Zapisi iz kofera

   

Zapis o Stambolu #1


Odluka da seriju zabiljeski sa mojih putovanja po ovom nasem
jedinom dunjaluku zapocnem sa drevnim Stambolom, bazirana je
u prvom redu na mojoj nikad presahloj zaljubljenosti u ovaj
vjecni grad, ali i njegovim enormnim kulturnim, religioznim
i politickim znacajem koji, evo vec skoro dva milenijuma,
zauzima u svijetu. Malo bi bilo i 20 prica da se smjeste sva
blaga ove saraj-carsije i svi utisci sa mojih hodocasca u
ovu Meku kulture na razvodju dvije civilizacije.  Svaki put
kada bih pohodio ovu riznicu svjetske kulturne bastine,
iskopao bih po jedan novi dragulj kulture i ponio ga sa
sobom, a onda bi on sijao godinama svojim punim sjajem u
muzeju mojih uspomena. Zato sam odlucio da u dva putopisa
opisem crtice koje su se najvise urezale u sjecanje na moje
dosadasnje posjete Istanbulu. Pazljiv citalac primjetit ce
da su svi moji putopisi, a pogotovu ovi stambolski, prozeti
sa dosta povijesnih cinjenica i informacija. To je
neizbjezno, kada su u pitanju mjesta i predjeli sa tako
bogatom historijom kao sto je Carigrad, jer dozivljaj ovog
drevnog grada sa odredjenim predznanjem o njegovoj kulturi i
tradiciji i onaj bez je neuporediv.
  
Jednako kao sto poljubac nastaje spajanjem dvaju usana,
Istanbul je grad koji lezi na poljupcu dva kontinenta,
izlazi na dva mora, koja spajaju dva moreuza. Zbog ovog
nadasve znacajnog geo-strategijskog polozaja,
Konstantinopolj, kasnije Istanbul, je bio i ostao raskrsnica
puteva izmedju Istoka i Zapada; ishodiste rimskih, kasnije
krscanskih pohoda na Aziju; politicki, trgovacki, kulturni i
religiozni centar Starog svijeta; te kroz citav Srednji
vijek prijestonica najmocnije carevine toga vremena.

Constantinopolis se pominje po prvi put u 4.stoljecu nove
ere. Osnovao ga je rimski car Constantin I, jos poznat i kao
Konstantin Veliki, kao novu prijestonicu Byzantium na
Bosforu negdje izmedju 324. i 330. godine nove ere. Ime je
ubrzo promijenjeno u Constantinopolis, po njemu, a kasnije
je i Istocno rimsko carstvo dobilo ime Byzantium.  Odmah
poslije Krista, najvece zasluge za razvoj i sirenje ranog
krscanstva pripadaju caru Konstantinu i njegovoj majci
Heleni, zbog cega su oboje nakon smrti kanonizirani. Iako do
u zrele godine Konstantin nije postao kriscanin (u 42.
godini proglasio se krscaninom, ali je bio krsten tek pred
smrt), preko svoje majke Helene, koja je prihvatila
krscanstvo, bio je kroz citavo svoje djetinjstvo izlozen
novoj, tada neprihvacenoj religiji. Kriscani su do
Konstantina, kroz vise od 3 stoljeca bili proganjani i
nepriznati, a njihova vjera zabranjena. Prekretnica u
povijesti krscanstva i u zivotu cara Konstantina nastaje
nakon dramaticnog dogadjaja pred bitku na Milvijanskom mostu
312. godine nove ere. Pred polazak u bitku, car Konstantin
je pogledao u sunce, iznad koga mu se prikazao kriz sa
natpisom “in hoc signo vinces” (ovo je znak pobjede). On je
odmah naredio da se stitovi njegove vojske obiljeze krizem.
Slijedila je pobjeda i Konstantinov triumfalni povratak u
Rim. Crkvena dogma tumaci ovaj dogadjaj, naravno
metafizikom, kao znak bozijeg prikazanja. Nasuprot ovom
stoji povijest i filozofija, koji dogadjaj objasnjavaju
cinjenicom da je Konstantin, znajuci da je krscanstvo
uzivalo sve vecu popularnost medju Rimljanima i da je vecina
prihvatila novu vjeru, naredio da se njegova vojska bije pod
krscanskom zastavom. To je, nesumljivo, enormno povecalo
moral i zelju za pobjedom njegove vojske, sto je sve vodilo
ka uspjehu.  Bilo da je Konstatntin bio praznovjeran, sto je
manje vjerovatno ili dovoljno lukav da stvari okrene u svoju
korist, sto je blize istini, nakon ove pobjede sve se
promijenilo za krscane. Odredba o vjerskoj toleranciji,
donijeta od Galerijusa 311. godine, zamijenjena je Milanskom
odredbom 313. godine, koja legalizuje krscansku vjeru i
garantuje svim gradjanima Rima da mogu prakticirati religiju
koju zele, povrat crkvene imovine oduzete u Dioklecijanovim
progonima krscana, a car Konstatntin, licno, postao je
patron Krscanske crkve. Od tada pocinje intenzivno gradjenje
nove prijestonice Constantinopolisa i razvoj krscanstva, da
bi u narednih 10-11 stoljeca Konstantinopolj, kao
prijestonica mocnog Bizantskog carstva, bio najrazvijeniji i
politicki najutjecajniji grad Staroga svijeta.
 
Pored politickog i trgovackog sredista Konstantinopolj je
postao i najznacajniji kulturni centar i religiozno sjediste
Istocne ortodoksne krscanske crkve. Prva krscanska bogomolja
koja je sagradjena u Konstantinopolju i ciju grdnju je licno
finansirao car Konstantin kao zaduzbinu njegove majke Helene
je crkva Sv. Irene (Hagia Eirene; grc. Aya Eirini; tur. Aya
Irini), zavrsena 381. godine n.e. Napravljena je na mjestu
pre-kriscanskog hrama i predstavlja najstariju nadzemnu
krscansku gradjevinu u Evropi. Crkva je do temelja spaljena
532. za vrijeme Nikeovih nemira, da bi je car Justinian
obnovio 548. godine. Bila je sjediste Patrijarsije sve do
537. godine, kada se Patrijarsija premjestila u mnogo vecu i
poznatiju Hagia Sophia-u (Aya Sophia). Crkva je pretrpjela
tesko ostecenje zemljotresom koji je zadesio Kostantinopolj
u 8. stoljecu, kada je bila gotovo u potpunosti srusena. 
Odredbom cara Constantina V, hram je bio obnovljen i
dekorisan mozaicima i freskama iz biblijskog zivota, djelo
velikih hilendarskih majstora. Crkva Sv. Irene je jedini
krscanski hram u Istanbulu koji je zadrzao orginalni izgled,
ukljucujuci i fresku ogromnog kriza sa crtezima Pantocratora
ili Theotokosa u polukupoli iznad krstionice, ikonostas tako
tipican za bizantsku sakralnu umjetnost. Crkva je renovirana
i prosirena tokom 11. i 12. stoljeca, na vrhuncu procvata
Bizantske carevine. Nakon pada Konstantinopolja 1453.
godine, sultan Mehmed II Osvajac opasao je i ukljucio
gradjevinu u zidine Topkapi palace, te je skoro tri stoljeca
sluzila kao janicarska oruzarnica, dok je sultan Ahmet III
(1702.-1730.) nije pretvorio u vojni muzej. Kao takva je
sluzila sve do kraja sedamdesetih godina 20. stoljeca kada
je Ministarstvo za kulturu Republike Turske odlucilo da
gradjevinu, zbog njenih akusticnih kvaliteta, pretvori u
koncertnu dvoranu u ciju sam se akusticnost licno uvjerio
slusajuci II Bramsovu simfoniju, u izvodjenju Simfonijskog
orkestra bavarskog radija pod ravnanjem Lorin Maazel-a, na
otvorenju Internacionalnog muzickog festivala 1980. godine u
Istambulu. Razlog zasto je crkva Sv.Irene zadrzala svoju
autenticnost i originalni ikonostas od neprocjenjive
vrijednosti je vjerovatno taj sto gradjevina sva ova
stoljeca, od pada Konstantinopolja naovamo, nije sluzila u
religiozne svrhe, jer poznato je da u islamu dekorisanje
hramova nije dozvoljeno osim ornamentom i tekstovima iz
Kur-ana.

Nakon ove slijedila je izgradnja ostalih gradjevina, u prvom
redu sakralnog tipa, koje su se nizale jedna za drugom tokom
vladavine Konstantina I, zatim Justiniana, sve do Jovana
VIII Palaiologosa. Zanimljivo ja da Konstantinova carsija,
iako istocna prijestonica Rimskog carstva sve do njegova
zvanicnog rascjepa na Istocno i Zapadno rimsko carstvo 1054.
godine n.e., niti gradjevinski, niti  urbanisticki,  ni
jednim jedinim detaljem nije podsjecala na bilo koji anticki
rimski grad, nego je formirala vlastiti bizantski stil u
umjetnosti, arhitekturi i urbanizmu. Od znacajnih sakralnih
objekata nastalih u ranoj istoriji Konstantinoplja, treba
spomenuti Aya Sophiu (Hagia Sophia), o kojoj ce biti vise
rijeci kasnije, te crkvu Svetih Apostola, najvazniji
sakralni objekat Istocne ortodoksne krscanske crkve sve do
1461. godine, kada je tesko ostecena i neupotrebljiva
srusena naredbom sultana Mehmeda II Osvajaca, a na njenom
mjestu podignuta Fatiha dzamija. Danas se u parku, podno
dzamijskog dvorista, gdje se odmaraju umorni turisti i
penzioneri u ljetnoj istanbulskoj zegi, jos uvijek  nalaze
jasno vidljivi ostaci  temelja i zidova crkve Svetih
Apostola. Crkva je podignuta 330. godine od Konstantina 
Velikog, prvog rimskog cara koji je prihvatio krscanstvo. U
hramu je napravljen i njagov sarkofag sa jos dvanaest, gdje
su trebali biti sahranjeni ostaci dvanaest apostola, sto
govori o Konstantinovoj zelji da bude svetac i direktni
sljedbenik neposrednih Kristovih ucenika. Zelja mu se
nazalost nije u potpunosti ostvarila; bio je sahranjen u
crkvi Svetih Apostola, ali bez dvanaest apostola. Njegov sin
i nasljednik Constantius I sahranio je ostatke Sv. Andreja,
Luke i Timotija pored Konstantina. Dva stoljeca kasnije car
Justinian je obnovio crkvu angazujuci najveceg graditelja
starog doba, slavnog Isidora iz Mileta. Sve do 11. stoljeca
crkva je sluzila kao mjesto vaznih vjerskih i povjesnih
dogadjaja, te zadnje pocivaliste mnogih vladara i crkvenih
velikodostojnika, nesto kao bazilika San Paolo u Rimu, gdje
su sahranjeni posmrtni ostaci svih dosadasnjih papa. Za
vrijeme IV Krstaskog pohoda i razaranja Konstantinopolja
1204. godine, crkva je u potpunosti opljackana i tesko
ostecena, gotovo srusena. Mnoge crkvene relikvije, krune i
nakit bizantskih careva, stari tekstovi i ikonostasi od
neprocjenjive vrijednosti zauvijek su nestale u pljackaskom
naletu Krstasa. Mnoge od njih su danas dio kolekcija
evropskih, venecijanskih i vatikanskih muzeja. Za vrijeme
jedne moje posjete Veneciji potrosio sam citav dan
pokusavajuci da pronadjem manuskript epigrama koji je bio
postavljen iznad glavnog portala crkve Svetih Apostola, za
koji sam saznao da se cuva u venecijanskom Arsenaleu.
Epigram govori o kraju zivota svakog od 12 apostola i
otprilike u prijevodu glasi ovako:


Marka su ubili stanovnici Aleksandrije;
Matija je citav svoj zivot sanjao, pa je tako i na kraju
usnio;
Rim je vidio da je Pavle umro od maca;
Filip je dozivio istu sudbinu kao i Petar;
Bartolomeo se mucio na krizu;
Simonov zivot takodjer je zavrsio na krizu;
U Rimu sujetni Neron razapeo je Petra na krizu;
U zivotu ili smrti Jovan uvijek zivi;
Luka je umro mirno;
Ljudi iz Patrasa brutalno su razapeli Andreja na krizu;
Noz je presjekao zivotni put Jakova;
Tomo je ubijen kopljima u Indiji.


Nazalost nikad nisam uspio da nadjem i vidim taj izuzetno
star rukopis. 2000. godine u novinama citam odluku Pape
Ivana Pavla II da relikvije, nakit i ostale vrijednosti iz
crkve Svetih Apostola, koje su bile skoro hiljadu godina
pohranjene u Vatikanskom muzeju, vrati Patrijarsiji grcke
ortodoksne crkve, uz izvinjenje. Kada je Konstantinopolj
povracen i Krstasi istjerani od bizantskog cara Mihajla VIII
Palaeologusa, crkva je obnovljena, prema povijesnim zapisima
cini se po posljednji put, a grad je opasan novim i mocnim
zidinama. Tako utvrdjen, Konstantinopolj je vijekovima
uspjesno odolijevao mnogim opsadama i osvajacima iz drugih
carevina, krstaskim pohodima i sve vecom opasnoscu koja je
polako, ali sigurno nadirala sa istoka, Turcima Seldzucima.
Prvi znacajniji pokusaj da se osvoji Carigrad od strane
Osmanlija, uslijedio je 1422. godine za vrijeme sultana
Murata II. Opsada je razbijena i grad uspjesno odbranjen pod
komandom bizantskog cara Jovana VIII Palailogosa.
 
Za moje posjete Istambulu davnih sedamdesetih, ljubaznoscu
gospodina Vecdi Sayara, tadasnjeg savjetnika za kulturu
gradonacelnika, uspjeli smo dobiti pristup i vodica u
podzemne kanale kojima se vodom snabdijevala centralna
cisterna grada, ciji se ostaci i danas nalaze u II dvoristu
Topkapi palace. Zahvaljujuci ovom podzemnom vodovodu, sto je
bilo svojevrsno cudo toga vremena, Constantinopolis ni za
najduze opsade nije ostajao bez vode, sto ga je kroz
stoljeca cinilo neosvojivim. Podzemni labirint kanala i
hodnika, cini se, sluzio je i kao tajni prolaz za
snabdijevanje hranom i oruzjem u vrijeme opsade grada i
izlazi van podno zidina starog Konstantinopolja, iznad samog
Zlatnog roga, na temeljima nekadasnje crkve Sv.Marije od
Blachernae. Crkva je izgradjena u 4. stoljecu u slavu
Djevice Marije, Isusove majke i u njoj se nalazila istoimena
ikona. U 6. stoljecu za vrijeme Justiniana I crkva je
prosirena i dogradjena sa dva nova objekta: parekklesion
(vrsta kapele) nazvane Hagia Soros u kojoj su se cuvali
orginalna odjeca Sv.Marije i njezin ogrtac u kojeg je
zamotano Kristovo tijelo, nakon njegovog skidanja sa kriza,
te Hagion Lousma (sveta kupelja), u kojoj su se krstili
bizantijski carevi, sa fontanom. Za vrijeme opsade
Konstantinopolja od strane koalicije Avara i Perzijanaca u
7. stoljecu n.e., malobrojna vojska predvodjena neiskusnim
princom Constantinom, sinom tadasnjeg bizantskog cara
Heracliusa, uspjela je, kako legenda kaze, uz pomoc Djevice
Marije od Blacherne da odbije napad i spasi grad
Konstantinopolj od razaranja. Od tada ikona Djevice Marije
od Blachernae predstavlja jednu od najvecih svetih relikvija
ortodoksnih krscana. Car Heraclius je nakon ovog dogadjaja
opasao crkvu visokim zidom i ukljucio je u zidine grada.
Crkva je nesmotrenoscu djece iz carske familije izgorijela u
pozaru 29.Februara 1434. godine. Jedina, navodno prezivjela,
relikvija iz crkve je Theotokosova freska Djevice Marije,
jos znana kao Blachernittissa, koja se danas ‘cuva’ u
Dormition Katedrali u Kremlju.  Tesko ostecena i zapustena
ruina crkve je vremenom potpuno iscezla, da bi 1867. godine
Ortodoksna krscanska zajednica otkupila parcelu oko fontane
i tu sagradila manju crkvu Sv.Marije. Fontana je danas
svetiste za ortodoksne krscane i muslimane, a smatra se da
voda ima i ljekovita svojstva. Iznad cesme, gdje hodocasnici
ritualno ispiraju oci, pise na grckom: “Nipson anomemata me
monan opsin”, sto u prijevodu otprilike znaci:  “Operi svoje
grijehe, ne samo oci”. Mjesto je lijepo za predahnuti u
podnevnoj hladovini istanbulskog ljeta, osobito obicnim
danom, kada nije vjerski praznik. Meditaciju, kraj vjecne
vode ovog sadrvana, tada samo ometa mujezinov poziv na
podnevnu molitvu sa obliznih dzamija ili hitri prolazak
armenskog kaludjera na podnevni sutlijas u samostanskoj
blagovaonici.

Staro gradsko jezgro, a kasnije i orijentalni Istanbul su
gotovo u potpunosti bili locirani na prevlaci iznad
prirodnog morskog zatona zvanog Zlatni rog (turski: Halic
ili Altin Boynuz; grcki: Karatios Kolpos), dugog nesto vise
od 7 kilometara, sa precnikom na njegovom najsirem dijelu
oko 1 kilometra. Prevlaka je duboko izbocena u Bosforski
moreuz, cineci tako prirodnu luku, koja je hiljadama godina
pruzala siguran zaklon rimskim, grckim, bizantskim i
otomanskim brodovima. Danas je stari grad iznad Zlatnog roga
najljepsi dio Istanbula, koji fortifikacijski i svojom
panoramom suvereno dominira Bosforom. Nasuprot Zlatnog Roga,
na sjevernoj obali Bosfora, lezi dio grada poznat kao Galata
ili Pera, koji danas preko zaljeva sa starom historijakom
jezgrom grada povezuju 3 mosta: Halic most, Ataturk most i
Galata most, koji je nakon pozara 1992. godine u potpunosti
obnovljen. Novi, velelepni Galata most je napravljen 1994.
godine, po uzoru na legendarni Golden Gate Bridge u San
Franciscu. Zanimljivo je da je prvi nacrt mosta preko
zaljeva, zvani Halic most ili Zlatni rog most, nacinio
Leonardo da Vinci 1502. godine, kao dio urbanistickog
projekta Sultana Bayazida II. Projekat je u potpunosti
zaboravljen, da bi ponovo bio re-dizajniran 2001. godine u
Norveskoj i sagradjen kao manji pjesacki most preko Zlatnog
roga.
 
Sjevernom obalom Bosfora dominira Galata toranj, koji je u
proslosti imao iskljucivo obrambenu zadacu, dok danas ima
historijsku vaznost i nezaobilazna je razglednica za milione
turista, koji svake godine posjecuju ovaj grad. U
neposrednoj blizini sadasnjeg Galata tornja, nalazio se
stari Veliki toranj (grcki: Megalos Pyrgos), koji je u
potpunosti razoren za vrijeme IV Krstaske opsade 1204.
godine, da bi Genoese 1348. sagradio novi i nazvao ga
Cristhea Turris (Kristov toranj), sto bi najvjerovatnije
odgovaralo danasnjem Galata tornju. Izmedju Velikog tornja i
starog utvrdjenja iznad Zlatnog roga kroz dugi period Starog
vijeka, bio je razapet debeli lanac koji je stitio ulazak
nepozeljnog brodovlja u luku, jos jedna tesko premostiva
prepreka koja je cinila stari grad Konstantinopolj
neosvojivim za Ruse, Perzijance, Avare, Krstase i Turke
Seldzuke. Ipak, sultan Mehmed II Osvajac, za vrijeme
posljednje opsade i pada Konstantinopolja 1453. godine,
uspio je sa svojom mornaricom prekinuti ovaj lanac obrane i
prodrijeti u luku podno Zlatnog roga. Prekid lanca i pad
Konstantinopolja predstavlja simbolican kraj jednog vremena
(Stari vijek) i pocetak drugog (Srednji vijek).

Nakon pada Konstantinopolja, dio grada na suprotnoj obali
oko Galata tornja, poznat kao Pera, poceo se naglo razvijati
i naseljavati neturskim stanovnistvom, uglavnom Grcima,
Armencima, Jevrejima, Italijanima i Francuzima, koji su
donijeli i razvili zanatstvo i trgovinu. To je uveliko
odgovaralo otomanskim vladarima, kako Mehmedu II, tako i
njegovim sukcesorima, jer su Turci zeljeli trgovinu sa
Zapadnom Evropom. Ovo je svakako bio najvazniji razlog
ekspanzije u razvoju ovog dijela grada, koji je vremenom
postao vrlo ‘posh’, te su se tu pocele otvarati i prve
ambasade evropskih zemalja u Otomanskoj carevini: najprije
francuska, pa talijanska, zatim njemacka i druge, potom
vazne drzavne i trgovacke institucije. Etnicka sarolikost
jasno se ocituje u arhitekturi i urbanizmu ovog dijela
grada, gdje srecemo mnostvo gradjevina u baroknom,
neoklasicistickom, cak i viktorijanskom stilu, te citav niz
bogomolja svih mogucih konfesija. Danas se ovaj dio grada
zove Taksim ili Beyoglu i svojim izgledom i ‘vibrom’ u
potpunosti podsjeca na bohemske cetvrti Londona, Pariza,
Berlina i drugih evropskih gradova, pa s pravom nosi naziv
Istanbulski SoHo. Voznja starim crvenim tramvajem od Taksim
trga do Tunela nezaboravan je uzitak. Ipak najvece
zadovoljstvo pricinjavaju mi sati lutanja po knjizarama i
antikvarijatima u Francuskoj ulici Galatasaraya. Tu se
uvijek nadje po koja sitna umjetnina ili rijetka knjiga, u
koju se covjek zaljubi i onda satima ostaje s njom, dok je
na kraju ne kupi i zauvijek privede k sebi. Pijan od citanja
i mirisa sa istoka, dovoljno je podici ruku i ‘dolmis
fijaker’ je tu da vozi opcaranog gosta u obliznji hotel.
 
