vijesti iz Banja Luke

   

Pod povećalom

Banja Luka, 19. studeni 2015.
Održan Međunarodni studijski dan u povodu obljetnice progona
Hrvata, Bošnjaka i drugih s područja Banjolučke regije
(1995. - 2015.)

Dvadeset godina pod teretom progona, nepravde i
prešućivanja

Pod ovim sloganom u Banjoj Luci je, u srijedu 13. studenog
2015., u organizaciji Europske akademije Banjolučke
biskupije, održan Međunarodni studijsku dan u povodu
dvadesete godišnjice od protjerivanja Hrvata, Bošnjaka i
drugih sa šireg područja banjolučke regije. U proteklih
dvadeset godina ovih se tragičnih događaja jedino sjećala
Katolička Crkva odnosno Banjolučka biskupija molitvenim
okupljanjima, Misnim slavljima te konferencijama za tisak,
koje je svakog kolovoza sazivao biskup banjolučki mons. dr.
Franjo Komarica. On je, poput glasa u pustinji, upozoravao
javnost na proživljene ljudske patnje i nepravde koje su
nakon toga nastale za Hrvate Banje Luke i šire banjolučke
regije.

Onima kojima je to trebala biti zakonska briga i obveza, ova
tema je postala nepoželjna i nepoćudna. Činilo se sve da
potpuno potone u zaborav. Možda bi u tome i uspjeli da nije
bilo biskupa banjolučkog i Katoličke Crkve. Prisjetimo li se
kakve su sve sitnice i trivijalnosti bile teme mnogih
okupljanja na lokalnoj, državnoj i međunarodnoj razini, i
pri tome se trošilo mnogo proračunskog novca, za ovo pitanje
brutalnog istjerivanja Hrvata banjolučke regije nije bilo
mjesta. Premda ga je premrežila teška šutnja i nametnuti
zaborav, oni koji su to nametnuli, nisu ostajali mirni na
povremeni javni govor koji je dolazio iz redova Katoličke
Crkve u BiH. Naprotiv, besramno su krenuli u krivotvorenje
činjenica proglašavajući da su Hrvati i Bošnjaci šire
banjolučke regije otišli sami, da ih nitko nije protjerao.

Zato je ovaj Međunarodni studijski dan došao u pravom
trenutku kako bi se krenulo u obranu činjenica, njihovo
spašavanje od krivotvorina, i po prvi puta nakon 20 godina,
sustavno, studiozno, kroz multidisciplinarni pristup, uz
pomoć dostupne povijesne građe i svjedočenja živih svjedoka,
razmotrile, sve činjenice vezane za protjerivanje Hrvata,
Bošnjaka i drugih s ovog područja 1995 godine. Naposljetku,
i to s ciljem da se znanstvenim pristupom utvrdi tko i zašto
opstruira povratak Hrvata na ova područja RS-a.

Na skupu su svoja izlaganja imali domaćin, biskup banjolučki
biskup mons. dr. Franjo Komarica, kardinal Vinko Puljić,
nadbiskup vrhbosanski, Patsy Sorensen, bivša članica
Europskog parlamenta iz belgijskog grada Antwerpena, mons.
dr. Miljenko Aničić, direktor Europske akademije, mr. Šimun
Penava, Hrvatski institut za povijest Slavonije i Baranje,
mr. Srđan Šušnica iz Banje Luke, dr. Josip Jurčević iz
Instituta dr.Ivo Pilar iz Zagreba, dr. Mujo Begić iz
Instituta za nestale osobe BiH, dr. fra Velimir Blažević,
umirovljeni profesor, mons. mr. Ivica Božinović, ravnatelj
Katoličkog školskog centra Ivan Merz u Banjoj Luci, gospodin
Andrej Plenković, član Europskog parlamenta i potpredsjednik
Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta, dr. Ivo Miro
Jović sa Sveučilišta „Vitez“ iz Viteza, dr. Miodrag
Živanović s Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, gospodin
Alojz Jakirčević, bivši načelnik općine Davor u vrijeme kada
je bio progon nesrpskog življa čamcima do mjesta Davor, mr.
FranoPiplović, voditelj Europske akademije, Gordana Katana,
novinarka Oslobođenja te mr. Davor Čordaš, ministar za
izbjeglice i raseljena lica RS-a.

Na susretu su bili prisutni i brojni predstavnici
prognaničkih udruga iz BiH i Hrvatske, predstavnici
međunarodne zajednice i međunarodnih organizacija,
veleposlanstava, diplomatski predstavnici Veleposlanstva RH
u Sarajevu, Generalnog konzulata RH u Banjoj Luci, generalni
konzul Zlatko Kramarić, dopredsjednik RS-a g. Josip
Jerković, predsjednik Kluba Hrvata u Vijeću naroda RS-a
Tomislav Tomljanović. Iako su uredno pozvani, pojedini
članovi Vijeća naroda RS-a, Narodne Skupštine i Vlade RS-a,
koji su na tim dužnostima kao pripadnici hrvatskog naroda,
nisu se odazvali po svemu sudeći zato što im je ovo bila
teška problematika naroda kojega bi oni trebali zastupati u
tijelima javne vlasti RS-a

Nepravda nužno rađa zlom

Uvodno predavanje podnio je dr. Franjo Komarica, biskup
banjolučki, koji se godinama neumorno zalaže da se s ovog
pitanja skine teška naslaga prinudne šutnje i ignoriranja od
strane nadležnih.

- Izražavam svima srdačnu dobrodošlicu na ovaj Studijski dan
koji je zaslužio da bude organiziran. Na ovom mjestu bilo je
više „studijskih dana“ i „okruglih stolova“ s problematikom
vezanom uz prognanike i izbjeglice iz rata 90–ih godina. Na
zadnjem „okruglom stolu“, održanom prije 11 mjeseci, uz
sudjelovanje vodećih hrvatskih političara iz BiH izražena su
očekivanja i dana obećanja da će se konačno odlučnije i
djelotvornije založiti za održivi povratak mnogih koji to
još uvijek uporno žele. Na žalost, nastavljen je i dalje
kontinuitet poratne nebrige od strane političara za tisuće i
desetke tisuća njihovih obespravljenih sugrađana.

Nama biskupima BiH je uspjelo „nagovoriti“ papu Franju da
proljetos dođe k nama - ne samo katolicima nego svim
stanovnicima naše zemlje. Izrekao je snažne , poticajne
riječi u korist pomirenja i izgradnje pravednog mira za sve
stanovnike ove zemlje.

Mi smo u našem gradu i kraju svjedoci da su brojni
mirotvorci nasilno protjerani i da im je sve do sada
onemogućen održivi povratak u njihova rodna mjesta. Prema
međunarodnom pravu to je zločin – genocid, za koji netko
mora odgovarati. To je istina koju se ne smije zaboraviti.

U našoj zemlji već dvije i pol decenije vlada zakon jačega i
bezočnijega. Političari dijele svoju milost kada, kome i
koliko hoće. Građani pak traže od njih pravdu, jer nepravda
nužno rađa zlom za mnoge. Osobito velika nepravda je
učinjena katoličkoj populaciji, odnosno hrvatskom narodu na
području RS. Više od 90% predratne te populacije danas
nedostaje na ovom području s tendencijom da ih bude još
manje, jer im njihov održivi povratak nije bio omogućen –
politički ni ekonomski a često ni pravno, niti ga se danas
učinkovito podržava.

To je plod zabrinjavajuće dehumanizacije odgovornih ljudi u
domaćoj politici ali i nekih današnjih utjecajnih krugova u
međunarodnim odnosima. Sličan „rukopis“ njihove nehumanosti
prepoznajemo osobito zadnjih godina i mjeseci u sudbinama
stotina tisuća pripadnika nekih drugih naroda istočno i
jugoistočno od naše zemlje.

Kao članovi velike obitelji ljudskog roda moramo se naučiti
na međusobno uvažavanje u našim različitostima te na obvezu
solidarnosti sa slabijima, obespravljenima i
zapostavljenima. S pravom se očekuje od svakog
istinoljubivog, pravdoljubivog, miroljubivog stanovnika ove
zemlje i susjedstva da se odlučno i neumorno bori protiv
ozakonjenja potpunog iskorjenjivanja ovdašnjih domicilnih
naroda, a s njima i njihovih vjerskih zajednica. Tome treba
doprinijeti i ovaj Studijski dan, - naglasci su iz izlaganja
banjalučkog biskupa dr. Franje Komarice.

Priznanje malim dobročiniteljima i hrabrim svećenicima

O stradanju Katoličke Crkve na prostoru Vrhbosanske
nadbiskupije u RS-u govorio je nadbiskup vrhbosanski
kardinal Vinko Puljić. Osvrćući se na Daytonsko-pariški
mirovni sporazum, istaknuo je da je 20 godina tako brzo
prošlo, a tako sporo se provodilo ono što se dogovorilo i
potpisalo, i to bez Hrvata u BiH. Upućujući na njegove
nepravilnosti i nepravde nanesene hrvatskom narodu u BiH,
upozorio je da u strukturi vlasti nema korektnosti u smislu
da ono što traži za svoj narod priznaju i drugome. Upozorio
da dogovora nema bez istih polazišnih točaka.

Istaknuvši da je Vrhbosanska nadbiskupija poslije rata
izgubila više od 300 tisuća katolika Hrvata, odnosno 65,43
posto ih je manje nego prije rata, donio je i neke od
važnijih statističkih podataka. „Vrhbosanska nadbiskupija
imala je prije rata 529.049 katolika, uglavnom Hrvata, a
krajem 2014. samo 182.843 katolika što znači da je izgubila
334.266 katolika ili 65,43 posto. U nadbiskupiji tijekom
rata i poraća potpuno je uništeno 690 crkvenih objekata. Tko
je odgovoran što sam ostao bez više od dvije trećine svojih
vjernika? Zar sam kriv što na to upućujem ne prozivajući
ime, nego politiku", upitao je kardinal Puljić, istaknuvši
da su obnovili gotovo u cijelosti sve u ratu porušene župne
crkve i crkvene objekte. Sve su to učili mali dobročinitelji
i hrabri svećenici kojima danas odajem posebno priznanje,
zaključio je kardinal Puljić.

