki nas nazivaju vojskom svijesti. 

Polako stvaramo novi svijet putem snage naših misli, srca i
tišine.

Slijedimo naše unutrašnje smjernice strastveno i radosno.
Naše naredbe dolaze iz  
centrale inteligente duhovnosti. 

Lansiramo nježne i tajne bombe kada niko ne gleda:
 - Pjesme 
- Zagrljaje 
- Poklone
- Muziku 
- Fotografije 
- Susrete 
- Filmove 
- Igre 
- Radionice 
- Riječi 
- Mreže 
- Unutrašnju tišinu 
- Web stranice
- Perspektivu i razumijevanje ...

Svaki od nas izražava se svojim prirodnim darom i talentom,
na jedinstveni način koji 
svako posjeduje, i to je promjena koju želimo vidjeti u
svijetu. 

To je moto koji želimo vidjeti u svijetu i koji ispunjava
naša srca.

Znamo da je to jedini način dostizanja stvarne
transformacije. 

Mirno i ponizno znamo da raspolažemo udruženom snagom svih
okeana. Naš posao  je 
spor i pedantan, poput formiranja planina. 

Nije čak ni vidljiv na prvi pogled, ali je kadar pokrenuti i
tektonske ploče.

LJUBAV je nova duhovnost 21-og vijeka. 

Ne trebaš biti visoko obrazovan niti imati posebno znanje da
bi ovo razumijo, jer ovo 
razumijevanje proizlazi iz inteligencije srca koje je dio
srčanog ritma vanvremenske 
evolucije svih ljudskih bića.
 
Budite promjena koju želite vidjeti u svijetu. Niko drugi to
ne može učiniti za vas.

smatram izjavu Enisa dobrim prijedlogom za BiH i adekvatnom
na ovoj temi.
pročitajte;

”ČITAJ!! Moj brate, po domovini… BiH služi stranim silama
kao poligon za razne njihove 
pokuse… To je dokaz koliko smo mi svi “mali” narodi na ovim
prostorima i koliko se 
“veliki” igraju sa nama i našim emocijama… a sve za svoje
interese!  To je još jedan 
dokaz da mi moramo praviti svoje priče i poštovati jedni
druge”, rekao je Enis.

”Da nikada više ne budemo izmanipulirani i glupi u svojoj
naivnosti!! Da nikada više ne 
budemo instrumenti i bojeva municija stranih sila…  Nema
pobjednika na našim 
prostorima… Svi smo mi gubitnici, osuđeni jedni na druge!  I
sutra se ne pitajte, ko je 
kriv?? Jer smo danas SVI ODGOVORNI!! Mir brate, po
domovini”, kazao je Enis 
priloživši fotografiju Starog mosta."

dvoumila sam se gdje da smjestim ovaj članak. na kraju
odlučih da mu je na ovoj temi 
najprikladnije mjesto. ;

Intervju s fra Markom Oršolićem: Svaki nacionalizam budi se
kao uspavana ljepotica iz 
bajki, a završava kao monstruozno čudovište iz bezdana Čak
su me i ugledni vjerski 
predstavnici iz Sarajeva javno difamirali u Grazu zato što
sam rekao da poštujem ljude 
iz miješanih brakova, jer je njima ljubav važnija i od
nacije i religije. U Bibliji je zapisano 
- sad ostaje vjera, nada i ljubav i poslije smrti vjera i
nada će nestati, a ljubav će vječno 
ostati
Prije 25 godina sa svojim suradnicima ste osnovali IMIC
(Internacionalni multireligijski i 
interkulturni centar) „Zajedno“. Što ste sve osnivanjem
ovoga centra željeli postići?

IMIC „Zajedno“ nastao je na poticaj MEFRA-e (Srednjoevropske
konferencije 
franjevaca) i Pax Christija iz Njemačke, kojemu su se
odazvali gradonačelnik Sarajeva 
Muhamed Kreševljaković (predsjedavao osnivačkom skupštinom),
predsjednik ANUBiH, 
beogradski rabin, novosadski vladika, provincijal Bosne
Srebrene i pedesetak značajnih 
pojedinaca iz religijskog, kulturnog i javnog života
Sarajeva.