Donji dio Galate i ujedno najstariji, onaj sto se pruza
prema Bosforu, u proslosti bio je naseljen uglavnom
Jevrejima i Armencima, do danas je zadrzao svoj orijentalni
izgled. Tu se jos uvijek nalaze stari hanovi, javna
kupatila, mnostvo zanatskih radnji, te ascince u kojima se
za male pare moze dobro pojesti. Nacickane na obali Bosfora,
odakle puca pogled na Zlatni rog, zalazak sunca na terasi
neke od ovih ascinica, uz caj i nargilu cini citav dogadjaj
carobnim, te mu se pri svakom nasem posjetu Istanbulu
neumitno vracamo. Tu srecem dvoje mladjih ljudi: Bena,
americkog doktora na njegovom putu oko svijeta i njegovu
saputnicu Jane, Amerikanku stalno nastanjenu u Amsterdamu,
na njenom putu za Indoneziju. Ben je 5 godina radio kao
lijecnik u Rezervatu Navajo indijanaca u Arizoni. Duboko
potresen zlom sudbinom ovog ponosnog i visoko spiritualnog 
naroda bez buducnosti, nije vise mogao izdrzati; napustio je
posao i sada putuje svijetom kao ‘Lutajuci Holandez’ trazeci
odgovore na svoja pitanja. Dok otpuhujemo debele dimove iz
waterpipe-a, pricamo o Voltaire-ovom Candide-u. Candide je
prosao citav svijet i na kraju, bas ovdje u Istanbulu,
shvatio da njegov ideal Eldorado ne postoji, nego da svak’
sebi gradi kutak na ovom nasem jedinom dunjaluku u kakvom
zeli da zivi. Zbog toga Candide i njegovi prijatelji
odlucuju da se trajno nastane u Stambolu, zavrnu rukave i
grade svoj savrseni svijet u basci od sljezove boje. Zaista
lijepa i poucna prica, koja bi se mogla primijeniti na sve
one koji tragaju za mitom o Eldoradu.

Sumrak se postepeno spusta nad Bosforom. Zlatni rog nestaje
u vecernjem sfumatu, da bi ga zamijenile tisuce sijalica sa
suprotne strane spajajuci se u jedno veliko more svjetla iz
koga izranjaju poput luksuznih, raskosno osvjetljenih
plovila velelepna zdanja dzamija: Aya Sophie, Plave dzamije,
Bayazidove dzamije i Sulejmanije. Kad pomislim da je proslo
samo 17 stoljeca od praznih obala tjesnaca izmedju dva mora
do danasnjeg modernog Istanbula, to je zaista kratak period
u poredjenju sa pet hiljada godina od toljage do luka i
strijele. Stvarno je civilizacija u posljednjem milenijumu
zakoracila krupnim korakom naprijed. Nakon dugog dana punog
utisaka u Konstantinovom carstvu, oci se same sklapaju i ja
tonem u san o rimskim centurionima, krstaskim riterima,
vizantijskim carevima, venecijanskim trgovcima i brkatim
osmanlijama.
Do sljedeceg nastavka lijep pozdrav,

Severin                  

Zaista sjajan pocetak putopisa! Bravisimo Severine:)

lijepo se druzit s ljudima, al je jos ljepse kad se druzis s
nekim ko svoje zdovoljstvo i srecu dijeli s tobom...

Severine, svaka cast! Procitano u jednom dahu.

Ipak, kao obozavalac i cesti posjetilac Stambola, moram te
ispraviti: Galata toranj (turski: Galata Kulesi), se nalazi
na evropskoj strani Bosfora. 

Iskreno svima preporucujem posjetiti Stambol, po mogucnosti
na nekoliko dana (idealno heftu). Naravno, podrazumijeva se
dobro upucen vodic :-)
 
Do slijedeceg zapisa, 
s pozdravom,


Luki

Ovaj zapis je melem za dusu i radost za oci.

Hvala ti Severin za ovu ljepotu dozivljaja koju zelis da
podijelis sa nama i docaras nam sve te blagodeti koje
stvorise priroda i covjek.

U Stambolu sam bio nebrojeno puta,pa i dalje proshpartao
Tursku do Erzuruma na istoku i uvijek se osjecao cool jer su
ljudi bili veoma susretljivi,posebno kad cuju da sam iz
YU.Bio sam i u Ankari ali,sorry ni blizu Stambola po
fazonima.7O-tih i 8O-tih je u Stambiju,kako smo ga od milja
zvali, uvijek bilo zanimljivo.Opucao bih pjeshaka nizbrdo od
Bayazita prema Sultan Ahmedu i onom parkicu izmedju djamija
a tamo na klupama masa mlade raje,kosijanera iz cijelog
svijeta,gushteraju na klupama.Na lijevoj strani je svjetski
cuveni kafic Puding Shop gdje se raja okupljala pred polaske
dalje na istok ili u povratku za EU.Na istom potezu je i
masa malih travel agencija sa reklamama za jeftine avio
karte Stamba-bilo koja destinacija.Stambol-Delhi
$25O,Amsterdam ili Berlin $15O,Kathmandu $3OO,Bangkok,NYC,ma
samo zamisli.Nesto nize,iza ugla je bilo josh par kafica na
cijim zidovima su rajsneglama zakucane poruke putnika u
prolazu jedni drugima.Iza je bio nekakav improvizovani
parking na kome se moglo vidjeti parkirano par starih
Mercedes busova ili folcika kombija nasharanih
cvijecem.MAGIC BUS!Stambol-GOA,$1OO pishe na sofer
shajbi,ili Kathmandu,Lahore,Delhi.....Fazon je bio da se par
ljudi utale npr u Amsterdamu ili Berlinu,kupe rashodovan
bus,pokupe putnike u Istambulu i krenu na put.Taj bus bi
kasnije utopili u Nepalu,Pakiju ili Indiji i prezimili svoj
dream do povratka u EU.Pored parkinga je bilo i javno
kupatilo,WC a raja je prakticno zivjela u tim
autobusima.Pravila nije bilo osim napomene da se pripazi sa
shituljom i vutrom jer murija je nezgodna i znaju sheme,pa
ako nema love za bakshisha ode bulja a u turskim prdekanama
ni safun ne pomaze,lol!Midnight express i Darinka
Mravlje,ouch!Mnogo je prica iz Stambe!Volio sam otici do
Galate i nebrojenih ashcinica sa svega par stolova gdje se
sluzlia przena riba,girice/balik sa obaveznom krishkom
limuna a somun/ekmek je bio u korpicama na hastalu.U
cajdjinicama se caj posluzivao u staklenim casama slicnim
chokanu uz par kocki shekera,plaho shekerli.Turci cugaju
bash ko i nashi a glavna je cuga raki,vrsta mastike koja ide
sa vodom pa zapjeni i pobijeli u chashi.Meze sa
kikiriki,mrkva i pershun korijen.Pivusha Efes plaho
dobra.Vreva,muzika,svjetla i zvuci velikog grada.Penzioneri
se zabavljaju igrom domina na sve strane.Kahve im je
preslatka za nash ukus.Klopa
super:Ishkembe/shkembici,dolmasi/dolma,sarme/sarma,adana ili
doner kebabi/chevapi,nisu bash ko Mujini ali sta Turci znaju
sta je BL cevap i namochena,lol!Onda uskocim u trajekt i
preko Marmare pravac u Uskudar ili azijski dio Stambe.Tamo
su kerhane/javne kuce.Ja meraka u veceri rane,cijena
sitnica,lol!Kulturnoumjetnicki program se obicno zavrshi sa
nargilom esrar/shit i zemlja vazduh nazad u EU
stranu.Sledeceg popodneva zavrshim u Topkapi muzeju dok me
cuvari ne izbace na fajrontu,opcinjen svim i svacim.Kapali
charshija,Laleli,Taxim,Belgrade kapi itd.1989 odlazim iz BL
u Stambol.2OO3 odlazim iz Shvabije za Stambol i
dalje,pricama nikad
kraja.........................................
g

Hvala Severine sto si mi pomogao da donesem odluku gdje cu
castiti moju Mirzu za njen jubilarni rodjendan. Bio sam u
dilemi: Rim, Pariz, Barcelona, ili Istambul. Sada znam i
hvala na predivnom opisu koji ce sightseeing uciniti
interesantnijim i prepoznatljivijim.

Hvala Luki!
Ispravno, Galata Toranj i Taksim se nalaze na evropskoj
strani Bosfora. Kada sam pominjao Veliki toranj mislio sam
na sjevernu obalu Zlatnog roga (sumnjam da je azijska obala
Bosfora u to vrijeme bila naseljena). Ne znam kako mi se ovo
podvuklo, a da nisam ni primijetio. Valjda sam se zanio u
pisanju ili starim. Prosle su i godine od moje zadnje
posjete Istanbulu, pa je izgleda doslo vrijeme da se odem
malo podsjetiti. A i one ascince; pamcenje se gubi lako tamo
(hahaha, salim se).
Hvala svima koji vole da citaju moje tekstove i pohvalno se
izrazavaju o njima. Lijepo je to da se razumijemo. Vec sam
poslao Shexu novu verziju teksta, pa ce ova mala greska u
tekstu biti uskoro ispravljena.
Ugodan weekend,

Severin

Uzivala u citanju. Severin kao savremeni Zuko Dzumhur.

...ili vise kao Evlija Celebija...

Severine sve pohvale za ovaj tekst!!!!Kao iskusan turisticki
vodic opisujes u detalj sve cari i ljepote Istambula.Vracas
nas na trenutak u davne vjekove,u istoriju toga lijepoga
grada kojem bi mnogi evropski gradovi pozavidjeli.Nadam se
da ces da opises jos neka svoja putovanja u nekim narednim
tekstovima.Mnogo pozdrava od komsije iz Nove varosi!!!

Hvala,ali za moje pojmove malo preopsirno.Takodje nismo svi
potkovani povijesnim cinjenicama.Meni je mnogo blizi GDogov
opis.Pripadam onom sloju obicnih smrtnika koji su setali
Stambolom,gledali,divili se,ne znajuci povijesne cinjenice/i
ne interesujuci se/,i opet uzivali.Cesti posjetioci
Stambola,imaju raznorazne trgovine,butike,te posjecuju
carsiju iskljucivo radi dobiti,ne hajuci za ljepotu.Ipak
tekst je za svaku pohvalu,vrhunski...Na koncu i sam sam bio
desetinu puta kupujuci gace,farmerke,tozla...Sve sam to
vidio, ali sam samo upamtio koliko sam dobar,eventualno
donji bio.

Slazem se sa prethodnim komentarima,nas Severin je to
super napisao,a nije ni cudo koliko je puta posjetio
Istanbul,pravi je putopisac i dobar poznavalac istori-
je kad je mogao onako detaljno sve posloziti,svaka mu
cast.Medjutim ipak je za nas obicne smrtnike to malo
teze pratiti i povezati u glavi,ali cu i dalje prati-
ti sta ce nam nas Seve jos pisati.
PS.Jedne godine sam procitao knjigu turskog pisca Or-
hana Pamuka ISTANBUL i prvi put sam je citao onako kad
mi dodje pod ruku i toliko mi se svidjela da sam je na-
kon mjesec dva pozelio opet procitati.Drugi put sam je
citao natenane,sa uzivancijom,imao sam utisak kao da ja
putujem kroz Istanbul,kroz njegove ulice i mahale,nisam
mogao vjerovati da se tako moze docarati neki grad,tako
da mi koji nismo ili necemo nikad vidjeti nesto sto bi
zeljeli,mozemo naci utjehu u dobroj knjizi,pozdr.iz BL

jena danknja iznenadla coeka svog pa ga za neki njiov
pir(150-200 gdina braka)odvela u berlin.(pravo daleko,koda
su bili u kini)coek,pored njenog sopinga,ceo pogledat i naka
vrata,kazu jenu poznatu kapju,al mlada nimukajat.kae kad se
vratla,bi nam sve super, samo coek me handrio zbog ne
kapje.
znal ko...
(ti se ne petljaj,nisi bijo)

uglavnom da skratim,bracnom je bilo fajn.njozi vise neg
ceku.

p.s.

stovani,sa zanimanjem citam Vase postove i u istim,sto
jes,jes uzivam.Vi I Merso ste mi nekako egal samo se kod
njega malo manje navraca,a bome i kod onih koji se,sad vec s
pravom ljute,pa ne pisu vise.da ne nabrajam:)
prije sam hvalio i tam i vam,hamanha sve,al sad...necu
vise.
svakako,Vama plus stoji!
no,zbog ovijeh stose ubacju u vasu temu sa slicnim
dozivljajima:)(da hoce otvorit kaku svoju temu,plus
zanimljivu, neb ja...sale!)
davno procitani,moram rjet i njiovi buzdovani,isto a koji im
tapsu po ramenima i nesto ko ne razumiju pisanije(a dje ce
jadni?)ne bih sad.

nastavite zbog raje.svako dobro,prije svega zdravlje.

vidikana hame sto se haman zadubio u lickanje, he he he...

U davna vremena nije bilo ekrana ili aviona pa su putopisi
bili jako popularni.Veliki putopisci iz tih vremena,najcesce
misionari u dalekim zemljama,moreplovci ili istrazivaci su
donosili price narodu koji nikada nece slicno putovati ili
sta vidjeti.Sa sobom su donosili rijetke zivotinje ili
ljude,npr.gorostasan crnac,patuljasti pigmej,burmanac i
prikazivali ih na vasharima,pricajuci publici o zemljama iz
kojih su ih donijeli.Magelan,Vasco Dagama,,Columbo,Marko
Polo itd.su nastupali pred kraljem i svitom sa neobicnim
pricama o zemljama koje su otkrili.Jimm Corbet je bio jako
popularan u viktorijanskoj i kolonijalnoj Engleskoj knjigama
i govorima o Indiji gdje je sluzbovao i osnovao nacionalni
park koji josh postoji.Celebija je pisao i besjedio a
takodjer Zuko Dzumhur,plus ekran u novom vaktu.Oduvijek sam
volio citati putopise,cesto pomalo sharlatanski shvrljati
jer sam puno i previse putovao,pa mi se ta slabost cesto
"omakne" na Kajaku.Vise od pisanja volim citati textove
drugih gostiju,ma kakvi bili i rijetko sta propustim osim
politickih ponjavetina.Severinove texstove obozavam citati
jer posjeduju kvalitet i energiju pa uopste nije vazno jeli
tema Istambul ili pepeljara,npr.Nije u pitanju EPP ili
takmicenje,rang lista jer sa gushtom citam i Gorana i
Ibru.Ha,ha,haaaaaaaaaa Ibro se cak ozbiljno zalio sto su mu
iz arhive nestali pojedini textovi,studira ih DB,lol.Imamo
misha u kuci,dajte macu naoshtrenog zubala i kandji.I sve
druge textove na Kajaku volim procitati,razne ozbiljushe i
zeze,red shentisha pa red shiza kao radosne ili tuzne
vijesti.Darko ce docekati i unuka od novorodjenceta,kladim
se.....

                 ISTAMBUL

Sezdesetih i sedamdesetih u vrijeme jake ekonomije i kupovne
moci gradjana YU,Trst je bio nash-shopping centar.Medjutim
poslije smrti Tite stvari se lagano,pa drasticnije mijenjaju
do afere Agrokomerc,87 koja je poljuljala
finansijski,privredni i politicki sistem zemlje najavljujuci
raspad sa pocetnom inflacijom od 25O%.Preskupi Trst je puko
a pojavio se Istambul.Kozne jakne 5ODM a kod nas iste
3OODM,jeans,tursko zlato,kafa,tekstil...bagatela za nashe
pojmove.Svaki grad je imao direktnu bus vezu a svaka pijaca
shtand sa robom iz Stambe.Kod nas su sverceri prodavali kod
mostova na Crkvenoj tik uz pijacu,pa murija i ganjanje,zesca
shega,burleske.Istovremeno u Stambi na onoj livadi,ma
brdasce pod tvrdjavama kod Kapali Charsije prodaje se sve i
svasta na kamare.Raja navalila iz svih krajeva
YU,Rumunije,Poljaci,Ukrajince dovozio brod iz
Sevastopolja,shverc-komerc.Cuju se razni jezici i svaka
valuta vrijedi.Jedan dio nashe raje iz BL,ukljuujuci i moju
malenkost,Tolu i Tahira,ha,ha,haaaaaaaaaaaa smo odlazili u
Istambul cesto,ali ne bash zbog kulturno-povjesnih
spomenika,koje nismo propushtali,niti zbog jakni i
jenans,mada bi smo nakupovali svega i svacega par torbi da
licimo na svercere textila,lol!Nas su u Stambolu prvenstveno
interesovali prashkasti proizvodi,pa tek onda
djamije,hamami,saraji i pishmanije.Tako sam upoznao mracne
mahale i sirotinjska predgradja velikog grada.Mnogo
izbjeglica iz revolucionarnog Irana,Kurda,Afgana,Lanka i
masa raje iz zaostale unutrasnjosti sto trazi posao i
opstanak u obecanom gradu.Nosace kofera po zeleznickim
stanicama na obe strane Bosfora,bosonogu djecu sto ciste
cipele po gradu,raznosace caja po duchanima,sumnjive tipove
iz cijelog svijeta,vesele turiste kojih se nista ne tice
osim onog sto zele vidjeti.Bljestavi nocni klubovi sa
muzikom uzivo i trbushnim plesovima uz papren
ceh.Prostitutke iz Rusije,arapkinje i filipinke,otmjenu
gospodu ili prosjake.Sve je u istom loncu velikog
grada..............................

Mala ispravka iz krecane alzhajmer,lol.
Brodovi su dovozili Ukraince iz Sevastopolj je pogreshno i
treba biti Odessa.Sevastopolj je podalje u Rosiji,grrrrr,my
bad!
Znao sam i ime broda na redovnoj sedmicnoj liniji
Odessa-Istambul,jer je bio jako popularan i Turci bi im
pripremili dobrodoslicu u luci.Dovozio je nekoliko stotina
ljudi sto zive od legalnog sverca,punih dollara i maraka u
djepovima,a u rukama kese i torbe za shoppinga.U paket
aranzmanu bi ih iz luke potrpali u autobuse i razvozlili na
Bayazit i glavnu scenu.Odsijedali su u nebrojenim jeftinim
hotelima koji cinishe zasebnu cetvrt.Otel
Linda,Bayazit,skockan sa foajeom kod recepcije i liftom.Sve
je puno kofera,ogromnih zavezljaja kupljene robe.Na
recepciji se slobodno razmjenjuju sve
valute:Lev,Ley,Lek,Rublja,Dinar,Lire pa onda ravnopravni
zapad.Marka je bila ZAKON valuta a i Shiljo se dobro
drzo,hm!Orhan i Pamuk se i na bosanskom isto kazu i
znace!Pamuk Bank je jedna od vecih u Turkey,hm!Primjecujete
li da se na engleskom rijec i drzava isto pishu i izgovaraju
TURKEY/CURKA???????
Srecom originalan naziv je Turkai,lol..........
g

Postivajuci podugacki text dr Severina i zapis od znanja
i vrijednosti,dobije se utisak nekih promjena na forumu
cafekajaka.Trud i trudbenika treba cijeniti,pa i resurse.
Sta se tu citaoc zapita?
Hoce li promjene nastupiti ili ce se shablon diskusija
povecati razmahivanjem(poprdanluka)i naduravanja kaprica
sirih razmjera.Vidjecemo!Kad kise i kishurnjace nastupe,
tad je vakat za pisanje.Ujedno pozdrav uredniku ove rubrike
ali i drugim novinarima koji se ukljucuju saradjivati.
Nastavice se!

Jedan je Stambol....jedan je Severin.
Mnogo hvala.

