Teta Bilana

   

                   
              Teta Bilana

Kada gledas grad Toronto iz aviona, izgleda kao ogromna 
skrinja puna  dijamanata...Toliko ljudi, smjestenih u 
milione stanova, raznih boja, religija, porijekla, kao 
neka bivsa, Titova Jugoslavija ili da prostite, mozda 
jednom, neka buduca, zamisljena Bosna...Svjetla gore od 
kuce do kuce, od zgrade do nebodera, milioni bisera, 
milioni prica iza stora i zastora….

“Biljana…...Biljana…”
-Oh, sta je bilo…Je li nesto treba...?
“Joj, tako mi je neprijatno da te stalno, ovako budim u 
sred noci…”
-A, evo mene, nista, sad cu ja...
“Bas mi je…
-Ma sta ti je draga Sabiha, nemoj da ti padaju te gluposti 
na pamet, pa ja se ionako cesto budim, malo, malo, pa se 
probudim...Ma ne mozemo mi vise toliko spavati, kao prije 
sto smo mogli, onako u komadu, ha ha…Ajde ti lijepo, sad 
cu ja...
“Znam draga Biljana, ali stvarno te toliko inkomodiram, 
skupila si se zbog mene na toj sofi, kome je u ovim 
godinama vise do toga…”
-I ti bi meni da je drugacije, pa je l’ tako, prijatelice 
moja? Jemo li nas dve od pocetka uvijek jedna drugoj pri 
ruci bile…
“Znam, ali sad je…”
- Nista se ti ne brini,, ajde ti uz mene, sad cemo mi 
polako do wc-a...polako, ajmo polako...evo, 
tako...tako..Eto.. Fino...Pa ti sada samo zovi, kad treba 
da dodjem po tebe…
 “Svejedno draga moja Biljana, zao mi bas sto si se oko 
mene ovako zabavila, ali valjda su se moji smjestili pa cu 
ja sutra ici…” 
-Ma ajde molim te, Sabiha, nikuda ti ne ides od mene, 
dok malo ne stanes na noge i molim te nemoj vise te 
price..necu da cujem”, k’o fol ce ljutito ona, dok se 
vrata zatvaraju i ujedno prigusuju sad vec, skoro 
nerazgovijetne rijeci sto dolaze s druge strane. Ali nije 
vazno sto se ne cuju, poznato je svima da se nigdje na ovom
dunajluku vise ne izvinjava, nego kod nas, posebno ako se 
neko zbog nekoga  inkomodira, u principu, ‘mogu ja na podu 
spavati, ja najvise volim na podu’...Beskrajni hod po 
jajima balkanskog bica se nastavlja, u nedogled, ako 
treba cijeli zivot, samo da nam se nijedno ne razbije.

Teta Bilana, kako je sva djeca zovu, sjede na kauc, jos 
uvijek prilicno udoban ali isto tako dosta nekomforan za 
pocinak i pogleda kroz prozor. Pocetak je novembra, sve 
nekako isuvise lici na jesen.  Od prohladne, sitne kisice 
sto zamagljuje stakla ove, male garsonjere u “midtown” 
Toronto, pa do te, u ove sitne sate pomalo sjetne, 
izvinjavajuce konverzacije starih prijateljica. Prava 
jesenja noc u svoj svojoj tjeskobi i opet zagrljaj, samo 
sada nazad do kreveta. 

-Bice bolje, evo, uskoro ce svanuti, pa cemo mi kafu 
jutarnju...Je li tako? 
“ Jasta cemo, nema nista ljepse nego kad na sabahu 
zamirise…”
Optimizam prostruji kroz stan dok dvije zene sjede na 
svojim lezajima, jedna nasuprot druge...i gledaju se...
uz osmijeh...Smijese se jedna drugoj, prijateljica 
prijateljici,“Ma sve ce biti dobro" 

Ko moze cuti ovu pricu, reci ce Predivno! Ali ne 
trebaju slike i novinari, uostalom, za njih je to 
samo obican puk iz zgrade na desetom spratu nekave, 
bjelosvjetske metropole! Za sve Sabihe i Biljane 
Planete, to je oaza jednog iskrenog prijateljstva, 
nastalog u jos jednoj, bosanskoj, prognanickoj prici. 
Nasle se prijatelice na ovoj  hemisferi, daleko od 
kuce a kao kod kuce. Teta Sabiha je iz Banja Luke, 
teta Biljana iz Capljina i ma koliko mi mjerili uzroke 
i krivice za balkansku nesrecu, sudbine dobrih su 
uvijek iste ili slicne! One su svuda oko nas, bas kao 
i ova ovdje, u zagrljaju prijateljica, na putu od sobe 
do wc-a i nazad.