A svi smo mi osjećali duboku tjeskobu zbog političke
situacije u kojoj smo se našli. 
Intuitivno smo osjećali da nam samo neka nadzemaljska sila
može pomoći i da je se 
može uprisutniti i učiniti djelotvornom kroz tri velike
religijske tradicije - judaističku, 
kršćansku i islamsku. Od presudne je važnosti da se ljudi
vjerom ne dijele, jer ćemo 
doći, u uzavreloj nacionalnoj euforiji, do međusobnog
istrebljenja. Po vjeri se 
razlikujemo, a zagrižene nacionalne ideologije hoće da se
vjerom dijelimo. Crta 
razdjelnica između vjernika i nevjerujućih ide kroz ljude a
ne između ljudi, što važi i za 
pripadnike različitih vjera.



U to vrijeme posebnu pažnju posvetili ste brizi i zaštiti
tzv. mješovitih brakova i njihovoj 
djeci. To su ljudi koji su postali višak u antihumanoj
nacionalističkoj ideologiji. Kako su 
se tada oni osjećali?

Mi smo u to vrijeme znali da možemo uspjeti jedino ako se
internacionaliziramo i ako se 
oslonimo na ljude u miješanim brakovima i djecu iz njih. Čak
su me i ugledni vjerski 
predstavnici iz Sarajeva javno difamirali u Grazu zato što
sam rekao da poštujem ljude 
iz miješanih brakova, jer je njima ljubav važnija i od
nacije i religije. U Bibliji je zapisano 
- sad ostaje vjera, nada i ljubav i poslije smrti vjera i
nada će nestati, a ljubav će vječno 
ostati.



Jedan ste od rijetkih ljudi u Crkvi, i uopće jedna od
rijetkih vjerskih osoba na ovim 
prostorima koja je odmah na početku prepoznala kuda nas vodi
alternativa propalom 
režimu. Čak je Vaš subrat Ljubo Lucić kasnije otvoreno
priznao da je i on u početku 
podržavao HDZ dok nije vidio kuda sve to vodi. Kako ste već
tada naslutili u kojem 
pravcu će se situacija razvijati i jeste li očekivali onakve
razmjere sukoba?

Taj režim nije propao nego je kao paradigma dotrajao nakon
45 godina svoga rada i 
transformacija, uspjeha i, naravno, svojih ograničenih
mogućnosti. Trebalo ga je 
zamijeniti višestranačkom demokracijom i njegove parole o
bratstvu i jedinstvu 
nadopuniti zaboravljenim pozivom na slobodu i to
implementirati u političkom životu. 
Naša perestrojka se svela na kontrarevoluciju i na sasvim
anakrone nacionalizme. 
Samoupravni socijalizam (neistomišljenici vole reći
komunizam, no on je bio ideal, a ne 
stanje) brzopleto je zamijenjen trostrukim plitkim
nacionalizmom i diletantizmima. To što 
su tri nacionalizma ne znači više demokracije nego troskok u
zlo i neizvjesnost. Jedan 
stari franjevac, prijatelj Adenauerov mi je uvijek govorio:
Nemoj se raspravljati s 
nacionalistima, oni nemaju čula za argumente, inače ne bi ni
bili nacionalisti kad bi ga 
imali. I često je ponavljao da se svaki nacionalizam budi
kao uspavana ljepotica iz bajki, 
a završava kao monstruozno čuduvište iz bezdana. Što je
potkrepljivo činjenicom 
sukoba za vrijeme nacionalsocijalizma.



Jeste li zbog takvih stavova imali problema u svojoj
redovničkoj zajednici?

Moja redovnička zajednica i odgovorni u njoj imali su mnogo
više problema zbog mene, 
nego ja problema sa njima. Od 1991. godine svi provincijali
su mi pomagali koliko su u 
tom trenutku mogli, a nikada mi nisu pravili probleme.
Nekima sam govorio neka mi 
zabrane, ako hoće, javne nastupe, a oni su bojažljivo
dodavali: „Bilo bi divno, kad bi to 
isto kazao, ali pod pseudonimom“. Normalno, na to nisam
pristajao. Naravno, moji 
redovnički i crkveni poglavari imaju ponekad teškoća sa
mnom, a i ja s njima, ali nikada 
ne krijem svoju lojalnost koja se ne može pretvoriti u
sluganstvo ili izmanipulirati. 
Postoje, prirodno, trajna napetost i svakodnevni problemi
koji se razrješavaju pazeći da 
su ljubav i poštovanje važniji od istine i formalne
poslušnosti. Četvrta Božja zapovijed 
kaže poštuj oca i majku - a ne slušaj, kad si već
punoljetan. Naši teolozi nemaju 
dovoljno hrabrosti da se okrenu imanentnoj kritici vjerske
zajednice koja je u skladu sa 
teološkim principom Ecclesia semper reformanda.