Etno-nacionalna homogenizacija

Mr. Srđan Šušnica govorio je o procesu i posljedicama
nasilne etno-nacionalne homogenizacije 90-tih godina u
Banjoj Luci i Bosanskoj Krajini.

- Zločini, etničkih istrebljenja, protjerivanja i genocida
nisu bili posljedica, već cilj agresivnog i profiterskog
rata koji je pokidao i uništio krhki i dragocjeni društveni
supstrat Bosne i Hercegovine te njenih međuetničkih
zajednica. Politička ucjena vojno nadmoćnije beogradske
elite, koja je glasila „ako se odcijepite biće rata“ od
početka je kao alternativu imala vojno i paramilitarno
organiziranje, a zatim i političku etno-nacionalnu
homogenizaciju građana BiH koji su sebe percipirali kao Srbe
ili pravoslavce. Za tako nešto je bila potrebna snažna
medijska indoktrinacija i viktimizacija Srba - pravoslavaca
, ali istovremeno i medijska kriminalizacija i
dehumanizacija onih „drugih“, komšija. Za etno-nacionalnu
homogenizaciju na zamišljenoj i zacrtanoj „srpskoj zemlji“ u
BiH nedostajao je jedan važan uvjet, a taj je demografski
istrijebiti i protjerati većinu nesrba i uspostaviti
etno-ekskluzivnu teritorijalno-političku tvorevinu zvanu
„Republika Srpska“.

Demografski genocid i zločine, pratili su istovremeno
potpuno brisanje, uništavanje i zaborav nesrpskih i
ideološki nepodobnih kulturno-političkih identifikacija i
narativa od naziva ulica do vjerskih objekata. Ovaj
svojevrsni kulturocid kao i posljedice onog demografskog,
osjećaju se i dan danas kako na ulicama Banja Luke i drugih
mjesta u RS, tako i na razini službenih politika kroz
selektivno sjećanje i zaborav. Ono što je bilo predviđeno
beogradskim vojno-strateškim planom RAM, uglavnom je
provedeno kroz kampanje genocida i etničkog istrebljivanja.
Ove kampanje, u svom organiziranom i masovnom obliku,
počinju terorom nad katoličkim i muslimanskim stanovništvom
u Bosanskoj Krajini, Prijedoru, Banjoj Luci, Kotor Varoši te
Sanskoj dolini, a završavaju se Srebrenicom i ponovnom
kampanjom protjerivanja preostalog nesrpskog stanovništva
Bosanske Krajine. Krug se zatvorio tamo gdje je počeo,
-sažetak je izlaganja mr. Srđana Šušnice čija je obitelj
bila također žrtva zbog otpora i suprotstavljanja
etno-nacionalnoj homogenizaciji i teroru nad hrvatskim i
muslimanskim stanovništvom Banja Luke.

Prijedor, paradigma zločina

„Genocid u Prijedoru kao paradigma zločina u Bosanskoj
Krajini“ bila je tema izlaganja dr. Muje Begića iz Instituta
za nestale osobe BiH.

- Prisilno napuštanje općine Prijedor od strane Bošnjaka i
Hrvata bilo je iz razloga što su uvjeti života postali
nepodnošljivi. Bošnjaci i Hrvati bili su svakodnevno
izloženi progonima, nezakonitim zatvaranjima, ubijanjima,
mučenjima, pljačkanju, silovanjima, neizvjesnosti i drugim
nehumanim radnjama i postupcima. Ono što je ključno jest da
su ta krivična djela činila dio kampanje progona. Srpske
vlasti u Prijedoru su omogućile i odobravale uspostavu
nemogućih uvjeta života. To je bio dio plana da se kroz
uspostavu nemogućih uvjeta za život prisili ciljane skupine,
Hrvate i Bošnjake na napuštanje Prijedora. Nasilni progoni
Bošnjaka i Hrvata bili su dio smišljene i planirane kampanje
nametanja takvih uvjeta života da su mnogi pristajali na sve
uvjete srpskih vlasti općine Prijedor kako bi se spasili od
tortura i mučenja kojima su bili izloženi oni i članovi
njihovih obitelji.

Dr. Begić je iznio kao eklatantan primjer dijelove iz
presude MKSJ u predmetu Radoslav Brđanin gdje je sud utvrdio
da je  postojala smislena, dosljedna strategija etničkog
čišćenja i da je isključiva namjera vlasti bosanskih Srba,
kod prisilnog premještanja bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata unutar i izvan Autonomne Republike Krajina, bila
osigurati trajan odlazak tih stanovnika. Na to ukazuje
činjenica da su njihovi domovi, radnje i vjerski objekti
razoreni, a njihova imovina konfiscirana ili bez naknade
predana u posjed Srpskoj Republici BiH. Nema sumnje da su
vlasti bosanskih Srba smatrale da će etničko čišćenje biti
uspješno samo ako se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati
trajno uklone, istaknuo je u svom izlaganju dr. Begić.
Osvrnuo se i na posljedice provođenja genocidne politike na
području općine Prijedor prezentiravši najvažnije činjenice
u brojkama, kao i prezentaciju razmjera zločina pokazavši
iskapanja žrtava zločina iz Tomašice, najveće pojedinačne
grobnice na ovim prostorima, možda i u Europi.

U Prijedoru je oko 3.500 ubijenih i nestalih stanovnika,
među kojima je 102 djece i 263 žene. Najmlađa ubijena osoba
je Velid Softić – beba od 3 mjeseca, a najstarija osoba
Zlata Krkić, koja je imala 95 godina. Do sada su na više od
450 mjesta pronađeni posmrtni ostaci žrtava genocida, a
ekshumirano je 70 masovnih grobnica. Na prijedorskom
području u 58 logora smrti i drugih mjesta zatočenja bilo je
zatočeno oko 31.000 Bošnjaka i Hrvata, a ukupno je
protjerano više od 50 000 Bošnjaka i Hrvata. Porušene su 32
džamije i 11 župnih i područnih katoličkih crkava . Sva
naselja, u kojima su živjeli Bošnjaci i Hrvati, su
opljačkana - naglasci su iz izlaganja dr. Muje Begića.

O razmjerima učinjenih ratnih zločina na području banjolučke
regije, govorio je dr. Josip Jurčević iz Instituta dr. Ivo
Pilar iz Zagreba, s posebnim osvrtom na izvješća
povjerenstva Ujedinjenih naroda zahvaljujući kojem su mnogi
zločini dospjeli u javnost.

Dr. Jurčević je u svom izlaganju govorio o prirodi agresije
i zločinima koji su se događali na području šire banjolučke
regije, uspoređujući ih sa zločinima u Vukovaru, Srebrenici
i drugim mjestima. Agresija nad Hrvatima i Bošnjacima šire
banjolučke regije odvijala se korištenjem niza zabranjenih
oružja i metoda. Napose su u ovom prostoru korištene u
značajnoj mjeri najrazličitije paravojne i dragovoljačke
postrojbe te skupine. Etničko čišćenje se provodilo svim
vrstama zastrašivanja i zlostavljanja, masovnim ubojstvima,
masakriranjem, zatvaranjem u logore i progonstvima. Glavne
mete su bili civili, njihova imovina te kulturna baština
(crkve, groblja, naselja) sa svrhom uništavanja i
iskorjenjivanja povijesnog identiteta u ovom prostoru,
naglasio je dr. Jurković.

Osvrćući se na izvješća povjerenstva Ujedinjenih naroda
posebno je apostrofirao izvješće Tadeuša Mazovjeckog o
etničkom čišćenju u Banjoj Luci i banjolučkoj regiji. Tadeus
Mazovijecki bio je specijalni izvjestitelj Komisije za
ljudska prava UN-a o situaciji na teritoriju bivše
Jugoslavije. U travnju 1995. godine podnio je izvještaj
Komisiji i Vijeću sigurnosti UN-a, o najnovijoj etapi
kampanje „etničkog čišćenja, koju provode bosanski Srbi u
banjolučkoj regiji. Prema tom izvješću bosanski Srbi su „de
facto“ namjerno i bez rizika da budu kažnjeni, kršili brojna
ljudska prava nesrpskog stanovništva, koji žive u ovom
prostoru, izravno i neizravno, ne poduzimajući preventivne
akcije prema paravojnim i drugim nezakonitim grupama. Kao
rezultat ovakve sistematske etničke kampanje, koja je počela
prije tri godine etničko čišćenje ovih prostora gotovo je
završeno. Zahvaljujući ovom izvješću g. Mazovijeckog, koji
je nakon ovog izvješća podnio ostavku na dužnosti
specijalnog izvjestitelja UN-a, počela se mijenjati
percepcija o učinjenim i provedenim zločinima nad nesrpskim
stanovništvom na području banjolučke regije, kazao je g.
Jurčević

Zauzimanje pape Ivana Pavla II za mir u BiH

Etničko čišćenje na području BiH nije bilo provođeno samo na
područjima gdje je bilo vojnog djelovanja, već i onim
mjestima na kojima rata nije bilo, a u koje spada i dio
banjolučke biskupije. O zauzimanju ondašnjeg Sv. Oca pape
Ivana Pavla II, današnjeg sveca Katoličke Crkve, za
izbjeglice i prognanike BiH i njegovo suprotstavljanje
etničkom čišćenju govorio je dr. fra Velimir Blažević

- Tijekom cijelog tog razdoblja papa Ivan Pavao II. je mnogo
puta skretao pozornost svjetske javnosti na rat i njegove
tragične posljedice u Bosni i Hercegovini, te pozivao
zaraćene strane da prekinu ratovanje i uspostave mir, a
također apelirao na međunarodnu zajednicu da se aktivno
uključi u zaustavljanju ratnih sukoba i stradanja nedužnih
civila. Isto je činila i vatikanska diplomacija u
međunarodnim tijelima, prije svega KESS-a i OESS-a, te na
sastancima nekih odborâ i tijelâ OUN-a, na kojima je Sveta
Stolica imala svoje predstavnike.

