Nasim donatorima..

   

Kajakom se, za svih ovih godina, do sada provozalo 
i vozalo preko 60 000 razlicitih ljudi iz naseg 
grada, uz srecu, sjetu i veselje slova, slika i 
susreta! Eh, moj Boze, koliko smo za to vrijeme dobili  
raznovrsnih pohvala i zahvala da, ponekad, citajuci 
ih, doslovno glava zaboli. Ljudi su iskazivali 
i jos i sada iskazuju svoje osjecaje zahvalnosti, 
te raznoraznim nacinima podrzavaju  i upotpunjavaju 
ovo mjesto, sve samo u jednom cilju, da ide...da 
ide dalje, da se ne ugasi! Cak nam se sve vise i 
vise cini da neki kajakasi, sirom Planete Banja 
Luka, vise mare za ovu kafanu i banjalucku scenu 
od nas samih!? I bas je to ono sto imamo konstantno 
na umu kada gledamo u kljuceve iznad sanka. Kazu, 
dok god mozes usreciti barem jedno zivo bice u 
daljini, ima smisla, gospon Cafe! Ne gasite svjetlo!
Jer kad  procitas u temi Kampanja ovog, naseg 
sugradjanina, sto je uz Kajak Radio program za Novu 
godinu spasavao svoju dusu, tada skontas da mora jos 
da ide… Neka ide...Da pitamo jedni druge…Kako je? 
Ili jos bolje, gdje smo sad u ovo cudno vrijeme nase 
sadasnjosti i bliske buducnosti! Ali ne onako, kao na 
“social media”, kao evo nas na plazi, krasno nam je 
i to, nego ono..jednostavno...Kako je? 
                                     
                            

          Thank You Sojtarici!



Stojim u parku, ne parkicu, gradskom parku, odmah 
kod fontane. Pika pripaljuje cigaretu od mene, sta 
ima Hashe, klasika… U ogromnim rukama tog dobrocudnog 
grdosije, izgleda tako minijaturna kutija filter 
“Jugoslavije”, cigara na cigaru, prssti vruci zzar 
na proljetnom banjaluckom vjetru.  
Miroslav-Pika Tacic***, sin moje razrednice Milice 
i moj drug po skoli i ulici, otpuhnu onaj prvi 
duboki dim u momentu kad nam pridjose Hranimir-Miro 
Sojtaric i Bane-Salcica, sto u to kasno, banjalucko 
vece definitivno nije bila ‘good news’! Bane me 
upita nesto za Ekrema, kaze ‘gdje ti je onaj
Braaaada..juuuuoooooooooj, sigurno se napusio 
hamsisa pa sad stondira, je l’ se tako kaze…stondira...?” 
Ja ne znam sta je Miro pricao sa Pikom,kao neka pitanja 
o nekoj raji u Beogradu i odjednom, kao iz vedra neba, 
sijevnu njegov munjevit kroshe i moj prika Pika se 
samo ‘spuza’ niz mene, pokusavajuci da uhvati rukav 
jakne u svoj svojoj nesvjesnoj borbi protiv 
gravitacije.…Njih dvojica polako odose a ja vucem 
druga prema fontani a on tezak...i kad smo nekako stigli, 
otrgnem komad majice i kao kosovka djevojka stavljam 
obloge na to ogromno celo, hladnom vodom iz fontane 
osvjezavam 'palog borca iz mangupskih sedamdesetih'. 
Bilo je to vrijeme Bruce Lee-a, spagetti westerna  
i Vinetua, brzo prevazidjeno, u ovom slucaju, u 
sportski zivot preneseno. Sojtaric! O BSKovom krilu 
i njegovoj privrzenosti klubu i gradu uveliko se 
pricalo, uz jedno nezaobilazno pitanje sportske 
Banja Luke. Zasto Miro ne igra za FK Borac i da li 
je jedini problem bio u tome sto je rodjeni 
Banjalucanin?

Cetrdeset godina poslije, stize nam jos jedan, 
uvijek redovan prilog za Kajak iz malog grada u 
Norveskoj, stotinjak kilometara od Osla i dvije 
hiljade tristo do parka bez Fontane..i bez Pike. 
Na trenutak posrnulog i sada, sve u svemu, dobrog 
i uredno kontrolisanog zdravlja, nase krilo “BSK”-a 
uziva u ovoj lijepoj zemlji i svojoj prelijepoj 
porodici. Neda se sportsko srce, gura i gurati ce 
ono do kraja, siroko i otvoreno za sve ljude dobre 
volje, uvijek puno ljubavi za svoju Vesnu i cure,
za sve svoje sugradjane i nikad zaboravljeni rodni 
grad Banja Luku!