Aferim Severine

Zapis o Stambolu # 2:



U Mehmedovom restoranu u Newtownu, na zidu suprotno od
ulaznih vrata, visi Ataturkova slika. Ispod nje vazna sa
svjezim cvijecem, koje se mijenja svaki dan. Stariji
Australijanci ignorisu scenu; glad je valjda jaca od
nacionalnog ponosa. Nisam bas siguran u to da svi gosti
znaju podatak da je Ataturku bila povjerena komanda turskim
linijama na Gallipolju 1915. godine, te da je zahvaljujuci
vojno-strateskim sposobnostima Kemal-pase, ANZAC divizija
dozivjela takav debakl  u ovoj bici, da se cijela
Australija,  evo vec  punih sto godina, sa zebnjom i ponosom
istovremeno, sjeca tog nemilog dogadjaja. Povijest se tada
samo malo poigrala sa Australijancima, kao sto je to mnogo
puta u dugoj historiji uradila sa narodima Balkana. Oni
mladji vjerovatno i ne znaju ko je bio Kemal Mustafa
Ataturk, ali znaju da se za ‘sultanovim stolom’ dobro jede,
pa je restoran uvijek pun.  Mehmed je, opet, silno ponosan
na ‘oca turske nacije’, te smatra Ataturka velikim
vizionarom i liderom od koga su mnogi ucili. Medju njegovim
ucenicima, po Mehmedu, nalazi se i nas Tito. Neosporno je da
su oba lidera imali dosta uzajamnog postovanja i
razumijevanja jedan za drugog, te niz zajednickih kvaliteta
po kojima ce biti zapamceni u novijoj povijesti Evrope, u
prvom redu po njihovim radikalnim reformama i modernizaciji
u drustvu u kojem su zivjeli, ali i po neodoljivoj karizmi
koja okruzuje licnosti samo vrlo malog broja lidera u
povijesti ljudske zajednice. S druge strane, politicka,
kulturna i historijska razmimoilazenja izmedju ove dvije
velike licnosti su bila toliko izrazajna, da ih ipak ne
bismo mogli zvati ‘buddies’, ali Mehmed se toliko
enuzijasticno zanio u svojoj prici, da ga nisam htio grubo
prekinuti. No, nisu svi tolerantni, posebno ne nasi ljudi,
pa je budjenje Mehmedovo kantom ledene vode uslijedilo mnogo
prije nego se iko za stolom nadao. U pola Mehmedove ode
Kemalu Ataturku, jedan nas mudrov ce ti: “ Ataturk je preko
noci od pismene nacije, napravio Turke nepismenim i
bezboznim, Turkinje kurvama, a nekad mocnu carevinu,
engleskim slugama.” Mehmed nije nista rekao; samo je
pozelenio od bijesa. Kako se doticni nastavio hvaliti i
rasipati neprovjerenim informacijama, na njegovu najavu
skorog odlaska na hadz u Meku, upitah ga zacudjeno: “Jesi li
ti spreman za takav put?” znajuc’ da je odskora vjernik i da
nije bas naocit i pretjerano entuzijastican u novoj
filozofiji u kojoj se nasao, nego eto, kud svi Turci, tu i
mali Mujo, onako stihijski. Na to ce ti on, drsko: “Mozda i
nisam spreman, al’ sad imam novca, a poslije ko zna?” Nekad
mogu proci i godine, a da covjek ne dozivi utjelovljenje
onoga sto je nekad, negdje procitao. A onda, sasvim
nenadano, dodje objasnjenje za ono sto se godinama nije dalo
objasniti. Sva kontradikcija prorokovih rijeci, tada postaje
kristalno cista i jasna (parafraziram): “Alahu je drazi san
jednog naucnika, nego hiljadu dana besmislenog padanja po
sedzdi jednog nazovi vjernika.”

Da li je samo Ataturk bio taj koji je tezio za integracijom
Turske u Evropu? Mozda zato sto je bio rodjen na tlu Evrope,
u Saloniki (grc.Thessaloniki) 1891. godine? Ili je mozda
smatrao da ce evropizacijom Otomanske carevine u kolapsu
uciniti zivot svojim sunarodnjacima podnosljivijim, a
prijelaz iz jedne drustvene epohe u drugu jednostavnijim.
Tesko je reci zasto je Turska, u prvom redu Istanbul,
postala dio Evrope, ali je Mehmed u jednom sigurno u pravu:
posjetilac, bez obzira sa koje strane svijeta dolazi, u
Istanbulu se osjeca kao u svojoj kuci. Da li je to zbog
ljudi, koji gostu, odmah po dolasku, obuku papuce i
serviraju topli serbet, te se stranac tada osjeca sigurnim i
prihvacenim ili je to dah proslosti koji se osjeca na svakom
koraku u ovom vjecnom gradu ili je to ipak neodoljivi Bosfor
sa svojim dereglijama sto lijeno promicu mirnom povrsinom
vode, donoseci mirise ruskih stepa sa jedne i Mediterana sa
druge strane, razdvajajuci tako milionima godina izlazak i
zalazak sunca.
                          
U 10. i 11. stoljecu moc Rima je rapidno oslabila, osobito u
azijskom dijelu carstva, pa je utjecaj krscanstva na ovaj
dio svijeta bio u potpunosti zamijenjen islamom pred
nadolazecom plimom  nepobjedivih Turaka Seldzuka. Sve
zasluge za svoje ratne uspjehe u bitkama sa Krstasima,
Perzijancima i vec pomalo dekadentnim i oslabljenim
Bizantskim carstvom, Turci su pridavali Alahu i njegovoj
bezgranicnoj milosti i zastiti u njihovom napredovanju na
Zapad. Samopouzdanje i ratna sreca ucinili su da su zapadna
seldzucka plemena, u prvom redu pleme zvano Sogut, pod
vodjstvom Ertugrula, osnazila i ubrzo zavladala citavom
Anadolijom. Ertugrulov sin Osman I smatra se osnivacem
otomanske dinastije, koja ce kasnije punih sest stoljeca
vladati najmocnijom, Osmanskom, carevinom toga doba. Krajem
13. i pocetkom 14. stoljeca Osman I je osvojio gotovo sva
vazna bizantska utvrdjenja u Maloj aziji. Njegov sin Orhan I
osnovao je prvu otomansku prijestonicu u Bursi (grc.
Prousas) 1326. godine. Orhanova zenidba sa Teodorom, kcerkom
bizantskog princa Jovana VI Cantacuzenusa i njegova pomoc u
svrgavanju kralja Jovana V Palaeologusa, omogucila je
Turcima osvajanje Gallipolja i ulazak Otomana na evropsko
tlo. Ubrzo su Turci sagradili utvrdjenje na Gallipolju kao
bazu za daljnja osvajanja na evropskoj strani Bosfora. Puni
zamah u otomanskoj ekspanziji na Balkan dogodio se za
vrijeme sultana Murata I i njegovog sina Bayazida I, kada je
osvojen Adrianopolis (danas Edirne), Makedonija, Kosovo,
Srbija i Bosna, te dio Bugarske. Zbog rivalskih sukoba sa
drugim seldzuckim plemenima, sa Perzijancima i Mongolima u
Aziji, te unutrasnje borbe za vlast medju samim Otomanima,
dalje napredovanje u Evropu i osvajanje Konstantinopolja ce
uslijediti mnogo kasnije u vrijeme Sulejmana I, odnosno
Mehmeda II. Tako je Konstantinopolj skoro dva stoljeca
ostavljen u stanju poluopsade, jos uvijek zvanicno
prijestonica Bizantskog carstva, ali bez ikakvog utjecaja na
ostatke nekad mocne imperije, koja se tada vec svela na
prevlaku oko Mramornog mora na evropskoj strani i dijelove
Grcke. Izuzev dva neuspjela pokusaja, Turci se nisu puno
trudili da osvoje neosvojivo, nego su strpljivo cekali da
iscrpljen visestoljetnim rivalstvom sa Rimom, ratovima sa
Krstasima, Venecijom, Rusima, Avarima i Arapima, te
unutrasnjom borbom za vlast medju bizantskim vladarima, grad
Konstantinopolj konacno padne u njihove ruke. I zaista, tako
se i zbilo. Nakon neuspjelog pokusaja pape Benedicta I da
posljednjim krstaskim pohodom spasi ovaj krscanski grad od
pada u otomanske ruke, Konstantinopolj je bez pomoci izvana
i uz prethodnu brizljivo pripremljenu ratnu strategiju
Mehmeda II, konacno osvojen 29. Maja 1453. godine. Kako je
Konstantinopolj kroz citav niz stoljeca bio kulturni centar
Istocnog rimskog carstva i Ortodoksne krscanske crkve, grad
je bio dom mnogih umjetnika, graditelja, naucnika i
filozofa, pretezno grckog porijekla. Nakon pada
Konstantinopolja, vecina ovih umjetnika i naucnika naselila
se u Italiji, te se smatra da su nedvojbeno imali veliki
utjecaj na pojavu Renessainse tamo.

Osvajanjem Konstantinopolja, Mehmed II je dobio ime Osvajac
i znatno je ucvrstio svoju poziciju kao vladar, nakon dugog
perioda unutrasnjih borbi za vlast medju Bayazidovim
nasljednicima, poznatog kao ‘Vrijeme bezvlasca”. Ovaj uspjeh
takodjer je ucvrstio polozaj i ugled otomanske drzave kao
lidera u regionu, te medju vazalskim kraljevinama osvojenim
u evropskim pohodima za vrijeme Murata I i Bayazida I.
Prijestonica je prenesena iz Edirne u Konstantinopolj, a ime
promijenjeno u Istanbul. Odmah nakon uspostavljanja
otomanske vlasti u Istanbulu, Mehmed II je zapoceo sa
intenzivnom gradnjom nove prijestonice. Kao i svaki drugi
vladar, Mehmed II je prvo sagradio svoju palacu, posto je
stara bizantska carska palaca bila razorena i
neupotrebljiva. Nova sultanova rezidencija je izgradjena na
najvisoj tacki starog Konstantinopolja, Acropolisu, koja
dominira Zlatnom rogom i citavim juznim dijelom Bosfora, te
je zbog toga i dobila ime Topkapi palaca. Osnovni koncept
palace, izgradjen za vrijeme Mehmeda II, sastojao se od
sultanove rezidencije i pomocnih zgrada na samom vrhu
uzvisenja, da bi se citav kompleks opasan sa mnogobrojnim
zidinama, koje su ukljucivale 4 dvorista sa gradjevinama od
razlicitog drzavnog znacaja i funkcija, stepenasto spustao
sve do samih obala Bosfora. Oko cetiri stoljeca koliko je
Topkapi palaca bila dom sultana i sjediste najvaznijih
drzavnih i vjerskih institucija Otomanske carevine, citav
kompleks je kroz cijeli period permanentnog gradjevinskog
dinamizma znatno promijenio svoj orginalni izgled. Kako je
koji sultan bio uspjesan u svojim osvajanjima, tako je
njegov ego rastao i rezultirao u sve vecim gradjevinskim
pothvatima. To se narocito ocituje u izgradnji kapija koje
odvajaju unutrasnja dvorista i razdvajaju citav kompleks od
vanjskog svijeta. Neke su od njih zaista impresivne kao Prva
kapija ili Carska kapija (tur. Sajtanat Kapisi), jos poznata
i kao Sultanova kapija, koja je kako kazu inspirisala
glasovitog Mocarta da napise Turski mars. Dalje se redaju
Prvo dvoriste, pa Srednja kapija ili Kapija Salutiranja
(tur. Orta Kapi), gdje su svi posjetioci morali da ostave
svoje konje i nastave put pjeske. Samo je sultan mogao da
jase konja sve do svoje rezidencije. Drugo dvoriste, gdje je
sultan obavljao pravne duznosti, audijencije stranih
diplomata isl. bilo je dizajnirano da impresionira
posjetioce, sto svjedoce zapisi i kazivanja raznih diplomata
i uglednih stranih gostiju iz tog doba. U drugom dvoristu
pored suda, nalazila se jos i bolnica, skola i janicarska
postaja, te sultanove stale. U sporednoj  ulici u zidu
izmedju Drugog i Treceg dvorista nalazila se kuhinja, koja
je nakon pozara 1574. godine, za vrijeme vladavine sultana
Sulejmana I, obnovljena i redizajnirana, zajedno sa
sultanovim haremom; djelo carskog arhitekte, glasovitog
Mimar-age Sinana. Nova kuhinja je imala 22 dimnjaka,
zaposljavala 800 ljudi, kuhinjskog osoblja i za vrijeme
vjerskih praznika bila u stanju da pripremi istovremeno 6000
obroka. U Trece dvoriste, u kome su bili smjesteni vladine
intitucije, trezor, sultanova bibliteka i  harem, ulazi se
kroz Trecu kapiju ili Puskarnicu. U sredini  dvorista,
izmedju Carskog vijeca i Harema, nalazi se Sultanov Toranj
Pravde. Toranj ima vise spratova i najvisa je gradjevina u
citavom kompleksu, te je jasno vidljiva sa svake strane
Bosfora kao orijentir i znak sultanovog prisustva u
Stambolu. Kroz Cetvrtu kapiju, tzv. Kapiju srece (ar. Bab-us
Saadet), sagradjenu za vrijeme Mehmeda II, ali preuredjenu u
italijanskom rococo stilu 18. stoljeca za vrijeme sultana
Mustafe III, ulazi se u unutrasnje ili Cetvrto dvoriste
(tur. Enderun) gdje su bile smjestene privatne sultanove
odaje. Niko pa ni veliki vezir nije mogao proci kroz ovu
kapiju bez posebnog sultanovog odobrenja i kapija je bila
danonocno strogo cuvana od strane eunuha. Ispred ulaza u
Cetvrto dvoriste nalazi se i postolje u koje je bio zabadan
barjak proroka Muhameda, koji je prorok nosio u Bici kod
Bedra (1). Vojskovodja kome je bila povjerena komanda, prije
polaska u ratni pohod, na ovom mjestu svecano bi  preuzimao 
povjereni mu barjak na cuvanje i brinuo se o njemu cijelo
vrijeme tokom ratnih operacija, da bi ga nakon povratka na
istom mjestu svecano predao, nazad na cuvanje, sultanu.
Cijeli se kompleks carskim vrtovima kaskadno spusta na obalu
Zlatnog roga.

Da bi se Topkapi Palaca samo orijentaciono obisla, potrebno
je mjesec dana i jos godinu da bi se sve proucilo u detalje.
Prosto je nezamislivo kako impozantno je izgledao citav
kompleks na vrhuncu moci Otomanske carevine, sto se smatra
vrijeme vladavine sultana Sulejmana I, kada se zna da je
gotovo polovina objekata, te blaga i umjetnina iz tog
perioda, danas potpuno nestala. Iako je Mehmed II,
izgradivsi prve objekte i zidine oko njih, uoblicio osnovne
konture Topkapi palace, koji se i danas jasno prepoznaju,
palaca je svoj najveci procvat dozivjela za vrijeme
Sulejmana I Velicanstvenog, kada je njegov carski arhitekta,
glasoviti Mimar Sinan dobio punu sultanovu podrsku u
ostvarenju svih njegovih graditeljskih snova. A divno je
sanjao Sinan-aga i kad spava i na javi. Najznacajniji
objekti izgradjeni unutar Topkapi kompleksa bili su gore
pomenuta kuhinja, novi harem, Dzamija sultanove majke,
neposredno uz harem, Aga-dzamija u Trecem dvoristu, te niz
drugih objekata i kioska u sastavu palace. Svakako jedan od
vaznih objekata u sastavu palace, djelo Sinanovo, je
Paviljon Svetih Relikvija (tur. Kutsal Emanetler Dairesi), u
kome su se cuvali ogrtac i sablja proroka Muhameda, luk i
strijele, zub i vlati brade prorokove, te autorizirano
pismo, napisano prorokovom rukom. Takodjer tu su cuvane
sablja prvog od cetiri kalifa, Mojsiov stap, turban sv.
Josipa, tepih peigamberove kcerke i jos mnoge druge vazne
vjerske relikvije. U ovaj paviljon, jedno od najsvetijih
mjesta u muslimanskom svijetu, sultan ili neko od clanova
njegove familije, mogao je uci samo jedanput godisnje i to
uz specijalno odobrenje uleme. Kasnije je na ovaj paviljon
dozidan aneks, poznat kao Sunet odaja. To je za mene, iz
razumljivih razloga, bio najinteresantniji objekat u citavoj
palaci, tada jos i ne sluteci da ce mi sunet jednog dana
postati profesija. Kada se sa ove vremenske distance pogleda
kako je taj ritualni obred bio izvodjen tada, sa kirurskog i
higijenskog aspekta, ne moze se ni najbolji strucnjak oteti
dojmu njegove tehnicke naprednosti za to doba, barem kad su
‘carski ......’ u pitanju. Za ove druge ne znam; ne kazu
nista. Poslije, kad sam otisao na specijalizaciju iz djecije
kirurgije, cesto sam zamisljao nekog ‘carskog berbu
Sisan-agu’ kako operise u Topkapi Palaci nad Bosforom.
 
U sklopu privatnih sultanovih odaja u Cetvrtom dvoristu,
svakako najinteresantnija za mnoge je Iftar soba, u prvom
redu zbog terase na koju izlazi i sa koje puca pogled na
citav Bosfor. Mjesto je dzenetsko; ljeti povjetarac sa
Zlatnog roga rashladjuje i donosi djul-mirise iz carske
basce, pa je iftarenje u dugom ljetnom ramazanskom mjesecu
na ovom rajskom balkonu carobno, dok zimi topli zrak sa mora
cini boravak na terasi cak i nakon aksama vrlo prijatnim.
John Milton u svom glasovitom djelu ‘Paradise Lost’
(Izgubljeni raj) kaze da je ‘veliki, tamni, bezgranicni i
uvijek vjetroviti, prazni prostor Bog namijenio naucnicima,
filozofima i drugim ateistima, koji ne vjeruju u Boga i
njegovu bezgranicnu moc, nego stalno tragaju za nekom
istinom, pa ce im taj bezgranicni, nepoznati prostor valjda
biti dovoljan da utazi njihovu znatizelju’ (slobodan
prijevod). Nakon kratkog uzivanja u raju, ipak sam morao
probati ‘zabranjenu vocku’ i biti istjeran u Biblioteku
Sultana Ahmeda III, koja se nalazi u Trecem dvoristu. Bas je
Bog bio okrutan prema ljudima; cuj zabraniti Ademu i Evliji
da jedu plodove sa Drveta znanja, a sve ostale mogu jesti.
Sta su trebali? Da zauvijek zive u mraku inkvizicije i da se
citav svoj vijek ne upitaju je li Bog bas uvijek u pravu?
Ima i takvih morona, nazalost, al’ ima i onih………… . Ja sam
isti ko’ i Adam, postavljam pitanja, pa mi zbog toga progon
na ‘drvo znanja’ i nije tesko pao. Sem toga, tamo nalazim
odgovore na moja pitanja i to me mjesto cini sretnim, mnogo
vise od ‘rajskih vrtova i carskih kucerina’.

Enderun Biblioteka je izgradjena 1719. godine od Mimar
Besir-age, tadasnjeg carskog arhitekte, po nalogu sultana
Ahmeda III. Gradjevina je u kasnom otomanskom stilu, sa
glavnom aulom nadsvodjenom grandioznom kupolom, koju
podrzavaju cetiri manje kupole, koje cine krov cetiri krila
biblioteke u obliku grckog kriza. Cijela unutrasnjost lobija
i glavne kupole dekorisana je cipkastom iznik keramikom, sto
enterjeru biblioteke daje vedar, ali spokojan ton. Prvi put
u zivotu da sam usao u jedan objekat te namjene, a da nije
taman i hladan. Izuzimajuc’ biblioteku Al-Azhar Islamskog
Univerziteta u Cairu, ovo je vjerovatno najveca riznica
religioznih knjiga, skripta i spisa o islamu na arapskom,
turskom i perzijskom jeziku. Takodjer, ova biblioteka sadrzi
nedvojbeno najvecu kolekciju spisa, knjiga i zapisa iz
sarijatskog zakona u cijelom islamskom svijetu, kao i niz
vrlo vrijednih izdanja iz botanike, crtanih rukom, te
astronomije, matematike i drugih prirodnih nauka.
Zainteresovani za orijentalnu kulturu bi ured pristao da
bude svezan u ovoj riznici na kruhu i vodi do kraja svog
zivota. Eh, lijepa bi to robija bila. Zbog pomanjkanja
prostora u orginalnom zdanju biblioteke, dobar broj knjiga
je izmjesten u susjednu Aga-dzamiju, kada je ona prestala
sluziti svrsi, obavljanu namaza za sultana i njegovu licnu
svitu.
 