U svom angažiranju Ivan Pavao II. i vatikanska diplomacija
su se bavili posebno i pitanjem ratnih izbjeglica i
prognanika te etničkog čišćenja, a to je i tema moga
izlaganja na ovom Međunarodnom studijskom danu.

Ivan Pavao II. je na generalnoj audijenciji već 6 svibnja
1992. ukazao na strahote kojima su izvrgnuti toliki ljudi i
obitelji u Bosni i Hercegovini, koji su morali napustiti
vlastiti dom i potražiti drugdje utočište i siguran zaklon.
Ponovno je 20. svibnja 1992. na generalnoj audijenciji
govorio o odlasku iz Bosne i Hercegovine znatnog broja
izbjeglica koji su potražili utočište u susjednim
republikama Hrvatskoj i Sloveniji, te da kreću prema
Italiji, Austriji i drugim prijateljskim zemljama, te
istaknuo potrebu solidarnosti s njima.

I kasnije je u više navrata skretao pozornost svjetske
javnosti na izbjegličku dramu i na etničko čišćenje u Bosni
i Hercegovini, te istovremeno pozivao na solidarnost i
pružanje pomoći izbjeglicama i prognanicima, zahvaljivao
svima koji su priskakali u pomoć, i osuđivao svako nasilje
nad nedužnim pučanstvom i etničko čišćenje bilo koje manjine
na nekom području.

Sinkronizirano i u potpunom suglasju s istupima i
stajalištima pape Ivana Pavla II. nastupala je i vatikanska
diplomacija i predstavnici Svete Stolice u brojnim
međunarodnim tijelima, tako na zasjedanjima i sastancima
Odbora za ljudska prava OUN-a, Izvršnog odbora Visokog
povjerenstva OUN-a za izbjeglice, Trećeg komiteta OUN-a,
Komiteta visokih dužnosnika KESS-a, Ministara vanjskih
poslova OESS-a i Visokog vijeća OESS-a, opetovano ukazujući
na problem izbjeglica i prognanika i potrebu da im se
pomogne i omogući povratak u njihovu domovinu, te snažno
osuđujući zločine etničkog čišćenja.

Glas Ivana Pavla II. i predstavnika Svete Stolice i njihovo
jasno i odlučno istupanje pred svjetskom javnošću ulijevalo
je nadu i djelovalo ohrabrujuće na one koji su bili žrtve
rata i beskrupuloznog progona i etničkog čišćenja. Ali
njihova upozorenja, poticaji, apeli, molbe, proklamacije i
moralne osude, mogli su biti djelotvorni samo onoliko koliko
ih je netko čuo i poslušao. A takvih je u međunarodnoj
zajednici i među svjetskim moćnicima, koji su mogli mnoga
zla spriječiti, a nisu, i koji su mogli učiniti puno više da
se nanesene nepravde isprave i da se ono što je ratom
uništeno obnovi, da se zločini sankcioniraju, i da se
izbjeglicama i prognanicima omogući povratak, bilo jako malo
- naglasci su iz izlaganja dr. fra Velimira Blaževića.

Tri puta s pištoljem u ustima

Gospodin Alojz Jakirčević, tadašnji načelnik općine Davor
predstavio je ondašnje teške okolnosti, pregovore s
tadašnjim predsjednikom Skupštine općine Srbac, Milošem
Milinčićem, teške razgovore i sukobe na rubu incidenta s
ondašnjim generalima JNA Uzelcem, Subotićem, Talićem,
Savićem Lukićem, kapetanima Ševarikom i Kovačevićem, s
ondašnjim predsjednicima RS-a i ministrima oko spašavanja i
prihvaćanja ranjenih, zarobljenih i prognanih, te
preuzimanju tijela poginulih i ubijenih. Tri mu je puta, dok
su pregovarali, general Aleksandar Subotić stavljao pištolj
u usta, posljednji put kada se Davor spremao u kolovozu
1995. godine prihvatiti sve prognane i protjerane s područja
banjolučke regije .

- Godine 1995. počelo je učestalo prelaženje civila, gotovo
svakodnevno po nekoliko osoba iz Banje Luke ili okolice,
uglavnom intelektualaca, profesora, liječnika i kulturnih
radnika.Na taj način do 14. kolovoza je prešlo 614 osoba.
Masovni progon i prelazak je krenuo 14. kolovoza 1995. kada
prelazi 1.448 civila, 15. kolovoza 1.737 a 16. kolovoza
prelazi 2.050 osoba. Od 14 kolovoza pa do 21. rujna je
prešlo 22.054 osobe; od toga 14.058 Hrvata, 7.782 Muslimana
ili Bošnjaka, 117 Roma, 57 Srba, 22 Čeha, 12 Talijana, 5
Slovenaca i 1 Nijemac  - opisao je g. Jakirčević pomoću
brojki prvih, nekoliko kolovoskih dana, kada je počelo
protjerivanja banjolučkih Hrvata i Bošnjaka.

Europska budućnost BiH

Hrvatski europarlamentarac u Europskom parlamentu i
potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku EP gospodin Andrej
Plenković govorio je o pogledima Europske unije prema
budućnosti Bosne i Hercegovine .

- Ove godine obilježavamo dvadesetu obljetnicu
Daytonsko-pariškog okvirnog mirovnog sporazuma, kao i niza
važnih događaja koji su okončali rat u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini. U suočavanju s progonima i ostalim ratnim
stradanjima Crkva i njezino vodstvo odigrali su značajnu
ulogu, čime su još jednom potvrdili svoju stoljetnu brigu za
vjeru i blagostanje Hrvata u Bosni i Hercegovini. Danas je
Bosna i Hercegovina napreduje na svom europskom putu.
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, potpisan 16.
lipnja 2008., stupio je konačno na snagu 1. lipnja 2015.
Ovotjedno Izvješće Europske komisije o napretku u procesu
proširenja za 2015. značajno je povoljnije od prethodnih
izvješća o BiH. Međutim, put prema EU zahtijeva ispunjavanje
niza kriterija, te na njemu nema prečica, kao što pokazuje i
iskustvo RH. Bila bi povijesna nepravda kada bi BiH bila
zadnji vagon u vlaku zemalja jugoistočne Europe prema EU.
Hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu to prepoznaju te
kontinuirano pružaju snažnu podršku Bosni i Hercegovini na
njenom europskom putu.
 

Recentne rezolucije Europskog parlamenta o Bosni i
Hercegovini naglašavaju da je za preobrazbu BiH u
učinkovitu, uključivu i potpuno funkcionalnu državu nužno
provesti ustavne reforme na načelima federalizma,
decentralizacije, supsidijarnosti te legitimne
predstavljenosti čime bi se zajamčila odgovarajuća
integracija BiH u EU. Jedino tako moguće je osigurati
potpunu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda i drugih.
Opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini od strateškog je
interesa i za Republiku Hrvatsku. Zbog toga će Hrvatska
ostati najodlučnija zagovornica europske budućnosti Bosne i
Hercegovine, a uloženi napori u transformaciju zemlje na
kraju će biti nagrađeni punopravnim članstvom u EU, -
naglasci su iz izlaganja g. Andreja Plenkovića.

Belgija - BiH, sličnost i razlike...

Gospođa Patsy Sörensen iz Antwerpena bila je posebna gošća
ovog Međunarodnog studijskog dana. U svom izlaganju je
iznijela iskustva iz Belgije koja je isto tako kao i BiH
multikulturna, multietnička zemlja koja nije lišena sličnih
problema s kojima se suočava BiH, ali je ipak pronašla
„modus vivendi“.

- Ovdje samo kako bih vam rekla da ste vi svi žrtve nepravde
i igara moći drugih. Znam iz vlastitog iskustva da prije
nego žrtve mogu ostaviti svoja traumatična iskustva iza
sebe, one trebaju biti prepoznate kao žrtve nepravde. Je li
ovo moguće? Možemo li ponovno stvoriti osjećaj sigurnosti?
Kako se to radi? Jesu li svi uvjeti prisutni da pomognu i
podrže stanovnike teško narušenih krajolika? Nakon
rata...nema pobjednika samo gubitnika.

Znate li što o Belgiji? O naše četiri regionalne vlade i
federalnoj vladi? Naša četiri jezika: flamanski, francuski,
njemački čak i engleski koji se sve više i više čuje u
Briselu? O svim različitim nacionalnostima koje žive u našoj
zemlji? U mom gradu žive zajedno 164 različite nacije, više
nego u New Yorku. Mnoge različite religije također...nije
jednostavno ali funkcionira. Ponekad se čuju glasovi koji
zagovaraju odvajanje, drugi kažu da se trebamo držati
zajedno. Za mene, demokracija je glagol. Morate aktivno
raditi na njoj svakog dana i političari moraju raditi za
svoje građane i za sve one koji prebivaju u toj zemlji.

Za ovo, trebate političku volju i stabilnost.

Morate nastaviti gledati naprijed, ovo dugujemo generaciji
mladih koja želi studirati, raditi i graditi budućnost.
Jesmo li spremni to učiniti? Kao bivša političarka, znam da
je poprilično teško ući u politiku i da moraš dvaput
razmisliti prije nego daš neku izjavu. Kao političarka
stalno sam se morala skrivati od agresije i prijetnji jer
sam se borila protiv korupcije i organiziranog kriminala
koji je prisutan čak i u Belgiji. Čak sam napisala i knjigu
o tome pod naslovom Maska dolje.

Dok sam bila gradski vijećnik također sam pomogla mnogim
ljudima iz vaše zemlje koji su došli u Antwerpen tražiti
azil. Osnovala sam svoju organizaciju Payoke 1987. bez
ikakvih sredstava ili podrške i s mnogo političkih
oponenata. Od tada, pomogli smo mnogim žrtvama trgovine
ljudima, pomogli im da počnu ispočetka i zajedno smo dali
njihovim životima novu perspektivu. Mi znamo koliko je teško
vjerovati opet u svijetlu budućnost nakon što ste izgubili
svoje voljene, kada ste bili poniženi, protjerani,
potlačeni, iskorištavani...kada ste bili žrtve bešćutnog
nasilja.

