U posljednje vrijeme primjecuje se povecan broj nasih sugradjana,
ucesnika razlicitih foruma na ovom site-u, koji traze savjet ili bilo koju
vrstu pomoci vezano za mentalno zdravlje, u prvom redu depresiju.

Da li je to rezultat bolje zdravstvene prosvijecenosti i medijske
kampanje u zemljama Zapada, gdje su poremecaji raspolozenja tzv. mood disorder ne mali problem, da se otvoreno govori o ovom problemu ili je taj porast direktna posljedica lose lijecenog Post Traumatic Stress Disorder-a (PTSD), od kojeg je patila ili jos uvijek pati vecina naseg svijeta, izbjeglog sa podrucja bivse Jugoslavije, u najvecem broju sa podrucja Bosne i Hercegovine, tesko je reci. Iako svi dobro pamtimo kako su se stvari odvijale po nas; rat je zaustavljen na vrat na nos, izbjeglice su dobile socijalnu pomoc, novi anti-depresanti ispitani na Bosancima, naucni radovi napisani; ipak porast u broju mood disorders ne moze se pripisati samo aroganciji
zdravstvenog sistema zemlje domacina.

Postoje i drugi faktori, koji su izvan domena medicinske nauke i na koje lijecnici i psiholozi ne mogu utjecati kao sto su: dolazak u novu kulturu, novu casovnu zonu, novu klimu, novi jezik, novi drustveno-politicki sistem itd. Kako ja nisam ekspert u ovoj oblasti, a i takva vrsta konsultacije zahtijeva mnogo siri i detaljniji intervju sa pacijentom, ljubaznoscu Prof. Parker-a ustupljen mi je tekst njegovog predavanja o depresiji, odrzanog u SGI Centru (Sydney Olympic Park, Hombush Bay) u mjesecu Oktobru ove godine, koji sam onda ja preveo za ovu priliku. Predavanje je odrzano na javnoj tribini, te je stil popularan i ne zahtijeva pretjeranu strucnu naobrazbu da bi se shvatila njegova poduka, pa sam smatrao korisnim da ga podijelim s vama.

Kao uvod, nekoliko rijeci o Prof. Gordon Parkeru. Dr Gordon Parker je prominentni psihijatar i vodeci strucnjak u oblasti depresije i bipolar disorders u Australiji i svijetu, Sciencia Professor Medicinskog Fakulteta UNSW (The University of New South Wales),  sef  skole za psihijatriju UNSW i predstojnik Black Dog Institute For Mood Disorders u Sydney-u, najrespektabilnije ustanove za psihicke poremecaje raspolozenja u Australiji. U nizu publikacija i knjiga napisanih iz oblasti depresije i bipolar disorder (nekad zvane manic-depressive psychosis), preporucio bih zainteresovanim procitati njegovu knjigu Dealing with Depression, visestruko korisnom stivu za one koji se bave ili se namjeravaju baviti depresijom, kao i specijalistima opste medicine, koji se svakodnevno susrecu sa ovom patologijom.

Upoznajte Depresiju

Smatra se da svaka cetvrta zena i svaki sesti muskarac u toku zivota dozivi epizodu klinicke depresije. Svakako, to ovisi od toga kako definisemo depresiju. Zadnji podaci koji ukazuju na porast psihickih poremecaja raspolozenja (mood disorders) u opstoj populaciji, moguce da su posljedica skidanja stigme o psihickim oboljenjima koja je do nedavno vladala u narodu, pa su mentalno bolesni danas voljni da otvoreno pricaju o svojoj bolesti i da traze strucnu pomoc psihijatra i psihologa, ili je tomu doprinjelo znatno bolje i prosireno definisanje pojma klinicke depresije u posljednjih 30 godina. Takodjer, studije u ovoj oblasti pokazuju visok i definitivan skok u incidenciji bipolar disorders (manic-depresive psychosis, kako se nekad zvao ovaj poremecaj naizmjenicnih epizoda manije i depresije), pogotovu u dobnom uzrastu ispod 30 godina.