Moc sultana nije se ogledala samo u ljepoti objekata,
kapija, vrtova i luksuznih ornamenata  u enterjerima Topkapi
palace, nego takodjer i u gradjenju dzamija i dobrotvornih
institucija, kao sto su bolnice, mektebi, medrese, hamami,
saobracajnice i ostali objekti od javnog znacaja. Ipak,
dzamije su bile gradjevine po kojima su se sultani pamtili,
te je njihova grandioznost bila u direktnoj
proporcionalnosti sa znacajem vladara, a sve pod okriljem
sultanova duga prema Alahu i njegovoj milosti. Mehmed II
Osvajac je, cini se, najvise profitirao od svih otomanskih
vladara u sest stoljeca dugoj historiji carstva, kada su u
pitanju dzamije od epohalnog znacaja. Buduci da nije morao
graditi od temelja ‘piramidu po kojoj ce biti slavljen na
vjeke vjekova’ kao njegovi sukcesori, nego je samo preuredio
u dzamiju vec gotovo remek djelo staroga svijeta, Hagia
Sophiu, koja svojom grandioznoscu i graditeljskom
preciznoscu i danas prevazilazi sve ostale istanbulske
dzamije, Mehmed II se posvetio izgradjivanju Topkapi palace
i politickog ucvscenja otomanske drzave. Aya Sophia je
podignuta u spomen Logos-u (inkarnaciji Isusa Krista),
drugoj osobi Svetog Trojstva 360. godine nove ere i sluzila
je kao krscanska bogomolja sve do 1453., onda  je pretvorena
u dzamiju i kao takva bila u sluzbi sve do 1931. godine,
kada je sekularizirana i pretvorena u muzej. Anticki
fizicar, glasoviti Isidor iz Mileta i Anthemius, poznati
matematicar iz Trallesa, uradili su prvobitni dizajn
gradjevine, koja je svojom grandioznom kupolom zauvijek
promijenila arhitekturu sakralnih objekata starog doba.
Fascinantno gradjevinsko umijece starih grckih majstora
uspjelo je, uz doista minimalne konstrukcijske zahvate tokom
duge historije ove monumentalne gradjevine, sacuvati gotovo
u potpunosti Aya Sophijin prvobitni izgled gotovo dva
milenijuma. Cetiri minareta izgradjena naknadno i promjene u
enterjeru objekta za vrijeme Mehmeda II, cini se ni najmanje
nisu narusile velelepnost i grandioznost gardjevine, koja je
vise od deset stoljeca bila najveca krscanska bogomolja (do
izgradnje Katedrale u Sevilli 1420. godine), a potom pet
stoljeca glavna istanbulska dzamija i najveca islamska
bogomolja na svijetu.  Silne su knjige napisane o ovoj
gradjevini; smrtnik samo moze pokusati opisati onaj osjecaj
jeze koji ga obuzima kada stane ispred Bazilike sv. Petra u
Rimu ili pak Al Masjid Al Nabawi dzamije u Medini ili koje
druge bozije kuce nestvarne ljepote, koja svojom velicinom i
raskosnim izgledom oslikava moc i velicinu svevisnjeg.
Dzamije gradjene u ranom periodu otomaske imperije, negdje
do kraja 16. stoljeca, nesumljivo su bile pod graditeljskim
utjecajem Byzanta i Perzije, sto se jasno ocituje u
sakralnim objektima podignutim u Bursi, staroj prijestonici
Otomanskog carstva, te kasnije u Edirni i prvim dzamijama
podignutim u starom Konsatntinopolju, nakon njegova pada pod
Otomane. Primjer rane otomanske sakralne arhitekture u
Istanbulu je svakako Fatyha dzamija, podignuta po nalogu
sultana Mehmeda II, na temeljima nekadasnje Crkve Svetih
Apostola, te Bayazidova dzamija, podignuta nesto kasnije.

Vremenom su grcke i perzijske graditelje u sultanovoj sluzbi
zamijenjenili domaci, koji su formirali vlastiti, otomanski
stil u arhitekturi toga vremena. Prekretnicu u graditeljstvu
Otomanske imperije predstavlja pojava Mimara Sinana. Splet
okolnosti je htio da je Sinan vecinu svoje karijere proveo u
sluzbi sultana Sulejmana I, kada je Otomanska carevina bila
na vrhuncu svoje moci. Spoj Sinanovog graditeljskog talenta
i Sulejmanove tastine mocnoga vladara, rezultirala je u
nastanku vise znacajnih gradjevina i dzamija od epohalnog
znacaja u Stambolu. Pored pomenutih radova u okviru Topkapi
palace, svakako treba pomenuti Sehzade dzamiju, prvi 
projekat Sinan-age, koju je sultan Sulejman narucio u spomen
na njegovog rano preminulog sina, princa Mehmeda, koji je
podlegao od velikih boginja (varriola vera). Dakako najvece
Sinanovo djelo je Suleymaniya dzamija i islamski centar u
sklopu kompleksa. Iako u graditeljskom smislu jedan od
najvecih spomenika islamske sakralne arhitekture na svijetu,
sa jasnom sultanovom intencijom da bude zapamcen po ovoj
gradjevini kao najveci, svojom velicinom nije uspjela
prevazici Aya Sophiu. Posjetilac ipak ostaje zapanjen
velicanstvenim izgledom i akustikom ovog monumentalnog
objekta, u koji je ugradjen sav talenat Sinanov i svo
bogatstvo Sulejmanovo. Ne zna se pouzdano zasto je Sulejman
I dobio nadimak Velicanstveni. Da li zbog njegovih
politickih sposobnosti i ugleda koji je imao medju tadasnjim
vladarima Evrope i Mediterana ili zbog njegovih vojnickih
sposobnosti i uspjeha u osvajanjima po Istocnoj i Srednjoj
Evropi, Mediteranu i Aziji, sto je Otomansku carevinu dovelo
na sam vrhunac njene moci i bogatstva. Cini se ipak da je
sultan Sulejman I najvise imao istancan osjecaj za pravdu.
Kada mu je jedan od njegovih komandanata u Bici na Mohacu
1526. godine donio glavu ugarskog kralja Luisa II, koji je
tada imao samo 18 godina, on je dao odrubiti glavu istom,
rekavsi: "Ovaj hrabri mladic jedva da je okusio slast zivota
i svoga kraljevskog trona izasao mi je na megdan i zato
zasluzuje svako postovanje, a ne ovakvu smrt."  Sulejman I
ce ostati zapamcen po modernizaciji drzave i kompletnoj
reformi otomanskog pravnog sistema. Zbog toga su ga zvali i
Sulejman Pravedni (2).

Za moje prve posjete Istanbulu sezdesetih godina, moja
rahmetli nana Emina, vrlo naocita zena, koja zauzima
znacajno mjesto u mom intelektualnom razvoju, uzela me je za
ruku i odvela da mi pokaze gradjevinu pred kojom zastaje
dah, pred cijom ljepotom se i najveci bezboznik pokloni.
Dugo smo posmatrali hram elegantne vanjstine, sa sest vitkih
minareta i unutrasnjim dvoristem, okruzenim kolonadama, gdje
se vjernici spremaju za namaz. Nista dodati niti oduzeti,
samo uzdisati na tu ljepotu. Stara majka najzad rece: “Sve
dzamije u Istambulu su podignute od plijena donesenog sa
ratnih osvajanja; to je haram para. Jedino je ova dzamija
napravljena novcem iz drzavne blagajne i zato je najljepsa
od svih.” Uistinu, do Ahmeda I svaki sultan je bio odgovoran
za izgradnju dzamije svojim vlastitim sredstvima, uglavnom
sakupljenim u ratnim operacijama po Evropi, Sjevernoj
Africi,  Mediteranu i Aziji, te je kao dug Alahu za njegovu
milost i zastitu u osvajanjima, sultan podizao dzamiju i uz
nju objekte od javne upotrebe, obicno medresu, javnu kuhinju
ili bolnicu. Sto je vladar bio mocniji, to je gradjevina
bila grandioznija. Kako sultan Ahmed I nije bio uspjesan u
ratovanju kao njegovi prethodnici Sulejman I i njegov sin
Selim II, ipak je odlucio da podigne monumentalnu dzamiju
sredstvima iz drzavne kase. Pored toga, mjesta za izgradnju
dzamije ovakvih razmjera vise nije bilo u tadasnjem
Istanbulu, pa je dobar broj javnih gradjevina toga doba
morao da bude uklonjen na lokaciji stare carske palace
bizantskih vladara i dijela nekadasnjeg hipodroma,
podignutom u vrijeme cara Konstantina. Osim toga, polozaj
Sultan Ahmedove dzamije naspram Aya Sophije, tadasnje glavne
dzamije u Istanbulu, bio je krajnje konfrontirajuci za
mesihat toga vremena. Kada se neutjesni ulema suprotstavio
sultanu u njegovom naumu da Plavu dzamiju izgradi sa sest
minareta, jednakom broju munara kao na  Ka’aba dzamiji u
Meki, Ahmed I je dao da se podigne sedma munara na Ka’aba
dzamiji. Cijeli projekat je bio povjeren Sedefhar
Mehmed-agi, tadasnjem sultanovom arhitekti, uceniku i
najblizem saradniku slavnog Sinana. Za razliku od ranijih
projekata, iza kojih nije ostala nikakva gradjevinska
dokumentacija, kompletan projekat Sultan Ahmedove dzamije u
osam debelih knjiga je sacuvan i nalazi se u Enderun
biblioteci u Topkapi palaci. Koliko god sporan i moralno
neodobren projekat ovog zdanja u njegovom zacetku bio,
jednom kada je ova velelepna dzamija zavrsena, za vrijeme
vladavine sultana Mustafe II, pa sve do danasnjih dana,
Plava dzamija je bila i ostala po mnogima najljepsa sakralna
gradjevina na svijetu. I zaista, ako svojom velicinom,
znacajem ili akustikom nije uspjela prevazici Aya Sophiu i
Suleymaniyu, onda je unutrasnjost dzamije, dekorisana
ornamentom od plave keramike po cemu je i dobila ime Plava
dzamija, ta koja jasno pokazuje gdje je Alahova kuca. Mjesto
je naprosto bozansko i covjek ne moze odvojiti pogleda od
ornamenta sacinjenog od 20 000 komada keramike iz Iznika,
svaki ponaosob rucno izradjen i pecen. Krajem sezdesetih
godina, nakon zemljotresa koji je potresao Istanbul, jedan
komad keramike sa kupole Plave dzamije je otpao. Bilo je
potrebno citavih deset godina da se osteceni ornament
popravi odgovarajucim nadomjestkom, poslije cega Loyd nije
vise htio osigurati ovu velelepnu gradjevinu od stete
nanesene elemantarinim nepogodama.

Jos kao dijete sam naucio da je mnogo vaznije zbog cega je
nesto nastalo na ovom svijetu, nego kako je nastalo. Svakako
da pojedine gradjevine ili licnosti fasciniraju svojom
ljepotom ili pojavom ili pak mudroscu, ali po meni su uvijek
okolnosti bile te koje su diktirale slijed dogadjaja u
povijesti. Tako, do dana danasnjeg nije razjasnjeno zasto je
Sultan Selimova dzamija izgradjena u Edirni, a ne u
Istanbulu?  Evlija Celebija (3) navodi kao razlog san koji
je Selim II usnio noc nakon osvajanja Kipra. U snu se
sultanu prikazao prorok Muhamed i rekao da sada, posto je
Alah uslisio sultanove molbe i pomogao mu da osvoji Kipar,
sultan bi trebao da mu se oduzi svojim dobrocinstvima, u
prvom redu da izgradi dzamiju u Edirni, gradu pod Alahovom
zastitom.  Ipak datumi povijesnih dogadjaja se ne slazu kod
Celebije; Kipar je osvojen 1571. godine, a radovi na
Selimiya dzamiji su otpoceli 1569. godine.  Prema zapisima
Sinanovim u njegovoj Knjizi o gradjevinama (4) Selimiya je
napravljena u Edirni zbog fizicke i moralne podrske sultanu
u njegovim osvajanjima u Evropi.  Zabuna u datumima kod
Evlije Celebije pretpostavlja se nastala je usljed
putopisceve opcinjenosti ljepotom gradjevine, pa je u
potpunosti zanemario povijest i datume. Kada putnik dodje u
Edirnu i posjeti Selimiya dzamiju, postaje mu jasno zasto se
Evlija Celebija u svom zapisu o ovom zdanju prepustio
emocijama, radije nego pisanju tacnih, ali vehtih,
historijskih cinjenica. Kazu da je Sehzade dzamija Sinanov
diplomski rad, Suleymaniya dzamija njegov najvazniji rad, a
Selimiya dzamija njegovo remek djelo. Kad je dzamija
zavrsena, Sinan je imao 85 godina i tada je izjavio: “Sada
mogu s mirom umrijeti. Moj posao na ovom svijetu je
zavrsen.” I zaista, rob ostaje skamenjen pred ljepotom
gradjevine u nevjerici da ljudska ruka moze izgraditi takvo
sto. Savrsena simetrija ovog zdanja omogucava da se sa koje
god strane pogleda dva od cetiri minareta na dzamiji u
milimetar poklope, dajuci vizualni osjecaj postojanja samo
tri minareta. Unutrasnjost dzamije, iako impresivna,
skromnije je dekorisana od Suleymanove dzamije ili kasnije
Plave dzamije, ali zato akusticki i konstrukcijski
prevazilazi sve i jedan vjerski objekat u koji sam ikada
usao. Glavna kupola, koja je zaista masivna, te pomocne
kupole, koje podrzavaju glavnu sa cetiri strane su
konstrukciono rijeseni tako da ne ometaju pogled, te se
mihrab (5) za vrijeme namaza jasno vidi iz svakog kutka
dzamije. Selimiya dzamija i Katedrala u Chartresu su mozda
jedine dvije sakralne gradjevine, u kojima cak i ateista
kakav sam ja, osjeca bozije prisustvo. Danas je svima jasno
da je ovakav dragulj graditeljstva mogao sijati svojim punim
sjajem samo izvan Istanbula.
 
Moja prva posjeta Istanbulu ostat ce zapamcena po bolesti,
koja umalo nije tragicno zavrsila po mene, prije nego po
uzivanju u tekovinama stare civilizacije. Par dana po
dolasku u Stambol obolio sam od teske dijareje i
gastroenteritisa, kome niko nije znao uzrok. Istanbul je
sezdesetih godina jos uvijek bio pravi azijski grad i
standardi opste higijene su bili daleko ispod evropskog
nivoa, osobito kad je u pitanju snabdijevanje vodom ovog
velikog grada. Ja sam svakog dana kopnio sve vise i vise u
izolaciji odjela za karantinske bolesti i cekao se samo dan
moga kraja, dok se Dr Ferihan, tada mladi pedijatar u
Americkoj bolnici u Istanbulu i nas porodicni prijatelj,
nije sjetila kako da me izvuce iz ovog smrtnog belaja.
Donese ona jogurt iz Anadolije, spravljen na tradicionalni
nacin i rece: “ Dovoljno je samo gutljaj ovog da popije, pa
ako to ne pomogne, mozemo mu halaliti.” Tako je i bilo; uzeo
sam sip ovog ‘bozanskog nektara’ i vratio se iz mrtvih. Sto
narod kaze: ‘mrtva usta bi ga pila!’ Sutradan sam nastavio
sa ‘ajran terapijom’ i niko me vise nije morao tjerati na
to; naprotiv otkrio sam napitak kojem sam se kasnije mnogo
puta vracao.

Kad god bih dosao ponovo u Istanbul, prvo bih se pocastio
yogurtom iz Kanlice, pa nastavio sa Adana kebabom i
dzulbastijama iz Burse, te zavrsio kadaifom iz Adapazara.
Ostatak dana bih provodio izlezavajuci se u parku na
Buyukadi, jednom od Princevih ostrva u Mramornom moru,
udaljenog svega petnaestak minuta ferry-em od Bostancija na
azijskoj strani Bosfora. Nekad azil za bizantske, a potom
otomanske princeve i princeze , danas, osobito u ljetnim
mjesecima, bijeg od istambulske gradske vreve, idealno je
mjesto za opustanje. Kazu da je i Leon Trocki nasao ovdje
skloniste, nakon odlaska iz Sovjetskog saveza 1929. godine,
prije nego sto se trajno naselio u Meksiku. Cvrkut ptica i
sum mora u daljini su jedini zvuci koji prekidaju tisinu u
ovoj oazi mira; poneko se i okupa na obliznjoj plazi,
trazeci spas u vrelom ljetnom danu. Cini se da ni ladanjske
kuce prominentnih istambulskih familija izgradjene 30-tih
godina proslog stoljeca nisu narusile ‘tranquilu’ ovog
otoka. Perzijski car Xerxes navodno je zastao ovdje u svom
pohodu na Atinu 480. BC. Opcaran ljepotom ovog otoka,
odlucio je da njegova vojska ovdje bivakuje. Opijen zrakom i
mirisima prirodnog rastinja, ubrzo je zaspao i usnio san. U
snu mu se prikazase njegovo brodovlje spojeno jedno do
drugog preko usta Egejskog mora (danasnji Dardanele –
tjesnac sto spaja Mramorno i Egejsko more, a razdvaja Evropu
od Male Azije, sirok samo jedan kilometar na tom mjestu).
Sutradan Xerxes naredi da se nacini prvi pontonski most u
historiji, Perzijanci predjose preko u Evropu i iznenadise
Atinjane.

Zamagljena slika starog Stambola se polako bistrila, kako se
ferry priblizavao Kabatas pristanistu. Dok brod lagano
promice kraj Dolmabahce Palace, gornja paluba je vec puna
Japanaca sa foto-aparatima, koji skljocaju u ritmu brodskih
masina. Svako vrijeme ima svoj pocetak i kraj. Ko bi rekao
da ce ovakvo velelepno zdanje, Versailles na Bosforu, kada
je bilo zavrseno 1856. godine i kada su Otomani, u prvom
redu sultan Abdulmecit, pomislili da su konacno postali dio
Evrope, oznacila pocetak kraja Otomanske imperije. Grobnica
koju je sultan Abdulmecit sagradio, svojim dugom od pet
miliona zlatnika, do kraja je progutala ono sto je ostalo od
najmocnije carevine nove ere.

Sutradan sam imao avion za Zagreb. Na sjedistu iza mene
sjedi starija gospodja sa djevojcicom od jedva tri godine.
Posto se avion uspeo i izbio kroz oblake u smaragdno
plavetnilo, gdje sunce vjecno sja, otraga cujem glas
djevojcice: “Baka, jel’ ovdje stanuje Bogec?”

Ugodan weekend

Severin

*       

1. Bitka kod Bedra dogodila se 13 Marta 624. godine n.e. u
oblasti Hejaz (zapadna Arabija) i prvi je veliki obracun
izmedju peigambera Muhameda i njegovih sljedbenika sa
protivnicima islama, pripadnicima plemena Quaraish iz Mecce,
te se slavi medj' muslimanima kao prekretnica u historiji
islama.

2. Suleyman The Lawgiver kako su zvali Sulejmana I u Aziji
prema The Reign of Suleyman I, The Oxford Oriental History
ili Suleyman The Just prema Encyclopedia Brittanica.
 
3. Evlija Celebija (1611.-1682) u njegovoj zbirci putopisa
od deset knjiga (Seyahatname) gdje opisuje gradjevine,
gradove i predjele sa svojih putovanja po Otomanskoj
carevini pominje Selimiya dzamiju i legendu o njenom
nastanku.
       
4. Koca Mimar Sinan-aga (1490.-1588.) Carski arhitekta za
vrijeme sultana Sulejmana I, Selima II i Murata III u svom
autobiografskom djelu Tezkiretu’I Bunyan, knjizi o
gradjevinama koje je gradio, pise o nastanku Selimiya
dzamije, hastahane, medrese i hamama Selima II u sklopu
kompleksa u Edirni.

5. Mihrab, sveto procelje u dzamiji ispred koga se klanja
(nesto kao oltar u krscanskim bogomoljama). Obicno je
okrenuto prema Mecci i ispisano ajetima iz Kur’ ana.        
                                                            
                      

Lijepo napisano i opisano.Mozda bi bilo bolje da je 
pisanije "razbijeno" u dva ili tri kraca nastavka.Vjerujem
da je u pitanju "pisani
lapsus";Austrija-Austrijanci.Australija-Australijanci.Dakle,
Australija nije bila u nikakvoj vezi sa Otomanskom
imperijom, te bit`ce da gosp.Severin po inerciji mjesta
zivljenja,i ceste upotrebe rijeci Australija,pogrijesi.No,
ne mari, ja sam citajuci Severinove postove, prosirio moja
historijska i skromna graditeljsko-arhitektonska znanja.Pade
mi na pamet;ko nam posija po Bosni one pomodne dzamije koje
nemaju nikakvu arhitektonsku vrijednost.Ili sam ja mozda
vezan za moju, koja je imala drvenu munaru i skromnu, ali
lijepu bogomolju sa haremom.Pozdrav od Prnje.

vidjo sam ja oma,sabahom,ovdje cem trebat produzena,jer
obicna kahva uz koju obicno citam-zapis iz kofera-ce bit
malo,pa gurnem zehru vise vode,reko da se nezajebajem
kasnije.
bome,leze i kahva i zapis.AFERIM!

p.s.

sas ti vidjat onog kad(ko obicno)uleti sa;
e,ovo vam malo ko zna,ako zna iko,u kalkuti,bombaju,a
narocito pozarevcu...odnjega coek more vazda cut kako je
nekad pravo bilo i narocito,kako ce tek bit.
sisan-aga ceka:)

Kao uvijek Severinov tekst sam procitao sa mnogo
zadovoljstva,u jednom dahu i nije mi namjera izigravati
knjizevnog kriticara,sto nisam, vec kao ljubitelj lijepe
rijeci,posebno od nashih ljudi opisati licni dozivljaj i
ugodjaj citanja.Naime knjizevni kriticari-leshinari su ljudi
bez talenta da nesto stvore pa se kao pijavice lijepe za
tudja djela i tu parazitski nalaze prostor opstanka,za racun
"poslodavca" koji nema vremena da cita pa placa druge da mu
nesto nezgodno ne procuri u javnost kojom "vlada"!Nekada su
uceni ljudi skupljali znanje u glavi,potom u enciklopedijama
a danas je cjelokupna poznata istorija covjecanstva na klik
dugmeta PC,nauka,zabava,umjetnost,sport i sve ostalo.Severin
je "pamukovski" u naslovu Istambul prosharao ustvari
istorijom tog podrucja,kroz Grcku imperiju,oba rimska
carstva i Constantinopolis ortodoksni,do dolaska Seldjuka,da
na rushevinama pomenutih macem naprave svoje vjekovno
Otomansko carstvo.Preciznost opisa detalja arhitekture i
slikovitost naprosto me plijene jer dok citam u svijesti mi
se rijeci i recenice pretvaraju u film.Ovo stivo postaje
interesantnije jer se sve opisano u stvari licno dogadja u
vrijeme boravka davno u Istambulu i toliko godina kasnije
vraca kao prefinjen knjizevni,zivotni flash back daleko u
Australiji koja 1915 bi do nogu potucena od Turaka na
Galipolju.Dobijena bitka je bio izgubljen 1 Svjetski rat za
Tursku jer se nasla na pogresnoj strani,sa Shvabama i
Austrougarskom,a Australija je i uz ogromne vojne
zrtve,daleko u klanici EU,taj rat sa saveznicima dobila i
izasla kao pobjednik,lol!Poslije toga Turcima nije palo na
pamet da glupost ponove te su mudro u 2 Svjet.ratu ostali
neutralni sto im se visestruko isplatilo.Onaj ayran ili
jogurt razmucen sa slankastom vodom mi bash sjede.Kao cest
posjetioc i zaljubljenik u Istambul dozivljaj citanja se ne
moze opisati.Hvala Severine i gazda bi ovaj tekst trebao
pohraniti na dno sehare a kljuc na uckur za svaki slucaj,a
ja cu ga prekopirati jer nema zasticena autorska prava,lol
g!
PS,Once created the intellectual property belongs to its
sole creator and is entitlled to get the protection under
the current law of rights!