Ali dobro je znati povijest, istraživati i razumjeti
razloge. Naša djeca zaslužuju odgovore. Ali mi smo naučili
da nas ovo mora voditi naprijed, u budućnost. Ljutnja oko
toga što se dogodilo može i treba biti izražena.
Samopoštovanje se mora ponovno izgraditi. Iz Belgije i
Zapadne Europe, rat na Balkanu je daleko, ali za vas je još
uvijek vidljiv i opipljiv svakog dana. Mislim da trebamo
naći ravnotežu između prošlosti i budućnosti i što vaša
zemlja ima ponuditi u svom bujnom krajoliku, planinama koje
oduzimaju dah i bogatoj povijesti.

Jedna je poruka koju želim ponijeti sa sobom kući: da sam
ovdje u Banjoj Luci upoznala mnogo ljudi koji su snažni,
vjeruju u suradnju, zajedno se bore protiv siromaštva i žele
stvoriti zaposlenost, prilike, kako bi ovaj svijet bio bolje
mjesto, da stvari funkcioniraju, da budu ljudi koje nitko ne
zastrašuje, - naglasila je Patsy Sörensen.

Konstitutivnost Hrvata u RS-u izvrgnuta ruglu

O položaju Hrvata u RS u kontekstu načela jednakopravnosti
konstitutivnih naroda govorila je gospođa Gordana Katana,
stalna dopisnica sarajevskog Oslobođenja iz Banje Luke. Ona
se fokusirala na ustavne mogućnosti koje daje Ustav RS,
nakon donošenja amandmana temeljem implementacije Odluke
Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda. Trinaest se
godina ova ustavna kategorija o konstitutivnosti naroda
provodi, ali kada su u pitanju Hrvati kao narod i njihovi
politički predstavnici u pogledu ostvarenja ove mogućnosti
da kroz načelo konstitutivnosti zaštite svoj i najmanji
nacionalni, vitalni interes, takva se mogućnost pretvorila u
ruglo.

- Trinaest godina kasnije princip jednakopravnosti
konstitutivnih naroda i njihova participacija u vlasti
shodno popisu stanovništva iz 1991. godine dosljedno se
provodi samo u sudskoj vlasti i to ponajprije iz razloga što
je za izbor nositelja pravosudnih funkcija, osim za Ustavni
sud RS, nadležno Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH.

U zakonodavnoj i izvršnoj vlasti princip jednakopravnosti,
pogotovo u slučaju hrvatskog naroda, izvrgnut je svojevrsnom
ruglu. Činjenica da stranke s hrvatskim predznakom u više
mandata u Narodnoj skupštini RS nisu imale svoje zastupnike
dovela je do toga da se hrvatski predstavnik u rukovodstvo
entitetskog parlamenta birao iz redova neke od stranaka koje
su bile dio vladajuće većine.

U Vladi RS situacija je gotovo identična. A čak i u
slučajevima kada je neko od ministara član stranke s
hrvatskim predznakom, ta pozicija, kao što je to slučaj u
dva posljednja izborna ciklusa plod je političkog dogovora
SNSD-a i HDZ-a BiH.

No najdrastičniji je primjer izvrgavanja ruglu principa
jednokopravnosti, a koji je ujedno i najpogubniji za
hrvatski narod, svakako je Vijeće naroda RS. Osim prvog
konstituiranja ovog parlamentarnog doma 2002. godine, kome
je osnovni zadatak zaštita vitalnih nacionalnih interesa
konstitutivnih naroda i ostalih, kada su većinu od osam
delegata činili predstavnici stranaka s hrvatskim
predznakom, samo u 13 slučajeva hrvatski delegati glasali su
za povredu vitalnog nacionalnog interesa. Ovaj podatak, tim
je više poražavajući ima li se u vidu niz zakona i odluka
Narodne skupštine koji su direktno ograničavali, negirali i
vrijeđali vitalne nacionalne interese nesrba u Republici
Srpskoj.

Stranačka pripadnost i benefiti koje za sobom nosi, tako su
postali prioritet nad interesima Hrvata koji bi u
institucijama RS trebali štititi njihove interese. Tako isti
postaju potpuno otuđena grupacija, a štetnost njihovog
političkog nedjelovanja, na žalost odražava se kako na veoma
nizak procenat povratka, ali i na održivost života onih koji
su se vratili u svoja prijeratna prebivališta, - akcenti su
iz izlaganja Gordane Katane

Hrvati u RS-u - stanje i perspektive

O današnjem položaju i perspektivama Hrvata u RS-a izlagao
je Frano Piplović. Iz njegovog opširnog izlaganja izdvajamo
nekoliko naglasaka o političkoj i stvarnoj poziciji Hrvata u
RS-u.

- Današnji bosansko-hercegovački entitet Republika Srpska
Hrvatima je bio najbrojnije nastanjivan na područjima
Bosanske Posavine te Banja Luke i šire banjolučke regije.
Prvi prostor su izgubili u ratu, a iz drugog su brutalno
istjerani, uz svekoliku pomoć politike i političara, u
završnici rata. U oba slučaja glavni osumnjičenici i krivci
za takav ishod su politike i političari kako iz tzv. domaćih
redova, tako i uz veliku podršku bjelosvjetskih politika i
političara. U prvom su se slučaju oružjem borili za prevlast
i ostanak u prostoru Bosanske Posavine, a u drugom, u Banjoj
Luci i širem banjolučkom području, odbijali primiti bilo
kakvo oružje i gandijevski trpjeli sve nedaće i poniženja,
očekujući bolje dane, koji nisu došli. Dilema, boriti se
oružjem ili gandijevskim metodama za Hrvate ovih bh.
prostora rezultat je bio isti. Morali su napustiti te
prostore milom ili silom. Stradali su jednako u ratom
zahvaćenoj Bosanskoj Posavini kao i u banjolučkoj regiji u
kojoj nije bilo rata. Nije bilo rata, ali je bilo terora.

Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991.
godine, naglasio je Piplović, na današnjem prostoru
Republike Srpske, u 39 općina i gradova bilo je 152.975
stanovnika hrvatske nacionalnosti. Od tog ukupnog broja, 145
tisuća Hrvata živjelo je u prostoru od Bosanskog Šamca do
Bosanskog Novog/Novigrada. Konkretno u prostoru Bosanske
Posavine, u pet gradova i općina: Derventa,Doboj, Modriča,
Bosanski Brod i Bosanski Šamac živjelo je 73.508, u prostoru
Banje Luke i šire banjalučke regije, u 15 gradova i općina
bilo je 71.527 građana hrvatske nacionalnosti. Na ostalim
područjima RS-a – područje Semberije, Podrinja i Istočne
Hercegovine, prema popisu stanovništva iz 1991. godine,
nastanjivalo je oko 8 tisuća Hrvata. U odnosu na popis iz
1991. godine danas u Bosni i Hercegovini manjka 208 tisuća
Hrvata, 66.353 Bošnjaka te 127.085 Srba. U odnosu na
prijeratno razdoblje, u RS - nedostaje ni više ni manje nego
92,62% Hrvata. Brojem i slovima Hrvata je samo 4.564 na
današnjem području RS-a.

Oduvijek su Hrvati s područja Bosanske Posavine i banjolučke
regije odlazili i vraćali se svom zavičaju, istakao je
Piplović u svom izlaganju, međutim progon 90-tih godina nije
imao obilježja iz prethodnih seljakanja. On je rezultat rata
i vrlo sumnjivih politika iz devedesetih godina koje su
imale za cilj preseljenje naroda i razmjene teritorija.
Posavina je iseljena i raseljena nakon ratnog poraza dok nad
pražnjenjem područja u široj banjolučkoj regiji koja su
nastanjivali Hrvati stoji velika sumnja i trajno pitanje
nije li nestanak, istjerivanje, i protjerivanje Hrvata
rezultat, upravo tajne, nagodbenjačke politike o preseljenju
naroda i razmjeni teritorija!?

S područja banjolučke regije Hrvati su nestajali u nekoliko
turnusa, nakon proživljenih i doživljenih pritisaka,
brutalnosti svih vrsta, premlaćivanja, zločina, ubojstava,
zatvaranja, ugrožavanja članova obitelji te ugroze i kršenja
svih ljudskih prava. U kolovozu 1995. godine na ovim
prostorima susrele su se dvije ljudske prognaničke
tragedije, dvije velike ljudske i humanitarne nevolje,
izbjegli hrvatski Srbi iz Krajine i preostali Hrvati
banjolučke regije. Glavni izbjeglički koridori su kao
slučajno išli onim pravcima gdje je još ostalo Hrvata, koji
su odlučili ostati i nakon svih doživljenih patnji. Zaista
monstruozno, dopustiti ili isplanirati da nevolja ide na
nevolju. Predstavnicima Međunarodnog komiteta Crvenog križa
nije palo na pamet zatražiti da se spriječi bliski susret
hrvatskih Srba i banjolučkih Hrvata. Naprotiv nakon svih tih
bliskih susreta nakon čega su nastupile pljačke i mnoga još
uvijek nerazjašnjena ubojstva nedužnih Hrvata banjolučke
regije predstavnici MKCK svesrdno ponudiše svoju posredničku
ulogu u sigurnom preseljenju Hrvata i njihovom
„dragovoljnom“ odlasku.

Govoreći o jednoj velikoj zloupotrebi instituta
„konstitutivnost“ koju po ustavu imaju Hrvati kao jedan od
tri konstitutivna naroda, Piplović je kazao: Ustavom RS-a
(čl.1.) zagarantirano je   - „ravnopravno i bez
diskriminacije sudjelovanje u vršenju vlasti u Republici
Srpskoj-,i - zagarantirana je nacionalna ravnopravnost i
zaštita vitalnih nacionalnih interesa naroda“- (čl.5
Ustava),. Pogledajmo kako u praksi stvarno izgleda
konstitutivnost Hrvata u RS-u? Ona je deklarirana ali još
nije konzumirana, a pitanje je i kada će. Implementacijom
Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda Hrvati i
Bošnjaci su postali konstitutivni narod u RS-u, a Srbi u
Federaciji BiH. Zapravo konstitutivnost nije plod, do tada
zdravog političkog djelovanja i promišljanja političkih bh.
čimbenika i stvorene povoljne društvene i političke klime
već je oktroirana, jer je svima poznato da je prostor RS-a
građen politički i teritorijalno kao prostor ekskluzivan
samo za jedan narod, srpski narod. Stoga je teško biti
konstitutivan u nacionalnoj etniji, koja je kao projekt
trebala biti svekoliki prostor za jedan narod, gdje je sve
naše, srpsko, pa i zrak, istaknuo je Piplović.

