Prognanicke uspomene

   

Osjecam potrebu da poslije dvadesetak godina u progonstvu
napisem svoje vlastite uspomene, a i cujem o uspomenama
banjalucana koje su se poprilicno natalozile u nasim
zivotima daleko od majcice Banjaluke. Bilo bi steta da se
zaboravi taj vazni dio nastavka nasih zivota u bijelom
svijetu. Mi jesmo banjalucani i Bosanci i Hercegovci, ali
nasi zivoti se odvijaju negdje drugdje i to "negdje drugdje"
je nas sadasnji zivot. Pa zasto da to potiskujemo u zaborav?
Bio bih zahvalan da mi moji sugradjani Banjalucani odgovore
na pitanje: jeli vrijedno zapocinjati pisati o nasim
prognanickim uspomenama? Ako dobijem pozitivan odgovor,
nastavit cu rado ovu temu, a ako nas te nase prognanicke
uspomene iz svijeta ne zanimaju, temu cu odmah ukinuti da
nebi zamarao citateljstvo.
Pozdrav iz Svedske.

Ahmete,mene a vjerujem i druge nase kajakase zanima ova
tema,premda sam ja u Banja Luci(a tim vise ),bilo bi dobro
saznati sta su ljudi prozivljavali i sta prozivljavaju van
Banja Luke,puno pozdrava

Tema moj rodjace je jako dobra i korisna kako za nas u
egzilu tako i za one druge.Tema mora biti korektna i
istinita.Ja sam prognanik jos od 1941. a uzeo sam 78.godinu
pa bih imao da napisem dosta o vjecitom progonstvu pocevsi
od 1941.godine" ali niti ja neznam da li bi to bilo
prihvaceno od mladjeg narastaja"zbog toga je potreban siri
komentar. Pozdrav iz Örebra.

Tema je fantasticna!Nako dvadeset godina upravo mi se vrati
san 
mladosti,djetinstav.Ponovni kontak sa djetinstvom,mladosti
mi se vrati 
kao bumerang.A daleko sam od naseg grada,moj zivot je poceo
u Canadi sa 
23 godine, a ona mladost i dusa ostala  duboko u srcu.Sa
uzitkom cu 
partiti ovu temeu i ucestvovati i mislim da ce biti dosta
lijepih 
komentara i da ce dugo trajati.

Pozdrav svim kajakasima i dobrim ljudima planete Banjaluka.

pocnite,vjerovatno ce biti jako interesantno....egzil od
1941,egzil 
1990-91...gdje su razlike,zasto prognani...svako ima svoju 
pricu...ODLICNA TEMA-vezite se...STARTAMO....

Zivot u novom svijetu, da, zasto da ne, a vec je mnogo toga
i napisano.

Rodjenje, skolovanje i skolovanje, posao, udaja/zenidba,
rodjenje djece, bolesti razne, imas posao, nema posao,
politicke promjene, statusne promjene, imas stan/kucu, nemas
stan/kucu, ostavljas sve samovoljno ili si istjeran, zivot u
izbjeglickom kampu, i napokon, zivot u novoj zemlji koja je
rasirila ruke (uz pomoc UN-a) i primila svoje nove tj.
buduce, a sada vec sadasnje drzavljane (koji jos uvijek
misle da su  na neki nacin 'prognanici' na papiru cak i
poslije toliko godina)...

Zzudnja za krajem gdje si odrastao...i napokon, kad zivot
utihne, vracanje u kraj gdje su tvoji sahranjeni! Jer je
jeftinije.
Svakih 7 godina promjene, promjene, promjene...

Moramo biti pripremljeni za promjene, to je to.

Na mladima svijet ostaje!

da ova tema ce biti uvjek aktuelna i dinamicna dok bude
aktera. nastavi samo cinjenice iznositi, fabulizirat treba
se ovaj period obrazlagati elaborirati i nikad potiskivati,
jer nije dobro nesto potiskivati to nas uci zivot istorija,
iznositi iskustva ipak je to djelotvornije za prevazilazenje
nesuglasica i napetosti sto je rat donio sobom od sutnje,
doprinjece uspostavljanju nekih civilizacijski dijaloga ,naj
gore je sto moze biti, nije se nista desilo. idemo dalje mi
smo djeca cvijeca nas interecuje samo livada zelena 


Ivica balic

Ja predlažem dok se diskusija nije rasplamsala da svi
učesnici debate ne koriste nekakva imena(tipa 123, haha) itd
ne spojiva sa stvarnošću nego pravo ime ili nadimak po kojem
ga znaju i ostali učesnici u diskusiji, jer
zloupotrebljavaju ovaj portal da bi pokvarili,zakuhali i
odveli diskusiju u pravcu u kojem oni žele a to je da nas
razjedine i zavade. Iza koje kakvih imene i nadimaka stoje
zlobni i ni malo dobronamjerni ljudi nego izobličene spodobe
koje nemaju hrabrosti da se predstave nego ovakve teme
koriste za nekakve obračune koje nisu završili 90ih godina.
Lijep pozdrav Enko
PS: Tema je prava i želio bih iskreno čuti više mišljenja i
iskustava u proteklom razdoblju.

Rusiji je preostalo još oko 800 godina života, a Bosni i
Hercegovini oko 750 godina, pokazuje nova UN-ova karta
bazirana na broju rođene djece. Malta bi, prema ovoj
računici, mogla izumrijeti do 2908. godine, Slovačka do
2957., Rumunjska do 3074., Mađarska do 3104., a Hrvatska do
3300. godine. Države koje će nadživjeti ostale su SAD,
Tunis, Francuska, Južna Koreja, Azerbejdžan, Australija i
Norveška.

Enko starac ti si pogodio srz stvari jer kako god se otvori
neka tema uglavnom ode u istom,nepozeljnom pravcu.Kao da
postoji grupa osoba koja zeli sve da razvali,ucutka ili
zavadi pa nije cudo da se dobar dio raje slabo ili nikako
javlja jer ce im na svaki komentar navaljati masu gluposti i
kontri.Zna se sta je normalna razlika misljenja a sta pakost
i zloba,sta cista shega ili ozbiljusha.Njih je najbolje
preskociti i ignorisati.Ova tema je jako interesantna.Covjek
je covjeku ne vuk vec covjek,najopasnija zivotinja.Progoni i
raseljavanja postoje koliko i ljudska zajednica a uglavnom
zbog nasilnog otimanja teritorije,prirodnih i ostalih
bogatstava.Jace pleme ce napasti slabije,oteti im
pasnjake,stoku i svu imovinu,brutalno pobiti sto stignu a
ostali u bjekstvo i progon.Do danas se nista promijenilo
nije.U velikim seobama juznoslavenska plemena su u najezdama
istjerana iz pra-postojbine i stigavsi u dnasnje krajeve
pokorili starosjedioce,istrijebili da bi sebi napravili nove
zajednice.Nijedna zemlja u svojoj istoriji nije postedjena
od ove pojave.Dakle ono sto se desilo nama je samo djelic
sveukupnog usuda covjecanstva i isti proces jos traje.U
novim domovinama vidimo masu izbjeglica iz drugih trusnih
podrucja svijeta.Negdje su dobrodosli a najcesce
nisu.Stabilne zemlje se plase da ce im ugroziti zivot,oteti
radna mjesta,donijeti strane kulture i religije,kostaju
drustvo i razlicitih su rasa.Toliko desnicarskih i
radikalnih pokreta sirom svijeta propagira netrpeljivost
prema strancima a cesto su nasilni i agresivni.Sve je
poznato.Gdje smo mi u cijeloj prici ili svako je prica za
sebe.Iskustva su razlicita i netreba ih generalizovati.Mozda
u nastavku dijaloga neko demonstrativno kaze,hej nije tako
jer meni je bilo ovako,ali i to je razumljivo.Pa onda
klasicna hvatanja za rijec jeli izbjeglica,azilant ili
prognanik.Hej kad su Jolie&Sherbedjija rashcerani i prognani
iz Kajaka,sta da se mi smrtnici zalimo,lol!
g

I VITALNIJI SU I NOSE U SEBI NEKU SIROVU ENERGIJU, KOJA IM
DAJE PODSTREK DA OSTANU ILI OPSTANU AFIRMISU U ZAJEDNICI,
ONI VECINOM NISU NIGDJE POZELJNI SPREMNIJI I SLOBODNIJI ZA
BIOLOSKU REPRODUKCIJU I NEPREZAJU.  A DOMACI SU OKAMENJENI I
NE VOLE DA SE STA DIRA I MIJENJA. ONI NAMECU TEMPO DOMACIMA
KOJI ONI NE MOGU, NIT ZELE PRIHVATITI I OD TUDA TAJ ANIMOZITETI!
I SVE GRABE,IMA NEKI ESEJ OD KRLEZE U ZASTaVAMA KAD BRANI
HERCEGOVCE U NJIHOVOJ NAJEZDI I POHODU NA ZAGREB OVO ZA
PROSTORE BIVSE NAM DOMOVINE JUGOSLAVIJE

Poslije 20 god. izgleda da si ostvario svoj zivotni
san,[mislim na ove vani] ali ipak osjecas se nekako supalj
prazan i nezadovoljan,dok se ovi sto su odrasli ovdje ili se
rodili ne osjecaju tako, ja  pomalo te iste zalim, a pomalo
ne.Zavidim im sto nemoraju da svako jutro, svaki dan ,svako
vece da se sjecaju i sanjaju tu zelenu ljepoticu te aleje i
ostalo,jer u ovom svijetu u kojem sad zive tako nesto ne
postoji niti je postojalo,a kako sad stvari stoje nece nikad
ni postojati, a zalim te iste sto nikad nece osjetiti tu
ljepotu , to prijateljstvo ,te cari naseg grada.

Kozaragicu, o tebi i za tebe 23 godine nista ne cuh. 
Evo cekam da ti navru sjecanja.

Ha,ha,haaaa Ivice od Krleze i Hrvatski Bog Mars-o do danas
slabo se ista promijenilo.Pocetkom osamdesetih,ziveci
aktivno u Zagrebu,Ilica 117,famozna, slusao sam slicne
polemike lokalne raje,npr:Hercegovci i Dalmoshi preplavili
Zagreb toliko da se lokalni purgeri osjecaju manjina u
rodjenom gradu.Dubrava geto;Bosanci,Romi i Shiptari.Lopovluk
i kurvanluk,shana majka a pajser u vugla.Srecom u BL nemaju
problema sa strancima u noci.
g

GDog i Ivice bravo,odlicno ste opisali problem dijaspore i
seoba te 
sustinske probleme ljudi u raseljenju.

Cini se da je to gordijski cvor koji konstantno traje u
historiji. 
Tome trebamo dodati i dobrovoljna preseljenja radi bolje
egzistencije, 
koja prate isti problemi. Ispada da nema srece do zivjeti na
svom 
poznatom terenu, ali nazalost u ovim prostorima cesto to
nije bilo 
moguce, ili je bilo politicko-ratno preseljenje ili je bilo
uzrokovano 
neimastinom. Tako da se period Juge gdje je svak mogao da
zivi 
relativno pristojno bez da ga neko gleda kao uljeza i
stranca - to je 
bio jedan lijepi zivot koji tesko da ce se ponoviti. Ocito
je da lova 
nije najvaznija u zivotu, makar svi moramo da je ganjamo da
prezivimo.

imam jedan prognanicki vic!Dosla starija snajka sa familijom
u prognaniste US.Osim pocetnih poteskoca i jezik je tezak pa
se poprifate ucenja,bar osnovno.Da se pofale na posijelu
kako brzo uce engleski i prevod na nash jedna
zakreshta;Tudjman=tudji coik....
g

Vi opet promasili temu.Koliko sam ja razumjela, u ovom
slucaju uspomene su vezane za nase prve dane dolaska u nove
sredine.Kako nam je bilo, kako smo se osjecali, kako nam je
sve izgledalo, kao smo se snalazili. Tu ima puno tuznih i
smjesnih situacija i ova tema bi trebala biti stvarno
interesantna. Zato nemojte da je odvedemo u sasvim drugom
pravcu.Pozdrav

nada

razocarana sam,priznajem,gospodin Ahmet je postavio jednu
temu,a ono pojedini jedva docekali da ponovo ospu paljbu po
Banja Luci i stanovnicima Banja Luke

Dragi Ahmete ti nisi vise prognanik ako si vec 20 godina u
Svedskoj.Ali ako se smatras takvim to znaci da imas namjeru
da se vratis.Umojim dvadesetim godinama pocela sam se taman
odmarati od ratnih prica o Mirku i Slavku o tome kako je
Nikoletina Bursac bio hrabar itd kad ono dode nama pravi rat
i sa tim i prognanstvo.Pa ja nemislim da je tema dobra za
pisanje,jedino oni socialci sto sad nemaju u zimu sta raditi
skim pricati pametne ratne price mogu ali neznaju svi dragi
Ahmete tako dobro pricati.Oni koji se stvarno osjecaju tako
ne pisu nego se bore za bolje sutra svoje djece i
unucadi.Hvala ti na temi i stomak me vec boli od pomisli da
citam takve tuzne i uzasne stvari.Svi smo mi vec umorni od
supljih prica.Aprogonstvo nikom i nikad vise ne zelim ne
ponovilo se.

Kad bolje skontam naslov teme i umocim ga u stvarnost onda
sve i jesu samo uspomene prognanicke.Osobno,kao i vecina
raje vec mnogo godina nisam prognanik,izbjeglica ili
azilant,uh gluho bilo, ne ponovilo se a uspomene svako nosi
i ima,posebno lijepe!Moja iskustva iz perioda
azilant-izbjeglica,pa opet azilant,neko vrijema stateless
person/osoba bez drzavljanstva,share divljaneri itd.su
uglavnom sharolika ali dobra.Istu proceduru sam ponovio u 3
faze:Deutshland 91-93,India 93-96 i US 96-and forever,lol!U
to vrijeme dok su bjesnili YU ratovi bio sam zahvalan
domacinima na utocistu i nisam imao problema sa
zakonom.Pocetak rata me zatekao u Njemackoj,jezik taze te
nisam imao problema integracije u njihovo drustvo.Osim
smjestaja po seoskim motelima dali su i socijalu,a
najvaznije i radne dozvole.Kontam sve je bolje od jugo
klaonice,daj shta dash.U Njemackoj je bilo
coool,mladost,ludost.Cesto skoknemo u NL kroz kukuruze.Iako
daleko od stvarnih frontova taj rat me je proganjao,posebno
BH da sam postao profesionalni prognanik,izbjeglica i
azilant da bih ga izbjegao.Mnogo godina preko India kao
vjecni azilant do US gdje ga dobijem u prvom
pokusaju,lol.Plus originale CIPS-BH plasticnjak u
padje.Uspomene su uvijek divne i samo to..............
g

Procitah prvih 18 komentara i shvatih da ova tema interesuje
nasu raju, pa da polako krenem, da Musa Bostan iz 12.
komentara ne pomisli da se ja izvlacim sa mojim uspomenama.
Svi komentari su mi sjeli bas kako treba i ja se zahvaljujem
SVIMA na iskrenosti i zelji da pisemo i o ovom zanimljivom
dijelu nasih zivota.
Sume Kungsengena...
Putovanje od Ystada do Stockholma protutnja kao san ljetne
noci, samo sto nije bila noc, vec divan proljetni dan u zuto
i zeleno obojene majske Svedske. Sume, jezera, rusevine
srednjovjekovne vlastelinske kuce Brache gdje smo rucali,
blaga brdasca i polja obojena u zeleno i zuto ostadose za
nama i stigosmo u metropolu u trenutku kada su se pocela
paliti svjetla velegrada. Pocese nas "istovarati" u
prigradskim geto naseljima, a nama se nesto zavrnu oko srca
kada vidjesmo one mnogobrojne spodobe koje su nas nijemo
promatrale dok smo se iskrcavali iz autobusa. Molismo boga
da nas ne istovare u nekom od tih mracnih naseobina. Tako i
bi... U autobusu ostadosmo samo nas dvije porodice: Ibro
Gasal i njegova Ana sa dvije prekrasne djevojcice i Mirza,
Elvira i ja. Nastavismo ka sjeveru i ufurasmo se na autoput
E18. Kud cemo sad upitasmo se napustajuci svjetla
Stockholma. "Istovarise" nas u sred sume u okolini
Kungsengena. Mrak se vec prilicno spustio, a u sumi nas
docekase neke uzurbane spodobe koje nismo mogli jasno
razaznati sto zbog zurbe, sto zbog pomrcine. Nigdje postenog
osvjetljenja, samo jedna velika sijalica na povecoj baraci
koja se iznenada ukaza na rubu sume. Jedna od onih
nevidljivih spodoba zgrabi nase torbe i krenu ka baraci
uzurbanim koracima, a moja Mirza kriknu: "Halo, kud si
krenuo, to su nase torbe". Onda se covjek okrenu i rece:
"Neboj se komsinice, to sam ja, tvoj komsija Mirso Dzonlic".
Koje li srece kada u baraci sretosmo i njegovu suprugu Zumru
i jos nekoliko poznatih banjaluckih lica. Smjestise nas u
jedan kontejner zajedno sa jednom finom porodicom iz Jajca.
Poslije smo puno puta kafendisali, sjedili i pricali o
dogadjajima koji su nam svima u tim devedesetim bili
aktuelni i koji su nas doveli evo u daleku Svedsku. Poslije
su nas Mirso i Zumra pocastili i svjezom friganom ribom iz
obliznjeg jezera, koju je specijalista Mirso svakodnevno
lovio u prilicnim kolicinama. Igralo se i lopte i
organizovalo kurs engleskog jezika i sviralo, a boga mi i
islo u obliznju veliku prehrambenu prodavnicu i za ono malo
sirotinje koju smo dobili kao izbjeglice kupovalo sladoleda,
slatkisa, cigara i pitaj boga sta jos. Svakodnevne setnje po
sumi i kraj jezera nam smirise zivce i pomogose da pocnemo
ozbiljno razmisljati o novim kombinacijama zivota, u novoj
"domovini". U toj sumi ostadosmo tri i po mjeseca, a onda
nas rasuse u vise mjesta u okolini Stockholma.
Kungsengen je fina romanticna uspomena zivota u prirodi i
adaptiranja na jednu novu klimu, jednog razlicitog zivota od
onog koji smo imali u nasoj Banjaluci.

Ahmete, sto ste ucili engleski, valjda je prioritetniji
bio svedski? Tebi je ta skola bila 'igra', u Banjaluci 
si predavao engleski.

 Ja sam se zaustavio u Stuttgartu, nisam ni jednog sata
 bio na socijali, radio sam k'o konj. Mislim da je Njemacka
 bila najveci promasaj za sve nas koji smo dobili
 'Abschiebung', a imali smo legalno i stalno zaposlenje.

Dolaskom u Ameriku 1999. rijesio sam sve dileme i probleme.
Banjaluka me vise ne privlaci nicim, otici cu samo da 
rasprodam nekretnine. Trebalo mi je 20 godina da to shvatim.

SCHWALLBACH-sabirni pokrajinski logor za azilante u
istoimenom predgradju Frankfurt am Mein,Hessen,D!Zasluzuje
ime logor/lager jer je zaista naselje baraka opasano ogradom
sa zicom, rampom sa kioskom i drotom koji sharira.Tu se vrsi
registracija potrazioca azila,a red se otego.Poslije popisa
papirologije,slikanja,otisci prstiju, slijedi letimican
ljekarski pregled i TBC test.Onda nas u grupama odvedu kao u
skladiste razne odjece,prodavnica u logoru da si odaberemo
potrebnu odjecu do 5O DM po osobi.Sega je da oni placaju
krpe a cijene su na artiklima.Odjeca nije bila polovna,sto
je jos interesantnije,vec stvari davno izasle iz mode i
prodaje pa donirane u dobrotvorne svrhe.Farmerke 7
DM,strasna majica dugih rukava i puno cvijeca iz hipi
faze,puna korpica a na kasi zaista placamo besplatnim
kuponom,papiric sa muhurom i potpisom shabana logora.Poslije
shoppinga nam rekose da svi u grupama moramo na
kupanje,zaprashivanje ispod pazuha,po kosi,medju noge pa na
zaduzivanje vreca sa cistim posteljinama u kolektivnom
smjestaju.Podsjeti me na BL zemljotres i egzoduse,uh!Nekakva
azilantkinja,tamilska tigrica se pozali upravi da je
zaprasivanje sramno i uvredljivo a shvabica joj rece da zna
gdje je kapija ako ne postuje zakonska pravila.Ja se sasro u
pozadini,ni jedne da zucnem da me na foru ne uvuku u
konflikt.Kontam sta se snajka shrilankanka protivi
zaprashivanju i pelcanju,cajzlapi kucni
ljubimci.Okupani,zapraseni,sa cistim posteljinama na visecim
krevetima,slijedi zasluzena kolektivna vecera u
menzi.Nijemci imaju unikatnu kulturu da ispostuju razlicite
tradicije ishrane pa od zatvora,azilantskog logora ili
luksuznog hotela ljubazno pitaju dali ste za
vegetarijanski,islamski ili "haram" obrok.Ta prva vecera je
bila obilna i dobra jer svi smo glasali za kokoshi,a par
vegetarijanaca su u cosku grickali mirkvu i salaticu cudeci
se nama divljacima-mesozderima.Ipak Schwallbach je bio samo
privremeni procesni centar i tu se ostajalo 3 do 1O
dana.Dobijamo friske legitimacije sa fotkom a pred kapijom
nas cekaju autobusi AW-azilantenwagen.Oprostaj na kapiji
pored rampe je bio dirljiv.Odvoze nas u nepoznato,mene lafo
hastra,lol!U logoru sam upoznao grupu Rumuna i 2 Turcina,za
pocetak dovoljno.Trpamo se u isti bus konvoja i uvijek
drzimo zajedno.Neke putnike istresose vec poslije 2okm u
nekakvim shumetinama,odbor za docek vrlo sumnjiv.Citav dan
su nas vozali po nekakvim carshijama,istresali trgovinu
ljudi po usputnim stanicama dok nas nije ostalo nekoliko
shcucurenih na seciji.Stade bus u charshiji Limburg am der
Lahn.Kroz kishom zamagljenu shajbu busa,okom umornog i
pospanog azilanta/izbjeglice ugledah cudesnu cupriju kojom
se spustasmo kroz svjetlo u grad,a na brdu katedralu,remek
djelo sa poledjine novcanice od 1OOO DM.Posto sam bio jedini
putnik tog azil-magic-busa koji govori Njemacki pa josh
Hessishh dijalekt sofer potegnu kocnicu i rece da nas
preuzimaju lokalni organi a on ide soviti i pun mu je rcuku
vozikanja scheisse kannaken.I stvarno doceka nas malo veci
kombi,shoferi u civilu.Sve pomazu oko utovaranja torbi u
prtljaznik,satrase se od ljubeznosti.Povezose nas u
nepoznate divljine planine Taunus.Jednu rumunsku
azilantkinju iskipashe kod prve bandere sa praznom tasnicom
i par kesa robe.Nebrini luche,pomoc uskoro stize.Po shumama
i gorama pa se i kombi zaustavi a sofer ponosno rece:die
letzte statzion.Pred nama se ukaza velika kuca,a koliko
velika,pa otprilike ko stara K.Hadjic i F.Macura.PANSION
NEUHOFF!Tri Rumuna,moja malenkost i dva
Turcina.............nastavak slijedi

Pogresno ste me razumjeli "po sumama i gorama", ja uopste ne
mislim pisati o tuznim stvarima, vec o stvarnim uspomenama
iz nasih zivota u inostranstvu. Te uspomene mogu biti i
tuzne i veoma vesele, zavisi od nasih dozivljaja. A smatram
se prognanikom zato sto zelim UVIJEK naglasiti da sam
otjeran, a ne dobrovoljno preseljen iz rodne Banjaluke.
Izvinjavam se na maloj varijaciji na ovu temu, ali ponekad
se moraju objasniti stvari, da bi se pravilno razumjele.
Evo, vec iduci put cu pisati o uspomeni iz 1993. godine koja
je fantasticna i nema nikakve veze sa ratnim zalopojkama.

Dragi "Musa Bostan", moja malenkost je organizovala kurs
engleskog za nasu raju koja je shvatila koliko je meni u
startu engleski pomogao. U to vrijeme boravka u sumi kraj
Kungsengena nije bilo nikakve sanse poceti ozbiljno uciti
svedski, pa smo iskoristili vrijeme da radimo nesto korisno.
I nekima se to isplatilo: Mehmedalija, Bato, Jahic se tada
prvi put sreo sa engleskim jezikom, a sada se nalazi u USA i
ima top job kao doktor biohemije. Neki sunarodnjaci su
otisli u Australiju, Ibro Gasal je postao veliki strucnjak
za programiranje kompjutera i svi su imali koristi od tog
naseg malog kursa koji smo sami organizovali.
Pozdrav i sve najbolje u zivotu.

hvala Ahmete za ovu temu,vrlo zanimljivo citati,jedva cekam
sljedeci broj gDogovog putovanja,puno pozdrava

2006 godine sam posjetila Svedsku i Norvesku i moju rodbinu
tamo, pa sam bila uplasena, ostajuci povremeno sama, kako cu
se snaci, pitati, kupiti, kad ono, nikakvih problema, svi
govore Engleski!

Samo nastavite!

G-Dog supeer prejako nastavi pliiizzzz!

Hvala Ahmete,interesantna tema i bas sa odusevljenjem
citam.Uspomene su 
uspomene,treba ih pricati i sacuvati.Neke su tuzne,neke 
smijesne....svako dozivi i isprica na svoj nacin.Nama je sad

interesantno a vama,tada,jako tesko ali po pisanju GDoga,to
tesko se sad 
opisuje i da se nasmijemo, a njemu sigurno tad i nije bilo
do 
smijeha.Voljela bih kada bi se ova tema prosirila,materijala
sigurno 
ima, ali i sa razumijevanjem,nekom jos uvijek tesko padaju
price o 
izbjeglickim danima.

Hvala GDog, ti si shvatio sta sam mislio otvarajuci ovu
temu. Molim te nastavi, a nadam se da ce nam se pridruziti
jos mnogi putnici ovog naseg zajednickog bivstvovanja u
zemljama sirom svijeta. 
"Folk dans" udruzenje u mome malom mistu...
Iz Kungsengena stigosmo krajem augusta, a vec u septembru
stupismo u kontakt sa svedjanima koji su bili zainteresovani
za tu veliku grupu izbjeglica iz tamo neke nepoznate Bosne i
Hercegovine. Malo ko od njih je znao nesto o dijelovima
Jugoslavije i na silu oformljenim drzavicama sa te
teritorije. Zanimala ih je i ova egzoticna grupa ljudi sa
Balkana sa svojim naglim izljevima gnjeva i frustracije i u
situacijama kada za to nisu imali potrebe. Svakako da su
odmah primijetili da se radi o narodu sa veoma civilizovanim
kulturnim navikama, a opet, cudili su se da takvi fini ljudi
nisu uspjeli izbjeci najgluplju stvar na svijetu: ratovanje.
I tako ja dodjoh u kontakt sa clanovima orkestra u njihovom
tip kulturno umjetnickom drustvu, a Zumra i jos neki
folkloristi se povezase sa plesacima iz svedskog udruzenja.
Odmah prve veceri zasvirah s njima, a oni se ugodno
iznenadise kako je moguce da se odmah svira njihova folk
muzika. Valcer k`o valcer, begin k`o begin, a melodije lake
za zapamtiti. Vec na trecoj probi se uklopih i naucih skoro
cijeli njihov repertoar narodnih plesova. Ima tu mnogo
razlika, ali nije mi bilo tesko, vec naprotiv, veoma
zanimljivo. A onda poceh uzivati u nekim njihovim folklornim
plesovima, a narocito u onima u kojima je izvjesna Lena
imala solo tacke. Sviras na pozornici, a zentas leprsavu
golubicu Lenu i mislis o najljepsim (da ne kazem ljubavnim)
dozivljajima iz rujne mladosti. E moram priznati da je bilo
ludo i nezaboravno. A onda svirah s njima i na mnogim
priredbama i koncertima, a njihove feste, potpuno razlicite
od nasih, su bile veoma zabavne i zanimljive za izmucenu
prognanicku dusu. Provedoh s njima par godina, a i dan danas
imam nekoliko dobrih prijatelja svedjana iz tog vremena.

ha,ha,haaaaa ko je prvi poceo????,pa Ahmet,a ja bih ko Hamo
da odgovorim za com#xy,Tombolas,Marija i Banjalucanka iz
BL.Draga BLucanko,protokom vremena ruzne uspomene se
pretvaraju u lijepe,pa i shaljive jer cemu kukati za
proslim,zivot pise price a mi smo ucesnici.Bilo je zaista
naporno i cesto ponizavajuce vucati se tudjim svijetom u
nemilosti sa torbama krpica u koje smo smjesteni ne svojom
voljom vec silama prilika,a kazu sila boga ne moli.Odrzavala
me/nas misao da je u domovini uzas rata i sve patnje
progonstva vrijedi izdrzati a dansnjica to
potvrdjuje:11-11-11.
Mnogi ljudi se pronalaze u ovim uspomenama jer su
slicne.Zelio bih nastaviti ovo graficko prikazivanje vremena
izbjeglistva jer neki vole procitati,a neki ne sto ne
mijenja stvar.Kazu ako postoji jedan postoje i dva.Boraveci
1OOO dana u India kao izbjeglica na beskrajnim putovanjima
zalutah u mali hram u drzavi Maharastra da se napijem
vode,predahnem i eventualno uzicam topal obrok.Ugledavshi
bijelca pred kapijom lokalni svestenik/baba me toplo primi i
poce zicati donaciju,gori od Calvin Klein,konta da sam
zalutao lovaran turist.Ispricam mu da sam izbjeglica,zbog
frke sa rijamu iskocio iz voza gdje je ostao prtljag,kuja
Stara i Njemacki jaran,pa se pokushavam probiti do drzave
Goa u spas a nemam novaca.On zovnu nizeg svestenika i naredi
da mi donese tanjur hrane.Zatim sa uckura skide kljuc i
otkljuca kutiju sa donacijama i izvuce shaku sice.Nabroja
oko 1OO rupija i dade mi ih,rece da mirno prespavam do prvog
jutarnjeg busa za Goa.Te veceri poslije toplog obroka i
dimljenih specijaliteta mi rece da su svi ljudi izbjeglice
na ovom svijetu samo se posmatranja i pristupi
razlikuju.Radha Nagar,district
Kholapur,Maharastra,India.............nastavak u Shvabiji
slijedi kad se poklopi vrijeme,taze pivusha Alzheimer Bush i
cackalica djoja u zubalu Radimlja kvalitete,ouch...
g

Evo jedne zgode:
Kad su Schwabe pocele da protjeruju i dijele 'Abschiebunge'
zamolio sam shefa da mi da otkaz i prijavio sam se na 
'Arbeitsamt'. Istovremeno sam podnio zahtjev za iselenje 
u Ameriku, jer samo tako se mogao odloziti izgon. Sedmicno 
sam dobivao od 'Arbeitsamt-a' tri koverte sa adresama firmi

u koje treba da se javim radi zaposlenja, a nije mi se 
radilo, htio sam bar tu zadnju godinu da uzivam. Ukoliko 
odbijete ponudjeni posao mogu da vam smanje primanja, pa 
i da ih ukinu.Pozalim se jednom nasem covjeku Tuzlaku 
Fadilu Pasicu koji je bio vec dvije god. na 'Arbeitsamt-u' 
kako mi Herr Fraelich stalno salje upute za novi posao.

Kaze Fadil: "Profesore, izvini ali moram te nasavjetovati,
slusaj, kad te Frailich pozove, popij dvije brlje
a trecom se ispolijevaj po odjeci, ako nemas smrdljive
brlje, 
svrati do mene."
Dalje mi je bilo sve jasno.
Kad sam usao u kancelariju kod Fraelich-a odmah sam 
primjetio da mu se gadim.
"Ti pijes", kaze.
-Ficken Mann, der nicht trinkt! kazem ja njemu.
Vise nikada nisam dobio ni jedan poziv za posao i nikada 
necu zaboraviti domisljatost jednog Tuzlaka.

.........sabah zorom zakukurikase pijetlovi u
vegetarijanskim krajevima i baba me probudi kucanjem na
vrata proste sobice hrama gdje sam zanocio.Zamirisa chaj i
pozva me na dorucak.U Indiji dorucak je obicno caj i
chapaty/flat bread ili vrsta palacinke solo.Kazem ja babi
izvini za upad ali stvarno sam bio u frkama.Nego daj mi
adresu i cim se dokopam Goa saljem ti posudjenu lovu plus
piksa za pomoc.On se nasmija i mudro odgovori da ne srljam
pred rudu jer sve ce doci na svoje mjesto kad se stvari
poklope.Na rastanku mi dade hrpu kikirikija zamotanog u
stare novine da grickam usput.I dodje raskliman bus kakvi su
svi u India.Poslije 5 sati truckanja kroz egzotiku stigoh
kuci u Goa oko podneva.Cijelim putom me mucila misao sta je
sa kujom Starom.Pronasao sam je ispred kucice u debeloj
hladovini mango drveta kako sovi u 16 i u snovima se svadja
sa prikazama.I jaran Kevin se obradova da me vidi zivog.Kad
je Staroj u snove dopro moj glas i miris delabrabonjare
skoci uvis probudjena i poce plesati,skomutati,lajati a vrti
rep ko na baterije od radosti.Prodje gotovo godina dana od
nemilog izbjeglickog dogadjaja,ja se plaho
potkopitio,pljuste Rupije na sve strane i ponovo zima i
plaze Goa.Svakakve raje!Jedan jaran iz Engleske,stalni
posjetioc uglavnom boravi 6 mjeseci na Goa,nakupuje raznih
zezalica,posalje u England paketima i kontejnerima a onda na
proljece nazaj da to rasproda po
buvljacima,vasharima,rainbow festivalima pa nazaj zima u
India.Ima stalnu gajbu i auto a doma kasira socijalu,lafo
lajladi pati od depresije,hajde,de.Grad Kholapur je poznat
po unikatnim sandalama od koze sa mnogo ukrasa i
karafeka.Pozove me jednom da odemo tamo da nakupuje tih
sandala par stotina komada i obrne ih u Engleskoj.Vozi on
ohrndani Maruti,mjuza deka,motala naravno i u prolazu za
Maharastra ugledah tablu Radha Nagar.Kazem ja jari da
zaustavi jer zelim posjetiti jedan mali hram.Pokucam na
vrata i pojavi se isti baba sa osmjehom od uha do uha-Tereza
Kesovija.Odmah me prepoznao i znao sta se deshava.Ja mu
namignem i pravac do one kutije na zidu za donacije te
uturim guzvu galbine kroz prorez.Onda slijedi obavezni chaj
i cillum/glinena lula za shenjepu.Hinduizam je super,duvanje
shita i vutre vjerska obaveza,lol!Kad smo se pricestili uz
tantre i mantre,veli on meni:"Covjeku u nevolji treba pomoci
jer on to nikada zaboraviti nece.Sve sto se pravilno
donira,cudnim nitima se stostruko vraca ali smisao nije u
materijalnoj kolicini vec trenutku potrebe."Poslije ovih
naravoucenija odfuramo u Kholapur da se cjankamo sa
trgovcima oko cijene sandala!
g

Radeci kao kapo u Pflanzen Center-u kod Wolfgang-a 
Webera u Flacht-Weisach-u uz sebe sam imao desetak 
zaposlenih medju kojima je bio Karl-Heinz. Posto sam 
dizajnirao dvoriste Kindergartena trebalo je da se 
zasade predvidjene biljke. 
Kazem Karl-Henz-u:
-Ovdje treba da zasadimo tri ruze!(markiram tri kruga)

Dok sam izdavao zaduzenja Nadji, Tanji, Kaju, 
Georgu ... zaboravio sam na Karl-Heinz-a. Svi su znali 
da je on vrijedan i posten radnik, ali malo 'opicen' 
u nekim stvarima.
Nakon dva sata kad sam dosao na mjesto gdje sam ga 
ostavio,on se nije vidio bio je potpuno u zemlji, 
iskopao je rupu oko dva metra duboku.
Kad sam mu rekao da je nenormalno da se kopa tako 
duboko za ruze, on kaze:
-Ja sam placen po satu, nisi rekao koliko duboko da 
kopam, sad cu ponovo biti placen da zatrpavam.

Sa Karl-Heinz-om je bilo zanimljivo raditi, ali stalno
se moralo motriti da nesto ne uzijani, a bilo je toga. 

Za Musu Bostana
Also, Musa ,ti ko biva, se ufuró da si dole u BL,
pa hoces nama da prodas neke price koje ni na pijaci
ne bi prosle.Mi pametni Bosanci (haso&huso) zgrazavamo
se nad glupim schwabama, ko ono u filmovima H.Krvavca 
kad Walter prangija po Schwabama sa Begove Dzamije,
a cijelo kino Vrbas urla od srece i cudi se kako je 
schwabski narod porobio cijelu Europu, a glupi ko
cuskija.
Ona prica o smrdljivoj rakiji, nemam komentara,
i onda se cudimo sto nas smatraju - Untermenschen.
Kako kaze jedna nasa - Cega se pametan stidi,
tim se budala ponosi...

Teme i dileme na mjestu.Jer od rodjenja, pa do smrti je
borba
za corbu (zivot).Nostalgija je kod svakoga (nekom prije ,a
nekom
kasnije). Mi ovo sto biljezimo i citamo se tjesimo i
ublazujemo
bol koji je u nama.Volim da slusam radio BIG2 iako su
veliki
radikali,ali i oni su se vremenski poceli da tope.Doktor mi
je preporucio naocale;ne nosim ih da nevidim ono sto "VIDIM"
i za kraj
jedan vic;Vodili Mujo i Fata ljubav.Nakon 10 minuta Fata se
ukoci,te Mujo ce njoj;bolan Fato sta ti bi?Eeee Mujo ti
vodis ljubav ko hendi.
Kad Mujo njoj;Da mozda ne vibriram puno? Fata njemu
odgovori;nije to
kad si ga ubacio poslije se izgubila svaka veza(nez).

"Grafiti"
Sve dok nemas svoje ime niko si i nista. Ne zelim ni da 
te vidim. Imas moj e-mail, ne kvari ljudima temu.

Necemo kvariti temu i nema prepucavanja!

Ljudi pissu svoja sjecanja i kako su sta dozivjeli u datom
trenutku. 
Neki djelic osjecanja, losseg ili boljeg, je znao da
prevagne i to je to. 

Kao 'svi smo bili andjeli'...svi posteni od A do Z, od
zareza do tacke i usklicnika?   

???---oko upitnika se preispitujte, po noci, kad ne mozete
spavati.

Nema pravdanja, to je (H)istorija, ne mozze se popraviti,
mozemo se nasmijati domisljatosti ili cak primijeniti na
sebe u sadasnjosti.

Lako je ccitati, nista lakse, ali dozivljavati neizvjesnost,
svoju rodjenu misao koja varaka, tudju misao i
pogled...sudaranje pogleda u nekoj nevidljivoj tacki u istoj
sobi, vaganje 'ostaviti sve i ici', ili prodati,
rizikovati...Pisite dalje!

Upekla julska zega, Karl-Heinz prekrio glavu bijelim 
stolnjakom i radi.
Nakon desetak dana zove me shef Weber i pita:
-Imamo li  medju zaposlenima nekog Arapa?
Kazem da nemamo, i pomenem mu Karl-Heinz-a i bijeli 
stolnjak oko glave.
Wolfgang tad kaze:
-Reci Karl-Heinz-u da skine stolnjak ili da ne dolazi 
na posao, jer su imali tri telefonska poziva buducih 
musterija koje ne zele Arapa u svome dvoristu.
Ko mi god kaze da Schwabe nisu nacisti (hitlerovci),
laze, jer sam to vidio. Karl-Heinz nikome nije smetao,
ali bez stolnjaka na glavi. Znali su da ih nebi poslusao
(po cijenu otkaza), zato su djelovali preko mene.
Karl-Heinz je tada imao 26 godina i uvazavao je moje 
misljenje. Njegovi roditelji, Rudi i Christl, cesto su
djelovali preko mene i donosili skupocjene poklone.
O Karl-Heinzu imam hiljadu dogodovstina.

...........i zaustavi se kombi sa zadnjim putnicima na
zadnjoj stanici,Pension Neuhoff,selo Lahr negdje u planinama
Taunus.Suvozac se predstavi kao sluzbenik socijalnog ureda
opstine koji treba da nas smjesti,objasni duznosti i
obaveze.Pratimo ga u koloni sa smijesnim kesama i torbama
koje odvalishe ruke do velikih ulaznih vrata.On pozvoni i
izvadi fasciklo ispod pazuha.Vrata otvori mamurno-pijan
stariji cova u bade-mantilu.Rashcupan je i podbuho.Iza njega
se pojavi treba ne starija od 19 god.te ga odgurnu i
zagalami u dugacak hodnik:"Muttie die sind
gekommen"!Superhik se gegajuci izgubi u tami dugackog
hodnika,kashljuci i mumlajuci nesuvisle psovke.Pojavi se
Frau Neuhoff,prezrivo nas pogleda ko Huso krmece govno i
ljubazno se poselami sa socijalnim radnikom.Zna da joj
donosi par milja maraka stanarine i belaj-balkan-azilante u
kucu.Povedoshe nas u zajednicku prostoriju na predavanje.To
je ogroman i super uredjen visenamjenski podrum.Moderna
kuhinja,2 frizidera,posudje,dugacak sto za rucavanje.Dnevni
boravak sa TV,trosjedima,mnogo knjiga pa i nashih,ping pong
sto,pa veseraj sa masinama za pranje i susenje vesha.Poslije
izlozbe jedan Rumun rece na tek naucenom njemackom:"azil
gutt",a mi ga ucutkashmo.Na sastanku nam socijalni radnik
rece da ujutro sa papirima odemo do seoske banke i otvorimo
racune te unovcimo cekove socijale koje ce nam dati za
pocetak."Azil zehr gutt"-pomislih,lol!Kuca ima
prizemlje,sprat i potkrovlje na cetiri vode.U prizemlju zive
vlasnici tj. familija Neuhoff,prvi sprat vece sobe za parove
ili taldjije a u potkrovlju solo celije.Izabrah
potkrovlje,solo sobu sa 2 pendjera ili minderluka sa kojih
puca pogled na selo.Sto kuca u planini,2 prodavnice,2
kafane,jedna benzinska,mala posta i banka,nema SUP-a,svak
svakog poznaje.Poslije gnjavaze i torture oko kucnog
reda,napomene da azilanti nemogu napustati opstinu bez
dozvole kretanja,hm,ostavise nas da se raspakujemo i
smjestimo pocinjuci novi zivot.Sredina proljeca 1991,negdje
u planinama Taunus....nastavak slijedi akobogda............
g

Zadovoljan sam razvojem dogadjaja u ovoj temi, samo jedan
komentar je malo odudarao u pomalo podcjenjivackom tonu.
Nemoj Grafiti, ako boga znas. Dobro bi bilo da i ti malo
evociras svoje uspomene i obogatis temu na radost svih
ucesnika. Naravno, ako zelis i ako imas volje.
Zute dunje...
Jednod proljetnog dana 1994. godine sjedimo Bato i ja na
klupi u nasem lijepom naselju "Flygfeltet" (bivsi aerodrom),
pricamo o svemu i svacemu, a onda Bato upita dali bi ja imao
nesto protiv da on odsvira jednu pjesmu za mene. Iznenadi me
Batina prefinjena pristojnost i odgovorih mu da bi mi to
bilo veoma drago. On uze gitaru i otpjeva legendarne dunje
tako dobro i produhovljeno da mi je dah zastao od neke
miline koju nikada u tim nesretnim devedesetim ne osjetih u
dubini duse. Muziciranje nije zaostajalo za nadahnutim
pjevanjem. Tog trenutka se rodi ideja da Bato i ja pocnemo
ozbiljno svirati i tog dana formirasmo orkestar "Bosniska
venner" (Bosanski prijatelji). Svirali smo zajedno veoma
dugo i dozivjeli mnogo nezaboravnih trenutaka po raznim
selima i gradovima srednje Svedske od kojih su u najdubljoj
uspomeni ostale svirke u Stockholmu, Uppsali, Erebru,
Vesterosu, Norrtelju, a koncert u jednoj divnoj crkvi u
Tierpu nikada necemo zaboraviti. Kada je trio "Bosniska
venner" prestao egzistirati, Bato i ja smo nastavili nase
prijateljstvo do danasnjih dana. Poslije smo osnovali
orkestar "Balkan X" o kojem cu pisati nekom drugom prilikom,
a kada zavrsim sa muzickim uspomenama, jos uvijek ce mi
ostati rukometaske i politicke uspomene o kojima cu rado
pisati, ako citateljstvo bude zainteresovano. Pozdrav
planeti...