Posipam se pepelom.Australija je ucestvovala u Prvom
svjetskom ratu.Pozdrav Prnja.

Prije par godina sam u jedno vece sjedio izmedju dvije
dzamije, Aja Sofije i Plave dzamje. Vec se spustao mrak i
naizmjenicno iz zvucnika su izlazili pulsirajuci zvuci
molitve pozivajuci vjernike na Aksam Namaz. Ritmicno prvo sa
minareta Aja Sofije i potom sa minareta Plave dzamije. 
Nisam mogao dokuciti niti shvatiti zasto golubovi i galebovi
lebde u smjeru kazaljke na satu samo iznad Plave dzamije a
ne i iznad Aja Sofije? Ustvari, golubova i galabova nije
uopste bilo iznad Aja Sofije. Ta zagonetka je ostala kao
nepoznanica i cudno sjecanje. Posije sam razmisljao da je
mozda razlog da u to vrijeme su vjernici samo u Plavoj
dzamiji, jer Aja Sofija je muzej gdje posjetitelji dolaze po
danu.

Na putu za Damask  Prvi dio


Bile su to godine kada se citao Stepski vuk, Denis de
Rougemont, Proust, Sartre, Nietzsche, proucavala anticka
filozofija i mitologija starih naroda i naravno, prvi dodiri
sa budizmom. Moram priznati, da je tada na mene i mog
dozivotnog prijatelja Zorana Bilbiju, najveci utjecaj imao
Cedomil Veljacic, nas istaknuti strucnjak u istocnoj
filozofiji i sve do njegova odlaska na Cejlon, profesor
orijentalne filozofije na Sveucilistu u Zagrebu. Njegovo
kapitalno djelo ‘Filozofija istocnih naroda’, u godinama
kada je izdata (1962. ako se ne varam), bila je jedina
sveobuhvatna filozofska studija, enciklopedijskih razmjera,
na tadasnjim evropskim prostorima. Tako dobro i duboko
ocrtan bitak orijentalne filozofije, cini ovo djelo u dva
debela sveska i dan, danas neprevazidjenim.


Pripreme za put u ishodiste zapadne civilizacije trajale su
nekoliko godina, da bi se jednog suncanog dana, pod kraj
mjeseca juna, otisnuli na nesto vise od dvije hiljade
kilometara dug put za Damask. Polazna tacka svih tura i
avantura na Istok je svakako drevni grad Istanbul, kroz koji
su, za oko dvije hiljade godina njegova postojanja, prosle
mnoge vojske i karavani od Aleksandra Velikog i Pompeja,
preko Marka Pola, do modernih hippie nomada na njihovom putu
za Indiju. Trasa naseg putovanja kroz Anatoliju i zapadni
dio Arabijskog poluostrva, uveliko se poklapala sa nikad
zavrsenom Hejaz zeljeznicom, projektom sultana Abdul Hamida
II, koja je trebala da poveze Istanbul, preko drevnog
Damaska, sa Mekom. Po nagovoru Auler Pase, njemackog
savjetnika pri Sultanatu, gradnja skoro tri hiljade
kilometara duge pruge zapocela je 1908. godine i imala je za
cilj da prosiri i ucvrsti otomansku dominaciju Arabijskim
poluostrvom, te da zaustavi sirenje britanskog politickog i
vojnog utjecaja na ovom strateski vaznom podrucju. Takodjer,
linija je sa vise ogranaka trebala biti povezana sa
Kaiserbahnstrecke Berlin-Istanbul-Baghdad i dalje do Basre,
prugom koju su Njemci intenzivno gradili pocetkom dvadesetog
stoljeca, kako bi obezbijedili imperijalni prodor Njemacke
na Istok, zaobilazeci tako britansko-francuski monopol nad
Sueckim kanalom i njihovu suverenu kontrolu vodenih puteva
izmedju Indijskog Oceana i Mediterana.


Jedna noc u carskom Stambolu, vrijedi kao hiljadu noci u
nekoj dosadnoj evropskoj metropoli. Taksim je tih godina
vrvio od mladog svijeta na proputovanju za Istok i cinio
boravak u Istanbulu nezaboravnim multikulturalnim iskustvom.
U masi ‘otkacene mladezi’ iz citavog svijeta nalazimo naseg
Banjalucanina B.M., koji se zadesio tu na ‘sluzbenom putu’.
Vece smo proveli zajedno u obliznjoj ascinici uzivajuci u
icu i picu, te razgovoru uz neizbjeznu nargilu. Sutradan,
nas prijatelj je bio vidno tuzan sto ne moze nastaviti
putovanje s nama. Na Sultan Ahmedovom trgu, prije polaska,
smotali smo po jednu i oprostili se od njega. Put nas vodi
ka Bursi nasem prvom odredistu u Maloj Aziji. 


Na samom ulasku u Bursu, putnik postaje svjestan zasto je
ovaj stari grcki grad i kasnije otomanska prijestonica
izmedju 1326. i 1365. godine, dobio naziv Hudavendigar
(Boziji Dar) ili novije Yesil Bursa (Zelena Bursa). Smjesten
u podnozju Uludag planine, koja se strmo uzdize iznad samog
srca grada, svojom gustom zelenom sumom cini cijeli krajolik
dzenetskim. I zaista, cini se da su arhitektura vjerskih i
civilnih objekata, te mnostvo drvoreda od pitomog kestena i
brojni parkovi u samom gradu, istrajno pratili ovu rajsku
nijansu okolisa kroz epohe. Bursa je veoma star grad i
pominje se kao grcki grad Cius, koga je Filip V Makendonski
poklonio 202. godine BC Bithynijskom kralju Prusiasu. Za
vrijeme Pompejeva pohoda na Aziju, grad je 74. godine BC
potpao pod Rimljane, a kasnije Bizantsko carstvo, sve do
1326. godine i osvajanja Anatolije od strane Seljuqa
(Seldjuk), kada postaje prijestonicom ranog Otomanskog
carstva. U tom periodu grade se objekti od vjerskog i javnog
znacaja: Dzamija Bayezida I (Ulu Cami ili Grand Mosque of
Bursa), Sultan Orhanova dzamija, Muradiye Complex, Yesil
Complex, Koza Han, Pirinc Han, Cekirge Hamam. U ranoj
otomanskoj arhitekuri pomenutih gradjevina ogleda se svo
kulturno nasljedje i nesumljiv utjecaj proslavljenog grckog
graditeljstva tog doba, koje ce nas pratiti kroz citavo
vrijeme naseg puta kroz Anatoliju. Vjerovatno
najupecatljiviji spomenik stare Burse je Yasil Complex, koji
ukljucuje Yasil Cami (Zelenu dzamiju) i Yasil Turbet (Zeleno
turbe), gdje su sahranjeni ostaci sultana Mehmeda I. Oplata
od keramike iz Iznika, smaragdne boje, cini eksterijer
citavog kompleksa nezaboravnim.

      
Kada sam upitao moju majku na polasku sta bi voljela da joj
donesem sa ovog putovanja, pozeljela je: “Donesi mi svilenu
maramu iz Burse.” Uistinu, jos od vremena Bizanta i kasnije
kroz vrijeme Otomanske imperije i trgovine sa Istokom, ovaj
karavan-saraj na Putu svile se nametnuo kao glavni centar
trgovine ovom plemenitom tkaninom, sto je ostao i do danas.
Umorni od razgledanja starina u ovoj sehari kulture, u
predvecerje toplog junskog dana, docepali smo se Celic Palas
Hamama. Obronci Uludag planine obiluju toplicama i ljekovita
svojstva ove vode bila su zapazena jos u doba Rimljana. Kazu
da su prva kupatila podignuta za vrijeme Crassusova pohoda
na Aziju jer, kako je poznato, rimski imperator je bio
bolesljiv i slaba fizickog zdravlja, pa je opustanje u ovim
kupkama, jadnako kao danas nama, umornim putnicima, bio
pravi uzitak. Vecer smo proveli uzivajuci u nadaleko cuvenom
Iskender kebabu i glaziranim maronima iz Burse.


Sutradan smo napravili posjetu Izniku, koji je svega
tridesetak kilometara zapadno od Burse. Sjecam se da je bio
vreo i sparan ljetni dan, sto je umnogome otezavalo
razgledanje ovog veoma starog antickog grada. Ime je
izvedeno od ranijeg grckog naziva Nicaea i kao takav je
poznat u ranom krscanstvu kao mjesto Prvog i Drugog Councila
Nicaee, koji su definisali Sveto Trojstvo poznati kao Nicaea
spisi. Postoje odredjene indikacije, koje naravno nisu
dokazane, da je u Nicaei pisana Biblija ili barem jedan njen
dio. Nakon Cetvrtog krstaskog pohoda na Konstantinopolj i
njegovog teskog razaranja 1204. godine, prijestonica
Bizantskog carstva je izmjestena u Nicaeu i sluzila je kao
takva do ponovnog oslobadjanja Konstantinopolja 1261.
godine. Grad lezi na Iznik jezeru i stoljecima je sluzio kao
sigurna utvrda, sa svojim oko 5 kilometara dugim i vise od
10 metara visokim zidom, prvo kao prijestonica Bithynie i
kasnije, alternativna prijestonica Bizantijskog carstva.
Grad se tokom cijelog Starog i ranog Srednjeg vijeka
razvijao kao zanacajan trgovacki i kulturni centar tog doba.
U tom periodu nikle su mnoge gradjevine, kao Crkva Svete
Sofije (Hagia Sophia) u Nicaei. Podignuta za vladavine cara
Justiniana I u 6. stoljecu, posluzila je kao model za
gradnju vece i poznatije Hagia Sophia-e u Constantinopolisu.
Dolaskom Otomana, nastavio se razvoj Nicaee kao trgovackog i
administrativnog centra, iako je jedan broj gradjevina
razoren u ratnim operacijama sultana Orhana I. Nakon pada
Konstantinopolja 1453. godine, grad gubi na znacaju kao
administrativni centar i sve vise postaje poznat po svojoj
dekorativnoj keramici, kojom su bile ukrasene najvelelepnije
vjerske i civilne gradjevine Otomanskog doba: Selimiya
dzamija u Edirni; Suleymania dzamija i Plava dzamija u
Istanbulu; Sultanova biblioteka u Topkapi palaci; Yasil Cami
i Yasil Turbet u Bursi i mnogi drugi objekti. Sklonili smo
se od ljetnog zvizdana u lokalnu cajdzinicu. Mjesto podsjeca
na Casbahu i puno je svijeta, koji uziva u caju, jedinoj
tekucini koja pomaze na ovoj elementarnoj nepogodi. Sjedamo
za sto sa dvoje engleskih turista, bracni par Di i Fred, na
proputovanju za Durban u Juznoj Africi, gdje idu u posjetu
rodjacima. Odlucujemo da put, dalje na Istok, nastavimo sa
ova dva hippie veterana u njihovom karavan-kombiju marke
Ford.


Centralnu Anatoliju cini zaravan koju prekida nekoliko
planinskih vijenaca i sirokih dolina izmedju, smjestenih na
nadmorskoj visini iznad 500 metara, mjestimicno cak i do
1000 metara iznad mora, sto cini putovanje ovim predjelom u
vrucim ljetnim mjesecima sasvim ugodnim. Zemlja je izuzetno
plodna, pa iako smjestena na visini, oduvijek je cinila ovaj
kraj vaznim poljoprivrednim regionom Turske, narocito u
oblasti stocarstva, gdje ovce iz Centralne Anatolije i vuna
za izradu sirom svijeta poznatih Turkman tepiha,
predstavljaju znacajan privredni cimbenik u razvoju cijelog
regiona. Ljudi su jednostavni i prijatni, te izuzetno
gostoljubivi. Dovoljno je putniku zakucati na bilo cija
vrata i bit ce nahranjen, napojen i zadrzan na konaku, cak i
po nekoliko dana.


Bitka kod Manzikerta 1071. godine oznacila je pocetak kraja
Bizantskog carstva i otvorila novu stranicu u povijesti Male
Azije i Evrope. Prodorom Seldjuka, u Centralnu Anatoliju
dosla je nova vjera i kultura iz Azije, sto se vidno ocituje
u arhitekturi civilnih i vjerskih gradjevina iz tog doba u
tadasnjoj prijestonici Seldjuckog Sultanata, gradu Konya.
Nas razlog posjete Konyi je svakako mjesto zivljenja i
posljednje prebivaliste najveceg pjesnika i mislioca, kojeg
je svijet ikad zapamtio, slavnog Jalal al-Din Mevlana
Rumija. Rodjen 1207. u mjestu Balkh u blizini
Mezar-I-Sherifa (danas Afganistan), kao dijete odlazi u
Irak, gdje se porodica nastanila u bijegu pred nadiranjem
Mongola. Nakon sto je otac, poznati islamaski skolar i
ulema, na poziv tadasnjeg gospodara Konye sultana Ala al-Din
Kayqubad bin Kaykausa (1), preuzeo duznost uleme i muderiza
u lokalnoj vjerskoj skoli, porodica se 1228. godine stalno
nastanjuje u Konyi. Nakon skolovanja u Aleppu i Damasku,
Rumi dolazi u Konyu, te preuzima mjesto njegovog rano
preminulog oca, ucitelja sufizma u lokalnoj medresi. Tu
osniva sektu Sufi dervisa, u Evropi poznatu pod nazivom
Mevlevija dervisi ili Vrteci dervisi, zbog njihova Sema
rituala (2), kojim zapadaju u trans i duboku meditaciju. Cak
nekoliko sultana u slijedu, na tronu Osmanske carevine su
bili sufisti, pa su u kasnom periodu Otomanskog carstva,
Mevlevija dervisi imali znacajan utjecaj i moc u Sultanatu.
Nakon I svjetskog rata, Republika Turska kao sekularna
drzava, smatrala je ovaj derviski red krajnje nepodobnim za
drustveni trenutak, zbog njihove ekstaticne ljubavi prema
Bogu i reakcionarnog stava Mevlevija dervisa prema novom
drzavnom uredjenju, pa je sektu zabranila. Od tada pa sve do
Ataturkove smrti polovinom 20. stoljeca, rituali su se
prakticirali u strogoj tajnosti.  U vrijeme naseg posjeta,
ulaz na ovu tradicionalnu dervisku seansu je bio slobodan i
otvoren za javnost; danas pretpostavljam da je to cak i
turisticka atrakcija u Konyi. Prekretnicu u Rumijevom zivotu
predstavlja dolazak Shams al-Din Tabrizija u Konyu 1244.
godine. Fasciniran ovim mistikom, Rumi se povlaci iz
vanjskog, javnog zivota (ilmi-zahir) i okrece se meditaciji
i istrazi unutrasnjosti svoga bica (ilmi-batin). Ovo duhovno
putovanje Rumija rezultiralo je nastankom njegovog
kapitalnog djela: Mesnevija (Mathnawi) u sest knjiga, duboko
misaone poezije, koje ga je zauvijek okovalo u zvijezde
najvecih pjesnika nase civilizacije. Jednom i sam
izbjeglica, Rumi ovako pjeva na samom pocetku Mesnevije :

Slusaj ovaj naj (3). sto pricu kazuje,
Na rastanku, on se zali, tuguje.
Iz Najistana (4) otkad me ustrgose,
Zbog mog placa, musko, zensko uzdise.
Trazim srce rastancima ranjeno,
Svoju ceznju da mu kazem opsirno.
Od svog korijena daleko ko padne,
Trazi casak, da se vrati, sastane…. 

Rumi je preminuo u noci 17. Decembra 1273. godine, poznatoj
kao ‘noc vjencanja’, zbog Rumijevog shvatanja smrti kao
‘konacnog ujedinjenja sa Bogom’ sto se jasno ocituje u
njegovoj pjesmi Gazel o smrti. Sahranjen je u Mevlana
Turbesi, bivsoj derviskoj tekiji, koja je danas muzej sa
pripadajucom Mevlana dzamijom. Pored Rumijevog sarkofaga,
sahranjen je njegov otac Baha al-Din Valed, zatim Rumijev
sin i ostali znacajni sufisti ovog reda. Legenda kaze da kad
su donijeli Rumijevo tijelo u turbe, srakofag Baha al-Dina
se odigao od zemlje i ostao tako u uspravnom polozaju do
danas, u znak postovanja prema svome slavnom sinu.


U ranim jutarnjim satima napustamo Konyu i put nas vodi na
sjever, prema jezeru Tuz (Tuz Golu), gdje cemo kampovati dva
dana. Tuz je najvece slano jezero u Turskoj, povrsine oko
1600 km2 i precnika oko 80 km na njegovom najsirem dijelu.
Dubina jezera nikad, cak ni na kraju zime, kada se
topljenjem snjegova sa okolnih planina vodostaj znacajno
poveca, ne prelazi 1,5 metar. Iako smjesteno na velikoj
nadmorskoj visini (oko 1000 m iznad mora), gdje sunce
nemilosrdno przi, temperatura vode u jezeru je u ljetnim
mjesecima, zbog niskog vodostaja i ekstremnog zagrijavanja,
uvijek iznad 20°C. Visoka zasicenost solju (oko 40%), nesto
poput Mrtvog mora u Jordanu i Izraelu, usljed visoke gustoce
medija, odrzava tijelo plivaca u ovim vodama konstantno na
povrsini, pa je kupanje u jezeru pravi rahatluk. Vec na
kraju prvog dana, svi smo bili crni ko Arapi, a nasu idilu
‘ponovnog ujedinjenja sa majkom prirodom’, u sumrak ljetnog
dana, surovo je prekinula sama majka priroda, izbacivsi nas
iz tople utrobe u tamnu, ledenu beskonacnost svemira. Samo
sto je usijana kugla zapala za magreb i nebo se prosulo
zvijezdama, temperatura se spustila za oko 30°C. ‘Free
hippies’ komuna se brzo raspala u panicnoj potrazi za
ogrevom. Na srecu, u Konyi smo se snabdjeli sa naramkom drva
i ubrzo je vatra pucketala ispod kazanceta sa vodom. Sve je
uskoro licilo na obzervatorij, okruzen zvijezdama i dalekim
galaksijama, koje su ovdje izgledale tako blizu, gotovo da
bi ih covjek mogao dohvatiti rukom, ako se samo malo
protegne. Nije ni cudo sto su se ovdje odigrali najvazniji
dogadjaji nase civilizacije. Tu noc sam sanjao Halejevu
kometu, Tri kralja, te Rumija i Mesu kako besjede u nekom
karavan saraju na Putu svile.


Sutradan, u sam cik zore, probudio me Fred, kako smo se i
dogovorili. On je tada radio za National Geografic i svrha
nase posjete bila je da se naprave fotografije jezera Tuz za
ovaj prestizni magazin. Vatru nismo palili da ne bi bacala
dodatnu svjetlost u kadar, pa je bilo izuzetno hladno i
neprijatno. Jedini izvor toplote u ovom hladnom, mracnom i
krajnje neprijateljskom mediju, bila je metalna solja tople
kafe, skuhana na malom plinskom grijalu. Pod mracnim svodom,
bez mjeseca i zvijezda, koji su odavno otisli na pocinak,
povsina jezera se doimala potpuno bijelom, kao da je snjeg
pao na zaledjeno jezero, sto je u jutarnjoj studeni
nalikovalo pravoj zimskoj idili. Fredova kamera je vec
uveliko skljocala. Sa prvim zracima svjetlosti, koji su tek
stidljivo najavljivali radjanje novog dana, otpoceo je
prirodni fenomen u trajanju od svega pola sata, koji cu
pamtiti citavog svog zivota. Povrsina jezera i citav
krajolik su od bijelo-sive nijanse ledene kraljice, postupno
poprimali tamno-ljubicastu i plavu boju. Kako je vrijeme
prolazilo i zora preuzimala noc, hladni tonovi su bivali
zamjenjeni toplim, koji su se svakih nekoliko minuta
sukcesivno jedan za drugim smjenjivali u paleti spektra, od
smaragdno zelene, crvene, narandzaste sve do zute boje. Kada
su se prve zrake sunca pojavile na horizontu, krajolik je
poprimio svijetlo zutu boju, kamera je prestala skljocati i
novi dan se rodio. Jednako kao u ovom dijalektickom slijedu
prirode, covjek ima samo jednu sansu da se zacne, rodi, zivi
i umre.