Iznio je, između ostalog, stanje u predstavničkim tijelima
RS-a u pogledu zastupanja hrvatskih interesa. U proteklih 20
godina u NS RS bilo je 12 poslanika s hrvatskim nacionalnim
predznakom. Od ukupnog broja Hrvata u Narodnoj skupštini
RS-a dva poslanika su izabrana s liste hrvatske političke
stranke, a ostalih 10 s jedne od političkih stranaka koje
nose predznak „srpski“ ili su „srpski“ programski
orijentirane. Kako je većina poslanika u skupštinu ušla
preko stranačkih listi, oni su dužni u parlamentu provoditi
stranačku politiku i zastupat stavove stranke koja ih je
iznjedrila u parlament. Nisu ih mogli izabrati Hrvati,
izabrali su ih birači većinskog naroda.

Zar nije smiješno i pomalo tužno očekivati da će jedan
poslanik sa stranačke liste iz jednog konstitutivnog naroda
zastupati interese drugog konstitutivnog naroda, zapitao se
gospodin Piplović u svom izlaganju te nastavio: Svih ovih
godina, premda su u skupštinskim klupama sjedili ovakvi
Hrvati, nikada u NS RS-a nije pokrenuto ni jedno vitalno
pitanje u vezi položaja hrvatskog naroda u RS-u. Čak nije
pokrenuto ni jedno poslaničko pitanje koje bi se odnosilo na
životna pitanja Hrvata u RS-u. Ne treba za to kriviti
dosadašnje poslanike. Oni su, statirajući, u parlamentu
odradili svoju ulogu u ime hrvatske konstitutivnosti u RS-u,
držeći se stranačke stege i zacrtane stranačke politike.
Forma je zadovoljena, a što je sa suštinom? Ona kao da nije
bitna! Naprotiv bitna je ali se, na ovakav način, do suštine
ne može doći, i tu je jedan od ključeva razjašnjenja ovakvog
teškog, ponižavajućeg i frustrirajućeg položaja Hrvata na
području RS-a - istaknuo je, između ostalog, gospodin Frano
Piplović.

Vrlo opširnu i do u detalje opisanu kronologiju, metode i
etape etničkog čišćenja Hrvata i Bošnjaka na banjolučkom
području u razdoblju 1992. – 1995. godine iznio je mr. Šimun
Penava iz Instituta za povijest Slavonije i Baranje.

Niti u Hrvatskoj trebate Srbe, niti ovdje trebamo Hrvate!

O reagiranjima Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci u
odnosu na etničko čišćenje u mjesnoj Crkvi i zauzimanje za
povratak prognanika govorio je mons. Ivica Božinović,
ravnatelj KŠC-a Ivan Merz iz Banje Luke. Mons. Božinović je
svoje izlaganje počeo iznošenjem laži i krivotvorina koje se
uporno, službeno pronose o progonu Hrvata s ovog područja:

„Nedavno se na nekim portalima pojavilo reagiranje dr.
Srboljuba Živanovića na knjigu intervjua biskupa Komarice:
„Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski.“ u kojem on
otvoreno optužuje biskupa za širenje mržnje prema
pravoslavnim Srbima. I dodaje: „Nisu Srbi proterivali Hrvate
iz Bosne i Hercegovine, već je to ustvari činila država
Hrvatska, koja je tada podelila hrvatske pasoše i proglasila
svojim državljanima sve katolike Hrvate. Svo hrvatsko
stanovništvo je tada prešlo u Hrvatsku koja ih je naselila u
kuće i stanove proteranih preko 200.000 Srba, koji su morali
da hitno napuste svoje domove i da pobegnu u Srbiju da
sačuvaju goli život. To je razlog zašto je biskup Komarica u
Banja Luci ostao bez svojih vernika, rimokatolika Hrvata“.
Možda se ne bih ni osvrnuo na ovo, rekao je Božinović, da mi
počesto ne paraju uši tvrdnje slične ovoj:
- banjolučke Hrvate nitko nije tjerao da idu, otišli su
dobrovoljno (za razliku od Srba koji su protjerani);
- njihovo protjerivanje (preseljenje) je dogovoreno s
političkim vrhom Hrvatske i u dogovoru je sudjelovala i
Crkva, konkretno Banjolučka biskupija i njezin biskup, te su
na to i pristali. Oni su ih iselili!
- zatim, da nije bilo akcija Bljesak i Oluja 1995.
banjolučke Hrvate ne bi nitko dirao i sl.
I tako se godinama ponavlja (gotovo svakodnevno) i
pothranjuje „mantra“ koju su mnogi i prihvatili kao jedinu
istinu. Svatko tko misli i tvrdi drugačije, neprijateljski
djeluje! Uglavnom, nitko nije kriv za nestanak Hrvata s
područja Banje Luke i Banjolučke biskupije!“
Ovakva retorika je Hrvatima i Crkvi u Banjalučkoj biskupiji
dobro je poznata o čemu mons. Božinović iznosi i sljedeće
činjenice:
„Mi smo tijekom niza ratnih godina slušali tvrdnje i
uvjeravanja tadašnjih dužnosnika da su rušenje crkvi, župnih
stanova, kuća, ubojstva, premlaćivanja, zastrašivanja,
protjerivanja… tek djelo „neodgovornih skupina“ koje su se u
nekom trenutku „otele kontroli nadređenih“ i koje će biti
sankcionirane. Nazivali su to „incidentima“. No, očito nije
bilo tako, i znali smo da to nije tako! Znali smo od početka
da se radi o brižno isplaniranom brutalnom, krajnje
nehumanom i necivilizacijskom scenariju („hororu“
psihološko-fizičkom), koji je imao jasan cilj – nestanak
„neodgovarajućih“ s ovog područja. Spomenut ću samo neke
elemente tog scenarija:
- otpuštanje s posla;
- svakodnevno šikaniranje (na ulici, u školi, u vlastitim
kućama i stanovima);
- premlaćivanje i ubijanje uglednijih članova zajednice;
- otimanje (pljačkanje) imovine (automobili, sječa šume i
sl.)
- oružani napadi na privatne kuće, crkve i samostane i
njihovo rušenje do temelja;
- odvođenje u logore i strašna psiho-fizička tortura;
- nemogućnost slobodnog kretanja;
- prisilna mobilizacija;
- krajnje ponižavajuća radna obveza;
- protjerivanje iz vlastitih kuća;
- odvođenje pojedinaca i skupina u nepoznatom pravcu,
njihovo likvidiranje;
- napadi na svećenike i ubijanje svećenika
- itd.
 
Sve ovo bilo je, po tvrdnjama tadašnjih dužnosnika,
posljedica „ratnih dejstava“, a ni u kom slučaju unaprijed
razrađena scenarija. Tako mnogi tvrde i danas! Da li je
zaista tako?“
 
U nastavku svog izlaganja mons. Božinović je iznio
dokumentirano zalaganja Biskupskog ordinarijata iz Banje
Luke i samog biskupa dr. Franje Komarice za zaustavljanje
rata, za prestanak terora, za pomoć svim ugroženima bez
obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost, za poštivanje svih
ljudskih prava i povratak prognanika, te zaključio:
 
„Do povratka, na žalost nije došlo, pogotovo u entitet
Republika Srpska. Biskup je uvjeren da je tako bilo i
planirano: „Ciljano se radilo na nastavljanju one akcije
koja je bila započeta za vrijeme rata – da se fizički makne
katoličko, hrvatsko stanovništvo s ovih područja. Kada je
došao međunarodni mirovni sporazum za sve narode ovdje, nije
došao, na žalost, za prognane Hrvate, odnosno katolike, jer
za njih očito nije vrijedilo ono što je bilo predviđeno u
Aneksu 7 - da svi ljudi imaju pravo i trebaju imati
mogućnost vratiti se ponovno u svoj rodni kraj. To se, na
žalost, uporno opstruiralo, odnosno nije dozvoljavalo. Ja
znam iz konkretnih slučajeva kada je bilo rečeno u razgovoru
između srpskih i hrvatskih političara: ’Niti vi trebate u
Hrvatskoj Srbe, niti mi trebamo ovamo Hrvate. Što je bilo,
bilo je, ostaćemo na tome.’ To je nedopustivo. To je
sramotno. To je protiv svih iole humanih principa i
međunarodnih konvencija“
 
Vapaji dobrim ljudima, gluhim ušima i bešćutnim srcima
 
Pod ovim naslovom, gospodin Frano Piplović, voditelj studija
Europske akademije prezentirao je odabrane ulomke iz knjige
dokumenata „ U obranu obespravljenih“, autora dr. Franje
Komarice, biskupa Banjalučke biskupije. Nazvao i je „Iz
knjige vapaja biskupa banjalučke Crkve dobrim ljudima,
gluhim ušima i bešćutnim srcima“. Kada se čitaju ovi
dokumenti, s odmak od 20-tak i više godina, čovjek se pita
kako je uopće bila moguća tolika bešćutnost i oglušenost na
pozive za pomoć bespomoćnima, obespravljenima i
miroljubivima, koja nažalost i danas traje? Svaki od ovih
dokumenata snažno govori koliko su politika i političari,
onda a i danas, bili izvorište mnogih nesreće i zala. Pod
budnim okom ondašnjih politika, i uz njihovu svesrdnu
ispomoć, ljudi su premlaćivani, ubijani i protjerivani iz
svojih domova, kršeći im sva osnovna ljudska prava. Stvoren
je tako nepodnošljiv i ljudskom umu neprihvatljiv socijalni
ambijent, sa snažnim zidom šutnje na mnogim razinama, kao da
se ništa nije dogodilo. Kada se postavi bilo kakvo pitanje
na tu temu jednostavno ga se ignorira, prešuti ili pak
sugerira; „Pusti to sada, ne talasaj“! „Idemo dalje“!, rekao
je gospodin Piplović
 
