Hepatitis B je ozbiljna infekcija jetre, uzrokovana
Hepatitis B virusom (HBV). Za neke bolesnike, ova infekcija
postaje kronicna i vodi u insuficijenciju jetre, rak jetre
ili cirozu jetre (oziljna degeneracija i permanentno
ostecenje jetre).
Hepatitis B virus se prenosi dodirom sa krvlju ili tjelesnim
tekucinama oboljelog, na isti nacin kao HIV (human
immunodeficiency virus). Stoga su pod posebnim rizikom ‘iv
(intravenski) drug addicts’ koji dijele ‘istu iglu’ medju
sobom, partneri oboljelih koji sa njima upraznjavaju sex bez
adekvatne zastite tj. prezervativa, rodjeni ili oni koji
putuju u dijelove svijeta gdje je HBV siroko rasiren u
populaciji (Indokina, Juzna Amerika itd.), profesije koje
barataju sa krvlju i tjelesnim tekucinama (laboranti,
medicinski radnici, kirurzi, ginekolozi itd.), te
novorodjencad oboljelih majki koja mogu biti zarazena na
porodu, ali ne i ‘intrauterino’ tj. transplacentarno. U
proslosti, zbog nesavrsenih metoda detekcije virusa u krvi i
krvnim preparatima uzetih od dobrovoljnih davalaca (mahom
zatvorenika gdje je incidencija zaraze ovim virusom bila
velika) ili zbog neadekvatne sterilizacije hirurskih i
stomatoloskih instrumenata, zabiljezeni su mnogi incidenti
zaraze ovim virusom u opstoj populaciji.
Ipak, vecina odraslih oboljelih od Hepatitisa B dozivljava
potpuni oporavak sa mininimalnim ili bez ikakvog trajnog
ostecenja jetre, iako su znaci i simptomi u akutnoj fazi
bili vrlo ozbiljni i teski. Nasuprot ovome djeca i infanti
imaju daleko ozbiljniju prognozu sa razvojem kronicne
infekcije i trajnim ostecenjima i komplikacijama kao sto je
insuficijencija jetre, ciroza i kasnije (ako prezive)
hepatocelularni karcinom. Stoga bi djeca zarazenih majki
odmah na porodu, nakon uzimanja uzorka krvi za testiranje,
trebala biti pokrivena anti HBV serumom (pasivna
imunizacija), popracena sa vakcinom (aktivna imunizacija),
bez cekanja rezultata testa.

Iako HBV infekcija moze kod oboljelih, kako djece tako i
odraslih, proci bez znakova i simptoma tj. nezapazeno (tzv.
ambulantni oblici sa diskretnim ikterusom tj. na nogama) sa
trajnim posljedicama i ostecenjima jetre, vecina oboljelih,
ipak, ispoljava znakove i simptome bolesti razlicitog
intenziteta, koji se potpuno razviju 4-6 nedjelja nakon
zaraze virusom. Uobicajeni znakovi su gubitak apetita,
gadjenje ili povracanje, opsta slabost, neodredjen bol u
trbuhu (najcesce u predjelu jetre, zbog otoka iste i
posljedicnog rastezanja jetrene kapsule), taman urin (zbog
prisustva velikih kolicina urobilinogena), zutica (moze
biti sasvim diskretna ili ogranicena samo na bjeonjace), te
ponekad i bolovi u zglobovima. Zbog varijacija u klinickoj
slici, specijalno u izrazenosti simptoma i znakova ovog,
inace veoma infektivnog i kontagioznog, oboljenja potrebno
je uraditi krvni test poslije svakog sumljivog kontakta, ako
osoba nije prethodno vakcinisana protiv Hepatitisa B. Titar
antiHBs antitijela u krvi doseze ‘detectable’ titar za
otprilike 2 nedjelje od trenutka zarazavanja HBV, a puni
imunoloski odgovor (full titar) za otprilike 4-6 nedjelja.
Na ovaj nacin nosioci virusa bivaju otkriveni, te se
sprijecava daljnje sirenje virusa u populaciji.

Jetra vrsi oko 500 razlicitih funkcija, a najvaznije od njih
su ciscenje krvi od svih mogucih kemikalija i stranih agensa
dospjelih u krv (razliciti lijekovi, alkohol, sastojci
hrane, sastojci raspadnutih organskih materija itd.),
proizvodnja zuci i digestivna funkcija, metabolicka funkcija
(proizvodnja kolesterola, sjediste velikog broja raznih
biokemijskih reakcija, sinteza bjelancevina, metabolizam
masti, ugljicnih hidrata itd.), krvna i koagulaciona
funkcija (sinteza krvnih bjelancevina, proizvodnja
koagulacionih faktora, metabolizam hemoglobina i njegovih
sastojaka), imunoloska i protektivna funkcija (centralni RES
organ koji cisti krv od svih mogucih bakterija, virusa i
drugih stranih agensa), skladiste za mnoge vazne hranjive
sastojke neophodne za zivot jednog organizma (glavni depo
zeljeza, vitamina, aminokiselina, glikogena i mnogih drugih
sastojaka neophodnih u sintezi kompleksnih organskih
jedinjenja krucijalnih za rad ljudskog organizma) i stotine
drugih vise ili manje vaznih funkcija.