Ovdje je sve moguce. 
Samo ovdje moze kadija da te tuzi, da te brani 
i da ti sudi.

Balkan X
Te 2003. godine sam imao privremeno zaposlenje u mjesnoj
gimnaziji, a istovremeno sam sebi nasao ekstra posao u
Svedskoj crkvi koja je prilicno jaka u ovoj zemlji. Radio
sam sa mladima u Edsbro församling(crkvena opstina) i
organizovao aktivnosti za mlade sa tog podrucja. Sef mi je
bila jedna divna zgodna plavusa koja je radila kao svestenik
na tom podrucju. Tako smo pred Bozic imali prekrasnu
proslavu u jednoj planinskoj kuci u sred sume, a kao finale
je palo kupanje u ogromnoj drvenoj kadi koja se nalazila
pored te planinske kuce. Snijeg do koljena, minus 15
(najmanje), zapusena i u magli nevidljiva kada, a mi u
kupacim gacama istrcasmo van i zaburismo se u vrucu vodu, a
ako malo izviris, u roku od nekoliko sekundi ti se zaledi
kosa i ledenice se uhvate ispod nosa. Onda trcanje nazad u
saunu. E tu, na tom ludom i nezaboravnom mjestu upoznah
Tomasa kantora (crkvenog muzicara) i poslije nekoliko
pjesama koje je on otpjevao shvatih o kakvom izvanrednom
pjevacu se radi. On mi onako usput nabaci da bi volio da
upozna muziku sa Balkana i da je trenutno slobodan, pa ako
hocu, on bi rado cuo, a i uvjezbao nekoliko balkanskih
pjesama. Dogovorismo se da se nadjemo i zajedno odsviramo
nesto sa Balkana. Kada sam cuo kako covjek svira klavir i
sintisajzer shvatih odmah da bi mi zajedno mogli nesto
napraviti. I tako formirasmo orkestar "Balkan X". Odmah nam
se pridruzise Bato i Samir Imamovic i uvjezbasmo repertoar
kojeg se nebi zastidio nijedan nas orkestar. Svirali smo
nase pjesme, svedske pjesme, engleske hitove i neke klasicne
stvari koje je Tomas izvanredno obradio i aranzirao. Svirali
smo tih nekoliko godina koncerte u svim okolnim crkvama, u
Stockholmu, na vecim drzavnim proslavama, a u posebnoj
uspomeni je ostao koncert na sceni u nekakvom kamenolomu,
negdje u brdima Svedske. Idila sa Tomasom je trajala sve dok
on nije bio zasicen nasom muzikom i kad je poceo da
izbjegava probe i dogovore. Mi smo jos u pocetku zajednicki
kupili dobar (i ne bas jeftin) razglas, a na kraju se desilo
nesto u sto nismo mogli vjerovati. Tomas je hinjski zadrzao
nas razglas i potpuno prestao da nas kontaktira. Mi dugo
nismo vjerovali da takvih tezgaroskih prevara ima i u ovoj
"kulturnoj" zemlji. Tomas nas uvjeri da ima, zadrza rasglas
bez teksta, a mi ga nemogosmo optuziti jer je "na vrijeme"
skupio sve racune i dokaze da smo i mi suvlasnici razglasa.
Kako tada, tako i sada: ponekad sretnemo Tomasa, a on se
pretvara kao da se nista nije dogodilo. Ipak je u jednoj
prilici pitao moju Mirzu, dali bi mogao dobiti posao u
Folkets hus-u gdje ona radi, a ona ga je samo zabezeknuto
pogledala i pomislila: ljudska bezobrastina ni ovdje u
Svedskoj nema granica. Steta, zbog obicne kokosarske
gramzivosti, ne uradismo mnogo vise sa nasim solidnim
sastavom. Ali "Balkan X" ubrajam u jos jednu od mojih
lijepih i nezaboravnih uspomena.

Ahmete starac prije nego ufatim malo lufta za nastavka
prognanickih putesestvija da nabrzaka ispricam jednu epizodu
iz selendri planine Taunus.Zacugo se ja sa lokalnom rajom u
jednoj od dve kafane u selu a oni opucali vicove pa se i ja
pridruzih sa BL folklorom na hinjaka.
Pitam ja jednog starijeg Shvabulju,glavusha ko portret sa
konzerve govedjeg gulasha Gavrilovic,dali vishe voli malu
cavijapi ili veliku shirokacha.A on ko iz topa
odgovori:Kleine.Ja mu odgovorim da vishe volim veliku.Ceska
se on po tintari pa upita Warrum/zasto?
GDog:kad je ushcinem po sredini shtipaljkom imam dve male!
Ruffen sie Polizei;dreknu Shvabo na konobara.

Rukometni klub "Ceres"...
Vec u jesen 1993. sam poceo ici na treninge lokalnog
rukometnog kluba u gradskoj sportskoj dvorani. Vremena na
pretek, jer se nista nije radilo, a cekali smo da nas
ukljuce na SFI (kurs svedskog jezika). Sjedim ja na
tribinama, gledam trening, a u misli mi se vratise veceri
kada me je dr. Vehabovic vodio na treninge naseg Borca i
sredio mi da budem fizioterapeut u najpoznatijem rukometnom
klubu, ne samo u Banjaluci i Jugoslaviji. Vehab je sve
sredio, samo je "zaboravio" jednu sitnicu: smatrao je da cu
ja to prihvatiti bez ikakve nadoknade, pa o eventualnoj gazi
za taj posao nije ni razmisljao. Meni je bila velika cast da
budem maser u Borcu, ali sam ipak smatrao da za taj, ne bas
laki, posao ipak treba da se dobije neka nadoknada. U
medjuvremenu sam i svirao, pa kada sam sve izracunao, odbio
sam tu primamljivu ponudu, zbog nedostatka vremena, a i
sviranje me je privlacilo u svoje zivotne tokove. Tako se
zavrsi ta epizoda sa nasim Borcem, ali mi se evo u dalekoj
svedskoj pruzi sansa da se aktiviram u lokalnom rukometnom
klubu. Vec prvih veceri me je primijetio predsjednik kluba i
vidjevsi da sam jako zainteresovan za rukomet, upitao dali
bi se zelio pridruziti njihovim treninzima. To mi se jako
svidjelo i vec na sljedecem treningu sam ucestvovao na
zagrijavanju igraca i igrao nogomet s njima u prvom dijelu
"nerukometnog" treninga. Jos kada su vidjeli da se prilicno
razumijem u rad sa igracima, pa jos kada su culi da sam
fizioterapeut, ponudili su mi mjesto u vodstvu kluba i
mjesto na klupi na njihovim utakmicama. Putovao sam s njima
na meceve, pomagao, trenirao, proslavljao pobjede, tugovao
poslije poraza. I bi mi lijepo, a sve sto je lijepo, kratko
traje. Ova ljepota je potrajala 4-5 godina, a onda me je
borba za zivot u novoj "domovini" odvela u drugom smjeru:
posao, politika, zivot... Sto kaze Zabranjeno pusenje":
"Kuca, pos`o, birtija". Ali u mom slucaju je bilo bez
birtije. I plaho fino me krenu novi zivot, iako nije bilo
uvijek lako, ali je bilo interesantno i zabavno.

Politicke zavrzlame...
Jos od vremena kada mi je prof. Kerenovic na Pedagoskoj
akademiji dao knjizicu Saveza komunista postao sam iskreni
zagovornik demokracije, koje nije bilo u jednopartijskom
sistemu, ali je bilo nas koji smo od pocetka zagovarali
demokratski nacin razmisljanja. Sansa da se ukljucim u
demokratske tokove zivota u najdemokratskijoj drzavi mi se
ukazala jos u prvim godinama bivstvovanja u Svedskoj. Ni sam
ne znam kako, ali me primise u Socijaldemokratsku partiju i
pruzise mi sansu da ideje zatomljene u jednopartijskom
sistemu proucim i primjenjujem evo u dalekoj Svedskoj.
Predlozise me u Odbor za kulturu i sport u kojem sam evo
ostao do dana danasnjeg. Ali kada me stavise na spisak
kandidata za Gradski odbor, desi se nesto uzasno, u
nacionalisticko-balkanskom stilu. Glavnu kancelariju
Socijaldemokrata nazva neka izbezumljena i zajapurena
nacionalistkinja, nase gore list, i napade sekretaricu sto
eto predlozise mene, muslimanskog teroristu u gradski odbor.
Ljudi se zacudise i zabezeknuse, znajuci moje
internacionalisticke i humanisticke stavove, ostadose bez
teksta. Stvar se zavrsi tako da sam ja morao na specijalno
sazvanoj konferenciji Gradskog odbora objasniti ljudima da
se radi o jednoj isfrustriranoj nacionalistkinji ciji zivot
se zasniva na mrznji i koja ne bira sredstva da zagorca
zivot svima onima koji su se otvoreno suprotstavljali srpkom
nacionalizmu devedesetih godina u Banjaluci. Ljudi
povjerovase mojim uvjeravanjima da ja nikada nisam bio
terorista i da sam u cijelom mom zivotu zagovarao humanizam,
a i pacifizam. Povjerovase mi, ali to su bili veoma teski
dani u mojoj porodici i u mome zivotu. Izabrase me u Gradski
odbor u kome se nalazim i dan danas. Upoznah mnogo
razlicitih ljudi, a sa nekoliko njih namjeravam
prijateljevati dok zivim.
Dani teku, a uspomene zive vjecno u nama...

Ahmete, zar je Pedagoska akademija imala grupu za engleski
jezik? Nazalost, prof. Kerenovic vec godinu dana nije ziv, 
umro je u Bihacu, a sahranjen u rodnom B Petrovcu.
Jesi li bio clan Savjeta 'Kasim Hadzic' skole?

Ne volim se uopste sjecati prognanickih dana, ali dvije
”tuzne i ruzne” uspomene uvijek 
iskoce i provladavaju u sjecanju na svaki spomen rijeci
”izbjeglica”.
U decembru ’92 ja, muz i 15. mjeseci stara kcerka stigosmo u
drzavu dansku. Nakon 
visesatnog ispitivanja policije zasto i kako smo se  rodili
pa odkud i kako  dodjosmo u 
dansku- postadosmo i zvanicno izbjeglice. 
Nas troje dobismo broj 55-972 i narednih 6 mjeseci taj broj
je bio nase ime i prezime. 
Goran, Aida i Olja vise nisu postojali-bili smo broj 55-972.
Taj osjecaj "nepodnosljive 
tezine postojanja" i apsolutnog gubljenja identiteta jos
uvijek zivi u nama. 
Nkon 6 mjeseci novi izbjeglicki centar gdje provedosmo
naredne 2,5 godine i gdje ponovo 
dobismo vlastito ime i prezime, naravno uz broj 55-972.
Godinu dana nakon odlaska iz Bl. telefonska obavijest –
”umrla ti je mama”. Taj dan kad joj 
je bila sahrana u Bl otisli smo do crkve sela u kojem smo
bili smjesteni, jer gdje da ides, 
gdje da nadjes utjehu koje nema? Nigdje zive duse, sve
prazno,nigdje prijatelja ni familije 
koji su i nas i nju poznavali. Nigdje nikog osim grobova
ljudi sa stranim imenima i 
prezimenima i tri clana porodice 55-972.

Na VPS(PA) u Bluci bila je studijska grupa Engleski jezik,a
njen osnivac 
je bio moj komsija ,gospodin par excellence,veliki covjek i
perfektni 
poznavalac narocito fonetike engleskoga jezika--prof.Ivica
Pletikosa.I 
on--kao i mnogi dugi Hrvati,Bosnjaci,napredni Srbi i
dr.ne-Srbi--dobio 
je otkaz .Otisao je u Zagreb.

Draga Radmila, Pedagoska akademija je imala grupu za
engleski jezik, sa Prof. Ivanom Pletikosom, sefom katedre
engleskog jezika. Odgovor na drugo pitanje: da, vi ste bili
moja cijenjena kolegica i mislim da smo nas dvoje korektno
suradjivali.
Pozdrav iz Svedske

Draga Aida, vasa tuzna uspomena me rastuzila, ali nadam se
da ste poslije dozivjeli i finih trenutaka, iako je u
Danskoj bilo teze nego u Svedskoj.
Dragi Maime, onda smo mi bliske komsije, ako ste vi
stanovali u blizini zgrade u kojoj je stanovao cijenjeni
prof. Pletikosa.
Idemo dalje, imam jednu ne bas tako veselu uspomenu s
pocetka radne karijere u Svedskoj.
"ROS"-dom za stare i iznemogle...
Jos nisam ni zavrsio sve kurseve, a vec sam na sve nacine
pokusavao da se ufuram na bilo kakav posao. I Svedjani me
obradovase jednim privremenim zaposlenjem, na radnom mjestu
za koje nisu bile potrebne nikakve kvalifikacije, u jednom
velikom starackom domu. Poslije sam skuzio da ima izvjesnih
radnih zadataka koje Svedjani nerado rade i bas jednim
takvim radnim mjestom me usrecise, negdje sredinom
devedesetih godina. Posao se sastojao od pripremanja starih
osoba za novi dan (higijena, spremanje kreveta, hranjenje
itd.). Nikada necu zaboraviti jedan dan kada sam bio zaduzen
za cetiri pacijenta, a jednu staricu sam morao tusirati i
kupati. Ona jadna ima demens, a nepokretna, u kolicima.
Uvezem ja nju u kupaonu, obucem plasticnu kabanicu, navucem
velike gumene cizme, a onda na tenane skidaj staricu koja ni
na koji nacin ni ne pokusava, niti moze da mi pomogne. Znoj
lije u onoj kabanici, a starica gola na onom plasticnom
lezaju, samo lezi i bespomocno gleda sta ja radim.
Zabusavanja nije moglo biti, jer je jak zadah sezao do srzi
i pokazivao da ona vec odavno nije oprana. Uradio sam to i
jos puno toga tog radnog dana. Jedan stari ogromni gospodin
me je proklinjao sto sam ga ucepio tamo dole medju nogama,
zatezuci posteljinu i pidzamu, a jedna stara gospodja me
zamolila da joj pomognem u klozetu, jer je imala
"ferstoppning" (zastoj), pa je imala teskoce sa tvrdom
stolicom. Kuci stigoh smrdljiv, sto od svog znoja, sto od
zadaha starih ljudi. Eto, opisah samo jedan radni dan na tom
mom prvom radnom mjestu u Svedskoj, a sve to je potrajalo
sedam mjeseci. A bio sam sretan da sam bio jedan od prve
trojice Bosnjana koji je dobio posao. Znaci, nije bio samo
med i mlijeko, ali poslije je sve bilo lakse, sto se covjek
vise priblizavao poslovima za koje je imao kvalifikacije.
Iduci put: "Relax"-vlastiti privatluk...

Relax...
Radeci u onom starackom domu istovremeno sam isao na vise
kurseva i kada sam polozio svedski za zdravstvene radnike,
socijalnu medicinu i svedsko zakonodavstvo otvorio sam salon
masaze sa fizioterapijom.
Jednog suncanog dana 1997. godine imao sam otvorenje firme.
Bilo je puno zvanica u one tri male prostorije koje sam
uredio uz veliku pomoc moga velikog prijatelja Lassea.
Nabavio sam dva stola za masazu, stari kompjuter, radni sto
i puno zastitne opreme za sportske povrede koju sam
namjeravao prodavati. Uz moj lokal, pod istim krovom, imao
sam na raspolaganju predivnu malu salu karate kluba, sa
ogromnim ogledalom preko cijelog zida na jednoj strani. Bila
je kao izmisljena za kineziterapiju (vjezbe). Mirza nakuhala
raznih kolacica i zerzevata, kafe i soka je svakako moralo
biti cijelo vrijeme. Onda ja odrzim mali prigodni govor,
uzmem gitaru i otpjevam "Vandrare", sto u prevodu znaci
lutalica. Svedska pjesma koja je potpuno odgovarala jednom
lutalici koji je evo na drugom kraju zemaljske kugle startao
svoj privatluk. Svedjani se raspistoljili i svi redom
obecali da ce redovno dolaziti kod mene. Obecali, pa
zaboravili. Taj dio moje karijere privatluka je potrajao
osam mjeseci, a onda sam nasao posao u drzavnoj firmi gdje
sam duplo vise zaradjivao, a isto toliko manje radio. Bilo
je divno to vrijeme totalne samostalnosti ali, na zalost,
nije se moglo dovoljno zaraditi za zivot. Na drzavnom poslu
nisam imao nikakvih glavobolja sa knjigovodstvom, kirijom i
jos mnogo drugih izdataka koje sam imao u privatnoj firmi.
Ipak mi je ostala draga uspomena i dobro iskustvo koje mi je
pomoglo u nastavku zivota na "trulom" zapadu.

Bajbukana...
Onda provedoh cetiri godine sa najpoznatijim imenima
svedskog i svjetskog kriminalnog etablishmenta. U jednom od
napoznatijih zatvora Svedske, na odjelu za najtvrdokornije
kriminalce i psihopate raznih vrsta dozivjeh toliko
zanimljivih epizoda i svinjarija da bi cijelu knjigu mogao
napisati. Samo kolegijalnost i drugarstvo sa sapatnicima
kolegama mi je ponekad pomoglo da ne zviznem glavom u zid.
Ali moram priznati da su mi te cetiri godine najvrednije
zivotno iskustvo. Sprijateljio sam se sa vise najpoznatijih
zvijezda evropskog podzemlja, a u druzenju s njima mi je
najvise pomogao moj korektan odnos i volja da im
koliko-toliko olaksam zatvorske dane, u okvirima
dozvoljenog. Oni najvise mrze poruke kao: "Mozda cu ti moci
pomoci", ili "Vjerovatno cemo rijesiti tvoj problem". Ali
direktni odgovori, pa bili oni i negativni, su uvijek imali
bolji efekat od neodlucnosti i nepotrebnog podilazenja.
Jedno konkretno NE je bilo bolje od VIDJET CEMO, MOZDA itd.
A ako se je nesto obecalo, to se NIJE SMJELO zaboraviti, jer
bi izazvalo uzasnu reakciju. Na ovom neobicnom poslu sam
upoznao sve vrste ljudskih bica: od najvecih nula, do casnih
i postenih ljudi koji su stigli u zatvor greskom sudskih
odluka, ili podvalom bivsih nazovi prijatelja i kompanjona.
Jednom nezahvalniku sam jednom prilikom spasio zivot, jer bi
iskrvario prije nego bi stigla kola hitne pomoci. I kada sam
ga posjetio u bolnici, nije mi rekao ni onu kratku ljudsku
rijec "hvala". A bio je istocna verzija "nase gore list".
Iskustvo sa tog radnog mjesta se nicim u zivotu nemoze
nadoknaditi, tako da i dan danas, devet godina poslije
napustanja Kriminalvordena, ponekad odradim pokoji pas kao
extra posao i zaradim malo extra novca za popunjavanje
kucnog budzeta.
Znaci i ja se mogu pohvaliti da sam "odsjedio" cetiri godine
iza resetaka, dobrovoljno, ali sam svako vece isao kuci i za
to sjedenje sam svaki mjesec dobijao pristojnu platu i
uplacivao penzijski staz. I mogu reci da je to bio pristojan
posao kojeg se nikada nebih postidio, niti pokajao. A to
bogato iskustvo mi je otvorilo oci i pomoglo u nastavku
prognanickog zivota.

 Pa,ovako,da malo dodam sta temi,da s pridruzim,i prisjetim
tih dana.
Odoh iz Banjaluke,avionom za Beograd,gdje ostadoh samo dva
dana,ne 
vjerujuc sta mediji govore,tamo,to je kao bilo.u Bosni i
Hercegovini 
mirno,a bio je maj 92ge.pa sam,nekako otisla:
Preko Madjarske,za LJubljanu,skrasila se 5 mjececi u Puli,iz

Pule,otisla za Italiju,gdje sam bila oko 8 mjececi.
kak se onaj pop zaljubio u men,sve mi dao hangar tamo od 
Veracija,Dajni Djarmini,a ja sve popakujem,u pakete,posaljem
u 
humanitarnu,iz Italije krenem za Dansku,dio familije otisao

tamo,nemozes u Italiju,crkva dala lovu,al drzava ne da
papire za 
moje,pa ja za mojima u skandinaviju,kakav,vrat me es
austijske 
granice,ne valja viza,aopet u Italiju,opet crkva pare,ja za

Sloveniju,izbace me,na carini.
Gospodjo:
Sta ti me gospodjo,kad su se gospodje izbacivale iz voza,ja
cu njemu
Prosim......
Nemate tranzit koz Sloveniju
nemam tranzit,sta ce mi tranizt,idem u Zagreb do
ambasade.....a,sta ak 
pozelite u Sloveniju,nosio te djavo,bilasm aj slovrnacka
izbjeglica,na 
teritoriji Hrvatske,neg sledeci voz kad dodje,da me ukrcas u
njega,jer 
ak me vratis u Italiju,imam ja tam momka mafijasa,pa sti
vijed,kad te 
ja potrazim
Smjesti on mene na voz,i sve kofere,postavi gore,pozeli
sretan put
Tam po Zagreb ganjaj papire,izganjam nesto,al kaze
policija,morate u 
Gasince,vi ste nase izbjeglice,duzni smo
Mi u gasince,tri dana ja.i nabavim izlaznicu
Stoji tenk nasred ulice,ona ravnica..ebo majku nigdje
drveta,da se 
povuces,ja opet mlada zgodna,aj sudbino,sreca,pa me tenkista
ni ne 
pogleda,prosunjam se ja.odem do stanice kupim karte bus za
Zagred,za 
mene,i sestru,i djevojcicu i majku
Tam u gasincima,cekam da svi zaspu,ja nism htjela duzit
jorgan,pa 
legnem na one zice od kreveta,nema madraca,pokrijem se
teksas 
jaknom,hvala joj
Stanem ispred Ciboninog,da se ukrcam,krecemo u dva....et
policije,neka  
ciganka,se tuce s muzem,jos nam to treba,nekako mi
krenemo........
preko poljske,u poljskoj,pobeze trajekt,isped nosa,hajd
cekaj,sad 24 
sata drugi za Dansku.spavamo u hali,nas 8eto
Onaj Susic iz Skendera pjan ko majka,,,,,,,Pero,isto,a mi
zene na 
oprezu.kazem onoj njegovoj,ovi ce ga poljaci kostat ostaces
ti sama s 
djecom,drz covjek..ebo te dan.nema nist od nje.ja odem kazem
njemu 
sikter,moj bruder kriminzl,pobjegose polaci,ostasmo s 
mirom............tu zakljizim vec godinu dana izbjeglistva,u
4 ujutru 
doju dva autobusa iz Banjaluke,svi mi poznati.idemo u
Svedsku sa 
agencijom,kazu da je tamo lijepo(mislim se sama ,sads ti
vidt sta je 
izbjeglistvo)oni odu ujutru mi ostadosmo,ukrcamo se za
Dansku....na 
brod.odnekud se pojavi.Ivica
Koji si ti ja njemu,kaze Komarica.pa,gdjes bio,kad nisi u
hali.kaze ja 
spavo u hotelu....(ja se nesto sikiram,znam,ga iz Bl,il je
fin,il je 
lopov,sam to  znam,ne razlucujem,sta ce necak onog popa u 
izbjeglistvu.pa,kaze idem za zenom
Hajd Sussicu sa mnom na palubu(a reko gdje ga odvede,sam da
ga ne bac 
sa palube).svi vriste.stan te bolan nije ovo Titanik,jebo
vas 
Titanik,i film,kakav potop idemo 8 sati pa.ja se odoh
tusirat u 
kabinu.........ovo je luksuzno putovanje,jedva smirih
panicare
Dojemo u Kopenhagen,noc,smarclo se.proslijede nas nekim
busom,do 
centra,sta ces vozis se nit znas kud ni gdje.nekako skontah
u sebi da 
nisam spavala skoro 20dana
Otvore se vrata onog busa,pred centrom,isred stoji
covjek.reko koji 
ovaj jezik govri,pitam se
on na nasem,prevodioc.kaze dajte mi dijete
Ja njemu:Mozes sve dobit sam dijete ne!
krenemo prema centru,crvena zgrada,nekako sa narodom,licila
mi je od 
cigala najvise na nesto slicno onim zgradama u Ausvicu,koji
sam 
posjetila,davno.
Zovnu me da mi dadnu djeciji krevetac,reko en treba nama
to...pogledam 
u onaj kos hale.i sjetih se Virovotice gdje smo bili prvi
put u 
izbjeglistvu,ista scena,parket i kos
Boze,gdje sam bila godinu,nigdje ,zakucah pogled u kos.
Brat dosao,i posjetio nas.
ja mu rekoh tiho,sam mi pogledaj malu,i nase,ja sam idem da
malo se 
odmorim na klupi
Zaspah na klupi,na majskom suncu.i probudih se
skoro vrisnuh
kad sam vidjeal crnca kako pusi cigaru,reko,nisam valjda u
Africi,znam 
da sam putovala.uletim u halu...........podjem da 
vristim......Sajo,Mama,Dino,oni sve izletili pred mene
Brate gdje smo?
U Danskoj
Dobro,je,reko,hajte sad poslom,ja sam nesto sanjala.
Smjestmo se u kamp,sa 400 bosanaca,i tu ostanemo skoro tri
godine.
Dobijem stan,i ostanem u ovom selu,citavih 19 godina.
i mrzim,svaku vrstu prevoza,osim da idem pjesice.
I mrzim kofere.
Zavrsila sam deset razreda danske skole,sa najboljim
tekstovima 
stila,opisa o prijatlejstvima,i ljubavi.
Radila kao konsulent za aplikacije kreativnog sivanja,i
navukla 
zavjese starackom domu,i djecijem vrticu.
Zavjese u djecijem vrticu su radjene kao za muzej,i niko ne
vjeruje da 
ih je uradila jedna osoba.
Ja.
Ponuslili su mi posao u Kopenhagenu u muzjeu stare
garderode,da 
prisijem dugme uniforni grupe Bitls ak,slucajno otpadne sa
kipa.Ili 
recimo nekoj kraljici,njenoj garderobi.
odbijem posao,da sam neupucena,da nemam nikog u
Kopenhagenu,i da sam 
privrzena mom selu,gdje sam nasla sigurnost.
Penzionisali su me prije tri godine,s naznakom,da sam toliko

kreativna,da mi ne mogu nac posao,adekvatan mojim
mogucnostima.
potpisem penziju sa suzama..............
al,vec kad sam dobila prvu,smirila sam se.
Zivim kao podstanar,a ne znam ko mi je gazda.
Srecem dance,eski
me,arape,i bosance,imam svaki dan bar jednog gosta.
Imam cvijetnjak,par dobrih prijatelja i ravnicu.
Kad se zazelim brda,odem do Svedske.
I sve to,kad sam ovako izblifala,i jos jednom,u sebi 
skoncentrisla,kazem sebi,imala sam divno izbjeglistvo.
Imali smo svaki dan hranu,nikad nisimo bili ni zedni ni
gladni.
I volim sto sam pripadala klasi ljudi,koji su naputili svoj
rodni 
grad,kad je u njemu vladala politika da tu mogu ostat sam
oni koji su 
lojalni politici,koja ubija nevine ljude.
Misljenja sam da svi oni koji su napustili Banjaluku,imali
su 
vrijednog razloga da je napuste,vec napustiti sam dom,bilo
je nesto 
drugo.
ja cu uvjek biti pobornik toga,da je domovina tamo,gdje je
ne gdje se 
je covjek rodio.
Sam gradjanin u Banjaluci  vise nije mogao da radi,vec da je
preda u 
ruke seljacima.
Men je opet draze da budem gradjanka u selu,neg seljanka u
gradu.
Kod mene vriejdi ona,bolje prvi u selu,neg zadnji u gradu.
I to je to

Dva Bozica u nasoj kuci...
Elen, nasa lijepa snaha, Estonka, je vjernica, protestant,
zet Peter pripada Svedskoj crkvi, a mi ostali u porodici
respektujemo njihova opredjeljenja, jer oni su dio nase
porodice. Kao posljedica toga je nase opredjeljenje da se
pridruzimo njihovoj zelji da nastave slaviti Bozic, najveci
praznik, ne samo u Svedskoj. Tako mi svake godine imamo dva
dana odredjena za predaju bozicnih poklona (Jul klapp) nasim
voljenim unucima i njihovim roditeljima. Prvo Mirza i ja
pripremimo malo vecu sumu novca namijenjenu u te svrhe,
kupimo poklone, a onda priredimo najsvecaniji rucak dva
puta. Prva proslava bude namijenjena Dadinoj raji negdje oko
20. decembra, jer oni poslije toga putuju za Estoniju
Eleninim roditeljima, gdje provode bozicne praznike. Druga
proslava je namijenjena Elvirinim andjelcicima koje mi
dovedemo (750 km.) nasoj kuci dan prije Bozica i 25.
decembra i oni dobiju svoje poklone i budu bogovski
pocasceni Mirzinim specijalitetima koje ona sa puno ljubavi
i umjesnosti pripremi tih svecanih dana. Kad se sve sabere,
devet najdrazih osoba najblize familije otvoreno pokazu svu
privrzenost i ljubav prema nama najstarijima clanovima
obitelji, a nama srce zaigra kada vidimo cetiri unuka i
najmladju unucicu kako brzinski rasceputaju onaj divni
dekorativni papir kojim su vrijedni trgovci s paznjom
zapakovali poklone. Koliko posla, za onih nekoliko trenutaka
sretnog ceputanja papira. Eto, iako nismo krscani, a ni neki
vjernici, mi smo uveli jednu novu tradiciju u nasoj porodici
i izgleda da cemo to nastaviti dok zivimo. Tih dana i veceri
je nasa kuca puna postovanja, ljubavi i respekta jednih
prema drugima, a takve trenutke bi svaki covjek trebao
pozeljeti bar jednom sedmicno, da ne kazem hefticno.
U ovim nezaboravnim prilikama se uvijek sjetim teta Jagode,
cika Pepija, Verice, Zvonke i moga najveceg prijatelja
Stefka, kada smo Bozice slavili u njihovoj toploj kucici na
Cairama.
Sretan Bozic svima koji ga slave. 
Internacionalac Ahmet

Hvala na divnom spontanom tekstu koji opisuje nasu odiseju.
Zivot tece dalje, a mi se snalazimo i zivimo zivotom
vrijednim covjeka.

Ova 2012. nova godina ce ostati u finoj uspomeni po vise
sretnih dogodovstina koje se ne dozivljavaju tako cesto u
zivotu. Svedjani proslavu nove godine jos uvijek "nisu
otkrili". Nigdje se ne organizuju doceci kao sto je to bilo
u nasim krajevima. Oni jedva docekaju ponoc i onda dolazi
njihova najvaznija tacka "proslave": vatromet. To nije neki
organizovani pompezni vatromet, vec privatno divljanje
raketama i ostalim zapaljivim budalestinama za koje svedjani
potrose podosta miliona kruna svake nove godina. To privatno
besplansko divljanje eksplozivnim budalestinama se zavrsava
negdje oko 12.15 i onda nastaje totalna tisina, jer oni
smatraju da je to kraj proslave doceka nove godine. Dosadno,
da dosadnije nemoze biti. Nasi ljudi se snalaze kako znaju i
umiju: vecina ostaje kod kuce sa prijateljima i rodjacima,
poneko na brodu za Finsku (to su fine proslave uz zivu
muziku i program), poneko stigne i do Dubaija kao Mirso i
Zumreta vec drugi put, a mnogi zaspu vec oko pola jedanaest
i sutra budu friski za podnevni koncert Becke filharmonije.
Mi smo proslavili novogodisnju noc sa nasim unucima Emmom i
Danijelom. Uz pjesmu Zvonke Bogdana i muziku tamburasa "s
Petrovaradina", isplesao sam se sa mojom Emmicom (4 godine),
malo i sa Mirzom, izbudalesao sa Danijelom, malo mezice,
vinceka, ponocni sampanjac i to je bilo to. Oko ponoci smo
gledali vatromet i onda sam ja sam odgledao jedan dobar film
i spavancija. Prvi januar je bio jos ljepsi: bili smo u
posjeti kod Grabovaca i proveli se predivno sa Adnanom,
Elvirom, Harisom i Sarah, nasim rodjacima i najblizim
prijateljima u Stockholmu. A onda 2. januara dodjose nam na
sijelo najdrazi prijatelji iz USA, iz Filadelfije, nasi
Jahici, Ipana i Bato. E to je bilo vece uz pice
dobrodoslice, vincek, prefinjenu mezu najljepsih narezaka i
sireva i diskusiju sa najdrazim prijateljima sa kojima vec
godinama nismo prijateljevali, zbog udaljenosti njihovog
trenutnog prebivalista na drugom kontinentu.
Pozdrav planeti i sve najbolje u Novoj 2012. godini.

Kažu da srce ima dva lica nisam vjerovao,kažu da se noču
budim i tražim svoje uspomene koje nisam završio jer sam još
djete bio pun radosti osmjeha na licu,svaku noć kad legnem
bojim se da ču opet sniti svoje uspomene i dok noć polako
odmiče ja se na tren probudim obrišem suze i tiho jecajuči
govorim to su samo snovi jer prošlost vratiti se neče.I ovaj
dan ja se sjeti svih uspomena i prognanstva sa skrivenom
suzom ja brišem prošlost,bojim se ali neznam zašto-bojim se
reči svojoj ženi ja sam plakao jer sjeti se uspomena koje
vratiti ne mogu.Izbjeglica ili lutajuča tuga možete me zvati
ali ja se bojim još jedan san sanjati.Volim
Banjaluku i sve što je njeno ali moje srce je sada daleko
daleko i zbog toga lutam noču tražim svoje snove i moje
uspomene jer sad sam prognanik u očima drugih.

Ni snjegovi vise nisu kao sto su nekad bili...
Stara dobra pjesma "Ni Bajrami vise nisu kao sto su nekad
bili" me asocirala na naslov danasnje teme. I tacno je:
nista vise nije kao sto je prije bilo. Evo u Svedskoj
privatluk cvjeta kao nikad prije i tako su mnogi privatni
poduzetnici pokupovali sve moguce masine i naprave za
ciscenje snijega, racunajuci na milionske zarade za samo
tri-cetiri zimska mjeseca. "Prevarila" ih je prosla zima
kada su svi oni koji su se bavili ciscenjem snijega zaradili
milionske sume, jer su se sve te djelatnosti privatizirale
kada su Moderati dosli na vlast. Ali, sic, ove zime nisu
zaradili ni krune sve do 22. januara, a i tada je prvog
snijega napadalo samo 10 do 15 centimetara. Kukaju kao sinje
kukavice, ali im niko nemoze pomoci, jer priroda je tako
htjela: snijeg dodje u veoma malim kolicinama tek 22.
januara. Mozda ce se zima popraviti u ovih par zimskih
mjeseci, pa ce i ovi nesudjeni milioneri zaraditi poneku
krunu. A kako je nekad bilo u nordijskim zemljama, a i u
nasim krajevima... Snijega do koljena, ponekad i do pasa, a
on prekrio svojom bjelinom sve tamne mrlje koje je covjek
ostavio po gradu i prelijep sve dok mi ljudi ponovo sve ne
uneredimo i ne zagadimo. Tako i ovog divnog bijelog jutra
prosetah oko pet-sest kilometara radje gazeci po divnom
bijelom pokrivacu, nego sjedeci u autobusu punom
kasljucajucih radnih ljudi koji na posao obavezno idu
autobusom. Covjeku tako malo treba da se sjeti svega onoga
lijepog sto smo na snijegu dozivjeli. Ma nekako mi cijeli
ovaj radni dan izgleda ljepsi i drazi, iako je ponedeljak i
nije mi bas do nekog posla. Radje bi na skijanje, ili na
Tajland, na kupanje.
Zivi mi i zdravi bili...

Las Palmas
Povodom Mirzinog jubilarnog rodjendana organizovah putovanje
na Grann Canaria, u Las Palmas. Starkica nije znala gdje
cemo sve dok nismo dosli na Arlandu, znala je samo da treba
ponijeti ljetnu garderobu i nije nista pitala, vjerujuci u
moj izbor.
Isprati nas snjezna mechava sa aerodroma Arlanda, a debelo
more bijelih oblaka poce nestajati tek iznad Portugala i
Gibraltarskog moreuza. Ispratismo gospodju Evropu i stigosmo
na kisovito Grann Canarie. Kisa je prestala vec iste veceri
u Las Palmasu, ali je vjetric propirivao za cijelo vrijeme
boravka u ovom lijepom gradu. Setasmo po nacickanim ulicama
ljetom obasjanog (u februaru) grada, suncasmo se na
kilometrima dugoj gradskoj plazi. I dok smo lezali na
zajednickom rucniku, ljubeci starkicu bezbroj puta, upitah:"
Bili vise voljela da te je zagrlilo 35 svedjana za
rodjendan, ili ovi moji poljupci"? Kratko je odgovorila
"TI", a ja se poceo topiti na suncu Las Palmaskog ljetnog,
pardon, zimskog sunca. Trcao sam bos na mekom pjescanom
pokrivacu, gazili smo kilometrima po malim valovima uz
pjescanu obalu, a na kraju ispadosmo naivni i neiskusni, jer
nam zimsko sunce podobro sprzi svaki razgoliceni dio tijela,
a lice je i boljelo i svrbilo i bilo crveno, sve dok se nije
pocelo guliti. To nam se ne dogadja ni u po ljeta, jer se
znamo zastititi u hladovini, ali eto ovog puta nemogosmo
odoljeti. Na "Drag karnevalu" se nagledasmo muskarcina u
"onim" gacicama, maski svih mogucih boja i oblika, seksi
plesova koji izazivaju mucninu jer ih izvode osobe
"pogresnog" pola i vratismo se u hotelsku sobu gdje nas
iznenadi shampanjac koji nam je poslala direktorica hotela,
vidjevsi u dokumentima da je mojoj starkici rodjendan.
Osvanu i jutro povratka, pa nas taksista odveze daljim putem
do aerodroma i ne bi nam krivo sto platismo duplu sumu, jer
smo vidjeli neke dijelove grada koje nismo uspjeli obici.
Isprati nas "februarsko" sunce i +24 stepena celzijusa, a
poslije ugodnog leta, doceka nas snjezna oluja na Arlandi.
Dopelasmo se kuci, malo odspavasmo, a u ponedeljak - 16
stepeni nas razbudi i podsjeti da se uobicajeni skandinavski
zivot nastavlja... ADIOS LAS PALMAS, VIVA LA SVERIGE.

Big Hot Jalapéno
Mi imamo obicaj dva puta mjesecno papati u Mac Donaldsu iz
nekoliko razloga: jeftino je, svidja nam se da jedemo
hamburgere koji uvijek imaju standardan ukus, a i to nam
sluzi kao nadomjestak za one nase posjete cevabdzinicama u
rodnom gradu. Tako u subotu odosmo u nas omiljeni "Meki",
restoran gdje su hamburgeri upravo po nasem ukusu, a i
higijena je na najvisem nivou na cijelom stockholmskom
podrucju. Narucismo "Big Hot Jalopéno" i ne pokajasmo se,
naprotiv: ukus standardan, a sos ukusan, sa zacinima i
chilijem, ma milina jedna. Ukus me podsjeti na Cevabdzinicu
"Kod Bilija" i na siseve koje smo tamo mastrafili najmanje
dva puta mjesecno. Topli ukus chilija se razmili po cijelom
tijelu, upravo na isti nacin kao sto se i ukus Bilijevih
siseva sirio po venama u voljenoj cevabdzinici. Uz
"Jalopéno" popapasmo i krompirice koji su isto tako bili
provaljani u zacine i chili, kao i hamburger. "Vovd boli,
vovd gori" uobicavao je reci dragi dido Zaim kada je dolazio
na fizioterapiju davnih sezdesetih. I ovog izraza se sjetih
dok se toplota chilija sirila u cijelom tijelu. Jedina
razlika izmedju Bilijevih siseva i ovog "Big Hot Jalopéna"
je bila da poslije siseva bilo je samo jedno "ujedanje", a
poslije "Jalopéna" bilo je "dva put` ujeda", ali imam ja
lijek za to: namazes tanki sloj svinjske masti i ujedanje
prestaje, a zadovoljstvo siseva i "Jalopéna" se nastavlja.

Na Zapadu nista novo...
Ufurasmo se i u april 2012. godine i pomislismo: PROLJECE.
Ali ne bi nista od toga. Poslije prvoaprilskih podvala i
prevara osvanu drugi april i deset centimetara novog bijelog
snijega. Nesto se lagano prevrnu u zeludcu i beznadje
svedskog "proljeca" pokvari jos jedan dan. Umjesto sunca,
behara, mirisa proljeca, obasja nas bjelina novonapadanog
snijega. A vrijedni svedjani tek sto su pokupili sljunak sa
ulica, racunajuci da vise ne prijeti opasnost od snijega i
leda. Vec smo svi i zimske gume zamijenili i zimske jakne i
kapute zamalo nismo spakovali za slijedecu zimu. Ja sam se
cak i osisao na "monako" frizuru vjecitog proljeca,
racunajuci da mi nece trebati ni duga kosa, ni zimska kapa
na proljetnom suncu. Ali hoceeees, malo sutra. Sjeverac
brije k`o u po` zime, oci suze, a ni prozora nemozes posteno
otvoriti. Lijepo je ovdje na sjevernom Zapadu, ali sto
vrijeme vise odmice, sve mi cesce pada na pamet ideja o
nastavku zivota poslije penzionisanja, negdje juznije na
kugli zemaljskoj. Ako me ista otjera iz ove Svedske, to ce
biti ova klima koja nema smisla ni za ljepotu proljetnog
jutra, ni za miris junskih lipa, ni za brckanje u toploj,
suncem ugrijanoj vodi naseg juznog mora. A o ljetnoj
uzurbanosti i zivosti basta juznih kafica i razdraganosti
juznih ulica da i ne govorim. O ljepotama plaza naseg
Jadrana sve znate, nemoram vam ja govoriti.
"Poslije kise dolazi sunce, s njim i suncan dan", ali sta
dolazi poslije sjeverca i snijega, jos niko nije opjevao.