Da, idemo dalje i još dublje u neznanje, neinformiranost i
nejasnoće i duboku amneziju. Da li ćemo ikada spoznat zbog
čega nam se to događa i zbog čega smo tu gdje jesmo. Kada
nestane pojedinac ili grupa njih, čim se prijavi nestanak
temeljem zakonski propisanih procedura, kreće se u službenu
potragu, traži ih se dok ih se ne pronađe ili utvrdi što im
se dogodilo i što je uzrokovalo njihov nestanak. Kada
„nestane“ jedan narod ili jedan njegov značajniji nitko
službeno ne prijavljuje, niti traži, niti pita gdje je, što
je s tim narodom, što mu se dogodilo? Kao da su njegovim
„nestankom“ s dotičnog područja odjednom nestali svi
problemi, kao da se odahnulo što ga više nema. To je, već
dugo vremena, postala opća karakteristika ovih prostora. Kao
da je nekome više odgovarala pustoš, koju danas imamo, nego
život u tim prostorima. Življenje jednih, protjeranih, nije
nadomješteno življenjem drugih, očekivanih. Kako za ondašnju
politiku i političare tako i za današnje ovdje u Banjoj
Luci, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu ili Mostaru ovo pitanje ne
postoji kao pitanje o kojemu treba javno govoriti i tražiti
pravedno rješenje, naglasio je između ostalog Frano
Piplović
 
BiH država konstitutivnih, ali ne i suverenih naroda
 
Dr. Ivo Miro Jović je govorio o Daytonskom i Pariškom
ugovoru s kojima je Bosna i Hercegovina dobila „potpisano
ratno primirje“, ali i „luđačku košulju“ koja je na silu
navučena na tijelo ove države.
 
Međutim, unatoč najboljim namjerama tvorci Daytonskog i
Pariškog ugovora, istaknuo je dr. Jović, nisu stvorili
ustavne pretpostavke za razvoj jedne moderne europske
zemlje. Jedno je sigurno, nismo dobili pravedan mir koji
podrazumijeva jednakopravnost svih naroda i građana. Jedina
smo zemlja, s dva entiteta, tri konstitutivna, ali ne i
suverena naroda. To je rješenje Daytonske nepravedne,
nefunkcionalne i skupe strukture.
 
Ovaj ugovor, kazao je dr. Ivo Miro Jović, bio je i ostao
samo okvir unutar kojega su ponuđene mogućnosti i šanse, ali
u svojoj osnovi sadržava i opasnost i prijetnje. Na nama je
osmisliti kako bi BiH postala upravljiva i održiva zajednica
jednakopravna tri naroda i država svih građana. Iz
dosadašnje političke prakse znamo da imamo tri gledišta kada
je u pitanju primjena Ugovora, najmanje tri gledišta o
budućnost BiH, kao što isto imamo i tri gledanja na našu
prošlost iz koje crpimo temelje novih i stvarnih odnosa u
BiH. Priznajemo li mi sebi i drugima da je ovo zemlja triju
konstitutivnih naroda i građana, a trebala bi biti i
suverenih naroda, zapitao je dr. Jović.
Analizirajući pojedine dijelove ovih ugovora, dr. Jović
postavlja pitanja, poput: tko je ovlastio izaslanstvo SR
Jugoslavije da u ime RS-a potpiše mirovni plan; u ime koga
ili čega je tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija
Izetbegović potpisao da se podjeli BiH u omjerima 51%
Federaciji BiH, a 49% teritorija Republici Srpskoj, te da
baš taj dio od 49% predstavlja predsjednik druge države, u
ovom slučaju SR Jugoslavije; tko ga je ovlastio, koje je
tijelo donijelo tu odluku i nije li time flagrantno prekršen
Ustav jedne međunarodno priznate zemlje? Ove se činjenice
godinama zataškavaju u Sarajevu.
 
Ovdje se vidi tko je kada i kako podijelio Bosnu i
Hercegovinu. Jasno, to je učinjeno bez predstavnika
hrvatskog naroda i na njegovu štetu, što se potvrđuje
svakodnevno. Ovim dogovorom, prije Ugovora o miru, zemlja je
podijeljena na dva entiteta od čega je Federacija BiH,
poradi brojnosti Bošnjaka, entitet bošnjačkog naroda a
Republika Srpska kao entitet srpskog naroda. Zemlja je
podijeljena bez Hrvata i njihovih prava, onakvih kakva imaju
druga dva naroda. I tu nitko nije kriv. Tako smo dobili
nepravednu, nefunkcionalnu i skupu zemlju. Ova formula od
jedne zemlje, dva entiteta i tri konstitutivna naroda
pokazala se kao nemoguća misija za bilo kakav napredak i
ostvarenje bolje budućnosti za sve narode i građane kao i
„ostale“.
 
Iznoseći nadalje okolnosti i vrijeme donošenja ovih Ugovora,
dr. Jović je kazao da je prije samih ugovora sve ranije bilo
dogovoreno, da su ugovori samo jedna vanjska parada, te da
su granice današnjih entiteta već daleko prije bile
utvrđene. Iznio je tezu da su oslobodilačke vojne operacije
„Maestral“ i „Južni potez“, koje su izvele združene snage
Armije BiH, HVO i HV-a, provedene kako bi se stekao dojam o
neminovnosti prihvaćanja rezultata postignutih dogovora i
postizanje dogovorenih granica budućih entiteta.
 
Danas se spekulira da su tada združene vojne snage došle
pred samu Banja Luku i mogle ju vojno osvojiti, ali je
intervenirao NATO i američka administracija. Ovim vojnim
operacijama je stvoren privid da je zasjedanje u Daytonu
rezultat izjednačenih vojnih mogućnosti svih triju strana i
da je došlo vrijeme za okončanje sukoba. Rezultati ovih
sramotnih poteza međunarodnih i domaćih političara trebaju
tek dobiti svoj epilog kroz stručno i znanstveno proučavanje
ovih događaja , iznio je između ostalog dr. Ivo Miro Jović.
 
Dr. Miodrag Živanović, na svojstven je način, u svojoj
analizi, podvrgao kritici uspostavljeni sustav
diskriminacije u BiH nakon potpisivanja Daytonskog i
Pariškog ugovora. On se založio da je na cijelom prostoru
BiH potrebno izvršiti dekonstrukciju tako uspostavljene
diskriminacije kako bi zemlja mogla normalno funkcionirati,
jer su po njemu mnoga rješenja smiješna i nefunkcionalna,
što se ogleda u činjenici da mnogi Bosnu i Hercegovinu
smatraju nemogućom misijom.
Aktualni ministar za izbjeglice i raseljena lica RS-a mr.
Davor Čordaš pripremio je pisano izvješće koje je pročitano
na ovom studijskom danu. U njemu je Čordaš iznio podatke što
je sve učinjeno na planu povratka Hrvata (do sada je za
povratak i obnovu Hrvata na područje RS-a uloženo više od
100 milijuna KM) naglasivši da je to samo kap u moru
potreba. S obnovom se krenulo relativno kasno, 1998. godine,
uglavnom „vlastitim snagama“ gdje su se kasnije počele,
priključivati pojedine međunarodne organizacije. Bilo je
velikih opstrukcija od strane općinskih i entitetskih
vlasti, što je usporavalo i obnovu i povratak. U kasnijim
fazama je tih prepreka manje, ali je i manje sredstava,
iznio je Čordaš u svom pismenom podnesku.
Pojasnio je također što se događa oko raspodjele sredstava
dobivenih nakon posljednje donatorske konferencije gdje je
izboreno da se za potrebe hrvatskih povratnika obnovi 1.800
kuća na prostoru RS-a. Istaknuo je da realizacija tog
projekta ide jako sporo i ako se nastavi ovakvim tempom neće
biti obnovljena ni trećina predviđenog. Neshvatljivo je
kakve sve uvjete postavljaju donatori. Sve u svemu,
zaključio je Čordaš „ s obzirom na sve ono što je do sada
učinjeno budućnost Hrvata u RS-u nije svijetla, ali ipak
postoji“!
 
Zauzetost „Caritasa“ za obespravljene, ugrožene i nemoćne
 
O zauzetosti Caritasa Banjolučke biskupije na pružanju
pomoći tijekom rata i nakon njegova završetka, pa do danas,
govorio je njegov dugogodišnji direktor mons. dr. Miljenko
Aničić. Da je Caritas Banjalučke biskupije skrbio i pomagao
svima koji su bili u potrebi, bez obzira na vjersku i
nacionalnu pripadnost počevši od pomoću u hrani, odijevanju,
liječenju, ogrjevu, socijalnoj skrbi, skrbi za bolesne,
stare i nemoćne, povezivanju obitelji, uspostavljanju
kontakta sa obiteljima ratom razdvojenim, novčano, usjevima,
građevinskom materijalu, poljoprivrednim alatima i
strojevima, to je svima poznato.
 
No u uvjetima svekolikih nepravdi, kršenja mnogih ljudskih
prava te nedostatku pravne države, Caritas je posredovao
kroz svoje pravno savjetovalište oko povrata zauzete i
uzurpirane imovine, kuća, stanova. Iz izlaganja mons.
Aničića izdvajamo neke naglaske u pružanja ovog vida pomoći
u proteklom razdoblju do danas.
 