Kako se depresija definise?
Sjeverno-americki psihicki profil oboljelog od depresije uveden 1980. godine, ujedno i najpopularniji model, definise depresiju kao poseban medicinski entitet, psihicko stanje koji varira u tezini. The American Psychiatric Association Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSMMD-IV Text Revision, 2000), koju svi koristimo, u klinicku depresiju ukljucuje depresivno stanje koje neprekidno traje odredjen period vremena, odlikuje se odredjenim znakovima (simptomima) i uzrokuje poremecaje u svakodnevnoj aktivnosti organizma (O svim znakovima i kriterijima za dijagnozu depresije, pogledati DSMMD based on Self Assessment Depression Questionnaire, Black Dog Institute of Mood Disorders). Buduci da postoji citava paleta razlicitih depresivnih stanja, ciji uzroci su razliciti i koja razlicito reaguju na pojedinu terapiju, onda ovakva kruta definicija depresije cesto dovodi do dijagnosticke konfuzije ili bolje receno dijagnoze depresije koja uveliko ovisi o profesionalcu koji tretira pacijenta.

Tako lijecnici, u najvecem broju, uzrok depresivnog stanja vide u poremecajima neurotransmitera (kemijskih supstanci koje se luce u mozgu i sluze za prenos razlicitih nervnih impulsa sa jedne nervne stanice na drugu), te takav kemijski disbalans nastoje lijeciti uglavnom lijekovima (psycho-farmacima), anti-depresantima ili mood-stabilizers-ima. S druge strane stoje psiholozi, koji se gotovo uvijek drze kognitivnog modela depresije, i depresivno stanje redovito pripisuju promjeni u ponasanju, gdje pojedinac svijet vidi u negativnom svjetlu i kao posljedica toga postaje depresivan, te zahtijeva odredjenu vrstu psycho-terapije (napr. cognitive behavior therapy). Neke druge grupe profesionalaca posmatraju depresiju i njen uzrok, te nacin lijecenja, opet, na svoj nacin. To je jednako kao kad grupe profesionalaca posmatraju slona, pa jedni posmatraju uglavnom surlu, dok su drugi usresredjeni na rep.

Ovakav model depresije je po meni vrlo nespretan i neadekvatan.
Kao ni u jednoj oblasti medicine, pacijent dobija dijagnozu da boluje od ove ili one depresije, i dobija tretman u zavisnosti od profesionalca koji je postavio dijagnozu i discipline u kojoj je terapeut treniran, a ne od prirode same bolesti, sto je mnogo adekvatniji i
efikasniji pristup u lijecenju depresije.
Tako napr. ako pacijent sa odredjenom vrstom depresije ode kod ljekara opste medicine ili psihijatra u najvecem broju slucajeva dobije lijek, ako se sa istom vrstom depresije obrati klinickom psihologu, dobice kognitivni tretman, a ako se obrati counselor-u, zavrsice sa counseling-om. Moj model depresije niti je binaran niti unitaran, nego mjesovit. Podrazumijeva se da postoje odredjene vrste depresije, kao melancholia ili psychotic depresija, kod kojih je sa sigurnoscu ustvrdjen disbalans neuro-transmitera kao primarni uzrok depresivnog stanja, sto u osnovi ima genetsku (nasljednu) dijatezu. S druge strane postoje ljudi koji oboljevaju od depresije, jer su kroz duze vrijeme bili izlozeni jakom stressor-u, kao napr. bracni brodolom ili rejection druge vrste, zatim gubitak najblizih isl. Takodjer, postoje ljudi koji su svojim karakterom predisponirani (skloni) da obole od depresije (depressive personal profile).