Zbog ove izlozenosti jetre stetnim agensima koji prodru u
krv, ona je vrlo osjetljiva i vulnerabilna na djelovanje
raznih otrova i mikroorganizama kakav je uostalom i HBV,
koji izazivaju ostecenje ili propadanje njenih stanica,
hepatocita. Kako je u prirodi sve savrseno, tako je i ovaj
kompleksni organ (jetra), konstantno izlozen napadu stetnih
uljeza, dobio nevidjenu regenerativnu sposobnost, tako da
funkciju ostecenih stanica, preuzimaju zdrave, propale
stanice bivaju zamjenjene novim, zdravim stanicama.
U slucajevima kronicne bolesti (Hepatitis B koji traje duze
od sest mjeseci) i teskog ostecenja uz propadanje velikog
broja hepatocita, dolazi do enormnog kompenzatornog mnozenja
preostalih hepatocita i histoloske organizacije jetrenog
parenhima bez mnogo reda, kao sto se to dogadja u slucaju
jetrene ciroze, koje nazivamo oziljna regeneracija (jetreno
tkivo gubi svoju perfektnu gredicastu arhitektoniku i
stanice se gomilaju u nepravilnim hrpama, pa glatka jetrena
povrsina poprima zrnasto-hrapavu teksturu, prozetu nize
diferenciranim fibroznim tkivom), do potpuno kaoticnog
nakupljanja stanica u mitozama (nezrele stanice u diobi)
koje srecemo u slucaju hepatocelularnog carcinoma.
Incidencija raka jetre (hepatocelularnog cancer-a) je u
bolesnika sa kronicnim hepatitisom 9-10 puta veca nego kod
osoba koji ne boluju od hepatitisa.
Akutna forma, nasuprot, traje najduze 6 mjeseci i obicno
zavrsava bez vecih ostecenja i sa potpunom regeneracijom.
Ova forma se srece kod vecine odraslih pacijenata, ciji
imunitet je dovoljno jak, te moze nadvladati virus, za
razliku od djece i kronicnih bolesnika ciji imunitet nije u
stanju da pobijedi virus, nego bolest prelazi u kronicnu
formu i zavrsava trajnim ostecenjem i insuficijencijom jetre
u terminalnom stadiju.

Danas postoji sest identificiranih vrsta virusa hepatitisa:
A, B, C, D, E i G.
O nacinu prenosenja HBV vec je nesto receno u uvodnom
dijelu, pa cu samo kratko ponoviti osnovne puteve zaraze,
koji jesu:
-Osoba se moze zaraziti za vrijeme nezasticene
(prezervativom) sexualne aktivnosti bilo koje vrste sa
oboljelim partnerom preko zarazene krvi, salive, sjemena ili
vaginalnog sekreta. HBV dospijeva u organizam kroz
mikroskopske pore i ragade u sluznici vaginae ili rectum-a
za vrijeme interkursa.
-Djeljenje igle ili sadrzaja sprice (shoot-a) medju ‘iv
addict-ima’ je vrlo cest nacin zarazavana HBV, HCV,HDV ili
HIV virusima. U zadnjih dekadu ili dvije ‘needle exchange
program’ je znatno izmjenio epidemiolosku situaciju
Hepatitis-a B, C, D i AIDS-a na bolje, barem sto se tice
sirenja infekcije u ovoj populaciji.
-Infekcija slucajnim ubodom na zarazene ostre predmete u
populaciji zdravstvenih radnika je, takodjer, smanjena
vakcinacijom i drugim prventivnim mjerama u grupama
izlozenim visokom riziku od zarazavanja.
-Zarazavanje novorodjenceta od oboljele majke moze, ali i ne
mora, da se dogodi na porodu, pa se novorodjence obavezno,
odmah po rodjenju, zastiti HB immunoglobulin-om
(hyperimmunim serumom kao pasivnom zastitom) i prvom od tri
doze vaccine protiv Hepatitisa B, ne cekajuci rezultata.
Intrauterina infekcija u toku trudnoce sa bolesne majke
transplacentarno na fetus se NIKAD NE DOGADJA!
Nasuprot gornjih, intimnih kontakta, obicni kontakti kao sto
je rukovanje, ples, grljenje, kontakt sa suzama ili znojem
oboljele osobe, kupanje u istom bazenu sa oboljelim od HB,
upotreba istog telefona, sjedanje na isti toalet isl. nisu
put sirenja zaraze u populaciji.
Sljedstveno gorespomenutom su i faktori rizika za infekciju
kao sto su: cesto mijenjanje partnera, nezasticen sex,
devijantno sexualno ponasanje, oboljeli od drugih STDs
(sexual transmitted diseses) napr. gonorrhea ili chlamydia,
bolesnici na hemodialysis, primaoci transfuzije ili krvnih
preparata prije 1970. godine i nevakcinisani putnici u
dijelove svijeta kao sto je Jugoistocna Azija, Afrika, Juzna
Amerika, Juzni Pacifik i Bliski Istok, zatim zatvorenici u
US zatvorima su takodjer pod enormnim rizikom.