Uz zahvalnost i respekt,

Jasna i Seha

Ljude mozemo samo dijeliti na dobre I lose, tako je od kako
je svijeta I vijeka.

Kako se teta Biljana preziva zelio bih znati.

Dobra prica nista cudno ali Sehoni i Jasna sta je to bilo 
tamo kod vas cujem neki pozar bio itd jeste
svi dobro??????

Kakve veze ima prezime chairos. Nisu sigurno svojom
voljom zavrsile u torontu pa ako vec zelis
mozes sam proracunati kako se prezivaju.

Seha bas si nam novembar ovdje doveo.Kao da
sam s Bilanom i Sabihom u sobi.

I ja imam prijateljicu iz Mostara nebi je
dala za cijelu Banja Luku.

Zoks posto zivim u gradu gdje ima puno ljudi iz Capljine
htjeo sam da ih obavjestim o sugradjanki I da prozborimo
koju o toj gospodji.Samo to nasvidanje.

Ova priča o prijateljstvu me ponukala da podjelim 
sa vama poruku koja zadnjih dana 
kruži među mojim prijateljicama.

Pozdrav svim prijatelicama planete BL!

Mlada supruga je sjela na fotelju jednog vrelog,
vlažnog dana, pijući ledeni čaj u posjeti svojoj 
majci. Dok su pričale o životu, o braku, o
odgovornostima u životu i obavezama zrelih 
ljudi,majka je zamišljeno prodrmala  kockice 
leda u čaši i onda jasno i trezveno pogledala 
svoju kćerku:

Prijateljstvo nas pomlađuje, jača... ''Nemoj zaboraviti 
svoje prijateljice", rekla je dok su se listići čaja
polako smirivali na dnu šalice. "One će ti biti sve 
važnije,  kako budeš postajala starija.Koliko god 
budeš voljela svog muža,koliko  god budeš voljela 
svoju djecu,  one će ti biti potrebne. Sjeti se da 
povremeno odeš negdje s njima, da radiš nešto s
njima. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo 
prijateljice, one su tvoje sestre, tvoje kćeri i 
ostali tvoji rođaci. Bit će ti potrebne druge
žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene."

"Kakav blesav savjet ", pomislila je mlada žena.
"Zar se nisam upravo vjenčala? Zar nisam upravo
zakoračila u svijet parova? Za ime Boga, ja sam 
udana žena, odrasla.Nisam neka mlada djevojka 
kojoj su potrebne prijateljice! Moj muž i obitelj
koju ćemo mi stvoriti svakako će
biti sve što mi je potrebno da moj život učinim 
smislenim.
 
Ali ona je poslušala svoju majku; nastavila je 
održavati  kontakt sa svojim prijateljicama i tako 
sve više svake godine. Kako su godine prolazile 
jedna za drugom, ona je polako počela shvaćati 
da je njezina mama, ustvari, znala točno što 
je pričala. Kako vrijeme i priroda stvaraju
promjene i misterije u životu svake žene, 
prijateljice ostaju oslonac za nju.
                       
 Nakon 40-ak godina življenja u ovom svijetu evo što je
                        naučila:
                         Vrijeme prolazi.
                        Život se događa.
                        Distanca razdvaja.
                        Djeca odrastaju.
                        Ljubav blijedi.
                        Srca se slamaju.
                        Karijere se završavaju.
                        Poslovi dođu i prođu.
                        Roditelji umiru.
                        Kolege zaborave usluge.
                        Muškarci ne zovu onda 
                        kad su rekli da hoće.
                        Ali, prijateljice ostaju 
                        tu, koliko god vremena i 
                        milja bile daleko od tebe.
                        Prijateljica nikada nije toliko
                        daleko da ne može biti
                        tu kad je  potrebna.

                        Kad budeš morala hodati tim
                        usamljenim putem i kad
                        budeš  morala hodati sama,
                        tvoje prijateljice će biti tu sa
                        strane tog puta
                        navijajući za tebe,
                        moleći se za tebe, trudeći 
                       se za tebe, intervenirajući
                        u tvoje ime i čekajući te na kraju
                        puta širom otvorenih ruku.
                        Nekada će one čak i
                        prekr šiti pravila i hodati pored
                        tebe. Ili će uletjeti
                        i iznijeti te s puta.
                        Moje prijateljice blagoslove moj
                        život!
                        Svijet ne bi bio isti bez njih, ne
                        bih bila ni ja. Kad smo
                        započele ovu avanturu
                        zvanu ženskost, nismo imale pojma o
                        nevjerojatnim
                        radostima i tugama koje
                        su nas čekale. znćemo biti
                        potrebne jedna drugoj.
                        Svakog dana smo potrebne jedna
                        drugoj i dalje.