Narednog dana, tacno u podne, stizemo u Cappadociau
(Kapadokija). Tu zaticemo njemacku arheolosku ekspediciju.
Doznajemo da su tu zbog projekta koji uskoro treba da
otpocne u obliznjem Urfu. Gobekli Tepe, ako se dokaze, bit
ce najstarije do sada znano ljudsko naselje iz neolitskog
doba, nastalo 10000 godina BC, oko 7000 godina starije od
Stonehedgea, ciji kameni hram nastao oko 3000 godina BC,
predstavlja najstariju sakralnu gradjevinu ljudske
civilizacije. Nova istrazivanja u arheologiji ukazuju da su
se prva organizovana ljudska naselja pojavila bas ovdje  u
Anatoliji, radije nego u Mezopotamiji, kako se ranije
mislilo. I zaista, Kapadokija datira jos iz broncanog doba i
pominje se prakticno u prvim pisanim izvorima iz Perzijskog
doba, kao samostalna kraljevina i kultura, mnogo starija i
naprednija od perzijske. I zaista, kameni grad Goreme,
isklesan u stijenama, djeluje tako impresivno, da se ne moze
ni zamisliti da ga je izgradila kakva primitivna kultura.
Kraljevina je na vrhuncu moci (oko 300 – 400 godina BC)
zauzimala siroko podrucje od Mezopotamije do obala Crnog
mora. Nakon smrti Aleksandra Velikog, pocelo je propadanje
ovog kraljevstva i mijenjanje gospodara od Makedonaca, Grka,
Perzijanaca, sve do Rimljana i Bizantinaca, te na kraju
Seldjuka i Otomanskog carstva.


Citavom zaravni na kojoj je smjestena Kapadokija, dominira
Mt.Erciyes, planina ciji vrh doseze skoro 4000 metara iznad
mora. Ovdje je sve tako biblijski staro, da se covjek pita,
nije li se Noah sa svojom Arkom nasukao na Mt. Erciyes,
prije nego li na Mt. Ararat, kako Stari zavjet kaze? Koje li
gluposti pitati se u ovakvoj starini koji je Abrahamov sin
(5) odredjen da stvori odabrani narod? Ipak, to je u ovim
predjelima, cini se, najvaznija bozija odluka, zbog koje se
ratuje vise od hiljadu godina.


Dolazak Seldjuka u ove krajeve 1071. godine, uveliko mijenja
nacin zivota i kulturu lokalnih bogatih i utjecajnih
trgovaca toga vremena. Iako ratnicka i u borbi nemilosrdna
azijska plemena, Seldjuci kao gospodari novih, zauzetih
prostora Anatolije i kasnije Mediterana i dijelova Evrope,
pokazuju sasvim novo lice osvajaca. Umjesto da ruse, pale i
silom namecu svoju kulturu, kao Mongoli, Huni i ostali
Barbari prodrli iz Azije, Turci bi obicno izlazili sa
prijedlogom. Postedjeli bi sakralne i civilne gradjevine i
preuredili ih za svoje potrebe u dzamije, hanove, hamame i
palace; lokalnom stanovnistvu nisu nametali svoju vjeru i
kulturu silom, nego su im davali mogucnost izbora; te su
podsticali razvoj trgovine i zanatstva, sto se pokazalo
korisnim u ubiranju ne malog prihoda od lokalnih taksi. U
ranokrscanskom hramu u Kapadokiji, isklesanom u stijeni,
nalazimo fresku iz 12. stoljeca. Na freski je naslikan
Sv.Djordje i pored njega figura lokalnog aristokrate, po
svoj prilici bogatog bizantskog trgovca, koji je sahranjen u
hramu, ispod freske. Pokojnik je kompletno odjeven u nosnju
Seldjuka iz tog perioda. Vremenom, lokalno stanovnistvo
impresionirano kulturom novih gospodara Anatolije, pocinje
prihvatati nacin zivota, pa i religiju osvajaca. Ovakva
svjedocanstva promjena, nalazimo gotovo u svim dijelovima
nekadasnjeg Bizantskog carstva. Sta je razlog ove uspjesne
konverzije lokalnog stanovnistva i sirenja nove vjere po
Arabijskom poluostrvu i Bazenu Mediterana, do tada
tradicionalno jevrejskom i krscanskom teritoriju, tesko je
reci.  Da li je to tolerantnost islama i jednakost svih
pripadnika ove vjere pred Bogom, bez obzira na rasu i
njihovo imovinsko stanje ili je to lukavstvo otomanskih
vladara da odredjenim koncesijama u drustvu, vjesto
manipulisu i vladaju masama? Za razliku od velike vecine
Muslimanskog svijeta, koji stoji iza prve konstatacije, ja
ipak mislim da je druga konstatacija mnogo bliza istini, jer
za oko 400 do 900 godina vladavine Otomanskog carstva
(zavisno od podrucja), zabiljezeno je svega nekoliko
organizovanih ustanaka potlacenih naroda protiv osvajaca.
Kada se k tome doda cinjenica da su Grci, Armenci, Jevreji i
ostale etnicke skupine u sastavu nekadasnjeg Otomanskog
carstva, do danas zadrzali svoju vjeru i kulturu, onda je
jasno da i nije bilo razloga za neku veliku bunu, osim pred
kraj carstva, kada je dekadencija i nesposobnost vladara da
se suoce sa modernim kretanjima u drustvu, uzrokovalo niz
politickih gresaka i na kraju propast Otomanske carevine.
Ovakva politika na osvojenim teritorijama i za ta vremena
napredan stav Osmanskih sultana, uzrokovala je procvat
trgovine, zanatstva, nauke i kulture u carstvu, koje je na
svom vrhuncu obuhvatalo zapadni dio Azije, Arabijsko
poluostrvo, vecinu Mediterana i dobar dio Evrope, sto ce
kasnije, nakon visestoljetnog mraka i stagnacije u Evropi,
posredno utjecati na pojavu Renesanse u Italiji.


Pravi kuriozitet predhistorijskog naselja u Kapadokiji je
taj, da ljudi jos uvijek zive u kucama isklesanim u stijeni,
starim vise od 2000 godina. Ove nastambe u stijeni, bez
prozora i dnevnog svjetla su pravi primjer buduce
eko-gradnje, jer ne zahtijevaju nikakvo zagrijavanje ili
hladjenje, nego drze uvijek jednaku, prirodnu temperaturu i
vlaznost. Jedini utrosak energije ide na osvjetljenje
prostorija i po potrebi kuhanje, pranje i ostalo. Lijepo je
osvjeziti se cajem i zakloniti od ljetne zege u ovoj
pecin-kuci, pa i opruziti noge za vrijeme popodnevne
sijeste. Odrapio sam dobra dva sata, prije nego me Zokac
probudio, jer je bilo vrijeme za polazak. Umorni i
prasnjavi, u prvim vecernjim satima, dokotrljali smo se
nasim ‘kombibusom’ u Aksaray.



Aksaray je grad na raskrscu transverzala sjever – jug, istok
– zapad i kao takav je stoljecima imao znacaj konaka i
odmorista karavana na Putu svile. U tom smislu, Turci su
gradili hanove i utvrdjene karavan-saraye svakih 50 – 60
kilometara duz citavog Puta svile kroz Otomansku imperiju,
koji je na njenom vrhuncu ukljucivao podrucje od Sredozemnog
mora do granica Perzijskog carstva sa Kinom, na jednakim
razdaljinama koje je karavan uspijevao prevaliti u toku
jednog dana. Tako su se za vrijeme intenzivne trgovine
Evrope sa Azijom, na tom putu razvili snazni trgovacki i
zanatski centri poput Samarkanda, Bukhare, Taskenta, Burse i
Adane. U tom periodu, nastao je i najveci han u Anatoliji,
sagradjen u vrijeme vladavine Sedjuckog sultana Kayqubada I,
poznat kao Sultan Han (Sultanhani). Han je dobro utvrdjena
fortifikacija u neposrednoj blizini Aksaraya, sa dva
dvorista i dvije monumentalne visoke kapije, kroz koje se
ulazi sa istocne i zapadne strane u vanjsko dvoriste.
Vanjsko dvoriste je uglavnom bilo namijenjeno za trgovinu,
pa ima nadsvodjeni i otvoreni dio gdje se trgovalo, ovisno o
vremenu. U unutrasnjem dvoristu nalazi se dzamija, omanja,
jednoprostorna iz ranog perioda Otomanske carevine, nesto
kao Debela dzamija u Banjaluci, srusena poslije II svjetskog
rata. Unutrasnje i vanjsko dvoriste razdvaja zid i koridor
nadsvodjen lukovima, na kojima je izgradjen konak i han.


Evlija Celebija u svojim Putopisima (Seyahatname) pominje
Aksaray kao grad okruzen rijekama i obilno snabdjeven vodom
sa okolnih planina, sto je omogucavalo gradski vodovod do
svake kuce jos u ta vremena. Basce Aksaraya i miomirisi koji
se sire iz njih, cini se da su najvise impresionirali
putopisca. Ovi i drugi zapisi svjedoce o Aksarayu kao jakom
poljoprivrednom centru u Otomanskoj imperiji, koji se kao
takav nametnuo vrlo rano, jos u doba Seldjuckog Sultanata,
pa se ovaj grad smatra kolijevkom tarhane i sirom svijeta
poznatih Aksaray klepa (mantis). Na kraju dugog ljetnog
dana, smiraj smo potrazili u jednom od lokalnih hanova, koji
su i danas vrlo prisutni u Aksarayu, po vrlo prihvatljivim
cijenama. Gotovo da i nema grada u Turskoj, osobito u
istocnoj Anatoliji, a da nema hamam, pa je opustanje u
‘javnoj kupaljci’, nakon napornog radnog dana, uobicajena
svakodnevna aktivnost gradjana. Iz ovog dzeneta smo se
prebacili u drugi dzenet, aksamlucenje u restoranu naseg
hana uz okrepljujucu tarhana corbu, Aksarayske klepe i saz.


Prije nekoliko godina, u avionu iz Bankoka za Bec, glas iz
zvucnika najavljuje: “Dragi putnici upravo prelijecemo
jezero Tuz”. I zaista, bijela fleka na tamnoj njusci buldoga
mi je tog trenutka izgledala tako bliska, dal’ zbog ljudi
kojih vise nema, dal’ zbog sjecanja na prohujalu mladost, pa
sam starijoj gospodji koja je sjedila do mene na njeno
uljudno pitanje: “Da li ste ikada culi za to jezero?”,
spremno odgovorio: “Sta cuo, hodo’ po njemu!”

Nastavice se. Do tada, lijep pozdrav,

Severin


1.	Ala al-Din Kayqubad bin Kaykaus; Seldjuk sultan od Ruma
koji je valadao Anatolijom od 1220. do 1237. godine i
prosirio granice sultanata od obala Mediterana sve do Krima
u Crnom moru, pa je dobio nadimak Kayqubad Veliki. Izgradio
je vise gradjevina od administrativnog i kulturnog znacaja,
te mnostvo utvrdjenja u Konyi i ostalim dijelovima
Anatolije. (Encyclopedia Britanica, 15th ed. 2000)

2.	Sema ritual: Tradicionalni ritual Mevlana dervisa, kojim
se vrtenjem u krug izrazava ucenje dervisa, zivot u potpunoj
duhovnoj i fizickoj harmoniji sa zakonima prirode tj. Alaha
Stvoritelja u ovom slucaju (planete se kecu u krugu oko
sunca; nasa galaksija se krece u krugu; krv cirkulira kroz
nase tijelo i daje mu zivot; mi se radjamo iz zemlje,
prolazimo kroz razlicita doba zivota i ponovo se vracamo
zemlji, zatvarajuci ciklus zivota), a mnogo manje trans i
mistiku, kako mnogi objasnjavaju ovaj ritual. (Houston
Smith: The World’s Religions)

3.	Naj: arap. Nay, perz.ili far. Ney znaci suplja frula od
trske. Rijec se moze protumaciti na vise nacina, zavisno od
filozofskog ili religioznog konteksta. U ovom kontekstu
ozanacava ime Naj, kojim Rumi sebe naziva u ovom stihu i
cijeloj Mesneviji, jer Mesnevija predstavlja sazetak
Rumijevog duhovnog putovanja kroz ovaj svijet. (Reynold A.
Nicholson: Introduction to Rumi)  

4.	Najistan: U kontekstu Mesnevije znaci mjesto Balh (Balkh)
u danasnjem Afganistanu gdje je Rumi rodjen i iz koga je
morao otici pred nadiranjem Mongola. (Reynold A. Nicholson:
Introduction to Rumi)

5.	Abraham (Abram, Avram): Prema Starom Zavjetu i Kur'anu,
Abraham je praotac mnogih naroda (plemena) Ishmaelities,
Israelites, Midianites i Endomites i potomak je Noahovog
sina Shema. Zbog toga se za judeizam, krscanstvo i islam
cesto  upotrebljava eponim abrahamske religije. Abraham je
zivio oko 175 godina i imao je medju ostalim dva sina, jedan
sa prvom zenom Hagar, koji se zvao Ishmail i zacetnik je
Muslimana i drugi Isaac, koji je zacetnik Jevreja i kasnije
Krscana. I jednog (prema Kur'anu) i drugog (prema Torahu) je
Bog odredio da zapocne novi, od grijeha cist narod. Ko je od
dva sina zaista odredjen od Boga da zacne 'odabrani' narod,
nije ni do danas razjasnjeno. (Prep. citanje: Fear and
Trembling by Soren Kierkegaard, 1843.) 

pomenuo bih jos i azijski dio Stambe=Uskudar i famozne
'kerhane' tj. red light district,sa puno ravija svih
entiteta,obavezne Efes pivushe i meze.Na ulazu shariraju
svakog posjetioca sto je neobicno za ostale bordele sirom
dunjaluka.Na EU strani je glavni zeljo za EU a preko cuprije
u Uskudar je glavna shtajga za ostatak azijske Turske i
dalje.Famozni MAVI TREN=plavi voz,prva klasa
Stamba-Ankara-Erzurum!I cim treska povuce prema Iskishehir-u
prvoj stanici eto ih,prodavci PISHMANY ili
pishmanije,popishmanili se po nashki.Inace kolac pishmanija
je u Turskoj skupocijena poslastica.Prave ga od
kondenzovanog mlijeka,dugim kuhanjem dok ne postane sirup i
skorup a onda ubace shekera i przenih
badema,pistacija,karanfilica i vanile te ga ohlade i
zamotaju u zlatnu ili srebrenu foliju.Ovaj kolac je velicine
kutije cigara,npr Zeta,hm a nabijen sa preko hiljadu
kalorija.Poznato je da radnici iz Anadilia kupuju pishmanije
kao poklon da ga ponesu kuci zeni i djeci,jer biti terenac
nije lako!
g

Na putu za Damask  Drugi dio



Vjerovatno nema slikovitijeg pejzaza u cijeloj Maloj Aziji
do prolaska kroz Cilicijska vrata, na prijelazu planinskog
masiva Taurus u Cukurovsku visoravan. Smjesten na visini od
1200 m iznad mora, ovaj planinski prevoj simbolicno odvaja
pitomi Mediteran od Azije i spominje se u najranijim
povjesnim izvorima kao Vrata Azije. Tuda su protabale mnoge
vojske od egipatskog faraona Ramsesa III, preko Danajaca
(Grka) i Velikog Pompeja, pa sve do Armenaca, Bizantinaca,
Otomana i Krstasa, te na kraju vojske Muhammad Ali Pashe,
egipatskog vezira u njegovu pohodu na Siriju, za vrijeme
kampanje oslobodjenja Egipta od otomanske vladavine 1830.
godine. I zaista, ostra kontinentalna klima i negostoljubiiv
pejzaz Anatolske visoravni je kao nozem odsjecen ovim
prijelazom, od blagog i mirisima cempresa zacaranog
Mediterana. Sa ovog mjesta puca pogled na preko 100
kilometara dugu obalu izmedju Mersina i Ceyhana, kojom se
redaju ruine anticke starine, naizmjence sa pjescanim
plazama istocnog Mediterana, carobne ljepote. Ako se k tome
doda 300 suncanih dana u godini na ovom najljepsem dijelu
turske obale, onda je potpuno razumljiv neprestani interes
turista iz citavog svijeta za ovo podrucje, tokom cijele
godine. 


Strmim serpentinama spustamo se u Adanu, cetvrti po velicini
grad u Turskoj. Uvucen oko 30 kilometara od mora u kontinent
i smjesten na obroncima planine Taurus, na plodnoj
Cukurovskoj visoravni, ovaj grad je srediste poljoprivredno
najrazvijenijeg regiona u Turskoj. Svojim polozajem, Adana
je jos u anticko doba bila znacajan trgovacki centar
Sredozemlja i ishodiste rimskih pohoda na Aziju, te kroz
citav srednji vijek luka i zavrsna tacka trgovackih karavana
na njihovom dugom putu svile. Ukljucujuci Mersin, Tarsus i
Ceyhan, u ovoj metropolitani danas zivi oko 2 miliona ljudi
i kulturno je, univerzitetsko i administrativno sjediste
juzne Anatolije. 


Adana je domovina pljeskavice tj. sirom svijeta poznatog
Adana kebaba. Stara carsija, u juznom dijelu grada, obiluje
bazarima i ascincama, te se dalje prema jugu nastavlja u
zelenu pijacu. Pijacni je dan i sve vrvi od ljudi i stoke.
Nakon pazara, oko 3 sata poslije podne, sve utihne i
svjetina se preseli u staru carsiju. Tu se ratari sa
Cukurovske, umorni i gladni od trgovine, opustaju i ‘halisu’
po ascincama. A i zapjeva se pokoja uz saz. Uvijek sam bio
fasciniran ‘malom privredom’ u Turskoj, koja je u ostalom
dijelu Evrope vec potpuno nestala: dok posao na pijaci
jenjava, drugi posao, usluzne djelatnosti u staroj carsiji,
se radja. Ascije, vodonose, sodadzije, kazandzije, zlatari,
ulari i urari, sve je to poslije podne u punom pogonu, sve u
sluzbi musterija prepunih dzepova. Svi smo ‘popadali’ po
Adana kebabu, sve ‘puca iza usiju’; ponekad se i udahne, ali
rijetko. Ko bi tada i mogao pretpostaviti kakav ce od mene
‘poguzija’ kasnije postati?


Razvoj zanatstva je dozivio pravi procvat u vrijeme
Otomanskog carstva, zahvaljujuci najvise Armencima, sve do
1909. godine, kada je nakon neuspjele pobune protiv
umirucega Otomanskog carstva uslijedio masakr Armenaca u
Adani. Pretpostavlja se da je u odmazdi izgubilo zivot oko
25 000 ljudi. Dovrsetak genocida nad Armencima nastavio se
1915. godine, kada je Adana opkoljena i svi njeni stanovnici
armenskog porijekla nasilno su odvedeni i protjerani u
Sirijsku pustinju, njih oko 20 000. Prisustvo Armenaca u
ovom gradu, koje seze u vise od dva milenijuma, ostavilo je
snazan pecat u gradjevinarstvu, kulturi i obicajima
danasnjih zitelja Adane. Stariji stanovnici sa sjetom se
sjecaju svojih bivsih susjeda i prijatelja, ciji su potomci
danas rasuti po citavom svijetu, sa najvecom armenskom
etnickom skupinom u Francuskoj. Zaista tuzna prica.        


Pet zvonkih udaraca Byuk Saat kule oznaci vrijeme. Gotovo
istovremeno sa Ulu Cami, glavne gradske dzamije, oglasi se
mujezin, pozivajuci na ikindiju. Preko Taskopru mosta, koji
su sagradili Rimljani u 4. stoljecu AD, prelazimo na drugu
stranu Seyhan rijeke, gdje se nalazi Irmuk Hamam, kupatilo
sagradjeno jos u anticko doba.  Kupatilo je obnovljeno i
dogradjeno u otomanskom stilu u 15. stoljecu, za vrijeme
vladavine Ramazanoglu Halil-bega. Kupanje u ovim toplicama
je golem uzitak, pa je nas prijatelj Ferdo, kako smo mu u
medjuvremenu predili ime, imao problema da se u predvecerje,
kada smo se uputili ka nasem konaku, odvoji od ovog
rahatluka.


