Impresije jedne pjesme

   

Sve dok mogu vidjeti svjetlost 



U snovima ružne slike, sanjam Kozaci u Banjaluci! Nije to
Tihi Don, knjiga Šolohova, to su oni koji plaše svojim
izgledom. Vidim silikonske šubare, sablje, nabildane
„umjetnike“... Za njima u koloni slijede Čerkezi, Tatari... 
   
Ustao sam probuđen bolovima. U potrazi za lijekovima,
mehaničkim radnjama startovao sam kompjuter i  spremio kafu
iz automata. 
Pustih Creedence Clearwater Revival na playeru. U meni se
uzburkalo djetinjstvo, mladost i Banjaluka, monumenti koji
su mi ukradeni u životu. Prolaznost je uzela djetinstvo i
mladost, a rat Banjaluku. 

John Fogerty je zapjevao snažnim, hrapavim glasom, razbio
dansko jutro i bolove u meni. U notama pjesama ostali su
zapisani događaji koji podsjećaju na određeno vrijeme, neki
dragi lik, prijatelja, prijateljicu, poljubac, zagrljaj... 
Slova su da se njima pišu, ostavljaju tragovi po papiru,
note to čine nevidljivo po duši. Otuda onaj nekontrolisani
osmijeh koji se iznenada javi na licu, kad srce zatreperi, a
sjećanja prhnu kao jato čvoraka. 

Put a candle in the window, 'cause I feel I've got to move.
Though I'm going, going, I'll be coming home soon,
'Long as I can see the light.

Polja pamuka je asocijacija kojom se može nazvati period
djetinjstva i mladosti. Kao rob, za sobom vučem vreću punu
pamučnih snova. 
U naselju iza prodavaonice Trešnja, u jednom podrumu Rale,
Kole, Mido i još par imena otvorili su „klub“ pod imenom
Creedence Clearwater Revival. Skromno je počelo, crvena
sijalica, slaba podrumska rasvjeta, Travijata gramofon, pa
ipak polako je postala meka okupljanja raje kojoj sam
pripadao. Po zidovima smo lijepili postere, mijenjali ih
kako je tražila top-lista popularnosti. Promicale su polako
sedamdesete, s njima sam stario, postajao
šesnaestogodišnjak, pa sedamnaestogodišnjak,
osamnaestogodišnjak...

Pack my bag and let's get movin', 'cause I'm bound to drift
a while.
When I'm gone, gone, you don't have to worry long,
'Long as I can see the light.

Odrastao sam u Štrosmajerovoj bb. u stanu koji je bio
naslonjen na parkiralište Hotel Bosne. Tu sam proveo
djetinstvo, u dvorištu-parkingu, na asfaltu. Igrao sam se na
livadama iza Paskuline ciglane, u parkiću ispred zgrade
Čajevac, na rukometnom stadionu Borca. Emir i Caja, Krešo,
Imela, Zdeno i mnogi drugi živjeli su u blizini. Tu je bila
i rampa, pa dežurni željezničar koji spušta rampu uz
klepetav zvuk željeza... Bućina kafana i zid koji kruži oko
hotela. Vidim sebe kako sjedim na njemu i čitam pony romane
koje mi je davao Baćan. Moj prozor je gledao iznad parkinga
u velike staklene šajbe pokrivene zastorima boje trule
višnje.    

Guess I've got that old trav'lin' bone, 'cause this feelin'
won't leave me alone.
But I won't, won't be losin' my way, no, no
'Long as I can see the light.

Kako li se Ona zvala? Ne vidim joj lik, ni imena se ne
sjećam, tek treptaj svijeće u očima i miris kose. Zagrljeni,
nevješto se krećemo, koraci nisu plesni, važno je da su nam
tijela pripijena. Diše mi u vrat. Plutamo talasima muzike.
Usne se dodiruju. Ona, svjetlost i more vremena. 

Yeah! Yeah! Yeah! Oh, Yeah!
Put a candle in the window, 'cause I feel I've got to move.
Though I'm going, going, I'll be coming home soon,

Blijede sjenke šetaju po zidovima.  Ugazio sam u starost,
tražim u notama mladosti zaboravljene mrvice sreće. Sa
muzikom, iskaču i zaboravljeni likovi, onakvi kakve sam ih
sačuvao; mlade, sretne.  Nisu mogli zaobići prolaznost
vremena, i oni su postali starci, ali meni su i dalje mladi.
Ostali su zaglavljeni u sjećanju, zakovani notama i čekali
su da ih muzika oslobodi. Samo sam ja ostario, ušao u
šezdesete, a tako ostao gladan života... 

Long as I can see the light.
Long as I can see the light.

Pjesma ubrzo završi, mene obuze tuga. Najbolje mi je sve te
rasute mrvice sreće pokupiti u dlan i ponovo zatvoriti u
sebe. 
- Dosta je maštanja, vrijeme je za lijekove, stari rokeru. –
prošaputah. Svjetlost polako gasne, a ja pjevušim. 

Sve dok mogu vidjeti svjetlost.
Long as I can see the light.
Long as I can see the light.
Long as I can see the light.

https://www.youtube.com/watch?v=Q1809vqz3zA

Zivot je pagan baby

Dobro je jos dok se sjecamo....extra je

Kako cova fino napisa.Ovo je ona raja sto je iznjedri onaj
grad nekad. Hvala za ovo.