Spomenuli smo ranije Vašu posebnu pažnju posvećenu tzv.
mješovitim brakovima. 
Negdje sam pročitao da su Vam stoga za vrijeme rata
zamjerali što „više radite za Srbe, 
Muslimane i djecu komunista, nego za 'svoje'“. I danas često
vidim da iz hrvatskih 
nacionalističkih krugova pišu pamflete u kojima Vam
spočitavaju navodno nedovoljnu 
crkvenost, i antihrvatstvo. Kako odgovoriti tome, jeste li
se umorili od objašnjavanja i 
polemika s takvima?

Ljudi teško prihvaćaju činjenicu da su vjerski službenici
(pogotovo redovnici) zapravo 
sluge Božje, a ne neki službenici vjerske zajednice. Svi mi
pripadamo svima i nema 
nitko pravo da nas monopolizira i za svoje isključive
interese izmanipulira. Nikome ništa 
ne razjašnjavam, jer naši članovi vide tko šta radi. Najteže
mi je bilo u ratu kad su me 
svjetovni, politički autoriteti javno napadali da govorim o
miru, kad je 70% BiH 
okupirano.

Nekima sam morao javno odgovoriti da kad je Isus u govoru na
Gori hvalio mirotvorce 
njegova domovina je bila okupirana od Rimljana, pa to ne
znači da je on bio za rimsku 
okupaciju. Političari često hoće da vječne istine iskoriste
za dnevnopolitičke interese. 
Naš Centar u Münchenu pomagao je svakom ugroženom čovjeku iz
naših krajeva i 
pazio da pomoć bude ravnopravno raspoređena na sve. Recimo,
njemački Caritas je 
organizacija koja upućuje katoličku pomoć ugroženim ljudima,
a ne samo katolicima. 
Postoji jedna nedjelja u godini kad se milodari skupljaju
samo za katolike. Kod nas je 
bilo mnogo neshvaćanja u tom smislu, a to su nacionalističke
ideologije još pojačale i 
zloupotrijebile. IMIC „Zajedno“ je zbog toga, u najgore
vrijeme, morao napraviti svoj 
Servis dobrote, da bi se stanje popravilo.



Činjenica je da vjerske zajednice imaju prevelik utjecaj u
našem društvu i da je 
sekularnost naše države upitna. Kako generalno ocjenjujete
njihovu ulogu u 
poslijeratnom procesu pomirenja u BiH? Je li vjerski kapital
kroz djelovanje vjerskih 
zajednica stavljen u službu nacionalističkih ideologija?

Mislim da je danas situacija mnogo bolja nego što je bila u
periodu kad je pomoć 
vjerskih zajednica bila najpotrebnija. BiH je sekularna
država, ali postoje različiti oblici 
praksi koje to demantiraju. Treba vremena da se shvati kako
najbolje iskoristiti duhovne 
potencijale u obnovi društva. Treba pluralistički pristupiti
shvaćanju sekularnosti i nužno 
je da u tom smislu i lijevo orijentirane stranke pokažu više
fleksibilnosti i hrabrosti. Inače 
će naše desno orijentirane stranke pretvoriti našu
demokraciju u običnu partitokraciju, a 
državu u diletantsku tvorevinu. Desno orijentirane stranke
svakodnevno se koriste 
religijom u ostvarivanju svojih dnevnopolitičkih ciljeva. To
po sebi ne mora biti loše. 
Svatko ima pravo da se koristi svim legalnim sredstvima na
putu do cilja. 
Instrumentalizacija religije u političkom životu ne smije se
pretvoriti u njeno 
iskorištavanje i svođenje na ulogu otirača za prljave cipele
uz financijske privilegije.



Kako danas vidite međureligijski dijalog, na čemu bi se on
trebao zasnivati i što je 
pritom najvažnije kad je riječ o našim prostorima?
Konkretno, kako gledate na odnos 
katoličke i pravoslavne Crkve na ovim prostorima, je li
previše opterećen poviješću i 
političkim svecima?