EUREEEKA! Poslije kise, snijega i sjeverca dolazi zubato
sunce, koje evo i 10. aprila jos intenzivno grije.
Brrrrrrr... A ledeni vjetar raspiruje ostatke prasine i
kamencica koji su preostali od zimskog zasipanja ulica, da
se narod ne oklizne.
Racunao sam da je u juznoj Svedskoj toplije, pa odosmo u
Skone, da se bar malo ugrijemo. Kad tamo, a ono isto ledeno
sr..... Zakopcaj zimsku jaknu, navuci zimsku subaru, natakni
zimske rukavice i nema zime. U onoj brzini da pobjegnemo od
sjeverne zime zaboravismo rukavice malom Danijelu, pa jadno
dijete zavuce rucice u dzepove i ne izvadi ih sve dok ne
stigosmo u toplo predsoblje hotela.
Te noci sanjah divan san slican onome koji je Nerko Galesic
sanjao na Tresnjiku. Probudih se, radosno otvorih prozor
ugledavsi sunce, a zapahnu me zubata svjetlost i zubati
povjetarac svedskog daha proljeca. Dokle li ce ova zubata
ljepota potrajati ove godine, upitah se i zalupih prozor,
pokusavajuci odsanjati nastavak Nerkinog sna sa Tresnjika.
Prosetasmo ledenim ulicama lijepog grada Vaxje i vratismo se
nasem sjeveru u okolini Stockholma. A proljece jos uvijek
obigrava oko ovog dijela zemaljske kugle i iz daljine se
smije zubatim mukama koje mi evo jos uvijek moramo trpiti,
iako to sami nismo trazili.

Dodje i 14. april, vikend, subota, a ja se javio na moj
"extra job" da zaradim koju crkavicu i popravim krvnu sliku
kucnog budjeta. Otprilike dva puta mjesecno se javim da
radim extra u firmi u kojoj sam prije radio i dodam mojim
primanjima nekoliko tisuca (koliko je to hiljada?) kruna
koje se pridodaju sumi ustedjevine za godisnji odmor i druge
kombinacije koje covjek mora obezbijediti u zivotu. I prvi
put u zivotu bi mi drago da sam se prijavio da radim.
Provirih kroz prozor i ugledah smraceno nebo koje se
otvorilo i podarilo nam pahuljice velicine oraha. I kako
ujutru, tako cijeli dan: snijeg i susnjezica sipa kao iz
kabla. Napadao je mashala dvadeset pet centimetara. Milina
jedna, smraci mi se pred ocima, a onda mi pade na pamet da
cu raditi i to mi totalno popravi raspolozenje. Ima li ista
bolje nego raditi po ovakvom kijametu i bas tog uzasnog dana
zaraditi ekstra lovu. A da sam bio slobodan, morao bih
cijeli dan beljiti u televizor dok mi oci ne ispadnu i
gledati kako Mirza pegla, sredjuje kucu, sprema rucak i tako
blize i tako dalje. Tako ovog kijametskog dana imadosmo
uspjesan dan i ona i ja: ona pospremi kucu, spremi fin
rucak, a ja zaradih penezi za bolje sutra.
Valjda ce proljece nekad doci i do ove sjeverozapadne
vukojebine, pa da dahnemo dusom i pocnemo sanjati ljeto,
more, vino i gitare.
Cao raja vidimo se u julu, ako nam se putevi ukrste preko
puta Istre, na lijepom plavom Dunavu (pardon Jadranu).

Dodje i 14. april, vikend, subota, a ja se javio na moj
"extra job" da zaradim koju crkavicu i popravim krvnu sliku
kucnog budjeta. Otprilike dva puta mjesecno se javim da
radim extra u firmi u kojoj sam prije radio i dodam mojim
primanjima nekoliko tisuca (koliko je to hiljada?) kruna
koje se pridodaju sumi ustedjevine za godisnji odmor i druge
kombinacije koje covjek mora obezbijediti u zivotu. I prvi
put u zivotu bi mi drago da sam se prijavio da radim.
Provirih kroz prozor i ugledah smraceno nebo koje se
otvorilo i podarilo nam pahuljice velicine oraha. I kako
ujutru, tako cijeli dan: snijeg i susnjezica sipa kao iz
kabla. Napadao je mashala dvadeset pet centimetara. Milina
jedna, smraci mi se pred ocima, a onda mi pade na pamet da
cu raditi i to mi totalno popravi raspolozenje. Ima li ista
bolje nego raditi po ovakvom kijametu i bas tog uzasnog dana
zaraditi ekstra lovu. A da sam bio slobodan, morao bih
cijeli dan beljiti u televizor dok mi oci ne ispadnu i
gledati kako Mirza pegla, sredjuje kucu, sprema rucak i tako
blize i tako dalje. Tako ovog kijametskog dana imadosmo
uspjesan dan i ona i ja: ona pospremi kucu, spremi fin
rucak, a ja zaradih penezi za bolje sutra.
Valjda ce proljece nekad doci i do ove sjeverozapadne
vukojebine, pa da dahnemo dusom i pocnemo sanjati ljeto,
more, vino i gitare.
Cao raja vidimo se u julu, ako nam se putevi ukrste preko
puta Istre, na lijepom plavom Dunavu (pardon Jadranu).

Nebo nad Oresundom
Karta Svedske izgleda kao vitko tijelo zgodne zene, a kada
joj se doda i Norveska, onda to bude tijelo zene u
poodmakloj trudnoci. Malo ribarsko mjesto koje posjetismo
juce se nalazi na gornjoj trecini onog zaobljenog pikantnog
dijela straznje strane Svedske koji zadire u Balticko more
svojom zaobljenom obalom. Oresund se nalazi oko 150 km.
sjeverno od Stockholma, a oko 8o km. juzno od Govle-a. To je
najrazudjeniji dio svedske obale na Baltiku koji se zove
Skergorden, a nalazi se na podrucju podrucja koje se zove
Roslagen.
U Oresund nas doprati prekrasno proljetno sunce, a malo
pitoreskno mjestasce nas doceka svojom dostojanstvenom
tisinom predsezonskog stimunga priprema za ljetnu sezonu.
Prosetasmo po luci jos praznoj, sa samo nekoliko barki
usidrenih uz obalu. Turisticki vikinski brod se uzurbano
priprema za nove turisticke ekspedicije, a okolni restorani
i kafei se luftaju i tek poneki nudi gostima specijalitete
svojih kuhinja svedskog primorja. Sjedosmo na klupu na
podijumu jos neotvorenog kafea sa druge strane zaljeva,
uzivajuci u zracima proljetnog sunca koje se na momente
pojavi, a onda izgubi iza oblacica koji podsjecaju na bijele
oblacice naseg jadranskog podneblja. Pogled na luku preko
puta zaljeva nas podsjeti na sva ona ribarska mjesta koja
smo redovno obilazili, a i dalje obilazimo na nasem lijepom
Jadranu. Otkunjasmo na toploj klupi, kafendisasmo u jednom
kaficu, a onda put pod noge, pa u nase malo misto, na obali
Baltika, da nastavimo uzivanje u ovom prvom pravom suncanom
danu svedskog proljeca.

Tajne Danderyda
Danderyd, najbogatija komuna u Svedskoj, lezi desetak
kilometara sjeverno od centra Stockholma. Nista lijepo se
nemoze vidjeti kada se prolazi autocestom E18 kraj same
komune: autobuska stanica sa peronima i cekaonicom kao na
staroj banjaluckoj stanici na predgradju, autocesta sa
hiljadama automobila koji cijelo vrijeme velikom brzinom
jure u oba pravca, preko puta neugledna zeljeznicka stanica,
a cijelim podrucjem dominiraju cetvrtaste metalne i staklene
zgrade "Danderyd sjukhus", jedne od najpoznatijih bolnica na
podrucju Stockholma. Dosadno, sivo i neugledno...
Ali u okolini, na okolnim brezuljcima, u sjenovitim
sumarcima, se moze vidjeti zasto je ta komuna najbogatija u
Svedskoj. Setao sam vise puta po tim okolnim brezuljcima,
odlucivsi se da umjesto dosadnog autobusa upotrebim
"cipelcug" i vidim sta se to tamo iza brda valja. I imao sam
sta da vidim: prekrasne, luksuzne vile u sjenovitim bastama,
dvoristima, okruzene lijepo uzgojenim sumarcima i svim
mogucim luksuzom koji covjek samo sanjati moze. Luksuzne
jahte stoje na prikolicama i cekaju da ih vlasnici porinu u
dubine jezera i mora koje ih nestrpljivo ocekuje u
predvecerje novog ljeta 2012.
Na ogradama, kapijama i vilama stoje natpisi tip: "Privatno
vlasnistvo", "Komsijska suradnja protiv provale" i tako
dalje i tako blize. A vlasnici me promatraju ispod oka i
samo sto ne kazu : sta se smucas ovuda, mi ne zelimo
nepoznate u nasoj ulici. Ja nisam ljubomoran na njihov
bonluk koji oni tako ljubomorno cuvaju, ali odjednom
postadoh tuzan i poceh razmisljati o pravdi, jednakosti i
solidarnosti u svijetu individualista, egoista i
kapitalista. Nije ovo valjda najrazvijeniji oblik ljudskog
zivota, bez suzivota i bez mogucnosti raspodjele ljudskih
dobara na pravedniji nacin. 
Tajnoviti Danderydski sumarci i brezuljci, kao neosvojive
tvrdjave, ponosno stoje i brane pravo bogatih da zive jednim
misterioznim i nama obicnim smrtnicima nepoznatim zivotom u
izobilju nase bozije baste. Zivot u bogatoj Svedskoj ne
pruza svima iste sanse, ali mi prognanici se nemozemo
pozaliti, jer dobili smo sansu da nastavimo zivjeti u zemlji
gdje nema ratova i torture, a moze se i pristojno zivjeti,
pa makar se samo u prolazu uzivalo u sjenovitim tajnama
bogataskih cetvrti brezuljkastog Danderyda.

Cres, Lanterna i kalamari, covjeku tako malo treba...
Vratih se u kisovitu Svedsku i odmah slijedeci dan -
ponedeljak, prvi radni dan poslije "djenet" odmora na mome
Cresu. A Cres, kao i svaki put, je sa mnom stalno u mislima,
snovima, sanjarenjima. Dovoljno je zazmiriti i odmah vidim
Lanternu, plazu, krempitu, Kresu masera, Ivanu koja masira
sa srcem, Dinku sa svojim nepresusnim pripovijestima, salama
i vicevima, penzionisanu postarku Smilju koja se zatrci i
svojim grudima tresne u moj grudni kos na ludom plesu na
rivi, zalazak sunca za vrhove Istre, tek upaljena svjetla
malog mista, karneval sa dugonogim djevojkama koje imaju
fantasticna krila, barba Josu sa svojim pripovijedanjima o
Cresu, djetinjstvu i ratnim danima 1941. i 1991. godine,
maestra Luchana i njegovog sina, izvanrednog frizera koji
svoj posao obavlja totalno preko volje, ali perfektno,
akademskog slikara Solisa i njegove vjecne barke i brodove,
Tercizia Bomarca, moga starog prijatelja Italijana rodjenog
na Cresu, iseljenog poslije drugog svjetskog rata, a poslije
svih godina provedenih u Italiji i Svedskoj, prisustvovah
prezentaciji njegove izvanredne knjige o Cresu i porodici
Bomarco, cijeli Cres se slio u malu skolsku dvoranu,
pozdravljajuci ovaj velicanstveni povratak Tercizia svome
voljenom Cresu. Sve to vidim odjednom, a odmah iza te
multiscene prikazuju mi se slike przenih kalamara iz
"Belone", pobjeda Hrvatske rukometne reprezentacije nad
Srbijom, Karlovacko ili "Stella" pivo, talijanski sladoled u
"Bachu", creska jagnjetina, teletina roza boje, smokve,
marelice, domaci paradajz.....
Nego da se ja malo adaptiram na ovu kisu svakog poslije
podneva, pa ako bog da slijedece godine na Cres, pa kud
puklo da puklo.

U prosloj pricici o Cresu zaboravih spomenuti divne veceri u
"Marini" gdje svira nas banjalucanin Vlado Markovic. Cisko i
ja smo zaista uzivali u Vladinim izvedbama svjetskih, a i
nasih najvecih hitova, a cevapcici su tamo u "Marini"
najbolji u Cresu i mogu reci da podsjecaju na banjalucke.
Divni smireni covjek Vlado Markovic zivi na Krku i nadam se
da cemo se i u buduce susretati i obnavljati uspomene sa
nasih zajednickih svirki (svirali smo u istom orkestru) i iz
nase voljene Banjaluke.

Povratak kuci...
Mi na nase odmore idemo autom jer ja volim voziti, a i
lijepo je krstariti nasom Evropom, stati gdje ti se svidi i
stici po vlastitoj zelji, a ne kada ti avion, autobus, ili
zeljeznica odredi.
Tako se na putu kuci, u Pajpovoj, Goranovoj, pa i mojoj (EU)
Austriji zaustavismo u Bishopshofenu s namjerom da prenocimo
u tom pitoresknom Alpima okruzenom gradu. Mjesta nigdje ne
nadjosmo i vec pomalo umorni i iznervirani, oko pola deset,
krenusmo prema autoputu A10. Kad tamo na kraju grada
ugledasmo svjetla nekog malog simpaticnog hotela. Mirza i
Emma ostadose u autu, a ja udjoh u straznje dvoriste hotela,
posto su prednja vrata bila zatvorena. Kad tamo, gril
upaljen, meso se pusi i ja sav sretan zakucah na vrata i
posto niko ne izadje, udjoh u mali foaje gdje me presretnu
jedna cudno odjevena 45-50 godisnja dama samo u crnom
korzetu, sa smijeskom dobrodoslice. Upitah dali ima
slobodnih soba, a ona sa cudnim entuzijazmom odgovori da ce
se svakako naci slobodna soba, samo mora obavijestiti
vlasnika hotela. Otvorivsi neka vrata, ona se malo elegantno
savi u struku, pokaza mi straznji dio i ja tek tada jasno
vidjeh da dama nema nista osim onog korzeta na sebi. Iz sale
nahrupi mnostvo cudnih tipova, polugolih, golih, omotanih
samo rucnicima, sa flasama u rukama, u bucnoj diskusiji vec
poodmakle terevenke. Pojavi se i gazda hotela, zajapuren u
licu i saopsti mi da je ovo "svingers fest". U sekundi
shvatih da se moram sto prije izgubiti odatle, jer je ona
dama svakako htjela da ostanem u njenom drustvu. Istrcah do
auta i bez rijeci dodah gas, a Mirza i Emma me zacudjeno
pogledase ne stigavsi ni upitati zasto se tako cudno
ponasam. Stigosmo do Salzburga i prenocismo u najskupljem
hotelu u kojem smo bili vise puta, sretni sto smo izbjegli
sve zamke austijskih "svingersa", a i lomljenja i spavanja u
autu. A dama u korzetu bez gachica se valjda snasla i
ulovila nekog partnera da joj svingerska festa ne prodje
uludo.
Sta ces, mladost-ludost, pa to ti je.

Isti klub postoji i u Rovinju, ima u novinama oko toga.

Vidjela zaba da se konji podkivaju, pa i ona digla nogu...
Ova stara izreka me podsjeca na odluku o kupovini barke u
nasoj porodici. Vidjeli mi da camce u Svedskom priobalju
imaju skoro svi, pa i mi odlucismo da kupimo jedan manji
camac sa kabinom, pa da se moze prespavati na moru, sto nam
je bila zelja otkad znamo za sebe. Kupismo veoma fin
motornjak marke "Fliper" sa snaznim Honda motorom i sa
kabinom za 3-4 osobe. Bi nam veoma lijepo i u tom nasem
morskom zivotu dozivjesmo mnogo finih dozivljaja, jer kopno
izgleda drugacije kada ga gledas sa one morske strane,
vecera je sladja kada se raspremi sto na barci, upale se
svijece, otvori flasa omiljenog vina... Krevet se lagano
ljuljuska, vincek zagrijao sve damare, a kraj tebe voljena
osoba... Sta covjeku vise treba? A onda jutra sa bljestavim
morem, mirnim, sa povrsinom koja izgleda kao najravnije
staklo. Iz kreveta direkt u more, na umivanje i
rastjerivanje blazenog mahmurluka uljuljanog u divne snove
tihe morske ljepote.
I tako cetiri godine, od 2000. do 2004. A onda pocesmo malo
trezvenije razmisljati: sezona camca u Svedskoj je veoma
kratka, dvadesetak dana u junu i par sedmica u augustu, ako
se ne okisa vec prvog dana poslije povratka sa Cresa. Sve
zajedno, oko osam do deset izlazaka na more, a ponekad i
manje, u toku jedne godine. Zimsko mjesto, clanarina u
klubu, ljetni vez u marini, sve kosta, a koristenje camca
minimalno. Da ne govorim o pripremi camca za sezonu, vjecito
pranje pticijih redovnih oneredjivanja, vadjenje camca iz
vode, struganje i farbanje dna otrovnim zastitnim bojama...
"Izgleda da je ovo veoma skup sport dragi moj Ahmete, a
camac tako malo koristimo", rece Mirza poslije cetiri
godine. "A iskreno da ti kazem, svaki put kada ti vozis 20,
ili 25 cvorova, pa camac dodiruje vodu samo zadnjim krajem,
meni se kosa jezi na glavi i hvata me strah", rece Mirza i
mi pocesmo odmah planirati prodaju. Posljednje vadjenje iz
mora mi se ureza u sjecanje: kratki, prilicno visoki valovi,
hladno ko u sred zime i ja cvokocuci molim boga da ne
udarimo u obalu, samo da izvucemo camac na obalu, pa da
napisemo oglas. Tako i bi, vec druga musterija se zakaci i
kupi camac, vec poslije par mjeseci. Cak smo i malo vise za
njega dobili, nego sto smo ga platili. S camcima ti je
ovako: covjek se dva puta raduje: kada kupi, a i kada proda
camac. Tako ti nekako bi i s nama. Provedosmo cetiri fine
godine na moru, a lovu od camca ustedismo za bolje sutra.

Jesenje sume Roslagena
6. oktobar osvanu okupan jesenjim suncem koje u Svedskoj
bljesti kao u po ljeta, a vani je temperatura oko 12-14
stepeni celzijusa. Mirza i ja na brzinu odlucismo da ovog
puta idemo u Stockholm udobnim dvospratnim autobusom, a ne
autom. Ja inace idem tim autobusom svaki dan na posao, pa
reko da testiramo dali nam i ta alternativa odgovara na
nasim redovnim putesestvijama u Stockholm skoro svakog
vikenda. Autobus udoban sa sjedistima koja lice na fotelje
koje se mogu spustiti po zelji i kada smo se smjestili u
polulezeci polozaj, bilo nam je isto kao u najboljem
"sightseeing" autobusu. Popesmo se na sprat i sjedosmo na
prva mjesta, iznad sofera. A sume Roslagena se prostrle po
blagim brezuljcima duz cijelog puta od naseg malog mista do
Stockholma. Gledajuci sve te prekrasne nijanse jesenjih
boja, od zelene, preko zute, narandzaste i jarko crvene,
sjetih se i pjevusih cijelim putem pjesmu "Konjuh planinom":
"Borovi i jele, javori i breze, svijaju se jedno do
drugoga". Moja Mirza sanjarskim pogledom prati svu tu
ljepotu, ma ni za cavrljanje nemamo vremena. A autoput E18
se pruzio ravan i dobro odrzavan, sa max. 3-4 krivine koje
su napravljene tako da se brzina uopste ni jednom ne treba
smanjivati ispod 110 km. na sat. Ispratismo pogledaom svu tu
ljepotu i stigosmo u metropolu poslije 60 minuta najljepseg
"sightseeing"-a u zivotu, prosetasmo nasom uobicajenom
dzadom Kraljicine ulice, poslusasmo muziku starih Inka,
ubacismo nekoliko kruna u gitarsku futrolu ulicnog muzicara
koji maestralno izvodi najpoznatije grifove najpoznatijih
rock grupa svijeta, pojedosmo talijanski sladoled u Starom
gradu, kafendisasmo u "Hurtigsu", nasem omiljenom kafeu, a
onda ponovo na "sightseeing", doma  u nase malo misto. E
sada se stvar potpuno preokrenula: sunce sada udara s ledja
i suncane djozluke nam vise nisu potrebne, pa sve one
nijanse i boje sada vidimo u nekom drugom, romanticnijem
svjetlu. Breze se ususkale medju borovima i jelama, pa scena
izgleda ljepsa od svih umjetnickih djela najpoznatijih
slikara svijeta. Opcarani stigosmo kuci i zakljucismo da
cemo sto cesce ponoviti ovo nase putesestvije autobusom,
narocito kada boje prirode nadmasuju svaku ljudsku mastu. A
onda kafica, rana vecera, pa put pod noge, ovoga puta autom
u Stockholm, na svirku u BH klub "Neretva", gdje sviram
svake prve subote u mjesecu.
Zivot moze biti jako zabavan, zar ne...

Komadic Vrbasa u sred Stockholma...
Kada se spustimo Kraljicinom ulicom (Drottnings gatan) prema
Starom gradu (Gamla stanu), udarimo na jedan most koji nas
vodi prema kapiji Svedskog parlamenta (Riksdag-a). Kada
dodjemo na polovicu toga mosta, okrenemo se ulijevo i gle
cuda: priroda se jos jednom poigrala sa nama Banjalucanima:
ispod mosta huci zelena rijeka, bistre mirisne vode i
snaznom strujom koja nas pogled vodi prema mostu koji u
mnogo cemu podsjeca na gradski most u nasoj Banjaluci. Svaki
put kada ugledam tu scenu u meni se jave svi oni najdublji
osjecaji i svaki damar me svojim drhturenjem vrati na
najdrazu zelenu rijeku u naseoj voljenoj Banjaluci. Ostatak
dana mi bude definitivno uljepsan, a dusa smirena i vracena
u moj dobri stari balans koji mi je spasio zivot mnogo puta
u zivotu. Ta stockholmska zelena rijeka nije duza od
pedesetak metara i zavrsava se negdje kod velelepne zgrade
Opere, a onda se, zbog blizine utoka u more, cijeli krajolik
mijenja i vise podsjeca na minijaturnu deltu Neretve, kada
se ulijeva u Jadransko more. Upravo ovdje, na mjestu ovog
malog komadica Vrbasa u Stockholmu, gradonacelnik Stockholma
svake godine popije casu "vrbaske" vode, da bi gradjanima
dokazao da je voda ukusna i cista. Ovom ukusnom vodom iz
ogromnog jezera Melaren se snabdijeva cijelo stockholmsko
podrucje, a i mnoge komune u okolini Stockholma.
A onda, na povratku kuci u malo misto, petnaestak kilometara
od Stockholma, covjek se poigrao sa prirodom i iznad, inace
dosadnog, shopping centra "Arninge" "izgradio" cijelo
cjelcato brdo visine oko stotinjak metara i precnika jednog
kompletnog fudbalskog igralista. Cijelu tu "izgradnju" sam
pratio svaki put kada sam prolazio autoputem E18, prema mome
malom mistu. Brdo se sastoji od otpadnog gradjevinskog
materijala, sa serpentinama, djelimicno zelenim povrsinama i
dominira sivim, nemastovitim shopping centrom, kao svjedok
ljudske preduzimljivosti i mastovitosti. S druge strane brda
je divno jezero, a vizavi-prekoputa jezera se razbaskarili
prekrasni tereni lokalnog golf kluba. 
Sto nam priroda, a i covjek mogu prirediti, to nam ponekad
ni snovi nemogu docarati. Plaho fino, samo treba znati
uzivati.

Bajram, petak 26.10.2012. godine.
Tmurno nebo se debelim tamnim oblacima nadvilo nad srednjom
Svedskom, a lagani sjeverac rashladjuje ionako rashladjenu
dusu prvog zimskog jutra u mome malom mistu. Ziva je pala
ispod nule, a iz autobusa se na travnjacima nazire snijeg
pomijesan sa injem koje je ove noci okitilo zelene travnjake
kraj autoputa E18. Po trotoarima i ulicama se razbaskarilo
milijarde zlatno-zutih listova, iskruzenih sa kanadske
zastave, cineci korake mekim i suskavim, kao u ona lijepa
vremena u ulici uzdisaja, nase Banjaluke. Led se polako
uhvatio po asfaltu i podsjeca me da uskoro, vec sutra, moram
obuci toplije cipele, a poluzimska jakna ce se morati u roku
od desetak dana zamijeniti debelom zimskom. Vec su i usi
pocele da se smrzavaju, pa se pokajah sto ne natake zimsku
kapu, da me zastiti od mazije skandinavskog pocetka duge,
hladne, dosadne, sive i mracne zime.
Ipak sam raspolozen, jer u nedelju idemo na predstavu Zijaha
Sokolovica u Stockholm, gdje cu sresti mnogo poznatih
bosnjana, a svakako i moga Adu i njegovu Elviru.
Bajram Mubarek Olsun, Ahmet.

Neprevazidjeni Zijah...
Nedelja, 28.10.2012., Södra teater u Stockholmu, predstava
"CABAres CABArei". Sala dupke ispunjena, zamracena, a na
osvijetljenoj pozornici samo jedan mikrofon i jedan usamljen
covjek. Nas velikan pozorisne scene Zijah Sokolovic. Toliko
puta ponovljenih rijeci k...., p...., je i be i svih ostalih
sinonima krajnje vulgarnosti ne cuh NIKADA u zivotu na
jednom mjestu, a pogotovo ne u pozoristu. Smijeh u sali ne
prestade cijele veceri, a nas veliki glumac ne prestade
blebetati (bas blebetati) puna dva i po sata. Mislim da je
brzinom izgovaranja tih miliona rijeci postigao rekord
vrijedan za Ginisovu knjigu rekorda. Nekoliko
"preosjetljivih" dama napusta dvoranu, jer nema sluha za taj
duboki, prefinjeni humor koji nam je nas Zijah prenio u
svojoj izvanrednoj monodrami. Svi, ama bas svi, u sali su
pronasli mnogo toga zajednickog u svim tim porukama koje je
Zijah prenio na svoj karakteristicni "fakinski" nacin.
Krajnji zakljucak svih tih seksualnih, politickih i zivotnih
zavrzlama je bio otprilike ovakav: mi ljudi se nismo makli
ni milimetra od kamenog doba, a miliomi godina su prosli bez
veze i bez mrvice ucenja na greskama koje smo mi pocinili
tokom nase duge istorije. Rat, sila, gramzivost,
bezobrastina, neljudskost, mrznja, glupost, sve to je
zamotano u plast zivota jednog gubitnika koga nam je nas
Zijah maestralno docarao svojim bezobraznim i bezobzirnim
jezikom. I sve to je on namjerno napravio da bi naglasio
koliko je ljudska glupost bezgranicna. IZVANREDNO,
MAESTRALNO, SA PUNO VATRE I ZIVOTA. Toplo preporucujem da se
cuje i vidi. A ne brinite, svu onu bezobrastinu i
primitivizam, mi Bosnjani i Balkanci mozemo i znamo
progutati.

Nasi dragi Grabovci...
Prosle nedelje dodjose nam u posjetu nasi Elvira i Ado iz
Stockholma. Prilika za jos jedno fino druzenje sa dragim
rodjacima i prijateljima. Mirza se rastrcala po stanu vec od
petka: generalno ciscenje i spremanje za nase drage goste, u
subotu dalmatinska baklava se razbaskarila u tepsiji, a
karamelizirana povrsina najdraze poslastice se usjajila sa
gornje strane, a odozdo se natopila serbetom, pa je nemoguce
zaustaviti rijeku zazubica i zelje da se proba isti dan.
Interesantno da dalmatinska baklava mijenja ukus svaki dan i
svaki dan je sve bolja i bolja. Probasmo, pa kud puklo da
puklo. A onda, u nedelju pripremanje specijalnog rucka sa
temom: skoljke i riba, jer to nasi Grabovci najradje papaju.
Skoljke na buzaru, sto kazu nasi prijatelji dalmatinci, se
stidljivo otvorile i vire na sos od bijelog vina, bijelog
luka i prase. A onda ih mi lagano saperemo crnim vinom iz
zbunjenih usta, zapanjenih svim tim mirisima i ukusima koje
im je moja Mirza priredila. A laks bi prica za sebe: lagano
se zarumenio i ponudio na bijelom luku i chiliju sprzenim
kasche-nätterima svoja rumena ledja. Kad se tome doda i
salatica uzivanje je kompletno. A onda selidba u dnevnu
sobu, kafica "Lavaca", dalmatinska baklava i casica ugodnog
cavrljanja, koje ne prestade ni jednog trenutka, sve dok
dragi gosti ne krenuse kuci u svoj Stockholm. Interesantno
da tokom cijelog poslijepodneva ne bi ama bas ni jedne
jedine pauze u nasem razgovoru, a opet sve nismo rekli.
Dogovorismo se da cemo se ponovo sresti u klubu "Neretva" 1.
decembra kada cu ja svirati sa bendom na festi "Prva subota
u mjesecu". 
Muhabetu nikad kraja nema gdje Fazila (moja Mirza) mezetluke
sprema.

Nadam se da ce redakcija objaviti moj prethodni clanak od
prosle nedelje, jer ovaj clanak je nastavak...
Krstarenje
Jos se nisam kutarisao svih onih kalorija od prosle nedelje,
a evo vec u petak nova avantura i opasnost da moja slank
figura poprimi zaokruzen, staromodni oblik.
Poslije radnog vremena u petak moji partijski kamrati i ja
ukrcasmo se na luksuzni brod "Cinderella" i otplovismo iz
Stockholma na krstarenje i konferenciju, drugim rijecima
zimske pripreme za narednu politicku godinu. Brod sa svojim
velelepnim restoranima, plesnim salama, nocnim klubovima,
saunom i pitaj boga sta jos ima, jer sve nisam stigao obici,
bljesti u maglovitoj noci, a niko ni ne gleda more, jer se
svakog sekunda toliko toga dogadja, da pamet ne stize sve ni
da registruje. Vecera u ogromnom modernom restoranu:
predjelo, glavno jelo i dezert u pratnji par ogromnih casa
crnog vina i nekog slatkastog pica uz dezert, koji ja ne
popih do kraja, plaseci se da mi se sve ne smuci. Svedjani
drmaju sve sto im padne pod ruku, a poslije nastavljaju
drmati cijelu noc. Ruzna slika oduzetih hiljadu ljudi mi
nikako ne sjeda, ali oni na zalost najvise i idu na
krstarenje da bi mogli piti do besvijesti i budalesati
cijelu noc. Ja popih jednu ogromnu casu vina, pola casice
onog slatkastog pica, a poslije vecere, u nocnom klubu,
jedno lagano pivo i koka kolu. Isplesasmo se do ludila u
nocnom klubu, a onda se preselismo u bar gdje nase dvije
nacvrcane kolegice otpjevase jednu pjesmu uz "karaoke". Bar
leden, ljepljivog poda od prosutog pica, razbijene case koje
niko ne kupi, tehno muzika koja nije bas moj favorit. Ali
kad me kolegice povukose na plesni podijum, naplesah se i
izbudalesah kao nikad, a poslije trece kompozicije i ona
muzika poce nekako da sjeda bolje, pa mi se cak neke izvedbe
i svidjese. Predsjednica nase partije me cijelo vrijeme
pazljivo promatrase, cudeci se da covjek moze biti tako
veseo i lagan na nogama, a nije popio ni osam casa vina, sto
je otprilike njihova mjera. Prvo vino, pa slatko pice, pa
vino, pa pivo, a onda skalaburaju neka mjesana pica: votka,
dzin, tonik i pitaj boga sta jos ne izmisle, samo da
dostignu onu magicnu tacku poluludila koje maligani nose sa
sobom. Poslije 5-6 sati ludog provoda, istusirah se i legoh
oko 2 sata, a moji kamrati ostadose jos duze. Sutradan, eto
ih sviju na dorucku, a u deset sati nastavak konferencije i
diskusija. Svi raspolozeni, svjezi i spremni na trosatne
diskusije, kao da se sinoc nista nije dogadjalo. Samo je par
najmahmurnijih dama drzalo glave u rukama i trazilo
aspirine, jer ih je, iako "nisu znale zasto", bolila glava.
Donesosmo vazne odluke, rucasmo, kafendisasmo par puta, a
onda iskrcavanje u put pod noge: "kud koji, mili moji". Kod
kuce kafica sa starkicom i zivot se nastavlja svojim tokom.

Ha,ha,haaaa Ahmete starac bogami vi to fino shenluchite na
politickim skupovima pa bi i Babariba&Shesta ziher zauzimali
visoke pozicije u vashoj Soc. partiji.Lemi bi to organizovao
pod shatrom sa Knindjom a Radojcic dernek ispod Skendera na
Ugru,ribnjak i eko folovi pod Korinchanima.Ne zanam ko je
platio ceh za  dernek,polupano staklo i cugu ali ako je
ishlo iz vasheg djepa onda ste KUD jer prave glaveshine
imaju sve gratis i josh su placeni da lome.BH nije ustavno
ni politicki samostalna vec strani pokusni kunic vec dugo
,pa je tamoshnjim politicarima u primitivnim uslovima bash
kao i svagdje dato da mogu krasti i uzivati u super EGO
vladanja a da pri tome veze nemaju ko su stvarni
vladari.Zavisno od hijerarhije te lopine se trude da budu u
medijima i da se masam lijepe za svijest!Da usadjuju
misli,pravila i nacin djelovanja njima u korist itd. vec
prema koncentricnim krugovima prokletstva vlasti.Pravi
vladari imaju CODE-pravilo da se javno ne eksponiraju a
njihovi placenici i namjesnici su tu da citaju sta im je
zapovijedjeno.Tako i Obama,itd. brblja sto mu je napisano na
teleprompteru i glume vlast mada je formalno nemaju vec su
simbol.Tako i nashi vrli politicari kad se pojave sa zvakama
i apstrakcijama u pokushaju da nam usade EPP kako da
mislimo,izrazavamo se ili djelujemo treba ih ishnuti,bez
respekta kog u pristupu ne posjeduju.Poenta je osloboditi se
choporativnog mishljenja mase nize svijesti i pronaci ono
shto nam individualno pashe i odgovara a njihove lopovske
proklamacije na ignore i stub srama.Placenici su odavno
raskrinkani jer rade za notorne kriminalce a lafo
dobrobit,svijetla buducnost,tehnologija i
napredak.Eh.......
Nego Ahmete ko plati ceh za tu vashu socijalisticku
terevenku na brodu i dali je trosatni sastanak urodio
plodonosnim zakljucima????Zaista nista personalno vec cisto
vjezbam poljitik da ne zahrdjam!
gp
pg

POLITICKE PROGNANICKE USPOMENE

Prije dvadeset godina republika Indija mi je odobrila
politicki azil.Lektiru sam odlicno prosao i saslusanja,na
slobodi bez ikakvog ucesca policije vec direktno sa
sluzbenicima ministarstva unutrashnjih-Khan Market,New
Delhi!Istovremeno sa UNHCR,tako da sam imao
dvostruku,formalnu zastitu i neogranicen
boravak,zdravstveno,pravo na besplatno skolovanje i nekakvu
mjesecnu socijalu koju sam podizao svakih 6 mjeseci jer mi
se nije dalo stalno ici u veliki prljavi grad,cesto jako
daleko.Kao i svagdje od dana podnosenja zahtjeva do konacnog
ishoda su procedure,kancelarije i cekaonice a red se otegao
od izbjeglica.Cekajuci na konacne muhure prva 3 mjeseca
provedoh u hramu-prenocistu Tulsi Nivac,Vrindavan,U.P.
3 sata voznje autobusom od neizdrzivog Delhi-ja.Posto je u
pitanju sveti grad prvi put sam kao non-turist vec zitelj
dozivio shok i cudesne duhovne transformacije.U taj carobni
grad sam se kasnije mnogo puta vracao i cesto trazio
utociste,svi me znali i ja njih.
Poslije prve godine raznog shkolovanja shirom Bharat-a
njihove nevidljive vlasti me poslase u medjunarodnu akciju
na konacnu provjeru i ovjeru.All
inclusive,odjelishka,zurka,poslovna torba,zabarska
shara,frcaju $:Bombay,Hong Kong,Singapore i Tokyo 2 hefte,pa
nazad Mumbai shtampa.O detaljima nebih,strogo pov.lol!
(vratice nam sankcije)
Prije vise od 17 god. vlada US mi je na osnovu dokaznog
materijala odobrila politicki azil.Javni tuzioc se slozio i
formalno onemogucio iciju zalbu na odluku.Jedina "optuzba" u
slucaju je bio "ilegalan" ulazak u US ali je i to odbaceno
jer nije postojala tehnicka mogucnost da u zemlju udjem
legalno.Sudija obrazlozenje odluke nije duzan nikome
objasnjavati i ne postoji formalno vec samo komad
papira,pola nashvrljano rucno grbavim pismom,paragraf
####.PRIHVACEN.
Dovidjenja,umri gushteru,vojska stara ide da odmara!
Zanimljivo je da su svi pismeni,audio-video zapisi iz tog
"slucaja" zakopani nekih 5 spratova podzemno u Philadelphia
i nisu dostupni ikome osim pravosudnim federalcima a njih
slicne bljuzge slabo zanimaju.Davno procitana lektira,lol!
Licno nemam nikakvih dokumenata o svom 'slucaju' niti su mi
ikada ista dali,vec se oslanjam na nevazna sjecanja a
krecana i kafana....
Nego Ahmete starac posto vidim da se iz hobija bavish
politikom u Shvedskoj a obojica smo prognanici,svako na
svoj,osoben nacin pisem o nekim iskustvima uglavnom sa
medjunarodne scene.Tanak sam za ikakvih lokalnih
kvazi-seoskih shema kao dole u dezeli.Mala sredina je
transparentna i sve se zna,tushi i obuzdava svojim
primitivnim regulacijama plemena.Ti politicari su nashih
godina,skupa bunjishte chaprkali,isli u
shkolu,cugali,drogirali se pa nek trice i shibice bacaju i
prosipaju kome to pashe u strahu ili neznanju.Davno prije
rata,vec frtalj stoljeca sam otisao na "medjunarodnu scenu"
i tu sam do danas.BL i okolna sela bi me brzo utushili pa bi
u svakom slucaju ionako nagulio VANI!
Slucajevi nam se ionako ponaosob razlikuju,kao i sudbine,
ali je stvarnost da smo tu gdje jesmo,bilo vani ili
unutra,ouch,pa neke uporedbe ili gluho bilo svadje i hatori
nebi bli uputni.
Thanks!
gp
pg

Dragi GDogg, kakvo pitanje. Moja partija jos uvijek ima fond
koji pokriva ovakve reprezentativne sjednice i dogovore. Sto
se tice zakljucaka i diskusija, to je jos uvijek na nivou
dogovora, a rezultati ce se pokazati na sijedecim izborima
2014. godine. Nadam se promjenama na bolje, jer su mi ovi
sadasnji sirovi kapitalisti dokundisali.
Nego evo i danas se pojavi jedan tezak problem i nerjesiva
dilema: Dali ici, ili ne ici na bozicni rucak koji nam je
priredio poslodavac u jednom predivnom hotelu u Waxholmu,
jednom od najljepsih primorskih gradova u Svedskoj. Dilemu
nebi rijesio ni Shakespeare, jer se nebo spustilo na zemlju,
a snjezna oluja divlja i ovdje u Stockholmu, a kamoli tamo u
Waxholmu, na istocnoj obali Baltika. Neki dan su valovi bili
devet metara visoki i najveci luksuzni brodovi su se tako
ljuljali, da je sav nepricvrsceni namjestaj letao po
restoranima, a da ne govorim o casama, flasama, posudju i
namirnicama u luksuznim buticima na brodovima.
A sto se tice one terevenke na brodu, niko od nas politicara
nije nista razbijao, to je radila ona druga zlocesta,
razularena raja koja je izgubila svaki kompas zbog
alkoholnih i "vutra" (GDogg´s izraz) procesa u iscrpljenim
mozgovima. Moje drustvo je uzivalo na drugi nacin: dobra
klopa, pice, ples, lijepe ze.., pardon zamalo se ne zaletih
i ne izlanuh nesto sto mi ozenjeni ne smijemo govoriti.
A snjezna oluja se jos pojacala i sve vise mi lici da cu
propustiti danasnju lijepu priliku da uzivam na svedski
nacin u Waxholmu. Evo javise da su i svi autobusi otkazani
do daljnjega, a najmanje do 18.00. Kad ce taj juni, pa da se
otisnem prema nasem jugu, a mozda me i juzna Amerika vidi
slijedece godine. O tom, po tom, zivi bili pa vidjeli.

Eh Ahmete starac prognanickim nigdje kraja pa bih ti napisao
svoje uspomene kao izbjeglica u Svedskoj.
Krajem osamdesetih,strasna socijalisticka murija me debelo
poganja,upadali s mashinkama,ali ja uvijek jedan korak
ispred progonioca,cak im iz SUP Budjak pred ocima
nagulio.Seranic-kuca,knock,knock on the
door,lol!Susnica,Grmusha,Jefto,Borko i cijela ekipa samo
zuje i traze me pod hitno.Shega je da sam se krio u gajbi
pokojnog Packa preko puta SUP-a.Packov otac je bio
penzionisani policajac a buraz mu Vojo nije imao primjedbi
na gosta u kuci.I tako u strogoj ilegali preko BL podzemlja
ugovorim sastanak u ambasadi-kafic Eno da mi Brka ushljaka
dobru i cistu SFRJ sharu za evakuacije u inostranstvo jer je
carsija postala opasno vruca,a obruc se stezao,lol!Nekoliko
dana se odmorim kod jarana u Kljucu i uletim u baushtelski
autobus za Frankfurt.Tu sam proveo gotovo 2 sedmice sa
starom rajom svih fela,pola ih u muriji.Jos tri dana
provedoh kod Danskog jarana u Kopenhagenu.Kristijanija
shljakala dan i noc.Tada josh nije bilo cuprije,pa natovarim
biciklo na trajekt i pravac u Malmo.Solo,nikog ne
poznam,1988 god.
gp
pg

Sta je pisac htio da kaze...
Iako prognanicki, nasi zivoti su prepuni svakakvih dogadjaja
i ja bih htio da se moji prognanicki dozivljaji ne zaborave.
A tako i svaki od nas prognanih ima svoje dozivljaje, pa
zasto da se to ne zabiljezi, bez obzira sto se sve dogadja
van nase Banjaluke? Dozivljaji su u sustini slicni onima
koje bi dozivjeli i u rodnom gradu, samo ako se covjek malo
potrudi i ne preda. A ja se predati nikada necu, pa sta
bude, da bude. Zar da se zaborave sva ona radjanja, zenidbe,
udaje, djeca, unuci, svirke, putovanja, budalesanja, feste,
prijateljstva, smrti... koje smo svi mi prognani dozivjeli u
progonstvu. Ne, ne smije se zaboraviti, jer to su nasi
nastavci zivota van naseg rodnog grada, a mi se nikada nismo
predali i smatrali pobijedjenim. Drago mi je da je GDogg
svjestan da je ovo vazno, pa i on cesto opisuje svoje
dogodovstine, na svoj izvanredno duhoviti nacin. Mi smo
prezivjeli i sada je na nama kako cemo nastaviti: "To be or
not to be", "Nastaviti ili se predati"? Ja furam dalje.
Jul marknad, Santa Lucia, mazija i snjezna mecava...
Vedar, lijep dan kada se pogleda kroz prozor tople sobe.
Vani minus petnaest stepeni, suze teku same od sebe, a
ledeni "vjetric" propiruje do srzi. Cijeli grad se slio u
centru malog mista. Sve podsjeca na nase pazarne dane iz
starih vremena. Prodaje se sve sto ljudima padne na pamet:
rukavice, carape, dzemperi, kape, cipele, bozicni ukrasi,
suho meso, dindrlice i dandrlice. Naivac bi pomislio da je
sve jeftinije kada se tako prodaje po cepencima i
improvizovanim stolovima, a promucurniji ljudi znaju: nije
jeftinije, nego skuplje. Vazno je zapaliti raju na brzinu i
uvaliti im robu slabijeg kvaliteta po prilicno paprenim
cijenama, jer zaboga, Bozic se blizi i moraju se kupovati
bozicni pokloni. A Svedjani opcarani bjelinom snijega i
blizinom Bozica, kupuju kao ludi i misle da su dobro
prosli.
Popodne, stize i kolona prelijepih djevojaka na glavni trg:
prvo "Lucija" sa upaljenim svijecama na glavi, a za njom
jato prelijepih djevojaka u tradicionalnim nosnjama, sa
osmjehom na licu i pjevajuci tradicionalne pjesme kao Santa
Lucia, Tiha noc i sve one koje ja nisam zapamtio, a pjevaju
se uvijek u ovim prilikama. Cijeli grad pjeva u horu sa
svojim ljepoticama. Scena je fenomenalna i svi zaboravljamo
maziju i ledeni vjetar koji probija do dna duse.
A snjezna mecava je danas zahvatila juznu Svedsku i blizi se
ponovo nasim sredisnjim krajevima. Kazu de ce sutradan
zahvatiti i nas stockholmski kraj. Lipota bozija, samo da
grijanje radi i da se nekako dokotrljam do posla koji je 65
km od kuce. A onda se mora i kuci vratiti, ako putevi ne
budu potpuno zatrpani. 
Na zdravlje, idemo dalje, a nekad i blize...