To je bila Banja Luka!
Vratili ste me u tu divnu prošlost.
Prošle su godine, ali ta divna sjećanja
nam niko nemože uzeti.
Dok sam čitala ovaj vas tekst, ja sam 
bila ina zidicu iza parkinga, i u prodavnici 
Trešnja I oko Malpreha, i u onom raslinju 
do robne kuće Centar.
Ustvari, bila sam u nekad našoj Banja 
Luci !

Hvala Denise, podsjetio si me na neki drugi, moj, komsiluk,
na neku drugu, moju, raju, ali muzika i rock ugodjaj, a i
nas grad su nam zajednicki i to ce biti sve "dok je srca u
junaka".
Podstakao si me da se sjetim kluba "Amora" u mome dvoristu
na Cairama, prve s curicom otprave provedene noci na
futrolama gitara, proba u nasem malom klubu (tri sa tri) i
mnogo toga sto je ostalo za nama. Ali uspomene zive dok mi
zivimo i bas nam je lijepo dok je tako.
Ma ni ova Svedske, a ni ona tvoja Danska pera nemogu odbiti
nasim avanturama i dozivljajima.

Sjecanja bole, ali dobro je dok se ima covjek cega sjecati.
Cim ljepsa 
sjecanja tim veca bol. Ali tako to valjda mora biti, uvijek
na kraju platis 
srecu valjda. Sto si sretniji bio teze se kasnije sjecati.
Ili sam u krivu..?

Sto se mene tice sjecanja uopste ne bole. Covjek se vecinom
sjeca finih stvari, pa zasto bi to bilo bolno? Sjecanja (bar
meni) pomazu da i danasnjica bude lijepa i ugodna, pa zasto
bi covjek trebao biti tuzan, ako vec moze biti sretan i
zadovoljan? Za sve to svakako treba biti rodjen pod sretnom
zvijezdom i svakako je veoma lijepo ako je covjek u zivotu
imao takvu srecu.
Pozdrav svim dobrim ljudima svijeta.

Prolaz kroz A-zgradu ulaz lijevo uz podršku 
Miralemovog-Raletovog oca spojili smo šupe 
(radili danima)kasnije par mjeseci preko
puta u zgradi isto u podrumu napravio pokojni 
Neba (poginuo sredinom 70-tih).radili smo Testen 
Janko(pao niz stepenice,napio se u 17h pred NG 
1970 vodili ga na hitnu da šiju glavu,malo nam 
sje..NG),Kršlak Midhat-Mido- pjevač, Sandić 
Miroslav-Miro DJ Gimnazije,rahm.Keka 
vječta pratnja BL muzičke scene,tzv mala raja 
Bobi i Sale, Hempla,Jasa,Avdo,Dragan Kostić-Kole, 
Dragan Varunek (kod njega je u podrumu zgrade 
Aleja Braće Pavlić par mjeseci poslije Belić
Mladen-Bela, Raspudić Željko-Moc,Oktavijan-Oto 
Kajetan i Lemi,pok.Tacić Miroslav-Pika,pok Slobodan 
Šavija i pok.Željko Varunek,Darko Pavleka i 
Tomica mala raja,Robert Blaha i Željko mala
raja,Mirsad-Mirso  Žilić,Mirsad -Mišo i Dubravko
-Duda Krajišnik,Azur-Ruza Karaselimović u podrumu
Disko)par mjeseci prije nas u atomskom skloništu kod
Pedagoške Akademije-preko puta kasnije Zenita, pok.
Savo Savić,Beganović Ibro,Esmir Šehović-Šeha, 
Hodžić Salih-Sali, pok.Napotnik Bratislav-
Braco,pok.Herc,Žuo, Taras, Ćorluka,pok.Dragan
Kostrešević-Cos,Senad KulenovićŽućo to je bio 
prvi Disko klub u Banjaluci polu otvorenog 
tipa.Da ne spominjem pratnju Nerma,Draga,Nada 
Simurdić, Taca,Jasna Hadžikadić, Svjetlana Bela,
Maja Rejec,Tanja Ajder,Vanja Pašćenko, 
Ljilja Balvan,Elvira Đelić, pok.Georgina Lapajne
Davorka Javor,pok.Ksenija Barišić, Kata,vjerovatno 
sam mnoge zaboravio ko se sjeti neka doda ili 
ispravi.Moj Denise Đeliću bilo pa
se sjećamo na ovakav način kad ne možemo uživo u 
našem gradu promatrati, dočekivati i slaviti rađanje,
skupa stariti i ispraćati na bolji svjet 
prijatelje i poznate sugrađane.Mi smo od svih na 
Balkanu najviše kažnjeni što nismo bili nacionalisti 
u projektu prekomponiranja prostorije.Pozdrav ,


Mirso Filipović ,Sarajevo

Hvala Mirsade što me još više podsjeti na ta vremena. Ti si
to napisa detaljno, faktografski. Pola likova sam bio
zaboravio. Naviru imena, likovi, sjećanja... 

Hvala svima na komentarima. 

I ja sam voljela tu Denisovu Banjaluku. Jako sam je 
voljela. Banjaluku na asfaltu. Sjecam se kada odem
sa roditeljima na more pa kada se vracamo kuci preko
Titove meni srce lupa od uzbudjenja sto sam se vratila
kuci. Parkic, Pozoriste, Opstina, Tresnja, Drina .....,
sve je imalo neku posebnu vrijednost, smisao...rekla bih.
A ljudi, pa svi kao da su bili glumci. Lijepi, posebni...
Banjalucani. Uvijek sam se ponosila da sam iz Banjaluke.
Mislila sam da je to stvarno nesto...do glasanja 90 i 
neke.

Krasan tekst Denise.

Alma