Zbog visokog rizika od infekcije, vakcinacija protiv HB je
vec ‘rutinski shot’ u mnogim zemljama Zapada. Nazalost, u
Australiji gdje je i prvi put otkriven antigen u krvi
oboljelih od kronicne forme HB (Australia antigen), jos i
danas vakcinacija protiv ove opake bolesti, kao uostalom i
sve druge vakcinacije, nije obavezna, nego je ostavljena
roditeljima ili odraslim individuama na odluku. Tako, i
pored znacajnih ulaganja vlade u suzbijanje sirenja ovog
oboljenja, a zbog, rekao bih, katastrofalno niske
zdravstvene prosvijecenosti stanovnistva Australije, HB jos
uvijek zauzima znacajno mjesto u svakodnevnoj patologiji,
osobito gradjana velikih gradova, te uzrokom je visokog
procenta invaliditeta medju radnosposobnim stanovnistvom.
Pored permanentne opasnosti za najblizu okolinu (porodicu i
osobe s kojima oboljeli dolazi u intimni kontakt), potrebno
je dozivotno kontrolisati jetrene parametre, kao sigurne
pokazatelje aktivnosti procesa ostecenja jetre i na osnovu
njih procijeniti stepen ostecenja. Svakih 6 mjeseci u
pocetku, a kasnije jednom godisnje potrebno je uraditi Liver
Function Tests (LFTs) koji ukljucuju vrijednost Bilirubina
(norm. 3-17µmol/L), zatim transaminaze i jetreni enzimi u
prvom redu alanin aminotransferasa ALT (norm. 3-35 iu/L),
aspartate transaminase AST (norm.3-35 iu/L), alkaline
phosphatase (norm. 3-300 iu/L) i ‘last but not least’
Gamma –glutanyl transpeptidase Gamma GT iako su njene
povisene vrijednosti vise pokazatelj alkoholnog ostecenja
jetre nego virusnog.

Kako je klinicka slika cesto diskretna, te je potrebno 4-6
nedjelja da se u potpunosti razvije, krvni testovi na
Hepatitis B surface antigen (HBsAg) na vanjskoj povrsini
virusa, zatim test na HBsAg antitijela(Antibody to hepatitis
B surface antigen, anti HBs), te antitijela protiv hepatitis
B stanicnog antigena (Antibody to Hepatitis B core antigen,
anti HBc), su sigurniji pokazatelj akutne, kronicne ili
preboljele infekcije HBV-om, te pruzaju dobru procjenu
infektivnosti i potencijalne opasnosti po okolinu
oboljelog.
Prisustvo HBsAg oznacava da je pacijent trenutno zarazen i
da moze prenijeti infekciju na nekoga u njegovoj okolini tj.
da je infektivan. Negativan nalaz iskljucuje trenutnu zarazu
virusom.
Prisustvo anti HBs u odredjenom titru je znak da pacijent
posjeduje antitijela protiv povrsnog antigena, bilo da je
ranije prebolio infekciju ili je vakcinisan protiv iste, te
ne moze oboliti od HB. Ovakav pacijent nije infektivan i ne
moze zaraziti nikoga.
Iako prisustvo anti HBc oznacava da pojedinac boluje od
kronicne forme HB i potencijalno je infektivan za okolinu,
moze i oznacavati da je pacijent skoro prebolio akutni
hepatitis i u fazi je oporavka, a njegov imunoloski odgovor
je slab pa titar ostalih antitijela (anti HBs isl.) nije
dovoljno visok da bi bio “detectable.’ Zbog poteskoca u
tumacenju ovog testa, treba ga interpretirati u svjetlu
ostala dva (HBsAg i anti HBs), te dodatnih testova kao sto
su E-antigen test, Liver enzymes test (transaminaze).
Od dodatnih testova jos bih pomenuo Alpha-fetoprotein (AFP)
test koji ukazuje na moguci razvoj hepatocelularnog
carcinoma, zatim Liver ultrasound, CT scan jetre i Liver
biopsy, uglavnom korisni u dijagnostici komplikacija kao sto
je ciroza jetre ili liver cancer.