Brottby - Bosanska Gradiska
Svakodnevno putujuci autocestom E18 na posao, prolazim kraj
jednog sela koje se zove Brottby. Selo se razbaskarilo na
sirokim livadama, a snjezni pokrivac od sedamdesetak
centimetara me svaki put podsjeca na Predgradje Nasip i moje
drage Demirache, nadaleko poznatu porodicu ne samo u
Bosanskoj Gradisci. To je porodica Ibrine majke, a moje
mechehe, rahmetli Saime. Mi djeca smo cesto provodili zimski
raspust kod te cestite porodice. Eto, Brottby, selo u
Svedskoj me podsjeti na sve te drage ljude: glava porodice,
rahmetli Ibrahim, naociti starina, bechar, muz dvije zene
istovremeno, a ponekad je znao dovesti i trecu kuci i
narediti da se prikolje par kokoski i pripremi meza za goscu
koju on dovede u fijakeru iz Bosanske Gradiske. Tiha majka
rahmetli Asija, prva Ibrahimova supruga, se razleti da ugodi
svom Ibrahimu, a za uzvrat ima potpuno postovanje od
Ibrahima i cijele porodice. Almasa, druga supruga, ostra i
odlucna zena koja je preuzela dirigentsku palicu u kuci i
vecinom donosi sve vaznije odluke. Rahmetli Refko, vrijedni
i najcjenjeniji kovac u Gradiskom kraju, veliki covjek i
kucenik, najvrijedniji da preuzme imanje, kada se Ibrahim
umori od svega i sve prepusti u druge ruke. Braco,
saljivdjija, zenskaros i vjetropir, koji ipak pridonosi
porodici svojim kovackim umijecem i cini svakodnevnicu
interesanrnijom, uzbudljivijom i veselijom. Rahmetli Meho,
uvijek lijepo odjeven i ukeckan za izlaske u grad, posao u
kovacnici obavlja preko volje i stalno sanjari o boljem
zivotu, koji mu na kraju dodje glave negdje u nepoznatoj
Australiji. Seka, Elvira, Mira i Djudja, vesele djevojcice
koje su vec preuzele podosta obaveza na imanju i u kuci, ali
su uvijek nasle vremena da se poigraju i sa nama gostujucim
Banjalucanima i da nam zivot na imanju ucine ljepsim i
zanimljivijim. Na kraju zelim spomenuti rahmetli Saimu,
veselu zenu koja je vec poodavno napustila topilnu
roditeljskog doma i otisnula se u Banjaluku, gdje je srela
moga tatu i postala clan nase obitelji. Ti zimski raspusti
se nikada nece zaboraviti, a ti dobri ljudi tamo ce vjecno
biti utkani u onaj bivsi zivot, koji nam niko nemoze
oduzeti.
Iz svih ovih razloga, volim prolaziti kraj Brottbyja, a i
radni dani su mi drazi i brze prolaze nego sto bi to covjek
zelio.

Novogodisnje obecanje - Nyĺrs löfte
Dodje i 31. decembar, dan kada skoro svi u Svedskoj daju
svecano obecanje da ce u slijedecoj godini: prestati pusiti,
zbaciti suvisnu kilazu, napustiti dosadnog partnera, ozeniti
(udati) se, kupiti kucu, novo auto, trenirati intenzivno,
jedan takav je obecao da ce do 30. marta uspjeti izvesti 100
sklekova a do sada nije izveo ni jedan, prestati brijati
bradu cijelu godinu, prestati piti i tako dalje i tako
blize. Covjek se zabezekne kakve sve gluposti ne valjaju i
ne obecavaju. A na kraju, kada godina obecanja prodje,
obecanja vecinom ne budu ispunjena, po onoj narodnoj:
"obecanje ludom radovanje". Tako i ja da budem u trendu
dodjem na jednu ideju, udjem u kiosk i prodavacici dam
svecano "novogodisnje obecanje": "Molim vas dajte mi dva
"loto" tiketa, ja vam obecavam da cu slijedece godine
postati milioner". Prodavacica se nasmije i rece: "Ako
dobijete taj novac na ovim sreckama, obecajte da cete mi
javiti". "Svakako, a i flasa sampanjca ce pasti za slobodu",
obecah, i pun nade, odoh kuci slaviti docek nove godine.
Nekoliko sekundi prije ponoci dadoh Mirzi da izabere jedan
od tiketa i na brzinu joj ispricah o mome novogodisnjem
obecanju. Vatromet, novogodisnja cestitanja, nazdravljanje i
sve sto ide uz to, a onda svecano struganje tiketa, sa nadom
da bi nesto od toga moglo biti, jer sam ja to tako strucno
pripremio i obecao. Kad ono chorak, nista, ma ni ulog ni
Mirza, ni ja ne dobismo. Steta, a sve sam tako temeljno
pripremio. Ma i o trosenju para sam vec bio poceo
razmisljati. Zavrsismo sa mezom i vincekom, pogledasmo neki
vec zaboravljeni film, pa u krpe, smisljajuci nove nacine za
dobijanje tog nedobijenog miliona. Jer obecanje traje cijelu
godinu i sve sanse nisu izgubljene. Sutradan, 1. januara u
12.30 Novogodisnji koncert iz Beca, a mene ni oni Strausovi
valceri ne uspjese izbaciti iz misli i nadanja o ispunjenju
novogodisnjeg obecanja. Zivi bili, pa vidjeli.
Sretna i bericetna Nova 2013. godina, sa nadom da ce vam se
snovi ostvariti, kad - tad.

Subota, zubato sunce "przi" svojom crvenkastom bojom sa
istocnog horizonta. Covjek bi pomislio da je proljece na
pragu, ali nadanje-ludom radovanje. Prosetah do Umjetnicke
galerije na promociju mladih savremenih umjetnika videa i
zvuka, odsetah do Sportskog centra i prisustvovah pobjedi
moga rukometnog kluba, u kojem sam proveo oko cetiri godine,
nad vodecim na tabeli, tako da smo sada mi isplivali na prvo
mjesto i stekli realne sanse da se u slijedecoj sezoni
preselimo u visi rang takmicenja. Zadovoljan i sretan
poslije utakmice odabrah malo drugaciji put do kuce, preko
Juznog brda koje dominira nasim malim mistom. Na vrh brda je
pocela izgradnja natkrivenog bazena u cijem projektu sam i
ja ucestvovao u jednoj projektnoj grupi politicara koji su
izradili prijedlog Vizije Sportskog centra u nasem gradu.
Zajedno sa poznatim politicarem Hansom Stergelom i jos
jednim kolegom predlozismo i izgradnju novog natkrivenog
bazena. Prijedlog je primljen sa skepsom, ali poslije
godinu-dvije razmisljanja, dodje i vodecim politicarima iz
g..... u glavu da bi bilo zaista izvanredno kupati se u
novom bazenu, a istovremeno gledati kroz velike staklene
povrsine na grad, kao iz helikoptera. I tako ti nas
prijedlog ugleda svjetlo dana i nova gradjevina se poce
graditi prosle godine. Hajde, reko` da vidim koliko je
projekat nikao iz zemlje i uputih se zimskim stazama preko
brda. Poslije saznadoh da je temperatura bila -24 stepena.
Iskoprcah se nekako kroz prtinu i staze i bogaze i stigoh na
drugu stranu, u podnozje brda, u grad, a u grudima mi se
nesto steglo, pa mi neda da disem. Kod kuce, legoh na kauc i
skvrcih se od bola u plucima, pomislivsi na najgore: srce,
plucha, izljev krvi u mozak. Sve ono sto vjecito zdrav
covjek pomisli kada ga nesto malo strecne, ili zaboli. Ali
ne bi nista od toga. Mirza me izruzi kao balavca i rece:
"Budalo jedna, pa znas li ti da je -24 stepena vani"? "Nisam
znao ljubavi", odgovorih i prestadoh se zaliti na bolove,
koji prestadose kada se organizam adaptirao na sobnu
temperaturu. Ostade neki scucureni viruscic u dnu dusnika i
poceh kasljucati, razmisljajuci da cu ja tome dohakati
aspirinom, kao sto uvijak cinim u slicnim prilikama.
Savjet: Ne penji se po brdima kada je 24 stepena ispod nule,
jer te mogu vile odnijeti u vjecna lovista. Haugh!!!

Nastavak prethodnog clanka
Gledam ja sa Juznog brda koje dominira nasim malim mistom, a
srce se ledi, sto od zime koja se uvlaci u kosti, sto od
hladne tisine, zaledjenog, snijegom zatrpanog grada. A na
kraju grada jedan od najljepsih zaljeva u Svedskoj, umjesto
mora debeli sloj leda, prekriven 60 centimetarskim snjeznim
pokrivacem. Lijepo, milina pogledati, a istovremeno
grozomorno, hladno i nepristupacno cak i za slicure, zbog
debelog sloja snijega. Scena za umjetnicke duse, samo da mi
je kakva furuna, pa da se razbaskarim i ugrijem ukoceno,
promrzlo tijelo. Stigoh sretno kuci, a nastavak ste vec
procitali u prethodnom tekstu. BRRRRRRRRR...

Jesus Christ Superstar
Ĺke, Lena, Mirza i ja u Stockholmu. Plaho otoplilo,
"samo" desetak stepeni ispod nule. Tako mi ponekad sa nasim
svedskim prijateljima odemo na poneku predstavu, ili
koncert, tek toliko da mozak ne pocne otkazivati poslusnost
prije vremena. Veceras je na redu teatar "Lejon" (Lav) i
mjuzikl "Jesus Christ Superatar". Glavnu ulogu igra Olla
Salo, bivsi pjevac svedske legendarne rock grupe "The Ark".
Olla se odlucio da napusti grupu na vrhuncu slave i posveti
se solo karijeri i mjuziklu. I bi izvanredno, na najvisem
nivou. Olla nije bio najbolji pjevac. Tri - cetiri
izvanredna pjevaca su ga usili za tri - cetiri koplja, jer
su oni iskusni operski i mjuzikl izvodjaci, poznati u
umjetnickim krugovima svedske operske i teatarske scene.
Predstava nas je odvela u pricu o Isusu i ljudskoj zlobi i
kada je dosla posljednja scena razapinjanja Isusa, ostadosmo
fascinirani posljednjom melodijom koju nam otpjeva Olla i za
to dobi aplauz i ovacije prepune sale teatra. Uhodace se taj
izvanredni rock pjevac i dostici kvalitet svojih teatarskih
kolega. Za sve treba vremena, pa i za sazrijevanje
rockerskog glasa za mjuzikl, teatar i operu. Odusevio nas je
orkestar smjesten ispod pozornice, a mogli smo ga vidjeti
kroz malu pukotinu u podu, a cuti na izvanrednom teatarskom
ozvucennju.
Oliver Dragojevic: "Vino i gitare, veceras ce prijatelji
doc´".

Integracija
Na Zapadu nista novo: bozicni lampioni i ostale svjetlece
karafeke jos uvijek stoje na svom mjestu u nasem malom
mistu. Snijeg ovlazio, utanjio i polako kopni, a ogromne
prljave hrpe sa strana trotoara, polako se smanjuju. Ipak se
neizbjezna ljepota proljeca osjeca u vazduhu dalekog
sjevera.
Sinoc me obradova jedna izvanredna reportaza na centralnom
dnevniku svedske drzavne TV. Objavise da se najbolje
integrisala grupa Bosanaca i Hercegovaca, nas oko 80.000, od
svih pridoslih grupa u Svedsku. U pozadini jedna izvanredna
operska pjevacica u bosanskoj nosnji izvodi neku opersku
ariju, zvanice pijuckaju nesto pjenusavo i caskaju o
uspjesima nasih ljudi u Svedskoj. A onda, neki svedski
analiticar objasni zasto je to tako. Te mi smo dosli iz
Evrope, te nas skolski sistem je bio slican svedskom
sistemu, te nasa bivsa domovina je bila poznata po dobrim
odnosima sa gotovo cijelim svijetom. I zakljucak je bio da
se takav uspjeh nasih ljudi mogao i ocekivati i da
useljavanje ne treba gledati samo kao kostanje, nego kao
dobitak za svedsko drustvo. Izvrsna potvrda svega onoga sto
smo mi u Svedskoj za dvadesetak godina postigli: 85%
zaposlenih, najveci procenat visoko obrazovanih, najveci
broj nasih mladih po svedskim fakultetima. Toplo oko srca i
pade mi na pamet izreka: "Gdje god da nas bace padobranom,
mi cemo se na noge docekati". Tako nekako i bi: pobacase nas
"braca" na sve cetiri strane svijeta, a mi se svugdje na
noge docekasmo. I nije nam lose. Evo meni i starkici, par
godina pred penziju pocinje da se radja ideja o selidbi u
jedan lijepi grad na Jadranu, da se stare kosti ugriju, a i
da cirkulacija duze traje. 
O tom, po tom, nista nije sigurno, ako nije osigurano.

Samo sto juce spomenuh miris proljeca, evo vec danas mi se
od glavu razbi. Snijeg sipa, nebo se zatvorilo, pahuljice
nedaju oka otvoriti. Ma proci ce i ovo sjevernjacko
izivljavanje, makar za tri mjeseca, pa cemo se opet sunca
nagledati.

E Ahmete blago si ga tebi kad mozes ovako optimisticno u
tudjini. 
Nisu svi takvih kapaciteta. Vecina

Ja cu samo reci svaka cast tebi Ahmete na optimizmu i ovoj
pozitivnoj 
energiji sto siris

Za k. br.90: Pokusavam biti objektivan, a optimizam je moja
karakterna osobina, pa od njega nemogu pobjeci.
Frka...
Petak, rano jutro, autobus za Stockholm vise nego
poluprazan. Prisapnuh soferu pri ulasku u autobus: "Danas
neces imati previse putnika, prognoziram dvadesetak posto od
onog broja koji imas drugim radnim danima". Ne rece nista,
samo se osmjehnu pokazujuci mi da me je razumio. Zna i on
vrlo dobro da mnogi Svedjani petkom izmisle sta bilo da ne
idu na posao. Interesantno. Niko da im stane u kraj.
Podsjecaju me svakog petka na onaj stari vic o Crnogorcima
kada su glasali da skrate radnu sedmicu, pa kada su sveli
radne dane na srijedu, onda se jedan dize i rece:" Pa zar
cemo bas svake srijede raditi"? 
Nego u velikoj sam frci, a ipak sam imao vise srece, nego
pameti. Vec neko vrijeme starkica i ja razmisljamo,
analiziramo i diskutiramo o nastavku naseg zivota poslije
penzionisanja. I tako nas sve vise zaokuplja misao da se
ipak nesto sa ovom sjevernjackom klimom mora uraditi, a to
znaci pobjeci sa ovog hladnog sjevera. Tako smo poceli
pratiti situaciju sa prodajom stanova u Rijeci i pronadjosmo
jedan "odgovarajuci" stan u samom centru. Sezdesetak
kvadrata, balkon, cijena povoljna, pogled na "more" i sa
druge strane na Trsat. Zapalismo se i stupismo u kontakt sa
jednom agencijom i da ne duzim, odlucismo da kupimo stan.
Dan prije nego sto cu platiti kaparu "na nevidjeno", sjetih
se jednog prijatelja u Rijeci i zamolih ga da ode do
agencije, provjeri papire i pogleda stan, ako nadje vremena.
Na srecu, prijatelj je imao vremena da sve to obavi i ja ga
poslije posla, dan prije uplate kapare, nazvah i dobih
informacije: "Ne kupuj ni za zivu glavu, kuhinja uska kao
najuzi hodnicic, prozore nikada neces moci otvoriti, jer
Rijecina nije more, nego rijecka kanalizacija, pa kada jugo
zapiri, crknut ces od smrada i pored zatvorenih prozora".
Zahvalih se prijatelju i ne platih kaparu, a dusa se opusti
i sve one brige oko povrata vec uplacene kapare nestadose.
Odlucismo da ni slucajno ne kupujemo nista na nevidjeno, a i
Rijeka postade manje atraktivna, jer nam se jedan drugi grad
poceo motati u mislima. Valjda cemo i tu jos jednu totalnu
promjenu zivota, napustajuci ugodnu Svedsku, pregrmiti i
nastaviti zivot dostojan covjeka. Snage i volje jos uvijek
imamo, jer imamo samo taj jedan, svoj zivot i zelimo ostatak
provesti u toploti i rahatluku zapadnog dijela naseg
Balkana. Ako bog da, da bog da.

Kafica popijena kod kuce, sjedim pred kompjuterom i polako
srkucem "salep", specijalni juzni caj sa medom koji ima ukus
salepa. Misli se vracaju proslom ponedeljku i probi u Klubu
"Neretva" u Stockholmu. Drustvo odabrano: Sudo, Enes, Ismet
izvanredni harmonikas, Bjanka pjevacica sa glasom slavuja,
Mona violinistica koja ce pjevati dvije pjesme na nasem
jeziku i moja basovska malenkost. Pripremamo veliki koncert
sevdalinki i tekstova nasih bosanskih najpoznatijih
pjesnika, koji ce se odrzati u "Juznom (sodra) teatru" u
Stockholmu. Atmosfera na vrhuncu kada nasa Bjanka zapjeva
svoju verziju "Omer beze na kuli sjedjase". Sve sami
sladokusci i poznavaoci nase sevdalinke nemogu se oteti
utisku da se ovdje radi o jednoj od najuspjesnijih verzija
stare dobre sevdalinke Omer bega koji na kuli sjedjase.
Nekontrolirani osmjeh na licu svakog ucesnika se nemoze
sakriti, a ponos sto je eto takva pjesma potekla iz naseg
starog kraja se moze procitati na svakom bosnjanskom i
hercegovackom licu u sali naseg omiljenog kluba. Siguran sam
da ce koncert dozivjeti veliki uspjeh i da cemo poslije toga
odrzati jos nekoliko koncerata u Svedskoj. A kada bi ova
mala, ali odabrana trupa stigla i do Sarajeva, ili Mostara,
ili Bihaca, ili nekog drugog naseg grada, nasu srecu bi samo
pomracila pomisao da se takvo nesto nece odrzati u
sadasnjoj, nekad nasoj voljenoj Banjaluci. Tamo se trenutno
cijeni neka druga, strana muzika, sa tekstovima i formama
koji ne trpe romanticnu sliku sevdalinke. "Zivot je tako
zapetljan, sta ces..."? rece covjek prijatelju grebatoru, a
ovaj brze bolje odgovori: "pivo i cevape".

Ahmete starac imam jednu zeljicu #2!Ako imas vremena
pogledaj sledeci dokumentarac o nekada top foto modelu u
Svedskoj koja je "zaglavila" kao casna sestra i izbjeglica u
Himalaji Indije.Uspjesna familija,muz,karijera,dvoje djece
ali djaba.....
Dokumentarac je u 4 dijela po 20 min. kad istekne prvi
kliknes na drugi itd.Ovaj film preporucujem svakome jer
pokazuje koliko su relativne i razlicite percepcije ljudi
upecanih u enigmu zivota.
youtube holy man and fools  (part 1,2,3,4).Dokumentarac
godine!
g

Konacno se i proljece usulja u hladne krajeve zamrznute
Svedske. Ako je i od skandinavskog boga Torra, previse je.
Zima se bila otegla do sredine aprila i ogadila mi zivot na
sjeveru planete, tako da sam se intenzivno poceo psihicki
pripremati na jos jedno totalno pretumbavanje zivota, trece
po redu u mome mladjahnom zivotu. Slijedeca sedmica ce
vjerovatno biti odlucujuca sto se tice mjesta moje selidbe
poslije penzionisanja za otprilike dvije godine. Karte
kupljene, avion se zagrijava i u rano jutro dolazeceg
ponedeljka put pod noge, na jug, u razgledanje stanova koji
su potencijalni kandidati za nastavak zivota na suncanom
jugu. Nadam se da ce putesestvije biti uspjesno i da cu naci
odgovarajuci stan, pa da malo dahnemo dusom starkica i ja i
da znamo gdje cemo "ostariti zajedno" (Saban Saulic). Vracam
se Jadrane tebi, tebi na valove plave, vracam se Jadrane
tebi, tebi na obale stare (posudjeni stihovi iz pjesme:
Vracam se Zagrebe tebi).
Ako bog da, da bog da!

Pet dana borbe i rahatluka
Skavsta aerodrom, stotinjak kilometara juzno od Stockholma,
Ryanair Boing 727 samo sto nije stigao. Bi mi interesantan
carinski pregled prije ulaska u slobodnu zonu. Na onim alarm
vratima stoji zena zamotane glave i odjevena u tradicionalnu
odjecu zena sa bliskog istoka. Prodjoh kroz onu kapiju, bez
ikakvih problema, jer se alarm nije oglasio, ali mi ona
sluzbenica u marami rece da se okrenem ledjima i onako
zbunjenog me poprilicno prepipa s ledja, ne stideci se da me
pipne ni na najosjetljivijim mjestima. Pomislih da taj posao
mozda nije bas najbolji za religiozne osobe, ali raditi se
mora, a posao se nemoze birati. Sletismo na Krk, autobus do
Rijeke, pa na kisovito korzo prepuno naroda, iako je radni
dan. Kada kisa prestade odmah ludnica: kafici prepuni,
setaci u neprekidnoj povorci, kapucino, kremsnita, sladoled,
utakmica malog nogometa na korzu, sve odjednom. A onda
naidje Cincar i iskreno obradovan sjede za sto, kao da smo
se juce vidjeli, kao da nije proslo preko dvadeset godina od
posljednjeg susreta. Ugodna prica banjalucka, a sa svih
strana banjalucani: Somo, Cevap, Medo i jos mnogi drugi sa
kojima se nisam ni stigao pozdraviti. Sav izgubljen u
ljepotama svemira, u neko doba odoh do Gorana Lipovca,
prijatelja koji mi je mnogo pomogao u trazenju stana.
Kafendisasmo u njegovoj prodavnici namjestaja, a poslije
zatvaranja autobusom odosmo do Podmurvica i chevabdzinice
"Marun". Poslije Hikme Kusmica, komsije i poznatog fudbalera
Borca, chevabdzinicu je preuzeo Kusmo sa Hiseta. Kombinacija
me podsjeti na sve one nezaboravne dane, a "Nektar"
banjalucki, pisan latinicom, mi razradi sve davno uspavane
damare dosadnog sjevera. Goran se isto kao i ja razbaskario
i raspistoljio, pa odosmo na spavanje prilicno kasno. Dva
dana provedoh sa jednim agentom i sest agentica koji su svi
odreda pokusavali da me ubijede da kupim stan bas od njih. U
srijedu popodne sretoh Miru Mamuzu i provedosmo par sati u
evociranju uspomena iz nasih zajednickih muzickih dana, a
agentica Emina se ne odmace od nas ni za trenutak, uzivajuci
u nasen drustvu i u nasim bravuroznim zafrkancijama. To joj
se poslije isplatilo, jer sam bas nju i njenu firmu odabrao
i kupio stan uz njihovu pomoc. Mislim da smo postali i
prijatelji i da cemo se cesto druziti kada prihajamo u nas
novi dom u Rijeci. Slag na tortu je bio susret sa
prijateljem iz djetinjstva, izvanrednim golmanom, a jos
vecim dobrim covjekom, Mladenom Curicem Klinjom. Provedosmo
dvije veceri zajedno i to se nikada nece zaboraviti. Emina
me u petak ujutru odveze na Krk. Dva i po sata leta u
nekakvom neobjasnjivo egzaltiranom stanju me dovedose do
Skavste aerodroma, a onda kuci mojoj starkici, u nase malo
misto na obalama Baltika.
Jos nisam dosao sebi poslije svih onih ljepota koje dizvjeh
u Rijeci, gradu koji dobrovoljno odabrasmo za nastavak naseg
zanimljivog zivota. A starkica kao starkica: rucak, kafica,
razgovorcici bez kraja... Covjeku tako malo treba pa da bude
sretan.

Circulus Viciosum - Proljece u Stockholmu

Na povratku iz Rijeke, u avionu, pomislih: "Boze, hocu li
ikada biti ponovo sretan u Svedskoj poslije ovakvih utisaka
iz Rijeke, susreta sa prijateljima, setnji po Korzu,
banjaluckih cevapa i sve one ljepote juznog podneblja. I
naravno, prevarih se. U cetvrtak, 9. maja, neki crkveni
praznik, crveni datum, neradni dan, a u svijetu je to Dan
pobjede nad fasizmom. Ctarkica i ja u Stockholmu. U
Kungstredgordenu (Kraljevki vrt) sve roza probeharalo.
Milion naroda u majicama, bez deprimirajucih jakni, se
razmilio po Veneciji nordijskih zemalja. Veselo cavrljanje,
smijeh, tople pantalonice, mini suknjice, raskopcane
bluzice, sve ono najljepse sto covjeka budi iz dugog zimskog
sna. Slikasmo se "pod beharli granom", na mostu pred ulazom
u Riksdag (Parlament), bas na onom mjestu gdje protice jedan
dio Vrbasa, u pozadini se vidi gradski most, a jedino
stockholmska Opera u pozadini "kvari" sliku nase voljene
Banjaluke. Bi mi krivo sto neznam odmah poslati slike u
Kajak, pa da se narod uvjeri da nista nisam izmislio, vec
rodjenim ocima vidio. Planiram da to uradim uz Dadinu pomoc,
prvom zgodnom prilikom. Zongleri, muzicari, sibicari i svi
ostali sadrzaji u Drotning gatan (Kraljicinoj ulici), kao i
svakog proljeca. Talijanski sladoled u skoro svim
slasticarnama, kapuchino, citron-mareng kolac (krem kolac od
limuna, sa bijelim slagom kao sampita), apple paj, limunada
i sta jos da se doda toj neprevazidjenoj ljepoti radjanja
proljeca. A onda, negdje u sred te proljetne ljepote, nazva
Dado i pozva nas na rostilj u njegovoj basti sa pogledom na
more. Vratismo se u nase malo misto i odosmo do Dade
pjesice, tako da se moze popiti i neko pivce, ili vino,
zavisi sta sincina ponudi. Dado, Elen, Emil, Henri, Oliver,
Mirza i Ahmet, jedan dio sretne porodice Kozaragic na okupu,
a rostilj-majstor Dado sa svojim upajcanim mesnim
specijalitetima. Tako dozivjesmo jos jedno sretno radjanje
proljeca, a zaboravismo dugu, hladnu i pomalo odvratnu zimu.
Ljepota zivota jos jednom pobijedi i tako bi trebalo biti
bar prvih sto godina, a onda neka zivi ko h...

Privi rodni list na ranu pa ce brze zarasti...
Pocela je borba za podmladjivanje i zdravlje i u nasoj kuci.
Vaga je vec odavno glavno pomagalo u koje se gleda svako
jutro i poslije diskutuje na jutarnjim "dogovorima": 200
grama vamo, 200 grama tamo, a krajnji bilans hefticno ostaje
na istoj cifri. Onda dodje i ono pravilo: izbjegavat cemo
jesti poslije sest sati popodne. Nekako se izdura max dva
dana, a onda takticki konzumira jedna jabuka, pa posto se od
jabuke izgladni, mora se pohalisati bar dva reda cokolade sa
ljesnjacima, jer se od ljesnjaka ne deblja. I tako iz dana u
dan. Najtuznije mi sjede vijest da rucni zglob boli zbog
pijenja kafe. ´Tarkica potpuno prestade piti kafu, a ja
zamalo ne izrekoh onu poznatu recenicu svih ovisnika: "Ne
diraj mi kafu (cigaru, rakiju), to mi je sve sto imam u
zivotu"! Ne rekoh nista, ali kad vidjeh da je ona potpuno
prestala piti kaficu, iz solidarnosti i ja smanjih moju dozu
sa tri, na dvije soljice. Ja pijem kaficu, a ona mlijeko, da
mi pravi drustvo. Ja nista ne prigovaram, nesto mi
felericno, nesto mi fali, ali sutim, da njoj ne stajem na
muku. Koliko cemo tako izdurati sam bog zna. Ali ja je necu
nagovarati, ona zna sta je najbolje za nju i njen rucni
zglob.
Onda stize u kucu elektricni aparat za poboljsanje
cirkulacije. Stavis noge na aparat, podesis snagu vibracija
i treses se pola sata. Prvih hefti pitam ja starkicu svako
vece: "´tara hoces se ti tresti veceras"? Onda se ona dobro
istrese, a onda i ja, "kud svi Turci, tu i mali Mujo". Kada
smo se poceli tresti malo rjedje, stize u kucu zadnji krik
zdravstvene mode: "privat SPA", mali aparatic za masazu koju
covjek sam moze primjenjivati na svome tijelu, osim onih
dijelova koji se nemogu dohvatiti. ´Tarkica svakodnevno zuji
po par sati dnevno, jer efekat je "pravi" kada se to
primjenjuje i ujutru prije posla, a i poslije podne, poslije
posla. Tako joj ja ponekad pipnem nadlakticu sa donje
strane, a ´tarkica ko iz topa uzvikne:
"TVRDO", a o hiftnama i trbusnim misicima da i ne govorim.
Sekspirova dilema u malo izmijenjenom obliku: "Tresti se,
ili gnjaviti, pitanje je sad" je svakodnevna u nasoj kuci.
Sta li ce novo izmisliti, pa da budemo jos zdraviji i
mladji, a o ljepoti cemo nekom drugom prilikom.

Stockholmska hronika-juni 2013
Po ugledu na "Travnicku hroniku" naseg velikana Ive Andrica,
reko´ da i ja napisem jednu malu hroniku o Stockholmu u
prvoj polovici juna mjeseca, gospodnje 2013. godine.
Nacionalni praznik Kraljevine Svedske, 6.juni, nema bas neki
veliki status i ne slavi se bas od srca, ali te veceri je
priredjen prigodan koncert na jednoj velikoj sceni u
prirodi,gdje je cijela kraljevska porodica i svi odabrani
gosti imala pocasna mjesta, a ostala sirotinja raja se
smjestila iza crvenim tepisima obiljezenog prostora gdje su
bili smjesteni "odabrani" gosti. Sve je tako podsjecalo na
klasno drustvo: i bogate nosnje kraljevske porodice i
toalete "odabranih" gostiju i specijalna mjesta gdje se nije
moglo sjesti bez specijalne pozivnice. Onda je kralj Gustav
odrzao prigodan govor, podijelio zastave udruzenjima koja su
najbolje radila prethodne godine, najavio udaju najmladje
kcerke i poslije himne, "kud koji, mili moji".
Poslije dva dana Madeleinino vjencanje, kocije, svecane
toalete, kraljevski gosti iz cijele Evrope i okoline,
fanfare, a obicna raja se skupila ispred dvorca, crkve i na
svim trotoarima kuda su svi "odabrani" prolazili u svecanim
kocijama. Razdragani porezni obveznici masu svojim monarsima
i blagosiljaju svu onu lovu koju oni u vidu poreza
dobrovoljno poklanjaju svojoj vlasteli da bi ovi mogli
izorganizirati sve te feste i balove koji uzdizu ugled
kraljevine. Bar tako sve to objasnjavaju rojalisti, a
republikanci imaju malo drugacije misljenje o svemu tome.
Gledam princa Filipa i razmisljam: "Eto jos si samo ti od
cijele kraljevske familije ostao neozenjen. Kad li ces ti
doci na red? Ipak nije lose ni momkovanje i ucestvovanje na
trkama raznih "Formula" i voznja u najluksuznijim autima, a
i poneka romansa sa manekenkama i ostalim svjetskim
ljepoticama. Valjda ce se i za tebe naci neka interesantna
baronesa, pa da i tebe ozenimo uz blagoslov poreskih miliona
koji ce se i tom prilikom potrositi."
Jasta...Svasta... Kakve sve gluposti ljudi ne cine kada ih
je zivot razmazio, dok u drugim dijelovima zemaljske kugle
djeca gladuju i umiru u neimastini, jer su bogati imali
srecu da se rode daleko od crnih vilajeta nase planete.

Boli nas DJOGAT za sve kraljice,kraljeve,princeze i prinčeve
od Engleske,Holandije,Danske,Norveške,Švedske..itd.
Uhvatite se olovke pa glasajte na svojim izborima za
kraljevsku Bosnu i Hercegovinu, ne uživajte u privilegijama
tudjih muka, svojim mukama (olovka+obrazac)dodjite do
privilegije izgraditi i živjeti uz
Vrbas,Unu,Neretvu,Bosnu,Drinu i Savu. Kanite se balijske
demegogije valjda vam je za ovih prosječnih 20 tak godina
nešto iz guzice došlo u glavu,ako nije onda se CAPAJEBO budi
bez vas je..Š vas.

Za komentar 100. 
Sad ste se nasli buditi nakon 20 godina. Mogli ste bar
sacekati da ljeto prodje. Mogli ste prvo pokupiti pare od
izbjeglickog turizma, jedine privredne grane koja
funkcijonise, a onda kada kise padnu u Oktobru izaci na
ulice. Nisam bas siguran da nas porjeklom iz Banjaluke,
Sarajevo nesto interesuje. Mi obidjemo Banjaluku a skoknemo
i do Jadrana.

Ne razumijem sta je pisac htio da kaze: hocu li ja to
zivjeti po Mirsinom naredjenju, ili da nastavim uzivati kao
i do sada po vlastitom nahodjenju i vlastim zeljama??? Nisam
bas ljubitelj kraljeva ni kraljica i ostalih gotovana, ali
reko` kad sam vec ovdje nije lose opisati kako mi je. A ako
se to tebi Mirso ne svidja, zao mi je. Savjet: nemoj citati
ako ti se ne svidja.
Moj prvi tekst poslije godisnjeg odmora. Pozdrav iz Svedske

Sve sto je lijepo kratko traje...
Pet sedmica na jugu prodjose kao nedosanjan san i dok se
okrenusmo na drugu stranu, trajekt nas prebaci sa naseg
Cresa na Krk, a odatle, preko Titovog mosta, na obalu
kontinenta. Bljestavilo Jadrana ostade ispod nas u Rijeci
kada se uputismo ka brdovitoj Sloveniji i mocnim vrhovima
Triglava. A austrijski tuneli nas provedose kroz labirinte
Alpa i vrhove prekrivene snijegom i tog 20. jula, 2013.
godine.
A bilo je kao u bajci: more...plavo, smaragdno i cisto,
plaze Cresa sa svojom vjecnom ljepotom, barba Joso, Dinka,
Malik i Admira sa svojom mnogobrojnom familijom, Jasna,
Cisko i Cikica, Vera, Hajnc, Tercizio, Birgitta, barba Mate
i mnogi drugi... ljubazni, zeljni cakulanja i druzenja uz
sladoled "Bacha", pivo "Stella", ili "Karlovacko",
kremsnitu, kapuchino, pjesmu klape "Burin" i sve one
ljepotice u toplim pantalonicama i prozirnim suknjicama, da
ti dah stane u grlu, a oci se okrenu u cevrndiju. I tako
svaki bogovetni dan i noc sve do zadnje sekunde boravka u
tom raju zemaljskom. Pokoji piknik do Malog Losinja i
Chikata, a i nekoliko voznji katamaranom do Rijeke samo
uljepsase svu ljepotu ovog nezaboravnog ljeta. Na Korzu u
Rijeci susret sa starom banjaluckom rajom, a vrhunac svega
bi spontani susret sa vjencanim kumom i prijateljem iz "rock
and roll" dana grupe "Amori" Zoranom Bicanicem. Svaki
boravak u Rijeci mi je bio veoma lijep i izazvao duboku
radost i srecu, pa tako i ovog puta.
Ulazak Hrvatske u EU proslavismo na velikoj festi uz muziku,
klape, folklor, mazuretkinje i vatromet na Cresu, a tako je
bilo i u ostalim gradovima Hrvatske.
Kuci stigosmo u nedelju navece, na posao odosmo u ponedeljak
ujutru, a svedska se razbaskarila na podebelim oblacima, kao
da nije sredina ljeta, vec pocetak jeseni. Bice bolje, rekoh
i poceh odbrojavati mjesece i dane do sljedeceg putesestvija
na juzno bljestavilo i plavetnilo jednog ljepseg i
interesantnijeg zivota.

Svaka Cast za ovaj Forum i svaka pohvala ovim ljudima koji
imaju strpljenja da pisu o proslosti.

Odrastao sam u jednom malom potkozarskom selu  nedaleko os
Banja Luke.
Zivot u djetinjstvu je bio vrlo lijep,islo se u osnovnu 
potom i srednju  skolu ,druzilo sa prijateljima,trcalo po
proplancima i dolinama,lovilo ribu bez dozvole,krali
susjedove tresnje i ostalo voce ,islo se na igranke u
Ivanjsku,Mishin Han,Simice ,Kose ,trazilo se cura .Bilo se
uvijek u pokretu sa drustvom ,islo se na vjeronauk i poslije
svake Mise  na Pivu i druzenje u nadi ,kao sto  danas kaze u
pjesmi  DJ Krmak "da se nesto natakne :)".Nazalost dodje i
taj nesretni rat i pokvari nam  mladalacko djetinjstvo.Na
preporuku moje susjede odlazim na studij teologije u
Hrvatsku ,da se sklonem od rata i mobilizacije  u Banja Luci
,jer nisam htio uzimati  oruzje u ruke .U Hrvatskoj je bio
pravi raj ,studirao sam  3 godine na jednom ostrvu u
Dalmaciji ,nisam bio nekoliko sedmica svjestan gdje sam i
kako sam uspio da se izvucem iz Banja Luke .Izvukao sam se
zahvaljujuci predobrom  Biskupu Franji Komarici ,koji mi je
bio omogucio svojom preporukom ,da mogu da odem na studij u
Hrvatsku i tako spasim glavu.Umalo me ne skinuse iz konvoja
u Gradisci,koji je isao za humanitarnu pomoc u Zagreb ,ali
zahvaljujuci vozacu kamiona ostavise me u konvoju.
Moji suseljani  su te 1993 isli na radnu obavezu svojim
komsijama i spremali im ogrev,krcili puteve,samo da spase
zivu glavu i da ih ne posalju u rat da pucaju na svoje
ljude.Ipak i medju tim srbima u tim selima oko Gradiske je
bilo jako dobrih ljudi ,koji su  krisom donosili nasim
ljudima kavu,rakiju,jelo i  mnogi su govorili ,nasim
hrvatima,strpite se ljudi ,proci ce i ovaj rat ,nista nije
trajalo vjecito. 

Studirao sam 3 godine teologiju u Hrvatskoj ,vidio svijeta
,bio kod Pape  poljaka Ivana Pavla II u audienciji i uzivao
zivot na moru .
Bilo je uvijek drustva ,od nas 50 Bogoslova je uvijek netko
imao rodjendan ili imendan,tako da je uvijek bilo derneka i
feste i proslave.
Nazalost pri odlasku iz moga potkozarskog sela ,ostavio sam
ne svojom voljom  svoju djevojku u nadi ponovna susreta ,ali
se to vise nikada nije dogodilo ,puti su nam se razisli ;(

U drugom nastavku pisat cu vam kako sam dospio u Njemacku
...

P.S:Oprostite na nepovezanom izlaganju ,nisam bas vjest
pisanju ,ali zelio sam malo  da olaksam dusu i podijelim 
osjecanja i utiske sa svojim zemljacima iz Banja Luke .

Hvala na Vasem izvanrednom prilogu. Ja sam bas tako i
zamislio ovu temu, da ne pisem samo ja moje prognanicke
dozivljaje, vec da se i drugi prognanici ukljuce sa svojim
nekad tuznim, a nekad veselim, dogodovstinama u zemljama
sirom svijeta. Hvala Vam i molim Vas nastavite ucestvovati
na ovom forumu.

"Jos dva dana pa civilna hrana"

Jos dva dana pa pocinjem odbrojavanje jos onih preostalih
oko 700 dana do penzije. To ne znaci da jedva cekam da idem
u penziju. Naprotiv, moj posao i moji radni dani su tako
interesantni i dinamicni da jos uvijek nikada nisam pozelio
da idem u penziju. Evo juce sam pronasao i ugovorio posao za
moju finu, mirnu, dobro odgojenu i vrijednu S.... Poslije
cetvorogodisnjeg prakticiranja u jednom privatnom vrticu,
ona nikada nije dobila pravu sansu za zaposlenje, iako je
dobar radnik, poslodavac je hvali, zeli da Sara u nedogled
nastavi prakticirati, bez plate i bez sanse za zaposlenje.
Jutros sidjoh sa sprata autobusa u Roslags Nesbyju i uputih
se prema Teby centrumu, gdje cu sresti H......, dvadeset
osmogodisnjaka koji, na zalost, nikada nece moci dobiti
stalni posao, ali ce moci prakticirati po razlicitim firmama
i tako provoditi svoje radne dane.
Decko ima svojih caka koje se nemogu tolerisati na radnom
mjestu: cesto prespava, poslije mjesec dana pocinje
zabusavati i filozofirati, mjesajuci se u organizaciju posla
koji ne zna raditi. Tako je vec promijenio desetak radnih
mjesta, ali nigdje nije ni pokusao da ispravi svoje lose i
neprihvatljive navike. H...... je evo i danas prespavao i
nije dosao na dogovoreni sastanak. Usput prodjoh pored Ova
gimnazije, a pored hokej hale ogromna hrpa snijega koja se
moze vidjeti i u sred ljeta, jer se led u hali redovno
obradjuje. Na fudbalskom terenu vrije od djece i omladine
koja trenira fudbal. Cijeli kompleks Teby centruma je evo
vec tri godine jedno veliko gradiliste koje ce biti zavrseno
2015. godine. Svratih u piceriju gdje prakticira M......,
ogromni sto-pedeset kilas sa Bliskog istoka. On na sve
moguce nacine izbjegava pravo zaposlenje, izgleda da kod
jarana radi na crno, a uredno prima socijalnu pomoc i
djecije doplatke svaki mjesec. Poslije nazvah A....... u
9.20, jer ako ga ne nazovem, on zakasni na posao koji
pocinje u 10.00. 
Konacno stizem u kancelariju i posvecujem se "kancelarijski
pacov" poslu, jer se sve treba uredno dokumentovati. Onda u
11.30 lunch, a poslije podne idem u Morby, u posjetu
H......, koji radi u jednoj firmi za kompjutersku
komunikaciju. I to je to: dinamicno, interesantno, puno
vremena na tockovima, a i za kancelarijsko - kompjuterske
bravure ima dovoljno vremena. Pa kome bi se u takvoj
situaciji islo u penziju. Mogao bi ja i krajem avgusta, ali
sam se odlucio da budem aktivan i radim jos dvije godine, a
onda "Put putuje Ahmet aga" na jug, pa kud puklo, da puklo.