   Jos jednom Hvala Vam Sojtarici,



               cK



*** Kroz ovu zahvalnicu Vesni i Miri, iskoristio 
sam priliku, makar i na ovaj nacin da pomenem 
Miroslava-Piku Tacica. O dogodovstinama sa ovom 
ljudeskarom mogao bi se napisati mali roman ali 
uvijek postoji ona nezaobilazna politikantska crta, 
ona tanka linija tog nesretnog vremena, izmedju 
‘longplejke’ The Doors ispod pazuha i s druge 
strane puske i mrznje prema svemu sto ne pripada 
toru! Zato ovo govorim kao ‘urbanu legendu’, jer 
ona kaze da je taj nekad dobrocudni div stradao 
kao pripadnik navodno, kraljevske vojske. Legenda 
kaze da ga je snajper, negdje kod Gradacca, 
pogodio direktno u celo, kroz metalnu kokardu.

Kazi mi kazi, 
kako da te zovem?
kazi mi, 
kakvo ime da ti dam?


Da li Hanka 
ili Anka
Nemam pojma
info manjka
O njoj niko
nista ne zna
osim da je 
kajak vila,
kao mala, 
Vrbas pila

Ipak...

Kazi mi kazi, 
kako da te zovem?
kazi mi, 
kakvo ime da ti dam?


Znamo da je
info tanka
samo pecat,
svedska banka
Znamo nije
Hanka, Anka,
na Begovom
jos se sanka
Jedno ime
ona ima
banjalucka
Anonima!




Thank You nepoznata sugradjanko, jos uvijek se
nadamo da cemo se sresti...


                  
                cK

  

             Thank You Suvalici!



Eh, Suvalici...Toliko godina proslo da ne smijem vise ni 
registrovati situaciju oko ove cijenjene kajak familije 
i to samo iz jednog razloga...da ne ureknemo! Da, upravo 
tako, nemoj ureci, ne hvali, ne reci nista, suti i samo 
gledaj jer u ova poluteska vremena treba paziti, nikako
pretjerivati, sve umjereno...ono, dobri mi nalazi, ha ha...
Necu ureci ali kad god pomislim na njih, pogledam u kuglu 
i vidim tu sretnu banjalucku familiju na okupu,sve latice, 
dva prezimena, toliko roda, treba veca staklenka, maleni 
rastu...Da je protresem, nek’ padaju snjegovi, zabijelio 
krov a toplo unutra!  Porodica Suvalic, kao neka stara 
italijanska la famiglia, na rucku kod Refike i Ermina,  
od najstarijih pra-dida i nena,  do praunucica! Svi na 
okupu, svima potaman u toj, za mene vec pomalo cudnoj 
zemlji...Sta je to u toj Norveskoj toliko relaxing, 
otkud uvijek smijesak, zar nema briga? Ili znate dobro 
sakriti probleme?! Sala...svi hvale... Jucer mi slucajno 
pade pred oci Mirin email, da i Sojtarici su tamo, citam 
i jednostavno uzivam u tom, nekakvom laganiniju...On 
pravi verandu kcerki i tako pise, kao da je sve bajka 
i da zlo ne postoji…Poslije one banjalucke bajke do 1992, 
nastavak...San. Hmm, mene i Jasnu sve vise i vise zanima 
taj europski sjever, nije pod mus’ ali ako bude malo 
slobodnih dana i puno bujruma, ha ha, ko zna…

Ok, Ermine*** i Refika(kucam cijelo vrijeme), cuvajte 
se i jos jednom hvala za neupitnu podrsku od prvog 
dana! Zivili!


              

                     cK




***-Kad stavim zvjezdice, moram objasniti, tako nas 
u staroj gimnaziji ucili. Hocu da ti kazem haveru, 
poslije dugog razmisljanja i neprospavanih noci,
odlucio sam, da prosti Refika, da ti oprostim(citaj 
halalim) onih 40 kuna, sto mi dugujes jos od zadnjeg 
Dream-a! Sifra-'ebo lovu!