Sutradan smo se rastali sa nasim saputnicima Ferdom i
Dijanom, koji su nastavili put prema Siriji, Izraelu,
Jordanu i Egiptu, kako bi se domogli subsaharijalne Afrike,
na njihovom dugom putu za Durban, prije sezone kisa.
Rastanak je kao i svaki drugi bio tuzan i nabijen emocijama,
sto je pomalo iznenadjujuce za Engleze. Mi smo nastavili put
prema drevnom antickom gradu Tarsusu i luci Mersin. Glavni
razlog nase posjete ovom podrucju je svakako njegov znacaj u
kasnom dobu Otomanskog carstva i izgradnji Hejaz zeljeznice,
kao i to da je Tarsus rodno mjesto Sv.Pavla Apostola (St.
Paul the Apostle), nedvojbeno najznacajnije licnosti u
razvoju ranog krscanstva. Saul (Sol) od Tarsusa, kako se
Pavle (Pavao) zvao prije njegovog prelaska na krscanstvo,
potice iz bogate jevrejske obitelji, koja se pocetkom nove
ere naselila u Tarsusu. O zivotu Pavla Apostola malo se zna,
uglavnom iz njegovih pisama, te biblijskih pominjanja u
Galatians i Corinthians (1). Prije njegova preobrazenja,
prema pismima Galatianima, Paul je bio pripadnik tzv. Zelous
Pharisee sekte (2), koja je proganjala rane krscane,
sljedbenike Isusa Krista. Za vrijeme jedne takve misije, na
putu iz Jerusalema u Damask, gdje je trebao da raskrinka i
osudi lokalnu krscansku organizaciju, Solu se iz vedra,
zvjezdanog neba prikazao Isus Krist u obliku nadnaravno jake
svjetlosti i zaprijetio mu da prestane proganjati njegove
sljedbenike. Ova sila ga je oborila na zemlju, kada je
izgubio svijest i vid. Tako onesvjescen donesen je u Damask,
gdje ga je po bozijem prorocanstvu, tri dana poslije
dogadjaja, posjetio Ananias od Damaska i nakon
‘bioenergetskog tretmana’ povratio mu vid. Nakon toga Saul
od Tarsusa je postao krscanin Paul od Tarsusa i ostatak
zivota posvetio je intenzivnom sirenju i propagiranju nove
vjere. St.Paul pominje ovaj kontroverzni dogadjaj kratko u
svom prvom obracanju Korincanima (Corinthians). Kako nauka
nikad nije mogla prihvatiti ovakvo metafizicko i krajnje
dogmatsko objasnjenje promjena u ljudskom ponasanju, u
posljednje vrijeme vodi se ostra diskusija izmedju sekularne
nauke i konzervativnih krscanskih institucija o tome sta se
zapravo dogodilo te noci na putu za Damask. Dok se na jednoj
strani gomilaju naucni clanci i dokazi u prilog ocigledno
prisutne neuro i psiho-patologije kod Sv.Pavla Apostola za
vrijeme dogadjaja, tumaceci isti kao napad epilepsije
temporalnog reznja sa post-iktalnim sljepilom ili pak napad
histerije sa histericnim sljepilom, sto isto tako nije
daleko od istine, posebno kad se zna da je Sv.Pavle odbijao
i hranu kroz citava tri dana koliko je drama trajala,
uobicajena je pojava kod licnosti sa neurotskim psiholoskim
profilom. S druge strane stoje svjedocenja ‘pratnje
Sv.Pavla’, ocevici dogadjaja, koji su culi Isusov glas i
vidjeli kako je Pavle bio najprije odignut, a potom bacen na
zemlju, jakom nevidljivom silom, kao neoboriv dokaz bozije
moci i znak Njegova prisustva na Zemlji. Neovisno od toga ko
je u pravu, ‘rekla-kazala’ svjedocanstvo na staklenim nogama
krscanske crkve ili ‘argumentovana’ neuro-psihiatrijska
teorija zvanicne medicinske nauke, St.Paul se predano borio
i do kraja svog zivota propovijedao svoja ubjedjenja, zbog
cega njegovo djelo ima neospornu filozofsko-didakticku i
historijsku vrijednost. Kao spomen na ovu prekretnicu u
razvoju krscanastva nastala je jedna od najljepsih slika
pozne renesanse: Preobrazenje Sv.Pavla na putu za Damask
(3), koju je naslikao Carravaggio po narudzbi Monsignora
Tiberia Cerasia. Slika se nalazi u Cerasi kapeli, Bazilike
Santa Maria del Popolo u Rimu i znamenitost je koju svakako
treba vidjeti za vrijeme posjete ovom drevnom gradu.


Tarsus je toliko star grad da se i danas ispredaju mnoge
legende o njegovom nastanku. Jedino sto se sa sigurnoscu zna
je to, da je grad postojao jos u neolitu. Jedno predanje iz
grcke mitologije kaze da je Bellerophon (4) na ovom mjestu
pao sa svog krilatog konja Pegasusa i docekavsi se na noge,
povrijedio je stopalo, pa je grad dobio ima od grcke rijeci
tar’sos, sto znaci stopalo. Zbog svog polozaja na rijeci
Cydnus koja se desetak kilometara nizvodno ulijeva u
Sredozemno more, Tarsus je kroz epohe bio i ostao vazan
trgovacki, kulturni i politicki centar istocnog Mediterana. 
U vrijeme kulturnog procvata, koji seze sve do Alexandra
Velikog, koji je pohodio Tarsus (tada Antiochia) 333. BC, pa
sve do kraja stare ere, Tarsus je bio pod apsolutnim
helenskim utjecajem i bio je dom mnogih filozofa, pjesnika i
lingvista toga doba, opasno ugrozavajuci Atenu i
Aleksandriju. Strabo pominje da je u periodu oko 170. godine
BC biblioteka u Tarsusu posjedovala oko 20 000 knjiga. U
vrijeme Rima, Tarsus je bio centar provincije Cilicius i
utociste za mnoge ugledne rimske gradjane, kao sto je Marcus
Claudius Tacitus, najveci rimski historicar i kronolog iz
perioda carstva, zatim Maximinus i Julius Apostatus,
prognane ovdje u vrijeme tiranije Rimom. Tarsus je bio i
snazan centar Stoicke filozofske skole (5), pa su tu, kroz
jedan dio ili citav period svog zivota, djelovali ugledni
pripadnici ove skole, filozofi kao sto je Zeno, Chrysippus,
Antipater, te glasoviti Athenodorus. Athenodorus je bio
ucitelj i prijatelj rimskog cara Augusta, zbog cega je
krajem stare i pocetkom nove ere, Tarsus uzivao velike
koncesije i privilegije u tadasnjem Rimskom carstvu. Mnoge
jevrejske porodice, koje su tada dobile pravo gradjanstva u
Rimskoj imperiji i samim tim mogucnost slobodnog trgovanja,
naselile su se u Tarsusu i ubrzo stekle povelik imetak. 


Nazalost, u odnosu na povjesni znacaj ovog starog grada,
arheoloska istrazivanja i saznanja iz antickog i
predhistorijskog doba na ovoj lokaciji su nesrazmjerno mala,
dijelom zbog ekspanzije i intenzivne urbanizacije gradske
jezgre Mersina i Adane, koji su danas zajedno sa Tarsusom
prakticno jedna metropolitana, a dijelom zbog nedostatka
ulaganja u ovakva istrazivanja, kako Republike Turske, tako
i medjunarodnih organizacija u zastiti kulture. Ipak, neka
mjesta i objekti od znacaja iz prebogate historije ovog
drevnog grada, prezivjela su sve epohe razaranja i obnove,
pa su iako u rusevinama, jos uvijek tu. U prvom redu
spomenuo bih Cleopatrinu kapiju, koju je Marko Antonije
podigao u spomen prvog susreta sa njegovom velikom ljubavi.
Premda dosta ostecena, zdanje jos uvijek djeluje vrlo
impresivno, rekao bih triumfalno, sto svakako odrazava
imperatorovo raspolozenje nakon noci provedene sa egipatskom
ljepoticom. Od iskopina iz antickog doba, ovdje nalazimo jos
samo ostatke rimskog teatra i grckog hrama, te ulice starog
Tarsusa poplocane kaldrmom. Iz ranokrscanskog perioda datira
Bunar Sv. Pavla, gdje je svetac, kako kazu, cesto utazivao
zedj, pa medju lokalnim stanovnistvom vlada vjerovanje da
voda iz ovog bunara ima nadnaravna ljekovita svojstva. U
vrijeme moje posjete, bunar je jos uvijek bio u punoj
funkciji, pa sam bez razmisljanja testirao narodno predanje.
Osim hladne bunarske vode, koja okrepljuje umorne turiste na
ljetnoj zegi, nisam zabiljezio nikakvo dodatno ljekovito
svojstvo. U neposrednoj blizini, na mjestu gdje se
pretpostavlja da je svetac rodjen, nalazi se Crkva Sv.Pavla
Apostola. Zdanje je izgradjeno u 12. stoljecu, u romanickom
stilu i od tada je pretrpjelo mnoga razaranja. Crkva je
obnovljena u 19. stoljecu, kada joj je dat sadasnji izgled,
pa osim tlocrta i vanjskih zidova, sa uskim ljevkastim
prozorima, tipicnim za gradjevine romanike, nicim ne odaje
svoju prvobitnu formu i starinu, nego vise podsjeca na
lokalnu parohijsku bogomolju iz proslog stoljeca. Ovaj hram
je danas, zajedno sa bunarom, uvrsten u UN World Heritage
listu pod zastitom UNESCOa i doskora je egzistirao kao
muzej, te bio otvoren iskljucivo u turisticke svrhe. Ukazom
Vatikana, citav lokalitet je od 2009. godine proglasen
svetim mjestom, pa je naporima madjunarodne zajednice i
razumijevanjem turskih vlasti, crkva ponovo u religioznoj
funkciji. Hiljade hodocasnika iz citavog svijeta posjeti ovo
mjesto svake godine, pa uz Istambul, Konyu i jos neke
lokalitete od vaznosti, Republika Turska ubere znacajan
godisnji prihod od vjerskog turizma.


Sljedeceg jutra ukrcavamo se na voz, koji ce nas prugom od
Mersina preko Tarsusa, Adane i Ceyhana dovesti sve do
Iskenderuna i Kirikhana na tursko-sirijskoj granici. Pruga
je duga nesto vise od stotinu kilometara i najpiktureskniji
je dio Hejaz zeljeznice, koja je nekad spajala Istanbul sa
Medinom. Hejaz zeljeznica je posljednji pokusaj sultana
Abdul Hamida II da se Otomansko carstvo na izdisaju spasi od
potpune propasti. Nakon vise prekida i restauracija, od
Drugog svjetskog rata, pruga je van saobracaja i danas su u
funkciji jos samo pojedini njeni dijelovi. Prvenstveno
gradjena za potrebe prijevoza vjernika na njihovom putu na
hadj u Meccu, za ovaj projekat su bila izdvojena u to doba
pozamasna sredstva iz kase Otomanske carevine. Belgijski
celik, svicarska tehnologija i nenadmasno njemacko
graditeljsko inzenjerstvo, ucinili su da putovanje ovom
prugom i danas predstavlja nezaboravan dozivljaj. Pogled
koji se otvara dok se voz postepeno penje uz planinu Taurus,
ispresijecanu tunelima i elegantnim vijaduktima, malo je
reci da je spektakularan. Kazu da za vedrih, suncanih dana
pogled na Sredozemno more sa Cilicijskih vrata seze sve do
Kipra. Propast Otomanskog carstva i moderna transportna
sredstva danasnjice, te nesigurna politicka situacija na
Bliskom istoku, potpuno su potisli plan o revitalizaciji
Hejaz zeljeznice. Dio pruge preko Cukurovske visoravni,
danas ima jadino regionalni znacaj i uglavnom se koristi za
prevoz lokalnog stanovnistva i dobara izmedju Adane i
okolnih sela. Na blistave dane ove zeljeznice podsjecaju jos
samo umirovljene parne lokomotive marke Krauss, koje u
Zeljeznickom muzeju u Mersinu cekaju na neke bolje dane, te
usputne zeljeznicke postaje, izgradjene u ornamentu davno
proslih otomanskih vremena.


Ujutro, sljedeceg dana, stizemo u Aleppo, najveci grad u
Siriji. Prilaz gradu sa zapadne strane ide kroz plodnu
zaravan smjestenu na visini od 380 metara iznad mora i
prekrivenu nepreglednim plantazama maslina i pistacija. Zbog
svog polozaja izmedju Sredozemlja i Mezopotamije, Aleppo je
jedna od najstarijih ljudskih naseobina na svijetu. Iskopine
juzno od starog grada na lokalitetima Tell as-Sawda i Tel
al-Ansari, govore da je naselje postojalo na ovom mjestu jos
u 6 milenijumu BC. Stari grad Aleppo je sagradjen na osam
brezuljaka sa lijeve i desne obale rijeke Quweiq. Na
centralnom brezuljku je izgradjeno utvrdjenje Citadela,
pretpostavlja se u 2. milenijumu BC, oko koje se razvio
stari grad. Stara carsija je naposlijetku opasana antickim
zidom, koji je obnovljen i dobro utvrdjen za vrijeme
vladavine Mamluk dinastije (6) Levantom. Do danas su dobro
sacuvani dijelovi 10 kilometara dugih zidina i devet
prvobitnih kapija grada, od kojih najbolje, u gotovo
orginalnom izdanju, Quinnasrin kapija. Krstasi su dva puta
opsjedali utvrdu i nisu je uspjeli zauzeti.


Legenda kaze da je Abraham, tradicionalno, dijelio mlijeko
putnicima koji su prolazili kroz ovo podrucje. Kako je imao
krave boje pepela, naziv Halab ash-Shahba (on je muzao
mlijeko od pepeljastih krava) je posluzilo kao osnova za
staro ime grada Halab, kako se i danas Aleppo zove na
arapskom. U Aleppu nista nije vazno, osim trgovine. I
zaista, stotine hramova razlicitih religija i mnoga kulturna
obiljezja grada iz razlicitih perioda, jasno govore o
starini i burnoj proslosti Aleppa s jedne strane, dok brojni
bazari i karavan-saraji, koji su i danas u punoj funkciji
kao nekada, te brojne butique radnje i caffei, nasljedje
modernog doba, s druge strane, prkosno pokazuju da promjene
gospodara kroz epohe i zub vremena nisu nimalo narusili
glavnu koncepciju postojanja ovog grada: centar trgovine i
zanatstva na razmedju Mezopotamije i Mediterana. Za razliku
od turskih gradova, osobito u njenoj unutrasnjosti, kao sto
su Adana, Konya, Bursa, gdje su spletom okolnosti, manjinske
etnicke skupine koje su tu zivjele stotinama godina, danas
gotovo potpuno iscezle, Aleppo i opcenito Sirija, moze se
pohvaliti svojom multi-kulturalnoscu kao rijetko koja zemlja
danas u svijetu. Ispreplitanje kultura, obicaja i obiljezja
razlicitih naroda, prije svega arapske, jevrejske, armenske,
kurdske i evropske demografije, koje se srece na svakom
koraku u ovom drevnom gradu, cini da se posjetilac za
vrijeme boravka ovdje, osjeca veoma dobro. U Aleppu zivi i
znacajna populacija Bosanaca, njih par stotina, koja se
iselila ovdje izmedju dva rata i ranih sezdesetih godina.
Tri dana Halaba je putovanje kroz epohe 3000 godina stare
povijesti grada. Spavali smo u dobro sacuvanom i nedavno
renoviranom konaku na Suq al-Medina trgu u starom dijelu
grada, poznatom po bazarima u kojima se prodaje svila i
tepisi iz Perzije, zacini i boje iz Indije i arabik kafa iz
Damaska. Doruckovali smo ‘croissant’ i café alla Parisien u
ulici Tilel (u doba francuske uprave Aleppom poznata jos kao
Rue de France), podne nas je zateklo na Citadeli u obilasku
Jami Bani Omayya al-Kabir dzamije (Great Mosque of Aleppo),
poslijepodne smo proveli u armenskoj i jevrejskoj cetvrti,
da bi u predvecerje dugog ljetnog dana zavrsili na ‘high
tea’ u Baron hotelu u evropskom dijelu grada zvanom Azizyeh.
Da li jednom kozmopoliti treba ista vise od ovoga?


Poslije upada Mongola 1400. godine Aleppo je potpuno
razoren, a njegovo stanovnistvo masakrirano. Nakon sto je
grad povracen u ruke Mamluka, krscani su se naselili van
zidina Halaba i osnovali svoju cetvrt sjeverno od starog
grada, poznatu kao Jdeydeh. Zahvaljujuci trgovini, koju su
drzali Jevreji i zanatstvu, koji su drzali Armenci, ovaj dio
grada se toliko razvio, narocito u otomanskom periodu, da je
uveliko prevazisao staru carsiju. U vrijeme ovog
materijalnog blagostanja, u Jdeydehu su nikle mnoge
gradjevine od sakralnog i kulturnog znacaja: Armenska
apostolska katedrala Cetrdeset Mucenika ( The Forty Martyrs
Armenian Apostolic Cathedral); Mar Assia Al-Hakim, sirijska
katolicka crkva; Dormition of Our Lady, grcka pravoslavna
crkva; Maronite St.Elias Cathedral, armenska katolicka
crkva; Grcka katolicka katedrala Djevice Marije; Al-Bandara
Synagogue. Interesantno da potonja sinagoga, podignuta jos u
9. stoljecu, iako vise puta razarana i obnavljana, nikad
nije prestajala sa radom i danas je Al-Bandara najstarija
sinagoga u sluzbi na svijetu. Dzamije Aleppa se mogu
podijeliti na one iz perioda vladavine Perzijanaca: Omayya
al-Kabir dzamija (Great Mosque of Aleppo); Al-Nuqtah dzamija
(Dzamija od kapljice krvi), u koju je, kako Si’iat legenda
kaze, uzidan kamen na koju je pala kapljica Hazreti
Huseinove krvi; dzamije iz Mamluk perioda: Al-Sahibiyah
dzamija, Al-Saffahiyah dzamija, Khusruwiyah dzamija,
Al-Adilijah dzamija i mnoge druge. Arhitektura vjerskih i
svjetovnih objekata iz ovog perioda u Aleppu, uveliko
podsjeca na nacin gradnje u Spaniji za vrijeme vladavine
Mavara (Moors), koji je pod utjecajem Istoka formirao citav
stil u gradjevinarstvu i umjetnosti, poznat kao ‘moorish
style’. Zanimljivo je, na osnovu obiljezja i tragova koje
ostavljaju pojedini narodi i kulture za vrijeme njihova
obitovanja u nekom podneblju, pratiti demografska kretanja
po ovom nasem dunjaluku. Prije par godina za vrijeme moje
posjete Mostaru, pokazao sam mojim australijskim
prijateljima zgradu Lutkarskog pozorista, izgradjenu u
‘moorish’ stilu, na lijevoj obali Neretve u neposrednoj
blizini Starog mosta. Zgrada je nekad pripadala Jevrejskoj
zajednici ili je cak bila i sinagoga, sto ne bih mogao sa
sigurnoscu reci. Iako orijentalan, ovaj stil gradnje nema
nikakve veze sa gradjevinama iz otomanskog doba, nego je
donesen iz Spanije u 15. stoljecu sa dolaskom Jevreja
sefarda u Bosnu.


U ranom i vecim dijelom srednjeg vijeka, Aleppo je bio
mjesto obitavanja velikih pjesnika, filozofa, naucnika i
matematicara tog doba, kao sto su proslavljeni arapski
pjesnik al-Mutanabbi ili filozof i matematicar al-Farabi i
kasnije Rumi, koji je studirao na ondasnjem univerzitetu. Uz
Baghdad, Cairo i Damscus, Aleppo je kroz gotovo citav
srednji vijek bio svojevrsna kulturna prijestonica tadasnjeg
svijeta. Izgradnjom Sueckog kanala 1869. godine, trgovina se
preselila na ovu vodenu skracenicu izmedju Istoka i Zapada,
pa je Aleppo poceo da gubi na svojoj vaznosti, prvo kao
trgovacko, a potom i kulturno srediste regiona. Ipak, ovaj
drevni grad, zadrzao je do danas primat islamskog vjerskog i
kulturno-obrazovnog centra u ovom dijelu svijeta. U gradu
djeluje vise univerziteta i visokoskolskih ustanova, od
kojih Mamoun Univerzitet ima najvecu reputaciju, te nekoliko
vrlo starih i u islamskom svijetu visoko respektabilnih
medresa: Madrasa Zahiriiye; Madrasa Sultaniye; te
Al-Ulthamaniyah, islamska vjerska skola.


Tacno na pola puta izmedju Aleppa i Damaska lezi grad Homs,
vazna postaja Hejaz zeljeznice, od koje je vodio ogranak za
Bejrut i Haifu, luke na Sredozemnom moru od vitalnog znacaja
za region. U vrijeme Prvog svjetskog rata saobracaj ovom
prugom bio je pod upravom Royal New Zealand zeljeznice i
sluzila je uglavnom za prevoz saveznickih trupa. Pozutjele
fotografije engleskih, australijskih i novozelandskih
vojnika sa osobljem tadasnje vojne bolnice u Homsu,
uspostavljene predanim radom legendarne bolnicarke Florence
Nightingale, izlozene u gradskom muzeju, te dokumentacija o
Homsu i Hejaz zeljeznici na izdahu Otomanske monarhije,
docaravaju atmosferu nekih davno proslih vremena na ovoj
vaznoj komunikaciji izmedju Evrope i Bliskog Istoka.  U
neposrednoj blizini, tridesetak kilometra jugo-zapadno od
Homsa na samoj granici sa Libanonom lezi Crac des
Chevaliers, krstasko utvrdjenje iz 11. stoljeca. Smjestena
na vrhu strme litice, oko 800 metara iznad mora,
fortifikacija suvereno dominira citavim regionom nekadasnje
Grofovije Tripoli, jedne od tri krstaske drzave u Svetoj
zemlji, nastale nakon Prvog krstaskog pohoda i okupacije
Jerusalema 1110.godine. Mjesto je u samom pocetku bilo
naseljeno Kurdima, koji su i izgradili prvobitno utvrdjenje
na litici, Hisn al Akrad (tvrdjava Kurda). 1142. godine,
utvrdjenje je pripalo Raymondu II, grofu od Tripolija i
viteskom redu Chevaliers de l’Ospital (7), koji su imali
zadatak da brane novoformirane krscanske drzave i stite
krscane na njihovom hodocascu u Svetu zemlju. Utvrdjenje je
uspjesno odolijevalo napadima okolnih muslimanskih
sultanata, te barbarskih plemena iz Azije kroz gotovo cetiri
stoljeca. U zlatno doba, Crac des Chevaliers je bio dom
garnizonu od 2000 konjanika. Nakon dva neuspjela pokusaja
sultana Saladina da zauzme utvrdu, ugarski kralj Andrew II,
koji je posjetio zamak 1204.godine, proglasio ga je
najvaznijim krscanskim bastionom tadasnjeg svijeta. Kastel
je usljed ucestalih ostecenja ratom i zemljotresom vise puta
obnavljan i dogradjivan, zadnji put u 13. stoljecu, kada mu
je dat konacni izgled. Danas se ovo utvrdjenje smatra jednim
od najbolje ocuvanih srednjevjekovnih kastela u svijetu i
uvrsten je u World Heritage listu pod zastitom UNESCOa.