E moj Ahmete uzmi 
moj Ahmete....

Pogrijesih samo jednom
 sto se zaljubih strasno
 sto ljubav tebi dadoh
 a sada sve je kasno.
                  R.
 A sada sve je kasno
 jesen zivota tu je
 i samo uspomena
 za tebe me vezuje...
  
 Ovi stihovi mi padnu na pamet svake jeseni kada boje u
prirodi dobiju jesenju patinu i prelijevaju se u sirokoj
paleti od zelene, zute, narandzaste, crvene, smedje. Takve
su sume jesenje posvuda u svijetu i cini mi se da nista
ljepse ne postoji u nasoj bozijoj basti.
 A onda mi istovremeno na pamet padne jedna epizoda iz moga
bivseg, staro-banjaluckog zivota.
 
Djevojcica iz Pelagica, sitna, zgodna, vizljasta, brzog
koraka, igrala je u folkloru i opcarala mnoge svojom
zivahnoscu i usplahirenom ljubavi prema zivotu. Ja nisam bio
iznimka i vise puta sam pokusavao da joj se priblizim, ali
me je svaki put na pristojan nacin odbijala. 
Onda jednog dana opasna bolest zakuca i na njena vrata.
Onako puna zivota i odlucnosti da se ne preda, poslije teske
operacije, ona se vrati u zivot i posto vise nije mogla
igrati folklor, poce svirati u cika Markovom tamburaskom
orkestru. Tako se jedne veceri ponudi da me odveze kuci
svojim autom i ja naravno pristadoh. Kada je parkirala u
blizini moje kuce, samoinicijativno mi ponudi svoje punacke
usne i strastveni poljubac, i da sam zelio, nikako nisam
mogao izbjeci. Nastavak boravka u njenom autu nije bio
onakav kakav je ona pozeljela, jer je vrijeme zaljubljenosti
proslo i ja nikako nisam mogao prihvatiti njenu izvanrednu
ponudu kakvu covjek rijetko dozivi kod neke zene. Nekako
nikada nisam ni zazalio za propustenom prilikom.
 I onda dodju oni stihovi, svaki put kada se toga sjetim...
 

A sada sve je kasno
 jesen zivota tu je
 i samo uspomena
 za tebe me vezuje.
  

Komentar broj 108 je namijenjen za temu "Banjalucke
uspomene", ali nema veze, jer odgovara i temi "Prognanicke
uspomene.
Nova prica:  Na putu za Turku...
Konferencija u hotelu Scandic Ariadne u jednoj od
stockholmskih luka, cijelo popodne, a onda, poslije kafice,
ukrcavanje na "Galaxy", izvanredni brod, grad na vodi, pa
"put" pod noge, za Turku, ili Obo, kako taj grad u Finskoj
nazivaju Svedjani. Bljestavilo na sve strane: restorani,
kafici, klubovi, barovi, butici, hodnici, kabine, kasino...
sve se skupilo odjednom, zamaglilo pogled i izazvalo
"bururet u glavi". Konferenciju nastavismo u Konferans
salonu, a onda vecerica uz probrano vino, pa rasip na sve
strane putujuceg vasara. Neko ode u kupovinu bescarinskog
viskija i ostalih alkoholnih preparata, neko u butike da se
ponesto potrosi kad je sve pri ruci, neko na kapucino (taj
sam), a neko odmah zapoce party, party uz jako pivo i razne
koktelske zerzevate. Vec sam prije spomenuo da Svedjani mogu
puno popiti, pa oni to ponovo i ovog puta dokazase. Ja
priznam da ih u tome nemogu, ni blizu, pratiti. 
A onda "Veceras je nasa festa" u nocnom klubu. Moje
politicke haverice mi ne dozvolise ni da se zblahnem, vec me
odmah odvukose na podijum i isplesah se to vece do
besvijesti, a Lenneke, Ulrika, Elisabeth, Maggan i Kerstin
me razgibase bolje nego fudbal petkom navece. Onda, u ponoc,
poce show... Ne znas sta je ljepse: plavusica, crnkica,
mulatkinja, ili ona sto je u Africi pocrnila kao ugarak.
Bilo je tu naravno i muskica, ali njih nisam ni primjecivao,
jer su ih djevojcice potpuno zaklonile svojom ljepotom, a
reflektori osvijetlise najosjetljivija mjesta od kojih dah
zastaje. Poslije prve ludnice na scenu izadje Sharlotte
Perelli, bivsa pobjednica Eurovizije, a jos uvijek
atraktivna i izvanredna pjevacica. Bend iza nje deka rock
and roll najviseg nivoa, a preko 150 decibela protresose
bubne opne. Sjetih se tinitusa i problema koje moj veliki
haver Mirso ima zbog toga. Odoh leci u rane sate (02.00),
jer sutra valja nastaviti konferenciju. Spavanje u jednom
komadu, ma ni za hrkanje nije bilo vremena. Dorucak obiman i
raznovrstan, samo je ticije mlijeko falilo. A onda nastavak
konferencije. U pauzama za kafu trknem do obliznjeg salona
da uz kapucino slusam laganu muziku za dusu, koju je trio iz
Finske izvodio na zavidnom nivou..
Stigosmo u Stockholm u rane vecernje sate, a onda kuci,
starkici i veceri u kucnoj atmosferi.
Sutradan...kuca, pos´o, birtija... BEZ BIRTIJE.

Sad procitah Mirsin komentar br.100 i ostadoh bez teksta.
Kakva drskost 
pisati na nacin kako on razmislja i pise. I jos uzima sebi
za pravo da 
pametuje drugima.
Ma taj tip je totalno opicen.

"SEVDAH" koncert u Stockholmu
Stize i 24. novembar 2013. godine, dan koncerta u "Sodra
teatern" (Juzni teatar) u Stockholmu. Vjezbali smo punom
parom pod rukovodstvom izvanrednog muzicara i harmonikasa
Enesa Omerdica, clana Instituta Sevdaha i bliskog suradnika
rahmetli Omera Pobrica. Orkastar "Neretva" je bio pojacan
izvanrednom operskom divom Bjankom Muratagic i izvrsnom
svedskom violinisticom i operskom pjevacicom Monom Rosell.
"Neretva" u standardnom sastavu: Enes Ziga, Nedzad Imamovic,
Suad Golic i Ahmet Kozaragic ni za milimetar ne zaostajase
za svojim cijenjenim gostujucim umjetnicima.
Dvorana teatra ispunjena do posljednjeg mjesta, ma ni na
drugom balkonu nije bilo ni jednog slobodnog mjesta.
Majstori tona i svjetla profesionalno odradise svoj dio
posla, Haris Grabovac (Banjaluka boy) perfektno izrecitova
Maka Dizdara na svedskom jeziku, a o konferansi da i ne
govorim, Bjanka, sta da se kaze osim MAGNIFIKO, Mona dobi
aplauze slicne ovacijama za svoje izvedbe pjasama: Razbolje
se lijepa Hajrija, Mila majko salji me na vodu i Sarajcice
hajdemo. Enesa nagradise ovacijama za njegove bravurozne
solo improvizacije, ni Necko ne razocara improvizacijom i
mekim tonom svoje izvanredne "Gverinke". Sudo, kao i uvijek,
izvanredan pjevac i tamburica ekspert na svome bas primu.
Enes jos bolji nego na probama, a i glas ga posluzi
izvanredno te nezaboravne veceri. Basista standardan (da se
ne uobrazim), pa i mnogo bolji nego obicno, sa dobro
uvjezbanim semama i prijedlozima vodje orkestra, naseg
cijenjenog Enesa. A Bjanka.....e takve interpretacije nisam
jos cuo, a slusao sam mnoge velike zvijezde: A sto cemo
ljubav kriti, Stade se cvijece rosom kititi, Kraj tanana
sadrvana, Da sam ptica, Sjajna zvijezdo gdje si sinoc sjala,
Ko se ono brijegom sece i kulminacija Omer beze na kuli
sjedjase. Odsvirasmo Zlatno kolo, pozdravismo publiku, a
ovacije ne prestadose dok ne odsvirasmo na bis nezaboravnu
Moj dilbere kud se seces. 
Poslije koncerta raja egzaltirana, mnogi ne zadrzase suze, a
poznata novinarka Mubera Dizdar dodje na koktel da nam
specijalno cestita, obeca veliki clanak i predlozi da
nastavimo turneju u Svedskoj, a na "Bas carsijskim
vecerima", kako ona rece, bili bi sigurno veoma zapazeni,
jer i u Sarajevu treba bas ovakvog izvornog i kvalitetnog
sevdaha. Sve ovo mi sjede na dusu kao melem i cini mi se da
je najbolji nacin za zavrsetak muzicke karijere.

Selidba
Idem sa autobuske stanice ka svom radnom mjestu i
razmisljam: "Evo dodje na red jos jedna selidba.Nije to ona
prava, ali selidba je selidba, pa makar bila i na radnom
mjestu." Koliko puta smo se selili prestao sam brojati, a
nadam se da nas poslije ove kancelarijske selidbe ceka jos
samo jedna, ali vrijedna, selidba na jug, tamo negdje 2017.
godine, ako se bude zivo i zdravo.
Vrijeme dosta lijepo, oko 5 plus tepeni, a mladi ovdje odmah
iskoriste priliku i odmah navlace laganu odjecu. Promatram
jednu zgodnu gimnazijalku u onim dzins hlacama koje stalno
spadaju sa kukova, a kozna jaknica prekratka (namjerno),
tako da je oko 8 cantimetara u visini bubrega potpuno
razgoliceno. Decembarski prohladni vjetric hladi one
razgolicene predjele, a curica to i ne primjecuje, jer
upravo ima veoma vazan razgovor o sinocnim zbivanjima sa
slicno odjevenom kolegicom. Boze dragi, pomislih, kako se
vremena sa staroscu mijenjaju: nas malo starije omladince
lagana reuma podsjeca da vise nismo u cvatu mladosti, a
mladi to ne sisaju ni zasto jer smatraju da se njima nista
nemoze desiti, jer oni su besmrtni, a reuma, kostobolja,
upale zglobova, bubrega itd, to su samo zlobni izumi nas
starih, iz ciste ljubomore, sto nas je vrijeme pregazilo.
Stigoh na posao, nastavih pakovanje dokumentacije, papira,
kompjutera, kuhala za kafu, mikrovalne, rucnika, kuhinjskih
krpa, posudja i ostalih zerzevata kojih se za ovih sedam
godina skupilo u kancelarijskim lokalima. Sutra dolazi
kamion i ekipa da sve preseli u nove lokale, a onda ja
vjerovatno vise nikada necu zalutati u Gribbylund u kojem
evo provedoh sedam godina prognanickog zivota.
Slijedece javljanje ce biti iz nove kancelarije u Roslags
Nasby-ju, a onda, za dvadeset mjeseci: cao raja prihvatam se
penzijskog belaja.

Decembar, dan porodicnih zblizavanja, krkancija i carobno
osvijetljenih prozora...
Da, decembar u Svedskoj je nesto posebno. Vec pocetkom
mjeseca, na prvi advent se pale lampe i razlicita
osvjetljenja na prozorima, u dvoristima, po fasadama i
dvorisnim stablima i grmovima. Vecernje scene za nezaborav,
a ljudi posebno raspolozeni za bozicne susrete uz svecanu
bozicnu hranu koja i nije bas bog zna kakva, ali je
tradicionalna i svecano aranzirana. Ja sam ove godine bio na
pet takvih krkancija i poceo se zabrinjavati da ce mi se
stomacic zaobliti vise nego sto bih ja zelio. Nije bas lako
biti principijelan i planirati koliko ce se papati kad se
tanjir puni najmanje tri do cetiri puta, a zerzevata milion,
pa dok probas ovo, pa ono... 800 grama plus. A mnogo je
lakse nabiti kilazu, nego sve te kalorije potrositi. Evo
danas cemo na poslu imati "malu" krkanciju, samo desetak
osoba, a hiljade kalorija se smjese sa ukrasenog bozicnog
stola. Onda cu poslije podne imati generalnu probu orkestra
od 3 do 5, onda kuci na kaficu sa starkicom, a onda fudbal u
19.30. Gust program, ali ko me sisa, sám sam to odabrao.
Sutra ustajanje u 5.00, pa poslije jutarnje kafice, put pod
noge u Malme (800 km.), a onda namjestanje instrumenata i
proba zvuka od 15.00 do 18.00. Koncert "Sevdalinka" pocinje
u 19.00 sati. Kada to odradimo, spavanje u hotelu u Malmeu,
a onda poslije dorucka idemo po unuke koji su udaljeni oko
120 km. od Malmea. Vodimo ih kuci u nase malo misto da se
odmore dvije sedmice od roditelja i svakodnevnih djecijih
budalestina. Novu godinu cemo cekati sa njima, a onda "hajde
Jovo nanovo", nova godina - nova nafaka... Nazdravlje
sisanje...

Koncert u Malmeu...
Sve prodje u najboljem redu: u hotelu Confort nas doceka
menadzer Sinisa koji ispuni sve svoje obaveze do u najmanjeg
detalja, a pocasti nas i finom vecerom koja nije ni bila
planirana ugovorom. "Lam grita", u prevodu kuhana janjetina
sa krompricima sjede kao kec na desetku poslije osmocasovnog
puta po autoputevima Svedske i oblacnom i kisovitom vremenu.
Koncert odsvirasmo standardno, dobro i kvalitetno. Steta je
samo da sala nije bila rasprodata, vjerovatno zbog
nadolazecih bozicnih praznika i zimskih odmorcica na koje
idu skoro svi u Svedskoj, pa i nasa raja za njima ne
zaostaje. Jednokrevetna soba u hotelu pristojna sa cistim
kupatilom i sirokim krevetom dovoljnim za mene i starkicu.
Dorucak, po starom svedskom obicaju obilan, raznovrstan,
fantastican. Poslije dorucka, put pod noge. Ukrcasmo nase
unuke Emu i Daniela u njihovom malom mistu, pa nazad u nase
malo misto 650 km. odatle. Stigosmo kuci oko sedam sati,
taman vrijeme za vecernju kaficu. Slijedeceg jutra, ja na
posao, a starkica sa unucicima kod kuce nudeci im sve sto
imamo, pa i vise, jer oni su nasi najdrazi gosti koji imaju
sve svjetske popuste u ovoj bozijoj basti. Emica danas puni
6 godina, pa smo tortu vec oko sest sati naceli prije nego
odoh na posao, a i rodjendanska pjesma se otpjeva u ranim
jutarnjim satima. Kada dodjem sa posla, nastavak
rodjendanske proslave, a onda bozicni praznici, niko ne
radi, gotovanluk sve do 7. januara. Pa de ti sve to izduraj
i ostani u dobroj formi i kondiciji za fudbalske veceri koje
se nastavljaju iza praznika.

Rhapsody in Rock...
Sinoc sam uzivao u, po mom skromnom misljenju, najboljem
programu svedske TV4 povodom ove nove godine a povodom
proslave jubileja najpoznatije koncertne atrakcije koja
svake godine obilazi Svedsku i poveci dio ostatka svijeta
evo vec 25 godina. Robert Wells veliki pijanista i muzicar,
poznat u cijelom svijetu, je organizator i muzicki tvorac
ovog izvanrednog projekta koji svake godine okupi
najpoznatija imena svedske rock, soul, pop i latino scene.
Operski umjetnici takodje cesto i rado gostuju u
nezaboravnim, dobro smisljenim numerama u aranzmanu
izvanrednog Roberta Wellsa. Na koncertima sirom svijeta rado
gostuju i najpoznatija imena iz cijelog svijeta, tako da je
to dogadjaj koji se ne zaboravlja. U sinocnjem programu je
Robert W. predstavio sve najbolje numere izvedene na
koncertima svih ovih 25 godina, a vecina umjetnika je bila u
studiju i na licu mjesta, uz pratnju Welsovog orkestra,
otpjevala sve te nezaboravne numere, a izvedbe su bile
kombinovane sa praizvedbama sa koncerata uz ovacije
mnogobrojne publike, ponekad i 45.000, na velikim scenama i
stadionima. Pa kada se iznenada pojavi pjevac "Deep Purple"
sa novim izvanrednim bendom, zastaje dah, a suze poteku kad
DC, ili "Scorpions" izvode svoje najpoznatije hitove. A onda
Wels, sa svojim elektricnim gitar-klavirom zagrmi solo iz
najpoznatijeg svjetskog hita (zaboravio sam ime), a gazi do
koljena u vodi jezera u kamenolomu, jednoj od najpoznatijih
scena u Svedskoj. Hiljadama gledalaca se zaledi krv u
zilama, gledajuci u kabl instrumenta, vodu i grmljavinu
izvanrednog sola velikog umjetnika.
Ako se nekada ovaj spektakl pod imenom "Rhapsody in Rock"
pojavi u nasim krajevima, obavezno ga treba pogledati i
nauzivati se do besvijesti, jer koncerti traju preko dva
sata, a niko ne stedi snagu i daje sve od sebe cijelo
vrijeme tog muzickog nezaborava.
Sretna Nova 2014. godina gdje culi i gdje ne culi
"Prijatelji moji gdje ste" (Tereza Kesovija)...

Jimmy boy...
Mislio sam da smo mi Balkanci najpromucurniji i
najprefriganiji narod, ali sam u medjuvremenu, upoznavajuci
Svedjane i zivot u Svedskoj, promijenio misljenje. U tome mi
je puno pomogao moj bivsi radni kolega Jimmy. Prvih par
godina njegovog sluzbovanja kod nas svi smo ga prihvatili i
postovali kao dobrog druga i kolegu. Klijenti su ga cijenili
i voljeli kao najrodjenijeg, a on je uvijek bio ljubazan i
razgovorljiv, tako da smo svi mogli pricati sa njim i
povjeriti mu i najintimnije tajne. Sve to tako bi par
godina, a onda stvari polako pocese da se mijenjaju. Prvi
signali da nesto nije bas kako treba pojavise se u
telefonskim komunikacijama. Sve cesce je bilo nemoguce
dobiti Jimyja na sluzbenom telefonu, a onda je ta
komunikacija potpuno prestala, jer je on prestao da se
javlja na telefonske pozive. Objasnio je da su kcerkice
nesto uradile sa telefonom i da on uopste nema signala itd.
itd. Onda je nas Jimmy poceo dolaziti na posao na preskok,
dva tri puta u sedmici. "Flex tid" - fleksibilno radno
vrijeme je vec odavno poceo koristiti u velikim kolicinama.
To je onaj stil: ako dodjes na posao sa zakasnjenjem,
ostajes duze na poslu onoliko koliko si propustio toga
jutra. Ali Jimmy je uvijek "zaboravio" odraditi ono dodatno
vrijeme, tako da je izraz "flex tid" potpuno promijenio
znacenje. A onda, poslije nekog vremena, kada ni personal,
ni sefovi nisu preduzeli nista, Jimmy prestade potpuno
dolaziti na posao. Pojavljivao se samo na redovnim
sastancima personala svakog drugog utorka u mjesecu. Nista
nije bilo smjesnije od njegovih diskusija o poslu i
organizaciji, jer svi smo znali da je on najmanje
kompetentan da o bilo cemu diskutuje, jer ga jednostavno
nikada nema na poslu. I sve to tako bi, uz redovnu platu, do
jednog dana kada nam Jimmy saopsti da je nasao drugi posao i
da prestaje raditi za mjesec dana. Do zadnjeg dana svi
ostadosmo u dobrim odnosima sa mladim kolegom, kao da se
nista posebno nije dogadjalo svih ovih godina. Zazelismo mu
svako dobro i on stvarno prestade raditi odredjenog datuma,
a sav onaj placeni nerad vise niko nikada ne spomenu. E pa
zar je iko, ikada mogao sve ovako odraditi u nasoj domovini.
Ja za takav slucaj nikada nisam cuo i stvarno sam mislio da
je nesto takvo nemoguce: nista ne radis, plata ide, niko te
ne opominje i na kraju ti svi poslije odradjenih gotovanskih
nekoliko godina, zazele sve najbolje na slijedecem poslu.
Aferim sisanje, sto je previse, previse je, pa i na trulom
Zapadu.
Ziva istina, vlastitim ocima vidio...

Ahmete on to radi na svojoj djedovini i u svojoj državi.Neka
neko od ''usljenika'' proba pa da vidimo gdje će i kako
završiti.
To je TO.

Iskreno da kazem dragi Mirso taj bivsi kolega je i meni puno
olaksao situaciju. Shvatio sam da bez ikakve sikiracije mogu
obavljati svoj posao, a onda, ne pitajuci sefove, urediti
sebi ostatak radnog vremena, poslije obavljenog posla, po
vlastitom nahodjenju. I vjeruj, nemam nikakvih problema, a
puno toga privatnog obavim u toku radnog vremena. Tako rade
svi zaposlenici i sefovi, pa zasto nebi i mi useljenici, ako
nam se ukaze prilika. A ti znas da ni mi nismo vesla sisali
i da se i mi dobro snalazimo u novim situacijama. Ako mi sve
bude islo kao do sada do penzije koja nije tako daleko,
odradit cu svoj dio radnih obaveza posteno, a i "za pojas cu
zadjenuti", sto kaze nas narod.

Mahune iz Maroka...
Drugi dan februara 2014. godine osvanu pritisnut teskim
zimskim oblacima, a kisa, susnjezica i vlazni snijeg nedaju
oka otvoriti. Planirali smo otici u kupovinu, pa onda
prosetati po nasem malom mistu i taj mali izlazak zavrsiti
kapuchinom u malom ugodnom gradskom hotelu. Od svega toga
vrijeme nam dozvoli samo kupovinu, pa onda sto prije toplom
domu svome i nasoj pikantnoj dnevnoj sobi u pohode.
Starkica mi predlozi da ja danas skuham grasak dok ona
popegla poveliku hrpu opranog vesa. Kao grasak specijalista,
ja joj svaki put predlozim da skuham mahune, jer sam i za to
specijalista. Ona kao i obicno odbi dodavsi: "ne volim
mahune iz zamrzivaca". "OK", rekoh, ali kada u prodavnici
ugledasmo svjeze mahune zelene, dugacke i pljosnate, u
sekundi promijenismo plan. Kupismo dva paketa i kada
otvorismo celofan, po kuci se razmili onaj miris baste kod
majke Vasve, a u mislima mi se prikazase pritke okicene
istim takvim mahunama. Na etiketi vidjesmo da su mahune (ili
mohune kako kazu nasi stari) iz Maroka, pa pomislismo da eto
i baste u Maroku mirisu isto kao i nase baste u Banjaluci,
samo sto se to tamo desava u po zime, a kod nas u ljeto.
Recept koji ja koristim je star milion godina, ali je ukus
svaki put izvanredan kada su mahune svjeze, iz baste
ubrane.
Prvo malo ulja u rajniku zagrijati na izvjesnu temperaturu,
nasjeckati glavicu crvenog luka i odmah ubaciti u rajniku,
onda tri cesnjaka bijelog luka, pa kolutice mrkve, jednu
svjezu fafaronku (chili) i na kraju jednu povecu debelu
crvenu papriku. Dok se to dinsta, narezem kockice specijalne
junetine koja bude socna u kuhanim jelima (svaka kockica,
jedan zalogaj). Meso dodam u rajniku da se i ono izdinsta, a
onda dodajem zerzevate: isjeckani paradajz, pola case vrele
vode, so, vegetu, chili, papriku, isjeckane listice persuna
i biber. Ta bozanstvena masa se kuha na laganoj vatri oko 40
minuta, a onda se dodaju mahune, da i one kuhaju oko
cetrdesetak minuta. Servira se u duboke tanjire, jer se saft
mora pokusati zbog svoga bozanstvenog ukusa.
Starkica i ja se napucasmo kao u najbolja mladalacka
vremena, a popodnevna kafica priceka da se sve to koliko,
toliko slegne. Ma ni dalmatinska baklava, ni cesko "Pomern"
pivo ne uspjese pokvariti gozbu koju nam priredise nase
stare dobre mahune.

Ibrahim
Ponedeljak, Anette i ja imamo posjetu na poslu. Helen nas
fotografise za internet stranicu nase male radne grupe (samo
nas dvoje). Poslije manekenskih poslova, reko´da napisem par
(stotina) rijeci o subotnjem popodnevu i veceri kada su nam
bili u posjeti prijatelji Ibrahim Gasal i njegova tiha
zenica Ana. Veliki jarani smo evo vec 21 godinu, jos od onog
razvozenja autobusom po kampovima stockholmskog podrucja.
Ibrahim je ostvario svoje snove i ima "top jobb", izvanredan
posao u bransi koju voli i koju je sam u Svedskoj odabrao.
On je zavrsio ekonomiju u staroj domovini i odmah, prvih
dana boravka u Svedskoj, je shvatio da od tog zanimanja nema
nista, jer se posao ekonomiste ovdje nikada nece dobiti.
Odmah, prvih dana boravka u kampu, on i jos neki prijatelji
su me zamilili da odrzim kurs engleskog jezika, jer su sva
vrata puno sire otvorena, ako se covjek moze sporazumijevati
sa Svedjanima, a oni skoro svi znaju engleski. Ibrahim nije
imao pojma o engleskom jer je u domovini ucio ruski. Ponosan
sam da je svoja prva nabadanja engleskog ostvario uz moju
pomoc. A onda, od samog pocetka, Ibrahim se skoncetrisao na
samo jedno zanimanje. I da ne duzim, preskolovao se i stekao
diplomu programera na internetu. Kao muzicaru, engleski mu
je tako dobro sjeo, da nije imao velikih poteskoca sa svim
onim cudnim izrazima i nazivima koji se upotrebljavaju u
internet zanimanju. Sada radi u firmi kao programer i posto
je veliki strucnjak, ima izvanrednu platu, postovan je od
kolega, jer sve zadatke duplo brze uradi, a i porodicna
situacija je veoma dobra: supruga radi, najstarija kcerka
radi, vec su dvije zavrsile fakultete, a najmladja je na
dobrom putu da im se i ona pridruzi. 
Vece provedosmo uz izvanredno argentinsko vino, koje mi
nimalo ne naskodi iako sam popio tri case, sto je moj licni
rekord u drzavi Svedskoj. Mogu reci da niko ni blizu nije
bio pijan, a raspolozenje vrhunsko, kako i prilici jaranskim
susretima koji se ne dogadjaju svaki dan. "Melodi
festivalen", onako usput odgledasmo i odslusasmo i ne cusmo
ama bas ni jedne pjesme za koju se moze reci da je
prosjecna. Izgleda da Svedska ove godine nece biti ni medju
prvih dvadeset, ali nikad se ne zna, jer publika cesto ima
cudan ukus i izglasa pjesme koje se ni u klozetu nemogu
slusati. A o dogovorima, suradnji i korupciji da i ne
govorimo. Samo da nam nasi nesto nauce na ukrajinskom
primjeru, pa da se desi ono sto se je vec davno u nasim
krajevima moralo desiti. Ako bog da, da bog da.

Karijera
Dodje vrijeme da i ja privodim moju radnu karijeru u
Svedskoj kraju, jer sve sto je lijepo, a i ruzno, kratko
traje, iako mi to bas svaki put nismo zeljeli. Posto se i
moji penzionerski dani neumitno priblizavaju, red je da
opisem kako je to sve islo u tudjini i izbjeglistvu, pa da
svak moze uporediti i izvagati, a svakako i kritikovati, ako
ima nesto sto nije bilo bas u duhu naseg bosnjanskog
shvatanja zivota.
Moj put nije bio tako direktan kao kod moga prijatelja
Ibrahima, ili moje starkice, vec je krivudao i tamo i `vamo
na 6-7 razlicitih radnih mjesta i razlicitih bransi. Prvo
sam dobio posao kao nizi bolnicar u jednoj ustanovi za stare
i iznemogle. Tezak posao koji srecom nije potrajao dugo (
oko 6 mjeseci). Onda sam radio kao fizioterapeut u istoj
ustanovi i bilo je mnogo lakse, ali trajalo je samo oko
godinu dana, jer je bilo privremeno zaposlenje. Poslije
otvorih vlastitu firmu fizioterapiju "Relax", koja potraja
oko 8 mjeseci i ugasi se zbog nedovoljne zarade koja nije
mogla poklopiti porez, ostale dazbine i pristojnu platu.
Zaposlih se u mjesnom zatvoru na jednom specijalnom odjelu
za najteze psihopate kriminalce i tu ostadoh oko 4 godine.
Stekoh mnogo dobrih kolega, a i upoznah najpoznatije
svjetske kriminalce koji zaglavise u Svedskoj. Dobro
iskustvo za zivot koje zlata vrijedi, jer upoznah dno
ljudske pokvarenosti, ali i ljudskosti medju marginalcima sa
dna ljudske ljestvice zivota. Poslije Kriminalvordena
odradih 9 mjeseci kao arbetskonsulent (radni konsultant) u
komuni moga malog mista. Bi mi jako lijepo, ali posao nije
bio stalni pa sam u medjuvremenu pronasao posao predskolskog
pedagoga. U tom vrticu odradih svojih najtezih 6 mjeseci u
cijelom mom radnom zivotu i pobjegoh kao muha bez glave
zaklinjuci se da vise nikada necu raditi sa malom djecom.
Dobro sam i prosao jer nisam dobio saku u sred cela kao moja
prijateljica Seida, slomljene naocale i bolove u glavi
mjesecima poslije nokauta jednog sestogodisnjeg ADHD zakonom
zasticenog "neduznog" djeteta. U gimnaziji naseg malog mista
dobih posao specijalnog pedagoga, ali tu ostadoh samo godinu
dana, jer je posao bio na odredjeno vrijeme (jedna skolska
godina).
Poslije toga stigoh u moju danasnju firmu Taby komunu i tu
sam evo vec 11 godina, a ovdje cu i zavrsiti svoju karijeru
za 18 mjeseci. U ovoj firmi sam napredovao i na kraju imam
radno mjesto radnog konsultanta (arbetskonsulent) koje
odgovara mojoj pedagoskoj naobrazbi iz domovine, a i sa
stockholmskog univerziteta. Plata nije nesto posebna, ali
covjeku tako malo treba i ja sam zadovoljan, a svakako da se
moze i ustediti i zivjeti zivotom dostojnim covjeka.
Da sam ostao u domovini i odradio svoj radni vijek, siguran
sam da mi nebi bilo tako interesantno, a finansijski bi puno
gore prosao. 
Radio sam ja ekstra i kao muzicar i u Svedskoj crkvi i u
politici, ali to zahtijeva jednu novu ponjavu koju cu nekom
drugom ptilikom napisati.

Pozdrav proljecu 2014.
Prva proljeca u Svedskoj pozdravismo u Marholmenu, u
prirodi, kraj divnog jezera, sa Batom, Ipanom, Amilom i
Samirom. Gril, hladno pivo, vino i gitare. Samir, Bato i ja
ispjevasmo sve nase repertoare, a nase ljepse polovine
pripremise mezu, salatu i sve one male zerzevate koji zivot
cine ljepsim i interesantnijim. Bi nam lijepo svaki put, ali
zna se: sve sto je lijepo kratko traje. Bato i Ipana
odselise u Ameriku, Amila i Samir pronadjose nove, mladje
prijatelje, a Mirza i ja proslavismo 8. mart i pocetak ovog
proljeca u Stockholmu. Bi nam, kao i uvijek u Stockholmu,
lijepo. Obidjosmo nasa omiljena mjesta, kafendisasmo u
"Hurtigsu", rucasmo u nasem favorit restoranu i susretosmo
oko 100.000 nepoznatih prolaznika u "Drottning gatan".
Vrijeme suncano, vjetrovito, pravo rano-proljetno.
Pokupovasmo neke sitnice, buket karanfila na "Ho torget-u",
pokupismo krpice, pa nazaj u nase malo misto. Navece
odgledasmo i odslusamso "Melodi festivalen" i zakljucismo da
ovog puta pobijedi pogresna pjesma.
Sutradan, u nedelju, oprasmo i uglancasmo auto, a ostatak
dana provedosmo u nasem toplom ljubavnom gnjezdascu. I bi
nam pravo fino i tefericli.

Musaka od patlidzana...
Ovog puta sve uradismo na drugaciji nacin. Starkica izreza
patlidzane na tanke listove i ispoha ih, a ja istovremeno
pripremi "nadjev": malo ulja na dnu rajnike zagrijah na
umjerenu temperaturu, sitno izrezani crveni luk (bijeli luk
sam imao u paradajz sosu) poceh dinstati i istovremeno
narezah mrkvu u tanke kolutice i dodah na dinstanje, onda
narezah debelu crvenu papriku na fine kockice i dodah u
mirisljavu mjesavinu na dinstanje, a na kraju toj magicnoj
mjesavini bozanskih mirisa dodadoh chili papricicu koja dva
puta ujeda. Pa kada se to izdinsta napola prilozih fasirano
meso da se i ono izdinsta prije kuhanja. Kada meso poprimi
svijetlo sivu boju nasuh jedan tetrapak 400 grama kosanog
paradajza, biber, so, jednu kasiku vegete i sitnih listica
persuna, pa sve to pustih da se pihtija na "laganoj vatri"
oko 25 minuta. Onda starkica slozi red patlidzana, red ove
moje mirisljave mase, pa jos jedan, gornji sloj patlidzana.
Odozgo poreda listice zutog sira koji se poslije pretvorise
u zakajmacenu zuckastu glazuru. Sve to starkica lijepo
smjesti u 200 stepeni zagrijanu rernu i pusti da se
remekdjelo samo od sebe dokrajci. Kuca zamirisa Bosnom
ponosnom dok je starkica istovremeno napravila starinsku
salatu, koja sjede kao mehlem uz musaku zalijevanu Premijum
ceskim pivkanom ohladjenim na + 5-6 stepeni. Nedeljno
poslijepodne, prije vecernje kafice, bi spaseno na
najplemenitiji moguci nacin.
Rukometna utakmice Vardar - SHF i nogometna utakmica PSZ iz
Pariza upotpuni ove prefinjene dogadjaje jednog hladnog
svedskog poslijepodneva. Dobar tek prijatelji...

Zona sumraka
Nedelja, suncani periodi se caskom pretvore u proljetne
oblacice, a onda iznenada padne pokoja kap proljetne kisice.
Odlucismo da krenemo prema Stockholmu, pa ako zapada kisa,
slijecemo u Teby centrumu. Tako i bi: u Stockholmu se sofer
sajba ovlazi sa nekoliko kapljica kise, a mi na lijevo krug,
pa nazaj u Teby centrum. Starkica obilazi butike i razgleda
majicice, suknjice i ostale dindrlica, a ja na "ulici"
(cijeli shopping centar je pod krovom) gledam "zivu
prirodu", odjevenu po posljednjoj modi jedne od najbogatijih
komuna u Svedskoj. Kada i ona i ja, svako na svoj nacin,
naparismo oci svim tim ljepotama, spustismo umorne kosti na
pletene stolicice naseg omiljenog kafica, "vani" na
najprometnijoj ulicici tog najljepseg i jednog od najvecih
natkrivenih shopping centara Svedske. Zivot oko nas vrije
kao u kosnici, mi ispijamo kapuchino i caskamo o svemu i
svacemu. Pocinjemo sa Putinovom armadom koja je upravo danas
okupirala nekoliko ukrajinskih vojnih baza, pa i onu u
Sevastopolju. Putin je proglasio da je Krim od danas dio
ruske teritorije. To nas podsjeti na dan kada je nasa JNA
postala srpska armija. Razgovor se vrati na ljepse teme o
skorom godisnjem odmoru, Cresu i Rijeci i svim mnogobrojnim
prijateljima sa kojima cemo uskoro ljudovati na voljenom
jugu. Na povratku u nase malo misto obasja nas proljetno
sunce, a oblaci nestadose kao da tamo nikada nisu ni bili.
Rucak, kafica, a onda dogodovstine u zoni sumraka proljetnog
predvecerja nase magicno pikantne dnevne sobice. Zbog
stidljivosti i uroka necu opisati nista, a svi ste i onako
shvatili sta je pisac htio da kaze. "Rahatluku nigdje kraja
nema, gdje Fazila mezetluke sprema", naumpadne mi svaki put
kada dozivim cudesnu ekstazu ljepote zivota na planeti
zemlji.
Ljepotu ne narusi ni glupi "action" film sa svim famoznim
skokovima sa nebodera, iskakanja u tenku iz aviona, ronjenja
u dubinama okeana bez skrga i mitraljiranja stotina neduznih
gradjana na ulicama velikog americkog grada. Zaspasmo
nevinim snom neduznog djeteta i sanjasmo najljepse snove
mladalackog zivota. Sutradan osvanu divan proljetni dan, put
pod noge pa na jos jedan radni doprinos napretku kraljevine
Svedske. Sretan vam ponedeljak, sto kaze cesto jedan
prijatelj sa kajaka necu mu reci ime, a svi ce znati o kome
se radi.

Amir Cejvan...
Prva subota u mjesecu, vrijeme da se ide na festu u BH
drustvo "Neretva" u Stockholmu.
Starkica spremila za rucak pilece batake na specijalan
nacin, jer "sto bi bilo jednostavno, kad moze biti
komplikovano". Ona iskruzi i izvadi kosti iz bataka, pa onda
u batake natrpa sitno nasjeckanog bijelog luka, soli,
bibera, a sve to zacini budjavim sirom, pa kada se to sprzi
na putru, u tavi, na velikoj temperaturi, kucom se razmili
miris koji podsjeca na rostiljanje "Kraj Vrbasa sjedi momce,
ceka djevojce".
Poslije rucka se spremismo pa pravac Stockholm. Na festi
veceras svira Amir Cejvan iz porodice nase legende Adema
Cejvana, Kvaka. Relativno nepoznat umjetnik visokih
kvaliteta, profesionalne opreme, najkvalitetnijih gitara i
pojacala nas bombardira najboljim repertoarom koji sam cuo u
drzavi Svedskoj. Izvanredno odsvira i odpjeva sirok
dijapazon repertoara pocevsi od starih dobrih narodnjaka,
preko Harisa Dzinovica, pa sve do "Diar Straits", a na kraju
sve zacini izvanrednom i instrumentalnom i vokalnom izvedbom
najveceg hita "Pink Flojda", pjesmom koju svi znamo, a kojoj
sam ja zaboravio ime. Znam je otpjevati, ali ime ne znam.
Festu svi zavrsismo na nogama, odusevljeni nasim Amirom i
njegovim nezaboravnim rifovima na svojim gitarama, koje
ponekad mijenja i u sred pjesme, a da s tim ne narusi
ugodjaj i atmosferu kompozicije koju izvodi. Ovakvog
muzicara i ovako finog covjeka se rijetko susrece na
muzickoj sceni i u zivotu. Amir zivi u Gevle-u, sjeverno od
Stockholma i mogu ga preporuciti za sve vrste muzickih
dozivljaja i ugodjaja.
Starkica i ja stigosmo kuci "Sto cu kuci tako rano" oko tri
sata, odspavasmo snom neduznog djeteta i probudismo se u
nedelju oko 10.00.
Sutra posao, sretan vam ponedeljak. Oprosti Seha na
"posudbi" tvoje poznate cestitke za prvi radni dan u
sedmici.

Moja Pipi, Pipica, Starkica, za sva vremena...
Najcesce se u zivotu zaboravlja ono sto je najvaznije,
najintimnije, najblize. E ovog puta ja necu zaboraviti moju
Starkicu i ugodan zivot sa voljenom osobom.
Sreli smo se prije skoro cetrdeset cetiri godine, a
cetrdeset drugu obljetnicu naseg braka cemo proslaviti u
julu, na nasem voljenom Cresu. Prosli smo zajedno "i Makovo
i Grahovo" sto kaze nas narod. Pregrmili smo zajedno sve
faze koje zivot pruza: ljubav, "Od ljubavi do mrznje samo
korak nas dijeli", razumijevanje, postovanje, fleksibilitet,
kompromis, ljutnju, konflikt, popapao sam cesto jezika,
sutnju (ima slike, nema tona) i sve one dozivljaje koje
jedan brak pruza. Grijali smo se Mujinim cevapima, kapuchinom 
u kafeteriji "Standard" konfekcije, vrucim kestenima u 
fisecima od novina, Sukrijinim salepom i toplim salama.......
Ljeti smo se zajedno osvjezavali u toploj Vrbanji i 
hercegovackoj ljepotici Buni, hladnom Vrbasu i 
nezaboravnoj Neretvi. Nikad ne prekocismo ni ljetovanje 
na lijepom Jadranu. Tefericili smo zajedno na 
Tresnjiku, Starcevici, Adi, pod orasima, na Balkani, 
Plivskom jezeru, u nasoj basti na Cairama... Setali
smo zajedno uz Vrbas, po aleji uzdisaja, na Hisetima, na
Sehitlucima, na Starcevici, u Mejdanu, Potoku, u Sitarima,
Gornjem Seheru i Novoseliji. Na silu smo zajedno
"preseljeni" u Skandinaviju. Izgradismo zajedno novi zivot u
dalekom svijetu...I evo, poslije svih ovih godina,
ostadosmo zajedno i najbolje zapamtismo one lijepe trenutke
i zajednistvo koje zivot znaci. Za sve je najzasluznija moja
Starkica koja je uvijek bila onaj stabilizirajuci faktor
koji je uvijek izbalansirao i smirivao sve moje bravurozne
vragolije. Ona je na svojim plecima drzala i izdrzala sve i
na kraju zasluzeno dobila za poklon jednog ozbiljnog i
izbalansiranog vragolana koji je prestao sa svojim nezrelim
vragolijama, uozbiljio se i postao sasvim ugodan saputnik u
svim zivotnim izazozima. Ozbiljnost, balans, razumijevanje,
zelja da se uvijek bude zajedno i ljubav. Sta covjeku vise
treba. Hvala mojoj najdrazoj Starkici.
Jos nam preostaje jedan veliki izazov, napustanje voljene
Svedske i selidba na jos voljeniji Jug. I to cemo zajedno
pregrmiti uz podrsku nase djece i razumnih odluka moje
Starkice za sva vremena.

Pocelo je pocelo...
Uskrs, 20.april, 2014. godine, nedelja, suncem obasjana
terasa cijeli dan. Popismo jutarnju kaficu i doruckovasmo
prvi put na terasi ove godine. Onda put pod noge pa u
pitoreskni Waxholm, omiljeni turisticki dragulj na obali
Baltika i na domak Stockholma. Sve podsjeca na Rovinj,
Primosten, Cavtat, ali ipak nesto fali, nesto sto covjek
samo na Jadranu moze osjetiti. Mondensko mjesto gdje zive
bogatasi stockholmskog podrucja blista punim sjajem u
ljetnim mjesecima, a zimi je pust i tuzan kao i sva ostala
mjesta svedskog Skergordena. Prvo suncanje na nasoj klupi u
luci sa pogledom na jahte, jedrenjake i camce svih vrsta i
kategorija. Gledamo jednu porodicu kako se pati sa malim
camcem pokusavajuci ga parkirati na prostrano parkirno
mjesto i to nas podsjeti na nase pocetnicke dane i muke sa
nasim "Fliperom", kada smo se prvi put vracali sa barkom sa
nase prve ekspedicije i kada sam ja umjesto rikverc
pritisnuo gas, a moja Starkica se zatrcala da zaustavi camac
uz mol male luke u koju smo zeljeli uploviti. Kuci u nase
malo misto Norrtelje se vratismo uz zvuke "Mix Megapol"-a,
Bon Jouvija i Metalice. Vecera, kafica i sve ono ostalo, na
terasi. A onda osvanu ponedeljak, drugi dan Uskrsa. Sunce
grije kao u junu mjesecu, tako da kaficu i dorucak ni
slucajno nismo mogli konzumirati u kuci. Poslije ja po prvi
put ove godine pretrcah mojih 5600 metara na divnoj stazi u
sumi i vratih se kuci oznojen, umoran i zadovoljan. Onda
rucak, pivkan i ljenjcarenje na suncu sve do popodnevne
kafice. Lice preplanulo za dva dana kao u sred ljeta, a dusa
puna zivotne radosti i optimizma jos jedne nadolazece ljetne
avanture. Prijatelji sa Cresa vec pripremaju iznenadjenja i
nestasluke koje cemo zajedno pregrmiti i ove godine, a mi,
kao djeca vec sanjamo more, "Vino i gitare" (veceras ce
prijatelji doc`).