Dug se ne zaboravlja i ne oprasta, a ja imam strategiju kako
da Suvalica "pritegnemo" fizicki da izbroji dug i
kamate....e tu mi trebas ti Seha fizicki uz Jasninu
podrsku.
Bujrum u Skandinaviju, mozemo poceti od Osla pa svratiti do
Sojtarica da vidimo kako izgleda ta veranda pa dalje ko se
prvi prijavi a znam i ne sumnjam da ce lista biti duga od
Osla do nase Seher Banjaluke.

           Thank You Krese!



Eh, Zlaja i Zuki...Kreso. Snijeg, kaput, pecat 
“Lousville post office, pismo Kajaku...Kao kirija, 
kao rezije, struja, voda i internet, vec godinama...
A i dalje ih nema, nema glasa, stalno zavirujem, 
glasna tisina iz Kentakija! I vrtim, opet vrtim 
i opet pitam ko je sampion ove godine, je li se 
sta promijenilo ili zivot tece istim redosljedom? 
Kako smo rekli? Ola la Dobar dan! 
  
"O la la..dobar dan Seha", rekla bi Zuki, "nista se 
ovdje nije promijenilo, Krese i dalje uspravni u 
sedlima, jasu ovim Divljim Zapadom.." i dodaje:
”Mozda nismo za Kentucky derby, ali voznja je jos 
uvijek, kako bi ovi ovdje rekli, smooth”, ha ha!”

-Znaci, sve je pod kontrolom, redosljed poznat, 
onaj stari? Familija, domovina, prijatelji, rodni 
grad i da li je onda uopste vazno ko je pobijedio 
ovaj majski "Kentucky derby!? 

“Apsolutno!(nock, nock, kao Norvezani),,,Uvijek 
ponavljam, tamo gdje je porodica, tu pripadamo. Ma 
koliko da volis Bosnu i Banja Luku, ne mozes nista 
staviti ispred svojih najdrazih, nista nije prije 
njih! Familija je nasa vodilja kroz zivot, sve 
zavisi od nje!" 

-Dobro, ali sada je “empty nest”, pticice odletile 
na jug, koliko znam, jedna u North Carolina, druga u 
St. Louis...moze se malo usporiti…

“A ne, ne, gnijezdo jeste prazno, ali samo prividno... 
nase kcerke su veoma privrzene kuci i familiji, tako da 
imamo konstantnu vezu, osjecamo da smo stalno zajedno, 
makar su to daljine, posebno Carolina…

-Aida, Majda, znaci jos uvijek vase djevojcice...

O ja...Seha. krasne su nam cure, kao uostalom i sva 
nasa djeca, gdje god se okrenes. Bas ja i Zlaja 
pricamo, znas ono, ponosni roditelji a kako nebi 
i bili..dobro ucile, dobri poslovi, dobri muzevi, 
bozanstveni unuci, ma nema, moram opet kucati...
Samo zdravlja, to nam svima treba ili ce 
trebati, ha ha


-Ok, znaci kuc, kuc….treba li za restoran kucati?


“Treba a i ne treba. Restoran standardno radi, uhodan 
biznis, sve vise i vise rutinski posao...evo ovako, 
vidis ja oko jedanaest idem tamo, tako da uglavnom 
imamo nase jutro, ono kafa, novine, Kajak, fb...Radimo 
do devet, u deset smo  vec kuci, vikende ispunjavamo 
kroz svaku minutu, jos kad su unucad ovdje...nije lose,
ne zalimo se, ha ha…"


-Dodje li vam neko od raje?

"Bili su nam u posljednje vrijeme, Sakib Jakupovic 
i Braco Skopljak! Spremaju se za neku svirku dole 
u Banja Luci, valjda ce biti svi moguci muzicari 
iz, kako ti kazes, proslog zivota, ha ha
Druzili smo se, lijepo je kad vidis prijatelje!"


-Kad smo kod Banja Luke? Ima li kofera u predsoblju?


"Nema jos, ne znam, vec sam ti rekla, previse 
stvari okolo, uvijek je nesto prece od necega, 
cesto nam se Stara Banja Luka mota po glavi, ali 
vidis, nikako...Zadnji put sam bila prije deset 
godina. Nadam se da ce jednom, u dogledno vrijeme,  
ispasti neki put, vidjecemo…


-Zlaja?