Što se tiče međureligijskog dijaloga treba reći da tu ima
problema. Recimo nisu 
raščišćeni ni jasni neki pojmovi. Katolicizam i pravoslavlje
su jedna vjera, ali samo dvije 
Crkve. Čak i Ivo Andrić je govorio o četiri vjere u BiH, a
ima ih samo tri: judaizam, 
kršćanstvo i islam. Pravoslavlje odnosno istočno kršćanstvo
ima mnogo teško rješivih 
organizacijskih problema. Njihov cezaropapistički pristup
crkvenosti i opterećenost 
tradicionalizmom ne mora uvijek značiti prednost koja
doprinosi čuvanju vjere, nego 
opterećenje s kojim treba izaći na kraj. Isto tako zapadno
kršćanstvo ima mnogo 
opterećenja od inkvizicije i križarskih ratova, kao i
odgovornosti za holokaust i predugo 
podržavanje i pravdanje starih režima, do odgovornosti zbog
neprovođenja ljudskih 
prava i upotrebe lažnih kvaziteoloških opravdavanja njegovih
kršenja. Zbog toga je 
nužno da se uspostave simbolični znaci kojima će religije u
javnosti predstaviti svoju 
spremnost za dijalog. Kao prvo: nužno je Aja Sofiju u
Istanbulu pretvoriti funkcionalno u 
bogomolju svih triju religija. Svakoga petka u podne ona
mora dopustiti džumu, petkom 
uveče šabat, u subotu uveče katoličku misu, u nedjelju
liturgiju, a u ponedjeljak bila bi 
stavljena na raspolaganje turistima sve do petka. Slično,
treba i džamiju Al Aksu 
pretvoriti u hram molitve jednom te istom Bogu. Tako bi se
skinula bremena stoljeća i 
dala nada budućim pokoljenjima.

Odnos katoličke i pravoslavne Crkve ne treba apsolutizirati
i predimenzionirati njihovu 
ulogu. Jedino je Bog Apsolutni. Što se tiče svetaca jasno je
iz dijaloga sa judaizmom i 
islamom da je jedino Bog svet. Sve je ostalo relativno i
ograničeno, podložno mjestima i 
vremenima i svrsishodnosti.



Mladi u bh. društvu i građani uopće dosta su pasivni i čak
možda neodgovorni kada je u 
pitanju politički angažman u smislu ozbiljne brige za opće
dobro. Jesu li ljudi doista 
uvjereni da sadašnje stanje nema alternative?

Sadašnje stanje je veoma teško i izgleda bezizlazno. Treba
globalistički pristupiti 
rekonstrukciji svjetskog ekonomskog poretka, svjetskom miru
i brizi za čovječanstvo. 
Nada postoji, iako vjerujemo da će doći Kijamet na kraju,
ili Sudnji dan.

Prometej.ba/Franjo Šarčević

Danas je 17. rođendan BUKA magazina!

Hvala vam na povjerenju, hvala na vremenu koje odvajate za
čitanje naših tekstova i što 
pišete komentare, blogove, preporučujete naše tekstove. Bili
ste i jeste glavni razlog 
našeg postojanja!


Ko smo mi?

Ukratko, grupa ljudi koja želi da ostavi trag o sebi, trag o
postojanju u ovom čudnom 
vremenu, prepunom gluposti.


U septembru 2000. god. pokrenuli smo printani magazin BUKA,
istovremeno i portal 
istog imena. Prvi štampani broj BUKE pojavio se na kioscima
6. decembra 2000 godine.


Emisiju BUKA pokrećemo u 2001. godini i do danas smo uradili
preko 220 emisija, sa 
preko 700 gostiju sa prostora cijele bivše Jugoslavije.

2016 godine deset emisija pod nazivom Vraćaju li se
Devedesete emitovane su u cijeloj 
regiji. Možete ih pogledati ovdje 



Portal BUKA jedan je od od najčitanijih političkih portala u
BiH, sa prosječnom posjetom 
od 70 000 pojedinačnih posjetilaca dnevno.