Vjerovali ili ne...
Pregrmismo aprilsko ljeto i evo nas u majskoj zimi. Tako nam
i treba kad smo se zakleli da duge rukave mijenjamo sa
kratkim i poceli se sepuriti po Skandinaviji napola
razgoliceni.
Nedelja, 4. maj, 34. godisnjica Titove smrti. Sjetih se za
kaficom tog 4. maja 1980. godine i tuge i suza koje mi
zamaglise pogled, kao da su predosjecale sve one posljedice
koje su poslije Tita zadesile nasu, sada nepostojecu
domovinu. 
Odlucih se na brzu setnju umjesto trcanja, jer kada trcim po
hladnom vremenu, dobijem bolove u plucima, pa to izbjegavam.
Iz stana me isprati zubato sunce, pa se ponadah da ce se
vrijeme okrenuti nabolje. "Nadanje, ludom radovanje." U luci
me sustigose oblaci koji me podsjetise na casove geografije
u "Zmaj Jovinoj" skoli kada smo ucili razne tipove oblaka. U
sjecanju mi ostadose samo "kumulusi", bas ovakvi kakvi me
sustigose u luci, samo jos mracniji, deblji i grozomorniji.
U luci neki "srecnici" upravo poceli spustati poveliku jahtu
u more, a mene uhvati jeza sjetivsi se kako se ruke smrznu
kada se spusta barka po ovakvom vremenu. Kada sam dosao na
drugu stranu luke, upravo kada je jahta dodirnula ustalasano
more, sa neba se strovali gusti grad velicine graska, a
sjeverac ugodjaj uljepsa karakteristicnim sibirskim
zvizdukom. Gledajuci kroz napola zatvorene oci svo ono
bijelo sivilo gradom zasute prirode u misli mi se usuljase
uspomene na casove istorije, Igmanski mars, Napoleonov pohod
na zamrznutu, snijegom zatrpanu Rusiju... Natakoh kapuljacu
na glavu, na lijevo krug, pa nagarih kuci glavom bez
obzira.
Valjda ce nam ljeto opet doci, pa makar u julu, da otkravimo
ukocene zglobove i dodjemo do sebe od ove "prekrasne"
skandinavske zime.
Pred vece se spremismo, pa u Stockholm, u Sedra teater, na
predstavu: "Ostavio sam svoje srce u Zvorniku". Teska drama
o samom predvecerju i pocetku bosanskog krvoprolica, koje je
izveo Kamerni teatar iz Sarajeva, predvodjen izvanrednim
Emirom Hadzihafizbegovicem. Iz Nortelja nas isprati zubato
sunce nagovjestavajuci bolje vrijeme i toplije dane, pa
makar to bilo u vrijeme naseg boravka na Jugu. "Jos mjesec i
po dana, pa creska janjeca hrana."

Rekord
U nedelju 25. maja sam dezurao dopodne na jednom glasackom
mjestu za EU Parlament, sreo mnogo naroda i diskutirao o
partijama koje su se kandidirale, pokusavajuci objasniti
prednosti glasanja za moju socijaldemokratsku partiju.
Iskreno receno sav taj cirkus i kampanja su mi sjeli na vrh
glave, jer se osjecam glupo i nepristojno kada punoljetne
ljude pokusavam uciti pameti i uvjeravati sta je za njih
najbolje (po mom skromnom ubjedjenju koje nemora biti
najpametnije). 
Poslije podne, pretrcah mojih 5.600 metara i ovog puta se
mogu pohvaliti da sam popravio moj licni rekord za citave 3
minute. Ranije je rekord bio 45 minuta, a sada je 42 minute,
sto je velika stvar kada je covjek svaki dan stariji, ali
evo zasada za mene ne vazi ono pravilo "sporiji". Iskreno
receno bio sam u tako dobroj formi da nisam plaho ni bio
umoran. U svakom slucaju imao sam dovoljno snage za casu
vina, friganu ribu, mlade krompirice, salaticu i naravno za
popodnevnu kaficu sa najdrazom starkicom. Svi ti fini
dogadjaji se odvise na suncem obasjanoj terasi, a onda, kada
se napola smrklo, povukosmo se u svoje odaje, pogledasmo
dobar film sa Entoni Hopkinsom u glavnoj ulozi, pa u krpe,
jer sutradan ponedeljak opominje da se poslije lijepih
stvari mora nesto i za pojas zadjenuti i gledati od cega se
zivi.

Rukometni klub
Iskreno receno, prestao sam racunati s tim da ce mi se nesto
novo dogadjati u Svedskoj, sada kada imam jos godinu dana do
penzije. Ali eto, preksinoc me nazvase iz mog nekadasnjeg
rukometnog kluba "Ceres" iz naseg malog mista i ponudise mi
da budem clan Upravnog odbora kluba. Sjetili su me se
poslije desetak godina i ponudili mi tu casnu duznost.
Iskreno receno, osjetih se pocastvovan i bi mi drago da nisu
zaboravili moj doprinos u radu kluba, iako nisam bio aktivan
evo vec oko desetak godina. Zenska ekipa kluba je u drugoj
ligi Svedske i upravo se spremaju na pripreme u Umagu u
Sloveniji, muska ekipa je u trecoj ligi, a imaju i mlade
ekipe koje postizu zapazene rezultate na sirem podrucju
Stockholma. Eto mi prilike da se ponovo aktiviram u rukometu
koji sam zavolio davno u Banjaluci, kada me je Vehab odveo u
Borac i predstavio kao novog fizioterapeuta. Tamo nisam dugo
ostao, ali je ljubav prema rukometu ostala za sva vremena.
Te "nove" aktivnosti nece bas oduseviti Starkicu, ali ona se
vec naucila na moje egzibicionizme u sportu i muzici, pa mi
nece bas puno zamjeriti. Jednom mjesecno cemo popodnevnu
kaficu piti malo ranije, zbog sjednice Upravnog odbora, a
poneku subotu, ili nedelju, necemo ici u Stockholm, vec cemo
ostati u nasem malom mistu, zbog rukometne utakmice. Kada se
tome dodaju moje politicke obaveze, jest malo previse, ali
sta da radi jadni covjek kad uziva u svim tim egzibicijama,
a Starkica... ona se navikla i oguglala, pa veli, hajde neka
se decko izmori nebi li i mene pustio da i ja uzivam u svome
rahatluku.

Auto oprano, dizel natankan, torbe spakovane, filadelfija
namaz, sir i narezak za sendvice u frizideru, neseseri na
pola spakovani cekaju jos jedno jutro pa da krenemo. Polazak
ranom zorom u cetvrtak iz naseg malog mista, svracanje u
Skone da pokupimo Emmu i Daniela, preko Oresund mosta u
Dansku, brod iz Rodby-a za Putgarden, spavanje u dva
nasumice odabrana hotela, ili motela, cesta duga godinu dana
u Njemackoj sve do Alpa, Salzburg, tuneli u Austriji,
Karavanke, Ljubljana, Bekriceva Ilirska Bistrica, granicni
prelaz u Rupi, autoput iznad Jadrana i Rijeke, Titov most,
vijugavi putevi Krka, Valbiska, trajekt, pa Merag na
voljenom Cresu. Torbe cemo nositi iz auta po najgorem suncu,
a onda direkt na voljenu plazu da se tog istog dana
probrckamo u najplavljem moru na svijetu. Sa plaze, poslije
tusiranja, direkt u Belonu na najfriganije lignje na
svijetu. Poslije ponocnog sladoleda u "Bachu", u krpe, u
duboki san najumornijih putnika na svijetu. To je
svakogodisnji plan kojeg smo se evo vec puno godina drzali
do u najmanju sitnicu i nikad se nismo umorili ni zasitili.
Male varijacije na zadanu temu nam sluze kao osvjezenje i
motivacija da i u buduce nastavimo u tom najvoljenijem
stilu. GPS nam ne treba, jer cijelo ovo putesestvije mozemo
obaviti skoro zmireci, ili skiljeci, a oci otvoriti samo na
granicnom prelazu izmedju Slovenije i Hrvatske, a evo i to
zadovoljstvo nam oduzese poslije ulaska Hrvatske u EU. O
boravku na Cresu ce se cuti negdje u tuznom augustu, poslije
tugovanja za jos jednim prohujalim ljetom na najljepsem
otoku zemljine kugle. Tako mi mislimo, a oni koji ne misle
tako nas nemogu ni na koji nacin ubijediti u suprotno. Jos
tri dana, pa creska hrana, a kapuchino iz solje fildzana.

sretan put i preljepo ljeto Ahmete! uzivajte u blagodatima
ljeta i okoline!!

Hvala na toplim prijateljskim zeljama. I biii bas tako kako
ste nam pozeljeli. Ima toga puno o cemu bi se trebalo
pisati, a to cu vjerovatno uraditi kada se sve slegne i tuga
i sjeta za jos jednim prohujalim ljetom stisa. Vrijeme
lijeci sve, pa ce valjda i moj mladalacki optimizam ponovo,
po neznam koji put, da proradi i vrati mi inspiraciju i
zelju za opisivanjem bozijih puteva nase unaprijed
isplanirane sudbine. "Putevi gospodnji su nepredvidivi".
Pozdrav iz Svedske.

Kise jesenje

Mokar do koze stigoh na posao. Kratke hlace se cijede po
kancelariji, a vani pljusak luduje po krovovima i vrelom
asfaltu juznim ljetog obasjanog Tebija. Sto kisa ne ucini,
dokrajcise jureci auti uzurbanih neotesanaca koji me posteno
okupase i dovrsise tusiranje potocima koji teku kao da zele
da obiljeze moju setnju po tom dzehenemskom vremenu. Ljeto
je ovdje kazu bilo zesce nego u juznim krajevima Evrope, pa
su se sprzeni svedjani znojili vise nego mi u Hrvatskoj. I
mi smo bili na Lunda badet plazi vec nekoliko puta. Starkica
tesko prihvata ovaj kompromis, jer joj creski stimung i
ljepotu nikako nemogu zamijeniti ove skandinavske plaze. Ja
sam vise prilagodljiv, tako da sam uspio polovicno uzivati
plivajuci i u ovim sivim vodama vrelog Sjevera. Voda u
jezeru gdje sam se kupao u petak sa svojim klijentima je
bila topla oko 24 stepena i posteno sam se isplivao, a bilo
mi je lijepo kupati se u radnom vremenu, obavljajuci svoj
pedagoski posao sa mladim svedjanima. U subotu odosmo na
morsku balticku plazu i tamo mi bi isto lijepo. Plivajuci u
hladnom moru (oko 18 stepeni), sjetih se Vrbasa i kupanja na
Studencu. U ovoj vodi dalekog Sjevera osjetih ono blazeno
rashladjivanje koje sam svaki put osjetio u Vrbasu i biii mi
lijepo. Asocijacije mi cesto pomazu da prebrodim velike
razdaljine i osjetim se kao da sam tamo, a ne ovdje.
Narocito kada onako rashladjen legnem i zatvorim oci na
lezaljci za plazu. Pojedosmo ohladjenu lubenicu na plazi,
iskupasmo se (narocito ja), pa kuci na popodnevnu kaficu na
balkonu, malo mezice, muzicka emisija "All song pĺ
Skansen", divna uz spontano pjevanje publike, boks na
Eurosportu, akcioni film, pa u krpe do nedeljnog jutra i
kafice na balkonu, prije nego sunce pocne prziti juznim
zracima africke savane. Na plazu odoh jos par puta poslije
posla i to mi pomoze da uspostavim svoju ravnotezu i ljeto
na Cresu "smjestim" u seharu, sto kaze moj prijatelj Bedro.
A o ljetu na Cresu sve najbolje, kao i prosle godine, sa
razlikom da su ovog puta s nama bili Elvirini i Daniel i
Ema, pa smo cijelo vrijeme imali "igre bez granica", a
odmarat cemo se kada pocnemo raditi i kod kuce sa svim nasim
slatkim navikama koje zivot cine ljepsim i pikantnijim.
Prespavasmo jednu noc i u renoviranom stanu u nasem velom
mistu i biii nam i tamo plaho tefericli, narocito kada su
djeca zaspala, a mi izasli van i kupili zmrzlog ceskog
pivkana, pa ga popili na podu spavace sobe. Samo da se jos
ovog puta skucimo i jos jednom namjestimo novo gnjezdasce,
pa da polako pocnemo novi zivot sretnih penzionera. Ako bog
da, da bog da.

Stazama vikinga
Prosle srijede sam sa Odborom za kulturu isao na studijsko
putovanje u Grislehamn i jos neka mjesta gdje smo obisli
nekoliko kulturnih udruzenja i jednu biblioteku, a sreli smo
i dva pisca koji su ove godine dobili nagradu za kulturno
stvaralastvo u nasoj komuni. Onda smo rucali u lijepom
pitoresknom hotelu "Havs baden", pa nazad u nase Norrtalje.
Sve to ni izbliza nije bilo ni slicno nedeljnoj avanturi
posljednjeg dana avgusta, kada sam za svoj jubilarni "tlicet
tli puta dva" rodjendan plovio na pravom vikinskom
jedrenjaku stazama i bogazama vikinga. Pored nas devet
sretnika na brodu su bila samo jos dva clana posade: Peter,
jedan tipicni viking tipa Hogar strasni, najmanje 130 kila
misica i isturenog trbuha i Johan, stari morski vuk koji
poznaje do u najmanji detalj sve otoke, otocice, moreuze i
uske vikinske kanale stockholmskog podrucja. U svojim
vikinskim odorama ulijevali su postovanje i povjerenje da ce
sve ici po planu i starim vikinskim obicajima. Plovismo sa
upaljenim motorom, jedrismo sa razvijenim velikim vikinskim
jedrom sa grbom grada Tebija, jer brod duzine dvanaestak
metara, pod imenom "Drakskeppet Viking Plym" je vlasnistvo
komune u kojoj ja radim evo vec desetak Godina. Zaustavismo
se samo na pola sata na "Lidingo" i napravismo pauzu za
rucak. Nasi vikinzi nam pokazase tjesnace, skrivene plaze,
morske povrsine okruzene kopnom i sumom koje se nemogu
vidjeti ako ne prodjes kroz uski kanal koji se ne vidi golim
okom ako ti neko ne pokaze iz velike blizine. Na kraju, kada
se priblizismo luci kluba u kojem brod ima svoje
pristaniste, vikinzi spustise veliko jedro, planirajuci
pristati uz pomoc motora. Ali, motor otkaza poslusnost i
nikako se nije mogao upaliti. Nasi vikinzi, bez imalo
nervoze iskoristise ono malo inercije i privedose brod do
pristanista, bez motora, bez jedra, koristeci samo onaj mali
povjetarac koji je lahurio za vrijeme cijelog putesestvija.
Vrijeme nas posluzi kao po narudzbi toga nezaboravnog
pomorskog dana. Stigoh kuci oko pola pet, taman da docekam
Dadu sa porodicom, na Starkicinom specijalitetima ukrasenom
rodjendanskom rucku. Casa talijanskog vina za vrijeme jela,
a ceskog pivkana poslije, ne pokvarise nimalo ovu nedeljnu
avanturu i uvedose me u ugodan razgovor sa unucima, snahom,
Dadom i naravno mojom odanom Starkicom za sva vremena.

e Ahmete, kolikim ti optimizmom zracis to je nevjerojatno. I
pored svih losih 
dogadjaja ti si uspio da nadjes ljepsu stranu zivota i usput
nikoga ne mrzis 
za ucinjeno. Svaka cast, ali moram da kazem da je to rijetka
osobina. 
Prilicno rijetka

Hvala prijatelju, mrznja je nepotrebni nus proizvod koji
samo nagriza covjeka iznutra, a od nje covjek nema nikakve
koristi. Moj optimizam nije ni najmanje naivan, vec se
zasniva na dubokim analizama zivota i dogadjaja koji uticu
na covjekovu sudbinu. Ja sam mrznju zamijenio  prezirom
prema svemu onome i prema svima onima koji nisu shvatili bit
zivota. Zar nije normalnije i ljudskije ljude respektirati,
uvazavati, pa i voljeti, od glupe mrznje, zavisti, ljubomore
i neljudskosti? I pored ovakvih stavova imam ja i vatru i
snagu u sebi i spreman sam uvijek debatirati i raspravljati
sa ljudima koji imaju drugacije stavove, ali zar im zbog
toga moram biti neprijatelj?
Sve najbolje u zivotu i pozdrav iz Svedske.

Magle jesenje...
Gusta magla se nadvila nad srednju Svedsku nagovjestavajuci
lijep suncan jesenji dan. Gusta magla se nadvila i na
politicku situaciju postizborne Svedske. Pobijedili su
Socijaldemokrati, izgubili su Moderati i ostale desno
orijentirane partije, osim one najdesnije i najopasnije
partije Sverige Demokraterna koja je osvojila 12,9 % glasova
i tako postala treca najveca partija u Svedskoj. Fredrik
Rainfeldt (M), sef drzave, je dao ostavku koja je
prihvacena, a novi statsminister Stefan Lofven ce uskoro
biti inauguriran i to je dobro, ali onda pocinju velike
teskoce i zavrzlame oko formiranja nove manjinske vlade, jer
niko nije dobio apsolutnu vecinu glasova. U svim tim
politickim igrama i podvalama ce nacionalisti (SD) cijelo
vrijeme otezavati i igrati ulogu "vage", partije koja ce u
raznim pitanjima moci podrzavati sad jednu, sad drugu
stranu. To ce prouzrokovati politicki haos koji moze srusiti
novu vladu, onda ponovni izbori i sve ono sto smo ovih
mjeseci prosli i odradili, a ishod moze biti i gori od ovog
koji smo velikim zalaganjem postigli. Sjenke nacionalizma su
se eto razmilile po cijelom svijetu pa se usuljase i u
Skandinaviju. Ovdje narod nema iskustva kao mi sa Balkana pa
pojma nema kako se ta igra nacionalista odvija, razvija i
zavrsava kada se oni docepaju vlasti. Nadam se da ce oni
biti pametniji od nas i naci nacina da zauzdaju
nacionalisticke namjere i bace ih u zabokrecinu tamne
proslosti. Zivi bili pa vidjeli...
Iz guste magle jesenje se evo rodio divan suncan dan i
obasjao Svedsku zlacanim zracima koji ce nam donijeti bolje
politicko sutra, ako budemo dovoljno pametni. Viva la vita
amigos.

Posjeta prijatelja
U petak, sredinom oktobra nam dodjose u goste dragi gosti,
nasi Sinikovici Fuada i Mirso. Starkica je cijeli dan igrala
oko sporeta radujuci se posjeti nama dragih dugogodisnjih
prijatelja. Dodjose "cista obraza" sa flasom vina,
bombonjerom i divnom staklenom zdjelom za te cokoladne
slatkise. I to im nebi dosta vec donesose i jastuke i
kompletnu posteljinu "da ne prljaju nasu posteljinu za jednu
noc" kako rece nasa prefinjena pazljiva Fuada. Ma ni papuce
nisu zaboravili. Ovakvih gostiju bi covjek pozelio svake
sedmice i nikada nebi bili teski. Vecera bi po svacijem
ceifu, jer kod Starkice nema promasaja kada se radi o
odabranim jelima i kulinarskoj umjetnosti: salata od suhe
govedine (za one koji ne jedu svinjetinu), Vede sunke
osusene na obliznjoj farmi, zelene salate, brie sira
zabodenog u kriske przenih krusaka, malih paradajzica, cili
papricica i friskih smokava, pa se to onda malo poskropi
maslinovim uljem sa Cresa i lagano posoli morskom soli (da
ne boli). Glavno jelo lososi sa sojinim uljem pobibereni
sesamovim sjemencicama, przeni prvo u tavi, a onda zavrseni
u rerni. Casa talijanskog vina nije ni slucajno pokvarila
ove kulinarske orgije. Poslije novi uspjeli recept krem
kolaca sa malinama i jos nekim sumskim vocem. U tom dodje i
osam sati pa ja nako stidljivo upitah: "Jeste li za kafu"? A
moj Mirso k´o iz topa odgovori:"Jeeeesmo, ja se vec prepao
da ces to zaboraviti pitati". Poslije se uvjerih da ja nisam
najveci kafedzijski poklonik na svijetu, vec da imam
dostojnog konkurenta. To mi je specijalno drago jer cemo nas
sve cetvero seliti na jug, u sti grad, pa cemo moci
zadovoljavati svoju ceznju za kapucinom u duetu, do mile
volje i sve dok nam kofein ne procuri na usi. Razgovori,
uspomene, planovi za buducnost i prijateljski muhabet nam ne
dozvolise da cujemo i gledamo "Idol", iako taj program svi
mi redovno pratimo na svedskoj televiziji. A onda spavanac i
opet iznenadjenja od strane nasih dragih prijatelja:
tusirali su se i obavljali sve potrebno u banji u veoma rano
jutro, oko pet sati, da nebi nas uznemiravali. To je i nama
dalo izvrsnu ideju da isto tako radimo kada smo negdje u
gostima. Iskreno receno to je veliki razlog sto covjek ne
ostaje na spavanju u gostima tako rado, jer najcesce je
banja jedna, a svi je trebaju i svi na neki nacin budu
uskraceni. Ma ponavljam ovakve goste moze covjek samo
pozeljeti. Rani dorucak sjede izvrsno u dobrom drustvu iako
Mirza i ja nikada ne doruckujemo tako rano. Fuada i Mirso su
planirali produziti dalje na sjever za Osthammar rano, ali
nas jutro prevari jer smo imali toliko toga jedni drugima
napricati, pa se i vrijeme odlaska prolongira za par sati. A
i kud se covjek stalno zuri, ionako ce stici na cilj kada mu
sudbina odredi, a niko i nikada nece stici obaviti bas sve
planirane poslove u ovoj bozijoj basti. Sinikovici nam se
javise uvece da su sretno prihajali u svoju Veksu. Laku noc
prijatelji, vidimo se u decembru na juznoj strani zemljine
kugle, tamo negdje na zapadnom Balkanu.

"Ja mahalusa"
Cetvrtak, Sodra teater Stockholm, sala dupke puna naseg
naroda koji u dobrom raspolozenju iscekuje predstavu koju je
vidio rekordan broj ljubitelja pozorista u Bosni i
Hercegovini. Scena u zarkim bojama, za nadjindjanim klavirom
sjedi u sjajnu odoru obucen muzicar i, kako ce se kasnije
pokazati, dobar glumac. A onda se pojavi ona u leprsavoj
sarenoj haljinici, kratke kose i veselog osmjeha na licu
mlade siparice. Glumacki dio posla je izvanredno odradjen,
sa mnogo zapleta, muzickih intermeca i tolikom kolicinom
teksta da glava zaboli. Sve to je izvanredna glumica odlicno
odradila. A onda moram malo opisati onaj sadrzajni dio koji
nas je zasmijao do balcaka sto kaze nas narod. Bilo je tu
svega i svacega u seksi stilu, ali ona vulgarnost i
nedostatak pikantnog, misticnog, skrivenog svima nam je u
sali izazvao prvo smijeh, a onda ostavio pomalo i mucninu.
Zar je ta nasa komedija situacije stigla na taj nivo da se
mora bas sve razotkriti i pokazati: i duge noge, i crvena
podvezica na lijevoj butkici, i crne cipkaste gacice, i
haljinica koja stalno spada sa grudi, i pljeskanje i gore i
dole i u sredini naprijed i u sredini pozadi i sa strana i
dizanje i sirenje i grcenje i tresenje u brzom ritmu i sve
moguce poze dugih nogica i mrdanje i njihanje u stranu i
gore-dole vrtljivih kukova i oblizivanje i specijalno
gutanje i sve moguce kombinacije seksualnih radnji u seksi
tekstovima. Nista nije izostavljeno, niti zaobidjeno, ili
receno u zavijenoj formi. Sve moguce vulgarne izraze i
kombinacije zapljustase u tom kratkom vremenu i ne ostavise
nikakvu dilemu da se o svemu tome poslije predstave moze
diskutirati i razmisljati. Na kraju sve se zavrsi muzickim
hepeningom o jednoj naivnoj nevinoj pubertetlijki kad je
dobila prvi menzes, pjesmom: Jutros mi je "ruza"
procvjetala. Mozda je greska do mene, ili do moje starkice,
mozda smo mi staromodni pa kritikujemo aktuelne trendove.
Ima ovog humora situacije i u svedskim, pa i u engleskim
komedijama, ali je sve dozirano i ima svoj tajming. A ovo
sto sinoc vidjesmo je tako mnogo svega toga na jednom mjestu
i u dvosatnom programu da covjek ostane zabezeknut i pita se
sta je to sa mnom kada prosto nemogu sve ovo da progutam i
sazvacem. Vjerovatno se ostarilo, pa pocelo sporije
razmisljati i moralisati, a zaboravljati da smo mozda i mi u
mladim godinama sve to tako kaoticno radili i dozivljavali.
Ipak se pokazao dobar rezultat svih ovih bravuroznih
seksualnih dogodovstina: jutros mi vaga pokaza da sam
"oslabio" 600 grama, sto je jako dobro za vecerasnje
fudbalske egzibicije sa mojim norteljskim jaranima. Znaci
ipak sve ovo pozitivno djeluje na cirkulaciju krvi i krvni
pritisak, pa ko voli, nek izvoli.

Svice svice rujna zora...
Prvo sto ugledah kroz prozor ovog jesenjeg dana 29. oktobra
2014. godine bilo je purpurno nebo na istocnoj strani koje
se, probijajuci se kroz granje okolnih brezuljaka, dosuljalo
u pospanu svijest jos neprobudjenog spavaca Ahmeta. Bi mi
drago da rano jutro krenu u tom finom osjecaju i nagovijesti
ugodan dan u srednjem dijelu Svedske. Kada stigoh autobusom
u Roslags Nesby, zapahnu me blagi povjetarac mirisljave
jeseni i podsjeti na aleju uzdisaja i mirise koji su nas
svojevremeno omadjijali svaki put kad smo tamo setali. Iduci
prema svome radnom mjestu ugledah iza obliznjeg brdasca
komadic sunca koje se upravo pojavljivalo iz pravca Nesby
Parka i Baltika. Zaustavih se da vidim to vjecito cudo koje
nas uvijek podsjeti na sve lijepo sto smo u zivotu dozivjeli
i popravi nam raspolozenje tog dana, pa makar imali vise
obaveza koje moramo odraditi i prekopati preko glave. Na
posao stigoh raspolozen i spreman na fine komentare, iako
moja kolegica cesto zapocne dan problemima, neznajuci koliko
je dobar pocetak vazan za nastavak cijelog tog dana. Poslije
jutarnjeg "Juznog caja" sa medom koji podsjeca na salep i
par specijalnih omiljenih kolacica, nastavih radne zadatke
pjevuseci staru dobru sevdalinku "Svice svice rujna zora" i
sjecajuci se svega onog lijepog sto sam u zivotu dozivio.
Nije bas popularno u "macho" krugovima pricati o ovakvim
osjecajnim stvarima, ali eto, ostarilo se pa i o
osjecajnosti covjek se usudjuje otvoreno pricati i priznati
da sam i ja sam jedan od tih romanticara. Pa neka me osude
sve muskarcine svijeta sto im kvarim imidz snage i moci ovim
mojim osjecajnim srceparajucim opisom jednog prekrasnog
jutra na dalekom sjeveru.

Sevdalinka u Lidkopingu
Poslije koncerta u Stockholmu i Malmeu ansambl "Sevdalinka"
je odrzao koncert i u Lidkopingu. Steta sto je koncert bio
mnogo ranije zakazan za 8.11.2014. godine, isti dan kada je
bio i Susret Banjalucana u Geteborgu, pa sala nije bila
ispunjena do posljednjeg mjesta, ali to nije uticalo na
kvalitet izvodjenja i dah Bosne i Hercegovine koji smo te
veceri prezentirali u Lidkopingu. Sve je proteklo u
najboljem redu i finom raspolozenju. Od prvog popodnevnog
kapucina u Hotelu "Edvard", preko smjestanja u sobe tog
finog starog ugostiteljskog objekta u centru grada, pa onda
"soundcheck" - stimanje ozvucenja, rasvjete i instrumenata,
pa presvlacenje u odijela, pa masnice, pa dindrlice da bi se
sto ljepse izgledalo, pa izvodjenje koncerta sa odabranim
sevdalinkama od kojih cu spomenuti samo neke: izvanredna
Bjanka Omeragic savrseno otpjeva: Sjajna zvijezdo, Da sam
ptica, Kraj tanana sadrvana, Ko se ono brijegom sece,
zasladi sa Omer beze, a na bis zavrsi sa Moj dilbere. Mona
Rosell, violinistica i operska pjevacica otpjeva tri pjesme
poslije kojih dobi zasluzene aplauze iznenadjene i
odusevljene publike, a njena violina docara sve ljepote
Orijenta i nase sevdalinke. Enes Omerdic, izvanredan muzicar
iz Instituta sevdaha Omera Pobrica, odsvira na svojoj
harmonici virtuozno sve od A do Z, plus izvanredne
improvizacije koje mogu odsvirati samo odabrani talenti
naseg podneblja. Enes Ziga otpjeva Eminu, Alipasu na
Hercegovini, Lijepi li su Mostarski ducani i Cije je ono
djevojce, korektno, romanticno i starinski dobro, a ni
Nedzad Imamovic sa svojom gverinkom, ni moja malenkost sa
svojim basom, ne zaostadosmo ni milimetra za nasim kolegama
iz orkestra. Ma bas onako osjecajno, sevdalinski, bosnjanski
i ljudski sve odsvirasmo i otpjevasmo, dozivismo ovacije
publike, dobismo zasluzene bukete cvijeca, a onda svecana
vecera u restoranu na obali rijeke koja protice kroz sam
centar ovog lijepog grada na jezeru Venern. Domacini Mirsad
Beglerovic i njegova drazesna supruga uradise sve da nam
uljepsaju boravak u njihovom Lidkopingu: ispratise nas
poslije vecere do hotela, dodjose ujutru sa knjigama Midhata
Ajanovica Katapult i Zbirka karikatura koje nas istinski
obradovase. Popismo jutarnju kafu sa prijateljima, pa onda
"put pod noge", prema Stockholmu. Ostade fin ukus finih
susreta sa finim ljudima. Sve pohvale dobrim domacinima iz
udruzenja "Spektrum Teater Konstforening" i lijepom
Lidkopingu. Mi se naravno nadamo da ce projekat Riks Teatra
"Sevdalinka" jos dugo egzistirati i da cemo posjetiti jos
finih gradova i nasih dobrih Bosnjana u Svedskoj, a ako se
ukaze prilika, mozda se nadjemo i negdje "preko grane", sto
kaze nas narod. Posebno bi nas obradovalo kada bi se mogao
organizirati koncert "Sevdalinke" u sklopu Susreta
Banjalucana slijedece godine, pa da onda dahnemo dusom i
kazemo: "Ucinili smo koliko smo mogli da se ocuva duh nase
domovine i kulturna bastina jedne fine stare evropske
kulture".

Pogresno napisah prezime operske pjevacice: Bjanka se
preziva MURATAGIC, pa molim da mi se oprosti za tu
nepreciznost.
Inace jedna veoma tuzna vijest: umrla je majka nase Bjanke
Muratagic, pa ovom prilikom izjavljujem duboko saucesce
ozaloscenoj porodici i da Bjankina majka pociva u miru.

Magla pala do pola Saraj´va, ne vidi se kula ni kapija

Osvanu novo jutro sa gustom maglom koja bi se nozem mogla
sjeci, sto kaze nas narod. Citajuci knjigu u autobusu nisam
to ni primijetio sve dok slucajno ne pogledah kroz prozor.
Scena me u momentu podsjeti na izvanredni horor "The Fog"
(Magla) cuvenog rezisera horor filmova Carpentera, koji sam
gledao prije milion godina, ali ga nikada nisam zaboravio
zbog izvanrednih pejzaza americke obale okupane u magli i
suncem koje se skoro i ne vidi od guste maglovite zavjese, a
svakako i radnjom koja je bez prolijevanja ogromnih kolicina
krvi docarala scene od kojih se krv ledi u venama i srce
ubrzano proradi u djelicu sekunde. Stigoh u Roslags Nesby na
posao, a magla ne popusti cijeli bogovetni dan. Dosadno,
melanholicno i usporeno provedoh radno vrijeme u piskaranju,
dopisivanju na Facebook-u, odgovaranju na mail poruke i
brbljanju sa novim kolegom na poslu o svemu i svacemu, a
najvise o nacinima kako da se najbolje snadje i uspije na
svome radnom mjestu u ovoj komuni, nasem poslodavcu, koja je
jedna od najjacih u Svedskoj. Sve nade polozih na vrijeme
poslije posla, rucak i kaficu sa Starkicom i vecerasnji
partijski sastanak na kojem cemo odluciti ko ce dobiti kakve
pozicije i fotelje u politickom zivotu naseg malog mista. Ja
sam predlozen na nekoliko takvih zadataka i nadam se da cu
biti izabran, jer sam zasluzio, a to ce mi odgovarati, jer
iduce godine idem u zasluzenu penziju, pa je dobro da i u
nastavku zivota imam obaveza koje ce mi produziti mladost, a
i malo ekstra parica nece naskoditi sirotom penzioneru.
Zavrsavam ovo pisanije u istoj gusto-maglovitoj atmosferi
kasno-jesenjeg dana, kao sto sam i zapoceo. Ovakve magle se
cesto u ovim krajevima zadrze danima, pa nije cudno da je
Svedska zemlja poznata po prilicnom broju samoubistava i
depresivnog stanovnistva i pored svog bogatstva i
blagostanja. Sta da rade jadni ljudi kad im se zamagli pred
ocima i to traje satima i danima? Kuca, pos´o, birtija, bez
birtije, ali sa "Sistem bolagetom" koji ima monopol na
prodaju svih alkoholnih pica, pa ko voli, nek izvoli.
Alkohol se ne moze kupiti u granapu, ali "Sistem bolaget"
radi sest dana u sedmici i reklamiran je kao "spasilac"
mladih da ne postanu alkoholicari.

Petnaest dana u gradu moje penzionerske buducnosti
Sa Plesa se kombijem prebacismo do Rijeke 22. decembra,
2014. godine. Doceka nas bljestavo ukraseno Korzo u
predvecerje bozicnih i novogodisnjih praznika. Kapucino
popismo u Caféu Korzo prije nego sto se uspesmo do naseg
Belvedera i naseg praznog gnjezdasca u kojem cemo se evo po
neznam koji put ponovo kuciti i skuciti prije nego odemo u
zasluzene penzije. Starkica, a bagomi i ja drhturimo od
ljepote koja nas iz prve zapahnu u gradu koji smo izabrali
za nase slijedece bivstvovanje u nasem "vagabundo" zivotu.
Kada preselimo ovdje, vise necemo biti prognanici, vec
svojom voljom stanovnici grada koji smo sami odabrali. Stan
potpuno renoviran, od namjestaja se samo jedan luft madrac
razbaskario u spavacoj sobi. U tom nasem ljubavnom gnijezdu
cemo provesti slijedecih petnaest dana. Vec sutradan kupismo
elektricni element koji nas solidno ugrija jer jos nismo
spojili centralno grijanje. Jutarnji kapucino ispijasmo u
kafeu udaljenom desetak metara od nase zgrade, a poslije u
kafeima "Korzo", "Kras", a onda nam omiljeni kafe sa
najboljim kapucinom bi u "Klub Boa", gdje smo kafendisali
najmanje dva puta dnevno. Rucasmo u konobama "Fuemo" i
"Feral", a od restorana nam najbolje sjede "Kuca Istarskog
Prsuta". E tu je i juha i svako jelo bilo najukusnije
domacinski priredjeno, a cistoca i posluga na najvisem
nivou. Kuhinju i spavacu sobu odabrasmo i uplatismo u
"Lesnini", a isporuka ce biti u martu mjesecu kada cu ja
"morati" ponovo put pod noge pa na voljeni Jug. Picknik u
Opatiji zavrsismo u restoranu "Plavi podrum" koji me asocira
na omiljeni restoran u voljenoj Banjaluci. Jedno predvecerje
se uspesmo do Trsata i napravismo nekoliko veoma lijepih
fotografija Rijeke i Kvarnera u trenutku kada se pale
svjetla i grad poprima specijalnu ljepotu, a nebo obasjano
zracima sunca koje je vec prije nekoliko minuta zaslo za
brda iznad Opatije i Lovrana. Korzo uzavri u predvecerje
Bozica sa kioscima, muzikom i kuhanim vinom na sve bozije
strane, a na ponocku ne odosmo jer nas slatki umor natjera
da odemo na spavanje prilicno rano, sretni i puni ljepote
koju te divne veceri dozivjesmo sjedeci vani, u jaknama, ali
bez ikakvih zimskih budalestina i smrzavanja koje ostavismo
na Sjeveru. Rijecke ljepotice ponosno setaju, cakulaju,
smiju se, odjevene u posljednju modu, vecinom dugonoge i
elegantne da ti se mili zivjeti i radovati zivotu koji ti je
tu ljepotu podario. A onda docek Nove godine na Korzu: Parni
valjak i jos nekoliko bendova svirase bez pauze sve do
jutarnjih sati. Mi vece pocesmo sa picem i icem kod Mirse i
Fuade, a onda oko jedanaest sati na Korzo. Bura koja je
orgijala oko osam sati je oko jedanaest potpuno prestala i
temperatura je bila oko +8 stepeni. Aki Rahimovski bolji
nego ikad u zivotu, raspjevan i razigran da ti srce stane od
ljepote, a ni Hus sa svojom bijelom gitarom ne zvuci ni
milimetra losije nego u svojim najboljim danima. Hit za
hitom razdragana publika pjeva zajedno sa Akijem, veseli se
i niko, ama bas niko, ne napravi nikakav nered, ili nesto
sto bi covjeku islo na zivce. Starkica ne prestade plesati
ni jedne sekunde, a ni ja se ne predadoh drzeci je s ledja
oko struka i "Uhvatih ritam u ritmu muzike za ples".
Nezaboravno i ne sjecam se kada sam tako lijepo docekao novu
godinu. Sutradan, kao i svakog dana, na Korzu sretosmo i
sjedosmo sa starom rajom Mirsom, Fuadom, Mirom Mamuzom,
njegovom Zdenkom, Seadom i njegovom suprugom iz Crikvenice
pred "Krasom" i osuncasmo se na suncu gledajuci zadovoljni
narod koji spancira i raspreda o doceku nove godine. Sve to
me podsjeti na najbolje dane zivota u Banjaluci kada smo
bili prilicno siromasni, ali sretni i za zivot nam nije
mnogo trebalo. Kod kuce, u praznom stanu, Starkica i ja
provedosmo dane i noci koji nas podsjetise na najsretnije
trenutke naseg zivota. Sa Plesa, preko Minhena, stigosmo do
Stockholma oko pola deset navece i uzivasmo u pejzazima
predivno osvijetljene nordijske Venecije. A onda kolotecina:
kuca, poso, birtija, bez birtije.

Neoprostivom omaskom (ostario pa zaboravio) ne napisah
najveca gurmanska uzivanja na tri mjesta u Rijeci i okolini:
na Zametu pojedosmo prave banjalucke cevape kod Irfe, na
Viskovu uzivasmo u ljepotama velikih kombinacija u
cevabdzinici kod Kusminog sina, a najbolje nam sjedose dva
puta velike kombinacije u "Marunu" cevabdzinici koju je
ranije imao Hikmo Kusmic, komsija sa Caira i poznati
fudbaler Borca, a koju je od njega preuzeo Kusmo sa Hiseta,
nastavljajuci tradiciju i kvalitet naseg najpoznatijeg
gurmanluka iz nase Banjaluke. U "Marunu" radi i Hikmin sin
koji tako nastavlja babinu tradiciju u maniru dobro
odgojenog i vrsnog ugostitelja koji je spreman da odgovori
na sva pitanja i pomogne putnicima namjernicima. Taj
carobni, jednostavni, a istovremeno i komplicirani
banjalucki cevap odlicno kotira na mnogim meridijanima, a
ovdje u Rijeci je prihvacen i cijenjen od svih koji su ga
bar jednom probali. Mislio sam pisati i o bivsem restoranu
"Jadran", a sada "Marion" u Opatiji, ali nema smisla poslije
cevapskih gurmanluka koje niko i nista na svijetu nemoze
zamijeniti. "Marunu" moj opet se vracam tebi u martu
mjesecu, ni banjalucki "Nektar" pisan latinicom necu
propustiti, ako mi se ne "omakne" toceno "Staro cesko" koje
mi isto tako sjedne kao mehlem na sisem iscrpljenu dusu.

Ah, draaagi moj Ahmete !!!! Moram ti se odmah
javiti....:))))).
Sjedim naime evo uz kafu na balkonu, u sivilu subotnjeg
januarskog austrijskog jutra.... i citajuci predivne
tekstove tvoje, ozari me sreca, ljepota u dusi i radost
neka....ali ujedno se i pitam, kako sam toliki levat, pa ne
svratih ovdje odavno !!!??? 
Predivno pises,onako iz duse...i naprosto osvjezavas. 
Iskreno. 
Jos samo kratko da kazem,u ovom javljanju... odabir Rijeke
kao utochista i grada, kako kazes "vase penzionerske
buducnosti" je odlican !!! Upravo idealan. Rijeka je
predivan grad, urban i sadrzajan, a tamo zivi i dosta nasih
Banjalucana. Nimalo nebitan momenat je i mogucnost da se na
vise mjesta pojedu i orginalni banjalucki cevapi:))), ali
jos vaznija blizina predivne pitoreskne Istre (Motovun i
sl.), ili otoka na koje trajektom zachas mozes sa
"Starkicom"...ili u drustvu raje koju spominjes. Dakle,
savrseno. Zelim vam srecu, iskreno i srdacno !!!

Dragi Ahmete, oprosti mi sto ti se ovdje prije ne javih. U
iscekivanju tvojih novih tekstova sto zaista krijepe i
raduju dusu, srdacno te pozdravljem. 
Ugodan vikend, Prijatelju moj.

Hvala na lijepim rijecima prijatelju. Vec neko vrijeme
razmisljam da sam mozda dosadio svojim tekstovima jer mi
niko nista ne komentarise, a onda stize komentar sa prave
strane, od covjeka koji ima istu vibru i sve sto pisem, taj
zaljubljenik dobrog zivota razumije. Da malo dopunim o
otocima: na Cres idem vec od davne 1969. godine i tamo imam
apartman, pa mozes misliti: ugrije sunce u februaru, mi na
Cres, zapada kisa u julu, mi u Rijeku, pozorisna predstava u
Rijeci, mi tu noc u Rijeci, maskare u augustu na Cresu, mi
na Cres. A za sve to nam ne treba ni auto, jer katamaran
svaki dan stize i tamo i ovamo, a za tu turu mu treba jedan
sat. Karta 40 kuna, a za penzionere nize od dzabe. Pa sta da
rade siroti penzioneri? "Svi mars na ples" sto nekada
uzviknu Bebek i ostade ziv i niko mu ne uze za zlo. Pozdrav
iz Svedske.