Tako oni koji su plasljivi i brinu mnogo u zivotu, imaju velike sanse da kasnije obole od depresije, kao rezultat njihove anksioznosti. U prvoj grupi, gdje postoje bioloski uzroci depresiji, tesko je ne sloziti se da je medikamentozni pristup lijecenju depresije u ovakvim slucajevima odgovarajuci. U drugom slucaju gdje je psycho-socijalni uzrok depresiji evidentan, odredjena psiholoska podrska, counceling ili mozda problem-solving therapy, bi bili sasvim odgovarajuci pristup depresivnom stanju. U trecem slucaju, kod osoba predisponiranih da depresivno reaguju, potrebno je poraditi istovremeno na situaciji ili cimbeniku koji provocira ovu reakciju tzv. trigger faktoru i njegovoj eliminaciji, kao i na promjeni karaktera pojedinca tzv. dynamic psycho-therapy, sa ciljem da pacijentov psihicki sklop postane znatno otporniji, kako bi se u takvoj psihickoj ljusturi mogao nositi sa svim izazovima svakodnevnog zivota u modernom drustvu.
 
Da li bi ovakav pristup u lijecenju depresije mogao rezultirati u
znacajnijoj redukciji upotrebe anti-depresanta ?

Zaista je tesko reci, kada smo svjedoci njihove pretjerane, kao i nedostatne upotrebe od slucaja do slucaja. Kada pominjem nedostatan tretman lijekovima, onda mislim na dvije razlicite situacije : U jednoj situaciji depresivni pojedinci u drustvu cak i ne znaju da boluju od depresije ili oklijevaju da potraze strucnu pomoc zbog stigme koja vlada u drustvu kada su u pitanju dusevne bolesti, pa depresija ostaje ne tretirana kroz dugi niz godina ili pak oklijevaju sa uzimanjem prepisane im medikacije ; U drugoj situaciji, bolesnik sa nedvojbeno bioloskim uzrokom depresije biva tretiran psycho-terapijom ili razgovorom sa counselor-om  godinama, koji i ne pomislja da konsultuje psihijatra u pogledu stanja koje ocito ne ide na bolje. To je isto kao da pacijenta poslije totalne thyroidectomije tretiramo razgovorom umjesto hormonskom terapijom.
Nasuprot ovome, imamo slucajeve da je pacijent tretiran anti-depresantima, a njegovo stanje ne reaguje pozitivno na medikamentnu terapiju, ili da pacijent boluje od blazeg oblika depresivnog stanja, koje ne zahtijeva nikakav medikamentni tretman.

Kako depresivna osoba moze znati kada je vrijeme da potrazi strucnu pomoc ?

Prvo, depresija mora imati odredjenu tezinu, tj. pacijent mora ne samo biti tuzan,
nego i osjecati smanjen interes za aktivnosti ili stvari u kojima je ranije uzivao (napr. sex, hranu, druzenje sa prijateljima, sport, muziku itd.), te ga tesko ili nikako ista moze nagnati da makar i djelimicno uziva u necemu u cemu je to ranije rado cinio.

Drugo, depresija ometa normalno bazicno funkcionisanje, pacijent ili uopste ne moze da radi ili, sto je cesce, osoba ipak nekako odlazi na posao, ali je potpuno nezainteresovana sta radi i ima bazicnu ili uopste nema saradnje sa radnim kolegama, nego se povlaci u svoju kancelariju iz koje ne izlazi citav dan. Depresivna osoba ne obraca paznju na licnu higijenu, nacin oblacenja ili odrzavanje osnovne cistoce mjesta gdje zivi ili radi.

Trece, mora postojati odredjena duzina trajanja ovog stanja.
Po DSMMD (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders) to je vise od dvije nedjelje za Major Depression. Mislim da je ovaj vremenski okvir sasvim prihvatljiv u dijagnostickom smislu, jer uzima u obzir da svako u odredjenim periodima zivota zapadne u depresivno  stanje, ali vecina nas ima prirodnu sposobnost, zvanu spontana remisija, da ispliva iz ovog stanja. Ako nam nas sef  kaze da smo nesposobni i da cemo biti otpusteni, naravno da cemo se osjecati grozno. Ali vecina nas ce poslije nekoliko dana uvidjeti da nastala situacija nije samo zbog nas, nego barem dijelom, ako ne i u potpunosti, zato sto je nas sef idiot i njegovo misljenje o nasem ucinku na poslu vise necemo smatrati tako vaznim da bi sebe smatrali nistavnim i bili zarobljeni u ponoru depresije zbog toga. Oko 80% populacije (australijska statistika) ima ovu sposobnost, i stoga profesionalci u ovakvim slucajevima ne bi trebali ici dalje u analizu nastalog stanja i
medikamentno tretirati ‘ovakvu prolaznu psihicku krizu’.