Pored gorepomenutih komplikacija (ciroza, hepatocelularni
carcinom, insuficijencija jetre isl.) jos bih pomenuo
infekciju hepatitis D virusom (ranije poznat kao delta
virus) koji koristi ovojnicu HBV da prodre u jetrene
stanice, pa se javlja samo kod onih koji su vec oboljeli od
HB. Najvise podlozni ovoj infekciji su ‘iv drug addicts’
koji i dalje upraznjavaju svoju losu naviku ‘needle
sharing-a’.

Sto se tretmana tice ne postoji specifican tretman, nego se
svodi na povecanje opste otpornosti organizma kako bi isti,
vlastitim snagama, savladao infektivni agens tj. HBV, te
mjerama i lijekovima koji stimulisu reparaciju ostecene
jetre te povecavaju otpornost hepatocita kao sto su razni
vitamini (specijalno B grupe), minerali, aminokiseline isl.
U strogo indiciranim slucajevima, iscrpljenih organizama,
ciji imunitet nije kadar da nadvlada infekciju (djeca,
alkoholicari, iv drug addicts, ljudi sa losim standardom
zivota kao sto su ‘hobos’, prostitutke, HIV pozitivni itd.),
indicirani su lijekovi koji pruzaju pasivni imunitet protiv
virusa i donekle stimuliraju vlastiti imunitet zarazene
osobe, kao sto je interferon. Interferon pruza zastitu
protiv mikroorganizama koji napadaju nas organizam, u prvom
redu virusa i prirodno se luci u prethodno zdravom organizmu
napadnutom virusom. No, pojedine grupe u populaciji (djeca i
odrasli sa slabim imunitetom) luce ga u nedovoljnoj
kolicini, pa je potrebno dodati ga kako bi se nadvladao
virus. Dva interferon preparata su dostupna na trzistu:
interferon alfa-2b (Intron A) 3-4x nedjeljno injekcije i
peginterferon alfa-2a (Pegasys) 1x nedjeljno, injekcija.
Od ostalih opcija pomenuo bih antivirusne preparate, koji
sprecavaju replikaciju virusa. Virusi inace koriste genetski
materijal stanice za vlastitu replikaciju, u slucaju HBV
jetrene stanice, te takva stanica zatim umire. Antivirusni
lijekovi prekidaju ovu diobu na razlicitim nivoima. Na
trzistu su u posljednjih 5-10 godina lamivudin (Epivir-HBV)
pills 1x1 dnevno i adefovir dipivoxil (Hepsera) 1x1 dnevno,
koji uzrokuju stanovite nuspojave, a pokazalo se da su i
manje efikasni od entecavir (Baraclude), lijek koji se
pojavio prosle godine i do sada se pokazao veoma efektnim
antiHBV-al drug (prema izvjestaju objavljenom u The Bulletin
of American Food and Drug Administration).
Na kraju bih spomenuo transplantaciju jetre, kao opciju za
bolesnike sa jetrenom insuficijencijom kao posljedicom
dugogodisnjeg kronicnog hepatitisa i aktivnog propadanja
jetrenog parenhima.

Da bi se izbjegla infekcija ovim opasnim mikroorganizmom,
treba strogo voditi racuna o life-style-u, tj. nacinu
zivota, te poduzimati mjere predostroznosti, u prvom redu
vakcinisati se, i ne izlagati se nepotrebnom riziku od
zaraze.
Onima koji su preboljeli infekciju, bez obzira sto ne boluju
od kronicne forme, preporucujem dozivotnu kontrolu LFT-a i
strog rezim zivota (izbjegavati upotrebu alkohola po svaku
cijenu, izbjegavati lijekove koji mogu ostetiti jetru,
ishrana bogata u bjelancevinama i aminokiselinama kao sto su
mlijecni proizvodi, zatim vitaminima i ugljicnim hidratima,
a izbjegavati masti, narocito zasicene, redovito vjezbati na
svjezem zraku i regularno se odmarati sa dosta zdravog
sna).

Mojim sugradjanima, Ameli i Senadu, bih preporucio, iako
nisu infektivni, da se ipak drze ovih preventivnih mjera
zastite svojih najblizih, jer nikad se ne zna.

 

Severin