Na platou litice, podno tvrdjave, srecemo belgijski par
letaca zmajem. Sklapanje letilice i sigurnosna provjera su
pri kraju i uskoro ce se belgijski entuzijasti vinuti u
ikarske visine. Letenje je neopisiv uzitak i velika
privilegija, ako se uzme u obzir koliki je skok u evoluciji
bio prelazak gmizavaca u ptice i koliko je to vremena uzelo.
Nakon par sati uzivanja u vazduhu i nasi letaci ce glatko
sletjeti u Libanon. Kakav elegantan ilegalni prelazak
granice!


Kad se insan nadje u sred civilizacije cija se starina mjeri
u hiljadama godina, on se onda izgubi i ne zna odakle da
pocne. Cega se god dotaknes, prekriveno je debelom paucinom,
koja je vremenom okamenila od stajanja i svaki udar pijukom
po toj ljusturi otvori vrata jednog davno umrlog i
zaboravljenog svijeta. Dovoljno je proci Ravnom ulicom
(Straight Street, jos poznata i kao Via Recta), istok-zapad
transverzalom kroz stari grad Damask, pa da se proseta kroz
cijelu historiju starog i srednjeg vijeka. Zbog toga ova
strada uveliko podsjeca na Via dei Fori Imperiali u Rimu,
koja spaja Piazza Veneziju sa Coloseumom i duz koje se sa
jedne strane redaju forumi iz doba Rimske republike, a s
druge strane forumi iz doba Carstva, pa se kroz ovu
arheologiju moze pratiti cijela povijest oko hiljadu i pol
godina stare imperije. Iako prvo organizovano planiranje i
izgradnja infrastrukture grada datira iz aramskog i kasnije,
antickog perioda, pa su tekovine neprevazidjenog rimskog
urbisa jos uvijek vrlo prisutne u starom Damasku, ipak
najdublji pecat u kulturi i dugoj historiji ovog grada
ostavila je arapska dominacija Levantom. U vrijeme vladavine
Umayyad dinastije Damaskom, na mjestu nekadasnje krscanske
Katedrale Sv. Ivana Krstitelja (Cathedral of St.John the
Baptist), nikla je Umayyad dzamija, jedna od najvaznijih
sakralnih gradjevina islamskog svijeta. Zanimljivo je da je
pored kompletne arhitekture nekadasnje crkve, sacuvan i
spomen na St. Johna, sarkofag sveca, koji se i danas nalazi
na samom ulazu u dzamiju, pa je mjesto sveto kako za
muslimane, tako i za krscane. 


Nova vjera koja se ubrzano sirila Arabijskim poluostrvom i
zapadnim dijelom Azije, te sjevernom Afrikom i dijelovima
juzne Evrope, nalagala je odredjenu disciplinu u ponasanju i
strog, asketski rezim zivota. To se osobito ocitovalo u
potrebi tacnog racunanja vremena, pa je razvoj matematike,
fizike i astronomije u 10. 11. i 12. stoljecu dozivio veliki
zamah u ovom dijelu svijeta, kada je Damask u njegovim
zlatnim danima, postao centar nauke i kulture. Tekovine ovog
kulturnog prosperiteta imale su nedvojben utjecaj na pojavu
renesanse u Evropi i dalji razvoj zapadne kulture. Zato,
svaki put kad se posjetilac ovog drevnog grada upita nije li
bas Damaskom bio inspirisan Denis de Rougemont (8) kada je
pisao Zapadnu pustolovinu covjeka (L’Aventure occidentale de
l’homme) ili pak, da li je prorok Muhamed asocirao na Bab
al-Faradis kapiju (Rajska vrata;  eng. The Gate of Orchards)
u zidinama starog Damaska, kada je rekao: “ Ja sam grad
znanja, a vrata grada su on (mislio je na Ali bin Abu Taliba
ili Hazreti Aliju) ”(9), ovakvo pitanje ovdje ima itekako
smisla. Svakako najupecatljivija gradjevina u starom Damasku
iz tog perioda, poslije Umayyad dzamije, koja svojom
grandioznoscu, akustikom i gradjevinskim umijecem starih
majstora zasijenjuje vecinu islamskih bogomolja starog i
modernog svijeta, je Saladinov mauzolej, ne toliko po svojoj
velelepnoj arhitekturi, jer je to uistinu vrlo skroman
monument od dvije prostorije, nadsvodjen kupolom ili po
prijatnom eksterijeru, dvoristu u otomanskom stilu koje
povezuje Umayyad dzamiju, al-Aziziyah medresu i mauzolej u
jedinstven kompleks, koliko zbog postovanja, koje lokalni
stanovnici i posjetioci iz okolnih zemalja u regionu, jos i
danas ukazuju dolazeci da se poklone posmrtnim ostacima
jednog od najvecih stratega i ratnika u povijesti ovog
dijela svijeta, kurdskom sultanu Saladinu iz dinastije
Ayyabid, koja je vladala Levantom oko dvije stotine godina.
Njegovi uspjesi u ratu sa Krstasima i odbijanje mongolske
najezde iz Azije, omogucilo je produzetak prosperiteta
Damaska i islamske dominacije Levantom. Ovaj karizmaticni
vladar i vojskovodja, toliko je opcinio njemackog cara
Wilhelma II, da je za vrijeme svoje posjete Damasku 1898.
godine, car odlucio da licnim sredstvima finansira
obnavljanje zubom vremena vec dobro ostecenog mauzoleja, te
podigne spomenik Saladinu izliven u bronci, u neposrednoj
blizini Citadele.


Pored kulturnog i politickog znacaja koji je Damask imao u
starom i dobrim dijelom srednjeg vijeka, njegova uloga u
vrijeme trgovine svilom i zacinima izmedju Evrope i Azije je
nezaobilazna i oznacava zlatno doba ove carsije, sto svakako
svjedoce mnogi bazari jos uvijek vrlo prisutni u starom
dijelu grada, od kojih neki datiraju vise od hiljadu godina
u proslost i pri tom su zadrzali svoj prvobitni oblik. Iako
osteceni velikim pozarom iz 1926. godine (al-Hariqa), nakon
francuskog bombardovanja pobunjenih Kurda u staroj carsiji,
bazari Al-Hamidiyah Souq i Midhat Pasha Souq odisu i danas
mirisima Istoka i Gallandovim pricama iz hiljadu i jedne
noci. Brojne zlatarske i filigranske radnje u carsiji danas
privlace moderne karavan-trgovce, koji donose i prodaju
nakit i zlato za zube ispod ruke, po zemljama Balkana i
istocne Evrope.


Smjena gospodara Damaska od Mamluka do Otomana 1516. godine
nije donijela puno promjena, osim sto je jedna vojska
zamijanila drugu. Za vrijeme sultana Selima I i kasnije u
otomansko doba, koje ce potrajati oko 400 godina, Damask je
zadrzao svoje mjesto vaznog kulturnog i religioznog centra
na putu na hadj u Meccu. Ipak, politicki i trgovacki primat
u vrijeme otomanske dominacije Levantom, pripadao je Aleppu,
koji je cini se tendenciozno forsiran, kako bi se umanjio
znacaj i moc tadasnjeg Damaska u odnosu na novu otomansku
prijestonicu Istanbul. Zbog toga, izuzev nekoliko sakralnih
gradjevina, od kojih se svojom ljepotom izdvajaju Khan Asad
Pashina dzamija i Tekkiye al-Suleymania dzamija sa
pripadajucom medresom i han, djelo slavnog Mimara Sinana, iz
ranog otomanskog perioda nije preostalo mnogo grandioznih
graditeljskih pothvata u Damasku. Moram priznati da sam bio
razocaran kad je voz pristao na Damask Kadam, glavnu
zeljeznicku stanici u juznom dijelu grada, umjesto na nekad
poznatu al-Hejaz stanicu u starom dijelu grada. Stanica je
izgradjena pocetkom 20. stoljeca, kao dio projekta al-Hejaz
zeljeznice. Danas nije vise u funkciji i zeljeznicki kolovoz
je potpuno demontiran. Preostala je jos samo velelepna
zgrada nekadasnje stanice, koja je sagradjena u stilu
poznatom kao ‘turski barok’ (barokni pomijesan sa kasno
otomanskim stilom). U slicnom stilu sagradjena je i Turska
bolnica u Damasku, koja je u vrijeme I svjetskog rata
sluzila kao saveznicka vojna bolnica i bila je pod upravom
Australijske konjicke regimente. Ova stremljenja u
graditeljstvu s kraja 19. i pocetka 20. stoljeca, govore o
intenzivnoj evropizaciji koja je zahvatila Otomansku
imperiju pred sam njen kraj.


Polozaj na zaravni, uvucenoj oko 100 km u kontinent od
Sredozemnog mora, te rijeka Barada, koja je stoljecima
napajala plodni Ghouta region na jugu Damaska, omogucavali
su vrlo rano naseljavanje i razvoj ljudske zajednice na ovom
mjestu. Anti-Libanonske planine na sjeverozapadu i jaka
fortifikacija kojom je grad bio opasan vec u ranoj njegovoj
historiji, osigurale su opstanak i razvoj Damaska, uprkos
mnogim pokusajima raznih osvajaca u dugoj povijesti ovog
grada da ga razore i podjarme. Orginalne zidine, koje su
opasavale grad sa svih strana, imale su sedam velikih kapija
kroz koje se ulazilo i izlazilo iz starog Damaska jos u
anticko doba. Za vrijeme vladavine seldjuckog sultana
Tutusha I, 1067.godine podignuto je utvrdjenje, Citadel of
Damascus, koje se nalazi u zapadnom dijelu starog grada
izmedju Bab al-Faradis kapije i Bab al-Jabiya kapije. U
vrijeme Ayyubid dinastije, Citadel je bila Saladinova
rezidencija, dok je kasnije, nakon razaranja Damaska od
strane Mongola i njegovog ponovnog povratka u ruke Mamluk
dinastije, utvrdjenje obnovljeno i sluzilo je uglavnom kao
vojna postaja. Danas je to najbolje ocuvan dio starih zidina
i za moje posjete Damasku jos uvijek je sluzilo kao zatvor.


Nas put za Damask zavrsava ispred St.Paul’s Chapel, omanje
crkve, uzidane u nekadasnju Bab Kisan kapiju (10). Na ovom
mjestu Sv. Pavle Apostol je donesen u Damask, nakon
incidenta na putu iz Jerusalema i ovdje je napustio Damask,
pod prijetnjom smrti, nekoliko mjeseci kasnije. Dodirujem
vise od dvije hiljade godina star kamen, od koga je
sagradjena crkva. Svjedok mnogih dogadjaja i prirodnih
kataklizmi, tokom duge i burne historije ovog grada, ne cini
se da je ostavilo puno traga na ovoj starini. Bilo bi
krajnje ignorantno, na zivucem arheoloskom lokalitetu kakav
je ovaj, u danasnjoj situaciji Sirije, ne postaviti sebi
pitanje: Da li se zaista ista promijenilo u ljudskoj prirodi
za ova dva milenijuma?

Lijep pozdrav i ugodne praznike,

Severin   

                                                       
                               
Legenda i reference:



(1)	Galatians i Corinthians: Nakon sto je postao krscanin,
St.Paul je predano propovijedao i sirio krscanstvo po
tadasnjem svijetu Mediterana. Tako je u Galatiji (podrucje
danasnje Makedonije), te grckom gradu Korintu osnovao
krscansku zajednicu i njegovi zapisi i propovijedi narodu
Galatije i Korinta u Bibliji (Novi zavjet) se referira kao
Obracanje Galatijanima i Korincanima (Galatians &
Corinthians). Za svoje druge posjete Korintu, razocaran
podjelama, pohlepom, zaviscu i gubljenjem interesa za vjeru,
medju tamosnjim krscanima, ponovo se obratio Korincanima i
ovo je u Bibliji poznato kao II Obracanje Korincanima u
kojem odlomak o ljubavi predstavlja najcitiraniji St. Paulov
propovijed (govor). Obracanja Korincanima i djelo poznato
kao Acts of the Apostiles su jedina dva izvora infirmacija o
dogadjaju na putu za Damask.

(2)	Zelous Pharisee: Pharisee je jevrejska religiozna sekta,
propagira striktno pridrzavanje Mojsijevih zakona i
ortodoksne jevrejske tradicije, vjeruje u zagrobni zivot i
dolazak Mesaje, te stoji nasuprot Sadducee sekte, pripadnika
aristokracije, koja propagira klasne razlike i osporava
prorocanstvo o dolasku Mesaje. U biblijskim tekstovima
Zealous Pharisee (vatreni farisej) je cest izraz za zivot
St. Paula prije prelaska na krscanstvo, kako bi se naglasio
njegov konzervatizam i netrpeljivost prema sljedbenicima
Isusa Krista, koje je proganjao.

(3)	Conversion of St. Paul (prva verzija: Conversion of
Saul) by Caravaggio: Zajedno sa Crucifixion of St.Peter
(Raspece Sv.Petra) je naslikao Caravaggio po narudzbi
Monsignora, kasnije Cardinala, Tiberija Cerasija, blagajnika
Pape Clementa VIII. Zanimljivo je to da su obje prve
verzije, mnogo konzervativnije i po ukusu Svete stolice
prihvatljivije, odbijene, tako da se druga verzija slike
nalazi u Kapeli Cerasi, dok je prva verzija sacuvana i
nalazi se u Vatikanu.

(4)	Bellerophon ili Bellerophones: Junak grcke mitologije,
koji se borio i unistavao cudovista u eri prije Herculesa.
Bellerophon je bio sin korintskog kralja Glaucusa i unuk
Sisyphusa. Kada je trebao da unisti Chimeru, koje Homer u
Illiadi opisuje kao cudoviste sa lavljom glavom, tijelom
koze i repom od zmije, od Zeusa je zatrazio Pegasusa
(krilatog konja). Posto je prespavao u Atheninom hramu,
bozica mu je na poklon dala zlatne uzde, kojim je ukrotio i
podjarmio Pegasusa. Kada je Pegasus odsluzio svoje kod
Bellerophonesa, Zeus ga je nagradio poslavsi ga u nebo, gdje
i danas stoji kao sazvijezdje Pegasusa.

(5)	Stoici: Filozofska skola u antickoj Grckoj, koju je
osnovao u Atheni Zeno iz Citiuma (sadasnji Kipar) oko 300.
godine BC. Bazirana na strogim moralnim principima
dobrocinstva i duhovne stabilnosti, kao proizvod zivota u
harmoniji sa prirodom, ova filozofska skola je bila izuzetno
popularna medju rimskom aristokracijom, narocito pred kraj
republike i u ranim danima carevine, tako da su kasniji
stoici kao Seneca, Epictetus, Antipater, Athenodorus imali
velikog utjecaja na ugledne Rimljane kao sto su historicar
Tacit, imperator Marcus Aurelius ili pak rimski car August.

(6)	Mamluk dinastija: Mamluci su militantni red u arapskim
sultanatima ranog srednjeg vijeka. Pretpostavlja se da su
Turkik porijekla (ratoborna plemena iz Srednje Azije kao sto
su Cuman i Kipchak npr.), koji su ratnim zaslugama iskupili
svoju slobodu iz ropstva. Ova izuzetno dugo zivuca dinastija
(od 9. do 19. stoljeca) u pojedinim sultanatima okolo
citavog tadasnjeg Mediterana, toliko se osnazila, osobito u
Egiptu, Levantu, Mezopotamiji i Indiji, da su bili suvereni
vladari carstva, koje se u jednom trenutku protezalo od
Atlanskog oceana (Spanija), pa sve do Hindustana i bilo je
po prostranstvu najveca imperija ikada zabiljezena u
historiji ljudskog roda. Mamluk Sultanat (1250 – 1517), koji
je obuhvatao Egipat i Levant (Sirija i Bliski Istok), odbio
je Mongolsku najezdu iz Azije pobijedivsi Mongole u bici kod
Ayn Jaluta, te u dva navrata potukao Krstase (129. i 1302.
godine) i definitivno ih istjerao iz Levanta.

(7)	Chevaliers de l’Ospital: Viteski red proizasao iz
prvobitno religioznog reda St.John Knights, koji je osnovan
1099. godine u tadasnjoj St.John bolnici u Jerusalemu, sa
zadatkom da se brine o njezi ranjenih i oboljelih. Kasnije
je red postao militantan i udaljio se od medicine. Padom
Jerusalema, red se izmjestio, prvo na Kipar, a nakon
zauzimanja Kipra od strane Otomana, vitezovi St.Johna su
zavrsili na Malti, gdje su prezivjevsi dugu opsadu ovog
otoka za vrijeme Sulejmana I Velicanstvenog, promijenili ime
u Malteski Vitezovi (ili Vitezovi Malteskog Kriza). Kao
spomen na prvobitnu humanitarnu ulogu koju su odigrali
vitezovi ovog reda u toku Krstaskih pohoda u Svetu zemlju,
orden Malteskog Kriza je dugo dodjeljivan kao najveca pocast
za ucinjena dobrocinstva u vecini evropskih kraljevina s
kraja srednjeg i pocetka novog vijeka.  Danas je jos samo u
Velikoj Britaniji i nekim njenim prekomorskim teritorijima
zaostalo ime St.John Ambulance, volonterska organizacija za
prvu medicinsku pomoc, kao uspomena na hrabre vitezove
Chevaliers de l’Ospital.

(8)	Denis de Rougemont (1906 -1985): Svicarski pisac i po
mnogima najveci filozof modernog doba, osnivac je Centra za
kulturu Evrope (Centre Européen de la Culture) i Instituta
za evropske studije (Institut Universitaire d’Etudes
Européennes), Univerziteta u Genevi. Zbog njegovih ideja
evropskog i svjetskog federalizma, smatra se ocem Evropske
Unije. Autor je vise filozofskih djela, romana i citavog
niza leksikona, rijecnika i enciklopedija filozofskog,
politickog i povjesnog karaktera.

(9)	Ali bin Abu Talib: Jedan od cetiri kalifa, rodjak i zet
proroka Muhameda i njegov najblizi saradnik, koga je Prorok,
prema Si’iat muslimanima, odredio za njegovog nasljednika.
Hazreti Alija se smatra prvim muskim konvertom u islam i
jedini je musliman rodjen na mjestu danasnje Kjabe u Mecci,
ciji je cuvar bio Alijev otac Abu Talib. Opste je prihvaceno
u islamskom svijetu da je Ali bio vrlo naocit i
inteligentan, zbog cega ga je Prorok postovao i odredio za
njegovog nasljednika u pisanju Objave tj. Ku’rana. Otuda
dolazi pomenuti citat o gradu znanja. Mucki je ubijen za
vrijeme namaza u dzamiji u Kufi (u danasnjem Iraku) 661.
godine, te od tada datira razdor i netrpeljivost izmedju
Suni muslimana i Si’iat muslimana, sljedbenika Hazreti
Alije.

(10) Bab Kisan kapija: Na ovom mjestu Sv. Pavle Apostol je
donesen u Damask. Nakon sto
je postao krscanin i povratio mu se vid, St.Paul je ucestalo
pohodio sinagoge Damaska propovijedajuci krscanstvo i
velicajuci Isusa Krista kao Mesaju. Sebe je proglasio
Kristovim ucenikom, te otuda dolazi nadimak St. Paul the
Apostle, iako se smatra da je u vrijeme Paulovog
preobrazenja, Krist vec nekoliko godina bio mrtav, pa tako
St.Paul ne bi nikako mogao biti jedan od dvanaest Kristovih
orginalnih apostola. Kada su sljedbenici i najblizi
saradnici Sv.Pavla saznali da lokalni Jevreji namjeravaju
ubiti Sv.Pavla, spustili su ga, tajno u sepetu, kroz prozor
u zidini iza Bab Kisan kapije, van iz Damaska. U spomen na
taj dogadjaj 1885. godine, Krscanska zajednica u Damasku,
otkupila je ruine kapije i dijela zida iza kapije, te
podigla sadasnju Kapelu Sv.Pavla.  

Interesantno a intelegentno pisano.U ovo vrijeme vrlo
popularna tema. Hvala na poucnom putovanju!

Nada

Severine,
Hvala na poucnom tekstu,a za mene si moderni "Zuko
Dzumhur".Zelim ti sve najbolje u zivotu i da nas jos dugo
ovko lijepo ucis.
Lijep pozdrav od mene iz holandije.

Svaka cast Severine na ovim putopisima.Ovaj opis vrijedi
Time magazina sa nasom zicom osjecaja i merhameta. Stvarno
imas zicu za prikazati putovanje!

Ma nema ko je bio gospodin onda ostao je zauvjek. Bravo
majstore.