Dakle ovaj trijas (dubina depresije, duzina trajanja i ruinirano samopouzdanje, te malfunkcionisanje u domenu osnovnih zivotnih aktivnosti) u klinickoj slici bi trebao biti dovoljan za postavljanje dijagnoze depresije.

Da li osobe koje su prezivjele evidentnu psihicku traumu (razvod braka, gubitak najdrazih, osobe dugo izlozene stressu ratne traume ili traume elementarnih nepogoda) takodjer podpadaju pod dijagnozu depresije?

U ovakvim slucajevima razgranicenje postaje tesko. Iako poznajemo uzrok depresivnom stanju, to ne olaksava postavljanje tacne dijagnoze. Stoga napr. neko koga je njegov partner napustio, moze zbog toga biti samo tuzan ili patiti od reaktivne depresije, ili pak zbog posjedovanja bioloske (genetske) predispozicije za psihicke poremecaje raspolozenja (mood disorders) moze razviti melancholic depression kao najtezi oblik depresije. Dakle, postoji gradacija u reakciji na gubitak koju srecemo kod razlicitih ljudi i to je individualno. Ipak zalost je moguce jasno odvojiti od depresije. U zalosti nema gubitka samopouzdanja (low self-esteem), dok je u depresiji nisko vrijednovanje vlastitih sposobnosti (low self-worth) jedan od vodecih simptoma bolesti. Ovo nikako ne znaci da zalost zbog gubitka treba uzeti manje ozbiljno, ali sluzi da se ova dva stanja (zalost i depresija) jasno odvoje u dijagnostickom smislu, i sljedstveno odredi sto efikasniji pristup u lijecenju svake od njih; u slucaju zalosti counseling, a u slucaju depresije medikamentozno-cognitivni.

U danasnja, moderna vremena postoji pritisak u drustvu da se bude uspjesan i prvi u svemu. Koliko ovakvi drustveni normativi utjecu na porast depresije u opstoj populaciji ?

Postoje dva objasnjenja ovog problema.
Prvi je concept anomie, koji je uveo u nauku, sociolog Durkheim, prije vise od 100 godina. Osnovno o cemu govori ovaj concept je integracija i dezintegracija drustva. Integrirane zajednice su zatvorene organizirane jedinice sa clanstvom, kao sto su vjerske organizacije i druge drustvene grupe, koje nastupaju zajednicki na izvanju opresiju. Tamo gdje je integracija zajednice snazna, incidenca depresije je niska. U zapadnom svijetu, u zadnje vrijeme, takve integrirane zajednice gube svoj smisao, pa bi se concept-om anomie tj. dezintegracije zajednice, mogao objasniti porast u depresivnom oboljenju u populaciji.

Zatim, porast u materijalnom bogatstvu u posljednjih nekoliko dekada, rezultirao je u padu opste srece i zadovoljstva medju stanovnistvom, posebno Zapada. Svjedoci smo neprestane konzumeristicke  kampanje, koja stimulira modernog covjeka da trazi srecu u potrosackoj masini bezglave kupovine, i kad  isti postigne zadana mjerila vrijednosti, paradoksalno dolazi do pada u dobrobiti zivota u takvom drustvu (moj komentar da bi se bolje shvatio ovaj odlomak : uprav suprotno od naseg drustva prije rata ; sa malo novaca od prvog do prvog, zivotom u drustvenom stanu, odmoru u drustvenom odmaralistu na Jadranu i ficom koji se izvozi u specijalnim prilikama, kvalitet zivota i opste zadovoljstvo sa samim sobom na visokom nivou).

Kakva je situacija sa mentalnim zdravljem medju non-Western ili indigenous (Aboriginal) stanovnistvom, problem koji u posljednje vrijeme postaje veoma aktualan ?