“Zlaja, ti znas, nije nikako isao....On je ostao u onom 
fazonu, jednom kad se vrc razbije,tesko ga sastaviti, 
ili dzaba truda, nikad nece biti kao prije ” Svako ima 
svoj film, svoje razloge a on ih definitivno ima i ja 
to razumijem, shvatam njegovu emotivnost kad se radi o 
rodnom gradu. Eto, zadnji put je bio u Zagrebu sedam 
dana i ne ode dole, barem na kafu…"



-Uvijek uz Kajak, godinama...kakav je takav je, 
citaj ga, ne daj ga, jer je Bosanac, ha ha


“Ha ha, uvijek! Godinama meni i Zlaji donosi miris 
onog Starog Grada! Kad god imamo vremena, svratimo 
do kafane da vidimo je li neko nesto napisao sto ce 
nas, barem na trenutak podsjetiti odakle smo...I 
nadje se, ima nas svakakvih, koliko je samo ljudi 
proslo kroz Kajak!!Nazalost, sada je najvise citulja 
i smrtovnica  ali sta ces i to je na neki nacin dio 
ukupnog zivota naseg banjaluckog bica. E pa zato ja i 
Zlatko svake zime na postu, ha ha


Ha ha, hvala puno Zuki i Zlaja, stvarno godi ta 
privrzenost, zivi bili i sve pod kontrolom imali!
A mi cemo u Kajaku, knock, knock…




               cK

Zamolio bih gdina Zlaju Kresu da posalje nasem 
Kajaku slike iz Super Sounda, ako ih ima, a ja 
vjerujem da ima. Hvala i sve najbolje.

Pa jel Kreso bio vlasnik supersaunda???

Pa to nije ni vazno jel bio vlasnik, znam da je vodio kafic
i to dobro, a ko je vlasnik nemam pojma, prostor je
rentan.

        Thank You Dzindici,



Dobro jutro gospodjo Emira, ja znam da teska noc 
bijase sinoc,  kao i svaka takva za Memorial day, za
ovaj, globalno nepoznati praznik i neradni dan,
kada se i Ameri i Bosanci sjecaju…
Sjeca se domicilno stanovnistvo vojnika  svih 
nesretnih i glupih ratova, od Yenks do Sadama, 
evo stojim mirno, pjesma, drugarice posadite cvijece...
Svijet placce,  slavi i zgraza  se...a mi,,,mi se
sjecamo...sjecamo se bajke...ne zato sto smo je 
negdje i nekad procitali, nego, za ime Boga, ako 
opet smijem reci njima jer znam da me vi razumijete,
mi smo vam, Dame i  Gospodo Ameri, zivili u njoj!!!

I zato Sasha sa SH jos uvijek spava, nije ga briga 
sto nema kvacica na slovima tastature, samo da
opet vidi koje poznato lice. Jbga, sve nas manje i 
manje i pokraj rijeke Mississippi a dzaba, isplati se
sjesti s njima, s onima iz te bajke koju u podsvijesti 
stalno trazimo. Isplati se puta i napora, ako ima bar neko,
jedan glas, jedan osmijeh da nas vrati u to vrijeme, 
da napravi trip tamo negdje i u doba kad je na 
zidovima naseg grada sa smijeskom kredom islo: 

        

          Sasa + Emira =LOVE



Ljubav iz bajke ostala, banjalucka, u sedru Vrbasa 
ugravirana, neverending prkos svim glupostima i 
predrasudama…Boze zdravlja, bajka traje i trajati ce, 
nose je ljudi, humanisti, ljubavnici, Bl raja, Sasa i  
Emira… Jer u biti, nista se kod Dzindica nije ni 
promijenilo. Jedina razlika je u plazi. Srce je 
sada u pijesku Floride.



Jos jednom hvala sto ste stalno uz Kajak,



                    
             cK

         Thank You Bajrici!