Samo ti pisi Ahmete,
kome se svidja nek' cita a kome ne pase nek' okrene stranicu
i mirna bosna...(ili rijeka :-))..

vozdra buraz..

Da,...dug ovaj januar. Vuce se,ko prebijen pas. Sivilo i
depra prava, poslije jugo-rokenrola.:))) 
Isto mi je,moj Ahmete. Imal` kakvo lijepo jutro, suncem
obasjano, radosno i vedro....i prica lijepa, da nas
obradujes !!??? Znam, Svedcka je, ono uhhh. Pa, de nesto s
juga....sa Cresa,recimo. Ti to znas i umijes. 
Nasmij se i razvedri nas, moj Ahmete !!!!

pozzzzz, g

Bez ikakve inspiracije cu pokusati udovoljiti Goranovoj
zelji i naci u glavi nesto iz moje creske riznice, "pa sta
bi da bi", sto kaze nas narod.
Dinka
Imamo mi mnogo dobrih prijatelja na Cresu i o njima sam
pisao vise puta, ali jedna haverica zasluzuje specijalnu
paznju jer se u njenom drustvu SVAKI PUT nadje vise
vragolastih dogodovstina koje nas nasmiju i osvjeze nam
svako vece pred "Bachom", nezaobilaznim mjestom prozivke
svake veceri. Tamo se pije kapucino kad god se stigne: i u
rano jutro, i u podne ako se nije na plazi, i popodne ako
pada kisa i navece ako se pojavi smek za kofeinom, a cesto i
malo kasnije poslije vecere, da se creska janjetina bolje
slegne. E onda se napravi mala pauza pa se ode u setnju, ili
unucad idu na skakanje na trambulinu, ili se ide kod Vlade
na muziku u hotelu Kimen. Dinka ulazi u kombinaciju oko 8
sati, jer joj se tada zavrsava radno vrijeme u mesnici gdje
zaradjuje sredstva za zivot. Onda ona odmah dodje pred
"Bacho" i onda se jede talijanski sladoled, pricaju vicevi,
jeli se sta "narezalo" u toku dana , ili sinoc (Dinka je
udovica pa joj se moze), ili onda naidje Smilja i krene sa
svojim "specijalcima", najsirovijim vicevima starinskog
Jugo-tipa na svijetu. Cijela pjaca se ori Smiljinim gromkim
glasom i nasim gromoglasnim smijehom do ranih jutarnjih
sati. A kada su feste u gradu, onda noge otpadaju od
naizmjenicnog plesa: red Smilja, red Dinka, a Starkica bude
sva sretna da nju pustimo na miru da se odmara od dnevnih
vratolomija sa Emmom i Danielom na plazi, spremanjem
dorucaka, vecera i ostalih gurmanskih izmisljotina koje
covjeku specijalno padaju na pamet na odmoru. Da malo
poblize opisem nasu Dinku: blondinka, uvijek uredna frizura,
voli mladalacku i pomalo j...zovnu, pardon izazovnu, odjecu,
fine tasne i svakojake dindrlice koje specijalno muskarcima
zapinju za oko. Nije u cvijetu mladosti, ali se ponasa kao
dvadesetpetogodisnja djevojcica. Pa de ti tu sad budi
pametan i pribran. Luda kuca i ljepota zivljenja prestaje u
trenutku kada napustamo Cres, a tuga za jos jednim
prohujalim ljetom pocinje kada stignemo u Svedsku. Sve vise
i vise me hvata pandrc i odusevljenje sto se penzija blizi,
a sve ove vratolomije ce se onda moci produziti i u augustu,
i u septembru, i u oktobru, a onda u Rijeku, pa slijedi
nastavak sa Mirom Mamuzom, njegovom Zdenkom, Mirsom i
Fuadom, pa Eminom i njenim Resom koje smo skoro sreli, ali
koji su nam u medjuvremenu postali dragi prijatelji. 
Eto Gorane, ja odradih ovu ponjavu, a ti ocijeni jeli cemu
vrijedilo buditi inspiraciju i uspomene mnogih prohujalih
ljeta.

Naravno Ahmete dragi, da si me zgrijao i
"zagrijao"...opisijuci ovo na Cresu !!! Hvala na ugodnome
toplom  jutru. A prisjetih se i ja mnogocega iz proslih
ljeta, dozivljenog po Jadranu, pa cu se ubachit sa nekom
crticom,laganom prichicom, o tome... kasnije.
Lijep pozdrav...bogu fala, evo februarski :))))

Price ove, morske,tople...zgriju zaista u studenom, i u
veljachi:))) nedam se moj Ahmete i tebe, vako k`o mene.
Pa, ide evo jedna....lagahna.

Priche s Jadrana,... ili ta sjecanja na ljepotu tamo
dozivljenu, poceo bih sa jednim iz "blize proslosti". Naime
iz perioda onog poslijeratnog, kad je moja majka sticajem
okolnosti, onih ratnih, napustila Banjaluku i preselila se u
Biograd na moru. Zivjela je tamo punih petnaest godina, pa
sam naravno i ja svako malo dolje bio, i mnoga ljeta tamo
provodio.
A najljepsa su mi bila na moru uvijek, pa i dan-danas su,...
jutra.

Jutro u Biogradu pocinjalo bi meni, uvijek oko pola sedam.
Tad sam se naime, valjda iz navike neke i bioritma radi, (i
danas je tako...), svaki dan budio, ustajao, i s majkom na
balkonu kafu pio.Svi ostali u kuci su spavali, otprilike do
devet. A majka i ja, uz tihi razgovor i vjerovatno najljepse
jutarnje kafe njenog poratnog zivota, malo bi caskali, a
vise sutjeli gledajuci i upijajuci predivno jutro oko sebe.
A onda bih se ja, onako u sorcu i majici nekoj uputio dolje,
do rive. Par puta, posla je i majka sa mnom, ali bilo joj je
to previse naporno, pa mi je govorila: " Ajde ti
sine...spora sam ti ja, i umorim se brzo...". Pa bih istrcao
kroz park Pinija koji je mirisao ujutro,najljepse....pa,
pored plaze, sve do rive. A tamo bih sjedao uvijek na istu
teracu kafea "Mornar", kod Vlade, koji je vec kad me ugleda
znao cime da me usluzi....a vice s vrata, nako seretski :"
Ooo dje si, ooo Banjaluko moja....jesi mi se umorija !???"
(sluzio JNA u BL...pa,zato.:)) Donosio bi mi onda u jednoj
ruci veliki makijato, a u drugoj "Slobodnu Dalmaciju"...
novinu koju i dan-danas najradje citam, kad sam na Jadranu.
Ali, samo zadnje tri-cetri stranice, gdje vidim cijene
brancina i orade na pijaci, neki feljton o raftingu na
Zrmanji ili Cetini, recimo...ili ko gostuje u subotu u
Zadru, Biogradu ili Vodicama... Giboni, Prljavci...ili Parni
Valjak. :)
I onda bih uzivao jedno pola sata, najcesce sjedeci sam na
teraci...ispijajuci makijato, listajuci Slobodnu...a vise,
gledajuci pred sobom more, Pasmanski kanal i otoke ispred.
A u to se, nekako uvijek u isto vrijeme sa vrha Pasmanskog
kanala ukazu u moru, najprije kao dvije nekakve tacke, pa
sve blize i sve vece....raspoznas onda jednu za drugom,dvije
ribarske brodice sto su svu noc plovile i tamo iza Kornata,
ribu mrezama lovile,...a nad njima kruzi, na stotine
galebova. Taj prizor sa rive u ta predivna jutra,....dva
broda sa galebovima iznad... fantastican je, i nezaboravan
!!!
Pa kad pristanu uz rivu, prilazim im i gledam kako mornari
iskrcavaju prepune kashete srdele i skuse, utovaraju u
hladnjace sto ih dalje voze na zadarsku riblju pijacu, ili u
restorane. A nas nekoliko okupljenih, kupimo svako u kesu,
kilo-dva....friskih srdela. Te odem u obliznju luchicu sa
barkama, stepenicama kamenim sidjem do koljena u vodu, pa
nozicem koji ponesem, cistim srdelu. Glave bacam ispred sebe
u more, pa gledam cipole koji se tu odjednom skupe. I
galebove, oko sebe. Gledam, posmatram....mirisem,
osjecam...uzivam. U ushicenju....u jutru. U svemu. Pjevusim,
olivera.....ili meri. Prelijepo. 

Dolazim nazad kuci, a pred konobom u podrumu kuce,ceka me
mati. Pripremila vec tavu, maslinovo ulje....te reze
paradajz, za salatu. Onaj kvrgavi,kupljen kod Luce na
pijaci...onaj sto oblikom ne izgleda nikako lijepo, a smeka
najbolje na svijetu. Pogotovo kad je zacinjen maslinovim
uljem sa otoka Pasmana. Govorila mi je majka, stotinu puta,
da to takvo ulje maslinovo i taj paradajz, ima samo kod Luce
sa Pasmana !!!! I ja dozivotno evo vjerujem, da je to zaista
tako.
A onda iz soba krenu da izlaze "kameni spavachi" :)))Izlaze
djeca, zene, brat, sestra, tetka, ujak, ujna....svejedno.
Familija bilo vazda u kuci kad ja ljetujem dole...najmanje
tri. Bogu hvala.
Pa, sjedaju svi za sto...serviram im vrele srdele, majka
primiche paradajz i dodaje frisak hljeb. 
Te onda, onako svi skupa.... raspuchimo vrelu srdelu na
pola, pa je savijemo u zalogaj jedan, i lagano spustimo u
usta . "Zalijemo" paradajzom, u maslinovom od Luce....te
"potvrdimo" zalogajem kruha.:)

I u tisini, poluzatvorenih ociju gushtamo, meni zauvijek
najsladji dorucak,.... u ono valjda najljepse jutro, sto na
Jadranu moze da ti se desi.

Prelijepa su sjecanja. Zauvijek.
Neka ih s nama.

poz,g

Ljetovao sam u Biogradu dva puta kao dijete i to mi je
ostalo u nezaboravnoj uspomeni. A u obliznjoj Promajni
(mislim da se tako zove ribarsko selo) sam u rana jutra
docekivao ribare i s njima sortirao ulov, a imao sam samo
cetiri godine. Dobro se sjecam i dana kada sam prvi put bas
u toj Promajnoj zaplivao u bistroj plavoj vodi najljepseg
mora na svijetu.
Pozdrav Gorane i hvala na finim sjecanjima iako nisu bila
prognanicka, vec iz nekog boljeg vremena, ja ih rado
svrstavam u "prognanicku" temu.

za gorana i ahmeta
eto i ja sam jedan od tih koji je nekako vezan za biograd na
moru
em sam ljetovao u ranoj mladosti ili u biogradi ili okolici
em smo prije samog rata zapoceli graditi vikendicu na
pasmanu mjesto barotul sa najvjerijatnije jednom od
najljepsih uvala sa malim ostrvom u sredini i
zlatnozutom,pjescanom plazom
a taj osjecaj smirujuce tisine u rana jutra uz more, ma
bolje da vam o tome pjeva oliver dragojevic nego ja
a taj mozda ne lucin ali takav paradajz sam brao i jeo
ispred same kuce 
kakav "vrisak" od ukusa i zadovoljstva a cesto sam ga jeo
samog kao jabuku
ma jednom kad ostarim(sad mi je samo 73 godine) e vala cu
pocet pisati pa kud puklo da puklo za sada pomalo
komentarisem(da ne kazem pametujem) da vam ne dosadim
pozdrav svima 
hivzija

Hivzo i Gorane, taj paradajz (pomidore sto kazu dalmatinci),
o ukusu ste sve rekli, ali meni je onaj specijalni miris
ostao za sva vremena i podsjetio me na mirise nasih basti u
Banjaluci sa gredicama mladog luka, salate i paradajza. Taj
miris sam veoma rijetko osjetio ovdje u Svedskoj, samo onda
kada svedjani uvezu paradajz odnekud sa Juga. Svedski
paradajz definitivno nema tog mirisa.
A onda se napravi zelena salata sa mladim lukom, a ubaci se
i paradajza, sve se to malo posoli, naulji i doda sirceta, a
moze i nacijedjenog limuna. Domaci kruh, grah sa pastrmom i
eto ti najboljeg gurmanluka bosanskog. Ja sam uvijek sipao
jos jedan tanjir, pa kud puklo da puklo. Pozdrav iz neukusno
neposoljene i snijegom zatrpane Svedske.

Barba Bozo Lucin je lik, gotovo kao onaj iz pjesama o ribaru
starom, mrezama, moru i galebovima… samo sto je tamo u tim
pjesmama dalmatinskim, sve njezno i sladunjavo, totalno
romanticno. A u zbilji zivota ribara starog, ustvari nista
nije tako. Ni sladunjavo, a pogoto ne, romanticno.
Barba Bozu sam upoznao, preko brata mu kojem sam nesto
pomogao…...one, vec davne devedeset seste, kad smo se
njegovom brodicom, po prvi put zajedno provozali Pasmanskim
kanalom. A detalj jedan koji nije bitan,mozda...ali je
upecatljiv ,i nekako drag, zauvijek.  Naime, kad sam 
upoznao Lucin Bozu...bio je u mornarskoj bijeloj majici,
kratkim smedjim hlacama i onim kucnim kariranim papuchama u
kojim je hodao i po gradu, i ribu lovio, i na terasi s nekim
kafu pio….i sve ostalo u zivotu radio. I kako bijase tad,
prvog dana kad ga upoznah...tako je i danas.
 I tako ce biti,  vazda.
Godinama je Bozo bio zaposlen i radio teske poslove,kao
mornar na brodu “Jadrolinije”, a po odlasku u penziju,
skonto je jednu ribarsku trabakulu u kojoj je onda, uglavnom
loveci ribu provodio svaki dan, a nerijetko u njoj, i nocio.
 I u toj trabakuli sam ja sa Bozom,  ribarom starim...u
petnaest ljeta koliko sam dolazio na godisnji u Biograd,
proveo nebrojeno predivnih, a nadasve interesantnih
momenata.  I tako sam upoznao,onog istinskog “ribara
starog”...a ne onog "laznog" iz dalmatinskih pjesmica sto ih
plasira turisticka Hrvatska, a klape vazda po rivi i
konobama, gude....da turisti zaneseno slusaju.:)

Ta brodica i more su jednostavno sve u Bozinom zivotu,... 
to je sav  njegov zivot. Ribu koju bi izlovio, prodavao bi u
jednom restoranu u Biogradu, sto mu je i te kako valjalo s
obzirom na malu penziju “Jadrolinije”, a skupocu veliku, u
Hrvatskoj.  A Bozo i ja smo se skontali brzo, pa postali
dobri, postali drugari i raja...a poslije i prijatelji.  Pa
mi nije bilo tesko, vec prvoga ljeta da skontam, nesto. 
Naime, meni i mom sinu Dariu bio je ceif da se vozamo, pa
pecamo….bacamo parangal i vrshe u more, sa Bozom…vadimo
ribu...uzivamo,u svemu. A Bozo je od toga, maltene zivio. 
Pa sam svaki put kad bi dogovarali izlazak brodicom na
Pasmanski kanal, ujutro kupio kashetu srdele ili skuse, i
bidon od pet litara,pun goriva. Pa bi to predvece sve
pripremali zajedno, ribu na pola sjekli,na udice  nabadali.
Na parangalu jednom je oko osamdeset udica.. .Bozo je imao i
bacao uvijek,dva. Dakle, da se namiri to sve, treba ti jedno
3-4 kila srdele ili skuse, za mamac…i par litara goriva da
se izvezemo, prema Kornatima. A, da bi se ribarilo, mora se
ulozit novac, a ribari ukoliko nisu zadnjih par puta
ulovili, ni prodali...nemaju para da izadju na more !!? To
se naravno ne spominje u pjesmama nigdje,glupo bi bilo...zar
ne??!
 
A sa Bozom sam uzivao, zaista.
Pred vece, bi posli brodicom po Pasmanskom kanalu. Nekoliko
puta je posla s nama i neka raja moja banjalucka ili
austrijska….ali najcesce bi s  nama bio,samo moj sin Dario.
Pa bi najprije spustali parangal u more....pa malo dalje,
vrse bacali u more....a onda bi se usidrili negdje,pred neku
uvalu i ceifili.(postovani Hivzija….mozemo li na per du
??!….mislim da sam ti prosao kraj vikendice,cesto.:) A u
jedno smo predvecerje tamo ispred usidrili, i uzivali sat
vremena. Ta uvala je zaista fantasticna, kao iz
bajke...ispred je otok mali. A Bozo mi rece da se zove,
uvala Teline ???….cini mi se...). Dario bi pecao...a Bozo i
ja cakulali, o svemu i svacemu. Pricao mi je Bozo price,
naravo i ribarske, a i one istinite:))),..i o tome
kad je “na svicu” lovio u Paskom, pa izvuko velikog morskog
goluba,a kad ga je izvuko u barku,ovaj se gicno,pa ga onom
bodljom na repu,ubo u vrat…vidi se dobar oziljak na vratu
Bozinom,blizu grkljana…pa hitna operacija !!! Belaj
veliki....jedva ost`o ziv. A ucio me je Bozo kroz te price
svacemu, kako se recimo na gradele brancin rostilja....ili
kako pronalazimo ujutro vrse koje je na poo kanala bacio, a
nicim obiljezio.
A nije mi Bozo nikad kukao, vec sam ja godinama izvlachio
zakljucke o "ribarima starim", pa ih ubacujem. Recimo, kako
je turisticka jedna drzava, Hrvatska (tako se bar po Europi
predstavlja i time se dichi...) posteno zajebala sve ribare,
kao i samo Dalmaciju...ali, to je vec druga prica,i
preteska.

U kabini brodice je Bozo skonto i eholot,da vidimo dje je
riba.... ali i mali radio koji je” fatao” samo radio
Biograd, pa bi nam u tom predivnom ugodjaju bonace i smiraja
 pjevusila otamo Doris,Tereza,Oliver….uglavnom tako nesto
adekvatno, jer samo se to i pustalo na radio-Biograd.:)
Vracali bi se negdje u suton, kad sunce zadje, i uvijek bi
morali proci pokraj otoka Svete Katarine, ispred Biograda. 
A Bozo mi isprica vec prvi put, da taj su otok Biogradci,
uvijek zvali “Otok jubavi”…..jerbo,  da su  mnoge”
Ceskinje”...a i neke druge.... tamo  "uzdisale i od srice
jecale, u zagrljaju biogradskih galebova”....pa,eto zato se
tako zove. Kraj tog smo otoka ljubavnog u petnaest godina
prosli, sigurno pedeset puta !!! I nikad nismo prosli,a da
Bozo nije seretski dobacio..”Gogi, evo ga. Otok jubavi…
ehhh,“ceskinje”…:)))). Nisam ga o tome nikad pitao nista
podrobnije, ali sam naravno primjetio....da bila je,kao
opsesija neka. Ili, neka bol… zal, za necim. A jednom mi uz
makijato na teraci “Mornara”, gazda Vlado isprica kako je
Bozo u mladosti bio pravi laf.  Uvijek kad bi se s broda
skinuo, i u Biograd kuci dosao… setao bi rivom sa frenkom, a
la Elvis Prisli !!! A na njemu uvijek bijele
pantole,siroke... i mornarska majica, sa sidrom na sirokim
prsima,mornarskim. A na faci,....Ray ban, original. 
Pa da, galeb original. :)

A scena je nezaboravna uvijek bila, ono kad bi navece
uplovljavali u biogradsku marinu. Riva biogradska
osvijetljena, sva gori…  krcata silnom rajom sto seta
gore-dolje,uziva...a meni se cini,  da svi u nas gledaju
!!!!!! Pentu za upravljanje iza na kormilu, preuzmemo tada
Dario ili ja, a naprijed na pramcu, u kucnim kariranim
papucama i bijeloj mornarskoj majici, stoji Bozo Lucin, i
laganim pokretima nam navigava...lijevo-desno...pravo.  
Nezaboravno !!!!!
Ujutro oko sest bi se izvezli, da pokupimo ribu:))) s
parangala i iz vrsha. U vecini slucajeva u petnaest godina,
iako je Bozo ribar stari, na moru se rodio, odrastao, na
moru zivi i ribari citav zivot i poznaje u kanalu svaku
uvalu, svaku dubinu, svaki skolj....u osamdeset posto
izlazaka, nije bilo od ulova vrijedno,nista. Meni i Dariu,
svakako jeste....bio ceif i zadovoljstvo veliko, ja nikad ni
jednu ribu uzeo nisam, niti je boze sacuvaj, ocekivao od
Boze...bilo mi je to sve dozivljavati, veliko zadovoljstvo i
ceif. Ali, ribaru starom, ipak nije.
Bozino tijelo je uvijek preplanulo, koza mu se od sunca,
soli i vjetra “ uhstavila”, pa kaze nikad mu ne treba jakna,
ni u januaru, cak.  Dolazio sam petnaest Bozica svake godine
majci, pa vidjao i Bozu. Odnesem  mu neki poklon, kilo kafe,
 malo neke nafake...pa bi prosetali rivom. I zaista, taj
covjek zimi hoda samo u kosulji….a umjesto kucnih papuca,
tad je ipak u postolama (cipelama). Vazda, istim.  Jedino,
ako bi jaka bura ili kisa…. nagrne jednu zutu kisnu kabanicu
(samo nju pamtim), ali kaput ili jaknu, nikad.  Naravno,
nisam nikad pitao, ali ja mislim da taj covjek te stvari i
nema.  Jer mu i ne trebaju.
A u Boze su ruke, kao dva malja. A dlanovi, sto od soli i
vjetra, sto od konopa, parangala i ribarskog zivota... tvrdi
 ko djonovi !!!  Kaze mi jednom, smijuci se: “ De, Gogi…evo
ti cekic i cavle…pa zabij,ako mozes. Nu, djavle…:)”  Ne,
nije ribarska….ja takve dlanove kao u Boze, vidio nisam, ni
pipnuo nikad. 

Dragi Ahmete, izvini sto opet o necemu pisem..i sto nisam
neku “prognanicku”. Jutros mi Bozo na um pao, pa mislim
vazdan o njemu. Pa,zato i pisem ovo sve. Eto, doslo
mi)))

Ljetovao sam prosle godine u Vodicama, pa se jedno popodne
odvezem u Biograd, ono maksuz.  Otkako majke moje vise nema,
ne volim vise ici tamo…ali ostao mi je u Biogradu jedan
covjek, jako drag. Pa,zato.
Parkiram na rivi,sjednem na teracu “Mornara”, da dodjem sebi
i smirim se malo.  I desetak minuta poslije,ugledam, Bozu
!!?... prolazi kraj lokala, na Pony biciklu…istom onom, sto
ga je imao, vazda. 
Obradovali smo se obojica jako, nismo se vidjeli,  godinama
vec.  Pa sjednemo, rasprichamo se o svemu, te se dogovorimo
da pred vece napravimo djir, ko nekad..... trabakulom, po
Pasmanskom kanalu. 

Ponijeli smo nekog prsuta i po dvije Karlovacke… pa kad
zaklepeta motor onaj na trabakuli, i krenusmo...vrati mi se
million slika nekih otprije, u glavi. Prichali smo pomalo,
vise sutjeli, osjetio je Bozo. Ali, kad prolazismo pokraj
Svete Katarine….smjeskam se vec, i znam.  Opali me Bozo onom
rucherdom po ramenu, pa me zagrli i seretski  se
smijuci,rece: “ E moj Gogi….ne odosmo nas  dva nikad, na
Otok jubavi !!!?? “
A na kraju bijase, scena ista. 
Uplovljavamo u sumrak u marinu biogradsku, grad vec sav
osvijetljen, gori  k`o Verona !!! A na rivi ovladala
svijetina silna, pa djira tamo-amo, uziva…..i naravno, svi
gledaju, samo nas.:))) Ja sjedim nazad na penti,  sav vazan
i ponosan,  upravljam trabakulom…  a na pramcu u kucnim
kariranim papucama i bijeloj mornarskoj majici, jos uspravan
“kaa` stina”, iako mu je osamdeset,vec... stoji  negdasnji
Don Juan sa Otoka jubavi, a danas “biogradski Robinzon
Kruso”.  Stoji, kao svjetionik kakav i navigava mi, rukama u
vis podignutim...stoji, kao nekrunisani Kralj Pasmanskog
kanala, kao Posejdon i Neptun, zajedno... kao Gospodar
Jadranskoga mora !!!! A u pjesmicama mnogim opjevan "ribar
stari", i dika turisticke Hrvatske :)))))  
Moj drug,zauvik...i jedan jako dobar covik. Barba moj, Lucin
Bozo

barotul(pasman)
za vrijeme gradnje vikendice(zavrseno samo prizemlje a rat
izbio)
 ja sam imao pono bliskih susreta sa mjestanima a posebno sa
barba antom bio je negdje blizu 70 godina ali izuzetno
vitalan i zdrav po cijeli dan je nesto radio u "polju" a
bilo je u srid mista a tako ziratnu zemlju niste mogli naci
nigdje a u poljeu bunar iz rimskog doba sa ponornicom
rijekom sa kopna nikad otkriveno kojom ali sa pitkom i
zdravom vodom sto je za nas "gradjevince" bilo izuzetno
vazno jer inace zidas sa "bocatom" vodom sto nije bas
najpreporucljivije
elem ante i ja se sprijateljili a razlog dobrih odnasa pored
biti ljudi je i taj sto sam ga angazovao da mi dotura vodu
na gradjevinu i platio uslugu
to vam je jako vazno jer ako tamo nista ne trosite niste bas
dobrodosli a ja sam od ante kupovao povrce a posebno taj
famozni vriskavi paradajz
rijetko si ga vidio zajedno sa zenom marom a ako su bili
skupa uvijek je isao ispred nje jedno deset metara a ona
stalno rondala da se cuje da nesto prigovara ali nikad
dovoljno jasno da bi se mogla razumjeti lukavo zar ne? ako
bi barba reagirai ona bi uvijek uzvratila ja to onako za se
ovaj uvod bi potreban da bi se shvatilo ko je gazda u kuci
elem jednog dana ja zatrebah vodu i nikaki da udjem u trag
barba anti
naizad odoh mu u kucu u "misto" i nadjoh maru na postelji
sva se ukocila i jauce upitah za barbu i kako joj mogu pomoc
jer i ja sam cesto patio od isijalgije
odbila je da me slusa i poce da se dize sa kauca i pade
nazad ja je ukorih i rekoj joj da miruje a one ce moj ante
ce brzo doci doma moram nacinit spizu
moje nagovaranje da se ne dize nije pomoglo a njeno
nastojenje da ustane bi neuspjesno pa nakon sto joh pridjoh
i uz dozvolu pomogoh da ustane i pokrene se ona polako
gegajuci ode u kuzinu a ja nazad na grdjevinu jer je rekla
da ce reci anti da doturi vodu
ante kasnije doveze vodi i rece nesto kako mu se ja cinim
dobar covik
isto vece prosetah mistom(jedna ulica) i svaka osoba a
posebno zenske me veoma ljubazno pozdravljase i nekako cudno
gledase u mene
nakon sto se to visekratn ponovi pridjoh zeni kod koje sam
unajmio sobu za spavanje i ona mi rece da je to sve zbog
toga sto sam pomogao mari a objasnjenje je da muskarci ne
pomazu zenama ne bar kako sam ja to ucinio
od tada sjor hivzija je bio "domaci" i pozivan na pice i
prsut a sto su imali lozu ja kupio litru za banjaluku a cuvo
je ko za lijeka
onoma koji budu citali ovo:ja znam gdje treba veliko slovo
zapeta i tacka ali mi mrsko da to radim izvinite
pozdrav svima od poludamosa
hivzija

Hvala sto ste uljepsali moju temu i nadam se da cete vasim
dogodovstinama osvjeziti stranice mojih Prognanickih
uspomena.
Pozdrav i samo pravo u svijetlu buducnost uz pomoc lijepih
sjecanja na minule dane nase mladosti.

Jal´ je polje glamocko, il´ je more balticko
Neznam dali sam spomenuo slucaj zaledjenog Baltika u mojim
dosadasnjim pisanijama, pa taj fenomen moram opisati, makar
se ponavljao. Bolje i to nego propustiti i ne spomenuti tu
redovnu pojavu svake zime u ovim krajevima. Prvih godina
boravka u Svedskoj se nismo mogli nacuditi da more, cuj
slano more, moze da se potpuno zaledi. A onda se polako
naviknusmo na to, ponekad i prosetasmo sredinom zaljeva u
nasem malom mistu, a onda pocesmo i ploviti brodovima koji
nisu ledolomci u Estoniju, Finsku i svedske otoke Gotland i
Oland. Sjedis u baru, slusas muziku, pleses, a u redovnim
razmacima se veliki brod protrese od sudara sa velikim
santama leda. U blizini tog prokrcenog morskog puta vidis
ogromne tankere koji su zarobljeni ledom parkirani i ni
maknuti se nemogu sve do kraja zime, ili dok ih snazni
ledolomci ne oslobode iz tog ledenog zarobljenistva. Onda
sav sretan stignes u Talin, ili Helsinki, ali sreca traje
kratko, jer se vec sutra, ili prekosutra vracas u Svedsku
onim istim zaledjenim putem. Strasan je osjecaj kada se brod
koji nije ledolomac, vec obican "krisnings fartig" -
putnicki brod, sudara cijelo vrijeme sa santama leda i
teskom mukom se probija kroz led koji se svakog trenutka
moze pretvoriti u ledenu masu koja se probiti nemoze bez
pomoci snaznih ledolomaca koji mogu biti udaljeni u nekim
drugim sjevernim vodama, na nekom zadatku spasavanja nekog
drugog broda iz ledenog zagrljaja. Kada se prihaja u
Stockholm, srce zaigra novim zivotom, a u toplom domu se
ledena avantura brzo zaboravi i vec poslije par mjeseci se
covjek ponovo odluci na novo krstarenje po ledenog zagrljaju
Baltickog mora.
A u Stockholmu, a i u cijeloj Svedskoj ulice, ulazi u
prehrambene prodavnice, podzemni prolazi, setalista i
coskovi vrve od gradjana Evrope, prosijaka koji su iz
Rumunije dosli trbuhom za kruhom i uveli ovu nepoznatu
djelatnost u zivot zbunjenih Svedjana. Ljudi ne znaju sta da
rade, cas su ljuti jer im te ruzne slike napacenih ljudi idu
na zivce, cas ih uhvati osjecaj merhameta, pa daju pokoju
paricu nesretnim ljudima, cas pocnu diskutirati na koji
nacin se organizovano moze pomoci, neki bi da drzava zabrani
ovim ljudima da narusavaju red i sliku lijepo uredjene
Svedske. A prosjaka sve vise i vise. Sada vec tamo gdje je
pred ulazom sjedila jedna osoba, sjede dvije, na obadvije
strane i smrzavaju se na velikoj hladnoci. Njihovo u beskraj
ponavljanje "hej" specijalno nervira kada ti upute taj
svedski pozdrav po treci put, svaki put kada prodjes kraj
njih. Kako ce se sve to zavrsiti niko nezna, a ja se bojim
da ce, kad vrijeme otopli, ovih nesretnika biti toliko da ce
se slika lijepo uredjene zemlje potpuno izmijeniti i
podsjecati na scene iz Indije, Sudana i ostalih
najsiromasnijih zemalja svijeta.
Valjda ce Rumunija nesto poduzeti da njeni gradjani dobiju
pomoc u svojoj zemlji, a ostale zemlje EU tu akciju podrze
materijalno, pa da se ovaj ruzni problem ljudski rijesi.
Tuga nikako da oslobodi ljudska bica od svog neugodnog
prisustva.

Kerstin Ericsson
Sinoc sam imao Godisnju skupstinu Socialdemokrata iz moga
malog mista. Bio sam vec neko vrijeme predsjednik tog
prilicno velikog udruzenja (oko 160 clanova) i sinoc sam
uspjesno "odigrao" ulogu i osvjetlao obraz bosnjanina koji
je eto predsjednikovao Svedjanima i dokazao da to moze
odraditi kvalitetno i na svestrano zadovoljstvo.
Prvo sam, poslije otvaranja skupstine, odsvirao i otpjevao
nekoliko romskih pjesama koje sam lijepo ukomponovao u temu
Integracija i kombinovao sa tradicionalnom svedskom muzikom
koju prilicno dobro poznajem jer sam svirao sa mnogim
Svedjanima i lako naucio njihove jednostavne tradicionalne
instrumentalne kompozicije. Poslije u nastavku sjednice su
me neki clanovi predlozili za predsjednika u narednom
periodu, ali sam to odbio, jer smo u upravnom odboru
odlucili da izaberemo Kerstin Eriksson, a i ona je pristala
na to. Meni je bilo nemoguce pomisliti da bi prihvatio taj
mandat, a vec prije smo imali kandidatkinju koja je pristala
na to i dala zvanicno svoj pristanak. To bi mi bio
karijerizam najgore vrste, a to sam oduvijek prezirao.
Svakako da sam bio ponosan kada su hvalili moj politicki rad
i iznosili argumente u moju korist, ali ja nikada nebi mogao
gledati Kerstin u oci i "predsjednikovati", a istovremeno
znati da sam zauzeo mjesto te divne dame koja je cijeli svoj
radni vijek bila sef biblioteke i poznati kulturni radnik u
nasem malom mistu. Mi smo tijesno suradjivali svih ovih
godina, a sada ja preuzimam njeno mjesto, a ona nije ni
prisutna jer se trenutno nalazi u Spaniji. To bi bila
prljava igra iza ledja, a takav covjek nikada nisam bio, pa
necu ni u nastavku ovo malo zivota (tridesetak godina) sto
mi je preostalo u bozijoj basti. Ta ista Kerstin je bila
prva koja nam je jos davne 1994. godine ponudila salu u
svojoj biblioteci za nas prvi veci koncert u Svedskoj. To se
ne zaboravlja i ja sam prihvatio mjesto podpredsjednika i
obecao da cu Kerstin pomoci u buducem radu u predsjednistvu.
Tako odradih i ovo jedno od tezih veceri u mojoj politickoj
karijeri u Svedskoj. A svedska raja oko mene mi otvoreno
uputi osmjehe i rijeci pohvale za moju korektnu i ljudsku
odluku te veceri koja mi je nudila napredak u politickoj
karijeri, ali po cijenu gubljenja prijateljstva sa osobom
koju duboko postujem i cijenim i sa kojom zelim odrzati
prijateljske odnose do zadnjeg sekunda boravka u ovoj
lijepoj zemlji, a i poslije selidbe i odlaska u toplije
krajeve naseg Juga. Eto i to sam pregrmio i nije mi zao,
naprotiv drago mi je da sam ostao covjek, pa neka kosta sta
kosta. A ljudstvo se nemoze kupiti i nije na prodaju.
Ova prica je mozda dosadna za narod koji se ne bavi
politikom, ali za mene je vazna zbog ljudskosti i
prijateljstva, pa sam morao opisati ovu vece koja mi je dala
sansu da ostanem covjek i drug i prijatelj, a za to cijene
nema i nikada je nece biti.

St. Patricks Day
Iz Rijeke stigoh kasno u subotu, a vec sutradan Starkica i
ja put pod noge pa u Stockholm. Setamo ti mi tako po
omiljenoj "Drottning gatan" (Kraljicinoj ulici) i kada
stigosmo do Gamla stana (Starog grada) naletjesmo na veliku
tarapanu na trgu koji gleda ka Slusenu i uscu jezera Melaren
u more. Narod u zelenim odorama, zelenim starinskim
sesirima, ofarbanog lica u zeleno, zeleni salovi, zeleni
baloni... Sve zeleno. Sa scene se krebece klovnovi u
zelenom, orkestar, pogodite u kojoj farbi, svira irsku
muziku, zelene narukvice, masnice, dindrlice. A onda se na
sceni pojavise mali zeleni Ircici i zaigrase irske plesove
uz zelenu irsku muziku. Starkica i ja zabezeknuto gledamo na
sve zelene strane nebi li dokucili o cemu se radi. Onda ja
na jednom visokom sesiru ugleda tekst "St. Patricks Day" i
bi mi jasno. To je veliki praznik u Irskoj. Nisam znao da
toliko Iraca ima u Stockholmu, ali me govor engleskog jezika
zavrnutog na irski dijalekat uvjeri da su svi ti zeleni
pravi Irci, a ne preobuceni Svedjani.
Zamalo me ovaj zeleni praznik ovih veselih zelenih ljudi ne
odvuce od teme o kojoj sam mislio ovog puta pisati. Ma juce
sam stigao iz mog Velog mista. Sta da vam kazem, opet sve
ispade kao u najljepsem snu: pio sam kapucino svako jutro
kod komsinice u kafeu koji gleda na zid na kojem pise "Tito
je nas". Haloooo, kafendisanje sa nezaboravnim
predsjednikom, a kada okrenes glavu na drugu stranu, obasja
te sjaj Kvarnera u praskozorje novog dana. Odmah iste veceri
kada stigoh u Velo misto (7.3.) festa u finom restoranu u
centru grada, uz fine dame Velog mista, izvanrednu
vjesalicu, "Staro Pramen" pivo i orkestar "To je to", koji
bez ozvucenja ide od stola do stola i izvodi repertoar koji
gosti pozele. Dobar orkestar, dobri muzicari i dobri ljudi,
uvijek spremni na salu i casicu razgovora. Miro Mamuza i ja
se provedosmo kao u najbolja stara vremena i iste veceri
rezervisasmo sto za iduci petak, dan prije mog odlaska iz
Velog mista. A izmedju ove dvije nezaboravne feste, kakve
godinama nisam dozivio, desilo se svasta: i banjaluckih
cevapa u "Marunu" i slavonske pice u "Maslini" i krempite u
Korzu i Mistici, i graha sa kobasicom u Pevecu i
instaliranje kuhinje i kreveta u stanu... A na kraju ono
najvaznije: ljudovanje sa prijateljima. Miro moj prijatelj
jos od vremena Pelagica i tezgarenja po kojekakvim mjestima
u i oko Banjaluke jos jednom dokaza da smo pravi prijatelji
i nadje se i u dobru i u zlu, uvijek spreman da pomogne i
ucini sve da vrijeme druzenja bude sto ugodnije. Njegova
Zdenka, iako u stalnom cajtnotu zbog posla i kucnih obaveza,
uvijek spremna na fina druzenja i saljive komentare. Emina,
nasa biznis hanuma, uvijek u nekoj trci i frci sa klijentima
i kupcima nekretnina, ipak pronadje pokoju sekundu da se
popije kapucino i promuhabeti o finim ugodjajima koje Velo
misto pruza covjeku namjerniku. 
Mogao bi ja danima razglabati o svemu i svacemu i opet nebi
stigao sve ispricati. Nego da prionem na posao jos ovih 140
radnih dana, pa onda u bezbriznu neizvjesnost Velo mistovske
penzionerske buducnosti.

Aprilili

Jutros me probudi Starkica i nervoznim glasom saopsti da sat
nije zvonio i da smo i ona i ja zakasnili na posao. Sav
usplahiren skocih na noge junacke, pa trk u klozet,
istovremeno moleci Starkicu da ona danas skuha kafu, pa da
sto manje vremena izgubimo. Ma zar ces i kafu piti i jos
vise zakasniti na autobus? "Ma vaznija mi je jutarnja kafa
nego cijeli radni dan", uzviknuh dizuci se sa klozet solje,
peruci mubarek rukice, kako je obicavao reci moj pokojni
tetak Braco u slicnim prilikama. Poslije brijanja istrcah iz
banje, kad tamo, moja Starkica lezi i dalje u krevetu i ni
mukajet joj nije sto se ja slomi od zurbe. "Haloooo!!!!!"
uzviknuh, "zar nije gotova kafa?" Ona smirenim glasom
zacvrkuta: "Stari moj, zar si zaboravio da ti svako jutro
kuhas kaficu?" "Helvete!!!!!" uzviknuh na svedskom jeziku,
da nebi ispao primitivan psujuci na nasem jeziku i trceci
prema sporetu, ugledah zidni sat i stadoh kao ukopan: "Sta
je ovo sa satom, jeli baterija vec odradila svoje, a
promijenio sam je prije desetak dana?" Iz kreveta cujem
diskretno cerekanje i Starkica veselo uzviknu: "PRVI
APRIL!!!" Prenerazen stojim na sred hodnika i sa nemocnim
osmjehom prevarenog covjeka razmisljam sta da joj sada
uradim? Ne uradih naravno nista, osim blagog jutarnjeg
poljupca i izgovorenih rijeci: "Sunce moje pametno, fino si
me izlevatila ove 2015. godine, ali znaj da cu zapisati u
almanaku da smislim nesto jos pametnije slijedece godine,
ako ne zaboravim." A znam vec unaprijed da cu zaboraviti.
Voda prokuha, zgotovih kaficu, pa sjedosmo na visoke stolice
da je, kao i svakog jutra, na miru popijemo. Kafendisanje
potraja desetak minuta duze, jer sam ja ovog jutra bio veoma
brz sa svim mojim jutarnjim zavrzlamama u banji, pa je i
kafica servirana ranije.
APRILILI!!!

I ovo ide u rok sluzbe
Nije sve med i mlijeko u zivotu, ima i ovakvih dana i
vikenda.
Tmurno nahorozeno nebo, sitna kisa rominja po sajbi
autobusa. Pospan poslije samo cetiri sata spavanja pokusavam
citati knjigu, ali me ugodna voznja i razmisljanja o jednom
dugom danu uljuljkava u lagani san. Samo sto sam trenuo, eto
i moje stanice. Prodjoh onih cetiristotinjak metara do posla
pokusavajuci uspostaviti ravnotezu i balans, ali mi dosadna
kisica ne dozvoljava da dodjem u svoju normalnu formu i
raspolozenje. Na poslu sve isto kao i juce, samo malo gore
jer je vani tmurno, tamno i beznadezno dosadno kisovito
jutro koje ne nagovjestava nikakvo poboljsanje ni vremena,
ni raspolozenja. Planirali smo danas na "Off job" susretu sa
klijentima pozdraviti proljece i zaigrati nogomet na
obliznjoj livadi, ali nista od toga. Plan "B" je svedski
film u sali za konferencije, uz kafu i ostale karafeke koje
uz to idu. Nikakvom dobru se nemogu nadati ni poslije posla,
jer imamo kurs vec u cetiri sata popodne koji ce trajati do
devet navece. Eto, ni sa Starkicom necu ni rucati, ni popiti
popodnevnu kaficu. A pospan kao cep jer sam sinoc sacekao
Dadu i njegovu familiju na aerodromu Arlanda. Stigli su oko
ponoci iz Portugala, a ja sam im obecao da cu ih sacekati da
ne placaju taksi. U krevet se strovalih oko pola dva, a
ustajanje petnaest do sest. Ni subota nece biti po redu i
zakonu jer cu i sutra biti na kursu od devet do dva popodne.
Tek poslije toga dolazi lagano opustanje i uobicajeni vikend
sa Starkicom uz sve nase uzivancije i zavrzlancije.
A onda slijedeceg vikenda Kongres Distrikta u hotelu u
Tebiju i referati i govorancije koje me u posljednje vrijeme
samo zamaraju, malo interesuju, jer za dvadesetak mjeseci
mislimo seliti u toplije krajeve, a politiku namjeravam
definitivno ostaviti u uspomenama iz proslosti. Na kraju
krajeva postajem polako apolitican kao i vecina mojih
Bosnjana, jer "vodu vari, vodu `ladi" mi je dokundisalo kad
vidim da se malo toga moze vlastitim snagama izmijeniti.