Ovo je pitanje koje najvise zaokuplja medijsku paznju, razumljivo, jer postaje politicki problem. Ja nisam ekspert za Aboriginal Health, ali u principu mi i ne raspolazemo sa tacnim podacima o kretanju depresije medju domorodackim stanovnistvom Australije.

Jedan razlog je sto to stanovnistvo zivi u zatvorenim zajednicama u unutrasnjosti Australije sa ogranicenim pristupom ostalom stanovnistvu u takve plemenski organizovane zajednice, gdje vladaju posebni zakoni, te clanovi jedne takve zajednice zbog jake stigme nerado otvaraju srce i pricaju o svojim psihickim problemima. Zbog toga je incidenca depresije u indigenous zajednicama regionalne Australije znatno manja, nego u istoj populaciji u velikim gradovima. Pored toga, kada clanovi tih zajednica oboljeli od dusevne bolesti, ipak odluce da zatraze pomoc profesionalca, tegobe se redovito prijavljuju u vidu somatizacije tj. pacijent se nikada ne zali da se osjeca depresivnim, nego da ga boli glava.

Koliko je depresivno iskustvo vazno za pojedinca koji je nekad u toku zivota patio od njega?

Mislim da je vazno za nas, da se s vremena na vrijeme upitamo ‘’Zasto se ja ovako osjecam ? Sta to znaci ? ‘’  Ja mislim da svaki covjek ima kapacitet da promijeni takvo stanje u pozitivnom smjeru, jednako kao sto se to desava sa fizicki bolesnom osobom. Lance Armstrong (americki biciklisticki as, 6-rostruki pobjednik Tour De France trke) na primjer, poslije operacije testicularnog cancera i citave procedure lijecenja, koja ga je nekoliko godina izbacila iz sina na vrhuncu njegove karijere, nakon povratka sportu i takmicenju, izjavljuje da je mogao da bira svoju sudbinu, ne bi nista promijenio u svom dosadasnjem zivotu; iskustvo pobjede nad neizljecivom bolescu, ne moze zamijeniti ni jedna sportska pobjeda.

Ja prihvatam ovakve dokaze da se svaka bolest moze pobijediti voljom, ali teska melancholic depresija je toliko ozbiljno psihicko oboljenje, da ne vidim puno izlaza za takve pacijente.

Kako ljudi ciji najblizi boluju od depresije mogu na efikasan nacin pomoci njima?

Upravo smo ja i moji saradnici, u prvom redu mislim na mog dugogodisnjeg saradnika i kolegu Prof. Michell-a, izdali knjigu Journeys with the Black Dog (Black Dog- u anglosaksonskoj literaturi to je simbol za depresiju). U knjizi su iznijeta iskustva oko 600 pacijenata koji su bolovali od depresije i izlijecili se, te sta im je najvise pomoglo u toku bolesti. Najvise ponavljano pozitivno iskustvo i savjet sta najvise pomaze depresivnom bolesniku je kad mu se neko ljubazno obrati rijecima: “Sve ce to proci.” Dvije su vazne komponente u ovoj frazi: prvo, ne kritizira ili izvodi ikakav sud o bolesniku i drugo, puna je podrske koju takav jedan bolesnik treba. Takodjer ove rijeci tzv. meta-komunikacije daju bolesniku jasan znak da nije sam u njegovoj bolesti, one nikako ne odaju znacenje tipa: “Priberi se i bori sa svojom bolescu (Pull up your socks and get on with things)”, komentar pun nerazumijevanja za ono kroz sta bolesnik prolazi. Upravo suprotno, kroz rijeci: “Sve ce proci, ja cu biti tu uz tebe i nemoj se brinuti’’, bolesnik duboko osjeca da je neko uz njega , neko ko zna kad i kako pruziti podrsku oboljelom od depresije. To nekada moze biti samo sjesti uz pacijenta ili upitati ga: “Reci mi, kako ti mogu pomoci?” Ovakva vrsta komunikacije na verbalnom nivou moze izgledati prilicno prozaicna, ali na meta-kominkacijskom nivou to, za pacijenta u depresiji,
znaci da nije sam i da je neko uz njega.

Prof. Gordon Parker