Gdje su moji Bajrići? I oni se uvijek jave 
nekako, oko Kampanje, pozdrav iz Danske i to 
je sve. Tisina. A ja, vidiš, ne znam ni kako 
su, je li sve u redu, kako ide, jesu li zdravi 
i pravi Bahra i Enver, Amra i momci, banjalucki 
mornar, gura li se kroz ovu nepravednu a još 
uvijek prekrasnu Planetu?! Da, Planetu Banja 
Luku, kako je mi jednom ovdje nazvasmo i kako 
je mnogi ovdje godinama doživljavaju! Većina 
nas, baš kao i ovaj sretni, banjalucki bračni par, 
najbolje Svijet razumiju kroz Stari Grad, 
staru čarsiju, našu staru raju, djetinjstvo, 
mladost, našu Banja Luku!, Onu, dobru za sve, 
ma gdje i kome pripadali. Onu, koju naša djeca, 
živjela “in or out” nikad nece upoznati! I 
šta onda imamo ovdje? Dobru i lošu Danska, 
bas kao i sve zemlje sirom ovog dunajluka jer 
nema vise Super, nema više bajke! Nigdje, ni 
u jednoj, pa cak i ako su naše rodjene! 
Ognjište je tamo gdje je familija, kažu, 
najbolje je ili barem  puno lakše ako su 
svi tu, onda je sve ostalo mastercard ili 
reci nesto smiješno da se smijemo grohotom!!!. 
Svi na broju, voljeni i paženi jos iz Banja 
Luke, Bogatstvo! 
Ali nažalost, nisu uvijek svi tu. Upalimo  
sada jedno svjetlo za svakog ko nam fali 
i goriti će Svijet kao buktinja! Posebno 
ovo sjajno, ovdje u Brondby Strand’u, 
Kopenhagenu, sa blještavom reflekcijom iznad 
šanka Kajaka. Ma kako život nepobitno išao 
dalje, ma kako moramo zažmiriti, ma kako gurali 
dalje, vama Bajrići i Metići a vjerujte i nama 
ovdje, uvijek pred ocima. slike  sa Dream’a!  
Stvarne i virtualne u isto vrijeme... Banja 
Luka! Jedna jedina i prošla, opet u isto 
vrijeme. Zato je i pomisao na Vas uvijek 
asocirana sa pomalo sjete, moje izvinjenje,  
jer svima nam je gledati naprijed, vidite 
koliko djece i unuka kod vas i svuda, širom 
Planete!? Dok smo živi, treba paziti i brinuti, 
zadaća nikad dovršena a kamo li završena..Zato 
samo veselo moji Prekrasni, do kraja, nema 
boljeg lijeka od smijeha i veceg prkosa životu 
od novih ljubavi, ciljeva i vidika. Život ide dalje,
Treba ga slaviti, treba sanjati, da bar izgleda 
moguce..
Zato bih ja ovo jutro u Kajak, ulica 
S.Kovačevića bb, da vasu malu Amru na fliperu 
kucnem po ramenu i upitam zašto je opet pobjegla 
sa časa, da zaprijetim da ću nazvati Bahriju i 
Envera cim dodju s posla!
I nazvao sam, nasao u nekom danskom imeniku 
broj...samo zvoni, pa opet, pa ponovo nema 
nikoga? Ne volim. Nadam se da je pravi, samo vas 
trenutno nema, možda putujete, ili ste sa 
familijom...svejedno, kad stignete, pošaljite, 
gore je adresa!




Jos jedno Veliko hvala Bajrići i Metići, čuvajte 
se, da se opet negdje vidimo. Volim.                        
                             
                                            


                cK

    
         Thank You Pržulji!




Ista meta, isto odstojanje.Ovdje stalno ponavljam 
ovu našu začkoljicu a nisam siguran je li uvijek 
adekvatna onom sto sam htio reći.Malo vojno, 
balkanski izgleda, meta i odstojanje, podsjeća 
na vojnu rezervu, pa kao pacifista na kvadrat 
obećavam da je necu vise koristiti. A uz to, 
ni praviti od muhe medžeda!. He he, od M M, opet 
jedna iz gudura, ovog puta kao mudra, ne pretjeruj 
ili neću čitati! Ok, kako sam poceo, sve isto i meta 
i odstojanje, ljudi iza paravana jos uvijek vjeruju 
u Kajak, nema veze sto  Banja Luka, kako godine prolaze, 
sve više i više postaje duboko, emotivno  razočarenje.
Ok, vozim se Torontom, plus 40 u hladu, volim… I vrtim, 
jope vrtim… Holstebro...Denmark...