Svedjani i njihove cake
Zahvalan sam Svedjanima jer su nas primili i dali nam sansu
da nastavimo zivot u njihovoj zemlji i da izvrsimo
reorganizaciju svega onoga sto smo imali u staroj domovini.
Hvala im, mnogi od nas su se dobro snasli i izgradili novi
zivot, stekli nove navike i promijenili mnoge lose navike
koje smo donijeli iz domovine. Ali ni Svedjani nisu
operisani od losih, a ponekad i smijesnih navika. Navest cu
neke pomalo smijesne, potpuno razlicite situacije u kojima
mi Bosnjani sasvim razlicito reagiramo.
Raskrsnica, semafor, nigdje nijednog auta, crveno svjetlo se
tek upalilo i treba dugo cekati na zeleno. Svi, ili skoro
svi, Svedjani stoje strpljivo i cekaju li cekaju, iako
nikakvog auta nema na vidiku i sigurno nijedno auto u
slijedecih pet minuta nece naici. Prelaze ulicu tek kad se
upali zeleno, a cudno gledaju nas koji laganice predjemo
ulicu na crveno i stignemo preci dvjestotinjak metara, a oni
jos uvijek cekaju zeleno svjetlo.
Svedjanin je parkirao auto na parkingu i onda ide
cetrdesetak metara do pjesackog prelaza da predje na drugu
stranu ulice, pa onda nazad cetrdesetak metara da udje u
prodavnicu koja stoji direkt pred njegovim autom parkiranim
na drugoj strani prilicno uske ulice. Kada izadjemo iz
prodavnice, ja krenem direkt prema autu jer nigdje u blizini
nema nikakvog saobracaja, a Svedjanin ide cetrdesetak metara
prema pjesackom prelazu, onda nazad, pa onda u svoje auto.
Ned´o bog da on predje direkt preko ulice do svoga auta,
iako nigdje nema ni traga od saobracaja u blizini.
Pjesacki prelaz, Svedjanin ide tacno do prelaza, skrece za
devedeset stepeni, pa onda prelazi ulicu. Ned´o bog da on
(ili ona) predje ulicu dijagonalno, iako nigdje u blizini
nema nikakvog saobracaja. Ja sve te nekulturne radnje
namjerno radim da im pokazem da ima i brzih rjesenja, iako
su malo nezakonita, a zakone, boze moj, pisu ljudi, pa se
oni ponekad mogu i krsiti, iako to zakonodavac nije
predvidio. 
Prekoracenje dozvoljene brzine je cesta tema razgovora. Tako
su jednom uhvatili kralja Gustava da je vozio 155 km na sat
na putu gdje je dozvoljeno samo 110 km. Sve novine su o tome
pisale i to je bio prvorazredan skandal. A sta bi rekli za
mene kada sam vise puta vozio preko 160 km na istom putu?
Nebi nista rekli samo bi mi nacisto oduzeli vozacku dozvolu.
Ali prvo bi trebali da me uhvate, a ja pametnica znam kad
mogu tako voziti, a kad niposto nesmijem, jer policije ima
na putu. Jadni kralj Gustav naravno nije platio kaznu, niti
mu je oduzeta dozvola, ali je pokusao velike kritike i
prilicno mu je prisjela njegova velika ljubav za brze aute i
velike brzine.
Pauza za rucak, ili kratka pauza u sred radnog vremena,
Svedjanin ( ili Svedjanka) skoro trci niz hodnik kao da ima
toliko posla pa nikako nemoze stici u normalnom tempu.
Pojede rucak za osam minuta iako ima 30 minuta predvidjenih
za to. Onda se nastavljaju beskonacne diskusije o
beznacajnim stvarima, pa poslije pola sata, trci po
hodnicima da pokazes kako puno posla imas. A onda u
kancelariji facebook, beznacajni razgovori, novine i ono
malo posla koji trebas obaviti. Vazno je da si u hodniku,
ili na trotoaru trcao nazad prema radnom mjestu i ostavio
sliku velikog radnika i pregaoca, ma ni Alija Sirotanovic ti
nije ravan.
Ili situacija kada inspektor saopstava kriminalcu da mu je
zatvorska kazna produzena za 14 dana i uz siroki osmjeh
objasnjava razloge za to. Kod nas bi covjek imao ozbiljan i
pomalo tuzan izraz lica kada saopstava takve stvari sa
negativnim posljedicama, ali ovdje mnogi rade bas suprotno i
to naravno izaziva bijesne reakcije zatvorenika, a cesto i
siledzijske ispade koji su se mogli izbjeci da je inspektor
bio takticniji.
Ima toga jos puno, mozda nekom drugom prilikom.

Jednakost i ravnopravnost u svedskom drustvu
Jednakost i ravnopravnost je u Svedskoj na visokom nivou i
oni spadaju u sam vrh najbolje rijesenih medjuljudskih
odnosa u svijetu.
Ali, ali, ali..... Ima i u tim podrucjima zivota
interesantnih rjesenja. Zene su stigle, pa i prestigle
muskarce u mnogim oblastima zivota, ali se borba feminista
nastavlja u nedogled. Zene su u mnogo cemu jace od
muskaraca, ali jos uvijek se bore za svoja prava. U jednoj
stvari su potpuno u pravu: muskarci jos uvijek imaju vece
licne dohotke od njih. U tome su Svedjani gori od nas u
bivsoj Jugoslaviji, jer imaju tajne pregovore o licnim
dohotcima, pa kako se ko snadje, a bar zasad muskarci imaju
neki bolji sistem pregovaranja i njihovi licni dohotci su
stvarno veci. Kod nas su plate radnika sa istim diplomama i
poslovima bile iste, a ovdje nisu, jer se sve drzi u
tajnosti i niko se ne buni i ne pita zasto. Tek poslije
statistika pokazuje razlike i koje grupacije stoje bolje od
onih drugih.
Sto se tice ljubavnih i seksualnih odnosa, e tu su Svedjani
sampioni.
Zakoni stite prodavce seksualnih usluga, a kaznjavaju kupce.
Ovdje dolazi do smijesnih scena kada prodavacica promoli
glavu i grudi kroz prozor auta i molecivo nudi svoje usluge,
pa jadni muskic popusti i pusti je u auto. Poslije
odradjenog posla prodavacica trazi da se plati i kada kupac
izvadi novac iz novcanika (slajbeka sto kaze Gdogg), u auto
ulijece policajac, pusta prodavacicu, a kupca uhapsi.
Poslije kupac dobije "zasluzenu" kaznu, a prodavacica bez
ikakvih problema nastavlja svoj biznis. Ma niko ih ni ne
kritikuje sto su prostitutke, ili po naski receno kurve.
Neke od njih javno priznaju da one vole svoj posao i sve to
rade iz zadovoljstva, ali narod ovdje uvijek njih uzima u
zastitu i niko ih ne naziva nimfomankama. Vrlo zanimljivo za
mene koji nikada nisam imao posla sa takvim kupovinama i
prodajama, ali mozda sam ja tako konzervativan i zaostao pa
sve ovo vidim krivim ocima. A ima i ovakvih dogadjaja: dama
se dogovori sa dvojicom gospodina da idu u sobu na drugom
spratu hotela i da se igraju grubog seksa. I negdje poslije
tri cetvrt sata intenzivne akcije dama pocne vikati
"silovanje" i gospoda budu optuzena za silovanje. Spasi ih
samo cinjenica sto su sve troje bili podobro pijani, pa
gospoda nisu shvatila da se radi o silovanju i nastavila su
dobrovoljnu igru duze nego sto je to dama zeljela.
Najezim se kada pomislim da sam nedaj boze mladji pa da
moram traziti partnericu u ovako naprednoj zemlji. Zbog
ovakvih stvari skoro da razumijem zasto se ovdje silovanja
dogadjaju svakodnevno, a prava ljubav se moze samo svijecom
traziti. Ima toga, ali ima i veoma cestih razvoda i mnogo
djece koja imaju mamu i plasticnog tatu, tatu i surogat
mamu, dvije sedmice kod njega, dvije sedmice kod nje i tako
sve dok ne iskrsnu nesuglasice, a onda ubjedjivanje jadne
djece ko je dobar, a ko los i tako dalje i tako blize. Onda
usamljena mama nadje novog tatu, a tamo sretne i njegove
troje djece. Cirkus se multiplicira. Volim ja sto sam ovako
konzevativan pa se drzim Starkice posljednjih 43 godine.
Nego da ja skuham kaficu pa da Starkica i ja prokahvendisemo
u predvecerje 1. maja, moga tate Asima, moga amidze Mustafe
i moga dajdrazeg praznika. A sutra proslava u "Societets
parkenu", svira moj jaran trubadur Amir Cejvan, a moji
Socijaldemokrati zajedno sa mnom sve to organizuju.
Eto tako ti je to u naprednim zemljama gdje su demokracija,
jednakost i ravnopravnost duboko ukorijenjene.

Ahmete,
I ja ti dolazim stalno u slicne situacije odkada sam u
Americi. Prihvatam bolje navike, ali se ni po koju cijenu ne
odricem dobre strane naseg mentaliteta. Mislim da su dobre
:). Zbog tog naseg mentaliteta sam znao dobro proci, ali u
nekim situacijama mi se mentalitet dobro odbio od glavu.
Navest cu nekoliko primjera iz raznih perioda mog americkog
zivota.
Neposredno po dolasku u Ameriku, radio sam u jednoj maloj
firmi za instaliranje polica, ogledala i tus vrata. Obicno u
kombiju idu dvojica na teren, ali nakon nekog vremena dobio
sam kombi da sam radim. U jednom trenutku su odlucili da mi
preko nekakve agencije dovedu pomoc tako da sam svaki dan
dobijao drugog pomocnika. Tako jednom, kazem ja svom
pomocniku Amerikancu da ostane u kombiju i uziva dok ja
instaliram nekakvo ogledalo. Kad sam se vratio, on je sve
moje memorisane muzicke stanice na radiju promjenio i
memorisao svoje. Kao ono u stilu, posto imam drugaciji
naglasak, vjerovatno nemam pojma o nicemu. Prvo sam pred
njim memorisao nazad svoje stanice, a onda odlucio da mu
pokazem sta je stvarno biti lud. Na putu do firme, zaletim
se prema raskrsnicama punim saobracaja i onda u zadnjem
trenutku stanem i usput pratim njegovu reakciju. Vjerovatno
je mislio da nece izvuci zivu glavu. Naravno poslije toga,
vise ga nisam vidio na poslu.
Kako sam oduvjek igrao ona nasa 4 najpopularnija sporta i
predstavljao skole u tome, a rukomet i activno trenirao(i
dalje ga treniram sa ovih 47 godina), prijavio sam se da
radim kao trener u jednoj od najvecih fitnes korporacija(ima
ogroman broj klubova na podrucju cijele Amerike). Pored
redovne uvodne obuke u korporaciji i njihove sertifikacije,
zbog vece satnice polozio sam i napredne sertifikacije koje
se mnogo vise cijene. Nakon dvije godine rada postao sam
jedan od najvise rangiranih trenera u korporaciji. Taman
tada mi je ona uvodna sertifikacija isticala, i da bih mogao
da nastavim da radim, sa uglavnom novom grupom trenera,
morao sam da provedem pet dana na kursu i na kraju da
polozim test. Lokacija kursa je bila 50 km udaljena od mog
fitnes kluba, tako da sam se ponudio da povezem na kurs
jednog novog trenera iz mog kluba. Sav taj kurs je bila
cista formalnost za mene. Kada je doslo do polaganja testa,
ja ti uradim 98 od 100 pitanja bez problema, ali nisam bio
siguran u ona 2. Po nasoj navici, nagnem se do djevojke
pored mene, koja mi je bila 5 dana partner u vjezbama, da
provjerim ona 2 pitanja. U tom trenutku ona poklopi rukama
svoj test. Poslije testa, ja to sve prepricavam ovom
Amerikancu kojeg sam vozio 5 dana za dzabe, a on meni kaze
da je sve to primjetio i razmisljao da me prijavi. Da je to
uradio, kako bih ga slatko ostavio na toj lokaciji. Odatle
bi se on mogao vratiti jedino taksijem.
Na mom sadasnjem poslu, IT programer za jednu trgovacku
korporaciju, borim se sa Indijcima i njihovim
mentalitetom(IT su gotovo skroz preuzeli i samo svoje
ubacuju). Neke osobe za koje znam da nemaju puno posla,
redovno salju biznis emeilove u 11 navece ili u 5 ujutro da
pokazu kako imaju toliko posla da su morali raditi cjelu noc
od kuce. 
Skoro smo presli u nove zgrade, tako da u tom prelaznom
periodu nisu ubacili dovoljan broj stolica. Tako mi se
desavalo da svako jutro moram da trazim stolicu. Opet onaj
nas mentalitet proradio, nadjem telefonski kabl i zavezem
svoju stolicu za sto ali tako da se ne moze odvezati, jedino
presjeci. Svima je to bilo neobicno jer takve stvari niko ne
radi u biznis okruzenju.

Tako je to u zivotu kada si stranac. Moras biti duplo
pametniji i duplo vrjedniji pa da sustignes domace sa lovom,
a i postovanjem. A kada ih sustignes i vise ti ne treba
njihova pomoc, onda ti pocnu zavidjeti, a pomalo te pocnu i
mrziti. Zanimljivo ih je promatrati u trenutku kada te
prestanu tapsati po ramenu i govoriti kako si sposoban, a
onda pocnu polako suprotnu igru iz zavisti i ljubomore: "A
vidi ti njega,sve nema se, a kupio novi auto", "Jeli ovaj
stan u tvom vlasnistvu, ili si podstanar?" Ma ziva komedija,
steta samo sto je to tragikomedija. Ali neka, hajde
snalazimo se mi, jer smo zivjeli i sa gorima od njih
("prijatelj", a noz sakriven u rukavu, jaran a sutra te
istjera iz vlastite kuce itd). Ma zivjet ce ovaj narod i
snaci ce se i u Bangladesu kada se spusti padobranom.

Godisnjica, 23 godine u Svedskoj

Prije 23 godine, 20. maja 1993. godine stigosmo u Svedsku u
istom autobusu Ibrahim Gasal sa svojom Anom i dvije
djevojcice, nasa Elvira, Starkica i ja. Kako se
sprijateljismo na tom sudbonosnom putovanju, tako evo i dan
danas nase prijateljstvo traje i trajat ce do kraja, ma gdje
se nalazili na ovoj kugli zemaljskoj.
Tako i ovaj mali jubilej proslavismo zajedno u jednom finom
restoranu u Stockholmu na obalama ogromnog jezera Melaren.
Zarakijasmo se na svedski nacin prvo kod Gasalovih: Ibrahim
i Starkica crno vino, Ana sok, a ja zbog soferskih obaveza
preskocih vincek pa se docepa cocacole. Zamezismo sirom da
nas ne ufati pice sto kaze nas narod. Onda se odvezosmo do
restorana i nastavismo rakijanje: Ibrahim jako pivo,
Starkica lagano pivo, a Ana i ja cocacola. Vecera sjede k´o
kec na desetku, a onda red pica, red razgovora uz saljive
komentare, red meze da nas pice ne uhvati i tako do kasnih
sati. Ugodno vece sa velikim prijateljima, uz obale jezera
Melaren i dok trepnes eto i ponoci i vrijeme za "Laku noc
sviraci". Evocirasmo uspomene iz onog bivseg zivota muzicara
u domovini i ovog "novog" zivota u novoj "domovini" i borbi
za opstanak i bolji status na trulom zapadu. Pa nemozemo se
pozaliti, dobro smo se borili i izborili, a sada uskoro
stizu i penzionerski dani, pa cemo vidjeti sta ce nam oni
novo donijeti. Stigosmo kuci u Malo misto u kasne sate,
zadovoljni i sretni da smo eto jos jedno predivno vece
proveli sa prijateljima sa kojima nas je izbjeglicka sudbina
spojila za sva vremena.
A sutradan Evrovizija i pobjeda jednog simpaticnog mladica
iz nase Svedske. I to subotnje vece provedosmo uz muziku iz
cijele Evrope, a i Australije koja je ovog puta gostovala na
festivalu sa veoma kvalitetnom pjesmom. Opet legosmo kasno,
jer smo zeljeli pratiti glasanje i proglasenje pobjednika.
A onda dodje nedelja i novi suncan dan. Prosetasmo po Malom
mistu, dokupismo voca i povrca i jos nekih sitnica, pa kuci
svak za svojim poslom: Starkica nedeljni rucak, a ja u sumu.
Opet pobjeda 5 x 0 za mene na domacem terenu. Poslije 5
kilometara pretrcah i ostalih nekoliko stotina metara, pa
onako zadovoljno umoran u auto i uz pjesmu Lady Gage stigoh
kuci, a mirisi skoro zgotovljenog rucka me zapahnuse jos sa
ulaza u zgradu. Dok sam se ja istusirao, rucak je vec bio na
stolu. Popodne pobijedi HK "Kristianstad", rukometni klub za
koji vec dugo navijam ovdje u Svedskoj i osvoji prvo mjesto
na drzavnom prvenstvu. Pred vece kafica sjede k`o kec na
desetku, pa poslije dobrog trilera u krpe, da se bar malo
odmorimo od svih divnih vikendaskih dogodovstina i
pripremimo za novi radni dan.

Prvo "penzionersko" sisanje
Kao i svake godine pred godisnji odmor troskovi su bili
nenormalni pa se planirani budzet za ovaj mjesec dobro
smanjio i stigao na minimum minimuma vec 1. juna. Dok smo
kupili unucadima "malo" ljetne garderobe, meni neke jakne i
majice, Starkici par haljinica i majica, uobicajene poklone
djeci i prijateljima na Cresu, dok udaris dlanom o dlan,
nestade para i ja shvatih da ce stednja za ovaj mjesec biti
poprilicno tanja od planirane. Zadubljen u te finansijske
misli odlucih da se osisam u jednom malom salonu van Täby
Centruma, jer su cijene sisanja bile najnize u cijeloj
Svedskoj. Cak je i popust za penzionere bio maksimalan, pa
se odlucih da "odglumim" penzionera (prvi put u zivotu), jer
cu svakako u penziju za par mjeseci. Tako i bi. Doceka me
brico iz neke zemlje sa bliskog Istoka, u izguzvanoj
civilnoj garderobi koja je poodavno oprana pa se "cuje" onaj
karakteristicni vonj star nekoliko sedmica. Progovorismo
samo dvije recenice o sisanju, a onda on poprihvati masinu i
osisa me, bez upotrebe makaza za krace od pet minuta. Uhvati
me prpa da ce me osisati na nulu, a uskoro cu na Harisovu
svadbu i zelio bih biti koliko - toliko pristojno osisan.
Sjetih se Zijada Kusmica i brzinskog sisanja masinom. Sjetih
se i nestrucnih sisanja uz pomoc case na glavi, ma prava
panika potraja citavih cetiri minute. Brico skloni onaj
neoprani prekrivac i "rijec dukat" rece: "Izvolite".
Proklinjuci moju skrtost i stedljivost digoh se sa neugledne
stolice, platih penzionersku cijenu i izletih iz "salona"
kao iz katapulta. Pogledah na sat, a ono minut do deset, a
"salon" se otvara u deset. Mozda onaj covjek tamo sto me je
pustio u salon pet-sest minuta ranije i nije bio pravi brico
i to mu je bila prilika da ubije koji dinar, sto kaze nas
narod, prije nego sto majstor dodje. Prolazeci kraj izloga
pokusao sam vidjeti kako me je osisao, ali sam bio u
neizvjesnosti sve dok nisam stao pred ogledalo. Pa i nije
bio totalni fiasko, izgledao sam kao djecacic iz osnovne
skole, a kosa ce ionako za dvije sedmice pokriti sve one
praznine koje mi je brico iz jeftinog frizeraja svojim
brzinskim sisanjem napravio. Pomislih, boze dragi, jadni
penzioneri ako ih sve brice ovako sisaju i ne pitajuci kako
bi pokusni kunic zelio da bude osisan. Mozda cu u nastavku
zivota nastaviti sa sisanjima u malo skupljim frizerajima,
ako mi penzionerski budzet dozvoli. Na zdravlje sisanje.

Gringo i Gringuita
Ovoga ljeta povedosmo i Daniela i Emmu na Cres. Ja im dadoh
i nadimke Gringo i Gringuita pod uticajem tek procitane
knjige "Majin dnevnik" koju je napisala poznata cileanska
spisateljica Izabela Allende. 5 sedmica sa dvoje djece od
sedam i osam godina nebi moglo da se opise kao pravi odmor.
Naprotiv, bilo je puno posla i aktivnosti cijelo vrijeme: te
kako se kaze dobro jutro, dobar dan, laku noc, hvala,
dovidjenja, sladoled, ja sam gladan, te odgovori na
Danielova pitanja iz raznih tema cijeli bogovetni dan (i
noc), te podsjecanje uz objasnjenja "zasto" na pranje zuba
ujutru i navece, te tusiranje svako vece, te svakodnevni
odlasci na plazu po najgorem zvjezdanu jer se prije nije
moglo stici, te smirivanje uznemirenih vragolastih duhova na
plazi sa objasnjenjima zasto se nesmije prskati kupace koji
se jos nisu pokvasili, te naredbe da je vrijeme da se ide iz
vode poslije par sati neprekidnog kupanja, te dorucci,
ruckovi, vecere i klopa na plazi, te redovno skakanje na
trambulini svake veceri, te brzinske posjete slasticarnama i
restoranima posto se djeci vjecito zuri a piju sokove i jedu
kolace i sladoled na mlazni pogon pa nemaju vremena sacekati
nas starije, te ples do iznemoglosti na festama i karnevalu,
te citanje prica prije spavanja, te izsuljavanje iz kreveta
da se djeca ne probude. Skoro sve veceri provedoh kao
gudavac sam setajuci gradom, sjedeci sam i slusajuci muziku
u restoranima, a onda mi se tek oko ponoci pridruzuje
Starkica i tako provedemo zajedno oko sat-dva pred omiljenim
"Bachom", uz sladoled, ili pivo, ili mineralnu vodu,
opustajuci se od dnevnih stresova i zafrkancija. Najdeblji
kraj u svemu ovome je svakako izvukla Starkica i nije se
uopste odmorila i natankala energiju za povratak na posao.
Nikako ne uspijevam da je uvjerim da je dvoje djece, bez
roditelja, 35 dana, po nesnosnoj vrucini, previse za
svakoga, a svakako i za nas 65+ seniore. Da mi nije bilo
Ciska, Vlade, Dinke, Hansa i Tercizija koji su ispunili ono
malo praznina u svakodnevnim zafrkancijama sa djecom, mislim
da bih i ja prolupao, a to je Starkica izbjegla "za konjski
nokat" na povratku kuci u tudjinu. Djeci nije lako provesti
u autu dva dana i ona moraju majmunisati sto mi stariji
razumijemo, ali to je bila ona posljednja kap koja je
prijetila da se casa prelije i da Starkica izgubi kontrolu.
Stigosmo u juznu Svedsku, ostavismo djecu kod njihove kuce,
a onda odjezdismo jos onih "oko nekoliko" (750) kilometara
do naseg malog mista. Sve u svemu bilo nam je lijepo,
vrijeme nas je pocastilo sa 35 zarkih dana bez kise koja je
pala samo dva puta po noci, more nije nikad bilo tako cisto
i sa optimalnom temperaturom, oboje djece plivaju
izvanredno, mlada teletina i jagnjetina kakve nema u
Svedskoj jer je zabranjeno klanje tako mladih teladi i
jagnjadi, a o lignjama da i ne govorim. Kupili smo dosta
namjestaja, TV i postavili plocice u kuhinji, tako da i
ljubavno gnijezdo za nastavak penzionerskog zivota polako
poprima konture ugodnog doma u novo-staroj domovini gdje
cemo vjerovatno provesti ostatak zivota, ako nas nas
avanturisticki duh ne odvede na neku drugu stranu. Putevi
gospodnji su neobjasnjivi.

Aferim starac svaka rijec je suvisna jer sam i ja
"pemzijonisan" u 55 
god. pa razumijem pravljenje gnijezada i ostale potrebshtine
za 
starosti ludosti!
g

Ahmete sa uzivanjem vas citam i koliko je ljubavi medju
vama dvoma.Prekrasno.

Ahmete velika stvar je sto djeca hoce da pricaju.Budi sretan
na svako pitanje kako se kaze ovo ili ono.Znam slucajeve
gdje su oboje "nasih" a djeca ni beknuti ne znaju.Onda
slusas roditelje kako pricaju iskrivljeni svedski,danski
engleski i ostali ski,a djeca isti razvaljuju i smiju se tim
istim roditeljima.
Nego imam jedno podpitanje.Ne trazim da mi napises koliko je
kostalo i kako je veliko tvoje "gnijezdo" ali ako mozes
napisi molim te posto otprilike se da kupit jednosobno,posto
si ti tim prosao(citao sam tvoju "igranku" u Rijeci sa
kanalom itd).
Mene mozda ceka nesto slicno u buducnosti.
Za svaki odgovor cu ti biti zahvalan.Svako dobro.

Jos uvijek je vrijeme kupaca, pa se stan u Rijeci moze
kupiti za 1000 eura po kvadratu, pa i manje ako se stan
treba renovirati. Treba biti strpljiv i pregovarati sa
prodavcima bez zurbe, jer je kupac onaj koji ima lovu, a
tamo je lova itekako potrebna. Ako zelite mogu vam poslati
telefon i mail adresu agentice Emine koja radi u najjacoj
agenciji i koja je meni nasla veoma fin stan na dobrom
mjestu. Pozdrav

Samo je stvar vremena kad ce nasa asimilirana djeca iz
Skandinavije 
poceti dobijati narodna domaca imena;Peder/Pero!
g

Bio bih veoma zahvalan za navedene kontakte na g-dju Eminu.

A sta su to "nasa, domaca" imena za nas ptice lutalice? Ja
priznam da sam ja izgubljen slucaj jer sam pomijesao
loncice: kako da ubijedim zeta Svedjanina da da nase domace
ime mome unuku, npr. Muharem, ili kako da ubijedim moju
snahu Estonku da svome sinu da ime Ibrahim? Poneki moj
prijedlog se usvoji pa unucad dobiju internacionalna imena
koja podsjecaju na nasa domaca, ali u pravilu roditelji su
oni koji imaju posljednju rijec. Demokracija prijatelju pa
to ti je. Niko vise ne sisa apsolutizam i naredbe sa vrha.
Pozdrav

Ahmete starac samo mala observacija.Rodjenjem covjek nema
pravo 
izbora birati ime vec mu ga roditelji nametnu kao simbol
njihove 
kreacije.Medjutim kasnije bilo udajom ili slobodnom voljom
ona se 
mogu mijenjati legalno sto sam ucinio pa u BH itd josh
uvijek u 
papirima imam staro brezime a u bjelosvjetskim fazonima novo
Singh 
koje takodjer mogu promijeniti na click.Mnogi ljudi idu pod
raznim 
imenima(lafo Leo Martin a Suljo,Kemo je cak Monteno
itd,Angelina je 
leposava Jolie).Ime je nacin klasifikacije i uknjizenja
ljudi!
g

Sve je dobro dok nam djeca ne pocnu mijenjati vlastita
imena. Moju su kcerku zezali u 
osnovnoj zbog njenog imena i cini mi se da je bila
punoljetna da bi promijenila ime u 
neko vise "domace". Nevjerovatno je kako taj proces
asimilacije ide brzo. Ali ima mnogo 
mladih koji lijepo pricaju nas jezik, idu na ferije u Bosnu,
osjecaju se kao dio familije, 
drugaciji ali ipak zajedo sa familijom. Mislim da je to
najvaznije, ali mi ipak smeta da 
neki Mehmed dobije unuku Gabrijelu, a o mojoj djeci i
njihovoj buducnosti tesko mi je i 
da razmisljam. Paradoks je utoliko veci jer biti izbjeglica
je znacilo biti u drugoj sredini 
siguran i u mogucnosti da budes svoj, kao i da djeca budu
produzetak nase kulture, 
religije, identiteta. Kako stvari stoje djeca koja gube svoj
identitet u dijaspori su mogla 
biti u boljoj poziciji da su im roditelji danas nastanjeninu
Banjaluci. Govorili bi srpski jer 
im RS ne priznaje bosanski, ali bi bilindaleko svjesniji
svog identiteta i diskriminacije 
kojoj bi bili izlozeni u Banjaluci nego naprimjer u centrima
demokratije Skandinavije. 
Grijesim li mozda? Malo ili mnogo?

Ahmete predlozi zetu I snahi ime Mustafa pa ga zovite Musty
ili Camila-kad budu je prozivali Kamila ili Munir-Muny Ferko
-Fery sve nasa domaca imena.Senad-Sem.

Josh bolji primjer ljingvistike ili kako su neke nashe
rijeci 
nastale:narodno skandinavsko ime Peder Pederson/Petar
Petrovic a more 
i Perovic,prim prevod na nashki,lol!
g

Cini mi se da i sin i kcerka ostaju na broju 5 (3+2), pa da
javno nabrojim moje najmladje potomke: Emil, Henry, Oliver,
Daniel i Emma. Meni su sva ta imena lijepa i nimalo ne uticu
na ljubav i postovanje u porodici. Naravno da se dido nada
da ce se svi dobro snaci u zivotu i imati bolji zivot od nas
starih koji smo dozivjeli mnogo nepredvidjenih, ruznih i
tragikomicnih stvari u nasim zivotima. Krajnji rezultat je
ipak zadovoljavajuci: svi zivi i zdravi, optimizam i volja
za zivot zadrzana, ekonomski i finansijski uslovi
zadovoljavajuci. Covjeku treba tako malo da bude sretan.

Danas sam posljednji put na radnom mjestu i neznam kada cu
se opet javiti sa nekim komentarom, pa da pozdravim sve
znane i neznane prijatelje koji su mi se javljali na moje
teme. Puno srece i sve najbolje u zivotu, a ja od sutra
zapocinjem novi period u mome zivotu: penzionerski, pa cu
MOZDA zapoceti jednu novu temu iz moga novog zivota. Cao!

Cestitam i zelim vam srecan i lep 
penzionerski zivot, a penziju da 
dugo, dugo trosite!!!

Svako dobro Ahmete, puno srece i lijepih dana u
penzionerskom zivotu!

ne grijeses. Svugdje si diskriminiran osim kod 
kuce (izuzetak je danasnja BL gdje si kao kod kuce 
ali takodjer vise nisi kod kuce).

Niko ne voli tudje ko svoje i to je tragedija 
ovog istjerivanja raje po cijelom svijetu i njihovih 
potomaka koji ce na kraju biti...sta. Ovih dana vidimo 
kako lako krene hajka protiv razlicitih tj onih jadnika 
iz Sirije. Malo je potrebno da ih ljudi pocnu gledati 
kao na neprijatelje. Narod su ovce i podlozni medijsko 
politickoj manipulaciji svih vrsta. Sve se to moze 
desiti dijasporasima i njihovim potomcima.Dovoljno je 
da neko domaci pokrene hajku na razlicite koji 
'nisu nasi'

Takodje cestitam GDoggu i zelim mu 
bezbrizan penzionerski zivot uz jedno 
srodno srce, koje ce znati da stapa 
prijateljstvo, ljubav i samilost te 
lеpo brinuti o njemu, SRECNO!

Svako dobro postovani Ahmete Kozaragicu,lijep i ugodan
penzionerski zivot a prvenstveno dobro zdravlje.Iskren i
prijateljski pozdrav!!!!!!!!

Zahvaljujem se prijatelji na lijepim zeljama i nadam se da
cemo nastaviti nase 
dopisivanje i prijateljske kontakte i u buducnosti. Pozdrav

Sve je do roditelja.Muz I ja smo dosli u 
USA prije 20 godina ,sa tri maloljetne kcerke 17,16 I 7
godina.
Posto smo bili religiozni,kcerke su se  druzile sa osobama
slicnim njima.Ako si religiozan,zna se sta se smije,a sta ne
smije.Niko ovdje ne zabranjuje religiju niti se religiozne
osobe smatraju manje vrijednim.Moji unuci se zovu
Emir,Adem,Haris,a unuke Lejla,Hana,Safija.
Nemaju ama bas nikakvih problema.Trebamo da se trudimo da
zadrzimo svoj identitet...Nas narod je jako primitivan,pa
nastoji da se dodvori drugima,a njih bas briga....Svi
Mexikanci kod kuce govore Spanjolski,svi Arapi,arapski,svi
Vijetnamci vijetnamski....a Bosanci,najvise vole reci moje
dijete zna samo engleski ili jezik zemlje u kojoj se
nalazi,a kamo ona latinska"Quot linguas calles,tot homines
vales."  "Koliko jezika znas,toliko ljudi vrijrdis."
         Nikad nisam cula da je Mexikanac ili Vijetnamac dao
muslimansko ime,pa I zasto bi.....a mi,jedva cekamo da
kazemo otac Mujo, a unuka Gabrijela....Eh,ne ide to... mi
smo za sve krivi....

Hvala na vasem komentaru. Dijelim u vecini vase stavove.
Medjutim vase kcerke su dosle u stranu zemlju skoro kao vec
gotove osobe, znaci znale su nas jezik, cak i one skrivene
poruke, nerecene svojstvene onima koji poznaju svoj jezik,
kulturu. Mislim i da je vazno i to sto kazete da ste
religiozni. I ja mislim da ce se familije koje praktiziraju
svoju religiju najduze odrzati u smislu da grade buducnost
na osnovu svoje proslosti i identiteta. Naravno ako neko u
drustvima koje asimiliraju pridoslice reaguje sa prevelikim
religijskim normama ponasanja, u cilju zastite od
asimilacije, e onda se moze desiti, da takvi ljudi,
familije, budu izvan bilo kakvih desavanja i zive za sebe,
znaci ovdje imamo segregaciju. 
Nasi ljudi ili vecina nije upraznjavala aktivno religiju
tako da im fali taj dio vlastitog bitisanja kojeg
nadomjestavaju sa jednostavnim akceptom, prihvatanjem norme
vecine. A osim imena mi smo prihvatali i druge stvari,
kulturu ishrane, pjesme - naprimjer u bivsoj Jugi su bile
popularne meksicke i spanske melodije. Mnogi su pjevali Esta
son las manjaanitas a da nisu znali sta to znaci.
Medjutim i oni koji su previse religiozni rizikuju da
napuste zemlju svojom voljom jer su nezadovoljni nacinom
ivota u mjestu stanovanju. Naprimjer u Danskoj je primjeceno
da se mnogo jevreja iseljava iz Danske jer su nezadovoljni
uslovima u kojima mogu praktizirati svoj ortodoksni
judaizam.
Drago mi je da ste tamo gdje zivite osjecate slobodno i da
tu nije bitno ko je ko. Moja djeca se u Danskoj ne osjecaju
nazalost tako. Imaju sretno djetinjstvo ali to nije ni blizu
onoga stu su mogli da imaju u drustvu vise otvorenom prema
manjinama.

Otvoreni samo za radnike

SKANDALOZNA IZJAVA KUVAJTSKOG DUŽNOSNIKA Suviše smo mi
vrijedni da 
bi primili izbjeglice

Objavljeno: 11. 09. 2015

Kuvajtski dužnosnik, Fahad al-Shalami, izjavio je da njegova
zemlja zajedno sa Omanom, Katarom, Saudijskom Arabijom i 
Ujedinjenim Arapskim Emiratima nemaju namjeru prihvatiti 
izbjeglice iz Sirije.

“Suviše smo mi vrijedni da bismo ih primili. Otvoreni smo
samo za 
radnike. Uostalom Kuvajt je ionako preskup za njih. Bolje da
idu u 
Liban ili Tursku, tamo je jeftinije”, rekao je al-Shalami u

intervjuu za France24, prenosi hms.

Da bi njegova poruka bila još jasnija, al-Shalami je dodao:

“Nije u redu da prihvaćamo ljude koji su drugačiji od nas.
Mi ne 
želimo u našoj zemlji ljude koji pate od unutarnjeg stresa i

traume”, zaključio je ovaj dužnosnik Kuvajta.

Autor: Redakcija 

http://www.avaz.ba/clanak/194785/skandalozna-izjava-kuvajtskog-
duznosnika-suvise-smo-mi-vrijedni-da-bi-primili-izbjeglice

Kada se vec daje ime djetetu, treba misliti na to dijete jer
ce ga ono nositi cijeli zivot. Ime treba da bude lijepo i
ako moze jos da se poveze sa nasom tradicijom dobro jest ali
i ne mora. Ali davati starinska imena po babi, djedi (Mujo,
Jure ili Dragomir), nisam bas siguran da ce dijete kada
odraste biti zadovoljno sa tim imenom.
Sto se tice mijenjanja imena. Pa skoro svi azijati u Americi
su promjenili ime i koriste americko ime. Ja licno nikad ne
bih promjenio svoje ime(cak sta vise, zabavlja me kada lome
jezik sa mojim imenom :) ), ali isto tako ne osudjujem one
koji su to ucinili. Ipak svi mi zivimo u jednom povrsnom
svijetu i zavisimo od istog. Gotovo je nemoguce probiti se u
menadjerskim vodama ako ti ime ne zvuci prikladno.
Sto se tice nase tradicije i kulture. Lijepo je to i ko je
god u mogucnosti treba odrzavati dobre strane nase tradicije
i kulture. Ali i to u kombinaciji sa novim navikama i novom
kulturom. Sve se mijenja pa i mi nakon 20 godina boravka u
novim sredinama. Pa i u medjusobnoj komunikaciji sa nasim
ljudima u Americi, svi mi koristimo bar 10% engleskog jezika
u razgovoru. Zato sto nam je tako lakse da pricamo.

Ahmete starac de kupi kompjuter boga ti,dosadno je bez
tvojih komentara,dok si radio i pisao si.
Ode u penzijicu i nista,ne moze tako.
Lijep pozdrav

Prodje par mjeseci kako odoh u penziju I tek sada ponovo
stojim na obe noge I znam 
sta hocu od nastavka zivota. Boravak u Rijeci I na Cresu mi
pomoze da vratim svoj 
balans I nadjem svoj mir. I polako se iskristalizira cijeli
mozaik ovih godina koje su jos 
preostale u zivotu. Dobih I prihvarih dvije ponude da
ponekad radim na svome starom 
poslu konsultanta I da predajem svedski jezik izbjeglicama
koji u velikom broju stizu u 
Svedsku. Tako penzioner trenutno ima I previse posla, a
zauhar je "coj'ku siromahu", 
pardon penzioneru stogod zaraditi. U "slobodno"  vrijeme
sortiram materijal za moju 
knjigu, tako da I tada radim punom parom. Eto, penzionerski
dani teku, a penzije ni na 
vidiku. " Bit ce posla dok je i samara", kaze stara
poslovica. Ali neka, to sam ja sam 
odabrao. Pozdrav iz Svedske

Citam moj prosli prilog i vidim da sam ga napisao na brzinu.
Cak sam i poslovicu pogresno napisao. Ovo je prava verzija:
"Dok je ledja, bit ce i samara". Evo danas radim na svome
starom bivsem radnom mjestu, pa imam vise vremena za pisanje
nego kad sam "slobodan". U "slobodno" penzionersko vrijeme
predajem svedski izbjeglicama sa svih mogucih kontinenata,
osim iz Australije. Posao je interesantan jer susrecem
uglavnom veoma pristojne i prijatne ljude i zene, a svi zele
da nauce sto vise, pa da se sto bolje uklope u svedsko
drustvo. Kada zavrsim u skoli u 12 sati, idem kuci pa se
prihvatim slaganja i sortiranja materijala za knjigu koju
namjeravam objaviti kada sve bude gotovo i kada nadjem
izdavaca koji nece uzeti previse para za stampanje i
ukoricenje. Ako dobijem neku donaciju, mozda cu se odluciti
da knjigu izdam na dva jezika. Sve to odlaze zavsetak ove
rabote, ali sta da radi siroti penzioner: izvaliti se na
kauc i ljencariti do kraja zivota, ili nastaviti aktivan
zivot?, pitanje je sad. Ja izabrah ovo drugo, pa kako mi
bude. Mozda ce me mladost drzati duze, a za starost nikada
nece biti kasno. Eto, mala kratka ponjava, sto kaze
prijatelj Gdogg, da nebi dosadio narodu predugackom
pisanijom. Pozdrav, jos uvijek iz Svedske.

E nabijem tog Sheika na  ...!!!! Uskoro ni vama nece biti
ko sto ste zamislili hebeni Naftasi-zivi bili pa
vidjeli,uskoro!!!!

Kad je vec ukinuta tema "Penzionerski dani teku", da se
javim pod temom "Prognanicke uspomene".
Halo ljudi, upomooooooc!!! Sta je ovo, kakva je ovo penzija
kad ni za facebook, ni za kajak, ni za e-mail nemam vremena.
Evo danas uhvatih malo vremena jer sam na svome starom
radnom mjestu, pa imam vremena za "slobodne" aktivnosti.
Planirao sam malo radjukati na SFI-u, ponekad raditi na
starom mjestu kada im zatrebam, pomalo zgotovljavati knjigu,
a sta mi se u medjuvremenu desi u mome mladjahnom
penzionerskom zivotu: na SFI-u me "zamolise" da primim jednu
grupu izbjeglica i ucim ih svedski jezik, a ako ne radim
svih pet radnih dana, oni kao pastorcad izgube dan buljeci u
ipad i kompjuter, a ne stignu preci planirano gradivo. Tako
budem "dobrovoljno" natjeran da radim svih pet radnih dana.
Kod kuce, poslije luncha odmah prionem na pisanje, a zena se
uvrijedi ako sve sudje nije oprano, smece izbaceno, a sofer
nije stigao po nju na vrijeme. Sutra opet Jovo nanovo i tako
u nedogled. Jedina promjena je kada moram skuhati grasak, pa
onda imam manje vremena za pisanje. Muka brate, pa to ti je.
Ali neka, sam sam to "dobrovoljno" odabrao, ali ako nekad
neku od obaveza preskocim, odmah ima jezika kod kuce i
misterioznih pogleda na poslu. Iskreno receno poceo sam
polako brojati dane kad ce Starkica u penziju, pa da i ja
selidbom zapocnem novu fazu pravog penzionerskog zivota.
Pozdrav prijatelji i nemojte se sikirati zbog mene "cuva bog
Ahmu svog".

:))))))))))))
Ahmete, beskrajno ste drag covek i 
sta tome dodati, osim da jos dugo 
pozivite sa svojom Starkicom.

Laughing out loud !!!

Ziv i zdrav bio Ahmete sa svojom starkicom , i da uzivate u
penzionerskim danima.

Novosti: jos nisam okusio penzionerski zivot, jer jos uvijek
radim, knjigu sam zavrsio i 
cekam lovu od jednog fonda pa da je objavim, vise nisam
prognanik jer sve probleme 
rjesavam po svojoj volji i ni po cijoj naredbi, jos uvijek
trcim i igram fudbal, a na SFI-u 
sam uveo jedan cas fizickog vaspitanja sedmicno pored ucenja
svedskog jezika. 
Mladost-ludost pa to ti je. Zdravere sto je imao obicaj reci
legenda Banjaluke, nas Joco.

Novosti: jos nisam okusio penzionerski zivot, jer jos uvijek
radim, knjigu sam zavrsio i 
cekam lovu od jednog fonda pa da je objavim, vise nisam
prognanik jer sve probleme 
rjesavam po svojoj volji i ni po cijoj naredbi, jos uvijek
trcim i igram fudbal, a na SFI-u 
sam uveo jedan cas fizickog vaspitanja sedmicno pored ucenja
svedskog jezika. 
Mladost-ludost pa to ti je. Zdravere sto je imao obicaj reci
legenda Banjaluke, nas Joco.