„U poslijeratnom vremenu Caritas pokušava organizirati i
druge vidove pomoći. Tako je u lipnju 1997. otvoreno pravno
savjetovalište. Cilj je bio pomoći ljudima koji su istjerani
iz svoje imovine, koju su u međuvremenu zauzeli pripadnici
domaćeg većinskog stanovništva, da ponovno dođu u posjed
svoje imovine. Međunarodna zajednica je taj proces
iskomplicirala, očito s namjerom da se sve što je moguće
više otegne, a time uspori i povratak prognanih. Bilo je
potrebno donijeti nadležnim tijelima valjane dokumente, koji
su dokazivali vlasništvo nad nekom nekretninom, da bi onda
ured međunarodne zajednice izdao nakon nekoliko mjeseci ili
čak godinu dvije još jedan novi dokument, kojim se dokazuje
to isto vlasništvo. Kad bi do tog dokumenta i došlo,
uslijedile su muke, kako udaljiti iz vlastite imovine onoga
koji ju je zaposjeo. Neki domaći su na taj način zaposjeli i
po četiri – pet tuđih nekretnina. Zbog sporog vraćanja
imovine više (6) humanitarnih organizacija, među njima i
Caritas, su u studenom 2000. uputili dopis Visokom
predstavniku Wolfgangu Petritschu žaleći se na odugovlačenje
procesa vraćanja imovine kako sa strane domaćih čimbenika,
tako i sa strane međunarodnih organizacija. Mjesečno bi se
vratile 2-3 hrvatske ili bošnjačke kuće i o tome su
međunarodne organizacije pisale velike izvještaje, kao o
nekom posebnom uspjehu. Reakcija Visokog predstavnika je
bila da je naše pismo dostavio svom uredu u Banjoj Luci.
Dogodilo se nije ništa. Bilo je još sličnih intervencija sa
strane Caritasa i drugih organizacija, ali rezultata nije
bilo. Time se išlo na ruku onim domaćim snagama, koje su
svakako htjele cementirati rezultate etničkog čišćenja. Bez
obzira na sve Pravno savjetovalište Caritasa je od 1997. do
2004. godine uspio dobiti rješenja za oko 3.000 nekretnina
Hrvata i Bošnjaka. Sama realizacija tih rješenja je kasnije
dugo trajala. I dan-danas se mnogi prognanici bore za povrat
svoje imovine. Već jednom donesene sudske presude se ne
izvršavaju ili se dokidaju.
 
Ne samo da su se stvarni vlasnici u potraživanju svoje
imovine financijski istrošili (bilo je slučajeva da je
čovjek iz Hrvatske, gdje kao izbjeglica živi, došao 40 puta
u Banju Luku tražeći svoju imovinu). Neki su i umrli ne
dočekavši povrat svoje nekretnine. Neki su odustali, jer
negdje su ipak morali započeti živjeti. Problem je bio i u
tome, što se odugovlačenjem povrata imovine propuštala
prilika za njezinu obnovu. Naime, najveći dio kuća i stanova
je nakon protjerivanja vlasnika ili prilikom vraćanja
vlasniku bio namjerno devastiran (često su skidani i
krovovi, iskidani prozori i dr.). Svaku nekretninu je
trebala više ili manje obnoviti. Odugovlačenjem povrata
imovine propuštala se mogućnost korištenja sredstava, koja
su se tada mogla dobiti od međunarodnih organizacija, pa i
od Caritasa. Caritas Banja Luka je započeo program obnove
1997. Bilo je puno slučajeva da vlasnik nije mogao ući u
program, jer onaj koji je trenutno u njoj bio, nije htio
izići. Kuće su se koristile i kao štale. U ponedjeljak sam
dobio molbu jednog čovjeka iz okolice Banje Luke. Konačno je
uspio ući u svoju kuću. Dosadašnji stanovnik je na odlasku
ne samo sve odnio, nego mu je i zidove isparao. Na sve su to
domaće vlasti kao i predstavnici međunarodne zajednice
redovito ostajali ravnodušni, naglasio je između ostalog
direktor Caritasa dr. Miljenko Aničić
 
Osvrnuo se i na obnovu kuća rekavši: „Caritas je sam i uz
direktno angažiranje partnera iz mreže međunarodnog
Caritasa, koji su u Banjoj Luci imali svoje urede, uspio
obnoviti više od 2.400 kuća i stanova. Zbog nedostatka
sredstava Caritas je završio s tim projektom nakon 8 godina,
konkretno 2005. godine. Nakon toga su se uvijek iznova
pojavljivali pojedinci koji su dobili svoju nekretninu
nazad, ali im se često moglo tek malo pomoći, najviše u
stvarima, ali ne u obnovi. Ovdašnje vlasti godinama nisu
povratnicima pružale nikakvu pomoć. Nije bilo pomoći za
preživljavanje. Pomoć za obnovu je počela tek 2002. i to
nedovoljno za stvarnu obnovu objekata“.
U okviru ovog studijskog dana postavljena je i
foto-dokumentarna izložba o provedenom progonu Hrvata,
Bošnjaka i ostalih preko mjesta Davor. Izloženo je 50-tak
fotografija i 50-tak originalnih dokumenata Biskupskog
ordinarijata Banjalučke biskupije iz razdoblja 1992. – 1995.
godina, u kojima biskup dr. Franjo Komarica šalje apele
mnogim ondašnjim moćnicima, svjetskim i domaćim
političarima, crkvenim poglavarima, svjetskoj i domaćoj
javnosti da se zauzmu za ljude ovog kraja, koji su
podvrgnuti torturama, mučenjima, ubijanjima.
 
Na kraju treba reći da će sva izlaganja, na ovom
međunarodnom studijskom danu, biti objavljena u posebnom
zborniku, kako bi se o ovim tragičnim događanjima za Banja
Luku i šire počela prikupljati građa, koja će biti dostupna
svim njenim građanima i svekolikoj javnosti koji su
istinoljubivi.

Ko će sve ovo pričitati...

NEMA ŠANSE !!!!

očekivana replika ... ma tko će ovo čitati ... nema šanse
... ali 
slušati cajke i turbofolk,.. e,to može cijelu noć ... samo
NE 
čitati,ebo čitanje pa i knjige ... hvala autoru na
postu,mogao se iz 
pristojnosti potpisati,ostaviti mail,to je
građanski,civilizirano .... 
ja sam ipak cijeli teks copy-past,pa u svoju
arhivu,pismohranu,kako 
hoćete ... N

e moj Arnane, kome?

Nikad nisam bio , ni katolik, a ni Hrvat...vec, nesto
drugo.
Ali, posto je moja majka (danas pokojna), nekih zadnjih
desetak godina zivota malo "zabrazdila u to sve ", kao i svi
pod starost sto rade... a bila katolkinja (po ocu Juri i
majci Anici) , iz Banjaluke,.... rekao bih ipak o tome,
nesto kratko.
Iako to nikom vise nije vazno. A pogotovo, meni samom.

Prvi put sam s majkom poslije rata (izbjegli smo, tj,
protjerani oboje otamo.."strasnom silom, agresorskom",davne
vec, one devedeset druge...)... otisao u Bendzelaj 1998.
Na par dana,uz Bozic. Katolicki. Obisli grob, oca mi...otisi
u Palas, na kafu sa par majcinih poznanica...i na Starcevicu
gdje je majka citav zivot setala. Pa, zato. 
A ujutro, na majcinu zelju smo otisli na misu, u glavnu i
najvecu banjalucku Katedralu.

Na misi je bilo svega dvadesetak ljudi. 
Strasno je pusto i sablasno djelovalo, sve to tamo. Upravo
strasno !!!!.....pogotovo meni, koji inace u crkvi dotad
nikad nisam bio.
Misu je drzao gospodin Komarica, koga sam poslije zavrsene
mise ispred Katedrale i upoznao. Cast mi je bila,jer sam
slusao i citao o velikim djelima koje je taj covjek hrabro,
ne stedeci sebe, zrtvujuci se....uz rat,ucinio. Ali,ne samo
"nekim hrvatima"...nego, svima.

Skracujem pricu,prebacujem se gotovo dvije decenije
naprijed, govorim o danas.
Danas je u Bendzelaj,i u toj istoj Katedrali, isto. Ili,jos
gore. Cuo sam,bio nisam.
Povratak Hrvata u Banjaluku (katolika), kao neki
civilizacijski cin o kojemu je otuzno govorio g. Komarica,
te 1998....danas je jos, tuzniji. I sve ruzniji.
I to je za mene, gotovo. Gotov cin. 
Tuzna i ruzna necivilizacijska, barbarska jedna prica,kao iz
nekih vijekova kad su se giljotinama i lomachama sklanjali
oni neki,nepozeljni,i obiljezeni....tako je danas u ,,,nekad
nasoj,dragoj Banjaluci.
Zakon shajkache... pod kojom je primitivna glava, nekog koji
mrzi .... sve sto nije srpsko !!!!!!!

Ja licno,volim. Sve sto je dobro...i srpsko, i muslimansko,
i hrvatsko.
Samo, ja nisam vise tamo.
I nikad necu ni biti, necu se vratiti.
Samo odlaziti tamo,nakratko...i uvijek, na par dana.
Vidjeti se sa LJUDIMA ,kojih je TAMO doduse jako malo. Ali,
ipak...ima ih, jos.

A ovo gore napisano, ostace samo kao istorija, i istina
nekome koga tamo nikad vise nece biti. 
Pa, ne znam koja je onda satisfakcija ???! 
I uopste, ....kome se dokazuje istina !!!!!????.
"Strasnoj sili, agresorskoj"....moronima,i zauvijek
primitivnim glavama,pod sajkachom ???
Ejs.

Pozdrav autoru teme.
I svim dobrim, nama :))),,,...Banjaluchanima.

Ipak je istina poslednja sansa da oni koji hoce znaju kako
je to bilo tih mracnih 
neljudskih godina. Ne smije se dozvoliti da laz pobijedi.
Kako bi onda zlocinci shvatili sta 
su uradili SVOME narodu?