Blog zajednica Buke je sve veća... Obilazimo Bosnu i
Hercegovinu i razgovaramo sa 
našom publikom, samo u prošloj godini posjetili smo 30
gradova i vidjeli se sa stotinama 
ljudi....


Na socijalnim mrežama prati nas četvrt miliona ljudi. 

Organizovali smo na desetine javnih događaja, koncerata,
promocijam predstava.  
Učestovali smo u velikom broju  humanitarnih akcija. Od
naredne godine pokrećemo još 
jedan medij, Radio Buka  čime ćemo ostvariti naš plan da u
sklopu Centra za 
informativnu dekontaminaciju mladih imamo zastupljene sve
medijske sadržaje. 


A tek smo počeli! 

 .... Ovo je tekst glavnog i odgovornog urednika BUKA
magazina koji smo objavili u 
prvom izdanju Buke, prije 17 godina ... 





Po istraživanjima, oko 70% mladih željno iščekuje trenutak
da odavde zauvijek ode.

Gledajući po tome, ova zemlja u budućnosti će biti zemlja
staraca i zatvorenih 
porodilišta, omeđena glupošću i ograničenošću,
besperspektivom. A to banda koja nam 
je ovo napravila i hoće. E, pa, neće moći. Mi ostajemo.
Ostajemo da svoje snove 
učinimo stvarnošću.

A snovi su nam obični i ljudski.

Ti nam trebaš jer to jedino možemo zajedno.

Za početak, mogli bismo iz upotrebe izbaciti sva
razočarenja, ponižavanja, podlosti i 
sebičnosti učinjene nama i one koje smo, nerazmišljajući,
činili drugima. Izbaciti sve 
loše ljude kojima smo i sami omogućili da nas, neuke i
slabe, vode kroz jedino nam i 
samo naše vrijeme, pretvarajući nam kuće, ulice, živote i
drage ljude u robu, čijom su 
prodajom ostvarivali svoje neljudske interese i zauzimali 
pozicije vlasti.

Kad sve izbacimo, možemo, recimo, sanjati. Možemo li? 'Ajd'
da probamo...

Da sanjamo da živimo u državi nasmijanih političara koji se
bore za svoje građane i 
ispunjavaju obećanja. Da sanjamo da nas se nešto i pita u
prostoru koji nazivamo 
svojom državom. Da nam je istorija malo manje destruktivna,
gubitnička i samoubilačka.
Možemo sanjati slobodne i hrabre novinare.
Da se telefoni prisluškuju modernijim tehnikama, a ne samo
starim, pa je to nekulturno i 
neprijatno očito.
Da se direktori bore za svoje radnike, profesori za
studente.
Sanjajmo da nemamo izbore svako malo, da pored toga što
znamo imena svih 
političara, koji nam živote komplikuju, znamo i imena barem
pet komšija kraj kojih 
živimo. Sanjajmo da nam i nije toliko bitno kako nam se
komšije zovu, koliko je bitno da 
li možemo da im ostavimo ključ od stana, da zalivaju cvijeće
i pripaze na lopove kad 
idemo na odmor.

Da sanjamo da idemo na odmor redovno, svake godine, i da nas
na granicama carinici 
propuštaju, ne gledajući nas čudno dok odnose pasoš na
provjeru.

Da imamo gdje izaći vikendom, da piće i gorivo ne miješaju
sa vodom. Sanjajmo da 
imamo samo malo običnih ljudskih briga i problema...

Sanjajmo puna pozorišta, kulturne hepeninge, nečije oči...
uljudne javne službenike, 
solidne puteve, plate sa samo malim zakašnjenjima, pune
trpeze...

Možemo sanjati da ne mislimo naguliti odavde čim se za to
steknu uslovi, a oni što su 
otišli hoće da se vrate jer je ovdje bolje i, naravno, jer
sunce tuđeg...

Probudimo se.

Novi je milenijum. Vrijeme u kom će stvari o kojima danas
razmišljamo kao bitnim, biti to 
sve manje. Vrijeme u kojem će sve manje biti važno odakle
si, šta si, kom se Bogu 
moliš, moliš li se uopšte. Bitno će biti samo jedno - ŠTA
NUDIŠ. Svom haustoru, 
radnom mjestu, gradu, državi, planeti, Bogu... šta nudiš.


ŠTA?
E, pa tako će nam onda i biti.
I zato BUKA, jer dosta je bilo tišine...