011 45…..zvrk...zvrk


“Przulj…

-Dobar dan Aida, iz daleke zemlje zovem a pošto 
nisam dobio Bajriće, htio bih  da upitam, da li 
je stvarno nešto truhlo u državi Danskoj, ha ha

“E, zdravo Šeha, otkuda ti, hajde, baš nam je 
drago da se čujemo...A u Danskoj sve po starom, 
svježe ljeto, malo kiše...sta da ti kažem…

-Je li kod Pržulja sve pod kontrolom, da li se 
treba kucati u drvo, kao kod ostalih donatora, 
ili...?

*Pa da ti pravo kažem, nebi bilo ni loše malo kuc, 
kuc, ha ha, izgleda da je i ovdje sve pod kontrolom!  
Zdravi smo do sada,, što je u nasim godinama najvažnije 
a sve ostalo je, kako ti kažeš mastercard, ha ha *

-Znači i kod vas potaman, ne žalite se na život, ma 
kako je on bio nepravedan…?

“ Nikako, mada je pred svima nama bio dvostruki 
zadatak zbog te nepravde! Dvostruki trud je bio potreban 
da se vratimo na naš kolosijek, u ono što smo jednom 
imali i uz to da odgojimo našu djecu približno onako 
kako su naši roditelj podizali nas, eto...

-Pa znači kcerka Olja je u staroj, banjalučkoj 
vibri?

“O ja, Olja je završila koledz i sada radi u jednom 
velikom gradu, sto kolometara od nas, ima momka, žive 
zajedno, sretni su a Boga mi i mi...Momak joj je Danac, 
nije naš ali je tako divan da ga možeš kao roditelj samo 
poželiti.Najvažnije je da je voli i pazi i da stvarno 
uživaju u zajedničkom životu.

-A vi…

“A mi polako, kao dva goluba, evo Goran baš završava 
renovaciju kuće...pa ćemo je vjerovatno prodati, 
možda preseliti blizu Olje i Kaspera...ako ostane 
ljubav, možda zatrebamo čuvati unuke, ko zna...ha ha

-Domovina tamo daleko ili kao sto bi Zuki Kreso 
rekla, tamo gdje mi je familija?

“Apsolutno tamo gdje je porodica, tamo je naše 
mjesto, mada ne treba zanemariti odakle dolazimo, 
nikad...Mi održavamo makar tu i tamo veze, kupujemo 
sada nešto i na moru, odemo često...Eto, bili smo u 
maju i u Banjaluci i na moru, svuda i mogu ti reci 
da sada, valjda što smo stariji a Banja Luka blijedi 
kao neka stara razglednica,sve više i više nam 
nostalgija ide prema cijeloj ex Jugoslaviji, ne samo 
lokalno. U stvari, tek sada, putujući kroz nju, kroz 
sve te sada nove države, tek sada svatamo koliko je 
lijepa ta zemlja bila ukupno i koliko smo bili sretni 
da smo bili dio nje i dio tog, prekrasnog vremena! 
Ali sta ćeš. Bajka je umrla, živila realnost, ha ha

-Da, najgore je sto djeci ne možemo objasniti Bajku, 
ni mi “out”, ni ovi što su “in”...Niko ne može…a možda 
je i bolje tako…Ok, neću vas više zadržavati, znači kuc, 
kuc, kuc, ha ha...i još jednom hvala za podršku Kajaku…

“Hvala tebi za Kajak, hvala što si nam uljepšao 
prognaničke dane kad je najviše trebalo a i dan danas 
održavaš tu tanku nit, tu povezanost sadašnjeg i nikad 
zaboravljenog, prošlog života! Kako god i koliko god,  
Pržulji su uvijek uz Kajak!

-Živili i samo da čujem Gorana, nisam na “social 
media”(nisam društven, ha ha) pa da ga pitam kako je 
brat Boris Pržulj, nadam se kuc, kuc, takodjer.. ha ha

“ E zdravo Šeha, Boris je skroz dobar i zdrav, tamo je 
na moru, čak je prestao piti…

-Ma nemoj, Boris...

“... i ne samo to, nego se sada ibreti kako neko može 
piti alkohol, pravi zdraviša, ha ha

-Ha ha, ne pije više barba Boćko, ”good for him”, 
živio sto godina! Znači, nema više ono, srdele na gradele, 
bevanda, orada...Gorane, hvala za info, sada bar znam da 
sigurno neću navratiti u Omišalj ako me put Kvarnerom 
odvede, ha ha 

Naletim na Geru, slucajno. U sjecanjima nije ni zeru
ostario.