MALO RECI DA JE TEKSTA PREVISE....I POENTA SVEGA JE KOLIKO
SAM 
SKONTAO VEC DOBRO OTRCANA TEMA....IMATI REZERVNU DRZAVU PA
SAD KO FOL 
PATITI NIJE NEKI FAZON...
JBG....VRACAJTE SE TRAZITE SVOJE NAZAD...STA DRUGO RECI...

http://slikeinovosti.blogspot.se/2006_10_01_archive.html

Ma slusaj CHombe, malo pretjerujes, cuj sve se mrzi sto nije
srpsko, ma daj imas losu srecu da naletis na takve a ima ih
nije da nije ali to je manjina i to velika manjina, kojih
ima svuda, pa i u toj tvojoj 'rvatskoj. Dakle da ja sad
skratim, svi bi se oni a i ti vratili, da mozes ovde bez
"veze" dobiti posao i zaraditi 2000 eura. Pa covjece odavde
i omladina srbi a i drugio, ko te pita , bjezi, jer nema
egzistencije. Dakle ekonomija je glavna a nje nema nit ce je
ikad vise biti. Sve najbolje

Volio bi nastavak priče oko stručnjaka za vodu i
kanalizaciju. Baš me dirnula ta prelijepa 
priča. Mislim da je uputćena porodici u članku ispod!?

U mom prošlom komentaru koji je skinjen....................... ...................................................................................................................................................................................................

Pisem ovaj tekst UVAZAVAJUCI Dr. FRANJU KOMARICU koga
neizmjerno cijenim.Poznata su mi sva njegova nastojanja da
doprinese miru u BiH.On nije ni mogao niti je bio zaduzen da
zaustavi rat i progon HRVATA I BOSNJAKA iz BiH.Jedan
dogadzaj iz tog perioda cu opisati pa prosudite sami sta sam
htio reci.Dana 16 jula 1993 god. nalazio sam se u autobusu
/CRVENI KRST/za Zagreb.Stigli smo oko 10h u
B.Gradisku.Cekali smo cca7-8H za pregled da nastavimo
put.Odjednom preko mosta u B.Gradisci se pojavi MERCEDES i
zaustavi se kod naseg autobusa.IZadze Dr. F.Komarica,udze u
autobus i pozdravlja zenu sa djetetom.Zena ga oslovljava sa
UJACE.Mi smo krenuli put ZGB, A Dr.Komarica ka B.Luci.Nikada
ne mogu saznati kakav je tretman imao Dr.Komarica da je
mogao nesmetano putovati u ZGB.i nazad.Vremena su bila
teska.Istovremeno Uvazeni Efendija i rahmetlija IBRAHUM
HALILOVIC nije smio da hoda gradom Nije smio nositi
AHMEDIJU/FES/na glavu-jer su ga banjalucki -cetnicki
nastrojeni omladinci sutali nogom u straznjicu.Ovaj dogadzaj
sam napisao da ga ne odnesem sa sobom u mezar.Znam da je Dr.
Komarica pomagao koliko je mogao Efendiji HALILOCIU,ali nije
mogao puno.Za Halilovica su vazila druga pravila.Toliko-da
se olaksam malo.

sve je po zasluzi i Bozijoj volji.

10 posto od svake pomoci, (i Merhamet i Caritas, za Kolo
Srpskih Sestara mi nije poznato), se davalo gradu i
prodavalo u prodavnicama.

Konvoj sa pomoci, hranom i odjecom, je redovno dolazio a i
odvozio tj. preseljavao 'uvazene' .

Koliko se sjecam na spisku Caritasa su bili mnogi gradjani
B.Luke.
 
Eto odgovora zasto se moglo 'slobodno' putovati i
pregovarati u Zagrebu ili Becu.

Inace, oslovljavanje nekoga sa 'ujace', 'tetak', 'brate',
'tata'-koji to nije, ili 'mama'--koja to nije, ili 'sestro',
u mijesanom drustvu ili na poslu, (narocito na poslu--firmi)
nije u redu.

Ako si sa nekim rodjak---to je vasa privatna stvar i nije za
naglasavanje.

Huseine, kakav status I zbog čega, je imao Komarica a kakav
Halilović, moraš pitati ondašnje gospodare, Radića,
Župljanina, Brđanina itd. 
Komarica je imao gadnih problema o kojima možeš pročitati na
njegovim stranicama negdje na netu, pa potraži. O problemima
njegove pastve i svećenika valjda i sam znaš. Broj ubijenih
i protjeranih je negdje na Google.
Inače, za ono što tebe muči, Komarica je ipak jače ime od
Halilovića., jači igrači su stajali iza njega, iako to nije
puno pomoglo nikome osim činjenici da je Komarica mogao
lakše prijeći granicu. A znaš zašto., Pa mama Srbija nije u
BL slala klope ni lijekova. To je, koliko je mogao,
nabavljao Komarica iz ZG. Mnoga su se gladna srpska usta
nahranila Caritasovom pomoći, a i mnoga je srpska majka
dobila kutijicu lijekova iz istih izvora. Kontaš sad.

De ti meni ivane objasni situaciju oko komentara br. 8.

Sa "UJACE" se u Bosni i Hercegovini pretezno oslovaljavaju
redovnici franjevci. Cak i oni sami jedni druge nazivaju
"Ujacima" A mnogi nasi ljudi i sve ostale svecenike
(ne-franjevce) oslovljavaju sa UJACE jer se to udomacilo, pa
tako i biskupa Franju!

A kako franjevci dodjose do "Ujaka" i o tome se moze
procitati.

 ivan je svojevremeno dobio svoje U ovde na kajaku

Sto se tice i Karitasa i Merhameta ja samo mogu reci da su
pomogli 
narodu jer da nije bilo te dvije organizacije pola grada bi
gladovalo 
ali ne mogu a da opet ne spomenem da ljudi koji su radili u
tim 
organizacijama "dobrovoljno" su dobro omrsili brke...i sto
je 
interesantno ti isti ljudi koji su se bukvalno borili da
rade u te 
dvije organizacije cim je prestala potreba za pomoci oni su
automacki 
digli ruke od svog humanitarnog dobrovoljnog rada....a to su
bili 
doktori i profesori ....a zna se ko je radio posebno u
Merhametu....

Iz merhameta je bio odličan grah. Jest da se morao kuhati
duplo duže nego onaj naš 
standardni, ali kad se dokuhao skoro da je bio bolji i od
domaćeg.

Na zalost i danas je potrebno donirati hranu ili novac; Sta
se desava sa onima koji su ostali, evo, nakon 20 godina de
malo promozgajte.

Ostali bez posla...od cega su zivili do dana kad su dobili
minimalnu penziju?
Mogu li placati racune od minimalne penzije i mozda, mozda,
neke neredovne pomoci od rodbine ili prijatelja izvana...

Rade drustvene kuhinje, mnogi dolaze na makar jedan obrok,
zato dajte nesto , nije lako nikome priznati da nema.

Prema vijestima iz Sarajeva a po izvjestaju banke u prosloj
godini je pristiglo u BiH 3,000.000.000 KM kao donacija
nasih gradjana koji su otjerani u posljednjem ratu.Pa
pomnozite to bar sa 10. Razmisljam sta bi bilo da nije bilo
tog novca? Mislim da bi BiH bila mnogo sredjenija i da bi
mnoge firme radila a ovi politicari pljackasi bi bili u
zatvorima sljedecih 40 Godina.Sadasnje stanje ce biti i
sljedecih 10 Godina samo saljite pare i to po mogucnosti jos
vise. Apetiti su se povecali.!!!

Ako taj iznos podijelimo sa 12-mjeseci, sta dobijemo po
glavi stanovnika koji primaju pomoc izvana ili su to mozda
vanjske penzije?
Iznos mi nije jasan, ili mi nije dobra racunica.

Vidim da ste "duboko" politicki verzirani i obozavate
Kitarevic iako 
je podeblja,ouch!
g

kitarevicka je juce u banskim dvorima primila
ministra spoljnih poslova republike austrije
Sebastijana Kurza he he

G-dogg, ne diraj mi Kitarevicku!

Kitarevicka? Jeli to istina?

Nisi shvatio sustinu.Da nije bilo donacija radni ljudi i
studenti pa i penzioneri bi davno bili na ulicama i sa
motkama istjerali bagru koja im otima kruh.To je trebalo da
se desi prije 15-20 Godina.Ako donacije budu rasle to se
nikad nece desiti.

problem je sto nema vise motika,treba motike donirat.

Za Komentar 28
A koje su to organizovane snage da naprave revoluciju.
Jedina organizovana opozicija je ona koja je i najvise
doprinijela ratu. Sto se tice donacija, nasi ljudi uglavnom
pomazu svoje stare roditelje. (Da im ukinemo pomoc i da
ocekujemo od njih da podignu revoluciju???). I sta bi se
onda dobilo s tim (sjasi Kurta da uzjase Murta). Da li je
revolucija u Srbiji napravila velike promjene? Da ne
spominjem Siriju i Libiju.
Sumljam da bi nekakva proizvodnja mogla konkurisati azijskoj
proizvodnji (tesko bi se pronasla motivisana jeftina radna
snaga). Turizam je grana koja bi se mogla dole unaprjediti i
poboljsati (tu bi se vec moglo konkurisati Aziji).
Mentalitet ljudi dole vise odgovara turizmu nego
proizvodnji. Stranci, a pogotovo nase izbjeglice bi bile
spremne da potrose i vise za adekvatnu turisticku uslugu. Na
taj nacin bi svi profitirali.

Ja cuo da americka TV nudi narodima u BiH 
da ratuju opet a ovi ce da prenose uzivo na TV. 
Navodno vlada interes veliki medju oglasivacima, 
vise nego za Big Brother.

Najbolje je sto su nasi cak odbili honorar, 
spremni su besplatno da se opet tuku, onako 
bezze. BiH, vrhunski reality show.

Pa ne bi mozda ni bilo tako lose da zarate ...
1.Jedina sansa da jos ovo malo jada koje je ostalo ovde
dobije sansu da se nastani u normalnim drustvima
2.Jedina sansa da se konacno zavrsi ova trakavica o konacnom
zavrsetku rata u BiH, proglasenjem apsolutnog pobjednika a
gubitnicima noga
Mozda malo preradikalno ?! Mozda.Ali tacno

Amerika moli za poslijednje pokoljenje, ili kraj rata...
  

Knjige im nisu završene...